HIC http://www.made-in-croatia.com.hr/
HIC-vijesti

zlatnici i srebrnjaci, idealna poklon

Atena extra djevičansko maslinovo ulje

26.ožujka 2021.
BAKA GA NAUČILA NA HRVATSKOM PSOVATI
Anton Skarmeta ugledni južnoamerički književnik hrvatskih korijena

Antonio Skarmeta

Antonio Skármeta rodio se u obitelji doseljenika s Brača ali na hrvatskom, kako je sam jednom rekao, nažalost zna samo psovati. To je naučio od bake u svojoj rodnoj Antofagasti, po čijoj se kuhinji motao u najranijem djetinjstvu. Iz njezine je kuhinje pošao u svijet s već očitovanim pripovjedačkim darom. Naime, baka je redovito slušala sapunice na radiju, a u Antofagasti je tada napon često padao pa bi znalo nestati struje baš u zao čas, kada se baka bila pripravila slušati peripetije svojih omiljenih glumaca. Tužnoj baki tada bi elokventni unuk nastavio razvijati priču onako kako je to moglo biti. I u tome je bio toliko uspješan da kada bi struje i bilo, baka bi mu rekla: “Antonio, pričaj mi ti, tebe radije slušam!”


Značaj Skármete za južnoameričku književnost potvrđen je s više najznačajnijih nagrada: Premio Planeta za roman Viktorijin ples te Premio Planeta – Casa de América – España za roman Dani duge; dobitnik je i Prix Mèdicis u Francuskoj, Goetheove medalje u Njemačkoj te niza talijanskih nagrada: Grinzane Cavour, Elsa Morante i Ennio Flaiano; za knjigu La Composición dobitnik je priznanja UNESCO-a za dječju književnost. Skármetinoj političkoj korektnosti nema se što prigovoriti: domovinu je napustio 1973. i to kao predavač na studiju književnosti u Santiagu, da bi se vratio tek 1989. kada Pinochet više nije bio na vlasti.

Nakon osnovne i srednje škole u Antofagasti, završio je studij filozofije u Santiagu, a magistrirao je na Sveučilišta Columbia u New Yorku. Proglašen je počasnim doktorom na Colorado College u SAD-u. Predavao je čileansku i hispanoameričku književnost na sveučilištima u Santiagu, Washingtonu, Saint Louisu, Charlottesvilleu, Darmouthu i Bonnu, a sudjelovao je i na skupovima na više od 50 sveučilišta diljem Latinske Amerike.

U Hrvatskoj, u prijevodu Marije Roščić Paro, obavljeno je pet Skármetinih romana: Nerudin pismonoša/Žarka strpljivost, Pjesnikova svadba, Djevojčica i trombon, Victorijin ples i Dani duge.

O svojem najvećem svjetskom uspjehu, priči o poštaru koji nobelovcu Pablu Nerudi donosi pisma i s njim razgovara o poeziji, Skármeta je ostavio autobiografski zapis u šarmantnoj knjizi Neruda i nevidljivi čovjek – esejiziranoj biografiji Pabla Nerude, s izborom 20 Nerudinih pjesama; i knjigu i pjesme prevela je na hrvatski također Marija Roščić Paro.

Desetak godina nakon vojnog udara u Čileu, dok je živio u Europi i bio bez novčanih briga zahvaljujući svojim uspješnim filmskim scenarijima, Skármetu je obuzela nostalgija. Čak i više, bila je to prava tjeskoba, opsesivna čežnja za sretnim Čileom, kakav je ostao u njegovu sjećanju. Spremio se na ambiciozan pothvat: nakanio je napisati, kako sam kaže, totalni roman, gigantomahiju u stilu Sto godina samoće Gabriela Garcíe Márqueza, Školice Julia Cortázara ili Stoljeća prosvijećenosti Aleja Carpentiera. Trebao je to biti roman koji počinje sa stvaranjem svijeta, a završava državnim udarom, koji sadrži sav mit i sve moguće potankosti o Čileu. Za taj zadatak bio je spreman odreći se svega na godinu dana, filmova, čitanja i flertovanja; i dobro mu je išlo, sve dok ga nije posjetio njemački producent.

Skármeta je baš taj dan napisao prizor u kojemu razgovaraju poštar i Neruda – koji su bili tek dvojica od stotinjak likova tog veledjela u nastajanju – a producent ga je molio da napravi pauzu i napiše za njega neki novi scenarij. Ispijajući čileansko vino Skármeta je tu večer ponavljao ne, ne i ne, sve dok nije rekao da, i potpisao ugovor, dobivši zauzvrat ček s akontacijom. Svoj veličanstveni roman prekinuo je na 475. stranici – da mu se više nikad ne vrati – i nakon nekoliko mjeseci dovršio priču. Scenarij je imao vrlo čudnu i zapetljanu sudbinu kojom se ovdje nećemo detaljno baviti; dovoljno je reći da se producentu svidio te da je svoju moć uvjeravanja, za koju smo već vidjeli da je iznimna, ponovno iskoristio na Skármeti, nagovorivši ga da sam režira taj film. Čileanski pisac to je i napravio 1983., sa solidnim rezultatom, ali i s važnim nusproduktom te avanture: scenarij je pretvorio u roman dug 140 stranica i objavio ga 1985. pod nazivom Žarka strpljivost.

I sada počinje bajka. Talijanski komičar Massimo Troisi, ravan Robertu Benigniju za kojega je u međuvremenu čuo cijeli svijet, nalazi tu knjigu u jednoj napuljskoj knjižari, pročita je u jednom dahu i javlja se redatelju Michaelu Radfordu, čiji mu se film Drugo vrijeme, drugo mjesto veoma svidio. Troisi je Skármetin roman, nastao po scenariju, ponovno pretvorio u scenarij, ali Radfordu se nije svidio. Zatim Radford, Troisi i njegova bivša partnerica Anna Pavignano odsjedaju u hotelu na plaži Santa Monice i rade treću verziju: Neruda nije više u svom domu na Isla Negra 70-ih, nego u Italiji 50-ih, na otočiću Procida u Napuljskom zaljevu. Troisi je želio biti i suredatelj, ali njegovo loše zdravlje, narušeno reumatizmom od kojega je bolovao od djetinjstva, nije mu to dopustilo. Dapače, srce mu je toliko slabo da su sve scene snimljene od prve, eventualno iz druge. Troisi je čak i sve dijaloge snimio unaprijed, za slučaj da ne doživi kraj snimanja. Umro je od srčanog udara dan nakon njegova završetka, u sestrinoj kući, i nije bio u Los Angelesu 1995. kada je film Il postino osvojio Oscara. Ta je priča otada prikazana na stotinama kazališnih pozornica, a adaptirana je i u operu koju je skladao Daniel Catán, dok je ulogu Pabla Nerude premijerno otpjevao Plácido Domingo u Operi u Los Angelesu, da bi nakon toga opera bila izvedena u Beču, Parizu, Meksiku, Čileu i Španjolskoj.

Pod naslovom Nerudin poštar Skármetin roman objavljen je u Čileu 2018. kao znak definitivnog povratka pisca u svoju čileansku domovinu – čijoj će književnosti zauvijek pripadati i koji je u tu književnost uveo svoju hrvatsku pradomovinu.

U Čileu je, uz veliki medijski interes, proslavljen 80. rođendan pisca kojega tamo smatraju ravnopravnim Gabrieli Mistral, Pablu Nerudi i Isabel Allende – to je Antonio Skármeta, umjetnik hrvatskih korijena.

Svečanost je organizirao Universidad de Chile u Santiagu, gdje je pisac diplomirao, a tom prilikom mu je 7. studenog 2020. rektor Sveučilišta Ennio Vivaldi uručio posebnu nagradu – Rektorsku medalju. Prisutni su bili brojni književnici, umjetnici i znanstvenici ne samo iz Čilea, nego i iz drugih južnoameričkih zemalja te SAD-a, Njemačke, Italije i Španjolske.

Boris Beck, Hrvatska matica iseljenika



 

 

dijaspora.hr / HIC.hr
foto:

 



Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre