Odaberite knjigu!


cijena 150 Kn

 



Ovaj banner možete
postaviti na
svoju stranicu

 

 

MUDŽAHEDINI (The Taliban)


Kako je AID SEADA KIKIĆA sakrio zločine mudžahedina
EL KHATAMI JE TJERAO ZAROBLJENE FRATRE
DA LJUBE OTKINUTU GLAVU


Prema svjedočenju Ali Hamada, napad na Guču Goru izveden je početkom ljeta 1993. godine i tom prilikom je ubijeno dvadesetak ljudi hrvatske nacionalnosti, uglavnom civila. Napad su izveli pripadnici jedinice El Mudžahid.

Najveći broj spomenutih ubistava, navodi Ali Hamad, izvršio je Abu Mina, inače zadužen za bezbjednost i specijalne zadatke u odredu El Mudžahid, a kasnije u zajednici Bočinja. Egipćanin Abu Mina spomenuta ubistava izvršio je motornom pilom i velikim nožem. Ali Hamad tereti Abu Mina i za ubistvo jednog četrnaestogodišnjaka dječaka na području Orašca gdje se izvodila vojna obuka budućih pripadnika odreda El Mudžahid.

Ubistvo je izvršeno neposredno nakon otpočinjanja sukoba između Armije BiH i HVO-a a dječakov otac bio je prisiljen gledati kako mu ubijaju sina. U tom gnusnom činu Abu Mini je, prema svjedočenju Ali Hamada, pomagao Karaya Kamela Bin Aliju zvani Abu Hamza koji se zbog ubistva Abu Velida od 1997. godine nalaze na izdržavanju zatvorske kazne u Kazneno-popravnom domu Zenica, a nedavno je bio kolovođa pobune zatvorenika koji su između ostalog tražili amnestiju!?

Ali Hamad navodi također da je na Orašcu lično vidio ubistvo jedne osobe srpske nacionalnosti. Prije počinjenog ubistva zarobljena su četiri fratra koja su trebala biti razmijenjena za zarobljene suborce. Izvjesni El Khatami zvani Abu Maiz iz Saudijske Arabije je rekao - sada ćete vidjeti kako mudžahedini ubijaju i pozvao je izvjesnog Sabahudina.

Dao mu je nož i rekao - mi ćemo ti omogućiti da ubije jednog Srbina - pošto spomenuti Sabahudin nije bio vojno sposoban za borbu. Nakon toga Asim Ramulju je, prema svjedočenju Ali Hamadija, udario žrtvu i oborio na zemlju. Držao mu je noge da se ne može micati, a Sabahudin mu je sjeo za vrat i zaklao ga. Zatim je El Khatami odvojio glavu od trupa i odnio je do četiri zarobljena fratra tjerajući ih da ljube odrubljenu glavu. Isti čovjek, El Khatami, Ali Hamadu je pričao da je on zajedno sa Imadom El Misriom, Abu Minom, Abu Mealiom, Abdul Barrom i Abu Hamazom ubio dvojicu Britanaca, navodno novinara BBC-a. Incident se desio neposredno prije izbivanja sukoba sa HVO-om kada su dvojica Britanaca došla da prave reportažu o odredu El Mudžahed.

Nakon obećanja da će im biti udovoljeno, novinari su došli na područje Bijelo Buće kod Travnika gdje je bilo smješteno oko 70 mudžahedina. Pripadnici jedinice izvršili su privođenje, pretres i ispitivanje koje je bilo praćeno prijetnjama i mučenjem, pa su ovi na kraju priznali da su britanski špijuni. Nakon iznuđenog priznanja odvedeni su i pogubljeni prvo hicem u glavu, a potom i rafalnom paljbom iz automatske puške.

Šef AID-a za ovo područje Sead Kikić ne samo da je bio dužan proslijediti svjedočenje Abu Hamada, što navodno nije učinio, već je kao djelatnik Agencije za dokumentaciju i istraživanje ratnih zločina bio dužan nastaviti istragu i procesuirati počinitelje ovih krvavih događaja.

 


stranice http://arhiva.glas-javnosti.co.yu/arhiva/1999/09/22/srpski/SP99092104.shtm

"GLAS JAVNOSTI" d.d.
Vlajkovićeva br. 8, Beograd, Jugoslavija
Internet izdanje

Sreda, 22. Septembar 1999.


Povodom hapšenja Bin Ladenovog saradnika Mehreza Adunija u Istanbulu

Mudžahedini putuju s pasošima BiH

Izigravši dejtonske odredbe, Sarajevo islamske učesnike rata u Bosni nagradilo državljanstvom


BANJALUKA - Mehrez Aduni, bliski saradnik najtraženijeg teroriste na svetu Osame bin Ladena, kojeg je u Istanbulu uhapsila turska policija, bio je, jedno vreme, pripadnik muslimanske Armije BiH.
Aduni, koji je prilikom hapšenja od dokumenata imao jedino bosanskohercegovački pasoš, bio je pripadnik mudžahedinskog odreda "El mudžahid", a njegovo ratničko ime je Abu Talha. Odred je bio u sastavu Trećeg korpusa Armije BiH.
Abu Talha ili Aduni, priključio se mudžahedinima u BiH 1994. godine. Posle završetka rata nastanio se u Poharama, selu na području opštine Zenica. Iz BiH je 1998. godine otišao u Italiju, odakle se vratio u Sarajevo.
Aduni je u Italiji bio hapšen zajedno sa Nedalom Salehom, koji je, kao i on, imao bosanskohercegovačko državljanstvo i pasoš. Oni su bili pritvarani zbog sumnje da pripadaju alžirskoj terorističkoj organizaciji - Oružana islamska grupa.
Dejtonskim sporazumom određeno je da svi strani državljani koji su učestvovali u bosanskohercegovačkom ratu moraju otići iz BiH. Da bi izbegle ovu obavezu, muslimanske vlasti u Sarajevu mudžahedinima su dale državljanstvo BiH.
Komandant "El mudžahid", Alžirac Abu-al-Ma ali, takođe je dobio bosanskohercegovačko državljanstvo. Pred dolazak Bila Klintona u Sarajevo administracija SAD je zahtevala da on napusti BiH, što je i uradio na "nagovor" Alije Izetbegovića.

"Krivac" nepoznat
Pomoćnik ministra inostranih poslova BiH Fuad Šabeta potvrdio je da je Mehrez Aduni državljanin BiH, ali nije mogao da kaže ko mu je izdao pasoš. On tvrdi da pasoš nije izdat u diplomatsko-konzularnim predstavništvima BiH.

B. Marić


stranice http://www.bhdani.com/arhiva/225/t22514.shtml
BH Dani, broj 225, 28.01.2001.

Srbi i mudžahedini - Skakavac na Manhattanu

Bošnjaci su mudžahedini, a Srbi sekta pravoslavnih binladenovaca - rezultanta je te provincijalne mržnje od koje nikome neće biti bolje, koja otvara sliku one dizdarevićevske bosanske kafane u kojoj na napomenu o skakavcu na Šćitu koji se vidi kroz "durbil" kako mrda brkovima nedostaje samo još sudbonosna replika: "A hoće li to zajebati njih ili nas?" Sve što će zajebati njih, dobro je za nas, a što će zajebati nas, dobro je za njih, perverzna je matematička jednačina poslije koje je jasno sve osim jednog, i to onog najvažnijeg - kako to onda da smo, i jedni, i drugi, i treći, ovoliko zajebani, zar ne bi nama trebalo da je malo bolje kad vidimo kako je njima

"Pijani mudžahedini danas su izvršili napad na srpske položaje", bila je rečenica kojom je u ona vremena novinaru u telefon izdeklamovao dnevni izvještaj sa ratišta jedan relativno visoki oficir Vojske Republike Srpske. Novinar, bojažljiv, kakva je već ta sorta bila u godinama kada im se između rova i olovke posrećilo, pažljivo je upozorio oficira da mudžahedini nikako ne mogu biti pijani. "Kako ne mogu, jebo te!?", brecnuo se oficir, koji je isti izvještaj izdeklamovao bogzna koliko puta do tada. Uplašen da se bez velike potrebe izložio bijesu oficira, novinar mu je pažljivo objasnio da islam zabranjuje alkohol i da islamski sveti ratnici mogu biti sve samo ne pijanci. "A je l' im vjera zabranjuje da se drogiraju?", pitao je oficir. "To ne znam", odgovorio je novinar. Oficir: "E, kad ti ne znaš, onda piši ovako: drogirani mudžahedini danas su"
Istovremeno, jedan od medijskih korifeja Miloševićevog režima ovih dana priznao je off record potpisniku ovih redova da je tragedija u Svjetskom trgovinskom centru u New Yorku šansa za Srbe da izmijene sliku o sebi stečenu u svijetu tokom devedesetih. Na pitanje kako povezuje te dvije stvari osim što je Osama bin Laden, ili ono što se o njemu misli, vjerovatno prekinuo novostečenu tradiciju Hollywooda da tip u filmu koji se krsti tri puta obavezno ima bombu na leđima, naš sagovornik objašnjava: "Nisu htjeli da slušaju ono što smo im govorili još prije deset godina. Sad ih je udarilo i sad će htjeti da saznaju ko su oni."
Bin Laden na Markalama E sada, popraviti svoj položaj tako što ćemo im reći sve što znamo o njima, na prvi pogled zvuči dovoljno pokvareno da ne bi bilo efikasno. Uostalom, i oni su prije deset godina mnogo više pričali o nama nego o sebi. Ali tu se naš sagovornik ne zaustavlja: "Sada će ponovo morati da čuju kako im je Alija bacio bombe na Miskinovu i Markale, a oni optužili i tukli nas."
Naravno, naš sagovornik na tom mjestu ubada u samo središte problema. Ubo ga je i potpredsjednik srpske vlade Nebojša Čović, koji ovih dana plaši narod po Srbiji tvrdeći da očekuje terorističke bombaške napade ohrabrenih albanskih islamista sa Kosova i Južne Srbije. Ubo ga je i poznati beogradski "islamolog" (nema tako debelih navodnika) Miroljub Jevtić, koji je zaključio kako Bin Laden ispovijeda vehabijski islam, a pošto je to učenje sa ratnim donacijama iz Saudijske Arabije došlo u Bosnu i na Kosovo, pa odatle u Sandžak, tako valja obratiti pažnju na sve u Srbiji što liči na Svjetski trgovinski centar. I na vehabije, naravno, koji su odreda teroristi. Na tragu Jevtićevog učenja našao se i prodebeovski Dnevni telegraf, koji je na naslovnoj strani objavio reportažu o "'svetim ratnicima' na Sandžaku i Kosovu". "Bin Ladenovi vojnici u Srbiji: Zlo vraćamo gorim", raspaljeno je preko cijele naslovne strane uz fotografiju izvjesnog A. (kratko podšišan, duga pljosnata brada), predstavljenog kao predvodnika vehabija u Sjenici. A. i njegovi istomišljanici su, kaže dalje list, to "učenje donijeli iz Bosne, gdje su pohađali mudžahedinske vjerske škole(?!). E sad, što u tekstu stoji da "kruži i priča da je riječ o 'svetim ratnicima', odnosno Bin Ladenovim vojnicima koji se spremaju za džihad", a A. to ne priznaje - to već stoji u tekstu, ali ko da čita tekst pored tolikog naslova.
Prvoborac iz 1944. Da bi u sljedbenike takvog učenja (ne vehabijskog, već dnevnotelegrafskog) mogao da se upiše i predsjednik RS-a Mirko Šarović, postalo je jasno kada je od svojih ljudi i vladinog Dokumentacionog centra za ratne zločine zahtijevao informacije o ratnom putu mudžahedina u BiH, pa se još i potrudio da to kako je i šta tražio bude objavljeno. RS se tako još jednom našla na braniku zapadne civilizacije od islama (možda će ovaj put imati više sreće), srpski funkcioneri odjednom su se zainteresovali za sudbinu srpskih povratnika u Bočinju, mediji nanovo podgrijavaju stare priče, dok je Sefer Halilović, bosanski general koji je otišao u Haag, prokužen kao tip kome su se mudžahedini prvom javljali kad bi došli u Bosnu.
Nije problem što Šarovića zanimaju mudžahedini i teroristi iako je, kao predan pripadnik svog naroda, ako već ne ljudskog roda, o tome mogao da se informiše tokom rata kada su mudžahedini počinili neke grozne zločine nad Srbima. Ovako, izgledaće, a to mu u SDS-u poneki odranije prigovaraju, kao "prvoborac" iz 1944. Koji je, je li, svog prvog četnika ili ustašu uhvatio 1947, a Nijemca 1965, kad je otišao na privremeni rad.
Pitanje je, dakle, da li se to u RS-u i Srbiji ponovo razvija antimuslimanska histerija. Osim što će neki reći da nikada nije ni prestajala, odgovor glasi - ne. Riječ je o nečemu drugom: Srbi, na skali od nacionalno veoma radikalnih do prilično umjerenih - vjeruju da nisu zaslužili sve ono što ih je snašlo u prošloj deceniji, posebno ne onakvo mišljenje kakvo je svijet o njima stekao, i žele da izvuku naknadnu satisfakciju upirući prstom u Albance i Bošnjake. Mržnja prema Drugom, koja se tom prilikom javlja više je proizvod koliko tragične toliko nezrele predstave o sopstvenom stanju nego o razlozima imanentno rasne ili nacionalne prirode.
Naravno, terorizam, pa i onaj islamski, jeste problem i sve bi to bilo u redu kad mudžahedini, iako velika mrlja na politici ratnog i poslijeratnog Sarajeva, ipak ne bi bili marginalna pojava, dok su se teroristi na Kosovu ipak mnogo intenzivnije razvijali iz mafijaške faune, diskretno prožete marksističko-lenjinističkim uticajima enverhodžine Albanije, nego iz islamskog vjerskog i kulturnog kruga.
Banjalučka sirena Ali problem je drugi: da bi ubijedio svijet da su Bošnjaci, muslimani, vehabije, mudžahedini, Bin Laden ili ko već granatirali Miskinovu i Markale, moraš da objasniš kako ti se dogodilo da ispališ onih ostalih milion komada. Dakle, ostaje ti problem da se ipak na kraju baviš sobom, i da iz bavljenja mudžahedinima, a sve si kao globalno zabrinut, nećeš izvući ništa za sebe sve i da se George Bush pukne po čelu, upali avione i kaže: "Nije samo Madeline Albright 'Sarajevka', već je i Bin Laden". Ostaje ti da znaš, i da su u sve te priče kako bi se ratna/mirnodopska sreća zakratko mogla promijeniti, osim tebe povjerovali jedino Bošnjaci, sa kojima si beznadežno ujedinjen ako ne u vjeri, ako ne u (polu)državi, a ono u carstvu blažene gluposti. Jer ima neke bolesne sličnosti između aktuelne srpske istrage mudžahedina i bošnjačke potrebe da ukažu kao su se Srbi avionima zakucanim u njujorške tvinse obradovali više od Palestinaca. Možda mi jesmo mudžahedini, ali ovi niti su poštovali dan žalosti, niti su stali na zvuk sirena za minutu ćutanja, niti je sirena bilo, niti bi se čule da ih je bilo jer je tog utorka u nekim kafićima u Banjoj Luci i Beogradu piće prodavano upola cijene.
Elem, nikada se mudžahedini i antiamerikanci nisu mogli tako uspješno baviti sobom kao što se bave jedni drugima, toliko uvjereni u svoj planetarni značaj da je Georgeu Bushu u danima poslije tragedije najvažnije bilo da li se pokvarila ona krv koju su mu poslali Albanci sa Kosova, jesu li Srbi otćutali svoju minutu pred Banskim dvorom i da li se Abu Hamza Treći vratio u Bočinju kad ga već nema u New Yorku.
Ta samorazarajuća provincijalna mržnja od koje nikome neće biti bolje otvara sliku one stare dizdarevićevske bosanske kafane u kojoj na napomenu o skakavcu na Šćitu koji se vidi kroz "durbil" kako mrda brkovima nedostaje samo sudbonosna replika: "A hoće li to zajebati njih ili nas?" Sve što će zajebati njih, dobro je za nas, a što će zajebati nas dobro je za njih, perverzna je matematička jednačina poslije koje je jasno sve osim jednog, i to onog najvažnijeg - kako to onda da smo, i jedni, i drugi, i treći, ovoliko zajebani, zar ne bi nama trebalo da je malo bolje kad vidimo njih koliko su zajebani. Ne bi.
I zato: mudžahedini jesu problem, ali problem za Bošnjake, koji će, ako ga riješe, učiniti uslugu i sebi i Srbima, i koji će, ako ga ne riješe, "zaklati" i njih i Srbe, tim redom. I zato: jesu se pred prizorom da i bogati plaču Srbi obradovali, što je njihov problem (oni koji plaču plakali bi i sa Srbima i bez njih), od koga će, ako ga riješe, biti bolje i njima i Bošnjacima, tim redom. Sve ostalo je paučina u koju su se umirući zapetljale tri bosanske muhe, ali to što je riječ o muhama, ipak ne znači da je ona paučina išta drugo osim - paučine


http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatski-vojnik/762001/bih.asp
Broj 76 od listopada 2001.

Piše Antonio PRLENDA
Tema broja
Mudžahedini u BiH: žrtve predrasuda ili realna prijetnja?

Mudžahedini dok su živjeli u selu Bočinja
Međunarodne organizacije su relativno ranjive u BiH, ali prisutnost kvalitetno opremljenih vojnih i obavještajnih snaga, predvođenih NATO-om, može značiti i da se ovoj prijetnji može učinkovito suprotstaviti

Spominjanje Bosne i Hercegovine kao potencijalnog utočišta za sljedbenike i pripadnike terorističke organizacije Al-QaŐeda Osame bin Ladena posljedica je nedovoljno razborite politike prethodne vlasti u Sarajevu, koja je još iz vremena rata gajila nedostatno selektivne odnose s vladama pojedinih islamskih zemalja.
Vrlo kompliciranog i nepraktičnog državnog ustroja, koji se sastoji od dva entiteta - Federacije BiH i Republike Srpske, od kojih svaki ima svoju vojsku i policiju, Bosna i Hercegovina šest godina nakon rata predstavlja zemlju čija bi budućnost bez prisutnosti međunarodne zajednice i NATO-ovih oružanih snaga i dalje bila upitna. U takvim okolnostima lako je uprijeti prstom u BiH kao potencijalni izvor prijetnji za europsku sigurnost. Ali, je li činjenica da je u BiH danas znatan broj arapskih humanitaraca, poslovnih ljudi i bivših mudžahedina ŇAllahovih ratnika" sama po sebi dostatna za nepovjerenje koje se u pojedinim medijima osjeti prema ovom hrvatskom susjedu?
Kako su došli u BiH
Mudžahedini koji su nakon otpočinjanja srpske agresije došli u BiH nisu se često svojom voljom pojavljivali u javnosti. O razlozima dolaska i životnim ciljevima rijetko su govorili i novinarima svoje vjere. Usprkos tome u medijima se mnogo pisalo o njima, često s informacijama iz ne baš pouzdanih izvora. Ovo je zbir nekih informacija iz javnih izvora, većinom iz BiH.
Danas se smatra da su se na strani tadašnje Armije Republike Bosne i Hercegovine, kao vladinih snaga s bošnjačko-muslimanskom većinom, borili i dragovoljci iz brojnih islamskih zemalja, poput Saudijske Arabije, Pakistana, Turske, Alžira, Afganistana, Egipta, Irana, Sudana, Sirije... Većinom se radilo o vjerskim borcima - mudžahedinima. Njih je na vrhuncu rata u BiH, početkom 1995. bilo nekoliko tisuća.
Opravdanost novačenja tolikog broja vjerskih ratnika može biti upitna kad se ima u vidu da Armiji RBiH nije nedostajalo ljudstva. U uvjetima nepravednog embarga na naoružavanje, pojedine islamske zemlje uspjele su materijalno pomoći slabo naoružanu Armiju RBiH. Moguće je da je želja nekih od tih zemalja bila da na ovo europsko područje prošire svoje utjecaj i dolaskom samih za borbu spremnih dragovoljaca. Tadašnja vlast, s Alijom Izetbegovićem na čelu, očito nije imala ništa protiv dobrih odnosa s islamskim zemljama, pa čak i s onim najekstremnijima.
Prvi dokazi o prisutnosti mudžahedina u Bosni registrirani su u lipnju 1992. na području Viteza, kad je jednu skupinu zarobio tamošnji HVO. Drugi je slučaj zabilježen početkom listopada iste godine kod Maglaja. Prema knjizi ŇPsi rata na Balkanu" Dragana Džamića, središta za obuku i boravak mudžahedina sagrađeni su u selu Arnauti, šest kilometara od Zenice prema Kaknju, u bivšem omladinskom selu Nemila, u odmaralištu zeničke željezare Bistričak, u školi u Stranjenima, Crkvici i selu Kasapović. Sve više su primjećivani u Zenici, Tuzli, Cazinskoj krajini, kod sela Gornja Koprivna i Zlopoljac, u okolici Tešnja i Breze. Početkom rujna 1992. u Bosnu je stiglo oko 250 Ňsvetih ratnika" iz Turske, Irana, Bahreina i Katara. Različiti izvori upućuju da su tada, i sljedećih godina, dolazili uz posredovanje glavnog logističara Armije RBiH Muhameda Čengića, koji se nalazio u inozemstvu.
Mudžahedini su bili raspoređivani u najfanatičnijim postrojbama, koje su se nazivale i Muslimanskim obrambenim snagama (MOS), gdje su im povjeravana mjesta instruktora, zapovjednika i vjerskih povjerenika. Kad nisu ratovali, radili su na širenju islama među lokalnim stanovništvom, striktnom poštivanju njegovih pravila i izvornom tumačenju KurŐana. Osim Mudžahedina iz islamskih, ali i nekh europskih zemalja, te postrojbe popunjavane su i domaćim muslimanima koji su postali mudžahedini, pošto su prethodno prošli odgovarajuću vjersku obuku


http://www.usde.se/zaboravi/akomozes/bosna/mudzahedini.htm
Drugi pišu o srpskim stradanjima:

Slobodna Dalmacija, četvrtak 27. septembra 2001
RATNI DOSJE U BiH: NAKON OSVAJANJA PLANINE OZRENA U RUJNU 1995., PRIPADNICI ODREDA "EL MUDŽAHID" POČINILI SU MONSTRUOZNE ZLOČIN
MUDŽAHEDINI SU ZAROBLJENICIMA SJEKIRAMA I PILAMA SJEKLI GLAVE
Mudžahedini pristigli iz arapskih i islamskih zemalja, okupljeni pod zastavom na kojoj je pisalo "Naš put je džihad", počeli su ritualno klanje u kampu Gostovci. Oni zarobljenici koji još nisu došli na red, morali su ljubiti već odsječene glave.

Piše: Davorko STANIĆ
U Bosni i Hercegovini javno se mišljenje proteklih dana prisiljeno suočiti s činjenicama o ratnim zločinima koje su počinile postrojbe Armije BiH i sve brojnijim zahtjevima Haaškog tribunala za izručenje osumnjičenika bošnjačke nacionalnosti. General Sefer Halilović dragovoljno se uputio u Haag, spreman dokazivati da su Alija Izetbegović i general Rasim Delić najodgovornije osobe za provedbu operacije "Neretva 93", u kojoj je došlo do pokolja Hrvata u selu Grabovici. S nevjericom su u Sarajevu primljene vijesti o navodnom boravku Alije Izetbegovića u Haagu i o tajnoj optužnici koja je podignuta protiv njega. Iako službeni potezi sarajevskih vlasti i reakcije građana naglašavaju potrebu otkrivanja ratnih zločina bez obzira na nacionalnost, objavljivanje pozadine borbi za srednjobosanski gradić Vozuću i detalji o operaciji "Uragan 95" izazvali su stanje dubokoga šoka.
Odsječene glave kao dar?

Tek kada su istražitelji Haaškoga suda završili svoju trogodišnju istragu, i kada je postalo jasno da će se Međunarodni tribunal vrlo skoro pozabaviti i zbivanjima na planini Ozrenu od svibnja do rujna 1995. godine, bosanskohercegovačka javnost je doznala pojedinosti jedne od najkrvavijih i najmonstruoznijih ratnih priča. Tijekom višemjesečnih napora Armije BiH za oslobađanjem Vozuće, uspostavljanje kontrole nad Ozrenom i komunikaciju Zenica-Tuzla, pripadnici Odreda "El Mudžahid", koji je djelovao u sklopu Trećeg korpusa Armije BiH, počinili su masakr nad ranjenim i zarobljenim vojnicima Vojske Republike Srpske. Mudžahedini, pristigli iz arapskih i islamskih zemalja, okupljeni pod zastavom na kojoj je pisalo "Naš put je džihad", stacionirani u naselje Podbrežje kod Zenice, brutalno su likvidirali i pogubili pedesetak srpskih vojnika odsjecajući im glave sjekirama i sabljama.

Dramatična pogubljenja i ratoborni mudžahedini koji u rukama drže odsječene srpske glave snimljeni su na propagandnim videokasetama Odreda "El Mudžahid" koje se distribuirane donatorima po islamskim država. No, užasavaju tvrdnje svjedoka i bilješke istražitelja da su glave nesretnih srpskih vojnika Treće ozrenske i Srbačke brigade navodno završile u Iranu i u sarajevskom kabinetu Alije Izetbegovića, kao dar i dokaz vjernosti Alahu i islamu.

Komisija za traženje nestalih Republike Srpske nakon daytonskog sporazuma tragala je za 463 osobe nestale na području Vozuće u jesen 1995. godine. Kući se iz zarobljeništva vratilo 157 srpskih vojnika. Na različitim lokacijama, tijekom istrage koju su na zahtjev obitelji nestalih i srpskih udruga "Vijenac" i "Vozuća", 1999. godine pokrenuli Carlos Westendorp i glavna tužiteljica Haaškog tribunala Louise Arbour, ekshumiran je određeni broj tijela bez glava. Ali, ni do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci oko 240 osoba srpske nacionalnosti.

Mudžahedinski pokolj čudom je preživjelo osam zarobljenih srpskih vojnika. Dovoljno da njihova svjedočenja pokrenu istragu o ovom ratnom zločinu, koju je srpska strana uporno zahtijevala, teško optužujući zapovjednike Drugog i Trećeg korpusa Armije BiH, generale Seada Delića i Sakiba Mahmuljina. Posebno Mahmuljina, koji je od formiranja Odreda "El Mudžahid", u kolovozu 1993. godine u Zenici, bio ovlašteni časnik Armije BiH za vezu mudžahedina s državnim vrhom i Izetbegovićem. Mahmuljina, koji je nakon daytonskog sporazuma postao zamjenik ministra obrane Federacije BiH, sarajevski mediji terete da je kao zapovjednik Trećeg korpusa Armije BiH posebno pridonio islamizaciji vojske.

Brutalno klanje zarobljenika zabelježeno je na videokasetama odreda "El Mudžhaid" koje su distribuirane donatorima u islamskim zemljama.
(Loš kvalitet slika je neizbežna posljedica presnimavanja s videokasete)
Srbi skršeni za sedam minuta

Vojne pripreme za napad na Vozuću i zauzimanje planinskih kota na Ozrenu, koje su na 2000 metara nadmorske visine samouvjereno držali bosanski Srbi, započeli su u svibnju 1995. godine. Prva operacija nosila je naziv "Crni lav". Njome je Armija potisnula Vojsku Republike Srpske, prekinula njihovu komunikaciju preko Ozrena i stvorila pretpostavke za napad na Vozuću. Međutim, napad na srpske položaje koji je uslijedio 27. svibnja 1995. godine donio je prvu veliku ratnu pobjedu mudžahedina nad Srbima. Naime, pripadnici "El Mudžahida" su za samo sedam minuta osvojili strateški važnu kotu Podcjelovo i potpuno razbili linije srpske obrane. Pune dvije godine Podcjelovo, koje su zbog važnosti Srbi nazivali "vrata srpske Moskve", postrojbe Armije BiH nisu uspijevale osvojiti. Već tada su se mudžahedini krvavo obračunavali sa srpskim ranjenicima i zarobljenicima. Na Podcjelovu nastaju i prvi videozapisi na kojima se vidi odsjecanje glava oštrim sjekirama i unakažena obezglavljena tijela koja leže u dubokim blatnim rovovima. Ali, na Podcjelovu je poginuo i mudžahedinski emir (zapovjednik) Abdulah Libi. "U srpnju je prema Vozući uslijedila operacija nazvana 'Bitka ponosa', a onda 10. rujna 1995. godine i posljednja faza ove svete operacije 'Uragan 95'", piše u izvještaju koji je 13. rujna 1995. godine u svijet Internetom uputila "American Islamic Group".

AIG ističe da je u tijeku operacija "Muslimanska Bosna": "Poslije dugog planiranja, izviđanja i molitvi, ruke mudžahedina su dignute prema nebu moleći Alaha za pobjedu!" Operacijom "Uragan 95" neposredno je zapovijedao Refik Lendo, prvi čovjek operativne grupe "Bosna", na području Žepča i Zavidovića. Uz postrojbe Drugog i Trećeg korpusa, među kojima je odred "El Mudžahid" opet imao poseban i najteži zadatak, jesu i "Crni labudovi", koji su počinili i ratni zločin u Grabovici. Cilj operacije je bio osloboditi Vozuću i "stavljanje neprijatelja u okruženje do uništenja".
Izvještaj Abu Ma'lija

Krajnji cilj "Uragana 95" bio je progon Srba i naseljavanje 10 do 15 tisuća bošnjačkih izbjeglica (muhadžira) iz Srebrenice i Žepe. Sasvim je očigledno da se o njihovu povratku u bošnjačkom političkom vrhu nije ni razmišljalo. Jedan od zapovjednika Armije BiH u svojem je dnevniku zapisao da "za akciju postoji osobna naredba i zainteresiranost predsjednika Izetbegovića". Određene su stimulativne mjere za osvajanje neprijateljskih tenkova i naoružanja u iznosu od 300 tisuća maraka. To se odnosilo na odabrane postrojbe, među kojima je bio "El Mudžahid". Među srpskim vojnicima na Ozrenu vladalo je uvjerenje da ne mogu biti vojnički poraženi. Međutim, iako dobro ukopani i nadmoćno naoružani, Srbi nisu mogli shvatiti što dogodilo kada su mudžahedini krenuli. "Vladao je potpuni kaos. Dok zovem megafonom vojnike Armije BiH na predaju, primijetim dim i saznam da na dva kilometra iza mojih leđa gori srpsko selo. Tada mi postaje jasno da su nam ušli iza leđa", svjedočio je jedan oficir Četvrte ozrenske brigade. Pripadnici "El Mudžahida" su za četiri minute osvojili stratešku kotu Paljenik i srušili cijelu srpsku obranu. Vozuća je bila potpuno opkoljena. "Kao i u prethodne dvije operacije, i u ovoj je poginuo emir, brat Abu Thabit Al-Masry", piše u izvještaju novog emira mudžahedinskog bataljuna Abu Ma'alija, koji navodi imena poginulih mudžahedina iz Jemena, Alžira, Saudijske Arabije, Tunisa i Bosne.

"Džihad-operacije oko Vozuće još traju", izvještava zapovjedništvo trećeg korpusa Abu Ma'ali. "Mnogo neprijateljskih vojnika je ubijeno, a 60 zarobljeno". Zbirno središte za zarobljenike bilo je selo Kesten, smješteno između Zavidovića i Banovića. Umjesto u zatvor u Zenici ili Dom penzionera u Zavidovićima, mudžahedini su srpske zarobljenika odveli u svoj kamp, u selu Gostovcima, 12 kilometara od Zavidovića. I upravo u tom kampu počelo je ritualno klanje koje je ostalo zabilježeno videozapisom i svjedočenjima preživjelih Srba.

Njihova svjedočenja potvrdila su i fotografije koje su snimili sami mudžahedini. Na njima se vide svezani, ali živi zarobljenici polegnuti na tlo. Na jednoj fotografiji iza vezanih vojnika tamnoputi mudžahedin oštri veliku mesarsku sataru kojom će oni biti ubijeni. Zarobljenici su danima živjeli u toru za stoku, bez hrane i pića, zabilježili su haaški istražitelji.
Mudžahedini su zarobljenim srpskim vojnicima davali noževe, pod prijetnjama likvidacijom tražeći da se međusobno ubijaju. Izranjavanima su mudžahedini odsjecali glave, sjekirama ili motornim pilama. Oni koji su još uvijek bili živi, morali su ljubiti odsječene glave, koje su poslije zakucavane na drveće. Zarobljenici su goli visjeli naglavce, vezani konopima, a mudžahedini su im zakivali spolne organe. Zatim su na zarobljenike vezivali cigle, potapali ih u bačve s vodom, u kojima su se pod težinom utapali. "Mi posjedujemo originalnu dokumentaciju o tim smaknućima. To su snimke od kojih se ledi krv u žilama", izjavio je prije nekoliko godina bivši ministar policije Republike Srpske Tomo Kovač. Srpska strana je svu dokumentaciju dostavila Haaškom tribunalu.

Srpski oficiri skriveni u zatvoru
Komisija RS je uporno tragala za nestalima tijekom operacija oko Vozuće. Krajem 1996. godine predstavnici komisije Milan Ivančević i Goran Krčmar otišli su u Zenicu na sastanak sa Sakibom Mahmuljinom, tražeći da bošnjačka strana oslobodi preostale ratne zarobljenike iz KPD-a Zenica. Mahmuljin je takvu mogućnost negirao, ali je Ivančeviću u četiri oka priznao da su srpske vojnike u kampu Gostovci mudžahedini pogubili odsjecanjem glava.

"General Mahmuljin mi je rekao da su mudžahedini koji su ubili vojnike u Gostovcima, darovali 28 glava Aliji Izetbegoviću, a ostalih 28 poslali u Iran", svjedočio je poslije Ivančević. Ipak, nakon gotovo dvije godine tamnice, IFOR je u kolovozu 1997. godine u zatvoru u Zenici ipak našao skrivene srpske zarobljene oficire Nenada Škrbića iz Banje Luke i Dušana Škrebića iz Teslića. Obojica su bila zarobljena u rujnu 1995. godine u selu Donjoj Bukovici na Ozrenu. Mahmuljin je za njih, kazano im je, potraživao tijela svoje dvojice braće, koju su Srbi ubili početkom rata u Kozarcu. Još petorica vojnika za koje su Srbi imali informacija da su u KPD-u Zenica, nisu pronađena. Tijela ubijenih vojnika u kampu u Gostovcima nikada nisu pronađena, jer su iz grobnice pokraj mjesta Kučica njihovi posmrtni ostaci iskopani i razbacani. Pronađene su kosti, fragmenti lubanje i šaka.

Dosje u Hagu
U ekshumaciji na lokaciji Stog 1997. godine pronađeno je 21 tijelo, od toga 17 bez glave. Na susjednoj lokaciji od 17 tijela, 14 je bilo bez glave. Na koti Paljenik u ljeto 1997. godine pronađeno je još 12 tijela vojnika Srbačke brigade. Srpska komisija je na prostoru Vozuće pronašla 11 lokacija s izmještenim grobnicama. U njima je, tvrde Srbi, još 137 tijela koja su otkopana i premještena kada je počela istraga. Nalazi Dokumentacionog centra za ratne zločine u Banjoj Luci upućeni su u Haag. Haaški istražitelji su dugotrajnom istragom potvrdili istinitost i originalnost prikupljenih dokaza. Njihov dosje jasno utvrđuje odgovornost odreda "El Mudžahid" za počinjene ratne zločine, ali se bavi i širim djelovanjem islamskih dragovoljaca u sklopu Trećeg korpusa Armije BiH. Sasvim je izvjesno da je general Mahmuljin sljedeći na listi visokih vojnih dužnosnika koje će tražiti Haaški sud.

Komentar: Svevideća Amerika i Engleska i svi njihovi novinari i reporteri, hiljade mudžahedina koji su učestvovali u građanskom ratu Bosni, sve te godine nisu videli!? Posle samoubilačkog rušenja World Trade Centra u Njujorku, od članova Al Kaide, septembra 2001. vide ih u svim zemljama širom sveta i skoro sve medije zapadnih zemalja, svakodnevno o tome izveštavaju.


stranice http://rs-icty.org/latinica/glavna_sekretarijat_lat.htm

Republički Sekretarijat za odnose sa
Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu
i istraživanje ratnih zločina


Zakonom o ministarstvima (Službeni glasnik Republike Srpske br. 70/02), kao posebna upravna organizacija, formiran je Republički Sekretarijat za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu i istraživanje ratnih zločina (u daljem tekstu : Sekretarijat).
Krug poslova koji spadaju u nadležnost ovog Sekretarijata određen je u članu 39. pomenutog Zakona o ministarstvima (Službeni glasnik Republike Srpske br. 70/02) i obuhvata poslove koje su do donošenja ovog Zakona obavljala tri državna organa i to :
- Biro Vlade Republike Srpske za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine u Hagu,
-Dokumentacioni centar Republike Srpske i
- Komisija za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske.
Iz dosadašnjeg rada Sekretarijata
Dana 02.11.2001. godine, tadašnjem Birou Vlade Republike Srpske za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine u Hagu, Republičko javno tužilaštvo dostavilo je proširenu optužnicu protiv Alije Izetbegovića, koji je, u vrijeme rata u BiH, obavljao funkciju predsjednika Predsjedništva BiH. Pomenuta optužnica, dana 16.12.1996. godine vraćena je iz Međunarodnog tribunala u Hagu uz obrazloženje tadašnjeg Tužioca Međunarodnog tribunala u Hagu, g-đe Luice Arbur, da ta optužnica ne sadrži dovoljno dokaznog materijala za sumnju da je Alija Izetbegović počinio, u optužnici navedene, ratne zločine i teška kršenja Međunarodnog humnitarnog prava.

Dana 08.11.2001. godine, tadašnji Biro Vlade Republike Srpske za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine u Hagu proslijedio je proširenu optužnicu protiv Alije Izetbegovića Međunarodnom tribunalu u Hagu. Optužnica tereti Izetbegovića za krivična djela genocida, ratne zločine protiv civilnog stanovništva, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i uništavanje kulturnih i istorijskih spomenika. Uz optužnicu, Međunarodnom tribunalu u Hagu dostavljeni su dokazi: preko 350 izjava svjedoka saslušanih pred sudovima Republike Srpske, preko 1.000 izjava svjedoka saslušanih pred organima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, 16 video kaseta, 9 audio kaseta, preko 800 svjedočenja civila - invalida stradalih od granata ili snajpera i drugi dokazni materijal.

Dana 08.11.2001. godine, u tadašnjem Birou Vlade Republike Srpske za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine u Hagu održana je konferencija za novinare, koju su, povodom dostavljanja Međunarodnom tribunalu u Hagu gore navedene optužnice i dokaznog materijala protiv Alije Izetbegovića, održali tadašnji Predsjednik Vlade Republike Srpske, g. Mladen Ivanić, Ministar pravde Republike Srpske, g-đa Biljana Marić, savjetnik Predsjednika Vlade Republike Srpske za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu, g. Siniša Đorđević i Republički javni tužilac, g. Vojislav Dimitrijević.
Obrazlažući optužnicu, Republički javni tužilac, g. Vojislav Dimitrijević, je rekao da su genocid, ratni zločini nad civilima, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i uništavanje kulturnih i istorijskih spomenika, za koje se Alija Izetbegović tereti, izvršeni u periodu od 01.05.1992. godine do 14.12.1995. godine, za koji period je Alija Izetbegović bio Predsjednik Predsjedništva BiH.

"osim što je bio Predsjednik Predsjedništva BiH, Izetbegović je, od <Zelenih beretki> i drugih paravojnih formacija i islamskih vjerskih ratnika tzv. mudžahedina organizovao Armiju BiH i imao realnu vlast nad svojim jedinicama", rekao je Dimitrijević.

Izetbegoviću se na teret stavljaju zločini koje je počinila Armija BiH, koja je, u gradovima i naseljima koje je kontrolisala, vršila sistematsko ubijanje, zlostavljanje i tjeranje civila na prisilni rad, u čemu su prednjačili tzv. mudžahedini iz Avganistana, Sudana, Alžira, Egipta i dr.
Jedinice Armije BiH postupale su suprotno Ženevskim konvencijama iz 1949. godine, u čemu je prednjačila Sedma brdska brigada u sastavu Trećeg korpusa Armije BiH, sastavljena isključivo od mudžahedina.

Počasni komandant te brigade bio je Alija Izetbegović. Na teritoriji pod kontrolom Armije BiH, na oko 400 lokacija bili su organizovani logori za civilno stanovništvo. Samo na području Sarajeva bilo ih je preko 80. najpo?natiji su bili Silos, Centralni zatvor, Musala, Kasarna "Viktor Bubanj", Čelebić, navodi se u pomenutoj optužnici.

Optužnica takođe tereti Izetbegovića i za sistematsko uništavanje objekata i druge imovine Srpske pravoslavne crkve. Tokom rata jedinice Armije BiH porušile su preko 200 takvih objekata, što se ne može opravdati vojnim potrebama, navodi se u istoj.
"Ovo je optužnica protiv jednog čovjeka, a ne protiv naroda. Optužen je čovjek koji je tokom rata u BiH obavljao značajnu funkciju, znao za zločine, a nije ništa učinio da se oni spriječe" rekao je tadašnji Predsjednik Vlade Republike Srpske, g. Mladen Ivanić.

Dana 15.12.2001. godine Međunarodni tribunal u Hagu odobrio je sudovima u republici Srpskoj vođenje postupaka protiv tri Bošnjaka, koji se terete za ratne zločine i teško kršenje Međunarodnog humanitarnog prava protiv lica srpske nacionalnosti za vrijeme rata u BiH. Prethodno je Međunarodni tribunal u Hagu odobrio vođenje postupka protiv još dva lica, takođe protiv lica bošnjačke nacionalnosti. Navedeni postupci vodiće se pred Okružnim sudom u Trebinju, kome je, tadašnji Biro Vlade Republike Srpske za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine u Hagu, dostavio predmetne odgovore Međunarodnog tribunala u Hagu.
Zajedničkim radom ekspertskih timova tadašnjeg Biroa Vlade Republike Srpske za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine u Hagu i tadašnjeg Dokumentacionog centra Republike Srpske (sada spojeni u Republički Sekretarijat za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu i istraživanje ratnih zločina) nastale su dvije studije.

Jedna studija nosi naslov "Izvještaj o slučaju Srebrenica-Prvi dio" ili "Report about Srebrenica-Part 1", a druga "Islamska fundamentalistička globalna mreža-Modus Operandi-Bosanski model" ili "Islamic fundamentalist`s global network-Modus Operandi-Model Bosnia".
Povodom završetka rada na izradi pomenutih studija, dana 02.09.2002. godine, održana je konferencija za štampu na kojoj su, između ostalog, pomenute studije predstavljene predstavnicima medija i široj javnosti.
Obe navedene studije izazvale su burne reakcije, ne samo domaće, nego i svjetske javnosti.

Slike sa pomenute konferencije za štampu, kao i tekstove obe navedene studije, mogu se naći na ovoj WEB stranici.

U periodu od 19.04.2003.god. do 05.05.2003.god. delegacija Sekretarijata boravila je u SAD-u. Povod ove posjete bilo je učešće delegacije Sekretarijata u radu nastavka 2. sastanka Prve sjednice Skupštine država članica Stalnog Međunarodnog krivičnog suda (ICC), koja se, od 21.04.2003. godine do 24.04.2003. godine, održavala u Njujorku, SAD i na kojoj je izvršen izbor Mr. Luis Moreno-Ocampo iz Republike Argentine za Tužioca Stalnog Međunarodnog krivičnog suda. Prilikom ove posjete SAD-u, delegacija Sekretarijata je iskoristila priliku da se susretne sa nekoliko visokih zvaničnika SAD-a, kao i da posjeti i razgovara sa pripadnicima srpske dijaspore u SAD-u. Prilikom svih ovih posjeta i razgovora, sagovornici su upoznati sa studijom stručnog tima ovog Sekretarijata pod nazivom "Islamska fundamentalistička globalna mreža-Modus operandi-Bosanski model", o prisustvu islamskog fundamentalizma u Bosni i Hercegovini, o modelu po kojem funkcioniše mreža i organizacija islamskog fundamentalizma, o licima odgovornim za njihovo prisustvo i načinu na koji su stizali u Bosnu i Hercegovinu, o njihovom učešću u ratu u Bosni i Hercegovini i zločinima koje su počinili, o vjerski indoktriniranoj djeci-siročićima, načinu njihove obuke i učešću u ratu u Bosni i Hercegovini, o odsječenim glavama i izmasakriranim tijelima zarobljenih srpskih vojnika i o opasnosti koju njihovo prisustvo u Bosni i Hercegovini ima, ne samo za mir u Bosni i Hercegovini i procese integracija Bosne i Hercegovine u Evropu, već i po Evropu, SAD i cijeli svijet, kao i propratni video materijal u potvrdu svih ovih navoda. Od sagovornika sa kojima je delegacija Sekretarijata obavila razgovore tokom svoje posjete SAD-u i kojima su prezentovani navedeni materijali pomenućemo nekoliko: g. Nicholas Rostow, Generalni konzul i Viši politički savjetnik Ambasadora Misije SAD-a pri Ujedinjenim Nacijama u Njujorku, g. Henning Andre Sogaard, iz Združenog ofisa za političke odnose-Odjeljenje za Evropu u Ujedinjenim nacijama u Njujorku, g. James Saxton, Kongresmen u Kongresu SAD-a, g. Randy "Duke" Cunningham, Kongresmen u Kongresu SAD-a, g. Yossef Bodansky, Direktor Taska snaga za terorizam i nekonvencionalno ratovanje u Kongresu SAD-a, koji je podređen pomenutom Kongresmenu James Saxton-u. Delegacija Sekretarijata sastala se i sa članovima "The Investigative project" koji se bave istraživanjem islamskog fundamentalizma, sa kojima smo ostvarili blisku saradnju i u čijem je svjedočenju pred Kongresom SAD-a data potvrda naših navoda iz pomenutih materijala. Potvrda navoda u prezerntovanim materijalima jeste i činjenica da su neki od, u njima, navedenih lica već lišeni slobode u SAD-u, a nekim od pomenutih, navodno, "humanitarnih organizacija" zabranjen je rad. Međutim, ono što zabrinjava jeste činjenica da se, još mnoga lica koja su pomenuta u prezentovanim materijalima, a koja su odgovorna za prezentovane aktivnosti islamskog fundamentalizma, još uvijek nalaze na slobodi, a neki i dalje obavljaju visoke funkcije, kako u našim diplomatskim organima, tako i u organima vlasti u Bosni i Hercegovini. Još u drugoj polovini prošle godine sa istom studijom upoznati su i Kancelarija OHR-a, Ambasada SAD-a u Bosni i Hercegovini, Ambasada Velike Britanije u Bosni i Hercegovini i mnoge druge nadležne institucije i organizacije, kao i mediji i šira javnost.
Kao jedan o rezultata navedene posjete delegacije Sekretarijata SAD-u jesu i brojna pisma podrške (prevedeno) daljem radu ovog Sekretarijata, kao i mnogi uspješno ostvareni kontakti i nastavak saradnje koja je i sada u toku.
Tokom posjete SAD-u delegacija Sekretarijata održala je i nekoliko predavanja o saradnji Republike Srpske sa Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu, kao i na temu islamskog fundamentalizma i njihovog učešća u ratnim zločinima u ratu u Bosni i Hercegovini. Jedno od takvih predavanja održano je u Jevrejskoj biblioteci u North Jersey, New York, SAD, kojem su prisustvovali i članovi Kabineta Kongresmena i Senatora. Nekoliko predavanja na istu temu održano je i članovima srpske dijaspore u Njujorku, Eskondidu, Los Anđelesu i San Francisku. Tom prilikom uspostavljene su veze u cilju prikupljanja podataka, dokumenata i izjava svjedoka o ratu u Bosni i Hercegovini, koji se nalaze na teritoriji SAD-a.

 

Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Š Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletin: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre