HIC http://www.made-in-croatia.com.hr/




Made-in-Croatia, hrvatski proizvodi i hrvatski suveniri


10.kolovoza 2019
U SUSRET VELIKOM BLAGDANU
Feljton: Gospi Sinjskoj u spomen


Gospa sinjska

(1) Čudesni put Gospine slike

Štovanje slike Gospe Sinjske počinje u njenoj prvoj postojbini, u franjevačkom samostanu u Ščitu nedaleko vrela Rame, koji su turski zavojevači više puta robili i palili, fratre ubijali, a slika je preživljavala. Autorstvo slike je dvojbeno, vjerojatno je s početka 17. stoljeća. U bijegu od Turaka ramski fratri poniješe sliku koja se 1688. nalazila u benediktinskom samostanu na Sustipanu i bila pohranjena u Velom Varošu u Splitu. Ne našavši konačno utočište u Splitu, fratri odnesoše sliku u Sinj
piše Hana BREKO KUSTURA

Početak štovanja kulta čudotvorne Blažene Djevice Marije od milosti, kako su fratri nazivali sliku prije njezina dolaska u Sinj, započelo je na Šćitu (Rami), njezinom prvom prebivalištu. U svojemu opisu povijesti Slike i Gospina prvog čuda, fra Ivan Marković, a kasnije i fra Stanko Petrov u djelu Gospa Sinjska 1921. vrlo pitoreskno opisuju mjesto nastambe ove slike koja je kasnije nazvana slikom Čudotvorne Gospe Sinjske.

Prva postojbina
Nedaleko od vrela rijeke Rame i varoša Prozora mjesto je Šćit, u kojem je u stara vremena bilo sjedište Samostana franjevaca sv. Petra (namastir sv. Petra). U prvoj navali turskih osvajača na ramski samostan 1557. on je u cijelosti porobljen i zapaljen, a njegovih šestoro subraće bivaju mučki ubijeni.
Upravo tih šest franjevaca: od kojih znamo imena petorice: fra Luka od Broćna, fra Leon od Vrlike, fra Luka od Duvna, fra Marko od Tihaljine i fra Petar od Rame prvi su ramski mučenici. Nakon rušenja ovog prvog samostana, ramski fratri sagradiše novi samostan. On je 1653. doživio ponovni prodor Turaka janjičara, koji su pred sobom palili i rušili sve, a franjevce poubijali.
U novim napadima turskih osvajača na ramski Samostan sv. Petra apostola 1661. i 1682.godine, čudotvorna slika, koja se nije nalazila na oltaru nego, kako piše prvi povjesničar Gospe Sinjske fra Petar Filipović (1703.-1769.), u jednoj udubini u zidu crkve preživljuje i odolijeva zlobi nekrsta, bijesu janjičara i sili vatre.
Štovanje ove Bogorodičine slike započelo je upravo u vrijeme teške sudbine kršćanskog svijeta. Naime, vjernici ramskoga kraja su očito slutili prisutnost Božje providnosti i misterija spasenja koje ova prava slika presvete Bogorodice (vera imago SS. Dei Genitricis) u sebi nosi. Autorstvo slike i danas je dvojbeno, a pretpostavlja se da je djelo mletačkog slikara s početka 17. stoljeća. Naslikana je na platnu, a dimenzije su joj 58X44 cm. Zadnju restauraciju Gospine slike kongenijalno je dovršio u lipnju 2005. Josip Delić, a sjaj prašnjavom zlatu Gospinih zavjetnih darova strpljivim i marljivim radom vratila je časna sestra Marija-Jelena Mijić.

Prvo Gospino čudo
Uz početak iznimno velikog štovanja Gospe Ramske, kasnije Gospe Sinjske, vezuje se priča o čudu mladića Ivana Mialjića koji se u drugoj polovici 17. stoljeća spremao postati fratrom. No, u vrijeme redovničkog oblačenja rastom je bio još uvijek toliko malen, da nije mogao obući redovnički habit, i nadređeni su ga namjeravali uputiti kući. U toj je potrebi molio i vapio pred slikom Majke od milosti uzdajući se u njezinu pomoć. Gospin kroničar, fra Petar Filipović je jedno vrijeme kasnije živio kao subrat s Ivanom Mialjićem, kojemu je zagovor Gospin pomogao narasti i postati fratrom.
Naime, nakon pokorne molitve pred čudotvornom slikom bio je zaređen za svećenika. Sam Mialjić kojeg se karakteriziralo kao vridna i kriposna fratra duboko je vjerovao da mu je upravo Gospa podarila veliku visinu tijela. Od ovog prvog Gospina čuda veliki dio kasnijih zapisa vezanih uz kult štovanja Gospe Sinjske zapravo su povijesti njezinih milosrđa.


Seoba slike u Dalmaciju
U bojazni da će ih stići turska osveta, ramski fratri, ne čekajući tursko obečašćenje zapališe sami svoju crkvu i samostan noseći najneophodnije što su trebali. Petnaestorica subraće zaputiše se skupa s vjernicima u listopadu 1687. u Cetinski kraj. Tijekom naredne godine dana uz potporu novih dvadesetak franjevačkih redovnika u Sinj se doselilo nekoliko obitelji bosanske i hercegovačke regije.
Iako je narod dolazio iz Kupresa, Livna, Glamoča, Duvna, Rakitnoga i Doljana, glavnina stanovništva doselila se iz Livna, Duvna, Rame i okolice Mostara. Dio fratara ostao je u Sinju nastavljajući apostolsku službu, dok je dio subraće krenuo put mora, noseći sa sobom i čudotvornu Sliku. Gospina se slika u siječnju 1688. nalazila u benediktinskom samostanu na Sustipanu u Splitu. Bojeći se izložiti sliku javnom štovanju, (u strahu bosanskih svećenika da im ne oduzmu sliku) ista je neko vrijeme bila pohranjena u Velom Varošu u Splitu, u kući Jure Bubičića.

Dolazak slike u Sinj
Ne nalazeći svoje konačno utočište u Splitu, ramski franjevci uputiše se put Sinja u kojem su na mjestu današenjeg groblja sv. Franje izgradili crkvu i manji ševaratni samostan. U Sinj dolaze 1696. godine. Gospinu sliku nisu odmah ponijeli sa sobom, već ju je pobožni štovatelj, fra Ante Pletikosić hodajući bos pješice iz Splita, preko Radošića donio u Sinj.
Dolaskom Slike u Sinj, fratri okupiše puk, ophode čudotvornu sliku i s velikim veseljem i puni poštovanja pjevahu duhovne pjesme. Otpratiše sliku do crkve. Tu je stave na oltar, da ju svatko vidi i pred njom se moli. Prvi okvir od pozlaćenog drveta načinjen je u Mlecima na inicijativu fra Ivana Mialjića. Prvi srebrni okvir slike nastao je 1748.godine.

(2) Nova crkva i Gospina slika

Fratri sagradiše novi samostan sa Svetištem Majci Božjoj, ispod samoga Kamička, a još nedovršenoj crkvi godine 1709. splitski je puk iza svake kitice latinskog "Misererea" na hrvatskome odgovarao: "Gospodine, smiluj se". To je ujedno i najstarije slavlje na hrvatskome jeziku, pred Gospinom slikom. U puku se vjeruje da je Gospa na čudesan način spasila Sinj, posadu od 700 vojnika protiv turske vojske od 60.000 ratnika
piše Hana BREKO KUSTURA

Budući da su crkvica i samostan sv. Franje bili ponešto s neruke, kako piše Fra Ivan Marković, fratri odlučiše sagraditi novi samostan sa Svetištem Majci Božjoj, ispod samoga Kamička, a istočno od sinjske Tvrđave. Temelji novoj crkvi udareni su 1699. godine, a 1712. bila je većim dijelom pokrivena. Dozvolu od mletačkih vlasti za izgradnju novoga samostana, na posjedu koji im je darovala Mletačka Republika, ishodio je fra Pavao Vučković (1658.-1735.), rodom iz Duvna, tadašnji gvardijan maloga samostana sv. Franje.

Misno slavlje na hrvatskom
Zanimljivo je spomenuti da se početak gradnje crkve odigravao za vrijeme dok je fra Pavao bio odveden u tursko sužanjstvo 1698. u Bagdad, iz kojeg se vratio tek 1703. godine.
Isprva negodujući, venecijanske su vlasti dopustile gradnju kojoj je navlastito pogodovala i preporuka tadašnjega splitskog nadbuskupa Cosmija. Nacrte crkve s apsidom i četiri pobočne kapele načinio je Ivan Franov Macanović (Ragužeo), a izvođač radova je bio Andrija Ruspini iz Bergama, koji u izjavi iz 1712. navodi da je za gradnju crkve bio dobro plaćen.
U pismu datiranom 24. rujna 1705. fra Pavlov prijatelj, venecijanski providur Antun Mocenigo, piše kako je za novu sinjsku crkvu isposlovao od Senata dio desetine, a fratri neka svakog dana mole dvije 'Zdravo, kraljice', jednu za njega, a drugu na njegovu nakanu.
U još nedovršenoj crkvi godine 1709. splitski je nadbiskup Stjepan Cupilli održao liturgijsku službu i propovijed na hrvatskome jeziku, pred slikom Majke od milosti. U opisu misnog slavlja te godine navodi se kako se za vrijeme procesije pjevao na latinskom Miserere, a narod je iza svake kitice latinskog Misererea odgovarao: Gospodine, smiluj se, i to na hrvatskome jeziku! Ovaj zapis upućuje da je spomenuto misno slavlje ujedno i najstarije slavlje na hrvatskome jeziku, pred Gospinom slikom.

Pod novim okriljem
U vrijeme kad je crkva većim dijelom pokrivena, 1712., imala je već pet kapela, širine 15 metara. Od ulaznih vrata do glavnoga velikog oltara crkva je mjerila oko 27,5 metara. Fratarski kor se nalazio u samoj velikoj kapeli, a ispod kora se nalazila kripta u kojoj su se pokapali fratri. Iste je godine, 1712. bilo dovršeno južno krilo samostana sa 16 malih soba.
U novo je okrilje, tj. u crkvu pod Kamičkom, slika Čudotvorne Gospe Sinjske definitivno preseljena najvjerojatnije nakon preseljenja fratara, početkom 1715. Nesretnim događajem 1. siječnja 1715. kada je nemarom samostanskog učenika Ivana Dedića Lokme mali samostan uz crkvicu sv. Franje izgorio, fratri su bili primorani useliti u novu Marijinu crkvu.
Gospa postaje tako i Gospa Podvaroša.
Na sam blagdan Epifanije 1715. godine Turci su navijestili rat Mlečanima. U tim novim okolnostima, dio građevinskog materijala koji je bio namijenjen konačnom dovršetku samostana i nove fratarske crkve fra Pavao Vučković je dao za utvrđivanje bedema na sinjskoj Tvrđavi. Skupa sa šestoricom svoje subraće povukao se u Tvrđavu na Starome gradu.

Gospa spasiteljica
Na početku opsade sinjske Tvrđave Turci su novu crkvu i franjevački novi samostan mahom devastirali. Fratri su sliku Majke od Milosti stavili u crkvicu sv. Mihovila na Starome gradu na oltar sv. Barbare.
Fra Petar Filipović zabilježio je čudesnu moć kojom je Gospa spasila Sinj i njegov puk, posadu od 700 vojnika protiv turske vojske od 60.000 ratnika: Kad građani razumiše da je Gospa u gradu, mnogi se uzradovaše i k njoj se utekoše i s molitvom i zaviti, koja im dade taki slobod, taku jakost da se viteški braniše i obraniše.
U Dnevniku (Diario) koji opisuje opsadu Sinja od 7. do 15. kolovoza 1715. spominje se kako je u noći uoči blagdana Marijina Uzašašća, odnosno Velike Gospe, kad je svitao dan naše Zaštitnice na nebo uznesene, neprijatelj pod Sinjem u najvećoj tišini digao topove i uz pratnju cijeloga tabora vratio se u svoja prvotna staništa u Livno. U zapisu fra Petra Filipovića stoji: Da je ovo bilo Gospino dobiće, sumnje nema; pak i Turci isti posli govorili su da su gledali svaku noć u vrime obsidnuća hodit po zidu grada jednu ženu u velikoj svitlosti.
Narod pobjednik bio je uvjeren da je Gospa učinila čudo, stoga se nakon pobjede sa slikom Gospe uputio u zapaljenu samostansku crkvu... Bila je to prva procesija s Gospinom slikom, koja je utrla tradiciju svih kasnijih procesija s Bogorodičinom slikom na blagdan Marijina Uzašašća. Ramska Gospa od Milosti postade tako uistinu Čudotvorna Gospa Sinjska, zaštitnica Grada.

 

(3) Krunjenje slike i novi val štovanja

U znak zahvale Gospi za iznimnu pomoć vojnici časnici u Veneciji naručiše zlatnu krunu s križem da bi okrunili Gospinu sliku. Kruna je okićena cvijećem, anđeoskim glavama, a na dnu je ugravirano: "Zauvijek okrunjena slavi-godine 1715. - In perpetuum coronata triumphat-anno MDCCXV". Krunidba slike, kojom je nadbiskup Cupilli priznao čudotvornost događanja i time odobrio štovanje slike, dogodila se na Tvrđavi u Sinju 22. rujna 1716.
piše Hana BREKO KUSTURA

Iako bi se mogli pretpostaviti i drugi razlozi povlačenja turskih trupa u bici pod Sinjem 1715. godine, sudionici bitke, branitelji Sinja, čvrsto su vjerovali da je izvojevana pobjeda djelo pomoći Čudotvorne Gospe Sinjske. Božje djelo posvjedočuje u svojem izvješću od 16. kolovoza i generalni providur: Bog je počeo dokazivati svoju svetu zaštitu ovoj provinciji, oslobodivši prošle noći, na Dan Uznesenja Djevice, veoma važnu tvrđavu Sinj, izmučenu krvavom opsadom goleme turske vojske.
Istu poruku prisutnosti volje Blažene Djevice Marije, na misi zahvalnici dan nakon pobjede, 16. kolovoza 1715. godine, ističe i splitski nadbiskup Cupilli, navodeći da je Ona (Gospa), prisilila Turke da napuste opsadu sinjske tvrđave.
Zagovor Gospin u svojim napisima kasnije navodili su i kroničar sutješkog samostana fra Nikola Lašvanin, koji bijeg Turaka objašnjava ovako: Tako hotijaše Blažena Djevica Marija, koja dade Hrvatom snagu da grada Turkom ne dadoše, te povjesničar Vinjalić.
Od vremena ovoga povijesnog događaja štovanje Bogorodičine slike, koju se smatra čudotvornom, proširuje se izvan granica grada Sinja - na cijelu Dalmaciju i južnu regiju Bosne.



"Zauvijek okrunjena slavi!"
U znak zahvale svojoj Gospi za iznimnu pomoć, vojnici časnici sakupiše 80 cekina i u Veneciji naručiše zlatnu krunu s križem, koja je bila namijenjena krunjenju Gospine slike. Kruna je okićena cvijećem, anđeoskim glavama, a na samom dnu stoji ugraviran tekst: Zauvijek okrunjena slavi-godine 1715. - In perpetuum coronata triumphat-anno MDCCXV. Oficijelna krunidba slike, kojom je i sam crkveni autoritet - nadbiskup splitski Cupilli - priznao čudotvornost događanja i time odobrio posebno štovanje slike, dogodila se u Sinju tijekom zavjetne mise na sinjskoj Tvrđavi, 22. rujna 1716. godine. U nadbiskupovoj su pratnji bili još i kanonik Andrija Karlović i Ivan Cippico sa skradinskim kapitularnim vikarom.
Nakon zavjetne mise nadbiskup Cupilli, u bijelom plaštu i s bijelom mitrom na glavi, pred Gospinom slikom zapjevao je gregorijanski koral Magnificat anima mea (Veliča duša moja). Slijedila je potom molitva iz Marijanskog oficija, nakon čega je biskup pokadio sliku i stavio krunu iznad Bogorodičine glave, pjevajući marijansku antifonu: Salve regina: Zdravo, Kraljice, majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše, zdravo! Krenula je potom procesija s vanjske strane tvrđave. Za križem u procesiji prvi su išli franjevci, kanonici i nadbiskup, a za njima pučanstvo s vojnicima i slikom Čudotvorne Gospe Sinjske. Čast nošenja slike imao je providur Paolo Foscolo, knez Bartoluzzi, zapovjednik posade potpukovnik Brand i kapetan Manzecca. U procesiji su se pjevali i drugi marijanski napjevi, među kojima posebno latinski Ave maris stella (Zdravo zvijezdo mora). U opisu ove procesije stoji da je pjevanje klera i puka bilo praćeno pucanjem prangija (mužara).
Povratkom procesije na sinjski Stari grad (tvrđavu) nadbiskup je okrunjenom slikom dao blagoslov Cetinskoj krajini i sliku smjestio u crkvu sv. Mihovila.


Prijenos u novu crkvu
Nakon dovršetka većeg dijela novog samostana i crkve sinjski su fratri 1721. godine željeli u crkvu pod Kamičkom prenijeti i Gospinu sliku, što je naišlo na oštro protivljenje časnika i vojske u tvrđavi. Uzdajući se u njegove dobre diplomatske veze, fratri poslaše svojeg izaslanika fra Pavla Vučkovića u Veneciju. On je kod dužda Giovannija Cornera II. uspio isposlovati odobrenje povrata slike franjevcima. Očevidac je ovog događaja bio i fra Petar Filipović koji je ovako opisao prijenos: Da je tada vidit plač i oni(h), koji bijahu u gradu, i onoga puka, koji bijaše na dvoru. Prvi plačući od žalosti, a drugi od velike radosti, istinito kamen bi proplakao. Iz Filipovićeva djela Razpisanje doznajemo da je prijenos slike bio popraćen procesijom u kojoj su subraća franjevci pjevali duhovne napjeve, a puk plačući Bogu zahvaljivao.
Gospa Sinjska - "majka puka"
Za pučku je pobožnost od iznimne važnosti već od samih početaka vjere u čudotvornost Gospe Sinjske (i prije dolaska njezine Prilike iz Rame u Sinj) bio izniman osjećaj bliskosti puka sa svojom zaštitnicom. U svojoj analizi uloge Gospe Sinjske u životu puka moralni teolog, Sinjanin dr. fra Luka Tomašević, lijepo je istaknuo da je upravo Gospa Sinjska najviše Gospa puka: Za cetinski narod, Gospa Sinjska je kohezijska snaga, nešto što životu daje sigurnost zaštite i sigurne pomoći.
Ljubav je to rođena u nemilom strahu i životnoj potrebi, a kako znamo, ljubav rođena upravo u životnoj potrebi je ujedno i najtrajniji oblik ljubavi. Dapače: postojana, ističe fra Josip Ante Soldo.



(4) Svjedoci štovanja našeg doba

Svetište je Gospe Sinjske nakon 1752. jako poznato, a tadašnji papa Benedikt XIV. udjeljuje mu papinski oprost, što se u povijesti svetišta drži početkom njegove dokumentirane pisane povijesti, koja se dijelom može pratiti i kroz Gospine milosti, ispovijedi vjernika i popisa čuda za koje vjernici drže da su djelo Sinjske Gospe. Moralni teolog fra Luka Tomašević smatra da je odnos naroda i Gospe Sinjske suštinski gledano odnos povjerenja: Ona je čudotvorna, djeliteljica i posrednica milosti
piše Hana BREKO KUSTURA

Svetište Gospe Sinjske, Majke od Milosti, u kojemu vjernici hodočaste tražeći milost, zavjetujući se svojoj tješiteljici, od samog je 18. stoljeća bilo posebni posrednik nebeskog i zemaljskog, veza malog pobožnog čovjeka i njegove Majke.

Mater miericordiae
Doista, sinjska mater misericordiae vjernicima njezina kraja i hodočasnicima upravo je to: Majka koja svoje dijete u okrilje prima, od zla štiti i dobru upravlja. Kako je Svetište nastalo upravo u kontekstu ratnih vihora, u vrlo burnom vremenu u kojem grad Sinj i Cetinska krajina doživljuju oskrvnjenje svojeg ognjišta i neizvjesnost vlastitoga sutra pred navalama Turaka, njegova snaga tim je jača, jer je upravo jedini spas pučanima Sinja u to vrijeme mogla pružiti vjera u pomoć Božju.
Svetište je nakon 1752. bilo iznimno poznato, a tadašnji papa Benedikt XIV. udijelio je Svetištu Gospe Sinjske papinski oprost. Taj se trenutak u historiografiji svetišta smatra početkom njegove dokumentirane pisane povijesti. Jedan dio te povijesti možemo pratiti i kroz povijest Gospinih milosti, ispovijedi vjernika i popisu čuda za koje vjernici vjeruju da su djelo Sinjske Gospe.

U tom je kontekstu, upravo glede paralele društvenih konteksta (1715. i 1991.) zanimljivo pratiti povijest molitvi Gospi, koje su vjernici upućivali Gospi u davnim, ali i na žalost ne tako davnim, opetovanim ratnim pustošenjima tijekom Domovinskog rata devedesetih godina 20. stoljeća. Ono što je zajedničko u tim predanjima jest uloga Gospe i njezina puka koju je tako izvrsno definirao moralni teolog, fra Luka Tomašević. On nas podsjeća da je odnos naroda i Gospe Sinjske suštinski gledano odnos povjerenja. Ona je bila i ostala premila majka od koje se spontano očekuju razne milosti. Ona je čudotvorna, ona je djeliteljica i posrednica milosti.
Na dragocjenim listovima samostanskih molitvenih zapisa vjernika i hodočasnika Gospi Sinjskoj nastalih u prošlom stoljeću kao da iščitavamo upravo tu blisku vezu vjernika iz cijelog svijeta (molitve su pisane osim na hrvatskom, na engleskom, poljskom, njemačkom i francuskom) sa svojom Gospom od Milosti koja je baš kao u doba napada turskih hordi, ostala narodu jedini, sigurni spas.


Svjedočanstvo milosti
Vjernici se svojoj Gospi obraćaju izravno, poput ispovijesti vrlo bliskom prijatelju, uvijek počinjući molitvu ili zahvalu sa: Draga Gospe ili Majko naša. U zapisu posjete vjernika Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske iz godine 1960., 12. kolovoza, stoji dirljivo svjedočanstvo milosti Gospe u 20. stoljeću: pomoćnik župnika je zapisao, a sretni vjernik, rođen godine 1889. ispričao priču o razlozima svojeg 35. zavjetnog hodočašća Gospi Sinjskoj: U vrijeme kad je bio mladić nalazeći se u bolnici, nakon dugogodišnje borbe s bolešću i ranama na nozi, bila mu je određena amputacija noge. U noći prije planirane operacije u snu je vidio Gospu Sinjsku. Zavjetovao joj se. Ujutro je pušten kući. Došavši domu noga je zauvijek zacijelila, nikada ga nakon toga više nije zaboljela. Vjernik tu milost pripisuje "susretu" sa svojom Sinjskom Gospom i obećaje da će joj vjerno hodočastiti i svakim novim posjetom obnavljati zavjet.
Pomoćnik je župnika vidno dirnut ovom ispovijedi Gospina čuda, velikim naslovom u knjizi ispisuje: Milost Gospe Sinjske!


Molitve devedesetih
Devedesete su godine prošlog stoljeća doba intenzivnog obraćanja puka cetinskoga kraja svojoj zaštitnici. Pisani zapisi molitvi i zahvala jasno svjedoče povijesni kontekst u kojem se Sinj i okolica tada nalaze. Bogorodica kao posrednica između Božje volje i puka intenzivno se zaziva, vapi i moli. Narod je ponovno u životnoj opasnosti, a samostanske knjige vjerno će pokoljenjima koja dolaze zauvijek svjedočiti koliko snažno Sinjani u to doba duboko mole za život, mir, za Hrvatsku! Čudotvornu Gospu Sinjsku oslovljavaju kraljicom mira.
Fascinantna je količina molitvi upućenih Gospi, nastalih iz pera mladih ljudi koji u to vrijeme mole za svoje prijatelje i braću na ratištima. Potresni zapisi samostanskih spomen-knjiga bolno svjedoče o gubicima bližnjih. Čitajući te zapise, iščitavamo ne samo povijest grada Sinja, već i izravna svjdočanstva Gospinih milosti u najrecentnije doba.
I ovaj put patriotski san o slobodnoj domovini nije ništa manje bolan od onog sna iz 1687. koji je taj isti narod pokrenuo na trnoviti put iz Šćita (Rame) u Sinj.
Pred oltarom Gospinim u Sinju 1991. anonimni vjernik piše: Ovaj je oltar vrelo mira i sigurnosti.O koliko milosti si nam do sada dala! O, Majko od milosti, Gospe Sinjska sva tvoja djeca u ovom trenu, evo mole: Pomozi! Nastupili su teški dani. Rat razara. Gasi živote. Ti si pomoćnica kršćana i kraljica mira. Sve uzdahe naše prinesi svojim čistim rukama vječnom ocu i izmoli zaštitu i mir za nas grešnike.

(5) Iz riznice pjesničkih ostvarenja
Prvi pjesnik štovatelj Gospe Sinjske bio je fra Petar Knežević (1701.-1768.), koji u njezinu Svetištu vodi kor i naučava crkveno pjevanje, a osim pjesničkoga, pripisuje mu se i skladateljski rad. Širiteljem Gospine slave drži se franjevac Stanko Petrov (1887.-1963.) koji se iz poštovanja prema svom učitelju fra Andriji Kačiću Miošiću (Starcu Milovanu) naziva Milovanov. Jedna od rijetkih žena pjesnikinja Gospi Sinjskoj je i Ruskinja Katarina Arcjuk, podrijetlom iz ugledne ruske obitelji
piše Hana BREKO KUSTURA

Važan doprinos povijesti štovanja Čudotvorne Gospe Sinjske pripada franjevcima i pjesnicima, promicateljima njezina kulta. Svojim su stihovima izražavali zajedničku zahvalnu molitvu svojega puka Gospi, u danom povijesnom trenutku. Pjesničke radove nastale u čast Gospe dijelimo u tri skupine: pjesme nastale u 18. stoljeću, pjesme iz razdoblja romantizma, te suvremene pjesničke ostvaraje 20. i 21. stoljeća.


Prvi Gospin pjesnik
Prvi pjesnik štovatelj Gospe Sinjske bio je fra Petar Knežević (1701.-1768.), koji velik dio svoga redovništva provodi u njezinu Svetištu kao voditelj kora i učitelj crkvenoga pjevanja, a danas mu se osim pjesničkoga pripisuje i skladateljski rad te autorstvo nekih od napjeva u dvama rukopisnim kantualima iz 1767., koji se danas čuvaju u Samostanu u Sinju. Bogorodici je posvetio zbirku pjesama Pisme duhovne razlike, tiskanu u Veneciji 1765. U zbirci je ukupno sedam pjesama posvećeno Gospi Sinjskoj.
Dok je pisao pjesmu Tebe vazda, o Marijo, hoću štovati, potpuno je izgubio vid na jedno oko, a dvije godine nakon toga potpuno je oslijepio. Zavjetovavši se Gospi Sinjskoj, vid mu je vraćen, a taj je događaj opisao u pjesmi Majki primiloj Mariji na poklon:
Vid buduć mi povratila
Majka slatka i primila
Sad joj većju dužnost imam
Zato pismu preuzimam.
Najdojmljiviju sliku Bogorodičine savršenosti prikazao je u pjesmi Na slavu čudotvorne Majke od milostih, koja je pod Sinjem koja počinje stihovima Sinjska slavna, o Priliko:
.... Svej u Tebi plemenito
Što se vidi, i nahodi...
U sedam pjesama, nastalih mahom u prigodi blagdana Velike Gospe, a u čast Čudotvorne Gospe Sinjske, Knežević opisuje preobrazbe Gospine slike koja mijenja izraz lica u vremenima zlih slutnji postajući žalosna i blijeda. Također, Kneževićeva Gospa ima radosni izraz lica u trenucima uslišanja molitvi. On je tipični predstavnik narodne duhovne lirike, koji gotovo vjerno rabi osmeračku strukturu stiha. Njegov je pjesnički izraz pod utjecajem narodne predaje, jako blizak narodnim pripovijedanjima.
Ovaj veliki prvi Gospin pjesnik pokopan je ispod glavnog oltara u sinjskom Svetištu, a Gospi Sinjskoj zahvaljuje i milost sretne smrti. Naime, 18. lipnja 1768. dok su fratri pred Gospinom slikom nakon Lauretanskih litanija pjevali hvalospjev Sva si lijepa, o Marijo, Knežević je tražio da se otvore vrata njegove sobe u kojoj je ležao na umoru. Ponavljajući tekst O, Marijo umro je na rukama ondašnjega sinjskoga gvardijana fra Frane Buljana. Za njega je Gospa Sinjska bila i ostala ures sinjski i majka čudesa.

Učenik Starca Milovana
Epitet širitelja Gospine slave zasluženo nosi franjevac Stanko Petrov (1887.-1963.) koji je sebe iz poštovanja prema svom učitelju fra Andriji Kačiću Miošiću (Starcu Milovanu) nazivao Milovanov. Punih 40 godina bio je profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji i duhovnik pri Franjevačkom sjemeništu Sinj, te prvi urednik glasnika Gospa Sinjska. Nakon studija teologije, specijalizirao je grčki i latinski u Fribourgu. U godini svoje smrti, zapisao je Gospi Sinjskoj: Ljubim Te još od mojih najmlađih dana, i ljubav Tvoja neće umrijeti u meni... u Tvojoj ljubavi moje je veselje, moja radost, moj mir i moja sreća!
Fra Stanko je autor jedne od najljepše spjevanih pjesama Gospi Sinjskoj koja počinje stihovima:
Svrni svete oči blage
Sa oltara, Majko, tvog
Iz te tvoje Slike drage,
Koju slavom resi Bog...
Pjesma je prvi put objavljena u Šibeniku 1930. u molitveniku Vjenčić molitava Gospi Sinjskoj. U Rimu godine 1955. objavljen je i spomen-vijenac fra Stanka Petrova naslovljen Pod okriljem majke od milosti,
a u prigodi 100. obljetnice prve hrvatske franjevačke klasične gimnazije u Dalmaciji u Sinju (1854.-1954.). Spjev je zamišljen kao pripovijed Starca Guslara koji uz tihu pratnju gusala, u šest slika, pripovijeda povijest franjevačke crkve, sinjskoga samostana i škole, te povijest štovanja Čudotvorne Sinjske Gospe.


Gospina pjesnikinja
Zaslugom fra Stanka Milovanova u glasniku Gospa Sinjska objavljeno je tridesetih godina 20. stoljeća niz pjesničkih ostvarenja Gospi Sinjskoj u čast. Jedna od rijetkih žena pjesnikinja Gospi Sinjskoj (dokaz štovanja Gospe i izvan granica sinjske regije) bila je Ruskinja Katarina Arcjuk. Potječući iz ugledne ruske obitelji, nakon Oktobarske revolucije 1917. napustila je rodnu Rusiju, udala se za vojnoga glazbara Arcjuka, a godine 1918. stupila u Katoličku crkvu. Čudotvornoj Gospi Sinjskoj u Sinju 1938. piše pjesmu O, preslatka majko, ispred Tvog oltara... gdje u posljednjoj strofi progovara o svom izgnanstvu moleći Gospu Sinjsku za povratak svojem rodnom kraju:
Ja se dičim, Majko, jer sam Tvoje dijete
Kad progonstvo moje jednom dođe kraju,
Sjeti me se, Majko, u Tvom lijepom raju,
Otvori mi vrata Domovine svete!"

 

izvor: Slobodna Dalmacija, kolovoza 2005. /HIC.hr
foto:



Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre