12. rujna 2011.
BIVŠI HRVATSKI PREDSJEDNIK UVIJEK PROTIV TUĐMANA.
U intervjuu beogradskom Pressu: „Slobodan Milošević je najveći krivac za rat, a Franjo Tuđman je odmah iza njega“
Na konstataciju novinara, vezano uz aktualne međusobne odnose Hrvatske i Srbije, kako su oni, poslije zatišja, ponovno zategnuti i narušeni, Mesić je ocijenio kako nisu, navevši da je suradnja dvije zemlje dobra te da se razvija uzlaznom linijom, ''a da će biti pojedinih izjava koje će narušavati odnose – bit će''.

BEOGRAD  - Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić izjavio je za beogradski list Press od nedjelje kako bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića smatra najvećim krivcem za rat tijekom devedesetih na prostorima bivše Jugoslavije, a da je bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odmah iza Miloševića. Slobodan Milošević »je najveći krivac za rat, a Franjo je odmah iza njega«, rekao je Mesić u intervjuu za dnevni list Press.
U razgovoru za beogradski dnevnik Mesić kaže kako on, kao posljednji predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije nije imao nikakvu ulogu u njezinom razbijanju. ''Bolje da smo spriječili rat, nego što smo se upustili u ratnu 'avanturu'. SFRJ je imao tri integrativna faktora – Tita, Savez komunista i JNA. Tito je otišao sa životne i političke scene, Savez komunista se raspao, a Armija je tražila svog sponzora. Trebalo je doći do novog političkog dogovora, ali Milošević nije želio ni federalnu ni konfederalnu SFRJ'', tvrdi Mesić. Dodaje kako je on, kao predsjednik Predsjedništva SFRJ predložio da republike proglase samostalnost, istoga dana potpišu konfederalni sporazum i postave rok od tri do pet godina u kom bi utvrdile da li nastavljaju dalje ili svatko ide svojim putem, kao dobri susjedi.
Milošević, po riječima Mesića, nije htio ništa prihvatiti i lagao je svijet da se zalaže za SFRJ, a Srbe varao tako što im je govorio: ''Uzmite oružje, 'donesite' teritorij i svi ćemo živjeti u istoj državi«.
''Tuđman je bio uvjeren da dobar dio međunarodne zajednice podupire Miloševića. Tuđman je jednostavno bio impresioniran Miloševićem. Franjo je onda odlučio – ako Srbija može širiti svoje granice, onda bi bilo dobro tražiti da Hrvatska ostvari svoje interese u BiH. I tako je počeo rat'', navodi Mesić.
Na konstataciju novinara, vezano uz aktualne međusobne odnose Hrvatske i Srbije, kako su oni, poslije zatišja, ponovno zategnuti i narušeni, Mesić je ocijenio kako nisu, navevši da je suradnja dvije zemlje dobra te da se razvija uzlaznom linijom, ''a da će biti pojedinih izjava koje će narušavati odnose – bit će''.
''To su sve poruke u funkciji domaće politike. I u Hrvatskoj i u Srbiji zahuktava se predizborna kampanja i tako bi trebalo gledati na te otrovne strijele. Ali, ne bi to trebalo uzimati kao bilo kakvo skretanje s našeg osnovnog puta, a to je naša međunarodna suradnja i međusobna pomoć u ostvarivanju zajedničkih ciljeva. A naš najvažniji zajednički cilj je ulazak u Europsku uniju'', ukazao je Mesić te dodao kako to moraju znati i hrvatska premijerka Jadranka Kosor  i srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić. Novi list

 

29. ožujka 2011.
Mesić: Crkva dovodi u pitanje Haaški sud
Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić danas je ocijenio da biskupska komisija Iustitia et pax pozivom vjernicima da iduća tri petka mole i poste za "pravednu presudu" hrvatskim generalima u Haagu sugerira sumnju da presuda neće biti pravedna, odnosno dovodi u pitanje Haaški sud, čime se Crkva, smatra, još jednom svrstava na stranu onih koji se protive kako priznavanju, tako i sankcioniranju ratnih zločina počinjenih na hrvatskoj strani.
"Poziv vjernicima biskupske komisije Iustitia et pax da iduća tri petka mole i poste 'za pravednu presudu našim generalima' u Haagu eminentno je politički potez koji kako s vjerom, tako ni s poslanjem Crkve, nema ama baš nikakve veze", ističe Mesić u priopćenju.
"Iustitia et pax svjesno preuzima na sebe odgovornost za dodatno podizanje tenzija u našem društvu koje određeni politički krugovi i mediji ionako već tjednima podgrijavaju, indirektno - ali ne manje prozirno i jasno - pozivajući na prosvjede (možda i nerede?) u slučaju osuđujućih presuda", navodi u priopćenju.
One koji ne znaju, ili žele zaboraviti, Mesić podsjeća da je Hrvatska inicirala osnivanje Haškog suda te Ustavnim zakonom obvezala svakog građanina da surađuje sa Sudom i prihvaća njegove odluke, "kako onaj koji bude osuđen, tako i svaki drugi".
Mesić ističe da su suđenja za konkretne ratne zločine, "suprotno tezama koje se u javnosti podvaljuju kao poslovično kukavičje jaje", nisu suđenja Domovinskom ratu niti se on njima kriminalizira, već upravo suprotno - kada bi Hrvatska bezrezervno stala iza svega što se na hrvatskoj strani događalo za vrijeme rata, upozorava, prihvatila bi kao država te u ime svih građana, među kojima i branitelja, kolektivnu odgovornost za djela pojedinaca koji bi time bile amnestirani.

Želi li Crkva teret zločina pojedinaca prevaliti na cijeli hrvatski narod
"Pitam: želi li Crkva teret zločina pojedinaca prevaliti na cijeli hrvatski narod, odnosno sve građane Republike Hrvatske? I zašto?", stoji u priopćenju.

Mesić ocjenujuje da je Iustitia et pax svojom izjavom, kao i najavom nove dva dana uoči izricanja haške presude generalima, dodatno zaoštrava stanje na domaćoj unutarnjo-političkoj sceni uoči parlamentarnih izbora. "Oni koji pozivaju na post i molitve za umirovljene generale prije donošenja presude to savršeno dobro znaju", navodi bivši predsjednik.
Napominje da je deset godina obnašao predsjedničku dužnost na koju su ga dva puta uvjerljivom većinom birali građani, da je za mandata smatrao svojom dužnošću govoriti u njihovo ime, te da svojom dužnošću i obvezom to smatra i sada, "s time da nakon isteka mandata govorim kao jedan od njih - građanin Republike Hrvatske zabrinut za budućnost naše zemlje". Dalmacijamews.

 

7. svibnja 2010.
Mesićevo nakaradno i uvredljivo tumačenje povijesti
Bivši šef države Stipe Mesić svašta je svih ovih godina trabunjao o povijesti, posebice o Drugom svjetskom ratu, Titu i komunizmu. Trabunjao jer su njegove povijesne priče ne samo posve neutemeljene na dokumentima i činjenicama, nego su uvredljive i za sve nevine žrtve komunizma. Ali i uvredljive za sve ozbiljne, objektivne, neispolitizirane i neopterećene povjesničare koji su dosad napisali i objavili metre članaka i knjiga na te teme, a da je po Mesiću sve to bi očito trebalo spaliti na lomači. No, sad je prešao svaku normalnu ljudsku i civilizacijsku mjeru! Njegova tumačenja postaju nakaradna i opasna! Kao gost predavač u zabočkoj Gimnaziji A. G. Matoša održao je danas sat povijesti. Govorio je o istinama i zabludama o ustašama i partizanima, nacizmu, NDH, Titu.

Pa je, između ostaloga, rekao o zločinima partizana i komunista 1945. godine: "Najkraće rečeno, mnogi, ne svi, postali su žrtve osvete. Osveta je nažalost bila prisutna diljem Europe. Optužuju me da negiram ili različito tretiram zločine ovisno o tome jesu li ih počinili partizani ili ustaše. Ne pravdajući bilo koji zločin, upozoravam da su zločini koji su počinili nacifašisti bili takvi, da je bilo nemoguće izbjeći osvetu. S manipulacijama s kojima se danas susrećete, a TV nudi krivotvorine, na kioscima također možete pronaći krivotvorine, žele vas uvjeriti da su ustaše bili dobri jer su bili Hrvati". Tezu o neminovnosti osvete potkrijepio je nekim primjerima pokolja nedužnih, govorio je i o alatima za mjerenja lubanja, noseva, razmaka između očiju itd., alatki koje su nacisti koristili pri pokušaju da one koje su porobljavali zbog pljačke i teritorijalnih pretenzija prikažu kao nižu, a sebe kao arijevce nadljudskih osobina.
I onda je nastavio o Titu: "Antifašizam je plemenito ljudsko opredjeljenje stremljenja za slobodom pojedinca i naroda, a na našim je prostorima neodvojiv od komunističkog pokreta i neodvojiv od Josipa Broza Tita. On je za mene povijesna ličnost, neodvojiva od pokreta antifašizma, koji je izvorno nepolitički pokret i izraz stremljenja ka slobodi. Da nije bilo pokreta kojeg je vodio, jedinstvenog po organizaciji u tadašnjoj Europi, Hrvatske ne bi bilo jer bi se ona prema dogovoru saveznika u Jalti 'utopila' u Kraljevini Jugoslaviji. Što bi se tada dogodilo s Hrvatima? Dovoljno je reći da je kralju Petru ministar obrane bio Draža Mihailović. Da Hrvati nisu završili rat na strani pobjednika, postali bi tek povijesna činjenica, kao Iliri, Tračani ili Kelti.Istini treba pogledati u oči. Bilo je zločina, ali to ne mijenja karakter antifašizma. Republika Hrvatska je stvorena u NOB-u, a obranjena u Domovinskom ratu. Tek kad se raščisti s neistinama i povijesnim revizionizmom, kojeg od '90-ih naovamo najbolje ilustriraju neki naši udžbenici iz povijesti, moći ćemo se konačno okrenuti sadašnjosti i budućnosti".

Zaista, ako je i od Mesića, previše je!!! Njegova naklapanja o povijesti izvan svake pameti su! Ali da ne ispadnem ustašoid, desničarsko smeće i tko zna koja prizemna vrsta, kako Mesić voli oslovljavati one koji kritiziraju njegove nakaradne poglede na prošlost, poslužit ću se slovenskom kolegicom, njihovom najboljom povjesničarskom za to razdoblje dr. Jercom Vodušek Starič. Što će njoj pripisati ne znam, ali ne može biti ustašoitkinja i desničarka, kad su joj otac i majka bili partizanski prvoborci! Ona je prije nekoliko godina objavila knjigu, koju imamo i u hrvatskom priojevodu, pod nazivom "Kako su komunisti osvojili vlast 1944.-1946.". U njoj je jasno označila ciljeve jugoslavenskih komunista u Sloveniji koji su oružanu borbu u Drugom svjetskom ratu maskirali lažnim imenom pokreta "Osvobodilna fronta", i iste takve ciljeve hrvatskih i srpskih komunista u Hrvatskoj koji su oružanu borbu maskirali identičnim lažnim imenom tako zvanog "Narodnooslobodilačkog pokreta". Ona je na izvornim dokumentima objasnila kako su jugoslavenski komunisti svoje ciljeve ostvarili na kraju rata kada su revolucionarnim terorom osvojili vlast i obranili svoj totalitarni režim vlasti. Ona navodi da jugokomunisti prema "klasnom neprijatelju", i prema političkim protivnicima, koje su sami određivali i žigosali, nisu imali nikakvih obzira. Sve metode bile su dopuštene, a zasnivale su se na revolucionarnoj pragmatici prema kojoj neprijatelj nije čovjek, osoba, netko tko ima pravo na život ili bilo kakvo pravo, nego jedino i samo smetnja koju valja efikasno i trajno eliminirati (zatrti, ubiti). Ideologija stalne i beskompromisne "klasne borbe" bila je za jugoslavenske komuniste samo pokriće za progon, "preodgoj" i ubijanje nedužnih ljudi.

Partizani (titoisti) prakticirali su krvavu borbu za vlast. Ona je uvjerljivo skinula krinku čovječnosti s proklamacija jugoslavenskih lažnih antifašista, "boraca za slobodu, pravdu i jednakost". Proklamirana borba partizana za oslobođenje od fašizma bila je u stvarnosti, u vrijeme kada su titoisti preuzimali vlast na području bivše Jugoslavije, na koncu rata, pretvorena u borbu Komunističke partije Jugoslavije za vlast. Osnova je bila u tome da, tko se partijskom revolucionarnom cilju suprotstavio, bio je uklonjen, bez obzira na kojoj se strani borio u Drugom svjetskom ratu - na tzv. "oslobodilačkoj" ili navodno "kvislinškoj". Na više mjesta u knjizi naglasila je da je Titova Jugoslavija išla revolucionarnim tragom Oktobarske revolucije. Organi koje su jugokomunisti formirali u završnici rata bili su posve jednaki onima što su joj bili uzor: kako tajna policija (Čeka - Ozna) sa specijalnim ovlastima i odlučujućom ulogom u likvidiranju oporbe tako zvanoj "socijalističkoj" revoluciji, tako i revolucionarna vojska (Crvena armija - Jugoslavenska armija). Odluke koje su jugokomunisti donosili bile su sadržajem doslovce jednake svojim uzorima u lenjinističkom i staljinističkom zakonodavstvu i teoriji. Zapadni saveznici su još za vrijeme rata, u posljednjoj njegovoj fazi, unatoč tome što su ratni sukobi još trajali, upozoravali svog saveznika Tita na nepoštivanje poznate 4. točke o pravima i slobodama čovjeka (riječ je o točkama što ih je 1941., kao jedan od ciljeva u ratu, formulirao Roosevelt), koja govori o pravu na život bez straha. I tako dalje, i tako dalje.

Evo još nekih njezinih opservacija: "Današnju diskusiju ne bi trebalo voditi oko brojki, premda su one važne, naročito za ljude koji imaju nekoga u tim grobištima. Diskurs treba osoviti oko pitanja zašto se sve dogodilo, tko je to i iz kojih motiva počinio, zašto su ljudi bježali, koje su ih okolnosti na to natjerale. Iz takve će rasprave izaći pitanje krivnje, a potom sve treba racionalno i s puno humanog i profesionalnog osjećaja objediniti u povijest. Nama povjesničarima toliko su predbacivali da smo dio politike ili apologeti partije - moja je generacija počela raditi još u socijalizmu - da se povjesničari još uvijek, nekad i previše, trude oko izvora, a manje oko interpretacije. Kao da se boje svog građanskog, etičkog stava. Kad studentima govorim o tome, ne mogu naći druge razumljive formule osim one biblijske o 'Deset zapovijedi', iako nisam čak ni krštena. Kažem im: 'Kad vam bude teško, sjetite se da postoji neko osnovno pravilo odnosa među ljudima, koje se ne krši ni u ratu'. To bi povjesničare trebalo voditi, kao i civilizacijski standardi vremena u kojemu se nešto događalo. Ono je vrijeme, naime, već posjedovalo međunarodne norme o ljudskim pravima i međunarodne norme o zločinima protiv čovječanstva, i svatko je mogao znati da će se njegova djela procjenjivati prema tim normama. Kad netko pokušava reći da komunizam nije totalitarizam, pa kaže da su komunisti ipak bili antifašisti i imali nekakvo moralno pravo pa ubijali jer su žrtve bile krive - s tom teorijom nešto nije u redu. Neostaljinizam je u tome da smo uvijek spremni govoriti o svim ružnim stvarima fašizma i nacizma i njihovih suvremenih inačica, pa i Busha i svega lošeg u današnjem svijetu, ali - osim u nekome drugom, opet bijesnom političkom kontekstu - nismo sposobni razmotriti što je to komunizam zapravo bio. Je li ustaštvo, domobranstvo ili HSS imalo ikakve veze s čišćenjem od 1944. do 1946, kod nas? O tome nismo sposobni raspravljati, nego sve propagandno strpati u antifašizam, kao što je činio i Staljin poslije Drugog svjetskog rata."
A kad je pitanje Titove odgovornosti, sve pozivam da pročitaju intervju sa svjetski poznatim i priznatim pravnim stručnjakom dr. Mirjanom Damaškom u mojoj knjizi "Tito-tajne vladara". Evo najglavnijih dijelova:
"Već dvadesetak godina Titova odgovornost za masovna pogubljenja zarobljenika i civila u svibnju 1945. predmet je žučnih rasprava i svađa. Postoji mišljenje da se današnji zahtjevniji kriteriji za ocjenu njegove odgovornosti razlikuju od onih iz 1945., a da su samo potonji mjerodavni za ocjenu Bleiburga i s njime povezanih okrutnosti. Prema tom mišljenju, Titova kaznenopravna odgovornost uopće ne dolazi u obzir po tim vremenski mjerodavnim kriterijima.

- S tim se mišljenjem slažem samo u pogledu tvrdnje da je za pravnu prosudbu o tome je li Tito kazneno odgovoran mjerodavno pravo koje je vrijedilo u vrijeme kad su masakri počinjeni. To se pravo primjenjivalo nakon rata u procesima protiv ratnih zločinaca, ali samo prema onima koji su pripadali poraženim državama, iako su i pobjednici, a posebno sovjetska armija, počinili teške ratne zločine. Sudovi u Nürnbergu i Tokiju bili su sudovi pobjednika, pa se pomanjkanju simetrije u progonu ne treba čuditi. No, pustivši po strani nepremostive političke zapreke nepristranoj primjeni međunarodnog kaznenog prava, nema sumnje da je ono vrijedilo i za ocjenu kaznene odgovornosti pobjednika kojima je pripadao i Tito. U mišljenju koje ste naveli pogrešna je, međutim, tvrdnja da mogućnost njegove kaznene odgovornosti postoji jedino po kriterijima suvremenog prava. Sve da su u Bleiburgu i na nekim drugim mjestima bez sudskog postupka bili pogubljeni samo nacistički zločinci, a to nije bio slučaj, ta okolnost ne bi isključivala mogućnost da se po onodobnim propisima utvrdi Titova kaznena odgovornost.
Govorite o "mogućnosti" da se Titova kaznena odgovornost utvrdi. Možete li reći nešto konkretnije o uvjetima pod kojima bi ona de facto postojala?
- Prema suvremenome međunarodnom kaznenom pravu mogao bih sasvim kratko obrazložiti tvrdnju da ti uvjeti postoje. Dijagnoza pravne situacije iz 1945. nije, međutim, jednostavna i zahtijeva opširnije obrazloženje. Međunarodna kaznena sudbenost bila je, naime, još u povojima, pa neki uvjeti o kojima ovisi odgovor na vaše pitanje nisu još bili izričito i jasno formulirani. Ne znam ima li smisla da vas zamaram podrobnijim pravnim rasuđivanjem.
Biste li mi mogli dati barem skicu tog rasuđivanja?
- Prvo je pitanje jesu li po tadašnjem pravu masovne izvansudske likvidacije ratnih zarobljenika i civila bili ratni zločini i zločini protiv čovječnosti. U slučaju potvrdnog odgovora, treba onda ispitati bi li se odgovornost za njih mogla pripisati Titu.

Što se prvog pitanja tiče, ima ih koji tvrde da te masovne likvidacije nisu bile ratni zločin, jer su se dogodile tek nakon završetka rata. Nema rata, kažu ti komentatori, pa nema ni ratnih zločina. S tim u vezi oni često spominju 9. svibnja kao kraj rata iako su posljednje kapitulacije trupa na području bivše Jugoslavije potpisane tek 15. svibnja. Osim toga, ne treba zaboraviti da se u međunarodnom pravu normalno uzima da rat završava ratifikacijom mirovnog sporazuma, a ne kapitulacijom. No sve da je u kritično vrijeme rat već bio dokrajčen, ta okolnost nije odlučujuća za postojanje ratnih zločina. Onodobna pravila o tretmanu ratnih zarobljenika vrijedila su, naime, sve do konačne repatrijacije zarobljenih, a povreda tih pravila proglašena je u Nürnbergu ratnim zločinom. Mogao bi netko reći da se repatrijacija dogodila prije pokolja, to jest nakon što su Britanci predali hrvatske i slovenske zarobljenike Jugoslavenskoj armiji. No Ženevska konvencija iz 1929. zamislila je repatrijaciju kao predaju zarobljenih onoj strani za koju su se borili, a ne strani protiv koje su se borili. To zato što u potonjem slučaju ostaju sve opasnosti nečovječnog postupanja koje je Konvencija htjela spriječiti. Za taj i druge nepredviđene slučajeve vrijedila je, međutim, takozvana Martensova klauzula, koja zahtijeva da se pitanja koja nisu izričito regulirana međunarodnim ugovorima o ratnom pravu moraju rješavati u skladu s "elementarnim zahtjevima čovječnosti". Postupci pak kojima su hrvatski i slovenski zarobljenici bili izloženi nakon predaje JA poklapali su se potpuno s nehumanim postupcima za koje je njemačka soldateska odgovarala u sudskim postupcima i to nakon utvrđivanja individualne krivnje.

Pogrešno je i mišljenje da su izvansudske likvidacije zarobljenih bile dopuštene, jer su pogubljene osobe bile "odmetnici", "teroristi" i "narodni neprijatelji". Tome se opet protivi Martensova klauzula, čija je namjena bila da se spriječe nečovječni postupci prema tzv. "protupravnim borcima", to jest osobama koje se formalno nisu mogle smatrati ratnim zarobljenicima. Izvansudskim pogubljenjima protivili su se, uostalom, i propisi samih antifašističkih vlasti doneseni na oslobođenom teritoriju. No pretpostavimo, argumentacije radi, da su se ustaški zločinci smjeli bez daljnjega likvidirati. Ostaje činjenica da su među pogubljenima bili i brojni domobrani regrutirani protiv svoje volje u kvislinšku vojsku, pa im se ni po Fočanskim propisima nije moglo imputirati da su narodni neprijatelji. Broj tih domobrana, čak ako isključimo Slovence, uvelike je premašio broj pogubljenih Bošnjaka u Srebrenici.
Sve u svemu, treba zaključiti da su u Bleiburgu i s njime povezanim događajima na groteskan način povrijeđena ne samo moralna pravila nego su počinjeni i teški ratni zločini po onda važećem međunarodnom kaznenom pravu.

Spomenuli ste i zločine protiv čovječnosti.
- Ti su zločini također bili predviđeni u Londonskom sporazumu o Međunarodnom kaznenom sudu u Nürnbergu. No za razliku od prava koje je danas na snazi, morali su biti izvršeni "u svezi" s ratnim zločinima. Budući pak da su, kao što sam rekao, u Bleiburgu bili počinjeni ratni zločini, masovna izvansudska pogubljenja civila mogla su se podvesti pod pojam zločina protiv čovječnosti.
Što je onda s Titovom odgovornošću?
- Ta je odgovornost po onodobnom međunarodnom pravu neosporna, iako njezin konkretni pravni oblik ovisi o nepoznatim činjenicama. Najteži oblik te odgovornosti postojao bi da je Tito neformalno izdao naredbu za likvidacije. Ta mi činjenična hipoteza ne izgleda vjerojatnom zbog nekih njegovih naredbi Glavnom štabu JA iz svibnja 1945. godine. No prema propisima koje su primjenjivali sudovi u Nürnbergu i Tokiju, bilo je dovoljno za odgovornost zapovjednika njegovo znanje o zločinima podređenih te njegov propust da spriječi zločinačke postupke trupa pod njegovom kontrolom. Taj se oblik odgovornosti izjednačavao s odgovornošću neposrednih počinitelja zločina, pa su neki njemački i japanski generali po toj osnovi osuđeni na smrtnu kaznu. Svakome pak koji poznaje ustrojstvo vlasti u Titovo vrijeme, teško je povjerovati da su mu kao predsjedniku vlade, Vrhovnom komandantu i vođi Komunističke partije bile nepoznate likvidacije i nečovječni postupci prema zarobljenicima, već i zato jer su se događali od svibnja pa sve do u jesen 1945. godine. Postoji na kraju još jedan mogući oblik Titove kaznene odgovornosti, koji se sastoji u tome da je propustio kazniti počinitelje ratnih zločina nakon što je za njih doznao. O tome da je Tito za te zločine barem naknadno doznao ne bi uopće smjelo biti spora. Poznato je i to da počinitelji zločina i njima nadređeni nisu bili kažnjeni. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je u nekoliko presuda da je taj oblik odgovornosti postojao već 1945. godine.

Potaknut slučajem Blaškić, osporio sam to stajalište u stručnoj literaturi tvrdeći da je propust kažnjavanja kao oblik odgovornosti novina Haaškog suda. Moj glas je, međutim, ostao glas vapijućeg u pustinji.
Zapažate li kako se u Hrvatskoj posljednjih godina veliča Titova uloga?
- Zapažam to, kao što zapažam i usporedne pojave u Rusiji, gdje su se odnedavna proširile simpatije prema Staljinu. Nostalgije za diktatorima imaju brojne uzroke, od kojih je jedan žaljenje za vremenom kad su države koje su ti autokrati stvorili bile važne na svjetskoj pozornici. Sadašnji čelnici u državama sljednicama moraju se zadovoljiti skromnijim, katkad sasvim patuljastim ulogama. Mlađim hrvatskim naraštajima nedostaje i osobno iskustvo o okrutnostima kojima su bila prožeta prva dva desetljeća Titova režima, o suzbijanju slobode zbog njegovih totalitarnih ambicija i zbog moći njegovih tajnih službi. Malo je tim naraštajima poznata i brutalnost kojom su dokrajčeni ne samo Hrvatsko proljeće nego i liberalna strujanja u Komunističkoj partiji Srbije. Jedno je steći znanje o tim stvarima, a drugo osjetiti ih na svojim leđima. Starije generacije Titovih simpatizera često se pak usredotočuju na vrijeme njegove vladavine kad je Jugoslavija zbog razmjernog blagostanja i određene slobode bila predmet zavisti građana drugih socijalističkih država. Neki su, osim toga, uistinu uživali u raskoši kojom se okruživao i voljeli su njegovu pompoznost. Ja sam pak za njegove rane vladavine nagomilao dosta bolnih iskustava iako se nisam aktivno bavio politikom. Ta su me iskustva učinila imunim na nostalgiju za njim."
Sad su zaista sve maske pale! Pametnome dosta!
Zvonimir Despot (vecernji.hr)



7. svibnja 2010.
SAT POVIJESTI
Mesić: Osveta nad ustašama je bila neminovna jer su počinili prestrašne zločine
Donedavni predsjednik RH Stjepan Mesić, kao gost predavač u zabočkoj Gimaziji A. G. Matoša, održao je u četvrtak uz njihov Dan škole i 65. obljetnicu pobjede nad fašizmom sat povijesti u kojem je govorio o istinama i zabludama o 'ustašama i partizanima', nacizmu, NDH, Titu i ostalim općim mjestima koja nas uporno sprječavaju da se neopterećni prošlošću vinemo put budućnosti.
Očigledno vrlo popularnog Mesića gimnazijalci su natiskani u školski atrij burno pozdravili, gotovo kao rock zvijezdu. Njegov govor su 'garnirali' burnim pljeskom, ozbiljnošću teme usprkos, pogotovo kada je govorio o stalnim manipulacijama koje glede naravi fašizma i antifašizma nude televizija i knjige 'koje na kioscima možete kupiti za smiješno male novce'.
- Žele nas uvjeriti da su ustaše bili dobri jer su bili Hrvati. Jedan je zastupnik u Saboru čak rekao su se u Jasenovcu izvodile operete i nećete vjerovati, kasnije je postao i predsjednik Sabora (N. Mihanović, op. a.) - rekao je Mesić, na što su ga gimnazijalci nagradili pljeskom, a on ih je uputio na traženje relevantne literature, pa ako treba i strane, da bi se upoznali s činjenicama.
- Nemojte ići na web stranice Crne legije - dodao je Mesić, koji je osim kratke rekapitulacije događanja od rađanja do sloma fašizma, načeo i uvijek za neke Hrvate bolnu temu o stradanju na Bleiburgu.
- Ustaše su se 45. povlačile da bi se predale Englezima, no Englezi su se držali one da se vojska mora predati onima protiv kojih su ratovali. Postali su žrtve osvete, no osveta je bila neminovna jer su zločini koje su počinili bili toliko strašni da ju je bilo nemoguće izbjeći - rekao je Mesić, priznavši da ga često optužuju da različito tretira zločine, iako to nije istina.
Tezu o neminovnosti osvete potkrijepio je nekim primjerima pokolja nedužnih, govorio je i o alatima za mjerenja lubanja, noseva, razmaka između očiju itd., alatki koje su nacisti koristili pri pokušaju da one koje su porobljavali zbog pljačke i teritorijalnih pretenzija prikažu kao nižu, a sebe kao arijevce nadljudskih osobina.
- To vam se možda čini kao loša znanstvena fantastika, ali tako je bilo - primijetio je.
Prozivaju ga, kaže, i zbog izjava o Titu.
- On je za mene povijesna ličnost, neodvojiva od pokreta antifašizma, koji je izvorno nepolitički pokret i izraz stremljenja ka slobodi. Da nije bilo pokreta kojeg je vodio, jedinstvenog po organizaciji u tadašnjoj Europi, Hrvatske ne bi bilo jer bi se ona prema dogovoru saveznika u Jalti 'utopila' u Kraljevini Jugoslaviji - smatra.
Što bi se tada dogodilo s Hrvatima?
- Dovoljno je reći da je kralju Petru ministar obrane bio Draža Mihajlović. Da Hrvati nisu završili rat na strani pobjednika, postali bi tek povijesna činjenica, kao Iliri, Tračani ili Kelti - rekao je Mesić.
- Istini treba pogledati u oči. Bilo je zločina, ali to ne mijenja karakter antifašizma. Republika Hrvatska je stvorena u NOB-u, a obranjena u Domovinskom ratu - zaključio je Mesić svoj izvanredno primljen sat povijesti, kojim je jasno razgraničio fašistički zločinački režim i ustaštvo od antifašizma te NOB-a, istaknuvši ih kao temelje na kojima je nastala RH.
- Tek kad se raščisti s neistinama i povijesnim revizionizmom, ' kojeg od '90-ih naovamo najbolje ilustriraju neki naši udžbenici iz povijesti', moći ćemo se konačno okrenuti sadašnjosti i budućnosti - zaključio je Mesić.
Ljiljana Pavlina, Slobodna Dalmacija

 

 

6. svibnja 2010
Bivši hrvatski predsjednik u Sarajevu
Mesić: I Hrvatska je dijelila BiH
SARAJEVO - Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić izjavio je u utorak u Sarajevu kako je jasno da su postojali pokušaji teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine iza čega je stajao prije svega Slobodan Milošević no u njima je, tvrdi Mesić, jedno vrijeme sudjelovala i hrvatska politika dok ju je određivao Franjo Tuđman.

Sudjelujući u promociji zbornika >Hrvati u BiH: ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet< što su ga zajednički izdali Centar za demokraciju i pravo >Miko Tripalo< te Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Mesić je kao počasni govornik kazao kako je u vrijeme eskalacije jugoslavenske krize osobno inicirao sastanak na kojemu su uz njega trebali sudjelovati i tadašnji hrvatski predsjednik Tuđman, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević te član Predsjedništva SFRJ iz Srbije Borislav Jović.

Mesić je kazao kako mu je cilj bio naći političko rješenje za probleme koji su u to vrijeme postojali no do toga nikada nije došlo jer su Tuđman i Milošević uspostavili izravnu telefonsku vezu i sami se dogovarali što će činiti.

>Tu sam vezu ja našao kada sam postao predsjednik i tek je tada razmontirana<, kazao je Mesić pred brojnom publikom u kojoj su bili i predsjednik predsjedništva BiH Haris Silajdžić te član predsjedništva BiH Željko Komšić. Mesićeva je ocjena kako su pokušaji podjele BiH dolazili i iz Beograda i iz Zagreba a da je i međunarodna zajednica >bacila kost teritorijalnog razgraničenja u BiH<.

>To su onda pokušali progurati neznalice i prevaranti<, kazao je bivši hrvatski predsjednik.
Istaknuo je kako je nakon svih nepotrebnih stradanja do kojih je doveo rat u BiH jedini izlaz za tu državu kao i za >cijelu regiju< integracija u Europsku uniju.
>Europsko će udruživanje rješiti i problem BiH, ali tek kada s političke scene odu oni koji misle da se promjenom granica nešto rješava<, zaključio je Mesić.
Na pridruživanje BiH i susjednih država EU i NATO-u, na sarajevskoj je promociji zbornika o Hrvatima u BiH pozvala i predsjednica Hrvatske narodne stranke (HNS) Vesna Pusić. Kazala je kako sve zemlje u susjedstvu imaju izbor ostati malim i beznačajnim državama ili pak kroz regionalnu suradnju povećati svoj politički kapital.

Također je istaknula kako priznanje odgovornosti za pogrešne stvari koje su u prošlosti rađene nikako nije znak slabosti te da od toga ne treba bježati.
Zbornik o Hrvatima u BiH, promoviran u utorak u Sarajevu, sadrži dvanaest referata s okruglog stola održanog u studenome 2009. godine u Zagrebu.
U zborniku su sadržani brojni podatci o sadašnjem položaju hrvatskog naroda u BiH kao i ocjene o uzrocima te prijedlozi mogućih rješenja. Na sarajevskoj su promociji sudjelovali i profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Josip Kregar te više profesora sarajevskog Sveučilišta. Novi list

 

 

18. veljače 2010.
BURNI KOLEGIJ 2001.
Mesić htio zabraniti HDZ nakon prosvjeda u Splitu
Bivši načelnik Glavnog stožera HV-a Petar Stipetić ne sjeća se Mesićeve izjave o HDZ-u. No, bivši Mesićev savjetnik za obranu Imra Agotić potvrdio nam je da su njegove bilješke objavljene u knjižici Globusova izdanja, autentične.

Bivši načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general Petar Stipetić kaže kako nikada nije čuo da je predsjednik Stjepan Mesić zatražio zabranu rada HDZ-a nakon splitskoga skupa podrške Mirku Norcu, odnosno nakon smjene neposlušnih generala.
Da je takvo što rekao Mesić na predsjedničkom kolegiju 12. veljače 2001., objavio je Darko Hudelist u knjižici s naslovom "Nikad ispričana tajna Pantovčaka", a koja se nalazi u privitku posljednjeg broja tjednika Globus.
Prema bilješkama Imre Agotića, tadašnjeg savjetnika šefa države za vojna pitanja, Mesić je na tom kolegiju navodno rekao: "Prosvjedi su režirani od HDZ-a i krajnje desnih snaga. U malim zemljama može se javiti fašizam...
Norac nije bitan, drže ga kriminalci. To njemu šteti, a vjerojatno će ga i likvidirati, aranžirajući... Izgubili su kompas. Logistika im je u zapadnoj Hercegovini, i u BiH će organizirati nemire. Na kraju ćemo morati zabraniti HDZ koji je izgubio kompas".
- Slobodno napišite da ni od Mesića ni od trećih osoba nikada nisam čuo za takvu Mesićevu izjavu, kazao nam je Stipetić.

Državni udar
- Zapovijedanje u HV-u potpuno je funkcioniralo i nije bilo nikakvih izgleda da ta grupa generala i slučaj Norac dovedu do bilo kakvog državnog udara, kaže Stipetić, koji o navodnoj Mesićevoj najavi zabrane HDZ-a ne zna ništa.
No, bivši Mesićev savjetnik za obranu Imra Agotić potvrdio nam je da su njegove bilješke objavljene u knjižici Globusova izdanja, autentične.
- To je bila Mesićeva procjena i on je to rekao na kolegiju. Bio je takav kontekst događanja i Mesić je ozbiljno pomišljao na mjeru zabrane HDZ-a ako bi se stvari nastavile odvijati u tom smjeru.
Naravno, Mesić je znao da ne može on osobno zabraniti jednu stranku, a u HDZ-u nije vidio opasnost za sebe osobno, nego za cijelu državu. U zabrani HDZ-a, on je u tom trenutku vidio jedan od mogućih izlaza iz te opasne situacije. Nije se šalio niti je to bio njegov vic ili neka usputna ilustracija, mislio je to ozbiljno, kazao nam je Agotić.
Pri tome dodaje kako se ta Mesićeva rečenica nikada više nije elaborirala, niti je itko radio na operacionalizaciji, iz razloga što se stanje vrlo brzo stabiliziralo, te desnica predvođena HDZ-om više nije predstavljala veliku opasnost.
Šenol SELIMOVIĆ, Slobodna Dalmacija

12. veljače 2008.
BORCE NARODNOOSLOBODILAČKE VOJSKE ISTRAŽUJU OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE SA SVRHOM DISKREDITACIJE ANTIFAŠISTIČKE PROŠLOSTI HRVATSKE DRŽAVE
I Katolička crkva nasjela na propagandu protiv antifašizma
Kada se danas vodi velika akcija neselektivnog ispitivanja nekadašnjih pripadnika Narodnooslobodilačke vojske, jasno je da se to radi kako bi ih se (a pod plaštom razotkrivanja >komunističkih zločina<, na što je nasjela i Katolička crkva), sve predstavilo kao u najmanju ruku osumnjičene za ratne zločine. Tu je i korijen kampanje protiv maršala Tita. Svrha je tog scenarija srušiti antifašističke temelje današnje Hrvatske i pripremiti scenu za napredovanje u prošlost, za odmak od ujedinjene Evrope

Piše predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić

Kada sam proteklih dana jasno i odlučno istupio protiv aktivnosti ustašonostalgičara i paušalnoga sumnjičenja svih pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta kao potencijalnih ratnih zločinaca, bilo je (i) onih koji su to dočekali s nerazumijevanjem, pa i prijekorom. Kao: ne može se zločine mjeriti s dva aršina, odnosno ne može predsjednik Republike ulaziti u to što radi policija, jer to prelazi njegove ustavne ovlasti. Nema smisla raspravljati s onima koji ni danas još ne žele priznati činjenicu da je Pavelićeva tzv. Nezavisna država Hrvatska bila zločinačka tvorevina, čija se politika svodila na zločin po uzoru na idejne mentore NDH - fašiste i naciste. Ne, s takvima nema smisla razgovarati. No, ima i onih koji naprosto ne znaju, koji u proteklih gotovo dvadeset godina nisu dobili šansu da saznaju i koje spodobe poput onih okupljenih prošle subote na Trgu maršala Tita mogu odvesti na tragično krivi put. Zbog njih govorim i njima govorim.

Najprije: zašto sam na strani antifašista, zašto bezrezervno osuđujem fašizam, zvao se on tako ili nekako drugačije, zašto ću i posljednjim atomom snage raditi na tome da u današnjoj Hrvatskoj ne dozvolim neofašistima da nametnu svoje poglede i svoju >istinu< koja nije ništa drugo, nego golema povijesna laž? Odgovor na ta pitanja vrlo je jednostavan i glasi: zato što sam osobno vidio što je fašizam, zato što sam doživio fašizam na djelu, zato što smatram svojom ne samo političkom, nego prije svega ljudskom obvezom spriječiti da se laž etablira kao istina, da se pobjednici u Drugome svjetskom ratu stigmatiziraju kao zločinci i pretvore u gubitnike, a da se zločinci koji su izgubili rat predstave kao domoljubi i (zakašnjeli) pobjednici. Zato, napokon, što ne želim dozvoliti da se diskreditira, pa u krajnjoj liniji i upropasti projekt samostalne hrvatske države za koju su u Domovinskome ratu podnijete goleme žrtve.

Redizajniranje povijesti

Što znači kada se danas, pod providnom krinkom suočavanja s istinom o >komunističkim zločinima protiv hrvatskoga naroda<, nastoji cijeli antifašistički pokret izjednačiti s komunizmom, komunizam predstaviti kao zločin i - u konačnici - antifašiste pretvoriti u zločince, a prave zločince u njihove žrtve? Odmah ću reći: sve to nije ništa drugo nego povijesni revizionizam, to je rat protiv činjenica, to je - kako sam nedavno već izjavio - redizajniranje povijesti Drugoga svjetskoga rata. Da vidimo malo podrobnije o čemu je riječ.

Da je u završnici Drugoga svjetskog rata (i) na tlu Jugoslavije bilo zločina koje su činili pripadnici pobjedničke strane, to je poznato, to nitko ne poriče, a ja sam osobno te zločine ne jednom osudio. Da je jugoslavenski sustav barem u prve tri godine svojega postojanja, tj. do sukoba Tito-Staljin, bio vrlo tvrd, ustrojen po uzoru na sovjetski sustav, da je u tome vremenu bilo također stvari koje se ne može okarakterizirati drugačije nego kao zločin, i to je istina, ni to nitko ne poriče, i to - naglašavam još jednom - osuđujem. Oko toga dileme, dakle, nema. Usput spominjem, tek radi cjelovitosti slike onoga vremena, da je - upotrijebit ću najblaži mogući izraz - nezakonitoga postupanja prema pripadnicima okupacijskih snaga, a osobito prema njihovim domaćim pomagačima, bilo praktično u svim do tada okupiranim zemljama i to na prilično širokoj osnovi. Nikoga i ništa time ne opravdavam, samo napominjem, uz primjedbu kako se ne sjećam da je itko u bilo kojoj od tih zemalja ikada postavio pitanje odgovornosti vođa Pokreta otpora, a kamoli da bi ih proglašavao zločincima.

Ustaški režim oslonjen na zločin

Antifašistički pokret na tlu Jugoslavije, pa i u Hrvatskoj, razvio se zahvaljujući inicijativi Komunističke partije i pod njezinim vodstvom. To je točno. No, golemu većinu pripadnika toga pokreta nisu činili komunisti, niti su komunizam i komunistička ideologija dominirali Narodnooslobodilačkim pokretom u bilo kojoj fazi rata. Dakle, antifašiste se ne može izjednačavati s komunistima. A što se tiče karaktera komunizma, moram i o tome poučiti one koji ne znaju: komunizam kao ideja nema u sebi ama baš ništa zločinačkoga. Što je loše u ideji društva jednakih ljudi koji bi društvu pridonosili prema svojim mogućnostima, a od toga društva dobivali prema svojim potrebama? Je li to zločin? Nikako. To, međutim, jest utopija, to je neostvarivo. Druga je stvar što se >pod firmom< komunizma i borbe za tu utopiju formirao boljševički sustav koji je nakon Drugoga svjetskog rata nametnut dijelu Evrope, a koji je zapravo bio klasični autoritarni sustav, diktatura što se služila svim raspoloživim sredstvima, uključujući i zločine, da bi se održala. Taj je sustav u prve tri poslijeratne godine bio uzorom i sustavu što se gradio u Jugoslaviji i u tome je vremenu i u Hrvatskoj bilo dosta toga što se može podvesti pod pojam autoritarnog režima koji ne bira sredstva.

S druge strane, međutim, režim što ga je u Hrvatskoj, uz svestranu pomoć fašističke Italije i nacističke Njemačke, uspostavio ustaški pokret, bio je od samoga početka oslonjen na zločin, zločin je bio ugrađen u njegove temelje. I to ne samo zato, što su to tražili moćni inozemni mentori, nego i zato, što je to bilo imanentno ustaškoj ideologiji (tko polaže prisegu na pištolj i nož, njima će se i služiti, zar ne?). Prvi progoni Srba, Židova i Hrvata - neistomišljenika dogodili su se neposredno nakon uspostavljanja NDH, a ne - kako se lažno tvrdi - nakon što su se Židovi, Srbi i komunisti >urotili protiv hrvatske države i počeli raditi na njezinome rušenju<. Prijeki sudovi koji su mogli donositi samo jednu jedinu presudu, onu na smrt, formirani su već u prvim danima NDH, rasni zakoni donijeti su također u tim danima, a tada su se već dogodili i prvi pokolji. To su činjenice, to je istina! Ustanak, kada je buknuo, nije bio primarno uperen protiv hrvatske države, nego protiv okupacije i terora što se vodio u ime te države. Dakle: bio je to ustanak protiv zločinačke ustaške države koja je uzurpirala hrvatsko ime. I to je istina!

Ozna sprječavala likvidacije

U završnici rata, rekao sam već, baš kao i u razdoblju nakon toga, bilo je zločina i na pobjedničkoj strani. No, suđenja notornim ratnim zločincima ne mogu se proglašavati zločinima. Razbijanje skupina koje su se organizirale uz pomoć ili ubačenih, ili ostavljenih ustaša sa zadatkom sijanja (i opet!) terora u pojedinim dijelovima Hrvatske, ne može se kvalificirati kao ratni zločin. A ni ono što je nesumnjivo bio zločin, nije, niti je ikada bio zločin protiv Hrvata - zato što su Hrvati. Da budem do kraja jasan: u tzv. NDH razlog da netko izgubi glavu bila je njegova pripadnost određenoj naciji, rasi ili vjeri. To, samo to, i ništa drugo. Pobjednici, kada bi >uzimali pravdu u svoje ruke<, nisu ubijali ljude zato što su bili Hrvati, nego zato što su bili pripadnici neprijateljskih postrojbi, primarno ustaše, vrlo rijetko domobrani, ili što su bili aktivno angažirani u borbi protiv Narodnooslobodilačkoga pokreta. Dakle: ne zato što su bili Hrvati. Nacionalnost tu nije igrala nikakvu presudnu ulogu. Svatko, tko bi tvrdio nešto drugo, naprosto laže i obmanjuje!

Slažem se sa svima koji kažu kako svaki zločin zaslužuje da bude osuđen, a zločinac kažnjen. To i ja kažem. Ali, kažem i još nešto drugo: među onima koji su likvidirani poslije predaje kvislinga raznih boja kod Bleiburga bilo je (dokazano!) dosta onih koji su bili odgovorni za zločine u koncentracijskom logoru Jasenovac (i u više desetaka ustaških logora diljem Hrvatske), dok među likvidiranima u Jasenovcu nije bilo nikoga, tko bi bio odgovoran za bilo što (jer za svoju nacionalnost nitko nije ni zaslužan, ni kriv). I još nešto kažem: ustaški zločin bio je politika i izraz te politike, zločin pobjedničke strane nije bio izraz politike, bio je eksces - ma kako masovan mogao biti. Potvrđuju to i dokumenti iz kojih se jasno vidi ne samo to, da je likvidacija bilo, nego i to da su javni tužitelji, pa čak i Ozna, sprječavali likvidacije, odnosno upozoravali na njihovu nedopustivost.

Titova bilanca - pozitivna

Kada se, međutim, danas vodi velika akcija neselektivnoga ispitivanja nekadašnjih pripadnika Narodnooslobodilačke vojske, onda je potpuno jasno da se to radi kako bi ih se (a pod plaštom razotkrivanja >komunističkih zločina<, na što je nasjela i Katolička crkva), sve predstavilo kao u najmanju ruku osumnjičene za ratne zločine i kako bi se time kompromitirao cijeli antifašistički pokret, što bi bio uvod u odricanje od antifašističkoga karaktera i korijena današnje hrvatske države (onakve kakva je definirana Ustavom!). Tu je i korijen kampanje protiv maršala Tita. I opet samo usput: zanimljivo je kako Crkva koju sam već spomenuo >zaboravlja< da se taj isti Tito upravo njezinim biskupima, u prvome susretu godine 1945., predstavio kao >Hrvat i katolik

Ja procjenjujem cijelo razdoblje trajanja bivše Jugoslavije i sve aspekte života u njoj. A u tome razdoblju (pri čemu ne zanemarujem sve ono zbog čega je Hrvatska bila nezadovoljna s federacijom, pa je napokon iz nje i izašla!) dolazilo je s protekom vremena do sve veće liberalizacije, zemlja je napredovala, živjelo se materijalno sve bolje, granice su se otvarale, a bivša je federacija na čelu s Josipom Brozom Titom uživala sve veći ugled širom svijeta, u što se mogu uvjeriti i danas prilikom susreta s mnogim državnicima. U globalu gledano, Titova je bilanca, i kao vođe antifašističkoga pokreta u ratu i kao državnika u poslijeratnim desetljećima - pozitivna. Dok se mi sporimo oko toga smije li se trg u središtu Zagreba zvati njegovim imenom, po Titu se zovu trgovi i bulevari u nekoliko desetaka zemalja. Dok se neki kod nas trse ne bi li Tita izjednačili, u negativnome smislu - naravno, sa Staljinom, nema ni jednoga ozbiljnoga (i objektivnoga) povjesničara u svijetu koji bi se usudio povući takvu usporedbu (a oni koji znaju i manje poznate pojedinosti navest će kako je i Titov zakleti neprijatelj, Adolf Hitler, u jednome trenutku poželio da u svojoj vojsci ima tako sposobnih zapovjednika poput partizanskoga vođe u Jugoslaviji).

Hrvatska jest antifašistička

Stoga je potpuno jasno da je događanje na zagrebačkome Trgu maršala Tita tek dio razrađenoga scenarija u kojemu zdušno surađuju - da li iz neznanja, ili svjesno i s namjerom, to neću ocjenjivati - i neki mediji, odnosno ljudi koji rade u medijima. Svrha je toga scenarija srušiti antifašističke temelje današnje Hrvatske i pripremiti scenu za napredovanje u prošlost, za odmak od ujedinjene Evrope (koja može prihvatiti samo antifašističku Hrvatsku, jer je i sama sazdana na antifašizmu), za ulazak u izolaciju ili poluizolaciju u kojoj nitko neće inzistirati na borbi protiv korupcije, na razotkrivanju lopovluka, na istraživanju privatizacijske pljačke, na kažnjavanju i nedavno počinjenih zločina (svih, pa i onih koje su počinili Hrvati!), na pravnoj državi i ljudskim i manjinskim pravima. U taj se scenarij savršeno uklapa i široka akcija usmjerena prema bivšim partizanima koja se vodi - to sada prvi puta kažem - >pod kapom< ne redovne policije, nego obavještajne službe.

I sada neka mi netko kaže da o tome nemam pravo govoriti, da se tome nemam pravo suprotstaviti! Ne samo da imam to pravo, to je i moja dužnost. Građani Hrvatske i prije su znali na kojim pozicijama stojim. I izabrali su me dva puta za predsjednika Republike. Prema svima koji su me birali, svima koji su za demokratsku, u svijet uklopljenu i prema svijetu otvorenu Hrvatsku, za antifašističku Hrvatsku, ja imam dug da govorim i djelujem. I to ću raditi. Ne samo do kraja predsjedničkoga mandata, nego i dalje! Jer, Hrvatska jest antifašistička, ali to mora i ostati.

Glas Istre


 

 

11. rujna 2007.
Mesić: Gospodarstvo važnije od nacionalnog opstanka
Foto: Goran Mehkek/CROPIX
ZAGREB - Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić poručio je danas da je Hrvatskoj prihvatljiv samo onaj ekonomski program koji će zemlji omogućiti da u dogledno vrijeme živi od vlastitih prihoda, a ne od zaduživanja i prodaje imovine koje su stvarale prethodne generacije.

Potrebna nam je strategija koja će biti usmjerena povećanju proizvodnje, posebice proizvodnje za izvoz, te smanjenju nezaposlenosti, rekao je predsjednik Mesić otvarajući 83. Jesenski međunarodni zagrebački velesajam (JMZV) na kojem se do 16. rujna predstavlja 1.693 izlagača iz 49 zemalja, a zemlja partner je Slovenija.

Strategija koja će nam napokon omogućiti da počnemo živjeti od vlastitih prihoda, a ne na dug i od prodaje imovine pretpostavlja dva sporazuma - politički, kojim bi se sve stranke obvezale da će, ako dođu na vlast, nastaviti provoditi utvrđeni plan razvoja, i socijalni, kojim valja osigurati socijalni mir, a taj se sporazum mora temeljiti i na socijalnoj pravdi, istaknuo je Mesić.

Vezano za predstojeće parlamentarne izbore naglasio je kako su, umjesto velikih tema nacionalnog opstanka, danas najvažnija gospodarska pitanja. Podsjećajući da je i do sada govorio da se ne opredjeljuje za stranke, već za programe, u svom je govoru iznio svoje viđenje ekonomskog programa koji bi neku stranku predstavio kao dobrog kandidata, te mišljenje o donjoj granici ispod koje se ne smije ići.

"Kada je o ekonomiji riječ, za mene je prihvatljiv samo onaj program koji će Hrvatskoj omogućiti da u dogledno vrijeme počne živjeti od vlastitih prihoda", kazao je. Upozorio je, naime, na problem visokog vanjskog duga - po podacima Hrvatske narodne banke dug je u proteklih sedam godina mjesečno rastao za 230 milijuna eura, te ocijenio da je proteklih godina u Hrvatskoj konstanta život na dug i trošenje novca dobivenog prodajom imovine.

Za predstojeće izbore Mesić je političkim strankama poručio da moraju promijeniti kadrovsku politiku, da zemlju moraju voditi stručni i visoko moralni ljudi, da se u administraciji ne smiju smjenjivati iskusni stručnjaci samo zato da se otvore mjesta za stranačke ljude.

Istaknuo je također da državna administracija mora postati bitno djelotvornija, da veću ulogu moraju dobiti razvojne agencije te da u daljnjoj privatizaciji motiv ne smije biti samo novac, već u prvom redu razvoj poduzeća i očuvanje zaposlenosti.

"Na ključnim pozicijama u zemlji ne smiju biti ljudi koji će samo govoriti kako je sve u redu, odnosno da se postojeći problemi ne mogu riješiti. Hrvatska treba ljude koji će probleme rješavati i koji će joj tako omogućiti brži razvoj", zaključio je predsjednik Mesić u svom govoru na otvorenju Jesenskog velesajma.

Ovogodišnji JMZV koncipiran je kao skup međunarodnih specijaliziranih sajmova. To su sajmovi Energetika, Graditeljstvo, Emat (sajam zaštite okoliša), Interprotex (sajam zaštite osoba i imovine), Modernpark (sajam ambalaže), Arca (izložba inovacija), Telekomunikacije, Promet i logistika, Široka potrošnja, Eko-etno Hrvatska, Loring (sajam lova i ribolova), Poljoprivreda i prehrana, Dani mode te marketing i mediji

Jutarnji list

 


Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre