25. veljače 2013.

VIDJELICA MIRJANA SVJEDOČILA PRED VIŠE TISUĆA HODOČASNIKA

Gospa je kazala: “Ovo vrijeme koje mi živimo je vrijeme odluka”

Ako će srce Majke nebeske pobijediti, čega se onda mi trebamo bojati

Vidjelica Mirjana Dragićević-Soldo pred više tisuća hodočasnika iz istočnoeuropskih zemalja, koji borave besplatno u Međugorju na poziv župljana i župnog ureda Međugorje, posvjedočila je što joj se sve dogodilo nakon što je na Brdu ukazanja 24. 6. 1981. godine prvi put vidjela Gospu.

Svjedočenje
Spomenula je kako su ona i Ivanka kao dvije djevojčice od 15 i 14 godina toga dana htjele su biti same. Izašle su iz sela i šetale ispod brda koje se sada zove Brdo ukazanja. U jednom trenutku Ivanka joj je rekla: “Ja mislim da je Gospa na brdu”.No, Mirjana je smatrala u tom trenutku to nemogućim. Htjela se vratiti u selo, ali kad je došla do prvih kuća osjetila je jak poziv koji ju je vratio nazad. Ivanka je bila na istom mjestu. Ona mi je rekla da pogledam i pogledala sam prema brdu, između kamenja vidjela sam jednu ženu u dugoj sivoj haljini kako drži dijete u naručju. U meni se miješalo više osjećaja, a pobijedio je onaj da bježim - kazala je nazočnima vidjelica Mirjana. Pobjegla je kući i rekla baki kako je vidjela Gospu. Baka joj je rekla da uzme krunicu i ide u svoju sobu moliti, te pusti Gospu “neka je na nebu gdje jeste”. Nije Mirjani bilo do rasprave, samo do molitve i mira. Sutradan je pomagala svojim ujacima kao i svaki dan i nije imala priliku da vidi ostale vidioce. Ali kad je bilo vrijeme u koje je vidjela Gospu dan prije, ponovno je u sebi osjetila taj poziv.

 

Rekla je ujacima da mora ići ispod brda. I oni su pošli sa njom da vide što se događa. “Kad smo došli ispod brda skoro pola sela je tu bilo. Jer sa svakim od vidioca je pošao netko. Mi smo vidjeli Gospu na istom mjestu samo ovaj put nije imala dijete u naručju. I taj dan 25. 6. 1981. je bio prvi put da smo došli baš Gospi. Ona se predstavila: - Ja sam Kraljica mira, djeco moja ne bojte se. I tako su počela naša svakodnevna ukazanja - priča Mirjana i dodaje: - Vrlo kratko smo imali ukazanja na brdu. To je bilo vrijeme Jugoslavije. Za nekoliko dana došla je policija s psima i brdo je bilo opkoljeno. Tko bi išao na brdo, odveden bi bio u zatvor. Ali već tih prvih dana Gospa je pokazala nekoliko čuda, tako da su nam mještani vidjevši to sve povjerovali i pomagali. Na primjer pisalo je na nebu. “Mir“. To su vidjeli mještani. Onda križ na Križevcu je nestajao, pokazivala se Gospa odjevena u bijelo. Bila su i dva čudotvorna ozdravljenja. Tih dana imali smo ukazanja na raznim mjestima samo je bilo bitno da se ne zna prije gdje smo. Ja sam imala tako svakodnevna ukazanja sve do Božića 1982. godine, istaknula je Mirjana. Tada joj je Gospa dala desetu tajnu i rekla joj da izabere svećenika kojem će reći tajne.
Deset dana prije što će se to dogoditi i gdje reći će odabranom svećeniku. Sedam dana će potom oni će provesti u postu i molitvi, a tri dana prije on će reći tajne svima. “Gospa uvijek kaže nemojte govoriti o tajnama. Molite. Jer ko osjeća mene kao Majku, a Boga kao svoga oca nema straha ni od čega.

 

Ona kaže da strah imaju još samo oni koji nisu upoznali ljubav Božju. Gospa je rekla: - Draga djeco što sam počela u Fatimi ,završit ću u Međugorju. Moje će srce sve pobijediti. Ako će srce naše nebeske Majke pobijediti, čega se onda trebamo bojati - zapitala vidjelica Mirjana pred hodočasničkim mnoštvom. Kad je bilo ukazanje za Božić 1982. godine, Gospa joj je rekla da neću imati više svakodnevna ukazanja. Rekla je da će to biti jedanput godišnje 18. 3. i da će ukazanja imati dok bude živa. Isto tako joj je rekla da će biti izvanredna ukazanja i ta ukazanja ne zna do kad će ih imati. Počela su 2. 8. 1987. i traju i dan danas. Ta su ukazanja i molitva za nevjernike. Gospa nikada ne kaže nevjernik - već onaj koji nije upoznao ljubav Božju. Ona traži svakodnevne molitve za njih. Gospa kaže: “Ovo vrijeme koje mi živimo je vrijeme odluka“. Svi vidioci imaju neku misiju. Mirjanina j moliti za one koji još nisu upoznali ljubav Božju. “Najvažnija Gospina poruka koju često ponavlja je sv. misa, ali ne samo nedjeljom. Gospa nam je jednom prilikom rekla.


Molitve
- Ako trebate da birate između viđenja mene i sv. mise, izaberite sv. misu jer za vrijeme mise moj Sin je s vama. U svim godinama ukazanja ona kaže molite da mogu moliti svoga Sina za vas. Isus je na prvom mjestu. Ako je itko privilegiran, kako sam to ja razumjela slijedeći poruke, onda su to su naši svećenici. Oni ne trebaju vašeg suda i kritike već molitve i ljubavi. Nemojte izgubiti povjerenje kod svećenika. Uzmite krunicu i molite. Ima puno danas kritike, a tako malo ljubavi. Gospa puno insistira na molitvi za njih. Jer Gospa kaže kad vas svećenik blagoslivlja, moj Sin vas blagoslivlja. Ona traži da vratimo molitvu u obitelj. Roditelji za to imaju veliku odgovornost. Gospa traži da srijedom i petkom postimo o kruhu i vodi. Mi možemo imati sve na svijetu, ako nemamo mir koji daje Isus Krist, nemamo ništa. Gospa traži da se ispovijedamo barem jedan put mjesečno, traži Bibliju u našim obiteljima - kazala je na vidjelica Mirjana
Marijan Sivrić, Večernji list

 

23. veljače 2013.

Fenomen Međugorja: Priznanje ukazanja mogao bi biti zadnji čin pape Benedikta XVI.
Priznanje međugorskog čuda vjerojatno će morati biti odgođeno do izbora novog pape iako je upravo Papa Benedikt XVI. još od vremena kad je bio Kardinal izrazito simpatizirao Međugorje i poništio nalaz prve jugoslavenske komisije koja je decidirano tvrdila da nije bilo čuda. Nakon što je postao papa, oformio je 2010. novu komisiju koja je ovih dana trebala donijeti zaključak. Član te komisije je i Josip Bozanić, a ona je upravo ovog petka zasjedala.

Je li se u Međugorju doista 'dogodila Gospa' i hoće li i kada Katolička crkva to i službeno priznati i Međugorje proglasiti međunarodnim svetištem? Upravo danas raspravljalo se o tome u Rimu na zasjedanju Međunarodne komisije za Međugorje pri Kongregaciji za nauk vjere. Komisija je osnovana 2010. po nalogu pape Benedikta XVI., ima 17 članova, a jedan od njih je i kardinal Josip Bozanić. Iako je predsjednik komisije, talijanski kardinal Camillo Ruini, ujedno i predsjednik Talijanske biskupske konferencije, prije mjesec dana izjavio da komisija mora napraviti još neke izvide, ali da bi njezin rad uskoro trebao biti završen, pretpostavlja se da će se zbog iznenadnog odlaska pape Bendikta XVI. cijela stvar morati odgoditi na neodređeno vrijeme odnosno barem dok novi papa ne odredi svog povjerenika u komisiju koja bi trebala donijeti konačnu odluku o tome da li se u Međugorju dogodilo čudo.
Zašto je Crkvi potrebno tako dugo da utvrdi jesu li ukazanja u Međugorju autentična i zašto to mjesto još uvijek nije proglašeno svetištem unatoč tome što ondje dolaze milijuni ljudi iz cijelog svijeta? Istražujući priču naišli smo na priličan zid šutnje kod naših svećenika za koje Međugorje kao da je tabu tema te im je najlakše ne razmišljati previše o tome. I u Zagrebačkoj nadbiskupiji i u biskupskom ordinarijatu Biskupije Mostar-Duvno Trebinje-Mrkan rekli su nam na tu temu ne mogu ništa komentirati i uputili su nas na Zakonik kanonskog prava.
No, ono što smo ondje pronašli tek je otvorilo nova pitanja.
U Kanoniku 1231 piše da je za proglašenje nekog svetišta narodnim dovoljno odobrenje nadležne biskupske konferencije, a odobrenje Svete Stolice traži se ako se svetište želi proglasiti međunarodnim. Za odobrenje proglašenja biskupijskog svetišta dovoljno je odobrenje mjesnog ordinarija odnosno lokalne biskupije.
Mostarski biskupi žestoko su nijekali da se dogodilo čudo
E, sad, zašto mostarska biskupija nije iskoristila to pravo. Postoji više razloga i obrazloženja. Jedno od obrazloženja je da je biskup Pavao Žanić, koji je bio na čelu mostarske biskupije u vrijeme ukazanja i sve do 1993., decidirano negirao ukazanje. Nakon njega, to je učinio i biskup Ratko Perić koji je objavio i knjigu 'Prijestolje mudrosti' u kojoj je pokušao dokazati da se ukazanja nisu dogodila. Jedno vrijeme vodu je mogla držati teza da su biskupi morali negirati međugorsko čudo pod prijetnjom tadašnjih komunističkih vlasti koje su im prijetile da će završiti u zatvoru poput fra Joze Zovka koji je podržavao svoje vjeroučiteljice vidjelice. No, mostarski biskupi svoje su rigidne stavove zadržali i nakon pada komunizma. Koji god bio razlog, biskup Žanić koji je o cijelom slučaju trebao provesti istragu pretvorio se u gorljivog protivnika Međugorja i iznosio je svoje negativne stavove čak i bez dozvole crkve. On je govorio da je tu riječ o kolektivnoj halucinaciji unatoč tome što su znanstvena ispitivanja nad djecom vidjelicama nikad nisu potvrdila da je riječ o halucinacijama. Kad je svoje negativne zaključke dao na znanje Kardinalu Ratzingeru, tada prefektu Kongregacije za nauk vjere, Ratzinger je razriješio njegovu komisiju i oformio novu u koju su bili uključeni svi jugoslavenski biskupi. Nakon trogodišnje istrage, ta je komisija, pod predsjedanjem kardinala Franje Kuharića, donijela 'pozitivno mišljenje o događajima u Međugorju'. Ipak, konferencija se nije složila oko toga da se u Međugorju uistinu dogodilo čudo već su objavili:
Crkva je još 1993. izrazila pozitivan stav o Međugorju, ali priznanje čuda je odgodila
'Crkva nije u žurbi. Mi biskupi nakon tri godine ispitivanja od strane Komisije, proglasili smo Međugorje mjesto molitve i marijinim svetištem. To znači da se ne protivimo da ljudi dolaze na hodočašće u Međugorje i ondje štuju Majku Božju, u skladu s naukom i vjerom Crkve. Što se tiče pojave ukazanja, u ovom ih trenutku ne može potvrditi već to ostavljamo za kasnije. Za Crkvu nema žurbe.'
To da nema žurbe uistinu se pokazalo točnim jer je od, kako su je nazvali, 'optimistično neutralne' odluke komisije prošlo već 20 godina, a 24. lipnja ove godine navršit će se 32 godine od kad se Majka Božja, kako se vjeruje, ukazala šestero dječice na brdu iznad Međugorja. Nova komisija formirana je, kako smo vidjeli, tek 2010. i to opet zahvaljujući kardinalu Ratzingeru koji je u međuvremnu postao papa Benedikt XVI. Šteta da papa svoj mandat neće završiti donošenjem važne odluke o statusu Međugorja, iako bi on, formalno-pravo gledajući to još uvijek mogao učiniti jer mu mandat ističe tek 28. veljače.
Bikupija i sama može proglasiti Međugorje svetištem
Hoće li, neovisno o odluci iz Vatikana, mostarska biskupija sada iskoristiti svoje pravo i proglasiti Međugorje svetištem?
Nevjerojatno, puno bi laške to mogli učiniti da se u Međugorju uopće nije dogodilo čudo. Kako su nam objasnili neki od crkvenih uglednika s kojima smo neslužbeno razgovarali, Crkva neko mjesto može proglasiti svetištem ako ima nakanu ondje iskazivati posebnu pobožnost. Primjer je svetište Svetog Josipa u Karlovcu gdje se nije dogodilo nikakvo čudo već je crkva ima intenciju ondje okupiti sve svoje pripadnike u molbi svecu zaštitniku. Drugi je slučaj hrvatsko narodno svetište u Ludbregu gdje je potvrđeno da je došlo do euharistijskog čuda te je to postalo mjesto posebne božje prisutnosti.
No, u slučaju kad se slučaj ukazanja u Međugorju još uvijek preispituje, službeno proglašenje svetištem značilo bi da mostarska biskupija prešutno potvrđuje da se ondje dogodilo čudo. A to još, prema crkvenim tumačenjima, još uvijek nije dokazano.
'Ljudi dolaze u Međugorje samo zato jer vjeruju da je ondje bilo Marijino ukazanje, inače ne bi dolazili ili bi ondje dolazili i prije 1981. No oko toga je li ukazanja bilo ili ne, još uvijek postoje dvojbe i kad bi biskup proglasio to mjesto svetištem, to bi značio da je potvrdio da su se ondje dogodila čuda. Ako postoji bilo kakva dvojba, ja kao biskup ne bih dozvolio da proglašenjem svetišta stvaram dodatni razdor i otvaram nove dvojbe, a ne možemo zanemariti činjenicu da tamo postoje dvojbene stvari.', objasnio nam je sugovornik iz visokih crkvenih redova koji je međutim naglasio da to i onako ništa neće promijeniti na stvari jer će vjernici i dalje obilaziti Međugorje.
Upitna vjerodostojnost 'naknadnih' ukazanja
Crkva je uvijek, kako je rekao, bila pažljiva i obzirna prema milijunima vjernika koji pohađaju Međugorje i čak je i poticala da ondje vjernici štuju lik Majke Božje u skladu s crkvenim naukom.
No, glavni problem je zapravo nastao u tome što neke od vidjelica tvrde da i dalje svakodnevno komuniciraju s Majkom Božjom. Vidjelica Vicka čak je rekla da joj je Bogorodica povjerila svoj životopis koji je ona zapisivala i namjeravala objaviti kao knjigu.
'Neke vidjelice tvrde da su one 'na linku' s Majkom Božjom i da im ona točno u to i to vrijeme svaki dan prenosi poruku za svijet. Crkva mora biti jako oprezna u takvim pitanjima i dobro odvagnuti sve argumente i dokaze. Ne može Crkva na to gledati kao na uspješan turistički projekt gdje hodočasnici ostavljaju i ogroman novac jer što ako se pokaže da ono što tvrde vidjelice nije istina, što ako ti ljudi nisu 'zdravi'. U tom slučaju ne bismo mogli pustiti vjernike da vjeruju da je ono što oni govore božja riječ, to je pitanje odgovornosti.', objasnio nam je sugovornik iz crkvenih redova. Unatoč određenim sumnjama, naš sugovornik kaže da je ono što se nakon navodnog ukazanja dogodilo u Međugorju samo po sebi čudo i da Međugorje zbog toga zaslužuje poseban status.
Međugorje kao mjesto obraćenja milijuna ljudi
'Mi svjedočimo o milijunima obraćenja, milijunima ispovijesti, milijunima ljudi koji su zahvaljujući Međugorju promijenili svoje živote. Ti ljudi su upravo zahvaljujući Međugorju postali pravi kršćani i sigurno je da Crkva to ne izbjegava već itekako uzima u obzir.', zaključio je. A u pitanju Međugorja će uvijek biti onih koji misle da je to najbolji marketinški trik 20. stoljeća kao i onih koji uistinu vjeruju u čuda.
Kako bi pomogli i vjernicima slabijeg imovinskog stanja koji si ne mogu priuštiti dolazak na hodočašće, Župni ured i župljani župe Međugorje danas su otvoriti vrata svojih srca, domova, pansiona i hotela za 4000 hodočasnika iz Češke, Poljske, Slovačke, Litve, Latvije, Srbije, Ukrajine, Rusije, Rumunjske, Mađarske, Albanije, Crne Gore, ali i brojne Vukovarce. Župljani župe Međugorje darovali su svojim gostima četiri dana besplatnog smještaja uz puni pansion. Doprinos je to mještana u godini Vjere koju je proglasio papa Benedikt XVI.

Orhidea Gaura, Dnevno

 

 

 

 

4. prosinca 2012.
Mirjana Dragićević-Soldo: Molim vas da se svi ujedinimo pod Gospinim barjakom, barjakom mira i ljubavi
Za mene je danas poseban dan, jer danas sam vidjela Gospino lice. Danas sam osjetila kako je biti s njom. Mnogi hodočasnici pitaju, kako je to biti s Gospom. To vam mogu pokušati opisati na sljedeći način: Ja sam majka i imam dvoje djece, i kao svaka normalna majka dala bih svoj život za svoju djecu, ali kada sam s Gospom ta djeca uopće ne postoje. Postoji samo želja da me ona povede sa sobom, da vječno gledam njezino lice i osjećam njezinu ljubav. I onda možete misliti kako je teško...

kad ona ode, nastaviti ovaj život. Tada uvijek idem u svoju sobu moliti koliko je potrebno, da mi molitva pomogne shvatiti da tako mora biti, da mi molitva dadne snagu za nastaviti dalje. I onda pomislim: Bože moj, koliko je lijepo u raju, kako li je lijepo gledati nju uvijek, a da ne govorim tek o Isusu, njezinu Sinu! Sad gledajući vas ovdje i gledajući sve ove barjake koje ste raširili- moj dragi hrvatski barjak- pozvala bih vas na ono što Gospa hoće: Da se svi okupimo pod njezinim barjakom.

Voljela bih da se svi borimo za nju, za ljubav i mir, za ono što ona traži od nas, jer Gospa dolazi toliko godina ovamo i nikada nije rekla "dragi Hrvati". Ona samo kaže "Draga moja djeco", a to znači da smo svi mi njezina djeca. Jednoga dana, kada dođemo pred dragoga Boga, pred Njegovo lice, On nas neće pitati kakvi smo bili kao Hrvati, kakvi smo bili kao Talijani, Njemci... On će nas pitati kakva je bila naša duša.

Što je za mene Međugorje, reći ću vam na jednom primjeru. Išla sam na Križevac, a ispred mene je išla jedna grupa Talijana. Na nosilima su nosili jednoga teško bolesnog mladića. Vi koji ste išli na Križevac znate kako je to teško. Oni su patili, ali s osmjehom. Poslije nekog vremena prišla im je grupa Njemaca i samo su rekli: "Možemo li vas zamjeniti?" Oni nisu poznavali ni tog bolesnog momka, ni tu grupu Talijana, i nosili su ga jedno vrijeme. Onda su prišli Amerikanci i samo su prihvatili toga momka... i da ne dužim, taj mladić je donesen na Križevac na rukama čitavoga svijeta.E, to je za mene Međugorje, i ja vas zato molim da se ujedinimo pod Gospinim barjakom, pod barjakom mira i ljubavi, i da se borimo za našu braću i sestre koji još ljubav nisu upoznali. Vjerujte mi, tako ćemo i mi biti sretni. Hvala vam.

 

3. studenoga 2012.
MJESEČNO UKAZANJE U HERCEGOVAČKOM SVETIŠTU
Više od 20 tisuća ljudi promatralo je Gospino ukazanje Mirjani
Susret je trajao 5 minuta, a Gospa je izgledala odlučno, kazala je vidjelica Mirjana
Na Dušni dan u 8:42 sati više od 20 tisuća hodočasnika svjedočilo je ukazanju Gospe Kraljice mira međugorskoj vidjelici Mirjani Dragićević - Soldo na Podbrdu kod Plavog križa u Bijakovićima u međugorskoj župi.

Strmi teren

Ukazanje je trajalo do 8:47 sati, što znači punih pet minuta. Inače, iako je vrijeme bilo malo oblačno, a kiša već dva dana neprestano lila u međugorskoj župi, već sat vremena prije ukazanja po strmom kamenitom terenu koje vodi do Brda ukazanja, uspeli su se mnogi hodočasnici kako bi bili bliže vidjelici Mirjani i vidjeli tijek događanja za vrijeme Gospinog ukazanja, te čuli novu Gospinu poruku. Dok su se pjevale Gospine pjesme i molila krunica, vidjelica Mirjana došla je do Plavog križa. Dok se probijala kroz masu pomagali su joj iz Udruge Kraljice mira. I Mirjana s krunicom u ruci, po dolasku je pjevala Gospine pjesme i molila krunicu s nazočnim pukom. I u trenutku kad je vidjelica Mirjana gledala u jednu točku na nebu, pjesma je utihnula. Čuli su se samo uzdasi i škljocanje brojnih fotoaparata. Vidjelica Mirjana je u tom trenutku razgovarala s Gospom.

Gospina poruka

Tijekom ukazanja Gospa joj je dala poruku koja glasi: “Draga djeco, kao majka vas molim da ustrajete kao moji apostoli. Molim svoga Sina da vam podari božansku mudrost i snagu. Molim da po Božjoj istini prosuđujete sve ovo oko sebe i jako se oduprete svemu onome što vas želi udaljiti od moga Sina. Molim da po mome Sinu svjedočite ljubav Nebeskog Oca. Djeco moja, data vam je velika milost da budete svjedoci ljubavi Božje. Danu odgovornost ne shvaćajte olako. Ne žalostite moje majčinsko srce. Kao majka želim se pouzdati u svoju djecu, u svoje apostole. Kroz post i molitvu otvarate put meni da molim svoga Sina da bude uz vas i da se kroz vas sveti ime Njegovo. Molite za pastire jer ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez njih. Hvala vam“, stoji na kraju Gospine poruke. Na upit kako je izgledala Gospa, vidjelica Mirjana je kazala: “Izgledala je jako odlučno“.
Marijan Sivrić, Večernji list

15. listopada 2012.
SVJEDOČENJE
Ja vjerujem u Gospina ukazanja u Međugorju
“Petnaest puta sam bio u Lourdesu i Fatimi. Ima puno sličnosti s Međugorjem. Sličnost je u pozivu na molitvu, na pokoru, kao i na obnovu naše katoličke vjere”
U Međugorju na svom novom hodočašću je umirovljeni msgr. Matthew George Malnar. Živi u Wisconsinu u SAD-u. Poznati je mariolog. Sedamnaest godina već se bavi i međugorskim ukazanjima. U Međugorju je pred pet stotina hodočasnika u žutoj dvorani Ivana Pavla II govorio o Međugorju i Gospinim ukazanjima. Nakon završenog predavanja razgovarali smo za naš list.

Msgr. Malnar, je li istina da ste hrvatskog podrijetla?
Da. To je istina. Moji roditelji su rođeni u Hrvatskoj. Hrvat sam, rođen u Americi, ali od roditelja Hrvata. Majka mi je iz Delnice, a otac iz Crnog Luga u Gorskom Kotaru. Prije šest godina dobio sam i hrvatsko državljanstvo. Tako da sada imam dvojno: američko i hrvatsko.

Čuli smo kako ste već 18. put u Međugorju. Što vas toliko privlači u ovo mjesto?
Vraćam se ovdje zbog iskustva vjere. Djeca su pitala Gospu prvih dana zašto si izabrala ovo mjesto. Gospa je rekla zbog velikog broja vjernika u ovoj župi. Ja kao svećenik morao sam doći ovdje to osjetiti, to doživjeti, da bih mogao u duhu svog poslanja raditi. U Međugorje sam prvi put došao 1985. godine. Bio sam u većini Gospinih svetišta po cijelom svijetu, ali je Međugorje drugačije – jedinstveno.

O čemu ste govorili danas pred brojnim hodočasnicima u dvorani Ivana Pavla II u Međugorju?
Toliko sam dugo pričao kako crkva gleda na Gospina ukazanja u današnje vrijeme, što o tome govore biskupi u svijetu, a što hrvatski biskupi… To bi bilo najkraće rečeno o onome o čemu sam danas govorio.
Što mislite o međugorskim ukazanjima Gospe Kraljice mira?
Ja vjerujem u Gospina ukazanja u Međugorju. Veoma su važna za vjernike ova Gospina ukazanja. Kad bi svi pratili Gospine poruke, ovaj svijet bi bio promijenjen. Mislim da je Međugorje blagoslovljeno Gospinim ukazanjima i da je veoma važno.

Možete li usporediti Lourdes, Fatimu i Međugorje, budući da ste sva tri mjesta više puta posjetili. Po čemu su slični, a po čemu se razlikuju?
Petnaest puta sam bio u Lourdesu i Fatimi. Ima puno sličnosti. U Fatimi je Gospa tražila da se moli krunica. Naglasila je primanje sakramenata ispovijedi i pričesti. I siguran sam da je puno sličnosti između ukazanja u Fatimi i Međugorju. Sličnost je u pozivu na molitvu, na pokoru, na obnovu naše katoličke vjere. Dakle, ne vidim nikakvu bitnu razliku između duhovne poruke koja dolazi iz Fatime ili Lurda i Međugorja. Poznata je još od ranije vaša tvrdnja kako Međugorje ima poruku za svakog hodočasnika. Mislim da to neće biti poruka kao što je dana vidiocima, ali će zasigurno Gospa taknuti svako srce koje dođe u Međugorje na poseban način.

Što Vam se najviše dopada u Međugorju?
Mir. Mir koji ovdje pronalazim. Iako sam veoma zauzet i imam svakog sata neki program, još uvijek ovdje nađem potreban mir.

Hoćete li opet doći u Međugorje?
Što prije budem mogao.
Marijan Sivrić, Večernji list


5. rujna 2012.
OZDRAVILA OD RIJETKE BOLESTI KOJA JOJ JE ODUZELA HOD I GOVOR
Nakon 14 god. prohodala u Međugorju!
Belgijanka Pascale Gryson-Selmeci čudesno ozdravila na svetoj misi u Međugorju
Pascale Gryson-Selmeci, Belgijanka, udana, majka dvoje djece, bolovala je od leuko-encefalopatije, rijetke i neizlječive bolesti čiji simptomi nalikuju onima multiple skleroze. Svjedoci kažu da je Pascale bolovala 14 godina. Posljednjih 12 mjeseci više nije mogla ni govoriti. Nakon što je 3. kolovoza 2012. navečer u Međugorju primila svetu pričest, Pascale je osjetila neku snagu. Na iznenađenje svog muža i svojih bližnjih, počela je govoriti i ustala iz kolica.

Svjedok ozdravljenja

Te je večeri bila na nogama do poslije ponoći. Patrick d’Ursel, jedan od organizatora hodočašća, svjedok ozdravljenja, za Radio mir Međugorje prenosi njezino svjedočanstvo. - Već odavno molim za iscjeljenje. Bolesna sam već više od 14 godina. Uvijek sam bila vjernica, imala sam duboku vjeru, cijelog sam života bila u Božjoj službi. Kada su se pojavili prvi simptomi bolesti, prvih sam godina usrdno molila i preklinjala. I drugi članovi moje obitelji molili su za istu nakanu, no budući da nije dolazio odgovor koji sam očekivala – iako je bilo drugih odgovora! – pomislila sam da Bog za mene ima neki drugi naum.

Dobila sam milost nositi se s ovom bolešću, milost snage i radosti. Radost nije stalno bila osjetna, ali je bila u najdubljoj dubini duše, tako da sam i u najtežim trenutcima u sebi osjećala Božju radost. Čvrsto vjerujem da je Božja ruka uvijek bila nada mnom. Nikada nisam sumnjala u Njegovu ljubav prema meni, iako čovjek uz takvu bolest može posumnjati u Božju ljubav prema ljudima. Prije nekoliko mjeseci, moj suprug David i ja osjetili smo jak poziv da odemo u Međugorje. Nismo znali što nas tamo čeka, ali mu nismo mogli odoljeti. To me iznenadilo, jer smo oboje – i moj muž i ja – jednako jako osjetili taj poziv.

Naša su djeca ostala posve indiferentna, budući da se zbog moje bolesti ljute na Boga. Stalno su me pitali zašto Bog neke ljude izliječi, a neke ne. Kćer je govorila: „Mama, ti moliš. Zašto ne moliš za svoje ozdravljenje?“ Ja sam tu bolest u međuvremenu bila prihvatila kao Božji dar. Za to mi je ipak trebalo mnogo godina. Željela bih vam reći što mi je ta bolest donijela. Bez milosti koje su došle preko te bolesti, mislim da danas ne bih bila osoba koja jesam. Bila sam jako sigurna u sebe. Imala sam mnoge talente.

Bila sam ponosna i briljantna umjetnica. Studirala sam umjetnost riječi i uvijek bila nadprosječno uspješna u školovanju. Jednom riječju: ova mi je bolest otvorila srce i pročistila pogled. To je bolest koja zahvaća cijelo biće. Sve sam izgubila, fizički, duhovno i psihički sam bila na dnu, ali sam u srcu mogla iskusiti i razumjeti što proživljavaju drugi. Bolest mi je otvorila srce i oči, što znači da sam prije toga bila slijepa, a onda progledala, shvatila što proživljavaju drugi. Volim ih, želim im pomoći, želim biti uz njih. Kroz bolest sam otkrila i bogatstvo i ljepotu međuljudskih odnosa. Naš bračni život se produbio iznad svih očekivanja. Nisam mogla ni zamisliti da to može biti tako duboko. Jednom riječju, otkrila sam ljubav.

Kratko prije odlaska na ovo hodočašće odlučili smo sa sobom povesti i naše dvoje djece. Moja mi je kćer tada „zapovijedila“ da molim za svoje ozdravljenje, ne zato što bih ja to htjela nego zato što ona to želi. Potaknula sam i nju i našega sina da i sami mole za tu milost. To su i učinili, iako su najprije morali nadvladati svoje probleme s vjerom i svoj revolt. Za mog muža i mene ovo je putovanje bilo neizreciv izazov. Trebalo je ponijeti dvoja kolica, od kojih jedna imaju poseban nagib jer mi je teško ostati u uspravnom sjedećem položaju. Autobus kojim smo putovali nije bio prilagođen potrebama bolesnika, ali su se uvijek našle ruke spremne unositi i iznositi me. Nikad neću zaboraviti tu solidarnost koja je za mene najveći znak Božjega postojanja.

Zahvaljujem svima koji su mi pomagali dok nisam bila sposobna govoriti, organizatorima koji su me tako toplo primili, svima koji su me poticali čak i najmanjim gestama, i molim Gospu da ih blagoslovi svojim majčinskim blagoslovom i da im stostruko uzvrati za dobro koje su mi učinili. Moja najveća želja bila je otići na ukazanje kod Mirjane. Otišla sam zajedno sa suprugom i jednim pratiteljem. Opet su me ljudi nosili probijajući se kroz mnoštvo naroda da bismo došli do Plavog križa .

Križni put

Jedna redovnica mom je mužu i meni stalno ponavljala jednu poruku koju je Gospa uputila bolesnima… Sutradan, 3. kolovoza, moj je muž otišao na Križevac. Vladala je velika vrućina. Iako je moj najveći san bio da i ja pođem s njim, nije bilo nikoga tko bi me mogao nositi, a bila sam u takvom stanju da je za mene bilo najbolje da ostanem u krevetu… U mojem sjećanju taj će dan biti zabilježen kao jedan od najtežih u cijeloj mojoj bolesti. Nisam htjela da moj muž odustane od uspona na Križevac. Iako sam bila na respiratoru, svaki je udisaj bio neizrecivo težak. Nisam mogla ni jesti ni piti, čak ni uzeti lijekove.

Bila sam prikovana za krevet… Nisam imala čak ni snage moliti, jednostavno sam bila tu, sama s Gospodinom. Moj se muž vratio sretan, duboko ganut tim Križnim putem. Bio je pun sućuti prema meni jer je shvatio da sam ja svoj Križni put prošla u krevetu… Navečer, iako posve iznemogla, Pascale Gryson je s mužem otišla na misu. Evo što ona o tome kaže: Otišla sam bez respiratora, jer mi je bilo nepodnošljivo držati taj teški aparat na koljenima. Zakasnili smo. Došli smo tek na Evanđelje. Čim smo došli, počela sam se moliti Duhu Svetomu. Bila sam puna neke radosti koju ne mogu opisati.

Molila sam Ga da zaposjedne cijelo moje biće. Ponovila sam svoju želju da Njemu pripadam, tijelom, duhom i dušom… Svetu Pričest željno sam iščekivala. Muž i ja čekali smo u redu iza crkve. Jedan je svećenik prolazio s Tijelom Kristovim. Prošao je pored ljudi koji su stajali u redu i došao ravno k mom mužu i meni. Oboje smo primili pričest i maknuli se da napravimo mjesta drugima, i da u sabranosti zahvalimo. Osjetila sam snažan miomiris… Onda sam osjetila da kroz moje tijelo prolazi neka snaga. Ne toplina nego snaga. Kroz mišiće na mojim nogama koji tako dugo nisu ničemu služili kao da je prošla struja života. Tada sam rekla Bogu: „Oče, Sine i Duše Sveti, ako se događa ono što mislim da se događa, nezamislivo čudo, onda Vas molim da mi date jedan znak i jednu milost: da mogu razgovarati sa svojim mužem.“

Okrenula sam se prema njemu i pokušala mu reći: „Osjećaš li taj miris?“ On mi je odgovorio kao da je to najnormalnija stvar na svijetu: „Ne, nos mi je malo začepljen“, a moj glas nije bio čuo već više od godinu dana! Da mu to posvijestim, rekla sam mu: „Hej, pa ja govorim, ti me čuješ!“ To mi je bio znak da je Bog na djelu. S vjerom sam izvukla noge iz kolica i ustala. Svi koji su bili oko nas shvatili su što se u tom trenutku događa… U danima koji su uslijedili, moje se stanje iz sata u sat poboljšavalo. Nemam više potrebu stalno spavati. Umjesto bolova koji proizlaze iz bolesti imam bolove u mišićima zbog napora koje tijelo nije činilo već više od sedam godina… Sada bih željela pomoći ljudima koji budu tražili moju pomoć, kakva god bila...
Marija Medić, Večernji list

 

29. kolovoza 2012.
Zagrepčanka otkrila: Ozdravila sam jer sam se molila Gospi
Nakon što je oboljela, posvetila se religiji. Odlazila je u Zajednicu, molila se Gospi, hodočastila u Međugorje i ozdravila. Bolest je nestala kao rukom odnesena...
Zagrepčanki Branki Kotarski Bingula (56) dijagnosticirali su 2005. godine maligni tumor dojke. Operirali su je, a potom su joj odstranili maternicu. Samo dvije godine poslije pronašli su joj metastaze na plućima. Kaže da se zavjetovala Gospi i njezinim zagovorom Bog ju je posve izliječio.

- Sjedila sam za stolom i iznenada me zapeklo u lijevoj dojci. Rukom sam napipala kvržicu. Pretpostavljala sam o čemu je riječ. Mamografija i ultrazvuk su potvrdili moje strahove, riječ je bila o malignom tumoru - priča Branka pokazujući nam opsežnu medicinsku dokumentaciju.

Metastaze se proširile na pluća
Liječnici su je poslali u bolnicu, uslijedila je operacija na kojoj su izvadili tumor, i počeo je mučan i težak oporavak. Nakon kemoterapija imala je problema s maternicom i jajnicima pa su joj ih odstranili. Već sljedeće, 2007., metastaze su se proširile na pluća.
- Cijeli svijet mi se srušio. Činilo mi se kao da sam se svih ovih godina uzalud borila. Čim su tu metastaze, i kraj je blizu - prepričava Branka.

U crkvu je dotad išla iz navike
Iako se rodila u katoličkoj obitelji, u crkvu je dotad išla više iz navike.
- Imala sam godinama Bibliju, a nikad je nisam uzela u ruke i pročitala. Nikad je nisam ni otvorila. A ipak sam se pitala: ‘Bože, zašto baš ja?’ I tada sam počela razmišljati o svojem životu i vjeri - govori Branka.

U bolnici čula priče o Lupoglavu
U bolnici je čula priču žene kojoj su liječnici dali tek nekoliko mjeseci života, a uspjela je pobijediti rak. Odlazila je u Lupoglav u Zajednicu Dobri pastir kod karizmatika, velečasnog Dražena Radigovića. Privučena pričom, i Branka je otišla u Lupoglav.

- Ljudi ondje mole i slave Gospodina, a velečasni polaže ruke na bolesne. Bog kroz njega ozdravlja. Već nakon prvog odlaska znala sam da me Bog neće ostaviti i da ću ozdraviti - objasnila je Branka.

Nakon nekoliko tjedana metastaze su nestale
Često se obraćala i Gospi u tihim, osobnim molitvama. Počela je hodočastiti u Međugorje. Nakon nekoliko tjedana pregled je pokazao da su metastaze nestale.
- Moja bolest je nestala kao da je rukom odnesena, i vjerujem da me je po Gospinu zagovoru ozdravio Bog - zaključuje ona sa širokim osmijehom na licu držeći uredne nalaze u ruci.
Željka Krmpotić, 24sata

 

22. kolovoza 2012.

NAKON KRIŽA NA NEBU - MISTIČNA SNIMKA STIGLA IZ ITALIJE

Talijanka tvrdi da je snimila Gospu ispred crkve u Međugorju

Uz 600 ukazanja i ozdravljenja, Vatikan odlučuje: Događaju li se u Međugorju čuda?

Kada se jedna mlada Talijanka vratila doma i počela s prijateljima pregledavati snimke iz Međugorja, ostala je šokirana. Na jednoj snimci, iza lijevih vrata crkve, vidi se silueta Gospe kako s plaštem i velom oko glave lebdi iznad hodočasnika. Fotografija je nastala ovoga kolovoza u večernjim satima za vrijeme hodočašća mladih. Oduševljeno je odmah nazvala prijatelje u Međugorju i ispričala im što je snimila. Sliku im je poslala e-mailom.

>>Vidjelica iz Međugorja: Molila sam Gospu za obraćenje SAD-a

Ova slika pojavljuje se upravo kada se stišala priča o križu koji se na očigled mnogih hodočasnika pojavio na nebu za Veliku Gospu (15. kolovoza ove godine). Njega su snimili brojni znatiželjnici. Dakako, mnogi će u ovim slikama i pojavama potražiti racionalna objašnjenja. Možda je u pitanju igra svjetlosti ili pak tehnička varka. No, za mnoge hodočasnike ovo je još jedna “poruka s neba”. Osobito zato što ovakve pojave u Međugorju nisu rijetkost.

>>Nakon teške nesreće pješice krenuo u Međugorje

Jednako kao i ove dvije snimke koje su nastale prije nekoliko dana, tako su i mnoge druge tijekom 31 godine od ukazanja Gospe šokirale javnost. Nastajale su posvuda u Međugorju: pred crkvom, na Križevcu, u kućama vidjelica... Uz snimke, i druge čudne pojave pojačavale su misterij Međugorja. Prije svih kada je kip u talijanskom gradiću Civitavecchiji proplakao krvavim suzama. Međugorski fenomen uz ukazanja vidjelica, koja i danas traju, prate i čudesna ozdravljena. Evidentirano ih je već oko 600.
I dok su mnogi slijepi hodočasnici progledali, invalidi prohodali, mnogi se obratili, neki pak snimili čudne pojave, komisija u Vatikanu zasjeda i odlučuje: Događaju li se doista u Međugorju čuda!?

Čudesni fenomeni
Međugorska su ukazanja bila popraćena mnogim čudesnim fenomenima. Jedno od svjedočanstava kaže kako su hodočasnici jedne listopadske večeri, umjesto velikog križa na brdu Križevcu, vidjeli divnu bjelinu i usred te bjeline Gospin lik. Postoje svjedočanstva da se sunce moglo gledati golim okom, da je bilo mnogo veće nego obično, potpuno bijelo i svijetlo i da se vrtjelo oko svoje osi, najprije udesno, a potom ulijevo i njihalo se. Iz njega su izlazili valovi svjetlosti koji su se širili.

Marijan Sivrić, Večernji list

 

16. ožujka 2012.
DANAS SE NAVRŠAVA 78 GODINA OD IZGRADNJE KRIŽA U MEĐUGORJU
Obljetnica slavljenja prve svete mise na Križevcu
Župljani zajedno sa župnikom fra Bernardinom Smoljanom 21. siječnja 1934. odlučili su i za rekordna 52 dana na vrhu brda Šipovac (danas Križevac) uspjeli sagraditi zavjetni križ

Danas se navršava 78 godina od završetka izgradnje križa i slavlja prve sv. mise na Križevcu. Naime, u čast Svete godine Otkupljenja 1933./34., župljani Međugorja zajedno s tadašnjim župnikom fra Bernardinom Smoljanom, unatoč velikoj neimaštini, 21. siječnja 1934. odlučili su i za rekordna 52 dana na vrhu brda Šipovac (danas Križevac) iznad Međugorja uspjeli sagraditi zavjetni armirano betonski križ visok 8,56 metara, a širok 3,5 m i u njegovo križište ugradili relikvije Isusovog križa dobivene za tu prigodu iz Rima. Župljani su na podnožju križa upisali riječi: „Isusu Kristu, Otkupitelju ljudskog roda, u znak svoje vjere, ljubavi i nade, u spomen 1900. godišnjice Muke Isusove“.
Prva misa
Prva sveta misa na Križevcu slavljena je 16. ožujka 1934. U svom izvješću o događaju župnik fra Bernardin Smoljan, uz ostalo je zapisao:
- Na 16. ožujka u 9 sati pošla je iz crkve impozantna povorka, u kojoj uzeše učešća: trećari pod zastavom bratovštine Imena Isusova s barjakom, školska djeca, svećenstvo i brojni narod. Uz neprekidno zvonjenje crkvenih zvona, pucanje mužara, molenje sv. Krunice te pjevanje litanija i Gospina plača pomicala se dugo procesija prema brdu čiji se vrh već crnio od mnoštva, koje je motrilo pridolaženje naroda sa svih strana i uzlaženje procesije na brdo... U 10 sati počeli su sveti obredi. Održao sam prigodni govor narodu, pročitao pisma biskupa i druge prispjele pozdrave i čestitke. Nakon toga sam obavio svečani blagoslov sv. Križa i uz burno odobravanje naroda promijenio ime Šipovac u Križevac. Poslije blagoslova odslužio svečanu sv. misu, a propovijed je izrekao studenački župnik o. Grgo Vasilj. U rujnu 1935. godine, biskup fra Alojzije Mišić odredio je da se blagdan Uzvišenja sv. Križa u Međugorju slavi u nedjelju poslije Male Gospe i da se tada na Križevcu slavi pučka misa.
Gospina poruka
Od tada se do križa na Križevcu kamenjarom uspinju brojni župljani i hodočasnici i ispred njega sabiru u molitvi, donoseći u svojim srcima zahvale Gospodinu, njegovoj neizmjernoj očinskoj ljubavi i blizini. Sve do Gospinih ukazanja, bio je to blagdan za župljane i vjernike iz okolnih mjesta, a od 1981. to je blagdan za hodočasnike iz cijelog svijeta. U poruci od 30. kolovoza 1984. Gospa je rekla: “I križ je bio u Božjem planu kad ste ga sagradili“. Mile Pavlović, Večernji list

 

7. ožujka 2012.
U Međugorju lani podijeljeno više od dva milijuna pričesti
Točno 320 sudionika iz 16 zemalja (Italije, Irske, Engleske, SAD, Njemačke, Švicarske, Austrije, Portugala, Brazila, Francuske, Poljske, Latvije, Ukrajine, Češke, Slovenije i Hrvatske) okupilo se u Međugorju na tradicionalnom 19. međunarodnom susretu voditelja centara mira, molitvenih i karitativnih skupina vezanih uz Međugorje koji će trajati do 8. ožujka.

Ispovjedaonice
Međugorski župnik fra Petar Vlašić je kazao: - Dobro došli u vaše i naše Međugorje. Da nije i vaše, ne biste došli u njega. Upravo zbog vašeg dolaska, vidjeli ste, iza crkve pravimo ispovjedaonice za naše hodočasnike i svećenike. Nadam se da će do početka sezone biti na usluzi našim hodočasnicima. Uskoro će biti završena i zgrada i informativnog centra. Imali su skučen prostor i radili su u ne uvjetnom prostoru u podrumu. Statistika za prošlu godinu kazuje kako je u Međugorju podijeljeno svetih pričesti 2,027.900, a na svetim misama je koncelebriralo i 41.094 svećenika. Ovo je najjača godina do sada i po broju svetih pričesti i dolaska svećenika. Ovo mjesto još nije proglašeno svetištem. Vjerujem kako će se to uskoro dogoditi, čvrsto to vjerujem. Osobno vjerujem da će ova godina biti burna u pozitivnom smislu riječi i da će ako Bog da naša Nebeska majka Blažena Djevica Marija dati nam tu milost da će Komisija koja radi u ovoj godini dati pozitivno mišljenje u Rimu i da će odlučiti da je Međugorje sveto mjesto – svetište.

 

Pomozi mojoj nevjeri
Potom je o Međugorju i njegovim iskustvima u vezi s hodočasnicima odgovarao na mnogobrojna pitanja. Pet dana trajat će ovaj 19. međunarodni susret organizatora hodočašća, voditelja centara mira, molitvenih i karitativnih skupina vezanih uz Međugorje. Počeo je u nedjelju, 4. ožujka, a završava 8. ožujka. Tema ovogodišnjeg susreta je: “Vjerujem, Gospodine! Pomozi mojoj nevjeri!”

Večernji list

21. veljače 2012.
MEĐUGORJE
Vatikansko povjerenstvo ispitalo Čolu i Dragičevića o ukazanjima
Do sada je saslušano pet od šest vidjelica, biskup Ratko Perić, provincijal Ivan Sesar te fra Jozo Zovko
Istražno međugorsko povjerenstvo jučer je u potaji nastavilo svoj rad ispitujući dvojicu vidjelaca Ivana Dragičevića i Jakova Čolu oko pojedinosti vezanih za njihova navodna ukazanja Blažene Djevice Marije vezanih za međugorski fenomen, doznaje Večernji list. Čolo i Dragićević su trebali svjedočiti još prošloga tjedna, no sjednica ovoga povjerenstva uspostavljenog za istraživanje međugorskog fenomena je odgođena zbog zasjedanja konzistorija kardinala kojega čine 213 članova od kojih je 125 mlađih od 80 godina čime kandidiraju za izbor novoga pape.
Konzistorij
Među njima su bila i dvojica kardinala Hrvata, sarajevski nadbiskup Vinko Puljić te zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Oni su, kao i bliski suradnik pape Benedikta XVI., talijanski kardinal Camillo Ruini koji je generalni vikar Rimske biskupije i predsjeda međunarodnim povjerenstvom kao i Jozef Tomko te počasni predsjednik Papinskog vijeća za zakonske propise, Julian Herranz Casado. 
Jakov Čolo i Ivan Dragičević svjedočili su iza zatvorenih vrata i uz zavjetovanje potpune tajne. Njihovo svjedočanstvo nije poznato, no pretpostavlja se kako su odgovarali o pojedinostima vezanim za Gospino ukazanje kao što su to prije njih govorili i drugi vidjeoci.
Još Pavlović-Lunetti
Prva je naime još prošloga lipnja svjedočila Ivanka Ivanković-Elez kojoj se prema osobnim kazivanjima Gospa ukazuje jedanput godišnje. Nakon nje bilo je svjedočenje Vicke Ivanković ali i franjevca fra Joze Zovke koji je u vrijeme međugorskog fenomena bio župnik te robijao u bivšoj Jugoslaviji vezano za ovaj slučaj. Posljednja je o svojim iskustvima i doživljaja ukazanja Gospe govorila Mirjana Dragičević, nakon čega su došla na red dvojica vidjelaca, dok se očekuje iskaz Marije Pavlović-Lunetti. O međugorskom su fenomenu svoje stajalište iznijeli mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić i provincijal hercegovačkih franjevaca fra Ivan Sesar.
Zoran Krešić, Večernji list

3. veljače 2012.
Više od 20 tisuća Talijana u Napulju nazočilo ukazanju
U dvorani Palasport u Napulju Gospa Kraljica mira ukazala se međugorskoj vidjelici Mirjani Dragićević – Soldo u četvrtak, 2. veljače u 8,45 sati. Ukazanje je trajalo dvanaest minuta. Više od dvadeset tisuća vjernika koji su pristigli iz raznih krajeva Italije, bilo je nazočno na ovom Gospinu ukazanju. Šest sati prije ukazanja počeli su pristizati vjernici u napuljsku dvoranu u predjelu Ponticelli.

Gospina poruka

Zajednička molitva počela je u 6 sati ujutro. Do Gospina ukazanja nazočni su sudjelovali na misnom slavlju, molili krunice i pjevali Gospine pjesme… Kad se Gospa ukazala, blaženi pogled uputila je vidjelica Mirjana prema Njoj. Molitva je odjednom utihnula… Tijekom ukazanja, prema riječima vidjelice, Gospa joj je dala poruku koja je i pročitana nazočnim hodočasnicima.

Gospina poruka glasi: Draga djeco, ja sam s vama toliko vremena i već toliko vremena vam ukazujem na Božju prisutnost i na Njegovu bezgraničnu ljubav koju želim da svi upoznate. A vi djeco moja? Vi ste i dalje gluhi i slijepi dok gledate svijet oko sebe - ne želite vidjeti kuda ide bez moga Sina. Odričete ga se, a on je izvor svih milosti. Mene slušajte dok vam govorim, ali su vam srca zatvorena i ne čujete me. Ne molite Duha svetoga da vas obasja. Djeco moja, oholost je zavladala. Ja vam ukazujem na poniznost. Djeco moja zapamtite, samo ponizna duša sja čistoćom i ljepotom, jer je upoznala ljubav Božju. Samo ponizna duša postaje rajom jer u njoj je moj Sin. Hvala vam!...Opet vas molim molite za one koje je moj Sin izabrao, to su vaši pastiri.
Kako je rekla vidjelica Mirjana, na kraju je Gospa blagoslovila sve nazočne i sve nabožne predmete. Na svečanom euharistijskom slavlju održanom ovom prigodom koncelebriralo je 60 svećenika, a tijekom misnog slavlja podijeljeno je 20 tisuća svetih pričesti. Svakodnevna ukazanja Inače, vidjelica Mirjana Dragićević - Soldo od 2. kolovoza 1987. godine svakog drugog u mjesecu s Gospom razgovara i moli za one koji nisu još upoznali ljubav Božju. Svakodnevna ukazanja imala je do 25. prosinca 1982. godine, kada joj je Gospa povjerila zadnju desetu tajnu i rekla da će tijekom cijeloga života imati ukazanje jedanput godišnje i to na svoj rođendan 18.ožujka. Večernji list

13. siječnja 2012.
Ukrajinski svećenik - egzorcist: 'Više ne mogu živjeti bez Međugorja'
Svećenik Leonid, iz reda redemptorista, iz ukrajinske provincije, sudjelovao je na 15. međunarodnom seminaru za svećenike u Međugorju, te dao, najprije sudionicima seminara, a onda i novinarima radiopostaje Mir Međugorje, nesvakidašnje svjedočanstvo - koje za čitatelje HRsvijeta prenosimo onako kako je izgovoreno:

„Moje prvo hodočašće u Međugorje bilo je povezano s mojim obvezama i zanimanjem u mojem svećeničkom pozivu. Naime, godine 2005. mjesna Crkva mi je povjerila veliku odgovornost i nošenje teškog križa - a to je služba egzorciste. Prvi mjeseci i prva godina bili su ispunjeni Božjom ljubavlju i milošću, ali naravno i velikim poteškoćama. No, istinska velika poteškoća dogodila se za vrijeme jednog, da ga tako nazovem, „velikog egzorcizma“ nad jednim opsjednutim. Vrlo grubim glasom, punim užasa, taj glas se obratio meni ovim riječima: 'ja sam užasan, ja sam snažan i ja ću te razoriti. Razorit ću tvoje svećeništvo, redovništvo i čitavi tvoj život.' Iako je to bilo strašno, ipak sve nisam shvatio previše ozbiljno, jer vjerujem potpuno Bogu, i nemam razloga zašto ne vjerovati Bogu. I znam da je strah pred sotonom već gubitak. Ali Bog je dopustio ovu situaciju, koju ću vam ispričati, da doživim koliko je velika i snažna njegova Majka. I da doživim koliko je sveta zemlja Međugorje.

Kad sam bio u velikim bolima, kušnjama i napastima pokušavao sam moliti, ali nisam mogao moliti. Svaki dan sam išao na ispovijed, ali me sotona iskušavao. Kušnje su bile tako jake da sam potpuno izgubio mir u duši. I ne samo to. U duši sam osjećao da sam izgubio redovništvo i svećeništvo. Osjećao sam potpuno potonuće i propast. U toj teškoj stvarnosti, dok nisam shvaćao što se događa sa mnom, netko mi je ponudio put u Međugorje. Pošao sam. Bio sam sa skupinom svećenika. Oni su molili, a ja nisam mogao. Jednostavno nisam mogao moliti. Na tom hodočašću susreo sam i jednog starog svećenika, oca Ambrozija iz Slovačke. On je potpuno žrtvovao svoj život i svoje zvanje u radu s Ukrajincima u pokrajini Zakarpatje. Putovao je tada nakon preboljenog infarkta, a imao je i dijabetes. On je već pet puta bio u Međugorju. Oduševio me svojom žrtvom i poniznošću. On je redovnik, franjevac.

Postao mi je prijatelj na putu. Ja sam mu pomagao, vodio ga kao starog čovjeka za ruku. Činilo se da ja njemu pomažem, ali je zapravo on meni pomagao. Penjali smo se zajedno na Podbrdo. Bilo nam je rečeno da će na Brdu biti ukazanje jednom od vidioca. Bilo je puno svijeta, svećenika. I to je jednostavno bilo prvo iznenađenje u Međugorju. Sjeo sam uz oca Ambrozija i leđima se okrenuo prema mjestu ukazanja. Osjećao dam da nisam dostojan da sam tu. Ali za vrijeme molitve krunice rodila mi se želja da pogledam što se događa tamo na mjestu ukazanja. Istodobno, s tom nutarnjom željom, osjećao sam drugi glas koji mi je govorio: 'nemoj gledati tamo. Ti si propao i završit ćeš u paklu.' Strašno.

Oni prvi pozitivni osjećaji ipak su me usmjerili prema mjestu ukazanja. Počeo sam gledati i tražiti. Možda ću ipak nešto vidjeti. Rađala se u meni polako nada, ali i bujali novi argumenti da se moje poniženje neće promijeniti. U tom presudnom trenutku sam povjerovao. Na trenutak. Kao odgovor na sva pitanja, osjetio sam, doživio sam Gospu kako silazi s neba. Bilo je tada strašno. Snažan osjet, miris nekog drugog svijeta koji sam do tada doživljavao! A onda me smirila jedna nježnost, jedna lakoća, kao nježan vjetar Gospine nazočnosti. Ona se približavala meni. I što je ona bivala bliže, snaga zloga je odlazila. U srcu sam doživio jedno novo otkrivenje. Doživio sam koliko je snažna Gospa i Njezina poniznost. Shvatio sam tada kako Ona ne tjera zle duhove, jer oni sami bježe! Bježe jer ne mogu podnijeti čistoću i ljepotu Njezine nazočnosti. Ona ih ne ponižava, ne tjera ih. Ona jednostavno ljubi, ali oni to ne mogu podnijeti.

I tada se događa promjena duhova u meni! Duh sotonin, koji razara, nestao je sa svojom depresijom, sa svim strahovima. On je jednostavno nestao, a na to mjesto sišao Gospin Duh. Čuo sam u srcu glas: 'Ne boj se, ja sam tvoja Majka! Ja sam za tebe jamstvo da ti nećeš propasti!' Sve se preokrenulo!
Taj doživljaj nazočnosti Prečiste Djevice Marije postao je za moj poziv, za moje svećeničko i redovničko zvanje, za moje služenje čudo ljubavi koje mene spašava! Osjećam Gospinu nazočnost na svakom egzorcizmu koji vršim. Samo jedan maleni primjer, jer imam ih puno. Naši svećenici imali su jednu opsjednutu djevojku koja je došla je na ispovijed. Ispovijedao ju je svećenik koji se upravo vratio sa studija iz Rima. I dok je izgovarao formulu odrješenja, ta osoba je tako snažno udarila svećenika, odnosno sotona preko nje, da se on u trenutku srušio. Pao je. Potom je ta osoba nekim glasom zvala drugog svećenika. On se preplašio i mene pozvao: 'Oče Leonid, brzo dođi, imamo jednu neobičnu situaciju…'. Nakon tog razgovara ta djevojka je došla tamo gdje sam ja bio.

Kad sam počeo obred egzorcizma, ustanovio sam odmah dijagnozu. Shvatio sam da je posjednuta, da sotona vrlo snažno djeluje preko nje. Zamolio sam čak petero pobožnih župljana da mole za vrijeme moga obreda egzorcizma nad tom osobom. I dok sam ja čitao one redovite, tradicionalne molitve egzorcizma, sotona se ismijavao. Govorio je engleskim jezikom. Ponižavao me, izrugivao se. A onda sam počeo molitvu Gospi. Bio sam iscrpljen. Postao sam nervozan. Osjećao sam da trebam završiti molitvu, a on ne dolazi. Bio je to duh samoubojstva. Počeo sam cijelim srcem zvati Gospu. Onako kao kad dijete zove majku. I tada je počelo pravo vrištanje: 'Ja ne mogu više jer je došla Gospa. Ja to neću izdržati, jer je došla Gospa, ja moram vani.' I on je otišao. To je bio samo jedan slučaj, a imam ih mnogo sličnih. Tijekom ovih pet godina, u kojima mi je povjerena služba obavljanja egzorcizma, imam velike napasti. Imao sam ih i ranije, znam da ću ih i dalje imati. Ali Bogorodica me čuva u svom srcu. Ja više ne mogu živjeti bez Međugorja i Jeruzalema. Svake godine moram biti u Međugorju i Jeruzalemu. Jer to je za mene vjera. Ovdje imam vjeru, blagoslov i milost.“

Slušateljima radiopostaje Mir Međugorje je, potom, kazao kako je zahvalan Bogu da može i na ovaj način svjedočiti Gospinu milost, te dodao: „Želim svim slušateljima radost. Htio bih da svaki od nas želi više ljubiti Presvetu Bogorodicu, jer ona je naša Majka. Ona voli svoju djecu. Spremna je za nas učiniti sve ako to od Nje zatražimo. Ja osjećam, kad ne bi bilo Božje Majke da bi mi propali. Zato svaku sekundu našega života živimo s Njom. Osobno osjećam poziv da i ja pomognem da ljudi dođu u Međugorje. Da dovodim ovdje ljude koji strašno duhovno trpe!“  Hrsvijet


3. siječnja 2012.
10.000 Talijana promatralo Gospino ukazanje vidjelici Mirjani
Više od 10 tisuća hodočasnika svjedočilo je u ponedjeljak u 8.35 sati, kod Plavog križa u podnožju Brda ukazanja u međugorskoj župi, Gospinom ukazanju vidjelici Mirjani Dragičević-Soldo. Mahom se radilo o Talijanima, iako su u prvim danima siječnja Svetište Kraljice Mira posjetile i skupine iz Austrije, Njemačke, Švicarske, Slovačke, Rumunjske, Španjolske, Francuske, Koreje, Libanona..., a mise su u ponedjeljak slavljene na jedanaest jezika. Već u ranim jutarnjim satima kolone hodočasnika pješice su se uspinjale po kamenitom tlu kako bi na Podbrdu zauzeli mjesto odakle bi mogli promatrati vidjelicu Mirjanu tijekom ukazanja i kasnije čuti novu Gospinu poruku. U trenucima kad se vidjelo da Mirjana ima ukazanje, čuli su se samo uzdasi i škljocanje fotoaparata. Potekla suza Ukazanje je trajalo pet minuta. Mirjana je tijekom ukazanja molila s krunicom u ruci i u jednom trenutku niz lice joj je potekla suza. Kasnije je vidjelica Mirjana prenijela Gospinu poruku koja glasi: “Draga djeco, dok majčinskom zabrinutošću gledam u vaša srca, vidim u njima bol i patnju , vidim ranjenu prošlost, i neprestanu potragu, vidim svoju djecu koja žele biti sretna , ali ne znaju kako. Otvorite se Ocu. To je put ka sreći, put kojim vas ja želim voditi. Bog Otac svoju djecu nikada ne ostavlja samu, pogotovu ne u boli i očaju. Kada to shvatite i prihvatite, bit ćete sretni. Završit će se vaša potraga. Voljet ćete, a nećete se bojati. Vaš život će biti nada i istina koja je moj Sin. Hvala vam. Molim vas molite za one koje je moj Sin izabrao. Nemojte suditi, jer svi ćete biti suđeni“. Gospa je na kraju blagoslovila sve nazočne i sve nabožne predmete, a po riječima vidjelice Mirjane, Gospa je tijekom ukazanja izgledala odlučno. Pjevali pjesme Na kraju ukazanja svi nazočni su mahali bijelim maramicama i pjevali pjesme: Zdravo Marijo, majko ljubavi i Salve Regina te izmolili krunicu mira.


9. rujna 2011.
Međugorje oborilo rekord
MEĐUGORJE - S više od 400.000 podijeljenih pričesti, a procjenjuje se da to odgovara broju hodočasnika koji pohode Međugorje, svetište Kraljice mira nadmašilo je u kolovozu sve dosadašnje rekorde posjeta, trideset godina od kada se obilježavaju Gospina ukazanja, izvijestio je informativni centar Mir iz Međugorja.
Kako je naveo Centar, uz više stotina tisuća vjernika u Međugorju je tijekom kolovoza boravio i rekordni broj svećenika koji su pratili brojne organizirane skupine. Čak 7.280 sudjelovalo je u slavljenju misa kojih je u prosjeku dnevno bilo 234.
Rijeka hodočasnika nastavlja se i u prvim danima rujna. Veće skupine hodočasnika u Međugorje su pristigle iz Poljske, Belgije, Slovačke, Libanona, Španjolske, Argentine, Mađarske, Austrije, Njemačke, Italije, Danske, Irske, SAD-a i Engleske.
Zanimljivo je da je danas Turističko udruženje u BiH objavilo kako je našu zemlju u razdoblju siječanj-srpanj ove godine posjetilo 389.913 turista, što je 4,5 posto više u odnosu na isto razdoblje prošle godine.
Prema tim podacima, turisti su ostvarili 855.025 noćenja, što je 6,2 posto više u odnosu na prvih sedam mjeseci 2010. godine. U strukturi ukupnih dolazaka turista u našu zemlju, 56,5 posto dolazaka ostvarili su strani turisti, a 43,5 posto domaći turisti.

- Najviše stranih turista je došlo iz Hrvatske (15,7 posto), Srbije (14,7 posto), Slovenije (9,7 posto), Turske (7,9 posto), Italije (6,0 posto) i Poljske (5,6 posto), stoji u podacima Turističkog udruženje u BiH.
Ove godine obilježava se 30. obljetnica od kako se Gospa, kako osobno tvrde, počela ukazivati djeci u lipnju 1981. godine. Šestero vidjelaca i danas tvrde da im se međugorska Kraljica mira ukazuje šaljući poruke mira i poziva na molitvu i obraćenje.
Od tada je u ovo hercegovačko mjesto hodočastilo više desetina milijuna vjernika iz svih dijelova svijeta. Prošle godine Sveta Stolica imenovala je međunarodno povjerenstvo za istraživanje međugorskog fenomena.
bitno.ba

4. kolovoza 2011.
MLADIFEST MEĐUGORJE
Stiglo više od 50.000 mladih iz 60 zemalja

Međugorje, unatoč silnim pokušajima vlasti da to spriječe, punih 30 godina na svjetskoj pozornici
Tradicionalni 22. Mladifest počeo je molitvom krunice i predstavljanjem mladih
sa zastavama njihovih zemalja, a nastavljen pozdravnim riječima međugorskog župnika fra Petra Vlašića i svečanom svetom misom koju je, uz koncelebriranje 366 svećenika, na vanjskom oltaru predstavio provincijal hercegovačkih franjevaca dr. fra Ivan Sesar.
Prvi su sudionike Mladifesta pozdravili predstavnici mladih vjernika župe Međugorje, koji su istaknuli: - Mi smo mladi iz župe Međugorje. Svima vama želimo da istinski osjetite da je Gospa s nama. Neka vas vodi i čuva kroz vaš život i neka učvrsti vašu vjeru u Spasitelja. Radujte se svim srcem ! Mir vam i dobro.
Na početku te svečanosti, kojoj je nazočilo više od 50 tisuća mladih vjernika iz 60 zemalja, tople riječi dobrodošlice mladima uputio je međugorski župnik fra Petar Vlašić, koji je istaknuo kako je Međugorje, unatoč silnim pokušajima vlasti da to spriječe, punih 30 godina na svjetskoj pozornici, te uz ostalo kazao: - Draga mladosti, svojim dolaskom ovdje vi oživljujete biblijske slike pred očima današnjeg svijeta mladih.
Moja je molba: dajte se voditi Isusom, hranite se Isusom, zavolite Isusa i Mariju, slijedite ih i bit ćete sretni ljudi i nositelji nade u svijetu bez nade.
Dobro nam došli i osjećajte se kao doma pod zaštitom naše nebeske majke Blažene Djevice Marije.
U svojoj nadahnutoj propovijedi provincijal dr. fra Ivan Sesar sudionicima Mladifesta, uz ostalo, je kazao:
- Draga mladosti, živo bih želio da ovaj vaš dolazak u Međugorje ojača u vama vjeru i nadu koja će vas usmjeriti i otvoriti za Boga, po primjeru naše nebeske majke.
Želio bih da vas Kraljica mira potakne na preispitivanje vlastitoga života i da vas ohrabri u radosnome svjedočenju njegove ljubavi i dobrote prema čovjeku i svijetu.
Neka ovaj molitveni susret mladih bude snažan poticaj da što zdušnije njegujete osobni dijalog s Isusom Kristom u vjeri.
Mile Pavlović, Vecernji.ba

5. srpnja 2011.
OBLJETNICA
Trideset godina Gospinih ukazanja u Međugorju:
Prema svjedočanstvu vidjelaca Blažena Djevica Marija je pohodila ovu župu, i umjesto tri mjeseca, koliko je bila s Elizabetom, ovdje je već trideset godina.
Onaj tko je sidro svoga života bacio u Boga, tko živi i djeluje vjerujući kako ga Bog vodi i čuva, te se s najvećim pouzdanjem prepušta Božjoj providnosti, ne može propasti.
Neće se možda osloboditi poteškoća, ali će na kraju Bog sve okrenuti na dobro: "Onima koji Boga ljube, sve se okreće na dobro!" Postoji jedno prepoznatljivo sidro koje je „bačeno“ u naš hercegovački krš
gotovo punih trideset godina. Na sreću, Kraljica Mira neumorno ovdje vodi svoju školu, učilište, veleučilište i sveučilište – premnogim ograncima diljem svijeta.Ovdje je Gospa nazočna, prema svjedočanstvima vidjelaca, a topotvrđuje i odziv vjernika iz cijelog svijeta.
Glavni cilj Gospina dolaska je, ostvarenje mira, a sve ostalo –molitva, post i pokora – samo su sredstva do toga cilja.A njezina glavna poruka jest da Bog postoji, prema tome čovjek morapospremiti i staviti u svome životu sve stvari i odnose onako kako to Bog od njega traži i kako mu zapovijeda.Tijekom minulih godina Gospina ukazanja u Međugorju, usprkos protivljenjima, proživjela su prilike borbenog, bolesnog i jednoumnog komunizma, okolnosti, surječja, sporenja, protimbe, prijetnje, uhićenja, osuđivanja, uzništva (fra Jozo Zovko, fra Ferdo Vlašić, fra Jozo Križić) progona, milicijske i udbaške ophodnje… i inih spletkarenja putemsuvremenih medija.

Sada je pred nama jedinstveni jubilej Gospinih ukazanja, a samo Bog zna koliko će zlatnih, dijamantnih, tisućljetnih jubileja Međugorje proživjeti slaveći nebesku Majku koja ne zaboravlja i ne napušta svoju djecu! -
Međugorje kao svetište utjelovljenja proglašava Božju ljubav, dostojanstvo svake ljudske osobe, svetost obitelji, vrijednost šutljiva rada, potrebu molitve, te zapovijed ljubavi prema svoj braći ljudima. U Međugorju Majka ne samo što pokazuje svoga Sina u vječnosti rođena, nego ga u vremenu nama rađa kao Spasitelja i Brata. Ovdje ona u prisnom zajedništvu sa Sinom gaji početke Crkve i nama predaje predivan uzor života. Ovdje ona, Blažena Majka, postaje učenica Sinu, prima prvine evanđelja, u srcu ih čuva i u duhu razmišlja. Ovdje ona, prečista Djevica, udružena s pravednim Josipom vezom bliske i djevičanske ljubavi, Tebe hvali pjesmama, Tebi se klanja u
šutnji,Tebe hvali životom i slavi radom. Ovdje ona, Kraljica mira, vraćajući mir u ljudska srca pomiruje obitelji, narode i cijelo čovječanstvo
napisao: fra Andrija Nikić

1. srpnja 2011.
U MEĐUGORJU TRIDESET GODINA OD UKAZANJA
Vidjelica Vicka: Gospa mi javlja da će napraviti nešto veliko
Pred starom roditeljskom kućom vidjelice Vicke Ivanković u Bijakovićima već u sedam sati ujutro okupi se nekoliko tisuća vjernika da bi se s njom susreli.
Ta se scena ponavlja svakog ponedjeljka i srijede. Tako je bilo i u srijedu 22.6. U osam sati pojavila se Vicka, a pred njom se mnoštvo na uskom prostoru razmaknulo kao more pred Mojsijem, pa je ta žena, krhka izgleda i u običnim farmericama i bijeloj majici, dijeleći poljupce s osmijehom na licu, ušetala u mnoštvo.

Svi je žele dodirnuti. Potom se penje uza stube gdje na terasi leži nepokretna curica. Vicka joj priđe, zagrli je, poljubi i pomilova, pa joj stavi ruku na glavu i poče moliti.
Na licu djevojčice pojavi se osmijeh, na što roditelji zaplakaše. Slično se dogodilo i u sobi, gdje je Vicka pomilovala jednog slabo pokretnog dječaka iz Italije. Naprosto se nije dao otrgnuti od Vicke.

 

Kako to Vicka liječi bolesne dodirima, poljupcima i molitvama?
− - Ne liječim ja, meni je samo dana milost da ljude mogu preporučiti Gospi i Gospodinu − veli Vicka kad smo kasnije sjeli razgovarati.
− Ljudi zapravo sami sebe liječe. Kazano je: “Vjera će te tvoja spasiti.” Oni koji vjeruju i za to učine žrtvu bit će nagrađeni za svoju vjeru. A vjera i molitva nisu samo govorenje. Ako ona ne postoji unutra u čovjeku, onda to nije vjera. Gospa govori i nas poučava da nikome ne možemo kazati: “Moraš vjerovati!”

Ne, čovjek je slobodno biće sa svojom voljom i treba mu se vjera dogoditi unutra, u duši. Prvi put bio sam nazočan susretu Vicke s hodočasnicima, pa me se neobično dojmilo da je dijelila osmijehe i poljupce, a osmijeh joj nije silazio s lica ni u vrijeme molitve. Kako to, pitao sam se.

Svećenici su neobično ozbiljni i stalno upozoravaju da se Boga treba bojati. A jednom smo brat i ja kao djeca zbog smijeha za vrijeme večernje molitve od matere dobili batine.

Vickina radost i osmijeh čine se prirodni, ali nisam odolio upitati je je li joj Gospa kazala da se tako radosno i veselo ponaša.

− Boga se ne treba bojati, nego ga treba ljubiti − kaže Vicka.

− -Zašto bismo se Boga bojali kad on ne poznaje mržnju, zavist, osvetu..., nego je čista ljubav. Gospa mi je kazala da budem radosna, ja sam radosna što sam odabrana da se s njom susrećem i razgovaram.

Što joj prenosim poruke i molitve tolikih ljudi. Vidite koliko ih je ovdje. Svi su došli zbog neke nevolje. I nema čovjeka bez nevolje. Može imati novac i sve materijalno, ali to ne znači da je sretan.

Blažena Gospa kaže da u najvećoj nevolji moramo računati na to da su ona i Isus tu blizu i da će pomoći. Za trajanja molitvenog skupa jedan se mladić pokušao popeti na terasu pa je nastala gužva.

Vidim momka koji se pentra uz ogradu i lozu držeći u zubima najlonsku vrećicu. Uto mu priđe Ivan Pavičić Ivek, Vickin kum i neka vrsta glasnogovornika, malo porazgovara s njim, uze vrećicu, a obred se nastavi.

− To je bio jedan Poljak koji je donio pisma onih nevoljnika koji nisu mogli doći. Onda Vicka uzme ta pisma, pri susretu s Gospom preporuči te ljude, pa pisma spalimo. Ima ih na tisuće − kazao mi je poslije Ivek, koji je također ispričao da je Vicka napisala biografiju Blažene Djevice Marije od njezina rođenja do uznesenja. Gospa je odobrila tekst, a sada se samo čeka njezino odobrenje za tiskanje.

- − Istina, tri sam godine bilježila Gospina kazivanja i to za sada stoji u rukopisu. Kada će biti objavljeno, ja ne znam. Kada Gospa to kaže − dodaje Vicka.

Mediji su već više puta objavili Vickinu i Jakovljevu priču kako ih je Gospa odvela u posjet raju, čistilištu i paklu. Ivek mi je to ponovio u svojoj anegdotskoj verziji.

− Pita Gospe hoćete li sad do raja, pakla i čistilišta, a Jakov veli: “Neka ide Vicka, ona ima osmero braće i sestara, a ja ne bih, ja sam jedinac.” Gospa se nasmijala, jer je vidjela kako Jakov misli da se neće ni vratiti − smije se Ivek.

I dodaje da mu žena 12 godina nije mogla roditi, a onda je Gospa poručila preko Vicke da će roditi. Sada Ivek ima dvije prekrasne kćeri, Anu i Mariju.

 

− Kad je to saznao, nazvao me nogometaš Josip Šimić koji je imao sličan problem − kaže Ivek.

− Pa je dobio sina kojemu je dao ime Jakov po zaštitniku naše župe u Međugorju. A sad zamisli ovo: sveti Jakov je zaštitnik hodočasnika gotovo stotinu godina. Puno prije ukazanja. Gospa je preko Vicke Ivanković Mijatović najavila ostvarenje jednog velikog svoga plana. Što je s time i o čemu se radi, pitali smo.

− - Ne znam. Samo znam da je Gospa najavila ostvarenje jednog svoga plana. Kojeg plana i kakvog, to ćemo od nje saznati. Kako je Gospa ljubav, držim da se ne radi o nekoj kataklizmi, nego o radosnom događaju.

Možete samo vidjeti koliko se za ovih 30 godina izlilo Božje milosti ovdje u Međugorju. Koliko je ljudi tu našlo utjehu...

- Ja imam u Međugorju svoju misiju i o tome govorim. Ja svaki dan razgovaram s Gospom u 18.40, a npr. jučer je zabrinuto govorila o nevoljnom položaju mladih ljudi u čitavom svijetu i odgovornosti obitelji za njih.

Petar Miloš, Slobodna Dalmacija

 

 

27. lipnja 2011.
OBLJETNICA:  30. godišnjica Gospinih ukazanja
Sto tisuća hodočasnika u Međugorju
Središnje večernje misno slavlje na 30. obljetnicu fenomena u Međugorju koji se vezuje za ukazanja Gospe predvodio je u fra Zvjezdan Linić koji je pozvao vjernike da se kao i Majka Božja opredijele biti službenici Božji naspram zla i iskušenja današnjice vezanih za hedonizam i potrošački mentalitet

MOSTAR - Više od 100.000 hodočasnika iz cijeloga svijeta stiglo je Međugorje u kojem se u subotu obilježava 30. godišnjica navodnih Gospinih ukazanja, koja od prošle godine istražuje i službeno vatikansko povjerenstvo.
Po podacima Informativnog centra Mir u Međugorju, više od 100.000 vjernika iz tridesetak zemalja sudjeluje u molitvama, pobožnostima, misama koje se služe na dvadesetak svjetskih jezika. Kolone vjernika, od kojih su brojni pješice došli iz susjednih općina u BiH i Hrvatskoj pristižu tijekom cijeloga dana. Veće organizirane hodočasničke skupine pristigle su iz Austrije, Njemačke, SAD-a, Kanade, Irske, Britanije, Brazila, Kolumbije, Meksika, Kine, Australije, Novog Zelanda, Slovenije, Latvije, Italije, Mađarske, Slovačke, Francuske, Rumunjske, Poljske, Češke, Belgije, Španjolske, Portugala, Koreje i Ukrajine.
Središnje večernje misno slavlje na 30. obljetnicu fenomena u Međugorju koji se vezuje za navodna ukazanja Gospe predvodio je u subotu fra Zvjezdan Linić koji je pozvao vjernike da se kao i Majka Božja opredijele biti službenici Božji naspram zla i iskušenja današnjice vezanih za hedonizam i potrošački mentalitet.
»Gospa nas poziva da se opredijelimo između dobra i zla. To je Marija koja se želi susprotstaviti mentalitetu hedonizma. Čovjek je stvoren da bude sretan i da ljudima bude kraj nas dobro«, rekao je u propovijedi hrvatski karizmatik fra Zvjezdan Linić.
Na večernjoj svetoj misi koja se prevodila na 20-ak svjetskih jezika pozvao je vjernike da se opredijele kako bi u svačijem životu i društvu zavladalo dobro.
»Ona nas ovdje potiče na služenje, potiče nas i kao Kraljica mira. Neka ona pobijedi u nama u borbi dobra i zla koja se vodi od pamtivijeka i u tvome srcu. Imamo znak nade. Zato dolazimo u Međugorje, u njezina svetišta jer vjerujemo da nam ona hoće i želi pomoći«, dodao je.
Kritizirao je današnji potrošački, hedonistički mentalitet koji se pokušava nametnuti kao vrhovni kriterij u društvu a kojega propagiraju mediji.
U Međugorju je u subotu služeno više desetaka misa za hodočasnike koji su organizirano stigli iz 30 zemalja svijeta a pretpostavlja se da ih ima iz još 20-ak zemalja. Prema podacima Informativnog centra Mir iz Međugorja na 30. obljetnicu početka Gospinih ukazanja stiglo je više od 100.000 vjernika.
Po osobnim tvrdnjama Gospa se počela ukazivati šestero djece 1981. Šestero vidjelaca i danas tvrde da im se međugorska »Kraljica mira« ukazuje, šaljući poruke mira i pozivajući na molitvu. Prošle godine Sveta Stolica imenovala je međunarodno povjerenstvo za istraživanje međugorskog fenomena, kojem je na čelu bivši rimski vikar, talijanski kardinal Camillo Ruini.
Od 1981. do 2011. u Međugorje je hodočastilo više od 40 milijuna vjernika, biskupa, svećenika i redovnika. Vjesnik



26. svibnja 2011.
Poziv uoči 30. obljetnice fenomena

Papina komisija pozvala vidioce iz Međugorja na novo ispitivanje

Međunarodno istražno povjerenstvo osnovano je lani kako bi ispitalo autentičnost međugorskih ukazanja
Trideset godina od međugorskog fenomena vidioci iz toga mjesta svjedočit će u Vatikanu pred Međunarodnim istražnim povjerenstvom utemeljenim prošle godine, doznaje Večernji list. Prema navodima neimenovanih izvora, vidioci u lipnju odlaze na poziv povjerenstva čiji su članovi već potajno komunicirali s predstavnicima mjesne Crkve i pojedinim vidiocima kako bi se pripremio dolazak i njihovo svjedočenje. Povjerenstvo je do sada održalo dvije sjednice na kojima su, uz ostale, svjedočili i mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Ivan Sesar.

Svjedočenje

Kako bilo, u Vatikanu bi pred povjerenstvom trebali svjedočiti Vicka Ivanković-Mijatović, Ivan Dragićević, Marija Pavlović-Lunetti, Jakov Čolo, Mirjana Dragićević-Soldo i Ivanka Ivanković-Elez, koji tvrde da im se još uvijek, 30 godina poslije, ukazuje Blažena Djevica Marija i šalje prepoznatljive poruke s pozivima za mir, obraćenje, molitvu. Zbog toga je Gospa iz Međugorja prozvana Kraljicom mira. U međuvremenu je povjerenstvo, koje je sastavljeno od tri razine kardinala i biskupa, zatim stručnjaka i vještaka, nastavilo raditi na prikupljanju građe o 30-godišnjem fenomenu koji ne prestaje privlačiti milijune hodočasnika. S druge strane, Međugorje izaziva proturječja ovisno o tome iznosi li svoja stajališta o tome mjesna Mostarsko-duvanjska biskupija ili pak predstavnici franjevačkog reda, ali i brojni hodočasnici pa i crkveni uglednici. Bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn poručio je dao su vidljivi plodovi Međugorja te da “Gospa nije izabrala najjednostavnija brda”.

Medicinsko testiranje?!

Nije poznato hoće li vidioci iz Međugorja uz iznošenje svojih svjedočanstava biti podvrgnuti i kakvim drugim ispitivanjima kakva su se već provodila. Najprije je francusko-talijansko stručno povjerenstvo od 17 članova nakon testiranja donijelo zaključke početkom 1986., a kasnije je ekipa francuskih stručnjaka istraživala reakcije očiju, srca i mozga. Istraživanjem je odbačena bilo kakva mogućnost vanjske manipulacije u vrijeme Gospinih ukazanja vidiocima.

Što kaže Zadarska izjava koju su donijeli biskupi iz Jugoslavije

Ne očekuje se da Međunarodno povjerenstvo za istraživanje međugorskog fenomena uskoro ponudi odgovore o autentičnosti slučaja. Dosad su se slični fenomeni širom svijeta godinama temeljito istraživali.

U posljednjem službenom stajalištu Crkve, od 10. travnja 1991 godine., navodi se da se na temelju dotadašnjih istraživanja nije mogla utvrditi nadnaravnost međugorskog fenomena. Mjesni mostarski biskup Ratko Perić oštro se protivi tvrdnjama šestero vidjelaca od kojih pojedini tvrde da im se Gospa još ukazuje i šalje poruke. Gospa se, prema navodima, prvi put ukazala djeci 24. lipnja, ali su joj se tek sljedećeg dana usudili pristupiti.

 

 

 

10. svibnja 2011.
INTERVJU CHRISTOPH SCHÖNBORN

Vjerujem da je tajna Međugorja upravo Gospa

Bečki nadbiskup za portal Međugorje.hr govori o plodovima Međugorja, hodočasnicima...

Na prijelazu iz 2009. u 2010. godinu bečki je nadbiskup kardinal Christoph Schönborn prvi put privatno posjetio župu Međugorje i zajednicu Cenacolo koja u njemu djeluje već godinama. Kardinal Schönborn je htio posjetiti mjesto iz kojeg su potekli mnogobrojni “dobri plodovi”. Međugorje je za njega „škola normalnog kršćanskog življenja u kojoj se uči vjerovati u Isusa Krista, moliti, živjeti od euharistije, prakticirati ljubav prema bližnjemu, jačati ono sržno u svakidašnjem kršćanskom životu“, naglasio je kardinal Schönborn u jednom razgovoru neposredno po svom povratku u Beč.

Kardinalova odluka da posjeti Međugorje pala je u ljeto 2009. godine prilikom njegova boravka na tradicionalnom godišnjem susretu Festa della vita u zajednici Cenacolou Saluzzu.

Budući da je znao za duboku povezanost između Cenacola i Međugorja, osjetio je bečki nadbiskup potrebu posjetiti mjesto iz kojega se ta zajednica proširila u cijeli svijet, a u kojoj tako vidljivo djeluje snaga Uskrsnuća Gospodnjeg. Jednako kao i nebrojeni hodočasnici iz cijeloga svijeta i on je zaželio na tom se mjestu pomoliti i uzeti vrijeme za šutnju i razmatranje. Nadbiskup bečki uzoriti kardinal Christoph Schönborn je stoga u povodu tridesete obljetnice ukazanja Kraljice mira u Međugorju dao intervju za portal Međugorje.hr, koji ovom prigodom prenosimo.

 

Prije nešto više od godinu dana posjetili ste Međugorje, između ostaloga i zbog toga da biste susreli hodočasnike iz cijeloga svijeta koji u njemu u molitvi slave Silvestrovo, prijelaz iz stare u novu godinu. Za sve je bila velika radost pratiti Vas na hodočašću i doživjeti kojom radošću bijahu ispunjeni ti dani u Međugorju. Ako se danas u mislima vratite na te dane provedene u Međugorju, možete li nam reći čega se na poseban način i rado sjećate?

 

Sjećam se vrlo rado i živo svega, a na poseban se način sjećam euharistijskog slavlja polnoćke u župnoj crkvi u Međugorju s oko deset tisuća hodočasnika. Doček nove godine upriličen na taj način, s hodočasnicima iz cijeloga svijeta, bijaše sigurno nešto posebno.

Sjećam se s velikom zahvalnošću susreta s ocima franjevcima – s gospodinom župnikom i njegovom subraćom. Kao dominikanac osjećam se posebno povezan s franjevcima.

 

S posebnom se zahvalnošću sjećam uspinjanja na Podbrdo i Križevac. Na ova dva zaista teško pristupačna brda – na ovo drugo, na Križevac, uspinjao sam se zajedno sa sestrom Elvirom iz zajednice Cenacolo – to su bili za mene posebno snažni doživljaji. Zajednica Cenacolo, koju poznajem već dugo vremena, još me se više dojmila doživjevši je u Međugorju. Također, Majčino selo mi je ostalo u živom sjećanju. Susreti s Marijom Pavlović, Mirjanom Soldo, Ivankom Elez i Vickom Mijatović urezali su mi se duboko u srce i s puno se zahvalnosti sjećam izvanredne gostoljubivosti u njihovim domovima. Na poseban se način i s velikom zahvalnošću sjećam vremena, iako kratkog, koje sam proveo kao ispovjednik, u jednoj od niza ispovjedaonica.

 

A više od svega i iznad svega sjećam se onoga što mi je uopće teško opisati, a to je tajna Međugorja, zašto i zbog čega ljudi tu dolaze. To je ono što sam i u Lourdesu doživio toliko puta: Ona je tu, Gospa je tu. Ona je ljudima tako blizu po svom majčinstvu, po svojoj dobroti. Vjerujem da je upravo ta njezina blizina koju možemo svugdje osjetiti ono što povezuje sva ova sjećanja.

Postoje posebna mjesta gdje se ta njezina blizina dade i posebno doživjeti. Ja vjerujem da je tajna Međugorja upravo sama Gospa.

Vi ste često u razgovorima znali reći da su Vam upravo molitvene skupine u Austriji nastale po Međugorju prve skrenule pozornost na ovo mjesto, takoreći upoznale Vas s njime. Koji ste dojam imali na početku, kad bi se spominjalo ovo malo hercegovačko, ali danas po Gospi i brojnim ozdravljenima cijelom svijetu poznato mjesto?

Moj prvi susret s Međugorjem dogodio se već početkom osamdesetih godina kad je u našoj samostanskoj crkvi, u središtu Beča, nastala međugorska molitvena skupina. I ja sam redovnik, dominikanac, a do tada nisam bio ništa čuo o Međugorju.

 

Vidio sam da su ondje ljudi na poseban način živo molili, i to svaki tjedan, neumorno, satima. Među ostalim, molila se Gospina krunica, pjevalo se srcem, slavila se euharistija, klanjalo se pred Presvetim oltarskim sakramentom. Nekako sam stekao dojam da tim ljudima nije nikad previše molitve, nije im dosadno, oni dolaze vjerno i ustrajno iz tjedna u tjedan, do danas. To je upravo znak koji govori o istinitosti. Jer da je to bila samo vatra na slami, već bi se odavno ugasila.

 

U međuvremenu imamo u cijeloj Austriji molitvene skupine nastale po Međugorju. Svima im je zajedničko to da se u njima ljudi uz Mariju trude živjeti produbljeni kršćanski život, prožet euharistijom. Često čujemo i svjedočanstva o ozdravljenjima kojima ljudi bivaju obdareni. Prije dvanaest godina crkveno ste priznali i preporučili udrugu Oase des Friedens, udrugu koja prati i podupire međugorske molitvene skupine u Austriji. Što možete reći o tim plodovima u Vašoj zemlji?

Plodove, takoreći punu košaru plodova Međugorja, poznaje samo Bog sam. Ali svako toliko i meni je dano da neke od njih upoznam i doživim, primjerice vjerna i čvrsta svećenička zvanja koja su došla upravo po Međugorju.

 

Doživio sam svjedočanstva o obraćenjima: Mogao bih nabrojiti primjere obitelji koje ne samo da su tamo ojačale u vjeri, nego su i neke svoje krize prebrodile na dirljiv način, uz pomoć Međugorja. Sjećam se jedne obitelji – supružnici sami svjedoče – koja bez hodočašća u Međugorje, dok su djeca bila još relativno mala, jednu životnu kušnju sigurno ne bi zajedno izdržala. Danas su im sva djeca udana i oženjena, praktični su vjernici i vjerni su Crkvi. Nedavno su u nekoj prigodi svi hodočastili u Međugorje zahvaliti Gospi.

 

Mogao bih nabrojiti plodove ozdravljenja od ovisnosti o drogi. Već prije mnogo godina upoznao sam mladića koji je autobusom doputovao u Međugorje i od toga momenta nije više nikad u životu uzeo drogu. A mogao bih pripovjediti mnoge osobne doživljaje. Jedan ću, od brojnih, i spomenuti. Čekajući vlak u jednom manjem mjestu, čuvar me kolodvora prepoznaje i počinje mi pripovijedati svoju životnu priču: Žena mu je umrla od raka, on nije bio vjernik, bio je jako očajan. Prijatelji su ga pozvali da pođe s njima u Međugorje. Nije mogao odoljeti, a da mi s ushitom ne ispriča kako se njegov život jako promijenio, kako ga upravo vjera koju je pronašao nosi kroz život.

 

Poruke iz Međugorja ne govore nam ništa novoga – molitva, post, obraćenje, pomirenje, mir. Mnogi ljudi u njima vide aktualiziranje novozavjetne poruke za naše vrijeme. Dijelite li i Vi to mišljenje, da se danas, odnosno u naše vrijeme, Nebo posebno zauzima za nas?

Vjerujem da u ovo posebno vrijeme dobivamo i posebnu pomoć. Kad mislim konkretno na Austriju i koliko je vjera u samo nekoliko posljednjih godina oslabjela, s pravom smo upućeni na jaku pomoć s neba.

 

Međugorske poruke, Bogu hvala, nisu originalne. Da je tu riječ o nekim senzacijama, sve bi, zasigurno, već zamrlo jer nemoguće je svaki tjedan, svaki mjesec, svake godine davati senzacionalne poruke. Za mene je zanimljivo da su poruke, koliko ih ja poznajem i koje sam čitao, vrlo jednostavne, one su takoreći abeceda kršćanskog življenja vjere: stalni poziv na molitvu, na obraćenje, na post, na pomirenje, na mir. I svaki put iznova ono “Hvala vam što ste se odazvali momu pozivu!”.

Mislim da je, neovisno o tome kakav će biti konačan sud Crkve, jedno sigurno: širom svijeta milijuni ljudi čitaju ove poruke i u njima vide zov Majke Božje usmjeren njima, njihovu životu. I ako svaki mjesec ljude podsjećaju da mole, da se obraćaju, da se pomiruju i da ljube Gospu, što nam se može boljega dogoditi? To nam sigurno ne može nauditi.

 

Zato u ovim porukama vidim jednu vrstu škole svakidašnjeg nasljedovanja Isusa. Marija nas upravo moli da gledamo u njezina Sina, da njega slušamo, da njega nasljedujemo. „Činite ono što vam On kaže”, prva je Marijina riječ upućena ljudima. “Činite ono što vam On kaže” srž je međugorskih poruka.

 

Za mnoge su hodočasnike upravo mještani Međugorja postali svjedocima vjere. Njihova obiteljska molitva na kojoj su, posebno na početku, mogli sudjelovati i hodočasnici - postala je i početkom njihova vjerskog puta. Možete li uputiti jednu posebnu poruku župljanima Međugorja te, šire, građanima Bosne i Hercegovine i Hrvatske?

 

Za mene je dojmljivo da su se, na početku, poruke odnosile upravo na župu. Čini mi se kao da je Nebo htjelo da njegovo „oruđe“ takoreći bude spremno. Jer ako će ovo mjesto zračiti nečim posebnim, onda i njegovi mještani moraju u tome sudjelovati. Tako je bilo i sa svetim arškim župnikom, doživio je milost da se najprije obratila župa Ars. ”Ars ne plus Ars”, rekao je arški župnik nakon nekoliko godina. Ars nije više Ars, Ars se promijenio. I u Međugorju je, kako sam čuo, bilo dosta posvađanih. A kako se može širiti mir koji nam Majka Božja Kraljica Mira stavlja na srce, ako ga mještani ne žive? Zato mi se čini da je ovo zaista divna Gospina pedagogija u kojoj ona najprije sprema samo selo, župu za njezinu službu.

Sada su mještani Međugorja upućeni na svijet provodeći svoju misiju. I za to im moramo od srca zahvaliti da su se stavili na raspolaganje i postali “oruđem” Kraljice mira.

 

U studenome ove godine planiramo u našoj katedrali u Beču naš četvrti molitveni susret za mir, na kojem će sudjelovati i neki od vidjelaca iz Međugorja. Zahvaljujemo Vam u ime svih prijatelja Međugorja što ste odobrili taj susret. Postoji li za Vas neki poseban razlog zbog kojega ste nam otvorili vrata katedrale?

Katedrala je, može se reći, srce Austrije, ona je zajedno s Mariazellom crkva-srce. I ovaj veliki molitveni pokret, koji je mnogim ljudima u našoj zemlji donio toliko blagoslova, mora imati mjesta u katedrali. Zbog toga je to za mene kao i za našu župu i za katedralni kapitul zapravo povlastica ako se taj molitveni pokret jednom godišnje okuplja upravo ovdje na molitvu zahvale, slave i prošnje. Mi, zapravo, trebamo biti zahvalni što se taj susret događa baš u katedrali. Hvala vam svima koji na tom djelu radite, hvala župi Međugorje i svim vjernicima, i hvala franjevcima u Međugorju. S velikom radošću i zahvalnošću mislim na vas, a u svom srcu i molitvi s vama sam vrlo često. /Informativni centar “Mir” Međugorje/

Christian Stelzer i Krešo Šego, VL

 

 

 

3. svibnja 2011.
Gospa dala poruku
Oko 20.000 hodočasnika svjedočilo je jučer ujutro, u 9 sati, kod Plavog križa u Bijakovićima Gospinom ukazanju međugorskoj vidjelici Mirjani Dragičević-Soldo.Suze i dodirivanjeSamo oni koji su u ranim jutarnjim satima krenuli na to mjesto, mogli su na kamenitom terenu u podnožju Brda ukazanja zauzeti najbolje mjesto kako bi vidjeli Mirjanu i čuli njenu molitvu. Uz tihu molitvu i zvuke gitare, dočekali su njezin dolazak oko 9 sati. Uz povike i fotografiranje, mnogi su je pokušavali dodirnuti dok su joj članovi Udruge Kraljica mira pomagali da se probije kroz masu. U trenutku kada je utihnula pjesma i glazba gitara, znalo se da je vidjelica stigla pod Plavi križ i Gospin kip okićen mnoštvom krunica.
Ukazanje je trajalo sedam minuta, Mirjana je molila s krunicom na ruci i u jednom trenutku niz lice joj je potekla suza. Gospa je i jučer svojoj djeci dala poruku koja glasi: “Draga djeco, Bog Otac me šalje da vam pokažem put spasenja, jer On vas, djeco moja, želi spasiti, a ne osuditi. Zato vas ja kao majka okupljam oko sebe, jer vam želim svojom majčinskom ljubavlju pomoći da se oslobodite prljavštine prošlosti i počnete živjeti iznova i drukčije. Pozivam vas da uskrsnete u mome Sinu. Uz ispovijed grijeha, odrecite se svega onoga što vas je udaljavalo od moga sina i činilo vaš život praznim i neuspješnim. Recite srcem ‘da’ Ocu i pođite na put spasenja na koji vas zove po Duhu Svetom. Hvala vam. Posebno molim za pastire da im Bog pomogne biti uz vas punim srcem”.
Mirjana ima i ukazanje svakog drugog u mjesecu, kada s Gospom moli za one koji još nisu upoznali ljubav Božju, odnosno za nevjernike jer Gospa vjeruje da “još” ima nade da nešto učinimo za njih. Ukazanja koja ima svakog drugoga u mjesecu sada su kod Plavog križa u mjestu Bijakovići. Nakon ukazanja vidjelica se zaputila kroz masu hodočasnika do svoje kuće, zaustavljajući se i razgovarajući s hodočasnicima, posebno s osobama u invalidskim kolicima i majkama s djecom.Neprekinuta kolona vjernika krenula je nakon ukazanja prema središtu Međugorja, kada pred crkvom nema niti jednog taksista, onda znate da se nešto veliko događa u svetištu, rekao je jedan od djelatnika restorana u blizini crkve.Probijanje kroz masuOko tri kilometra duga cesta koja vodi od svetišta do Brda ukazanja doslovce je bila zakrčena, uporni, a ujedno nemoćni taksisti pokušavali su se probijati kroz masu hodočasnika, ali neuspješno, na desetke buseva i malih vozila iz kojih su se prodavali suveniri zakrčili su prometnicu u blizini Plavog križa. Taksisti koji godinama upozoravaju na te teškoće i ovaj put su bili u pravu, za nekih 5 do 10 minuta kad bi se bolje organizirali posjeti ukazanjima, jučer je nekima trebalo i po pola sata za samo jednu turu.Zato je i parking ispred crkve bio prazan, većina je zaglavila u masi hodočasnika. Budući da se ove godine obilježava trideseta godišnjica ukazanja u Međugorju, tisuće hodočasnika su već najavile svoj dolazak. Budući da se radi o jubilarnoj godišnjici, tih dana Međugorje će postati regionalno, ali i svjetsko središte u koji će se sliti vjernici iz svih dijelova svijeta, od daleke Australije, Amerike, pa do susjednih zemalja.VL

 

 

 

17. veljače 2011.
INTERVJU VICKA IVANKOVIĆ-MIJATOVIĆ
Mnogi ljudi žive "u paklu na zemlji, "a poslije nastave


Ako svaku Gospinu riječ ne stavimo u srce, od toga onda nema ništa
Brojni međugorski hodočasnici pamte vidjelicu Vicku Ivanković-Mijatović kao toplu, blisku, prisnu djevojku, koja svjedoči o susretima s Blaženom Djevicom Marijom u staroj roditeljskoj plavo obojenoj kući, ponedjeljkom podno Brda ukazanja. Vicka je sa svojim odabranikom Marijem zasnovala obitelj i preselila se u svoj novi dom u selu Krehin Gradac nedaleko od Međugorja. Iskrena, otvorena i nasmijana, srdačno je prihvatila razgovor za Glas mira dok je uz radoznalu i živahnu asistenciju Vickine kćeri Marije Sofije usnivao njezin sinčić Ante. Razgovor uz šalicu čaja izmamio je pregršt osmijeha svih ukućana. Prerastao je u ugodno druženje s omiljenom međugorskom osobom iz koje izbija neporeciva sigurnost i jasnoća dok nježno, ali čvrsto privija uza se svoju djevojčicu.

 

Majka ste, supruga, osoba koja je doživjela puninu srca. Dok Vas gledam, izgledate mi drukčijom od one Vicke koju poznajem kod plave kuće, koja svjedoči hodočasnicima.

To je istina. Često kažem da se to ne može usporediti sa susretima s Gospom i njezinom ljepotom, odnosno ljepotom tog susreta, jer nema ništa tako lijepo. Majčinstvo je lijepo na drukčiji način i ispunjeno je posebnom radošću i zadovoljstvom. Bog mi je dao tu milost i to je uistinu nešto iznimno. Razumljivo, ne mogu kroz to vrijeme biti posvećena i hodočasnicima, jer sam primila taj dar života koji s radošću čuvam i njegujem. Zahvaljujući milosti, životom se može svjedočiti i na jedan i na drugi način.

 

Ovo je za Vas divno životno razdoblje s obzirom na na ono kad ste teško bolesni hodali po Križevcu i Brdu ukazanja.

Ako želimo trpjeti ili nešto činiti na slavu Božju, tada se o tome previše ne govori. Ako Bog istinski traži naše trpljenje, žrtvu, tada to traži u punini i poniznosti. Samo On i ja. Bit trpljenja je da uistinu izvršimo ono što Bog od nas traži i da smo Mu u potpunosti blizu. On zna zašto ti nešto daje, a zašto uzima.

 

U jednoj od poruka Gospa govori da će ostati među nama sve dok joj to Svevišnji dopušta.

Odmah se sjetim kako su nas prvih dana nagovarali: “Hajde, pitajte Gospu dokad će ostati.” I mi smo je pitali: “Draga Gospe, mi te pitamo u ime drugih, željeli bismo znati...” Ona nam je odgovorila: “Zar sam vam dosadila?” To me se tako duboko i snažno dojmilo da sam odlučila nikada više ne ponoviti takvo pitanje, iako znam da ljudi, postavljajući ga, nisu imali nikakve loše namjere. Kako mi Gospa može dosaditi. Nije Gospa taj odgovor dala samo nama. Shvatila sam da je to odgovor cijelom svijetu. Zato je u toj poruci Gospa kazala: “Dokle god Svevišnji dopusti, dotle ću biti.” Također je rekla i to: “Ja sam samo posrednica milosti, koliko mi Svevišnji daruje, toliko i ja darujem vama.” Mi molimo Gospu, Gospa moli svoga sina, ona je posrednica između nas i Isusa.

 

Prilikom brojnih susreta neba i zemlje diljem svijeta, a osobito u Međugorju, Bog nas moli da bi milosrđe i dalje presizalo njegovu pravednost. Može li se to tako reći?

Vidite, nije to nikakva molba, nego je to čista, neizmjerna ljubav. Bog nas ne moli zbog sebe, nego On moli nas, a nema više načina kako bi nam se približio. Šalje nam svoju majku, svoju prisutnost, sve nam daje. Cijelo je nebo tu, a mi smo toliko slijepi, gluhi, nijemi da ništa ne razumijemo. Bog nas jednostavno voli i nada se da bi nas tom svojom silnom ljubavlju mogao barem malo pokrenuti. A čovjek se nakratko preda Bogu, pa zatim ponovno vrati svojim potrebama i nastavlja s molitvom kad sam odluči. A Gospa nam baš naprotiv poručuje da svaki dan, korak po korak, trebamo ići prema Bogu, i to tako da ne stavljamo svoje želje i svoje nakane u prvi plan. Gospa kaže: “Vi molite za ostvarenje mojih i Božjih planova, a ono što vama treba, mi znamo najbolje kad će vam se dati. Za to ne trebate previše moliti, nego molite za ostvarenje mojih i Božjih planova, a vama će se uzvratiti kad bude pravi trenutak.”

 

To će biti pravi odgovor mnogima.

Tko god traži i želi odgovor, on će ga i dobiti. Ako imamo otvoreno srce i želimo nešto učiniti, tada se ne treba bojati. A najveći problem i jest srce. Možemo shvatiti Gospinu poruku pameću i sposobnostima uma, znalački izvesti cijelu filozofsku raspravu, ali ako svaku riječ ne stavimo sebi u srce, nema od toga nikakve koristi. Isus i Gospa nikome neće reći da nešto mora, nego nam uvijek daju priliku za novi početak. U svakom slučaju pozivam vas da osjetite pravu ljubav, a prava ljubav jedino se može naći u Isusu i u Gospi. Sve je drugo prolazno.

 

A svijet je uvijek dovoljno moćan da nas ipak malo ošteti.

Nije problem u svijetu. Svijet nije zemljopisno određen, niti on znači naselja, građevine, zidove. Svijet smo mi, svatko od nas dio je svijeta. I kada kažemo da nas je svijet oštetio, nije točno, oštetili smo sami sebe. Potrebno je shvatiti da je svatko od nas jedinka svijeta. Zato, kada bismo se svi pokrenuli, kada bismo činili dobro za svijet, svijet bi cvjetao.

 

Što Gospa govori o obitelji, o Vašoj obitelji?

Moja obitelj trebala bi biti primjer drugima. Općenito, Gospa traži da se u obiteljima obnovi molitva krunice, ali najviše što traži jest zajedništvo: da svi u obitelji nađemo vremena jedni za druge. Ako čovjek čini nešto iskreno, želi slijediti ono što Gospa traži, tada će i ona malo-pomalo, djelima, odgovarati obiteljima. No najvažnije što nam Gospa govori jest da bez molitve nema budućnosti. U našim životima molitva treba biti na prvom mjestu. Ako počnemo moliti u svojim obiteljima, bit će i razgovora, i smijeha, i svakog dobra i sve će to biti u skladu s Božjom voljom. Ako pak čovjek ne moli, nema vremena ni za sebe ni za obitelj, nastaje razdor u obitelji. Ako se svaki dan prije posla pomolimo, ako dan započnemo na koljenima, bilo to dvije ili pet minuta, pa kažemo, Bože, hvala ti za ovaj novi dan i mene u njemu, dobro sam i evo me, u službi sam tebi, time smo učinili potrebno. Taj dan i sebe u njemu predali smo Božjoj volji. Uvečer okupimo svoju obitelj, zahvalimo Bogu na tom daru što smo dobro, što je obitelj dobro, predajmo mu sve u ruke i pođimo na počinak, jer sutra je novi dan koji ponovno moramo započeti zahvaljivanjem i molitvom.

 

Posjećuje li Vas Gospa i dalje svaki dan i je li još uvijek ista?

Gospa me i dalje posjećuje svaki dan i nimalo se nije promijenila, ali mi jesmo. Ponekad po promjeni njezina lica, po nekom dojmu, ugođaju možemo primijetiti da je više ili manje radosna, više ili manje tužna.Prije nego što dođe, tri se puta pojavi svjetlost. To je znak da dolazi. Odjevena je u sivu haljinu, ima bijeli veo, krunu od zvijezda, oči plave, kosu crnu, jagodice rumene. I lebdi u zraku na sivom oblaku, ne staje na zemlju. Kad su blagdani, Uskrs, Božić, Velika Gospa, Gospin rođendan, odjevena je u zlatnu opravu. Jedino za Božić Gospa dođe s malim Isusom u naručju. Samo jednom prije nekoliko godina, za Veliki petak, Gospa je došla s odraslim Isusom koji je bio sav izranjen. Na njemu je sve bilo rastrgano, imao je trnovu krunu, a Gospa je tada rekla: “Došla sam da vam pokažem da vidite koliko je Isus trpio za sve nas.” I svaki put kad je naš rođendan, Gospa nam čestita, kad je njezin mi čestitamo njoj. Pružimo ruku, poljubimo se. Reklo bi se da je normalna osoba, živa kao i mi. No Gospina se ljepota ne može opisati niti s nečim usporediti, jer na zemlji ne postoji ništa tako lijepo. Jednom smo je pitali zašto je tako lijepa, a ona nam je odgovorila: “Lijepa sam zato što ljubim. Počnite ljubiti i vi da biste bili lijepi. Prava ljepota ne dolazi s vanjske strane, nego dolazi iz dubine naše duše i srca. Vi ste danas previše opterećeni vanjskom ljepotom, a zaboravili ste važnost unutarnje ljepote. Ja vas pozivam i molim da malo više pogledate na unutrašnju ljepotu, a ova vanjska doći će sama po sebi, ne trebate se za to brinuti.”

 

Silno je zanimljiva ona epizoda kad ste vi i Jakov išli u raj. Doslovce. Kako je to izgledalo?

To je uistinu bilo doslovce! To se nije dogodilo u uobičajeno vrijeme ukazanja, nego poslijepodne prije ulaska u crkvu na krunicu. Svratili smo kod Jakova i zamolili smo njegovu pokojnu majku da nam pripremi nešto za jelo. Dok je ona otišla dolje u kuhinju, mi smo bili u maloj gornjoj sobici. Gledali smo obiteljske slike u fotoalbumu. U jednom trenutku Jakov, koji je držao album, naglo ga je bacio i pao na koljena. I ja sam se našla do njega. Gospa je došla iznenada, u 15 sati i 20 minuta i uistinu se tome nismo nadali. Rekla nam je: “Sada ćete ti i Jakov poći sa mnom da vidite raj, pakao i čistilište.” U tom je trenutku Jakov odgovorio: “Draga Gospe, ti povedi Vicku jer ima više braće i sestara, a ja sam sam.” Jakov je mislio da ako odemo, više se nećemo vratiti. Ja sam pak u tom trenutku razmišljala koliko ćemo dana do tamo putovati ili koliko sati, ide li se prema nebu ili prema zemlji, a opet, Bogu hvala, kako god Gospa kaže, tako neka bude; nisam ništa govorila, misleći neka bude njezina volja.

Tada je Gospa uzela mene za desnu ruku, Jakova za lijevu i povela nas. Strop se odjednom otvorio samo toliko da možemo proći. Nismo uspjeli ni trepnuti okom, već smo došli u raj. To je veliki beskonačni prostor osvijetljen svjetlošću koja na zemlji ne postoji. Vidjeli smo ljude odjevene u sive, ružičaste i žute haljine koji hodaju, mole, pjevaju, a iznad njih kruže mali anđeli. Gospa nam je rekla: “Vidite kako su presretne osobe koje se nalaze u raju.” To je radost koja se ne može opisati riječima, koja ne postoji na zemlji.

Čistilište je također veliki prostor, no u njemu se ljudi ne vide. Jedino se vidi tama siva kao pepeo i osjeća se da se osobe trzaju, sudaraju, lupaju. Jasno se osjeća da se za njih treba što više moliti, da su potrebiti naših molitvi kako bi se izbavili iz Čistilišta. U paklu postoji jedna velika vatra smještena na sredini. Najprije nam je Gospa pokazala ljude kakvi su u normalnom stanju, a poslije kako izlaze iz vatre kao razne životinje, kao da nikad nisu bili ljudi. I što god dublje upadaju u vatru, sve su više protiv Boga. Gospa nam je objasnila da su osobe koje se nalaze u Paklu otišle onamo same, svojom voljom, zato što su to željele. A i osobe koje žive ovdje, a čine sve protiv Božje volje, već i ovdje, na zemlji, žive određeni pakao, poslije samo nastave. Jer, Gospa kaže: “Ima dosta ljudi koji žive na zemlji i misle kad se na zemlji umre, da završava sve. Naprotiv, varaju se, vi ste ovdje samo prolaznici.”

 

Mnogi ne vole pakao i ne žele čuti o njegovu postojanju.

Ima mnogo onih koji me pitaju i žele čuti kako izgleda raj, kako izgleda čistilište, a pakao..., za njega ne pitaju. Misle, i u pravu su, da je Bog neizmjerna ljubav i nikoga neće poslati u pakao. Ali Gospa je to posebno izrazila i rekla:

“Bog neće nikoga poslati, ali mi smo ti koji sami po sebi određujemo gdje ćemo otići i dana nam je slobodna volja. I osobe koje su u paklu, one su odlučile same i otišle su tamo svojom voljom. Svaki čovjek ima priliku ovdje na zemlji popraviti se, pokajati i zaslužiti raj. Samo do nas je koliko ćemo mi na tome raditi.”

 

Gospa je često u svojim prijašnjim porukama spominjala sotonu i koliko je jak.

Ne samo u prijašnjim, spominje ga i u sadašnjim. Sotona je jak i čeka svaki slobodan trenutak jer uvijek zna gdje smo najosjetljiviji i to koristi za sebe. Danas mu je glavni cilj razrušiti naše obitelji, napraviti u njima što više razdora.

 

Vrijeme je velike milosti.

Ovo su vremena velike milosti, a ja smatram dokle god je ona među nama, da je to velika, neprocjenjiva milost. I dana je svakome podjednako. I nema razlike, jer nije riječ o milosti samo za tebe ili za mene, nego je ta milost pružena svakome, dana je svakome i samo je do nas kako ćemo joj se odazvati, kako ćemo je primiti.

 

Tko vodi razgovor, Gospa ili Vicka?

Ponekad ona, ponekad ja. Kako se kada povede razgovor.

 

Ima li nešto što nije rečeno, a što je Gospa objavila?

Uglavnom je sve rečeno, osim onoga što će se dogoditi poslije. Kad dođe vrijeme za to, bit će objavljeno.Gospa nam kaže da ima za nas toliko novih poruka, ali nam ih ne može dati jer i ove dosadašnje nismo prihvatili. Ne žive se onako kao što ona traži.

Govori se i to da Gospa uvijek ponavlja isto, da su njezine poruke iste, da uvijek traži isto. Ali kako bi Majka drukčije tražila kad je toliko onih na koje se odnosi ona izreka da im kroz jedno uho ide unutra, kroz drugo van, a u srcu im ne ostaje ništa. Ona se trudi svim silama, najjednostavnijim načinima, najjednostavnijom prisutnošću, a mi je ne shvaćamo i uvijek iznova pitamo za nešto novo. Nitko ne pita što nam je dala do sada. To znači da nas ne zanima što je Gospa govorila, nego tim pitanjima opravdavamo sebe jer u nama nema ničega. Kad prihvatimo i počnemo živjeti Gospine poruke, vidjet ćemo da niti jedna riječ nije ista.

 

Sada nam Gospa daje poruku za cijeli svijet svakog 25. u mjesecu. Prvih godina Gospa je davala poruku svakog četvrtka.

Zašto ih više nije davala svakog četvrtka? Zato što je mislila da je to ljudima previše. Nijedna poruka nema trideset riječi. Kao da nam je time poručila, evo, pružit ću vam i sad priliku pa da vidimo koliko ste spremni, koliko ćete sad učiniti. Poruku treba staviti u srce, živjeti je, kako bismo, kada dođe druga, mogli je spremno prihvatiti. Tek kada počnemo živjeti Gospine poruke, vidjet ćemo važnost svake riječi.
Ri/VLM

 

 

 

 

20. travnja 2007.
Fra IVAN SESAR, NOVI PROVINCIJAL HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE
Međugorje je dar neba zemlji
Biti župnik ove župe koju doslovce posjećuju hodočasnici iz cijelog svijeta je čast, ali i velika odgovornost. Trudio sam se biti na usluzi hodočasnicima, čuvati crkvene propise i učiniti da ovo mjesto bude ono što jest - mjesto molitve

Novi provincijal hercegovačke franjevačke provincije je dr. fra Ivan Sesar, dosadašnji međugorski župnik. On je na tu službu imenovan na redovnom izbornom kapitulu koji se već četvrti dan održava na Humcu. S novim provincijalom u njegovom uredu u Međugorju razgovarali smo ekskluzivno za 'Slobodnu Dalmaciju'.

Možete li nam na početku kazati što se to razmatralo na vašem redovitom izbornom kapitulu na Humcu?

- Kapitul je vrhovno i zakonodavno tijelo svake redovničke zajednice. Vrijeme je to kad se razmatra stanje zajednice i gdje se jasno daju smjernice za njezinu budućnost. Analizira se što se provodilo i dogodilo u zadnjem šestogodištu. Bira se uprava provincije. Jednom riječju, sve što je bitno za život zajednice razmatra se i donose odluke o tome.

Što možete reći o Međugorju i tamošnjim događanjima, budući da ste u toj župi kao župnik proveli četiri godine?

- Međugorje je dar neba zemlji. Ono je jedno od najpoznatijih mjesta molitve danas u svijetu. To je mjesto gdje mnogi ljudi pronalaze što ne mogu pronaći na drugim mjestima. Pronalaze svoj duhovni mir, obraćenje, ponovni susret s Bogom - kako sami o tome hodočasnici znaju posvjedočiti. Biti župnik ove župe koju doslovce posjećuju hodočasnici iz cijelog svijeta je čast, ali i velika odgovornost. Trudio sam se koliko je to u mojoj moći i ljudskim silnicama bilo. Biti na usluzi hodočasnicima, čuvati crkvene propise i učiniti da ovo mjesto bude ono što jest - mjesto molitve.

Nakon smrti fra Slavka Barbarića preuzeli ste Fond prijatelja talenata i predsjednik ste tog fonda i dan-danas, što možete reći o njegovu radu i značaju?

- Fra Slavko Barbarić, između ostalih mnogih plemenitih akcija, započeo je i tu aktivnost, osjetivši da budućnost svakog naroda ovisi od osposobljenih ljudi. Budući da je bilo vrijeme rata i da dan-danas nažalost, mnogi ljudi na ovim prostorima žive loše a da ima mnogo talenata, neminovna je bila ova aktivnost. Fra Slavko je, zahvaljujući Međugorju, svojim prijateljima u cijelom svijetu i svojoj lucidnosti 1991. godine osnovao ovaj fond. Iz godine u godinu fond je rastao i razvijao se. Nastavio sam gdje je pokojni fra Slavko stao. Do sada je fond podijelio 956 stipendija i 1345 jednokratnih potpora, a pomaže nadarene i siromašne studente.

Hoće li biti teže obavljati službu provincijala ili međugorskog župnika?

- I jedna i druga služba su odgovorne i vrlo zahtjevne, traže mudrost, razboritost i odgovornost.

Što želite još na kraju reći?

- Koristim ovu prigodu da zahvalim dosadašnjem provincijalu fra Slavku Soldi na svemu onome što je plemenito i dobro učinio za ovih šest godina koliko je bio čelnik provincije. Osobno sam kao njegov zamjenik bio suradnik u svim tim projektima, a oni koji nisu završeni nastavit ću raditi na njima.
Marijan SIVRIĆ

 

 

Najmlađi provincijal

Dr. fra Ivan Sesar rođen je 1967. godine u Kočerinu (Široki Brijeg). Za svećenika je zaređen 1994. godine u Duvnu. Dvije godine nakon toga obnašao je funkciju pomoćnog odgojitelja. Potom odlazi u Rim na postdiplomski studij.

Godine 2000. doktorirao je u Rimu Crkveno pravo. Za međugorskog župnika prvi put je bio imenovan 2000. i tu je službu obavljao do kraja 2001. godine. U to vrijeme bio je izabran za zamjenika provincijala i odgojitelja mladih fratara-novaka u Livnu.

U Međugorje se vratio 2005. godine gdje je do jučerašnjih izbora bio na mjestu međugorskog župnika.

Inače, trenutačno obavlja dužnosti predsjednika Uprave Vijeća Majčinog sela, predsjednika Fonda fra Slavka Barbarića i direktora Informativnog centra Mir. Obavlja službu jednog od sudaca na Crkvenom sudu u Sarajevu. Izborom za provincijala morat će mnoge od ovih službi napustiti.

Nova uprava franjevačke provincije

U izbornom dijelu kapitula izabrana je nova uprava Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Za službe u provinciji izabrani su: dr. fra Ivan Sesar postao je provincijalom, dr. fra Miljenko Šteko vikarom, a definitori su fra Mate Dragićević, fra Milan Lončar, fra Ante Marić, fra Iko Skoko i fra Ljubo Kurtović.

PRED NOVIM PROVINCIJALOM BROJNE SU ZADAĆE I NERIJEŠENI PROBLEMI

Franjevce izvući iz defanzive

Franjevački Kapitul, koji se ovih dana održava u Mostaru, za novog provincijala franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije izabrao je dosadašnjeg međugorskog župnika fra Ivana Sesara. Kako smo i najavili početkom ovoga mjeseca, fra Ivan je bio najozbiljniji kandidat za preuzimanje ove dužnosti od dojučerašnjeg provincijala fra Slavka Solde.

Kako doznajemo, novi provincijal je izabran s dvadeset glasova, dok je njegov najozbiljniji protukandidat fra Slavko dobio petnaest glasova. Kapitul je također izabrao i novog vikara. Nakon što su tu poziciju odbili fra Branko Radoš i fra Jozo Vasilj, za vikara je izabran fra Miljenko Šteko.

Iako jučer nismo uspjeli doći do tajnika ove franjevačke provincije fra Miljenka Stojića, naši sugovornici su nam rekli kako se od novog provincijala očekuje rješavanje nekih problema koji već duže vrijeme opterećuju ovu provinciju, ali i otvoreniji rad s više informacija prema javnosti, jer se u zadnjih nekoliko godina teško mogao čuti glas franjevaca u javnosti.

Ovakav način rada trebao bi vratiti franjevce na mjesto koje i zaslužuju, tj. ponovno preuzimanje uloge intelektualne snage katoličkog puka Hercegovine, što zbog povlačenja iz javnosti zadnjih godina nije bio slučaj.

Provincijalu fra Ivanu Sesaru već su počele stizati čestitke brojnih hrvatskih političkih čelnika, a koliko će promjena donijeti ovaj izbor i kakve će one biti, saznat ćemo u razdoblju koje je pred nama.

M. KARAČIĆ

Slobodna Dalmacija

 

 

 

 

19. ožujka 2007.
MEĐUGORJE GODIŠNJE UKAZANJE MAJKE BOŽJE VIDJELICI MIRJANI DRAGIČEVIĆ-SOLDO
S Gospom pred 15.000 svjedoka
piše Marijan SIVRIĆ
Gospa Kraljica Mira se vidjelici Mirjani Dragićević-Soldo, prema njezinim tvrdnjama, ukazala u nedjelju 18. ožujka. Ukazanje je Mirjana imala u novoj dvorani Zajednice Cenacolo. Samo ukazanje, koje je pratilo petnaest tisuća hodočasnika, prenošeno je i izvan dvorane na dva velika videozida, a trajalo je pet minuta - od 14.07 do 14.12 sati. Među brojnim hodočasnicima najviše je bilo Talijana, a velike hodočasničke skupine na ukazanju bile su iz Amerike, Francuske, Češke, Slovačke, Slovenije, Njemačke, Austrije, Hrvatske i drugih zemalja.
Do dolaska vidjelice Mirjane u Cenacolu, gdje joj se ukazala Gospa, štićenici sestre Elvire i mnogobrojni hodočasnici molili su krunicu i pjevali Gospine pjesme. Mirjana je stigla petnaestak minuta prije ukazanja. Pjevala je i molila zajedno s hodočasnicima, a onda je odjednom u 14.07 sati pjesma utihnula, a Mirjana je stalno gledala u jednu točku na nebu, sklopila ruke i počela razgovarati s Gospom. Nakon što je ukazanje prestalo, nekoliko minuta poslije vidjelica Mirjana izdiktirala je u bilježnicu međugorskom vodiču Mikiju Musi Gospinu poruku koja glasi: "Draga djeco! Dolazim k vama kao Majka s darovima. Dolazim s ljubavlju i milosrđem. Draga djeco, kod mene je veliko srce. Želim u njemu sva vaša srca, postom i molitvom očišćena. Želim da zajedno kroz ljubav naša srca trijumfiraju. Želim da kroz taj trijumf vidite pravu istinu, pravi put i pravi život. Želim da mognete vidjeti moga Sina. Hvala vam."
Vidjelica Mirjana Dragićević-Soldo imala je svakodnevna Gospina ukazanja od 24. lipnja 1981. do 25. prosinca 1982. Tada joj je Gospa povjerila zadnju, desetu tajnu i rekla joj da će tijekom cijeloga života imati ukazanje jedanput godišnje, i to na Mirjanin rođendan - 18. ožujka, kako se i ove godine dogodilo.

Slobodna Dalmacija

 

 

 

 

3. siječnja 2007.
UKAZANJE U MEĐUGORJU VIDJELICA MIRJANA DRAGIČEVIĆ-SOLDO
UPOZORILA MLADE VJERNIKE:
Gospino je lice bilo bolno i žalosno
SLIJEDITE ME Gospa je mladima poručila da ne budu srca kamenoga i da post i molitva budu njihovo oružje prema približavanju Isusu i njegovu upoznavanju, te da slijede nju i njezin svijetli primjer

piše Marijan SIVRIĆ

Gospa Kraljica Mira ukazala se vidjelici Mirjani Dragičević-Soldo u Međugorju u utorak ujutro oko 9 sati u Zajednici Cenacolo u tamošnjoj velikoj dvorani. Na ukazanju je bilo nazočno sedam tisuća hodočasnika iz raznih dijelova svijeta koji se trenutačno nalaze u Međugorju. Sat vremena prije Mirjanina dolaska dvorana i prostor oko nje bio je ispunjen do posljednjeg mjesta

Svećenički blagoslov

Do Gospina ukazanja nazočni su molili krunicu i pjevali Gospine pjesme. Ukazanje je trajalo šest minuta. Po vidjeličinim riječima cijelo vrijeme ukazanja Gospin izraz lica bio je bolan i žalostan.
- Govorila mi je o stvarima o kojima ja još ne mogu govoriti. Sve je blagoslovila i nas i nabožne predmete. Posebno je imala ozbiljan izraz lica kada je isticala svećenički blagoslov i tražila molitvu i post za njih - rekla je Mirjana Dragičević-Soldo.
Tijekom ukazanja vidjelici Mirjani Gospa je dala sljedeću poruku, koju je vidjelica osobno upisala u bilježnicu. Gospina poruka glasi:
"Draga djeco! U ovo sveto vrijeme, puno Božjih milosti i Njegove ljubavi koja me šalje k vama, molim vas da ne budete srca kamenog. Post i molitva neka budu vaše oružje k približavanju i upoznavanju Isusa, moga Sina. Slijedite mene, moj svijetli primjer. Pomoći ću vam, uz vas sam. Hvala vam."

Deseta tajna

Na ukazanju su bili najbrojniji Talijani, Korejci, Nijemci, Austrijanci, Amerikanci, Francuzi, Poljaci, Česi, Slovenci...
Inače, vidjelica Mirjana Dragičević-Soldo od 2. kolovoza 1987. godine svakoga drugog dana u mjesecu s Gospom razgovara i moli za one koji još nisu upoznali ljubav Božju.
Vidjelica Mirjana Dragičević-Soldo svakodnevna ukazanja imala je do 25. prosinca 1982. godine, kada joj je Gospa povjerila zadnju desetu tajnu i rekla joj da će tijekom cijeloga života imati ukazanje jedanput godišnje i to na svoj rođendan 18. ožujka. Slobodna Dalmacija

 

 

 

 

25. listopada 2006.
UKAZANJA Stjepan Vlaho ratne 1994. godine izradio Gospin kipić koji plače
Stjepan Vlaho: Krvave suze su poziv na obraćenje

Autor Vesna Leto
MEĐUGORJE - Nije mi drago što su iz kipa koji sam izradio potekle krvave suze. Sjećam se da su stari ljudi govorili kako suze nikad neće biti dobar znak, a pogotovo krvave. Strašno, no kada bolje razmislim, krvave su suze blag znak i opomena na odnos kako živimo, što jedni drugima radimo i koliko smo dopustili zlu da zavlada - zamišljeno govori Stjepan Vlaho, kojega smo našli u njegovoj radionici, u kojoj izrađuje Gospine kipove, u Gornjem Velikom Ograđeniku.

Priča vidjelaca
U proteklih 11 godina kipić Gospe Međugorske 13 puta proplakao je krvavim suzama. Crkveni velikodostojnici pa i vidioci o tomu nisu mnogo govorili. Kip je u Italiju, točnije u Pantanu, predgrađe Civitavecchije, iz Međugorja u svoj dom donijela obitelj Gregori. Prve krvave suze vidjela je Fabija Gregori. Talijani su odmah pohodili njihov obiteljski dom. Kipić je prenesen u mjesnu crkvu u u Pantanu. Vatikan je smirivao stanje, no vjernici i dalje dolaze u crkvicu u Civitavecchiji. Krvave suze 17. listopada kao čudo priznao je biskup msgr. Girolamo Grillo.
- Gospin kip koji je proplakao krvavim suzama orginalni je međugorski kip. U početku sam radio kipiće prema uzorcima koje sam donosio iz Italije. Negdje 1983. godine, prema priči vidjelaca, izradio sam prvi kipić Gospe Međugorske. Dugo sam razgovarao s vidiocima, a najviše s Vickom, te su mi opisivali kako Gospa izgleda. Njihove riječi na papir prenio je akademski slikar Jurić - kazao je S. Vlaho, čovjek koji je prvi izradio kipić Gospe Međugorske. Kipić je prepoznatljiv prema tomu što je Gospina desna ruka položena na srce, a lijeva je ispružena.

Bijeg u samoću
Kipić koji je proplakao krvavim suzama izradio je ratne 1994. godine. U komodi je stajao nekoliko mjeseci dok ga obitelj Gregori nije odnijela u svoj dom. Stjepan je dosad napravio više od 10.000 Gospinih kipića. U posljednjih nekoliko dana, otkako su ponovno potekle krvave suze, priznaje kako voli otići u osamu i razmišljati. Vjernik je i sve doživljava dublje i jače. Pokušali smo doznati može li napraviti neku sponu između svoga života i krvavih suza:
- To mi i je najgore. Milijun sam se puta preispitivao, no ne znam kako i zašto se to događa - priča Stjepan.
Večernji list

 

 

 

14. kolovoza 2006.
DAVIDOV SIN, KEN PARKES, OZDRAVLJENJE JE PRONAŠAO U MEĐUGORJU
Zavidio sam ocu na ozdravljenju i bio ljutit na Boga


Kada je tata ozdravio imao sam 14 godina. Kući se vratio ispravljen, nasmijan, bilo je zamjetno da je dobio na kilaži. O, kako sam mu bio zavidan prisjeća se Ken.

Kada sam krenuo na transplantaciju pluća, postotci da preživim bili su mali. No, čudo se ipak dogodilo jer ni sekundu nakon transplantacije nisam imao povišenu temperaturu. Prodisao je novim plućima no, nezadovoljstvo je ostalo. Odbijao je nagovaranja roditelja da ode u Međugorje.

U meni se sve slomilo nakon svjedočenja moga oca. Kada sam vidio da bez nelagode, otvoreno govori o svom životu, bolesti, susretu s Bogom i Međugorjem. Izrekao je Gospinu poruku, i to me impresioniralo pa sam odlučio i sam krenuti. Prva tri dana mrzio sam Međugorje jer je bilo prevruće no, kada sam došao kod Plavog križa dogodila se promjena. Počeo sam razmišljati o sebi i o bolesti iskren je Ken.

Večernji list (www.vecernji-list.hr)

 

 

11. rujna 2005.
Nakon višemjesečnog izbivanja Vicka ponovno s hodočasnicima u Međugorju
Otvorite svoje srce i pustite da u njega uđe mir
Autor Velimir Begić
Nakon višemjesečnog izbivanja zbog operacije leđa i oporavka, Vicka Ivanković-Mijatović ovaj tjedan ponovno se vratila svojim uobičajenim aktivnostima u Međugorju. Ispred svoje rodne "plave kuće" ponovno je molila s hodočasnicima i prenosila im Gospinu poruku. Vickin dolazak najavljen je za 8 sati, a za to vrijeme dvorište njezine kuće puno je hodočasnika, koji mole krunicu te se pomalo nervozno osvrću oko sebe očekujući Vickin dolazak. Poslije 8 sati prekida se molitva i svi pjevaju ostavljajući prostor da Vicka prođe i stane pred njih na svoje stube.
- Bila sam odsutna gotovo četiri mjeseca. Sada sam tu i nema mi ništa draže nego prenositi Gospinu poruku i biti na svojim stubama. Zahvalna sam Bogu i za svoju bolest i operaciju. Zahvaljujem Bogu i kažem: "Bože, hvala ti na svim darovima, a ako želiš još, ja sam spremna trpjeti." Ali biti s ljudima i prenositi Gospinu poruku, to je nešto najveće i meni najdraže što osjećam u srcu - govori nam Vicka u pauzi između molitve dok su odlazili poljski i francuski vjernici, a pred kuću pristizali talijanski hodočasnici. Dok se očekivao Vickin dolazak, njezini prijatelji skupili su na stotine pisama i slika od hodočasnika koji nisu mogli doći u Međugorje, a žele se preporučiti Gospinim molitvama.

- Oni koji su bolesni ili ne mogu doći u Međugorje, napišu pismo Gospi ili pošalju sliku, a njihovi prijatelji to donesu. Svake večeri za ukazanja sve to stavim pred Gospu, a kad dođe, ona blagoslovi te slike i pisma te moli za svaku nakanu - priča Vicka, koji svoj blagoslov daje i svećenicima. Kaže kako uvijek ima vremena za hodočasnike, tvrdeći da operacija na njoj nije ostavila traga, nije umorna i osjeća se kao nova. Kada je Vicka prolazila kroz mnoštvo hodočasnika, svi su bili oduševljeni.
- Gospa od nas traži post, molitvu, obraćenje i mir, ali ne molitvu samo riječima. Otvorite svoje srce i pustite da u njega uđe mir. Kao što cvijet ne može živjeti bez vode, tako ni mi ne možemo bez milosti Božje - poručila je Vicka okupljenima.

Gospa: Molite za ostvarenje mog plana
Vicka kaže da Gospa na poseban način traži da molimo za ostvarenje jednog njezina plana, koji se treba ostvariti. - Ni ja ne znam ništa posebno o tom planu. Kad se plan dogodi ili ostvari, onda nam Gospa to i objasni. U ovom trenutku Gospa je samo istaknula da molimo, a kad budem znala nešto više, onda ću vam reći - priča nam Vicka u svojoj rodnoj kući, u koju stalno netko ulazi tražeći Gospin blagoslov preko nje. (vb)

 

Večernji list

 

 

 

14. kolovoza 2005.
RIJEČ STRUČNJAKA Dr. Nikola Bartulica, hrvatski psihijatar koji je ispitivao vidioce
Dr. Nikola Bartulica: Siguran sam, vidioci nisu lagali
Autor Žarko Ivković
Dr. Nikola Bartulica odavno je načistu da međugorski fenomen nije prijevara. Splićanin, koji već 47 godina živi u SAD-u gdje je specijalizirao psihijatriju, jedan je od prvih stručnjaka koji je ispitivao vidioce u listopadu 1981. godine. Kad psihijatar čuje da netko ima viđenja, najprije se upita je li ta osoba duševno normalna. Stoga sam Vicku detaljno ispitao. Odgovarala je spontano, bez straha i okolišanja, vidjelo se da je riječ o odlučnoj, posve normalnoj osobi prisjeća se dr. Bartulica susreta s Vickom.

U psihijatriji, kaže, možete brzo ustanoviti je li osoba iskrena. No kad je riječ o Vicki, nije imao nikakve sumnje. Dr. Bartulica ponovno 1989. godine razgovarao s Marijom, Ivanom, Vickom, Mirjanom i Ivankom.
- Svakog sam ispitivao po pola sata. Ne trebate biti stručnjak da vidite da su to iskrena djeca i da njihovo iskustvo nije izmišljeno što su i pokazala znanstvena testiranja napominje psihijatar. Dr. Bartulicu bio je u Međugorju 20-ak puta, pa je zanimljivo kako psihijatar gleda na činjenicu da su mostarski biskupi među najvećim osporavateljima Međugorja?

Ne vjerujem da je biskup Žanić, koji je u početku bio oduševljen ukazanjima, promijenio mišljenje pod pritiskom Udbe. Zaokret se dogodio nakon slučaja franjevaca Ivice Vege i Ivana Prusine. On ih je optužio za neposluh, a vidioci su mu prenijeli Gospinu poruku da su nevini. Tada postaje gotovo paranoidan te zaključuje da ga fratri žele zbaciti uz pomoć Gospe. Govorio je kako mu je misija "ugušiti" Međugorje objašnjava Bartulica i podsjeća da je Vatikan 1993. utvrdio kako Vego i Prusina doista nisu bili krivi. Biskup Perić pak ne odjeljuje međugorski fenomen od hercegovačkog slučaja tvrdi Bartulica.

Time je veoma frustriran, što je i razumljivo. Dok u župi mora dijeliti svetu potvrdu i održati misu u kapelici, bivši župnik, izbačen iz reda kontrolira crkvu. Poznato je da jake emocije utječu na objektivno rasuđivanje i to bi moglo biti razjašnjenje stava biskupa Perića o Međugorju. Malo je čudno da s vidiocima nikada nije ni razgovarao zaključuje hrvatski psihijatar iz St. Josepha.

 

 

 

 

27. lipnja 2005.
VJERA I ZNANOST FRANCUSKI NEUROLOG dr. PHILIPPE LORON
NAKON ISPITIVANJA OBAVLJENIH U SUBOTU
NA DVOJE MEĐUGORSKIH VIDJELACA
Ne znam koga vidioci vide, ali s njima nitko ne manipulira jer su odvojeni od svijeta


SVIJET ZA SEBE U trenucima kad kažu da imaju ukazanje vidioci uistinu doživljavaju nešto autentično. Znanost, međutim, ne može kazati koga oni vide i s kime razgovaraju. Potpuno su odvojeni od vanjskoga svijeta i u tim trenucima ne reagiraju ni na vizualne ni na zvučne podražaje. Uperilo im se jako svjetlo pred oči, odnosno puštala buka na uho, no oni na to uopće nisu reagirali - pojasnio je Philippe Loron
pišu Marijan SIVRIĆ
Ivo ŠĆEPANOVIĆ

Ispitivanja međugorskih vidjelaca u trenucima kad kažu da imaju ukazanja Gospe potvrđuju kako su tjelesno i duševno zdravi - istaknuo je u Međugorju na 24. obljetnicu ukazanja ugledni francuski neurolog dr. Philippe Loron.
Pariški stručnjak u subotu je sa svojom peteročlanom ekipom u Međugorju obavljao znanstvene testove nad vidiocima, pokušavajući znanstvenim metodama dokučiti zbivanja koja već gotovo četvrt stoljeća privlače milijune hodočasnika u Hercegovinu.

Mjeri se reakcija mozga
Testiranje se odvijalo u relativnoj tajnosti, pa je francuski stručnjak ostao i podalje od fotoaparata. Očito se htjela izbjeći dodatna gužva, jer su hercegovačko svetište ionako tijekom vikenda posjetili deseci tisuća vjernika.
- Za Međugorje sam čuo sredinom osamdesetih, ali više sam se znanstveno zainteresirao tri godine poslije, kad sam pregledao videokasetu koju je za istraživačke potrebe s međugorskim vidiocima snimao znanstvenik Henri Joyeux - izjavio je dr. Phillipe Loron s pariške klinike Salpetriere, napominjući kako se njegovom znanstvenom metodom mjeri reakcija mozga prije i za vrijeme ukazanja.
- Aparati koji mjere aktivnost mozga pokazuju kakva zračenja emitiraju tijekom ukazanja. Zanimljivo je da su oni za vrijeme kad tvrde da imaju ukazanja aktivni, drže otvorene oči, a mozak im emitira valove koji nisu tipični za takvo stanje. Istodobno potvrđujemo izostanak bilo kakve patologije, odnosno bolesti. Isključuje se bilo kakva epilepsija ili druga živčana bolest - dodao je dr. Philippe Loron, čiji su članovi znanstvene ekipe u subotu ispitivanja obavili na dvoje vidjelaca, Mariji Pavlović-Lunetti te Ivanu Dragićeviću.

Tko vjeruje, vjeruje
Prema Philippeu Loronu, njegovi sofisticirani aparati i takozvana elektroencefalografska mjerenja aktivnosti mozga pokazuju kako vidioci "doživljavaju nešto autentično".
- Ovakva snimanja mozga opovrgavaju sve one koji sumnjaju da vidioci manipuliraju ljudima oko sebe. Oni u trenucima kad kažu da imaju ukazanje uistinu doživljavaju nešto autentično. Znanost, međutim, ne može kazati koga oni vide i s kime razgovaraju. Potpuno su odvojeni od vanjskoga svijeta i u tim trenucima ne reagiraju ni na vizualne ni na zvučne podražaje. Uperilo im se jako svjetlo pred oči, odnosno puštala buka na uho, no oni na to uopće nisu reagirali - pojasnio je Philippe Loron.
Tek je manji broj hodočasnika u subotu ispred crkve svetog Jakova čuo za ispitivanja. Neki od njih su, istina, bili pomalo i ljutiti čemu tolika testiranja, u stilu "ako netko želi vjerovati, neka vjeruje, a ako ne vjeruju, neka puste vidioce na miru".
Ivan Dragićević, jedan od šestero međugorskih vidjelaca, potvrdio nam je vijesti o novim istraživanjima koja su u tijeku, no nije bio nestrpljiv.

Testiranje samo ako se Crkva slaže
- Ovo su prva ispitivanja nakon nekoliko godina stanke. Najintenzivnija ispitivanja imali smo od 1984. do 1998. godine. Istraživanja su bila orijentirana na medicinska pitanja, ali bilo je i teoloških ispitivanja. Za ovaj test s francuskim neurolozima rekli smo da ćemo ga napraviti ako to Crkva traži i ako to nešto znači za Crkvu. U suprotnom ne bismo željeli biti pokusni kunići - smireno je Ivan Dragićević govorio za Slobodnu Dalmaciju.
Potvrdio je i to da jedna kopija rezultata najnovijih testova ide u Vatikan, pravo Papi Benediktu XVI.
- I Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. dali su zeleno svjetlo francuskim stručnjacima za ovakva ispitivanja. Stavili su nam na glave neke uređaje nalik na mrežu te nas testirali prije, tijekom i nakon ukazanja. Malo sam negodovao čemu testiranje baš na obljetnicu ukazanja, no uspjeli su me uvjeriti kako im je to važno baš toga dana - nastojao je pojasniti Ivan Dragićević.
Tek na naše inzistiranje priznao je određenu zasićenost svim testovima napravljenim od trenutka kad su još kao djeca progovorili o ukazanjima 1981. godine.
- Ponekad nam je teško nakon svih tih pustih testova, no uvijek ponavljam, ako Crkva to traži, mi moramo biti strpljivi - rekao je Dragićević. Otkrio nam je i da će francuski stručnjaci nakon zbrajanja rezultata ispitivanja napisati i knjigu o međugorskim ukazanjima, i to s medicinskog stajališta.


Caviezel usvojio bolesno dijete iz Kine

Međugorski vidjelac Ivan Dragićević potvrdio je istinitost informacije o nedavnom susretu s hollywoodskim glumcem Melom Gibsonom. Dragićević je dobar prijatelj s glavnom zvijezdom filma "Pasija" Jimom Caviezelom, pa je s njime otišao na susret s Gibsonom. O vijestima da bi Mel Gibson mogao snimiti i film o međugorskim ukazanjima, Dragićević je prokomentirao:
- Nije bilo govora o tome. Ali, možda bude vremena i za takve stvari — s pomalo zagonetnim smiješkom odvratio je Dragićević. Više je govorio o Jimu Caviezelu, koji je sa suprugom Kerri u nekoliko navrata posjećivao Međugorje.
- Jim Caviezel je svjetla točka Hollywooda. On i supruga nedavno su usvojili trogodišnjeg dječaka iz Kine kojemu je trebao biti odstranjen tumor. Svjesno su uzeli bolesno dijete, jer su mu željeli pomoći - naveo je Dragićević o glumcu koji je u Gibsonovoj "Pasiji" igrao lik Isusa.

Mozak im je u stanju duboke relaksacije

Neurolog Philippe Loron stanje vidjelaca tijekom ukazanja opisao je i sljedećim riječima:
- Za vrijeme te njihove ekstaze mozak je zaokupljen posebnom percepcijom. Mozak im je u stanju usporedivom s dubokom relaksacijom, bez obzira na to što su oni u tom trenutku aktivni i drže oči otvorenima.

Ratzinger bio u Međugorju?

Je li sadašnji Papa Benedikt XVI. svojedobno kao kardinal Joseph Ratzinger uistinu boravio u Međugorju, kako se nagađalo po medijima? - još je jedno od pitanja na koje smo odgovor potražili od Ivana Dragićevića.
- Spekulira se o tome, međutim, sve je to na razini rekla-kazala. Crkva nema evidenciju o tome. Istina, i ja sam čuo o Ratzingerovu navodnom privatnom boravku u Međugorju, a o tome su mi govorili i neki od svećenika. Navodno je to bilo 1986. godine - zaključio je Dragićević.

Ukazanja još traju

Na naše izravno pitanje vjeruje li da će Vatikan jednoga dana priznati međugorska ukazanja, Ivan Dragićević je izjavio:
- Kao prvo, ukazanja još traju. Dok god ona traju, Crkva ne daje svoj sud. Crkva prati poruke i ispituje sve, a mi moramo biti strpljivi.


26. lipnja 2005.
24. OBLJETNICA UKAZANJA
100 TISUĆA VJERNIKA U SVETIŠTU KRALJICE MIRA
Međugorske vidioce testira ekipa dr. Lorona iz najveće pariške bolnice

napisao i snimio Marijan SIVRIĆ

MEĐUGORJE - “Dvadeset i četiri godine s Gospom su godine milosti, radosti, mira i nema riječi čovjek da to usporedi s nečim, taj uistinu veliki događaj”, riječi su četerdesetjednogodišnje vidjelice Vicke Ivanković -Mijatović koja je kao sedamnaestogodišnja djevojčica, zajedno s još pet svojih vršnjaka, prije 24. godine, posvjedočila da je vidjela Gospu, Blaženu Djevicu Mariju, na Podbrdu u Bijakovićima, u župi Međugorje.
- Vrijeme prođe. Meni je bilo važno da svo ovo vrijeme budem na služenju Gospi i da izvršavam ono što Gospa od mene traži. Nisam razmišljala o tome koliko će mi se Gospa ukazivati, ali, zasigurno, nisam mislila da će ovako dugo biti sa mnom. Ali, eto, u našim očima je to možda dugo, a u Božjim nije - kazala nam je Vicka.
Inače, više od sto tisuća hodočasnika u petak i subotu proslavilo je tradicionalnom hodnjom mira, euharistijskim slavljima, propovijedima, pričestima, molitvama i pjesmama ovu, 24. obljetnicu Gospina ukazanja.
U subotu navečer, u vrijeme ukazanja, peteročlana francuska znanstveno-medicinska ekipa na čelu s dr. Philippeom Loronom, neurologom iz najveće pariške bolnice, trebala je obaviti novo testiranje vidioca. To nam je potvrdio i vidjelac Ivan Dragičević.
U procesiji je bilo više tisuća hodočasnika iz mnogih zemalja svijeta. Hodočasnici su nosili transparente s natpisima Međugorje, te Isusove, Gospine slike , kipove, zastave svojih zemalja... Na čelu hodnje mira bili su vidjelica Vicka Ivanković- Mijatović i fra Božo Milić koji su predmolili. U Međugorju pred župnom crkvom sv. Jakova hodočasnike je dočekao međugorski župnik fra Branko Radoš i toplo ih pozdravio u ime župne zajednice.
Tijekom noći između petka i subote mnoštvo hrvatskih hodočasnika uputilo se pješice iz Gruda, Ljubuškoga, Tomislavgrada, Livna, Posušja, Širokog Brijega , Mostara, te Metkovića, Vrgorca, Ploča, Imotskoga... Kolone i kolone autobusa i vozila stizale su iz Hrvatske i BiH i inozemstva. U Međugorju su se mogli vidjeti autobusi iz Zagreba, Splita, Osijeka, Varaždina, Dubrovnika, Rijeke, Zadra ...Slobodna Dalmacija

 

 

 

 

 

14. kolovoza 2005.
PREOBRAĆENJE I OZDRAVLJENJE
David Parkes, nogometni idol Irske: Gospa mi je spasila život i brak

Autor Vesna Leto
Mrzio sam Boga. Godinama! Samo mi je bilo važno blještavilo, novac i prestiž. Sve priče o Međugorju su mi išle na živce, a kada bih čuo molitvu Krunice - izluđivao sam. Tjerao sam sebe. Samo Zdravomariju i bar Očenaš, u glavi je tutnjalo i kaos je rastjeravao riječi molitve. Groznica m i je lomila tjelo'', početak je šokantne ispovijesti Davida Parkesa o preobraćenju i ozdravljenju u Međugorju 1989. godine.

Planetarni uspjeh
Idol, nogometna ikona, čudo od djeteta, brz, snažan, jak, a najviše željan slave, bio je jedan od najmlađih koji je zaigrao za reprezentaciju Irske. - Nitko me nije mogao zaustaviti, trenirao sam i dan i noć. Nisam sebi vidio ravnoga ni kada sam igrao protiv Pelea, Georga Besta, Bobya Charltona - smije se sada David. I sa svojim bendom ostvario je planetarni uspjeh. - Ne kako, no počeo sam osjećati strahovite bolove i grčeve u trbuhu. Gubio sam na težini. Pozlilo mi je na terenu. U naponu snage i na vrhuncu slave, sa 27 godina obolio sam od Kronove bolesti i u travnju 1977. godine oprostio se od zelenog terena", kaže. Ni sami ne vjerujemo da je prvi put u Međugorje došao povijen do zemlje i sa samo 40 kilograma težine. Pred nama je krupan, sportski građen nasmijan čovjek koji zrači optimizmom. Prošlo je vrijeme kad je njegov sin Ken kopnio od cistične fibroze, a David bio u paklu, nakon desete, neuspješne operacije.

- Liječnici su Davidu davali još 14 tjedana života. Godine liječenja isisale su i posljednji novčić pa su najpoznatije nogometne zvijezde Irske organizirale humanitarni koncert. Pred kraj koncerta prišao mi je čovjek i pitao me bih li volio otići u Međugorje. U marijansko svetište došao je u travnju 1989. godine. - Mislio sam da ću izludjeti kada su pokraj sve te gužve počeli na glas moliti Krunicu. Došlo mi je da vrisnem, a bijes je kulminirao kada su mu pokazali kuću, katnicu s dvjema kupaonicama na 16 soba, a samo njemu - zbog bolesti - trebala je jedna.

Drugi život
Kada su došli pred međugorsku crkvu okrenuo se se prema supruzi Enn upitavši je "je li to to", misleći "eto i to smo završili". Ona ga je bodrila govoreći kako će neki posebni svećenik iz Amerike, pater Peter Rookey, služiti misu.

- Poludio sam kada su se nakon mise ljudi oko mene počeli naguravati. Izgubio sam Enn i uhvatila me je panika. Ona je jadna trčala oko crkve tražeći me jer pater Rookey služi misu za ozdravljenje. Bilo mi je smiješno gledati kako su ljudi pred njim padali kao snoplje. Pristao je stati među njih na molbu supruge. Bio je u prvom redu i ruke patera našle su se iznad njega. Čudo je počelo.

Čudotvorno ozdravljenje
Nakon tog jedinstvenog osjećaja nikada nije osjetio bol, nagon za povraćanje niti dijareju. Kada se vratio u Irsku, napravio je sve pretrage i nastala je panika kada liječnici nisu vidjeli traga Kronovoj bolesti.

Tu se priča sa sretnim krajem ne završava. Prije dolaska u Međugorje velika sjena nadvila se nad njihov brak. Ne stidi se pričati o bijegu od obitelji jer nije mogao gledati kako mu sin umire. Pošao je s Enn na Podbrdo.
- Suze više nisam mogao zaustaviti. Nakon deset minuta sam osjetio neobjašnjivu blaženost i mir za kojim sam toliko vapio", ne stidi se trenutka kada mu je Majka Božja vratila zdravlje, mir i obitelj.

Večernji list (www.vecernji-list.hr)



25.06.2005
NA 24. GODIŠNJICI UKAZANJA U MEĐUGORJU
Vidioci podvrgnuti medicinskim ispitivanjima

Autor Lucijan Boban
Jučer su na 24. godišnjicu ukazanja gospini vidioci iz Međugorja podvrgnuti novim medicinskim ispitivanjima. Petero vrhunskih specijalista neurologa predvođenih Francuzom dr. Philippeom Loronom promatrat će, prije, za vrijeme i poslije ukazanja, reakcije vidjelaca.
Potvrdu novih medicinskih istraživanja dao je i vidjelac Ivan Dragičević, a njegove riječi potvrdili su i u župnom uredu. No, nešto više o tom događaju nisu željeli govoriti, pa nije jasno je li tom testu prisustvovalo svih šestero vidjelaca ili samo oni kojima se još uvijek svakodnevno i na sam dan ukazanja ukazuje Međugorska Gospa.

Naime, svakodnevno ukazanje još uvijek imaju Vicka Ivanković Mijatović, Marija Pavlović Lunetti i Ivan Dragičević, a na godišnjicu ukazanja i vidjelica Ivanka Ivanković Elez. Vidiocima Jakovu Čoli i Mirjani Dragičević Soldo Gospa se ukazuje jednom godišnje i to u različito vrijeme.

Troje vidjelaca koji imaju svakodnevno ukazanje Gospa se ukazuje točno u isto vrijeme i to u večernjim satima dvadeset minuta prije 19 sati ma gdje se u to vrijeme zatekli.

Inače, posljednje stručno medicinsko ispitivanja njihova stanja prije, za vrijeme i poslije ukazanja imali su prije 13 godina. Najtemeljitija istraživanja obavljena su u razdoblju od 1984. do 1989., a medicinska dokumentacija čuva se u župnom uredu i brojnim klinikama čiji su se specijalisti do sada bavili tom problematikom.

Francuskog neurologa dr. Philippea Lorona zaintrigirali su video zapisi testova i znanstvenih ispitivanja vidjelaca koje je 1986. završio prof. Henri Joyeux. To ga je potaknulo da dođe u Međugorje i nastavi tamo gdje je njegov kolega stao.

Taj francuski neurolog u razgovoru za radio Mir Međugorje spomenuo je i to da su materijali s međugorskih ispitivanja vidjelaca poslani sadašnjem Papi a tadašnjem kardinalu Josefu Ratzingeru.

Rezultati tih istraživanja, prema njegovi svjedočenju, utjecali su da se u to vrijeme ne donese “prebrz nagativan zaključak o događajima u Međugorju.

Večernji list

 

 

24. lipnja 2005.
Najpoznatija župa na svijetu
IKO SKOKO
Mjesto Međugorje spominje se prvi put u povijesnim dokumentima 1599., zatim na mostarskom sudu 1633.134. godine.
Po popisu biskupa fra Pavla. Dragićevića na području međugorske župe 1743. godine živjelo je 30 obitelji, a 236 vjernika.

Godine 1892. od stare župe Brotnjo (Gradnići) osniva se samostalna župa Sv. Jakova s pet mjesta, Međugorje, Bijakovići, Vionica, Šurmanci i Miletina. Oni koji su tada odredili za patrona župe zaštitnika hodočasnika sv. Jakova nisu mogli ni sanjati kako će stoljeće poslije kroz tu župu dolaziti i prolaziti milijuni hodočasnika iz cijelog svijeta.

U povijesti ove župe bilo je velikih događaja i datuma. Međutim, posebno će ostati zabilježeni datumi 24. i 25. lipnja 1981. Tih dana su Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Marija Pavlović, Ivan Dragićević i Jakov Čolo obznanili kako im se ukazala Gospa, koja se predstavila kao Kraljica mira. Ta poruka mijenja ne samo tu župu i njezine vjernike, nego ima veliki duhovni utjecaj na milijune osoba diljem svijeta.

 

Trenutačni život u župi

Župa Sv. Ja.kova danas ima 1150 obitelji u kojima živi oko 4300 vjernika. Prošle godine kršteno je 59 djece, vjenčano 29 parova i pokopano 59 osoba. Prvu pričest primilo je 83 djece, a krizmano 93 mladih.

Nedjeljom i svetkovinama slavi se sedam svetih misa na hrvatskom jeziku. Četiri u župnoj crkvi; a po jedna u filijalnim crkvama u Šurmancima, Vionici i Miletini.

U župi rade župnik fra Branko Radoš, fra Zoran Ostojić, fra Viktor Kosir, fra Petai Vlašić, fra Svetozar Kraljević, fra Ljubo Kurtović, fra Tomislav Pervan, fra Mario Knezović, fra Karlo Lovrić, fra Bože Milić i fra Josip Marija Katalinić, te časne sestre s. Slavica Kožul, s. Auksilija Ivanković, s. Adrijana Hrkać, s. Blaga Kraljević, s. Petra Bagarić, s. Nera Glavaš i s. Stojka Alilović.

Župnik fra Branko ističe veliku pomoć i svećenika iz susjednih župa, samostana, Hercegovine i ostalih krajeva, te onih koji dolaze s hodočasnicima iz inozemstva, posebno za sakrament svete ispovijedi.

Gradnja Prvu župnu crkvu sa župljanima je počeo grad župnik fra Nikola Šimm 1695. godine.
Dovršena je za dvije godine. Na žalost ta crkva nije mogla biti trajnije rješenje jer je podignuta na trusnom zemljištu.
Njezini ostaci uklonjeni su 1979. godine.

Gradnja današnje lijepe i velike župne crkve započela je 1935. dolaskom župnika fra Radovana Petrovića.
Gradnja župne crkve nastavlja se 1966. godine. Crkvu je blagoslovio 19. siječnja biskup mons. Petar Čule.
Više puta je uređivana i obnavljana. Godine 1976. uređen je pod. Nabavljene su drvene klupe 1980.
Vitraji umjetnika Branimira Dorotića postavljeni su 1987.

Iste godine pred crkvom postavljen je kip Kraljice mira umjetnika Dine Felicija. Povećanje broja hodočasnika iz godine u godinu iziskivalo je uređenje okoliša i prostora oko crkve. Vanjski oltar podignut je 1991.


Postaje Križnog puta Pina Saccia postavljene su 1991 godine. Nove ispovjedaonice postavljene su uoči Božića 2000. godine. Stara filijalna crkva u Šurmancima podignuta je 1969. Gradnja nova crkve uz Neretvu započela je 2000. godine,završena 2002. godine. Filijalna crkva u Vionici podignuta je 1969. Renovirana je uređena osamdesetih godina prošlog stoljeća. Crkva u Miletini podignuta je 1970. godine. Prva župna kuća podignuta je 1890.192. Preuređena je 1961. Proširela je i obnovljena potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Duhovna zvanja Medugorska župa poznata je i po duhovnim zvanjima. Iz župe je rodom sedamnaest svećenika i petnaest časnih sestara. Svećenici su fra Augustin Barać, fra Vlado Buntić, fra Ivan Čilić, fra Mate Čilić, fra Marko Dragićević, fra Vinko Dragićević, fra Mate Dragićević, fra Kornelije Kordić, fra Zoran Ostojić, fra Slavko Soldo, sadašnji provincijal, fra Miro Šego, fra Kvirin Vasilj, don Marko Kozina, don Zlatan Sušić, fra Jozo Vasilj i fra Stanko Dodig. Časne sestre su s. Anastazija Primorac, s. Danijela Čilić, s. Dragana Dragićević, s. Valerija Ilić, s. Marina Ivanković, s. Zdravka Tadić, s. Emilija Vasilj, s. Inocenta Vasilj, s. Vendelina Vasilj i s. Komelija Kordić, s. Željka Jovanović, s. Marija Jovanović i s. Daria Jovanović.

 

Pričesti
Župa Međugorje postala je svojevrstan fenomen 1981. Milijuni hodočasnika prošli su tom župom. Tisuće
molitvenih grupa nastalo je diljem svijeta, koje svakodnevno mole međugorski molitveni program po svojim crkvama, kapelicama ili obiteljskim kućama. Mnogi su se tu ispovijedili nakon više godina.
Čak i mnogi pravoslavci i protestanti naučili su moliti krunicu. Neki nevjernici naučili su svoje prve molitve.
Nemoguće je nabrojati sve plodove. Neki se mogu i statistički pokazati. Prošle godine je u Međugorju podijeljeno 1.224.000 pričesti. Statistike pričesti se vode od 1985. Od te godine do kraja 2004. podijeljeno je 17.774.572 pričesti.
Od 1985. vodi se statistika i svećenika koji slave svetu misu.Prošle godine koncelebriralo je na misama
28.166 svećenika, a od početka vođenja statistike od 1986. do kraja 2004. točno 381.759 svećenika.

 

Što se pohodi?
Tri su točke koje svaki hodočasnik u Međugorju pohodi. Župna crkva za slavlje euharistije i sakramenta pomirenja. Molitveni program u crkvi počinje svaki dan u 17 (18) sati.
Brdo Križevac za molitvu križnog puta i Podbrdo, koje hodačasnici i župljani nazivaju "Brdo ukazanja" za molitvu krunice. Tu treba spomenuti i grob dr. fra Slavka Barbarića, Majčino selo, Vrt sv. Franje i Cenacolo. Križevac je brdo iznad mjesta Međugorja. Na njemu su župljani podignuli zavjetni betonski križ visok 8,56 metan 1934. godine.
Posebno se na njemu moli Križni pu petkom u 15 (16) sati u; brončane postaje, rad talijanskog kipara Carmelo Puzzola iz Firenze, koje su postavljene 1988. Svečane se slavi sveta misa na Križevcu na 2. nedjelju u rujnu mjesecu.
Na Podbrdu se moli krunica posebno nedjeljom u 14 (15 ili 16) sati, uz brončane reljefe koji prikazuju otajstva.
Reljefi su postavljeni 1989. Također su rad talijanskog kipara Puzzola. Večernji list

 



Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletin: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre