Like us on Facebook

16. prosinca 2013.
Bogović: Komisija posjeduje popis na kojem je 260.000 osoba
U Hvaru predstavljen zbornik „Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine"
U hvarskoj je katedrali u srijedu 11. prosinca gospićko-senjski biskup Mile Bogović predvodio koncelebrirano euharistijsko slavlje za mučenike i žrtve Drugog svjetskog rata i poraća. Koncelebrirali su hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk, generalni vikar don Stanko Jerčić, hvarski dekan don Emil Pavišić, župnik don Mili Plenković i više svećenika.

„Nas su nakon Drugog svjetskog rata", rekao je biskup Bogović u homiliji, „prisiljavali da zaboravimo svoje žrtve. Mi ih nismo htjeli zaboraviti. Ali, o tome nismo smjeli govoriti, a pogotovo pisati. No, kad je došla sloboda, u zemljopisnom središtu naše domovine, na Udbini, napravili smo im veličanstveni hram.

Sada nastojimo popisati svoje mučenike i žrtve. Tu obvezu je preuzela Crkva zbog toga što drugi, koji bi to trebali, ne samo da su to zaboravili nego nemaju volje da to rade. To je kršćanski zadatak našeg naraštaja. Ono što nismo smjeli i mogli sada možemo i trebamo učiniti; da na javni način vratimo dostojanstvo mučenicima i žrtvama. Mi smo na našim prostorima u svim vremenima doista mnogo žrtava imali. O njima ćemo sada više govoriti i poticati vjernike da se o tome ne srame i ne boje govoriti i da ne misle da, zbog toga što smo mnogo podnijeli i pretrpjeli, da smo to zaslužili prije nego su to drugi zaslužili. Očima pape Ivana Pavla II. možemo vidjeti u našem narodu velike vrijednosti koje je narod sačuvao zato što je veće križeve nosio i veće patnje podnosio, a te vrijednosti u Europi su stradale ili su jako slabe.

Mnoga carstva su pala

Znamo iz povijesti da su na ovim našim hrvatskim prostorima mnoga carstva pala - s istoka je i agresija izvršena – ali, ovaj kršćanski narod nije pao, on se svemu tome odupirao i odupro. I danas vidimo agresiju na čovjeka kao takvoga. S ponosom možemo reći da se i ovdje kod nas odvija ta bitka za čovjeka koji je ugrožen i da smo kršćanski reagirali i reagirat ćemo uvijek kršćanski ako imamo razvijeni osjećaj za poštivanje i dostojanstvo svakoga čovjeka i svake žrtve. To je razlog zašto su Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija BiH uspostavile posebnu Komisiju za hrvatski martirologij, za hrvatske mučenike i žrtve. To je razlog da sa svojim pomoćnicima idem po našim biskupijama i nadbiskupijama da uz svakog biskupa i s njime poradim da ne zaboravimo one koji su nevino stradali, da ne zaboravimo žrtve koje su po naredbi trebale biti zaboravljene, nego da, gledajući pred sobom križ Kristov, i mi s ponosom gledamo na žrtve koje su pale i za svoju vjeru i za svoj narod", rekao je biskup Bogović u homiliji.

Nakon misnog slavlja u gradskoj Loggi predstavljen je Zbornik radova o hrvatskim mučenicima i žrtvama iz vremena komunističke vladavine. Riječ je o zborniku radova s međunarodnog znanstvenog skupa na ovu temu održanog u Zagrebu 25. i 26. travnja 2012. godine. Zbornik su predstavili predsjednik Komisije za hrvatski martirologij biskup Bogović, povjerenik Splitsko-makarske nadbiskupije za Hrvatski martirologij prof. dr. Josip Dukić i povjerenik Hvarsko-bračko-viške biskupije fra Stipo Marčinković koji je govorio „O mučenicima i žrtvama Hvarske biskupije u doba komunističke vladavine".

Tri popisa, ali niti jedan nije cjelovit


Profesor Dukić je istaknuo kako stradanja ljudi u Drugom svjetskom ratu i poraću nisu u potpunosti i sustavno istražena. Razlog slabe istraženosti u razdoblju od 1945. do 1990. godine leži ponajviše u političko-ideološkoj kontroli istraživača od strane komunističkih vlastodržaca, koji su, da bi prekrili likvidacije koje su počinili pripadnici partizanskih postrojbi u ratu i poraću, istraživanje žrtava pretvorili u strogo nadzirane i tabu teme. To najbolje potvrđuje selektivni rad triju Komisija za istraživanje žrtava koje su uspostavljene pri kraju i nakon Drugog svjetskog rata. Te komisije sastavile su tri popisa, ali niti jedan nije cjelovit. Na sva tri popisa nedostaju osobe ubijene od pripadnika partizanskih postrojbi.
Padom komunističkog režima ova tema nije više bila pod strogim nadzorom, pa se s pravom očekivalo da će doći do određenih promjena, naravno, na bolje, što stvarno i dogodilo. Svoj doprinos u tom smislu dala je Saborska komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od 1991. do 1999. godine. Komisija je u svom radu stavila naglasak na žrtve komunističkog režima, o čemu se do tog trenutka šutjelo.

Članovi i suradnici komisije prikupili su vrlo vrijedne podatke ponajviše od rodbine stradalih osoba, ali su se nedovoljno koristili postojećim arhivskim materijalom i matičnim knjigama. Brojni župnici odgovorili su na poziv mjesnih biskupa te su počeli prikupljati podatke o žrtvama rata i poraća. U istraživanje se uključio i određeni broj znanstvenika i znanstvenih institucija kao što je Hrvatski institut za povijest. Tu svakako treba istaknuti i doprinos istraživača u iseljeništvu, pri čemu se prvenstveno misli na rad Krunoslava Draganovića koji se prvi bavio masovnim stradanjima Hrvata neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata i o čemu je održan simpozij u Sarajevu od 8. do 10. studenoga 2013. godine.

Početkom trećeg tisućljeća ova je tema ponovno s čisto historiografske prebačena na ideološku i političku razinu. Dolaskom na vlast (2000.) uglavnom lijevo orijentiranih političkih stranaka najprije je dokinuta Saborska komisija, a potom je Ured za pronalaženje,obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkog režima nakon Drugog svjetskog rata pripojen Ministarstvu branitelja, što u biti znači zaustavljanje ozbiljnijeg institucionalnog istraživanja.

Prema riječima Jasne Turkalj, ravnateljice Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, koje je izrekla u prigodi otvaranja spomenutog simpozija u Zagrebu: „Zagovornici različitih svjetonazora uporno se trude prešutjeti i omalovažiti svako istraživanje koje ne podržava njima poželjnu sliku prošlosti, gubeći pri tom iz vida da sve žrtve i stradalnici, bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku ili vojnu pripadnost, imaju pravo na ime i prezime, utvrđivanje okolnosti i načina njihova stradanja, na grob i sjećanja. Utvrđivanje imena i prezimena svake žrtve nije samo znanstveno-istraživačka nužnost, to je civilizacijska zadaća našeg društva, naša moralna obveza prema stradalima, to je najmanje što možemo učiniti da im iskažemo poštovanje koje su zaslužili kao žrtve", rekla je prof. Turkalj.

Osnivanje Komisije Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH za hrvatski martirologij

Unatoč svemu rečenomu, teško je povjerovati da će se istraživački rad na ovoj temi zaustaviti, jer krivotvorenu i selektivno istraženu povijest treba ispraviti. U tom smislu ulijeva nam nadu osnivanje Komisije Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH za hrvatski martirologij na čijem je čelu biskup Mile Bogović. Komisija je u kratkom roku uspjela povezati pojedince i ustanove u Hrvatskoj i BiH, a prvi vidljivi rezultat rada je Zbornik kojeg je predstavio profesor Dukić.

Izdavač Zbornika je Hrvatska biskupska konferencija, a nakladnik je Glas Koncila. Glavni urednik je biskup Mile Bogović. Zbornik je, kao što je rekao nadbiskup Marin Srakić, veliki doprinos Crkve u Republici Hrvatskoj i BiH u podizanju razine svijesti i osjećaja poštovanja prema „hrvatskim mučenicima i dopune i žrtvama komunističkog vremena prema kojima je učinjena velika nepravda ne samo time što su nevini likvidirani, nego što im se željelo i želi uništiti svaki spomen".

Biskup Bogović istaknuo je kako Komisija posjeduje popis (na kojem je 260.000 osoba) Saborske komisije za žrtve (1991.-1999.). Postoje također objavljeni i neobjavljeni žrtvoslovi i popisi pojedinih područja, ali neuvedeni u spomenuti popis. U dosadašnjim popisima postoji kategorija vjera, ali nema biskupija i župa. Koristeći dosadašnje popise Komisija HBK i BK BiH preuzima obvezu da će sve stradale katolike u Drugom svjetskom ratu i poraću razvrstati prema biskupijskoj i župnoj pripadnosti.

Na temelju povijesnih istraživanja Komisija će osobito kušati identificirati „onu našu braću i sestre koji nam mogu biti primjer, svjedoci kršćanstva u ovim našim krajevima" (N. Eterović). Upravo na tom tragu Komisija za martirologij priprema drugi simpozij koji bi se trebao održati u proljeće 2014. godine. Kada se dovrše radovi oko unošenja podataka i utvrdi njihova točnost i povijesna istinitost, stavit će se preko Interneta na uvid svima zainteresiranima kako bi mogli dostaviti ispravke i dopune.

Biskup Bogović pozvao je nazočne da sudjeluju u popisu svih mučenika i žrtava i da rade na tome da se podigne razina svijesti i osjećaja poštovanja prema mučenicima i žrtvama. Biskup Štambuk zahvalio je svim sudionicima predstavljanja Zbornika, osobito predstavljačima.
IKA

12. prosinca 2013.
Vrgorac: Matićevo ministarstvo ponovno građevinskim strojevima na
žrtve komunističkih zločina.

Teška mehanizacija Hrvatske vojske probudila je jutros, 11. prosinca, Vrgorčane. Pripadnici HV-a i stručni timovi Ministarstva branitelja uputili su se naime prema Novom groblju na lokalitet masovne grobnice iz vremena Drugog svjetskog rata.
U grobnici se, koja je otkrivena za ranijih građevinskih radova na Novom groblju, nalazi više od 40 civila odvedenih koncem siječnja 1945. iz kotarskog zatvora OZNA-e u Ljubuškom u pravcu Vrgorca. Partizanske jedinice strijeljale su civile bez bilo kakvog suda i presude. Sa navedenom skupinom civila prema Vrgorcu odveden je i fra Maksimilijan Jurčić, ujak Ljube Jurčića, ali je izdvojen iz skupine i strijeljan uz lokalnu prometnicu prema Kotezima. Posmrtni ostaci fra Maksimilijana identificirani su i pokopani 2009.

>>Miljenko Stojić: Drago mi je da je došlo do potvrde informacija o postojanju masovne grobnice na Novom groblju u Vrgorcu

Ono što još jednom, nakon slučaja Sinac, zabrinjava je odnos Ministarstva branitelja prema samoj ekshumaciji. Još jednom je na lokalitet masovne grobnice dovedena teška mehanizacija i ponovno se sve obavlja u najvećoj tajnosti. O iskapanjima nisu obaviješteni mediji i šira javnost. Posebnu zabrinutost izaziva činjenica što nije obaviještena rodbina žrtava čija su imena poznata.

>>Dragan Zovko: Moj otac je odveden iz zatvora u Ljubuškom i ubijen na Novom groblju u Vrgorcu

Na lokalitet masovne grobnice odmah po saznanju kako se vrše iskapanja stigao je i fra Miljenko Stojić u svojstvu voditelja Vicepostulature za istraživanje i prikupljanje građe o stradalim hercegovačkim franjevcima, ali i kao dopredsjednik Komisije za hrvatski martirologij Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH. Stojić se na lokalitetu masovne grobnice pojavio u pratnji Vice Nižića, predsjednika povjerenstva Općine Ljubuški za stradale osobe iz Drugog svjetskog rata s čijeg područja, pored Općine Čitluk, smatra se, potječe većina žrtava zločina.

>>Tajna masovne grobnice u Vrgorcu: Partizanski egzekutori ubili i dvije trudnice u visokom stadiju trudnoće

Odmah po dolasku na lokalitet masovne grobnice fra Miljenko je, zgrožen načinom ekshumacije, zavapio: Nemojte ih ubijati po drugi put!
Na njegove riječi mladi vojnici su reagirali na način da su ugasili tešku mehanizaciju i pažljivo, četkicama počeli otkapati žrtve ovog komunističkog masakra. U isto vrijeme pred vojskom se pojavila i krunica, izmiješana sa kostima lubanje jedne žrtve, na što su svi prisutni zastali.

Fra Miljenko je još jednom uputio apel nadležnom Ministarstvu branitelja i voditeljima ekshumacije da zbog pijeteta prema žrtvama ekshumaciju obave dostojanstveno, ne uništavajući dokaze i posmrtne ostatke kao što je to bio slučaj u Sincu.
-Ovakav način rada je jednostavno nedopustiv. Nedopustiva je i činjenica da o svemu nisu obavještena nadležna tijela BiH, povjerenstva u Ljubuškom i Čitluku, jer je riječ o žrtvama koje su odvedene s tog područja. Nedopustiva je i činjenica na koji se postupa sa ljudskim tijelima i dokazima. Nedopustivo je kako to nitko ne snima ili fotografira - kazao nam je fra Miljenko, istaknuvši kako sve skupa neodoljivo podsjeća na pokušaj prikrivanja dokaza.
Prema riječima voditelja ove ekshumacije Mire Landeke, rok za ovu ekshumaciju je tri dana.
Obitelji žrtava, kako doznajemo, šokirane su ovakvim odnosom državnih institucija prema njihovim najbližima. M.Jurković, Hrsvijet /HIC

9. studenoga 2013.

Jure Krišto i Miljenko Stojić o ekshumaciji grobišta kod Otočca: 'Nedoličan odnos prema žrtvama vlasti ne mogu prikriti pozivanjem na sudski nalog'
Način na koji su vlasti pristupile ekshumiranju žrtava iz masovne grobnice u Sincu kod Otočca je nedoličan, neprofesionalan i umnogome podsjeća na metodologiju kakvu su primjenjivale partizansko/komunističke službe, smatraju dr. Jure Krišto i fra Miljenko Stojić članovi Komisije za hrvatski martirologij, utemeljene od strane HBK i BK BiH.
Zamoljen da prokomentira tvrdnje zamjenice ministra branitelja Vesne Nađ, vezane za ekshumaciju masovne grobnice Sinac kod Otočca, dr. Jure Krišto nije ni pokušao skriti svoju razočaranost.

>>Vesna Nađ: Ekshumacija na lokaciji Čovići kod Otočca izvršena je na temelju naloga Županijskog suda u Karlovcu

-Način na koji se pristupilo i obavilo iskopavanje masovne grobnice u Sincu kod Otočca podsjeća na način izvršenja masovnog zločina. Zločine te vrste činile su partizansko/komunističke službe tajno, bez suda i bez svjedoka i, dakako, prikrivajući tragove i mjesto pogubljenja – kazao je povjesničar dr. Jure Krišto, član Komisije za hrvatski martirologij.

Nedoličan odnos prema žrtvama se ne može prekriti sudskim nalogom

Krišto je od današnje hrvatske vlasti očekivao više pijeteta i poštovanja prema žrtvama.
-Umjesto toga, one se služe sličnim postupcima. One misle da nedoličan odnos prema žrtvama mogu prikriti pozivanjem na sudski nalog. Nažalost, i time podsjećaju na komunističke egzekutore koji su u poslijeratnim pokoljima pribavljali kvazi pravnu zaštitu kad god su mislili da im treba – smatra Krišto, istaknuvši da su žrtve čije su kosti današnje hrvatske vlasti „masovno“ preselile iz masovne grobnice Sinac kod Otočca, umjesto poštovanja, ponovno obeščašćene.

>>Prikrivanje dokaza o zločinima komunizma: Građevinski strojevi uništili masovnu grobnicu u mjestu Sinac kod Otočca

Poput Krište, na čitavu ovu situaciju gleda i fra Miljenko Stojić, vicepostulator Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i predstavnik BK BiH u Komisiji za hrvatski martirologij.
-Svaki čovjek ima pravo na dostojno posljednje počivalište. Kaže nam to naša katolička vjera, ali i razni međunarodni dokumenti počevši od Ujedinjenih naroda. Međutim, u ovom slučaju dotični se toga nisu držali. Uskratili su pobijenima pravo na čast i dostojan ispraćaj – istaknuo je fra Miljenko Stojić.

Ekshumacija nije obavljena sukladno zahtjevima struke

Prema Stojiću, masova grobnica nije otkopana sukladno zahtjevima struke a uskraćeno im je i pravo na svečani pokop.
-Oni su najprije trebali biti otkopani kako to struka zahtijeva, nakon toga trebalo je prirediti svečani pokop, uz sudjelovanje ne samo svećenika nego i političara, omogućujući im da posmrtno kao oslobođeni ljudi prođu ulicama kojima su prolazili svezani žicom i pod udarcima kundaka – smatra fra Miljenko Stojić, osoba sa daleko najviše iskustva, kada su u pitanju ove aktivnosti.

>>Željko Primorac: Kukuriku vlast uništava masovne grobnice iz Drugog svjetskog rata kao Srbi prije reintegracije Podunavlja

Zamoljen da prokomentira tvrdnje zamjenice ministra branitelja Vesne Nađ, fra Miljenko iznosi cijeli niz zamjerki.
- Podrazumijeva se da je uz križ trebala biti i hrvatska trobojnica na kovčežićima s njihovim posmrtnim ostatcima. Ali svega toga, kažem, nema. Ima samo broj, ako je točan, ali kojem tijelu pripada koja kost što je uspjela ostati sačuvana nakon nasrtaja bagera na nju, toga nema – navodi Stojić.

Državni odvjetnik Mladen Bajić trebao bi stupiti na pozornicu

Ističe kako je ovakav neprofesionalan postupak i miješanje posmrtnih ostataka žrtava dovesti do dodatnih problema.
-Bude li ikada itko pravio DNK analizu što će se moći predati obiteljima? Tek komad papira na kojem će pisati rezultati te analize? Opet, ako su uzeli uzorak za DNK analizu, kako tvrde, što će biti ne bude li taj uzorak dovoljno dobar pa se moradne tražiti novi? Od kojeg tijela ga uzeti kad su svi posmrtni ostatci pomiješani i nanovo oštećeni bagerom i premještanjem pomoću kamiona – pita se Stojić.
Uvjeren je kako je cilj cijele ove operacije „zabarušiti sve drugo kad se već ne mogu zabašuriti kosti pobijenih“.
- Očito se radi o tome da se zabašuri sve drugo kad se već ne mogu zabašuriti kosti pobijenih. Državni odvjetnik Mladen Bajić trebao bi stupiti na pozornicu pa istražiti ne samo za sada nepoznate ubojice nego i ove koji im omogućuju da zaista ostanu nepoznatima. Takvi su državni propisi za koje nam svakodnevno govore da ih se treba držati, počevši od Vukovara pa dalje – zaključio je Stojić, istaknuvši kako je sve o ovome već rekao biskup Pozaić za blagdan Svih svetih, samo „ako smo ga htjeli čuti“.

D. Šimić, Hrsvijet

2. studenoga 2013.
Komisije za hrvatski martirologij: Slijedi popis katoličkih žrtava u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu i poraću
U prostorijama Hrvatske biskupske konferencije održana je 28. listopada, pod predsjedanjem gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića, deveta sjednica Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij.
Na početku je Predsjednik upoznao članove s aktivnostima nakon prošle sjednice, istaknuvši posebno da rad Komisije i njezine projekte podržavaju obje biskupske konferencije: hrvatska (HBK) i bosansko-hercegovačka (BK BiH).

Glavne točke ove sjednice bile su popis katoličkih žrtava u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu i poraću, zatim znanstveni skup: Mučeništvo i mučenički tragovi u hrvatskoj prošlosti.
Popis katoličkih žrtava u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu i poraću
Što se tiče prve točke definirana je metodologija rada. Popis će usmjeravati i koordinirati Središnji odbor zajedno s tehničkom službom, a u svaka nad/biskupija imat će svoje povjerenstvo. Uz Predsjednika Komisije i Glavnog tajnika HBK, u Središnji odbor ušli su Jure Krišto, Josip Jurčević i Stjepan Razum. Postojeće baze podataka i druge žrtvoslove  nacionalne razine Središnji odbor će rasporediti po nad/biskupijama, a povjerenstva će postojeće podatke raspoređivati po župama.

Da bi se što bolje dignulo na razinu pamćenja ono što je dugo gurano u zaborav i da bi se narod oslobodio što više straha da se o komunističkim zločinima uopće usudi govoriti, na cijelom području obiju Konferencija uz predstavljanje Zbornika o žrtvama i mučenicima iz vremena komunističke vladavine (objavljeni radovi prošlogodišnjeg znanstvenog skupa), predstavljat će se i projekt popisa kao i lokalni žrtvoslovi. To treba učiniti u svakom nad/biskupijskom središtu, a po mogućnosti i u svim većim nad/biskupijskim središtima.

Kada se dosegne određena brojnost upisa i postigne relativna njihova točnost, cijeli projekt bit će dostupan svima na portalu Hrvatski martirologij kako bi svatko mogao provjeriti cjelovitost i točnost unesenih podataka te dati svoje ispravke i dopune. Dakako, neće svatko moći izravno unositi svoje ispravke i dopune nego preko Nad/biskupijskog povjerenstva ili preko Središnjeg odbora (tehničke službe). Prema formularima Saborske komisije za žrtve rata (1991.-1999.), čiju bazu podataka koristimo, bit će popisani oni koji još nisu ni u bazi podataka ni u poznatim žrtvoslovima. U te formulare unesene su kategorije biskupija i župa, jer su to osnovni kriteriji po kojima se razvrstavaju žrtve.
Ovome treba dodati da su poslije sjednice komisije nad/biskupijski povjerenici za popis dobili usmene i pisane upute o načinu korištenja baze podataka i o unosu novih podataka. Zašto nam je potreban popis, protumačio im je Predsjednik Komisije, a tehničke upute priredio i tumačio Toni Rodinis, voditelj Tehničke službe pri Središnjem odboru.
Znanstveni skup: Mučeništvo i mučenički tragovi u hrvatskoj prošlosti.

Druga glavna točka sjednice bila je znanstveni skup za ožujak iduće godine na temu: Mučeništvo i mučenički tragovi kroz hrvatsku prošlost. U pripremi toga skupa sudjeluju i naša visoka teološka učilišta. Pokazalo se da je to novi način promišljanja naše povijesti i da su izvori i literatura o tome veoma siromašni. Do sada je bilo uvriježeno mišljenje da su mučenička vremena bila za Dioklecijana, za vrijeme turskih napada i u vrijeme komunističke vladavine. Međutim, „mučenička nit“ provlači se od početaka kršćanstva na našem području pa do danas. Zato će to biti pionirski rad koji će otvoriti novi način prosuđivanja naše povijesti koju će pod tim vidom trebati u cijelosti premisliti. U tom radu kao i u radu na istraživanju žrtava dvadesetog stoljeća naglašena je potreba tijesne veze između Komisije i Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Već je pokrenuta inicijativa da se pri tom Sveučilištu osnuje istraživački centar za mučenike i žrtve 20. stoljeća na našem prostoru. U tom smislu je govorio i rektor Sveučilišta, dr. Željko Tanjić, na prošlom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije.

Primijećeno je da se projekti ovoga tipa sve slabije sufinanciraju iz državnih sredstava, pače da se financiraju takvi projekti koji i dalje stavljaju naglasak na zločinima nepartizanske strane, što je bila vlastitost historiografije prije 1990. godine. Kao da se „kotač povijesti“ želi okrenuti natrag. U tom smislu su članovi Komisije protumačili i Predsjednikovu obavijest da je Sincu kraj Otočca otvoreno bagerima jedno grobište iz 1946. godine i da su bez prisutnosti javnosti ostaci žrtava zajedno sa zemljom utovareni na kamione i odvezeni do otočkog groblja, bez jasnog tumačenja što će s tim kostima konačno biti. U tim kamionima su, naime, odvezene kosti uže rodbine mještana iz Sinca i okolice. Bilo je i mišljenja da ovo otvaranje grobišta partizanskih zločina najava veće takve akcije u Lici i Hrvatskoj, što bi svi pozdravili.

D.Šimić, Hrsvijet

12. veljače 2013.
Fra Miljenko Stojić za Veritas: Hrvatska očito ima novca za druge stvari, ali ne i za žrtve komunizma
U trenucima dok je Komisija HBK i BK BiH intenzivirala  poticaje mons. Mile Bogovića da se Crkva ujedini u traženju žrtava iz vremena Drugoga svjetskoga rata i poraća, kako bi se došlo i do mučenika koji su stradali zbog mržnje protiv vjere i do istine o stradanju hrvatskoga naroda, na više razina postoje inicijative koje dokazuju strašne komunističke zločine o kojima se izvan Crkve ne govori. "Komisija želi pronaći mučenike u hrvatskom narodu u vrijeme komunizma. To se odnosi ne samo na svećenike, redovnike i redovnice, već na bilo koga tko je bio mučenik. Ako Bog da mi ćemo, tražeći mučenike, popisati naše žrtve. Kako ćemo naći mučenike ako ne znamo tko su kandidati? Moram ovdje reći da je to trebala učini Hrvatska koja, očito ima novca za druge stvari, ali ne i za žrtve komunizma" – kazao je fra Miljenko Stojić, ujedno i član spomenute Komisije, u razgovoru za novi broj Veritasa, glasnika sv. Antuna Padovanskog.

Iz rada i prikupljenih svjedočanstava o stradanjima hercegovačkih franjevaca mnogo se toga saznalo i o stradanjima vjernika ovoga kraja čije obitelji, mjesta i župe računaju da im je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata ubijen svaki deseti stanovnik, ukupno oko 20 tisuća ljudi s područja Hercegovine, a oko 2.300 iz Širokoga Brijega. "To je trag komunizma koji smo neprestano nosili kroz život." – dodaje fra Miljenko.

-Fra Miljenko, tko je odlučio da širokobriješki franjevci i njihova subraća u Hercegovini moraju biti ubijeni?
Na temelju istraživanja koje smo do sada učinili, stvorili smo mozaik koji pokazuje razvoj situacije. Sve je počelo od tadašnjega vrhovnoga komandanta JNA Josipa Broza Tita, a njegova desna ruka bio je Aleksandar Ranković koji je Titovu naredbu spustio do središnjega ureda OZNE u Trebinju 1944. godine. Oni, pak, na Oblasni komitet KPJ za Zapadnu Hercegovinu, pa do komesara i predstavnika OZNE pri vojničkim jedinicama. Napetost je dosegla vrhunac kada su branitelji napravili operaciju Bura 27. siječnja 1945. i partizane "bacili" sve do mora, što je poljuljalo položaj JNA u očima Engleza i bilo je u pitanju mogu li komunisti ostvariti "zadatak" koji im je povjeren. Tada su ovdje dovukli oružje i najbolje jedinice, te je VIII . dalmatinski korpus satrao Široki Brijeg u nekoliko dana. Posljedica je oko 150 manjih ili većih masovnih grobnica na ovome području. Imali su otvorene ruke i mogli su raditi što hoće. Od njihove ruke stradali su i fratri i narod. O franjevcima su razglašavali priče da oružjem brane Široki Brijeg i da su vrelim uljem polijevali borce NOV -a. Domaći ljudi, osobito oni kojima su stradali najbliži, pisali su i knjige o tome. Iskopali smo Pobranicu, masovnu grobnicu u središtu Širokoga Brijega.
Tada je ovdje bio samostan redovnica u kojoj se nalazila ratna bolnica branitelja Širokog Brijega. U njoj je bilo 7 ranjenika. Jednostavno su ih spustili dolje prema njivama u kojima je bio kanal za navodnjavanje, priklali su ih i ubacili u taj kanal. No, našli smo ih i pokopali s drugima. Od tih spomenutih 150 grobnica obradili smo njih 7, a na Širokome Brijegu prošlo ljeto pokopali 42 žrtve koje nisu fratri.

-Postoji li zabilježen koji proces protiv franjevaca i smrtna presuda?
Ubijani su bez suda. Iako su sumnjali na komuniste, a puno razmišljali o Saveznicima, profesori u našoj gimnaziji nisu širili nikakvu ideologiju. No, unaprijed su bili određeni za odstrel. Potpuno su bili spremni na žrtvu. To pokazuje činjenica da su do njih dolazili vrlo ozbiljni glasovi da će biti pobijeni kada partizani dođu na Široki Brijeg. No, oni nisu pobjegli, već su ostali, jer nisu bili krivi. Tadašnji provincijal fra Leo Petrović, koji je također ubijen u Mostaru, dopustio je fratrima da odu ako žele ili se boje, ali je rekao i da on ostaje. Tako je u Mostaru ubijeno 7 fratara. Može se reći da zapravo nijedan nije pobjegao u onome klasičnome smislu. Neki su kao vojni kapelani pratili vojsku sve do Bleiburga. I ondje su ubijeni.

-Fra Miljenko, kako rekonstruirate događaje iz 1945.?
Učinili smo to na različite načine, čak i pomoću partizanske literature, što je vrlo zanimljivo. Naime, na strani branitelja ima dosta dokumentacije, no što nedostaje potražimo u partizanskim knjigama, jer oni su se hvalili što je i tko činio. Danas su nam tako dostupna i određena imena, osim onih iz specijalne "Ubilačke čete" koja je radila krvavi posao. Jer, ipak, ubiti fratra nije smio bilo tko. Sve je bilo raspoređeno tko, što i kako smije učiniti.

-Kako su ubijeni širokobriješki franjevci 7. veljače 1945.?
Partizani su taj dan došli u samostan i u tzv. samostansku zbornicu zatvorili su sve koje su ovdje zatekli. Među njima je bilo i civila. Ljudi su, naime, mislili da će u samostanu naći sigurno sklonište, jer partizani sigurno neće fratrima ništa učiniti. Franjevci su ipak bili ugledni. Trgovci su čak u franjevački podrum donosili svoju robu. Partizani su nakon toga zatvaranja napravili ispitivanje tko je tko. Civile su pustili, a franjevce su ubijali jednoga po jednoga. Prema svjedočanstvu onoga koji je sudjelovao u tome ubijanju, a kasnije se i kajao, govorio je kako je stražar ulazio u zbornicu i pozivao jednoga po jednoga fratra s rečenicom: "A sada ti, druže." Odvodili bi ih tako u vod vojnika koji su jednoga po jednoga izudarali, doveli do skloništa, ubili metkom u zatiljak i bacili u sklonište. Kada su svi bili ubijeni, zapalili su ih benzinom koji je ostao braniteljima Širokoga Brijega. Sklonište se nalazilo u samostanskome vrtu. Naime, tadašnje su vlasti, sluteći da se sprema rat, naredile da se uz škole izgradi i sklonište. Kako su franjevci imali svoju gimnaziju, i oni su izgradili sklonište. Ono je na kraju postalo njihova grobnica.

-Kada ste ih mogli pronaći i dostojno pokopati?
Do 1971. godine nije se smjelo dirati to područje. Bilo je zatvoreno, zatrpano kamenjem. No, kada je došlo i malo slobode, oni su izvađeni i stavljeni u limene sanduke. Riječ je o prvih 12 franjevaca koje smo tada ukopali u grobnicu u crkvi, a njima smo pridružili i 6 onih koje smo našli u Mostaru. U današnje vrijeme pronašli smo još četvoricu. Odredili smo da u Širokome Brijegu bude naše žrtvoslovno mjesto i da tijela svih fratara mučenika koje pronađemo stavljamo u zajedničku grobnicu u širokobriješku crkvu. Do danas znamo za tijela njih 31: od toga su 22 pokopana na Širokome Brijegu, 2 na Kočerinu, 3 u Čitluku, 3 u Maclju, 1 u Međugorju. Ako i u Ljubuškome uspijemo pronaći još dvojicu, bit će to ukupno polovica onih koji su mučenički stradali 1945. godine. Pogledamo li broj pobijenih, to je gotovo trećina tadašnje Provincije. Druga trećina bila je u inozemstvu – ili na službi ili su izbjegli ispred partizana, a jedna je trećina ostala ovdje. Kasnije, do pada komunizma, njih 90-ak prošlo je i tamničke godine. Trojica su umrla od muka koje su podnijeli u zatvorima, nekoliko je njih duševno skrenulo, a određeni broj imao je trajne tjelesne i psihičke posljedice mučenja. Od 1945. do 1971. godine o tome se ništa nije smjelo govoriti. Ali, ni narod ni fratri nisu zaboravili tu dramu, čuvali su spomen na širokobriške mučenike, čak i u inozemstvu. O tome se potiho govorilo i u obiteljima.

-Je li itko ikada odgovarao za smrt hercegovačkih franjevaca?
Ubijeno je njih 66, a mi još nismo našli da je igdje postojalo kakvo suđenje. Izuzetak je fra Radoslav Glavaš, koji je s još njih 57 ubijen u Zagrebu. Fra Radoslav je tada bio ministar bogoštovlja i mogao je pobjeći. No, nije se osjećao krivim da bi morao bježati, pa je ostao u Zagrebu. S drugima je ubijen u roku od pola sata, a kao krivnju su mu pripisali i navodno pokrštavanje Srba. O svemu tome pisao je i tadašnji "Vjesnik." O ubojicama se nije pisalo niti je za njih vođen kakav proces. U medijima se u posljednje vrijeme spominjao Stjepan Hršak za kojega je čak bila podnesena i kaznena prijava. Optužio ga je Fran Živičnjak koji je trebao biti ubijen u Maclju. Hršak je navodno ubio 21 svećenika i bogoslova i nakon toga trajno sačuvao pištolj kojim je to učinio. Sjećate li se možda kako je bivši predsjednik RH Stjepan Mesić jednom reagirao pitajući: "Tko dira naše zaslužne drugove?" Makar su neki iz policije ozbiljno shvatili kaznenu prijavu protiv Hršaka i započeli izvidne radnje, ova Mesićeva rečenica to je zaustavila.

-Iako se u tadašnjim medijima nije smjelo pisati o mučeništvu hercegovačkih franjevaca, Crkva je ipak tu informaciju proširila dalje, te se vijest proširila. Kako su u tome uspjeli
Biskup mostarski Petar Čule odmah je poslao svoje suradnike kako bi ispitali što se dogodilo. Tako je već u travnju 1945. izvijestio nadležnu kongregaciju u Rimu o događanjima na Širokome Brijegu. Također je uspio doći i do nadbiskupa Alojzija Stepinca koji je bio glava Crkve u Hrvata. Biskupi su 20. rujna 1945. Vjernicima napisali pismo, među ostalim, izričito spominjući ubojstvo hercegovačkih franjevaca. Čitavo to pismo strahovito je odjeknulo u komunističkim redovima te u inozemstvu. Početkom listopada biskup Čule Provinciji je dao poticaj da započne istraživanje svjedoka koji su pod prisegom morali reći što se sve dogodilo. Bio je to gotovo početak kauze.
No, nakon mjesec dana OZNA je saznala za to, provalila u sjedište Provincije u Mostaru i uništila sve što je našla. Neke su svjedoke zatvorili, a neke dobro prestrašili. I početkom 1947., kada je Drugi svjetski rat već bio završio, partizanski su komesari istjerali fratre iz samostana u Mostaru i zapalili sve ono što nije izgorjelo dvije godine ranije. Osim knjiga iz knjižnice, ovoga su puta spalili i matice koje su vođene od sredine XVIII . stoljeća. Ipak, unatoč svemu tomu, mi i danas imamo sačuvane neke originale svjedočanstva ljudi koji su bili ovdje dok se sve to događalo. Fratri su pokušavali zabilježiti sve što je bilo moguće. Jednostavno, mi fratri nismo se dali ušutkati i radili smo koliko smo mogli. S dolaskom slobode prišli smo sustavnomu istraživanju. Počeli smo s Povjerenstvom za pripremu kauze mučenika, 2006. godine imenovan je postulator u Rimu, a 2007. Godine vicepostulator. Ta je služba povjerena meni, a posla je još puno. Veliki je broj tih 66 fratara i za njih treba dosta vremena.

-Budući da govorimo o mučenicima, za njihovu beatifikaciju nije potrebno čekati čudo. Već sama činjenica da su ubijeni iz mržnje prema vjeri "ulaznica" je za proces. Fra Miljenko, što još predstoji do beatifikacije?
Potrebno je završiti ispitivanja živih svjedoka, doći do pismohrana u gradovima važnima za ove događaje, građu sustavno pripremiti i predati biskupu koji će, nakon ispitivanja, odlučiti kada će početi kauza. Moram napomenuti da ne treba žuriti, jer će postupak dugo trajati. I u Rimu treba "doći na red", jer mi nismo jedini u nizu s ovakvim primjerom mučeništva. No, nije ni važno da ovo bude žurno. Puno je važnije da mi očistimo svoju svijest, da odbacujemo komunističke kriterije koje su nam nametnuli. Mi, koji smo rođeni u komunizmu, živjeli smo u takvo vrijeme kada se nešto "uvuklo" u nas. No, sa zdravom sviješću možemo izroniti iz toga ropstva. Volio bih da se beatifikacija širokobriških mučenika dogodi u zaista očišćenoj svijesti za taj događaj, kao nešto novo i veliko.

Bijes komunističke partije na pastirsko pismo
Pastirsko pismo jugoslavenskoga episkopata od 20. rujna 1945. dokumentirano iznosi sva nasilja, nepravde i sve napadaje kojima je izložena katolička Crkva u Jugoslaviji, a napose u Hrvatskoj, kako u vrijeme partizanske oslobodilačke borbe, tako i u Demokratskoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Biskupi su to stanje nazvali pravim imenom: progonom Katoličke Crkve. Katolici su u Pastirskome pismu tražili putokaz u suvremenoj zbrci te su se još više povezali sa svojim duhovnim pastirima. Posebno su gledali na nadbiskupa Stepinca kao na svoga duhovnoga vođu. Komunisti su Pastirsko pismo doživljavali kao napadaj na tekovine Narodnooslobodilačke borbe i započeli bjesomučnu kampanju protiv biskupa, a napose protiv bl. kardinala Alojzija Stepinca kojega smatraju idealnim i stvarnim začetnikom pisma. Tako komunistička borba, koja je već bila na djelu, sada se rasplamsala, i iz dana u dan biva sve oštrija te dosiže svoj vrhunac u prosincu i siječnju, i svoju završnicu u namještenome procesu protiv nadbiskupa Stepinca.

Razgovarala: Tanja Popec / Veritas

12. siječnja 2013.
Biskup Škvorčević razgovarao sa članovima Odbora za popis žrtava komunističkog progonaPožeški biskup Antun Škvorčević održao je 8. siječnja u Biskupskom domu u Požegi radni sastanak sa članovima Odbora Požeške biskupije za popis žrtava komunističkog progona, čiji su članovi biskupijski povjerenik za Hrvatski martirologij Josip Krpeljević, voditelj Državnog arhiva u Požegi Tomislav Radonić te predsjednik ogranka Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran u Požegi Dragan Franjić.

Biskup je istaknuo da je Požeška biskupija na poticaj svoga utemeljitelja bl. Ivana Pavla II. od Velikog jubileja 2000. započela s godišnjom obnovom čišćenja pamćenja i spomena mučenika te povezano s time promaknula projekt utvrđivanja progonjenih, zatvaranih i ubijenih svećenika, redovnika i redovnica na svom području za vrijeme i neposredno nakon II. svjetskog rata. Tiskala je knjigu dr. Stjepana Kožula, "Svjedoci vjere na tlu Požeške biskupije", I. izdanje 2001., II. popravljeno i dopunjeno izdanje 2009., javlja Ika.

Spomenuo je da je sadašnji umirovljeni slavonsko-kobaški župnik mons. Mijo Dukić u posavskim župama Požeške biskupije prikupljao podatke o vojnim i civilnim komunističkim žrtvama. Podsjetio je kako je nakon osnutka Saborske komisije na čelu s Vicom Vukojevićem obavljen velik posao na identificiranju grobišta komunističkih žrtava u požeškom kraju, prikupljena svjedočanstva mnogih pojedinaca, da je građa sačuvana, ali još nije obrađena. Biskup je dodao da su marom ogranaka Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran na području Požeške biskupije istražene i objelodanjene brojne komunističke žrtve i nepoznate grobnice. Rekao je kako je potrebno sve podatke objediniti, nadopuniti novim spoznajama, stručno obraditi i po mogućnosti tiskati. U tom smislu sudionici sastanka preuzeli su obveze koje će nastojati što prije ispuniti u suradnji sa stručnjacima za navedena pitanja. 

Biskup je podsjetio kako se Požeška biskupija nije opredijelila na pamćenje i spomen samo žrtava hrvatskog naroda, nego u evanđeoskom duhu njeguje jednaku osjetljivost i prema žrtvama drugih naroda na svom području te im iskazuje poštovanje, napose prigodom godišnjeg Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika. Istaknuo je da je u tom smislu o desetoj obljetnici Požeške biskupije bio znakovit pohod njezinih svećenika mjestima stradanja i grobovima žrtava svih nacionalnosti u vrijeme totalitarnih sustava, od Slatinskog Drenovca, preko Stare Gradiške i Jasenovca do Bleiburga. Osvrnuo se na ono što je Požeška biskupija poduzela u oživljavanju spomena na prognane slovenske svećenike, čiji je velik broj bio smješten u zgradi sadašnjeg njezina sjedišta, a neki od njih ubijeni u Jasenovcu, te rekao da se osobno bavio tim pitanjem i 2008. napisao knjigu "Gostoprimstvo Katoličke Crkve prognanim slovenskim svećenicima u Požegi (1941-1942)".

Biskup je istaknuo kako, među ostalim treba istražiti i požeški logor iz vremena II. svjetskog rata kao i još uvijek nedovoljno poznate činjenice o skupini bleiburškog "Križnog puta" koja je ubijena u Požegi i čiji je dio pokopan pokraj ulaza u crkvu Sv. Lovre.

 M.M. Biskup Škvorčević razgovarao sa članovima Odbora za popis žrtava komunističkog progona
Požeški biskup Antun Škvorčević održao je 8. siječnja u Biskupskom domu u Požegi radni sastanak sa članovima Odbora Požeške biskupije za popis žrtava komunističkog progona, čiji su članovi biskupijski povjerenik za Hrvatski martirologij Josip Krpeljević, voditelj Državnog arhiva u Požegi Tomislav Radonić te predsjednik ogranka Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran u Požegi Dragan Franjić.
Biskup je istaknuo da je Požeška biskupija na poticaj svoga utemeljitelja bl. Ivana Pavla II. od Velikog jubileja 2000. započela s godišnjom obnovom čišćenja pamćenja i spomena mučenika te povezano s time promaknula projekt utvrđivanja progonjenih, zatvaranih i ubijenih svećenika, redovnika i redovnica na svom području za vrijeme i neposredno nakon II. svjetskog rata. Tiskala je knjigu dr. Stjepana Kožula, "Svjedoci vjere na tlu Požeške biskupije", I. izdanje 2001., II. popravljeno i dopunjeno izdanje 2009., javlja Ika.
Spomenuo je da je sadašnji umirovljeni slavonsko-kobaški župnik mons. Mijo Dukić u posavskim župama Požeške biskupije prikupljao podatke o vojnim i civilnim komunističkim žrtvama. Podsjetio je kako je nakon osnutka Saborske komisije na čelu s Vicom Vukojevićem obavljen velik posao na identificiranju grobišta komunističkih žrtava u požeškom kraju, prikupljena svjedočanstva mnogih pojedinaca, da je građa sačuvana, ali još nije obrađena. Biskup je dodao da su marom ogranaka Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran na području Požeške biskupije istražene i objelodanjene brojne komunističke žrtve i nepoznate grobnice. Rekao je kako je potrebno sve podatke objediniti, nadopuniti novim spoznajama, stručno obraditi i po mogućnosti tiskati. U tom smislu sudionici sastanka preuzeli su obveze koje će nastojati što prije ispuniti u suradnji sa stručnjacima za navedena pitanja.

Biskup je podsjetio kako se Požeška biskupija nije opredijelila na pamćenje i spomen samo žrtava hrvatskog naroda, nego u evanđeoskom duhu njeguje jednaku osjetljivost i prema žrtvama drugih naroda na svom području te im iskazuje poštovanje, napose prigodom godišnjeg Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika. Istaknuo je da je u tom smislu o desetoj obljetnici Požeške biskupije bio znakovit pohod njezinih svećenika mjestima stradanja i grobovima žrtava svih nacionalnosti u vrijeme totalitarnih sustava, od Slatinskog Drenovca, preko Stare Gradiške i Jasenovca do Bleiburga. Osvrnuo se na ono što je Požeška biskupija poduzela u oživljavanju spomena na prognane slovenske svećenike, čiji je velik broj bio smješten u zgradi sadašnjeg njezina sjedišta, a neki od njih ubijeni u Jasenovcu, te rekao da se osobno bavio tim pitanjem i 2008. napisao knjigu "Gostoprimstvo Katoličke Crkve prognanim slovenskim svećenicima u Požegi (1941-1942)".
Biskup je istaknuo kako, među ostalim treba istražiti i požeški logor iz vremena II. svjetskog rata kao i još uvijek nedovoljno poznate činjenice o skupini bleiburškog "Križnog puta" koja je ubijena u Požegi i čiji je dio pokopan pokraj ulaza u crkvu Sv. Lovre.
 M.M., Hrsvijet

2. studenoga 2012.
Mile Bogović, biskup gospićko-senjski
Nema napretka ako se prošlost odsiječe
Vraćaju nam se vremena kada je partijska knjižica vrednija od svake stručne diplome. Pobjednici iz 1945. ne žele staviti u pitanje poredak koji su pobjednici 1945. nametnuli. Među pobjednicima bili su komunisti. Većina današnjih visokopozicioniranih nositelja vlasti izišla je ispod komunističke kabanice.


Biskup gospićko-senjski mons. dr. Mile Bogović jedan je od najpoznatijih istraživača hrvatske crkvene i kulturno-političke povijesti među katoličkim klerom. U njegovim pisanima djelima, ali i u javnim nastupima, vidljivo je uvjerenje nužnosti povezivanja napretka hrvatskog naroda s hrvatskom prošlošću i sjećanjima. 

S biskupom Bogovićem razgovaramo uoči blagdana Svih svetih, kad se tradicionalno komemoriraju ne samo pokojnici nego svi koji su obilježili prošlost. Sjećanja na Krbavsku bitku, Gvozdansko i patnje pod komunističkom vlašću dovele su biskupa Bogovića do plodonosnih akcija obilježavanja povijesno važnih bitaka na hrvatskom tlu, do izgradnje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, te do osnivanja Komisije za hrvatski martirologij Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. 
Biskup je ovom prigodom govorio i o izjavi Komisije Iustitia et Pax HBK O dobru mira - plodu pravde i istine koju je supotpisala i Matica hrvatska.


U Hrvatskoj je tradiciji blagdan Svih svetih te Dušni dan iznimno važan. Obilježava li se on dostojno s obzirom i na hrvatske mučenike?

Mislim da je blagdan Sviju svetih, zajedno s Dušnim danom, toliko vezan uz sjećanje na pokojnike iz obitelji da ljudi ne bi ni željeli da se tada pokreću neki nacionalni projekti. Sjećam se da je tih dana u našim obiteljima bila naročita žalost za onima koji su „nestali“ u Drugom svjetskom ratu, kojima se nije znalo za grob. Znam ljude koji su jedne godine za Sve svete išli zapaliti svijeću na jednom mjestu, a druge na drugom, jer su dolazile različite vijesti o mjestu pogibije njihovih članova. I sam sam bio među takvima. Bilo bi dobro kada bi se unosila jasna razlika između blagdana Sviju svetih i Dušnog dana. Na prvi blagdan slavimo brojne neproglašene svece opće Crkve, a na Dušni dan sve one koji su sačuvali vjeru u spasenje po Isusu Kristu sve do kraja, prvenstveno one iz naših obitelji. U narodu je prevladalo u oba dana sjećanje na pokojne iz obitelji. Drukčije tendencije teško se prihvaćaju jer je razmišljanje o vlastitim pokojnicima prejako da bi dopustilo razvijanje tih nijansi

Matica hrvatska nedavno je supotpisala izjavu Komisije Iustitia et Pax HBK O dobru mira – plodu pravde i istine. Koji je poriv HBK za ovom izjavom te kakav se odgovor očekuje u društvu i političkoj javnosti? 

Hrvatska država je još relativno mlada pa nemamo dovoljno osposobljene kadrove koji bi je znali „držati“. Osim toga neki još i danas misle u jugoslavenskim okvirima pa ne uočavaju važnost granice između bivših jugoslavenskih republika. Pogotovo to vrijedi za one koji nisu bili oduševljeni stvaranjem samostalne Hrvatske, a u međuvremenu su urođenim osjećajem za vlast došli do visokih položaja. Uz to vraćaju nam se vremena kada je partijska knjižica vrednija od svake stručne diplome. Zato je nužno da naše istaknute institucije bdiju nad pravnim sustavom države. Crkva je uvijek imala osjećaj za zaštitu narodnih prava. Matica i HAZU po svojoj naravi danas bi u tome trebale prednjačiti. Za pozdraviti je da su se jedna crkvena ustanova (Justitia et Pax) i Matica hrvatska našle zajedno kada je riječ o obrani nacionalnih interesa i hrvatskih granica.

Početkom rujna obilježena je 519. obljetnica Krbavske bitke, kad je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio vojsku hrvatskih plemića, ali i prva obljetnica posvećenja Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Kad ste krenuli s tom idejom izgradnje crkve, je li vam bilo važnije da simbolički povežete stradanja na Krbavskom polju u srednjem vijeku i u novije doba, ili je crkva građena s dubljom vizijom budućnosti?

Svemu što čovjek radi cilj je omogućiti hod prema naprijed. No taj iskorak nije početak svijeta. On se oslanja na onaj prije njega. Svako stablo raste iz korijena. Slično i svaki čovjek i svako društvo ima korijenje, našu prošlost, o kojem ovisi kakvo će biti cvjetanje i kakav će biti plod. Zato je smiješno govoriti da se trebamo okrenuti budućnosti, a ne prošlosti. Što sam ja danas ako mi oduzmu moje jučer?! 
Mnogi su tražili kako na vidljiv način izraziti zahvalnost onima koji su se u prošlosti žrtvovali i stradavali za dobro našega naroda. Simbol toga stradanja bila je Krbavska bitka (tragedija) od 9. rujna 1493, u kojoj je u samo nekoliko sati poginulo gotovo deset tisuća branitelja. 
Dobar povod da se nešto učini bila je 500. obljetnica te bitke (1493–1993). Nažalost, upravo toga dana, 9. rujna 1993, s udbinske zračne luke mogli su se dizati zrakoplovi s razornim teretom okupatora za područja pod vlašću hrvatske države. 

Bolje prilike bile su 9. rujna 2003, kada se navršilo 510 godina od Krbavske tragedije. Toga dana donijesmo na Krbavsko polje temeljni kamen koji je za Crkvu hrvatskih mučenika blagoslovio u Rijeci Ivan Pavao II. On je pozvao sve narode da popišu one koji su pretrpjeli mučeništvo prikazujući svoje živote za život svoje braće. Oni su blago naše prošlosti i naši uzori u sadašnjosti. 
Tako smo došli na ideju da se upravo na Krbavi (Udbini) podigne memorijalni centar u kojemu bi se častili svi oni poznati i nepoznati velikani koji su na cijelom hrvatskom prostoru odlučno i dosljedno svjedočili do kraja svoju ljubav prema Bogu i čovjeku.

Želja mi je da se na Krbavskom polju napravi „svehrvatski grob“ gdje će ljudi moći zapaliti svijeću i za one čije se ime zagubilo negdje u jamama, jarugama, grmečcima i kukuruzištima. U taj grob pohranili bismo kosti neidentificiranih stradalnika iz pojedinačnih i manjih grobišta. Za veća treba obilježje na mjestu stradanja (grobištu, jami). Na to mjesto ne bi se dolazilo zaujedanje neprijatelja, nego na molitvu i izražavanje poštovanja prema žrtvama. Poput Marije Magdalene koja je išla na grob Isusov da mu izrazi ljubav i poštovanje, a ne da viče na tužitelje i mučitelje Isusove. I mene su zvali da dođem do jedne jame u koju su govornici smještali više desetaka tisuća žrtava, a ona je bila prazna. Istina, bilo je u okolnim jamama dosta žrtava (ni približno brojevima koji su u ustima govornika, ali ipak ima razloga onamo doći!), ali Milorad hoće da se puca s mjesta koje je on obilježio i da se prihvati broj koji je on odredio. Takvih priredbi komunisti su imali jako mnogo, ali nisu dopuštali da se išta rekne o onima koji su bačeni u više od šesto dosad otkrivenih jama u koje su bačeni ljudi kao da su štetni otpad. Svehrvatski grob mjesto je gdje se moli i odaje poštovanje žrtvama. A povjesničarima treba prepustiti, omogućiti i pomoći da otkriju punu istinu o stradanjima.

Koliko su Hrvati svjesni značenja crkve na Udbini i mislite li da je taj projekt ostao nekako u medijskom mraku? 


Ne bih rekao da je ostao u medijskom mraku. Ipak, ideji Crkve hrvatskih mučenika trebalo bi u našim medijima, zbog njezina značenja, posvetiti više pozornosti. Teško je očekivati da će ovako bogata poruka biti shvaćena u cijelosti odmah i da će je shvatiti svi. Pogotovo kada znamo da se takve stvari kod nas u medijima prešućuju, napadaju i izruguju. No u dnevnim listovima je bilo dosta korektnih napisa. Projekt je osmišljen da bude prihvatljiv na prvi pogled, ali te postupno uvodi u sve bogatstvo svojih sadržaja i poruka.

Izražava ga krstionica kneza Višeslava, hrvatsko nacionalno pismo glagoljica (na preslici sa zvonima, zapis popa Martinca, kristogram iz kojega su izvedena sva slova); kao simbol trpljenja u mnogo varijanti pojavljuje se križ (crkva sv. Križa u Ninu kao nadahnuće, križni put od mjesta stradanja do mjesta nadanja, knjižnica, muzej, krbavski križ, kao simbol iseljene Hrvatske). Nijedna crkva nije građena tako smišljeno. Uz to su sačuvane sve osobine crkvene arhitekture i svi zahtjevi liturgije. Građevina izvanredno govori hrvatski i kršćanski. Ne čudi da su se teško uklapali razni umjetnici i arhitekti. 
Istina, mnogo sam teškoća imao projektom crkve na Udbini, ali kada sam vidio ozarena lica na blagoslovu (2011) i posveti (2012) Crkve, rekao sam sâm sebi da toliku radost nisam zaslužio. Projekt je uspio i bolje nego što sam se nadao. On je tako širok da u nj mogu stati i u njemu rasti mnogi drugi projekti i programi.

Predsjednik ste Komisije za hrvatski martirologij Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Što nam možete reći o radu te komisije, posebice o postulaturama među kojima je medijski eksponirana samo ona bl. Alojzija Stepinca. 

Na jesenskom redovnom zasjedanju HBK, održanu u Lovranu 2010, zaključeno je da se osnuje Komisija za hrvatski martirologij HBK. Glavni su njezini zadaci: 1. odazvati se pozivu Ivana Pavla II. da svaki narod popiše svoje mučenike; 2. objediniti pojedinačna istraživanja (rad postulatura); 3. surađivati sa sličnim ustanovama na civilnom području.
Većina vice/postulatora u članstvu je Komisije, zajedno s vrsnim poznavateljima povijesti Drugoga svjetskog rata i poraća, jer je u to vrijeme bilo najviše nevino stradalih, mnogi od njih zbog svoje vjere. 
Komisija će se u radu koristiti radovima naših znanstvenika, a i sama će promicati znanstvena istraživanja u području svojih zadaća. Jedan je od većih rezultata znanstveni skup o komunističkim zločinima održan u Zagrebu 25. i 26. travnja ove godine. Sažeci radova sa skupa objavljeni su u časopisu za hrvatski martirologij Hrvatska vjernost, a cjelovita izlaganja bit će do kraja građanske godine, nadamo se, objavljena u zborniku.

Vrlo ste aktivni u znanstvenom radu na otkrivanju zločina komunizma. Parlamentarna skupština Vijeća Europe jasno je dala do znanja da su komunistički poreci u Europi bili zločinački, a i Europska Unija smatra da se grijesi prošlosti moraju evidentirati i s njima se primjereno suočiti. Totalitarne komunističke režime koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bez iznimke, označile su europske institucije kao masovne povrede ljudskih prava. Zašto se onda u Hrvatskoj jasno iz državnih institucija ne osudi komunistički režim?

Pobjednici iz 1945., među kojima su komunisti, ne žele postaviti u pitanje poredak koji su nametnuli. Očito je da je Veliki brat sebi uzeo pravo da sam odredi što je pravo, a što nije. Imamo žalostan primjer, sudište u Haagu. Oni koji su 1945. uspostavljali novi svjetski poredak nisu gledali samo da se zadovolji pravda nego također da se osvete i da se zadovolje njihovi interesi. 

Zašto se u nas ne radi ni ono što EU preporučuje? Većina današnjih visokopozicioniranih nositelja vlasti izišla je ispod komunističke kabanice. A i mnogi od onih koji su bili prije njih imaju isto podrijetlo. 
Zločine komunizma počelo se sustavno istraživati tek nakon što je u većini komunističkih zemalja pobijedila demokracija. Jedan je od rezultata tih istraživanja Crna knjiga komunizma koja, među ostalim, donosi da su komunistički režimi u zemljama gdje su bili na vlasti ubili oko 100 milijuna ljudi. Svijet se zgrozio nad tim, a onda su krenuli prijedlozi s mnogih razina da se komunizam osudi i da se krivce kazni za zlodjela. Objavljeno je više odluka raznih tijela, a među njima spomenimo odluku Europske parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 2006. (Rezolucija 1481) kojom se osuđuju komunistički zločini, ali nisu prihvaćene preporuke kako bi se to u praksi ostvarilo. Neki komunizam smatraju zločinačkom ideologijom, ali takvu kvalifikaciju nije službeno prihvatila neka veća, odnosno moćna svjetska institucija. Hrvatski je sabor prošle godine donio odluku da se 23. kolovoza obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. 

Iako spomenutom rezolucijom nije osuđena ideologija komunizma, niti je rečeno da oni koji su je provodili trebaju biti za to kažnjeni, Crkva nije nezadovoljna tom odlukom jer ona ne ide za tim da se svi krivci kazne, nego za tim da se svim žrtvama oda poštovanje, da se pobijenima javno priznaje ljudsko dostojanstvo i sve što je s time povezano. Bojim se da današnja vlada i od toga odustaje. Upućen je u Sabor prijedlog zakona kojim se praktički ukida Ured za istraživanje komunističkih zločina. Mislim da bi naše ustanove i pojedinci trebali učiniti sve da se uklone ti otpori istini koji se ugrađuju u državni sustav u odnosu na komunističke zločine. Vlada nije pokazala nikakvu volju da se uspostavi dijalog. U Upravnom vijeću ureda su predstavnici Crkve, HAZU, Hrvatskog instituta za povijest i drugdje rekao sam vršitelju dužnosti predsjednika Sabora da nas se sasluša, čuje naše argumente.Surdo fabulam narras! Gluhomu pričaš priču. Ne traži se usklađivanje s činjenicama. Pače: ako su činjenice protiv, to gore po njih. Možda ipak dođe vrijeme kada im neće biti dovoljan povjesničar tipa Danijela Ivina i njemu sličnih.

U zemlji gdje se ponegdje može vidjeti slika Josipa Broza Tita uz Djevicu Mariju, i gdje je to sasvim neprijeporno, očigledno se komunizam smatra „ipak koliko-toliko dobrim vremenom“. Kako onda senzibilizirati javnost i kako postaviti tu temu dugoročno, bez ponekad zlobna ismijavanja sa strane (govorim o iskustvu Matice hrvatske)?

Ne treba očekivati nagle obrate! Mislim da je za nas važno relativizirati pojam pobjede i osloboditi se stereotipa o partizanima i ustašama. 
Što li je sve režim nakon 1945. opravdavao svojim pobjedama!? Trebamo shvatiti da je pobjeda relativan pojam i da često pobijedi sila i nepravda. Takvih se pobjeda svi i uvijek trebamo bojati. Često je časnije stajati među poraženima nego među pobjednicima. Možda ću i ja biti gubitnik u svojoj branši jer sam o jednom slučaju dao drukčije mišljenje od onoga što su očekivale službene institucije. Rado ću se i tu priključiti poraženima od financijske logike ovoga svijeta, koja katkada nije strana ni crkvenim financijašima. Kada bismo se borili zato da nakon pobjede tlačimo one koji su dotad nas tlačili, da tada mi nametnemo silu onima koji su nad nama činili nasilje, onda to ne bi bila pobjeda ljudskosti, nego nastavak ponižavanja čovjeka i društva. Znademo kako su neki opravdavali povlastice jednih i ponižavanje drugih. Tko je pobijedio!? Nadjačala je bila sila, a ne pravda i poštenje. I danas neki misle, budući da su pobijedili na izborima, da nisu dužni paziti što je u skladu s pravdom i ljudskim dostojanstvom. Mjerilo im je moć. Tada uvijek dolazi do ponižavanja drugih. „Komu zakon u topuzu leži, tragovi mu smrde nečovještvom!“, kako je pisao Njegoš.


Nije li nakon Drugoga svjetskog rata na našim prostorima u mnogočemu bila poražena ljudskost od onih koji su se smatrali pobjednicima? Kakva je to pobjeda ako smatraš da si dobio pravo druge ponižavati i mučiti? Pravi pobjednici bili su oni koji su pretrpjeli njihovu nečovječnost, koji su poginuli za istinu i pravdu. Od divljih pobjednika narod su spasili oni koji su poput moje majke učili djecu raditi na svojoj njivi i u svojoj kući i čuvali ih da što manje znaju o pobjednicima. 
O ustaškim žrtvama napisane su debele knjige. O njima se moglo pisati uvijek samo dobro. O žrtvama koje su pale od partizanske ruke nije se smjelo pola stoljeća ni pisati ni govoriti. I danas se osjeća snažan otpor istini o njihovu stradanju. Kada Stjepan Razum, vrsni znalac arhivske građe za Drugi svjetski rat na našim prostorima, napiše da bi trebalo ispitati što je istina o Jasenovcu, odmah mu počnu čitati iz tih debelih knjiga, iako i sami znaju kada, kako i zašto su one pisane.


Kako se osloboditi stereotipa o partizanima i ustašama?


To je naš drugi problem. Za jedne su prvi utjelovljeno zlo, a drugi utjelovljeno dobro. Jedno i drugo utjelovljena je laž. Normalno bi bilo da se i ustaše i partizane gleda kao ljude koji su bili i dobri i zli; a najčešće su bili jedno i drugo: nekada dobri, a nekada loši. I zločinac je mogao mnogo dobra učiniti. Treba imati razumijevanja za ljude. No ne trebamo zato poštedjeti i ustaški (fašistički) i partizanski (komunistički) režim gdje god su u teoriji i praksi gazili ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. Nije pametno kada naš predsjednik govori da je titovku na glavi lijepo vidjeti, a istodobno je svaki – i neželjeni – ustaški znak na skupu dovoljan da se svi sudionici proglase narodnim neprijateljima. Neke kape uvijek lijepo stoje, a neke su uvijek ružne, pa i onda kada su na glavi djece kojima je to obično pokrivalo. Uvjeren sam da do zadovoljavajućih rezultata nećemo doći ako se bude prosuđivalo po tome tko je pobijedio, a tko je bio poražen, nego ako se krene od žrtava i pobjednika i poraženih i da se njima izrazi ljudsko poštovanje bez obzira od čije su ruke pale.


Početkom ove godine sudjelovali ste na komemoraciji žrtava Gvozdanskog, herojskih branitelja koji su 1578. izginuli braneći svoj grad, domovinu i vjeru od Turaka. Zašto je važno obilježavati stratišta iz davne prošlosti?


Znam da je dobru dijelu čitatelja poznat događaj od 13. siječnja 1578. Važne stvari treba češće ponavljati, tako i taj događaj, jer je on po čistoći žrtve i ljubavi bez premca, ne samo u našoj povijesti. 
Šačica branitelja tri je mjeseca odolijevala velikoj turskoj sili braneći opkoljeno Gvozdansko. Nisu prihvatili tri ponude za predaju. Mogli su time spasiti živote, a da im nitko ozbiljan ne bi smio prigovoriti. Ponestalo im je hrane, pića, streljiva i mnogoga drugoga, ali nije ponestalo spremnosti da brane svoj grad, svoj narod, svoju domovinu do zadnjih snaga, do zadnjeg izdisaja. Kada Turčin više nije primijetio nikakav otpor, ušao je u grad i našao smrznute branitelje na njihovim položajima. Ostao je zadivljen. Žao nam je što je to velejunaštvo premalo prisutno u svijesti hrvatskoga naroda.


Dolazite iz županije koja ima veliku srpsku manjinu, a i sami ste podrijetlom iz Slunja, čija okolica također ima znatnu pravoslavnu tradiciju. Ujedno ste vrstan poznavalac crkvene prošlosti i katolika i pravoslavaca na hrvatskom tlu. S obzirom na to, kako gledate na perspektive ekumenizma u Hrvatskoj i je li ekumenska suradnja nečim uvjetovana?


Danas se pred vjernike katolike, a to još više znači za biskupa, ne stavlja pitanje jesu li za ekumenizam ili nisu. Tu jednostavno više nema dileme. Svaki biskup treba biti ekumenist. O tome se možda moglo dvojiti prije Drugoga vatikanskog sabora, no danas, bez prihvaćanja ekumenizma, biskup nema potrebne kvalitete za svoju službu. 
Slažem se s jednim misliocem koji kaže da svijet nema preduvjeta za opstanak u trećem tisućljeću ako ne prihvati dijalog kao bezuvjetnu kategoriju. Crkve, i pravoslavna i katolička i protestantske, taj dijalog trebaju nužno podignuti na ekumensku razinu. Naime, ekumenizam je nastojanje oko zajedništva među kršćanima, među onima koji u Krista vjeruju. To nije, kod nas, razgovor o odnosima Srba i Hrvata, međunacionalni razgovor, jer on ne ulazi u ekumenizam u užem smislu. Razgovor je samo onda ekumenski kada su jedni i drugi kršćani. Osjetio sam koje su to teškoće kada sam u vrijeme zadnjega rata sudjelovao na raznim susretima s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve. Neki su bili deklarirani ateisti. Smatrao sam takav „ekumenizam“ beskorisnim pa sam otkazao sudjelovanje na takvim susretima. S pravim vjernicima, pravim pravoslavcima, bilo je drukčije. Još i sada sam prijateljski povezan – često se čujemo, a katkada i sretnemo – s jednim od njih. Na tim smo se sastancima sprijateljili i u prijateljskim smo odnosima i danas.


Iako je Europska Unija nastala na zasadama demokršćanskih odličnika, često se u Hrvatskoj na svećenika u javnoj političkoj raspravi gleda kao na uljeza. Postoji li danas mjesto svećenika u javnoj raspravi i djelovanju izvan crkvenih okvira? Postoji li snažna politička opcija u Hrvatskoj danas koja se beskompromisno odupire djelovanju svećenika izvan institucije crkve?


Nijedan vlastodržac ne dopušta da mu se itko sa strane miješa u posao. Diktator i diktatura proletarijata u vlasti imaju dostatan razlog za sve što čine. Navest će oni nešto što se čini kao razlog, a kritiku osjećaju kao otimanje vlasti. Vlast je plodan teren za rast duhovnih patuljaka. To su pokazali i neki iz naših krugova kojima je vlast zamirisala. Nisam na jednom skupu mogao doći k sebi u susretu s bolesnom čežnjom za vlasti. Kod nas je još neprevladana praksa iz komunizma kada se u tu svetinju nije smio nitko pačati tko nije bio na liniji. Držati vlast u rukama, to je bila povlastica samo naprednih i svjesnih, tj. partijskog vodstva. Trebalo je pjevati pjesmice o herojstvu onih u kojima je prevladao divlji nagon. Proći će još mnogo vremena dok se ne prevlada komunističko nasljeđe.

Tako su ne tako davno za ukidanje pokroviteljstva nad proslavom u Bleiburgu bili dostatni razlozi koje je naveo povjesničar Ivin. Predsjednik Vlade izdašno je citirao te argumente. Što drugi povjesničari kažu, poznatiji i upućeniji, nije važno. Ne gleda se stručnost, nego istomišljenik. Nedavno su kardinalu Bozaniću suprotstavili neki novi autoritet, Davida, za kojega nitko ne zna je li rođen za ovu priliku ili ima koji dan više. No što je veći kult vlasti, oslonac na vlast, to je ta veća odnarođenost – kako bi to rekao biskup Košić. 
Za Crkvu vlast nije apsolutna, nego relativna vrijednost. To znači da se procjenjuje prema tome kako se njome koristi. Jednako tako ni bogatstvo nije apsolutna, nego relativna vrijednost; procjenjuje se po načinu stjecanja i korištenja.

Za što Crkva, konkretno, reagira?

Crkva postoji radi dobra ljudi i dužna je reagirati kada se ljudima nanosi šteta. Nema ona neki svoj interes koji ne bi bio ujedno i interes ljudi. Ne smije stajati nezainteresirano kada vidi opasnost. Pastiri kažu da ovce, kada vuk uleti u tor, ostanu kao ukočene i tako čekaju sudbinu koju im vuk namijeni. Treba im netko pomoći. Ova naša država i naš narod nemaju često u svojoj vlasti sigurnih branitelja. Imali smo predsjednika države koji je rekao da nije dovoljno da si nevin, nego treba to utvrditi i strani sud. Tom logikom možemo svi ići na takvu provjeru ispravnosti. Takvi će imati razumijevanja i za zločine u Bleiburgu i na križnim putovima. Ljudi koji su se borili i za narod i državu mnogo se puta i danas osjećaju nezaštićeni i obespravljeni. O tome bi mogli dosta reći branitelji po domaćim i inozemnim zatvorima. Crkva koja je uvijek živjela s narodom osjeća da treba dignuti glas kada je to potrebno. Kad je Isus vidio da je narod nezaštićen, da je poput ovaca bez pastira, rekao je: Žao mi je naroda! U tom kontekstu treba shvaćati ulazak Crkve na političku scenu. U tom smislu sam ja to činio, i činim, a čine tako i drugi biskupi i svećenici. Ne kažem da smo uvijek najbolje razumjeli situaciju, da smo najbolje odmjerili riječi, ali dužni smo po savjesti baviti se svime što je za dobro naroda. Makar se to nazivalo politikom.

Neke društvene promjene u Hrvatskoj nisu naišle na odobravanje u crkvenim redovima. Opće pomanjkanje poštivanja vrijednosti, komercijalizacija medijske scene, doveli su i do odluka koje nisu utemeljene na promišljenosti. Koje je vaše mišljenje o smjeru kretanja uvažavanja osnovnih ljudskih, a zatim i nacionalnih vrijednosti u Hrvatskoj? 

Kažu psiholozi da je opasno ako se čovjek ne sretne sa samim sobom. Stalno mu se nude neke veze prema van. Kako naći filtar po kojemu će k nama dolaziti vijesti koje je korisno znati i za nas i za društvo u kojem živimo? Mi imamo duhovne vježbe, ali nosimo sa sobom tranzistore. Redovnici idu u samostane, ali ne propuštaju prosjediti nekoliko sati pred TV-ekranima. Preslaba je žeđ za pustinjom u kojoj je Bog „dolazio do riječi“. 

U zadnje vrijeme spopadaju me misli da vjernici i ne trebaju težiti da dođu na pozicije vlasti, nego da prakticiraju ljubav prema Bogu i braći na nižim razinama. Zanimljivo je da Isus to nije ni pokušavao. Nije nikada rekao svojima da se trude osvojiti vlast. A često se događalo, kad su to pokušavali, da nije bilo u duhu Kristovu. On je radio dolje s narodom, učio ih kako trebaju cijeniti jedan drugoga jer su svi djeca Božja. Ako se narod ne liječi u korijenu, oni gore rado će zaigrati na kartu njihove bolesti. 
Ja vjerujem da moja sestra Mare u selu Cerovac 120, koja je srasla s onim kamenjarom, šikarom, oranicama i livadama, čuva ovaj naš hrvatski narod da ne izgubi svoju dušu. Četiri godine bila je u progonstvu, odijeljena od svoje zemlje, i molila me da joj donesem grančicu iz grmečka koji je bio kod njezine kuće. Nisam joj to mogao donijeti jer nijedan svećenik nije mogao ući u tzv. SAO Krajinu, da pohodi preostale stare i bolesne katolike i Hrvate. Ja sam se, naime, ponudio da ja budem taj svećenik. Međunarodne snage nisu mi to mogle priuštiti iako su u Vatikanu to obećale. Ona i njoj slični čuvaju zdrave korijene našemu narodu. Sačuvali su ga i u teška vremena od 1945. do 1991. I dok je takvih, bit će i nade za bolju budućnost Kroacije.

Razgovarao Vedran Obućina / Vijenac

30. listopada 2012.

Odgovor crkve na pokušaje zataškavanja: Župnici će skupljati podatke o zločinima komunizma

Katolička crkva u Hrvatskoj kreće u konkretnu akciju prikupljanja podataka o žrtvama komunističkog progona pa će uskoro župnici diljem Hrvatske početi primati informacije o žrtvama.

Odgovor je to Crkve državi na njezino izbjegavanje hvatanja u koštac s problemom komunističkih žrtava te na ukidanje Ureda za žrtve komunističkih zločina, tvrdi Večernji list.
Konkretnu inicijativu pokrenula je Komisija za martirologij Hrvatske biskupske konferencije na svome nedavnom susretu u Zagrebu pod vodstvom gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića.

>>Održana 6. sjednica Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij

Rečeno je da je u ovome trenutku “najvažnije uspostaviti povjerenstva u svakoj nad/biskupiji koja bi pomagala komisiji u osmišljavanju programa na terenu i u ostvarivanju konkretnih zadaća”.
Predlaže se, također, da biskupije obilježavaju svake godine spomen na žrtve, odnosno da je najpogodniji način da se hodočasti na mjesto stradanja ili da se ondje obavi križni put.
“Svakako treba raditi na traženju tragova mučeništva na našim prostorima, napose u Drugom svjetskom ratu i poraću. Komisija sa žaljenjem konstatira snažan otpor državnih vlasti da se napravi popis svih žrtava tog razdoblja, što se čita iz nastojanja da se dokine Ured za žrtve komunističkih zločina.
Zato će trebati – koliko je to moguće – poraditi preko župnih ureda da se istražuje ne samo tragove mučenika nego i sve žrtve.”
“Župnicima će trebati dostaviti obrasce koje bi uz pomoć svojih suradnika ispunjavali i slali u biskupijsko povjerenstvo”, objašnjavaju iz Komisije za hrvatski martirologij i najavljuju kako će se uskoro na njihovu portalu hrvatski-mucenici.net moći pronaći potrebni materijali koje će čitatelji moći dopunjavati i slati svoje primjedbe.
Također, biskup Bogović najavio je i pokretanje Instituta za istraživanje posljedica totalitarizama 20. stoljeća.

R.H.

16. listopada 2012.
Miljenko Stojić: Neokomunistička vlast u Hrvatskoj odlučila zaustaviti bilo kakvo istraživanje komunističkih zločina

Prije nekoliko dana u Saboru je vođena rasprava o prijedlogu zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Zastupnici HDZ-a i HDSSB-a su tom prilikom optužili aktualnu vlast kako ovim zakonom želi onemogućiti dalja istraživanja komunističkih zločina.

>>HDZ: Ukidanjem Ureda za istraživanje grobova žrtava komunističkih zločina Vlada želi zaustaviti dalja istraživanja

Potpuno isto tvrdi i fra Miljenko Stojić, vicepostulator Vicepostulature „fra Leo Petrović i 65 subraće“, s kojim smo razgovarali na Širokom Brijegu.


Fra Miljenko, kako gledate na najave stavljanje Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina pod ingerenciju ministarstva branitelja?
-Pristojan čovjek s gnušanjem prati ovo što trenutna Hrvatska vlada želi učiniti s neovisnim (?) Uredom za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata (istina tek nakon 9. svibnja 1945.). Sva je sreća u nesreći da ovo nije 1945., jer bi se oni poslužili i stvarnom batinom, a ne samo batinom zakona koja im je nažalost u ruci.

Zagovornik ste teze kako su ovi potezi slični onima koje je KPJ vukla koncem četrdesetih godina prošlog stoljeća?
-I ovaj i drugi potezi itekako mirišu na ta vremena. Na um mi pada postupanje prema vjeronauku iz toga doba. Gurali su ga tamo i ovamo, na kraju ga stavili zadnji sat u školi i onda ga ukinuli čim im se učinilo da su dovoljno jaki za taj potez. Tako će biti i sa spomenutim Uredom. Sadašnji ministar branitelja Predrag Matić Fred trpjet će ga neko vrijeme i onda će ga otpisati.

>>Jugoslavenska legija želi zaposjesti hrvatske grobove

Uistinu, smatrate da će Ured u konačnici biti potpuno ugašen?
-Sadašnji ministar branitelja Predrag Matić Fred trpjet će ga neko vrijeme i onda će ga otpisati. Najavio je to i posljednjim rečenicama obrazloženja zbog čega se postupa upravo ovako kako se postupa. Nakon uvodnih slatkorječivih riječi odjedanput je postao grk pa je izlanuo da Ured nije ništa radio, da su trošili novac, a on jadan... Ako je to tako bilo kad su im koliko toliko bile odriješene ruke, kako će onda biti kad im sada ruke zavežu?

Što će biti sa daljim istraživanjem komunističkih zločina?
-Neokomunistička vlast u Hrvatskoj očito je odlučila ne samo ukinuti Ured nego zaustaviti bilo kakvo istraživanje komunističkih zločina. Prije su pristalice toga ponašanja sve činile potajice na razne načine, sada bi javno. Kao djeci pričaju nam priču da će se brinuti o svim grobovima i svim grobljima. Komunisti imaju svoje grobove i svoja groblja, oni koji su stajali na drugoj strani nemaju. Ono što su imali komunisti su im u poraću preorali.

-Govorite o preoranim grobljima po diktatu KPJ i KPH?
Kako će se sada netko brinuti o grobljima kojih nema? Kako će se sada netko brinuti o grobovima koji su po kojekakvim jamama, škrapama, ispod parkirališta, ispod zgrada, igrališta, hotela...? Oni se očito boje da bi društvo moglo ozdraviti i odbaciti potpuno njihovu bolesnu ideologiju. Nešto slično kao u slučaju Hude jame.

-Na što konkretno ciljate?
Kad su Slovenske komunističke i ine snage vidjele da ta jama mijenja i prosvjetljuje svijest ljudi, odlučili su je zatvoriti. Ovamo će, pak, naši komunisti zaustaviti sva istraživanja komunističkih zločina, ulickati spomenike njihovoj stvarnoj ili izmišljenoj žrtvi i nastaviti tupiti da nije Domovinski rat stvorio današnju hrvatsku državu nego komunisti u Drugom svjetskom ratu. Uostalom, među mnogim zaustavljenim stvarima s ovoga područja i masovna je grobnica u Vrgorcu.

Što je u biti s masovnom grobnicom u Vrgorcu?
-Otvorena, DORH preuzeo nadležnost i posmrtni ostatci civila dovedenih iz ljubuške tamnice propadaju li propadaju. Uzalud što njihovi sinovi i kćeri traže da ih se konačno dostojno pokopa. A Matić kaže da će DORH istraživati ratne zločine. Ma daj!

>>Drugo ubojstvo civila na vrgorskom Novom groblju

Mnogi će vam zamjeriti zbog ovakvih stavova!?
-Crkva je davno rekla da se prema svakom ljudskom biću treba odnositi s dostojanstvom, bez obzira na kojoj strani čovjek bio, to isto ponovio je i demokratski svijet koji je nastao na kršćanskim zasadama. Osobno sam zagovornik tog nauka. Kamo pripadaju komunisti i njihove današnje pristalice neka sami odgovore.

Damir Šimić, Hrsvijet

 

11. listopada 2012.

HDZ: Ukidanjem Ureda za istraživanje grobova žrtava komunističkih zločina Vlada želi zaustaviti dalja istraživanja
HDZ i HDSSB usprotivili su se prijedlogu zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, ističući kako se tim zakonom zapravo želi zaustaviti istraživanje zločina komunizma.

Ocijenili su da će ukidanjem neovisnog Ureda za istraživanje grobova žrtava komunističkih zločina ti poslovi biti gurnuti pod politički patronat Vlade i Ministarstva hrvatskih branitelja.

'Umjesto neovisnog tijela, koje se ukida, poslove guramo pod politički patronat ministra hrvatskih branitelja i Vlade. Postavlja se pitanje hoće li ukidanjem Ureda biti zaustavljen i posao na pronalaženju, istraživanju i obilježavanju grobova žrtava komunističkih zločina', rekao je zastupnik HDZ-a Tomislav Ivić.
Podsjetio je da je 2002., u vrijeme vlade Ivice Račana, ukinuta komisija za ratne i poratne žrtve, a njezin je posao prebačen u Ministarstvo znanosti te upitao 'je li prvi i jedini cilj ovog zakona zaustaviti daljnje pronalaženje i obilježavanje grobova žrtava komunističkog režima'.

'Jamčim da političkog pritiska na rad tog odjela neće biti. Nisam od onih koji bi ubio za ministarsko mjesto i bude li ikakvih pritisaka, podnijet ću ostavku', uzvratio mu je ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić, koji se gorljivo zalaže za uključivanje ove problematike u njegov resor.

Matić je naglasio kako se Ured ne ukida, nego da će isti djelatnici i članovi Upravnog vijeća Ureda isti posao moći nastaviti raditi u sklopu Ministarstva branitelja.

Ustvrdio je da je Ured i do sada bio logistički oslonjen na Ministarstvo, budući da da je naloge i plaća za obavljene poslove Komisiji za zatočene i nestale Ministarstva branitelja. 'To je neprirodno, a bojim se i protuzakonito', rekao je Matić.

Matić: Neka ratne zločine istražuju MUP i DORH'
Objasnio je i da je, iako nema nikakvu nadležnost nad Uredom, kao ministar odgovoran za zakonito trošenje novca u Uredu, kojemu, kaže, svakoga mjeseca mora potpisati 'posebnu pomoć'.

'Prvo sam potpisao da im se kupi džip, a na pitanje kuda idu na teren, odgovorili su da ne idu. Imaju 300 kvadrata poslovnog prostora u Zagrepčanki. Ministarstvo im je do sada isplatilo 335 tisuća kuna, a nemaju nikakve rezulatate', ustvrdio je Matić.

HDSSB-ovac Zoran Vinković upozorio je da jedinice lokalne samouprave nemaju novac za održavanje grobišta, što će po novom zakonu biti dužne činiti.

Matić mu je objasnio da će Ministarstvo branitelja napraviti pristupne puteve i obilježiti grobišta 'dostojanstvenim i skromnim spomen-pločama, na kojima će biti konstatirano što se i kada dogodilo'. 'Dalje neka ratne zločine istražuju MUP i DORH', dodao je Matić.
R.Horvat, Hrsvijet

 

27. rujna 2012.
Dok Hrvatska šuti: Austrija pokrenula raspravu o masovnim zločinima jugoslavenskih komunista
U utorak je u Koruškom parlamentu u Klagenfurtu tamošnji Odbor za pravo, ustav, federaciju, manjine..., raspravljao o poslijeratnim masovnim likvidacijama počinjenim na koruškom tlu od strane jugoslavenskih partizana, te o djelovanju suradnika UDB-e i OZN-e u Austriji, javlja Dnevno.hr.
Na raspravu u koruški parlament je pozvano nekoliko Hrvata, koji su predstavnicima svih tamošnjih parlamentarnih stranaka govorili o svojim saznanjima o djelovanju jugoslavenskih tajnih službi i o njihovim zločinima u Austriji, nakon čega je parlamentarni odbor nastavio raspravu o mjerama lustracije, dok su predstavnici Počasnog bleiburškog voda u Klagenfurtu održali konferenciju za tisak, na kojoj su se pojavili mnogi predstavnici koruških i austrijskih medija.

- Govorio sam o svojim saznanjima o djelatnosti tajnih jugoslavenskih službi, a o sličnim temama govorili su i ostali sudionici rasprave (dr. Josip Jurčević, Joža Dežman, Ivo Pomper, Marjan Luburić, Mijo Jurić..), među kojima i nekoliko proganjanih žrtava UDBE u Austriji. Odgovarali smo i na pitanja članova parlamentarnog odbora, te na pitanja predsjednika koruške vlade Gerhard Dorflera. Cijelu raspravu je inicirao Josef Lobnig, predsjednik parlamenta koji nas je i pozvao na skup – ispričao nam je Bože Vukušić, obavještajni analitičar i bivši član državne Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, te autor knjiga 'Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva' (2002.) i 'Tajne iz Udbinih arhiva' (2012.), odmah nakon konferencije za novinare održane danas popodne u Klagenfurtu.

Od naših izvora doznajemo potom da je korurški parlament nakon rasprave o 'deudbanizaciji' austrijskih javnih službi osnovao naddžavnu austrijsko-hrvatsko-slovensku komisiju koja će utvrditi povijesne činjenice o Bleiburškoj tragediji, odnosno poslijeratnim likvidacijama tisuća ljudi na tlu Koruške, te će istražiti djelovanje UDB-e na području Koruške i Austrije, jer je utvrđeno da su mnogi pripadnici bivše UDB-e radili ili još rade u austrijskoj policiji, vojsci, na sveučilištu i drugim javnim službama. Zanimljivo je da su u pismenim materijalima za sjednicu parlamentarnog odbora, odnosno u pozivu na raspravu, navedena imena i prezimena, te kodni brojevi dvadesetak pripadnika UDB-e koji su radili ili rade u austrijskim institucijama, a među njima su i dvojica sveučilišnih profesora. Na spisku agenata UDB-e u Austriji ima hrvatskih, slovenskih, ali i austrijskih imena, a cilj je austrijske lustracije da se takvi ljudi uklone iz svih državnih i javnih službi kako ne bi ometali ili opstruirali njihov rad.

I dok Austrija provodi čišćenje države od pripadnika tajnih službi drugih zemalja, Hrvatska to već više od dvadeset godina odbija učiniti. Zbog čega, upitali smo bivšeg saborskog zastupnika i bivšeg političkog zatvorenika Antu Kovačevića, koji je 'svom' agentu jugoslavenske tajne službe koji ga je godinama uhodio, odavno oprostio (o čemu je snimljen i vrlo dojmljiv dokumentarni film 'Čovjek i njegova sjena').

Kovačević: Pripadnici UDB-e uknjižili su se na Hrvatsku jedan kroz jedan

- UDB-a je nažalost u Hrvatskoj danas jača nego ikad. Pripadnici bivše jugoslavenske tajne službe u svim su političkim strankama, oni su načelnici mnogih gradova i općina, župani mnogih županija, saborski zastupnici, ministri i suci. Ti ljudi nisu se promijenili, samo su se prilagodili novim okolnostima. Hrvatska nažalost nije provela ono što su civilizirane zemlje, koje su prošle tranziciju, učinile: nije donijela Zakon o lustraciji. I dok Njemačka i Austrija danas provode lustraciju suradnika UDB-e na svom tlu, Hrvatska to nije u stanju učiniti i to sve govori o stanju u zemlji. Pripadnici UDB-e toliko su danas moćni, da su se uknjižili na Hrvatsku 'jedan kroz jedan' – ističe Ante Kovačević, te podsjeća da je on svim svojim progoniteljima odavno oprostio, iako je zbog njih na robiji u Zenici proveo čak šest godina (od 1981. do 1987.)
R.H. Hrsvijet





Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletin: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre