-Blanka Matković: Zločini postrojba VIII. Dalmatinskoga korpusa NOVJ-a u Hercegovini početkom 1945.

 

 

 

Partizani nisu likvidirali nasumice, ubijali su prije svega intelektualce

Još jedna masovna grobnica u Ljubuškom bit će istražena

Najmlađi ubijeni bio đak Mato Krstić nije mao ni 16 godina

Fra Miljenko Stojić: Komunisti u Hercegovini ubili 20.000 Hrvata

Fra Miljenko Stojić:
Povijest ne će oprostiti
ako barem ne pokušamo

NASTAVLJAJU SE RADOVI NA ISKAPANJU MASOVNE GROBNICE BARE

Hoće li biti pokrenuta istraga protiv Jure Galića?

Predsjednik SUBNOR-a BIH Jure Galić: Jurišali smo na fratre, kao Rusi na Berlin

HIC-oglas
Adresar Hrvata izvan RH


ADRESAR HRVATA IZVAN REPUBLIKE HRVATSKE
, naručite
512 stranica, 2700 rijetko dostupnih adresa



 

 

16. veljače 2011.
Partizani nisu likvidirali nasumice, ubijali su prije svega intelektualce
Gvardijan mostarskoga Franjevačkog samostana fra Iko Skoko rekao je u ponedjeljak na svetoj misi da su partizanske vlasti na ovaj dan prije 66 godina smišljeno likvidirale provincijala dr. fra Leona Petrovića i šestoricu franjevaca u Mostaru budući da se radilo o osobama s istaknutim moralnim i duhovnim karakteristikama.

Nije bilo nasumice
- Braćo i sestre, čistka i našeg naroda nije provođena nasumice, nego su je komunisti usmjerili na ljude s moralnim i duhovnim karakteristikama. Zato su oni ubijali fratre, svećenike i naše intelektualce - rekao je fra Iko Skoko. Dodao je da je to razlog zašto je 14. veljače 1945. likvidiran provincijal dr. fra Leon Petrović, gvardijan fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek i fra Nenad Pehar. Prema crkvenim podacima, franjevce su partizani svezali žicom, mučki ubili, a tijela bacili u rijeku Neretvu. Gvardijan je pozvao vjernike da 'oživimo i proširimo uspomenu na naše poubijane fratre, da im još grobove identificiramo, da im grobni spomenik podignemo i posjećujemo, da se utječemo Bogu molitvama, osobito slavljem sv. mise za početak crkvenog procesa s obzirom na proglašenje fratara mučenicima vjere'.

Ubili 66 fratara
Prema podacima Katoličke crkve, partizani su potkraj Drugog svjetskog rata likvidirali 66 franjevaca.Hercegovačka franjevačka provincija je preko Vicepostulature postupka mučeništva "Fra Leo Petrović i 65 subraće" pokrenula postupak nastojeći dokazati da su ubijeni svećenici zaslužili da ih se proglasi mučenicima, blaženima i svetima. Većina općina u Hercegovini osnovala je posebna povjerenstva koja se bave istragama zločina koje su počinili komunisti u vrijeme i nakon II. svjetskog rata. Zadnje masovne grobnice su otkrivene na području općine Ljubuški, a u mjesecima pred nama planirana su nova kopanja na lokacijama za koje se smatra da su na njima zakopana tijela žrtava. Nitko za njih nije osuđen.

 

 

18. veljače 2011.
Još jedna masovna grobnica u Ljubuškom bit će istražena
Još jedna masovna grobnica u Ljubuškom bit će istražena ovih dana kako bi se utvrdilo tko je i na koji način stradao u Drugom svjetskom ratu. Istraživanje te grobnice vodit će  dr. Marija Definis-Gojanović,  pročelnica Odjela za sudsku medicinu KBC Split uz veliku podršku ljudi s tog područja.
U Hercegovini je u ratnom vihoru stradalo 17 tisuća ljudi, a veliki dio od čak 13 tisuća ljudi izgubilo je živote na području Općine Ljubuški.
Podatak o broju stradalih u vrijeme Drugog svjetskog ratu čuo se sinoć u Franjevačkom samostanu Svetog Ante na Humcu u Ljubuškom,a  ovo zanimljivo predavanje privuklo je brojne domaćine i goste  kaže Vice Nižić, predsjednik Općinskog vijeća i predsjednik Povjerenstva za istraživanje zločina iz Drugog svjetskog rata.
- Nažalost, imali smo tužnu sudbinu o nestanku većeg broja ljudi s našega područja,  jedna masovna grobnica sa 28 žrtava u samom gradu je istražena, druga je grobnica na Tomića njivi sa 9 žrtava i uskoro ćemo krenuti s istraživanjem još jednog stratišta s više od 130 žrtava. Za sada pretpostavljamo da su među žrtavma dvojica ubijenih fratara, dok su svi drugi bili civili - kaže Vice Nižić.
Fra Andrija Nikić počeo je istraživati kominističke zločine iz rata i poraća: -Započeo sam taj težak rad kako bi imali uspomenu na naše žrtve, a i sam sam imao nesreću da mi je u to vrijeme stradao dio obitelji. U samom Humcu nestalo je čak 53 ljudi. - kaže fra Nikić zadovoljan što se istraživanje nastavlja uz stručnu pomoć splitskih stručnjaka prof dr sc Marije Definis Gojanović, pročelnice Odjela za sudsku medicinu KBC Split i doc. dr.sc. Davorke Sutlović, kao i arheologa Tihomira Glavaša. 
Premda se u posljednje vrijeme često govori o žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, rad na razotkrivanju zločina iz tog doba počeo je u Splitu još krajem 90-tih godina kada su na Zavodu  za sudsku medicinu i patologiju splitskog  KBC-a započeli s prvim identifikacijama pa je od tada ekshumirano više od 150 osoba s područja Dalmacije i Hercegovine.
- Nakon prvih ekshumacija krajem 90-tih zajedno s dr Jakšom Ivanovićem i danas pokojnim istražnim sucem Berislavom Bašićem, uslijedilo je i istraživanje masovnih grobnica u Dalmaciji, a na jednom od stratišta kod Zagvozda su još 2005. godine ekshumirane kosti 17 ljudi - kaže prof dr sc Definis-Gojanović. 
U to vrijeme istragu o stratištu kod Zagvozda vodio je sada pokojni sudac Marko Brdar, a tada se upravo zahavljujući brojnim svjedocima pretpostavljalo da je riječ o nestalim širokobriješkim fratrima. Odvedeni su iz samostana na Širokom brijegu  te ubijeni na putu prema Splitu.
Brojna svjedočanstva i DNA metode dovele su i do prvih rezultata pa su iz ove masovne grobnice identificirana četvorica franjevaca Melhior Prlić, Zdenko Zubac, Julijan Kožul i Maksimilijan Jurčić čiji je identitet utvrđen prije nepune dvije godine.
Uz brojna otkrića u Dalmatinskoj zagori prošle je godine razotkriven je i partizanski zločin na otočiću Daksi 1944.godine, a iz ove je masovne grobnice identificirano 18 osoba među kojima i cijenjeni Padre Perica, autor pjesme 'Zdravo djevo kraljice Hrvata,a  identifikacija ovih žrtava iz Dakse nastavit će se i dalje.
- Obitelj svake žrtve ima pravo znati sudbinu svojih najbližih i zato je u cijelom poslu neophodna  suradnja svih, a  metode identifikacije potrebno je korsititi planski primjenjujući različite postupke koji će međusobnim upotpunjivanjem povećati uspješnost identifikacije. Društvo mora znati istinu o tim događajima, a tko je stradao i pod kojim okolnostima neka se utvrdi u istrazi samo tako možemo doznati istinu koju zaslužuju žrtve i njihove obitelji - govori prof dr sc Definis-Gojanović. JDANA KOHAREVIĆ, Slobodna Dalmaicja


 

 

 

17. veljače 2011.
Najmlađi ubijeni bio đak Mato Krstić nije mao ni 16 godina
Premda se u BiH o zločinima koji su počinjeni u jugokomunističkom totalitarnom režimu uopće ne govori, a procjene su kako će se otvoreno progovoriti možda za nekih 20-ak godina, nedavno otkrivena masovna grobnica u Sloveniji opominje i navodi na žurno otvaranje razgovora o zločinima nakon Drugog svjetskog rata. Naime, nijedna biskupija na području nekadašnje države, kao nijedna redovnička zajednica nije u vrijeme Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega prošla bez ljudskih žrtava.

Žrtve svoga zvanja

Kada je u pitanju stradanje Katoličke crkve u BiH u vrijeme Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega, istraženo u brojkama, izgleda ovako: ubijeno je 136 svećenika, 39 bogoslova i sjemeništaraca, četvorica redovnika, petorica svećenika umrla su u zatvoru, a njih 14 je umrlo od tifusa. Dakle, ukupno je stradalo 198 osoba. I Franjevačka provincija Bosna Srebrena podnijela je neljudske i nadljudske muke. Zajednica je kroz to vrijeme izgubila 65 svojih člana: 47 svećenika, jednog redovnika, devetero studenata bogoslovije u Sarajevu i osmero učenika Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. O načinu njihove smrti, na temelju svih dosadašnjih istraživanja i pronađenih dokumenata, može se tvrditi kako je 54 ubijeno, desetorica su umrla od tifusa kojim su se zarazili "opremajući" bolesnike", te na taj način postali žrtve svoga zvanja. Među svim ovim žrtvama najmlađi je bio đak Mato Krstić iz Donje Tramošnice, koji u vrijeme pogibije u rodnom selu nije navršio niti punih 16 godina. Najmlađi od svećenika bio je fra Franjo Šlafhauzer, koji je strijeljan u Sarajevu u 26. godini, a najstariji fra Ignacije Mamić, koji je umro u franjevačkom samostanu u Gorici kod Livna od pjegavca u 75. godini.

Ubijanja i mučenja

Sjemeništarci Ivan Kozina, Jozef Jurišić, Franjo Ljubas, Franjo Matić, Mato Zovkić te Nikola Preković ubijeni su 1945. godine. Međutim, za fra Dobroslava Božića, fra Augustina Brkovića, fra Zvonku Lipovca i fra Tomislava Petrušića, za koje se vodi da su 1945. nestali pretpostavlja se da su tragično skončali u nekoj od jama i starih rudnika u Sloveniji. Inače, u bosanskoj franjevačkoj provinciji osmorica svećenika i jedan bogoslov vode se kao nestali, do današnjih dana, i o njima nije pisan nekrolog u službenom glasilu Provincije. To su fra Dobroslav Božić,fra Augustin Brković, fra Alojzije Čondić, fra Zvonko Lipovac, fra Miroslav Matoš, fra Pavo Radoš, fra Anto Tepeluk i bogoslov fra Tomislav Pterušić. Prema istraženim dokumentima, od 65 žrtava u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, čak 38 je ubijeno 1945. godine te još šestorica nakon rata do 1951. godine. Relevantni dokumenti otkrivaju kako je najveći broj članova Franjevačke provincije Bosne Srebrene stradao 1945. godine prilikom povlačenja hrvatske vojske prema zapadu preko Slovenije sve do Austrije. Najviše ih je bilo iz Visokog i Sarajeva, gdje su pohađali gimnaziju ili studirali i dobrim dijelom bili zaklonjeni od neposrednih ratnih događanja Drugog svjetskog rata.  VL

 

 

 

 

 

 

15. veljače 2011.
Fra Miljenko Stojić: Komunisti u Hercegovini ubili 20.000 Hrvata .
Masovne grobnice u zapadnoj Hercegovini, koje kriju tijela Hrvata ubijenih u godinama nakon Drugog svjetskog rata, najbolji su dokaz zločina ogromnih razmjera koji su počinjeni za vrijeme komunističkog režima.
Kazao je to u današnjoj izjavi za sarajevski "Dnevni avaz" fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva "Fra Leo Petrović i 65 subraće", književnik i kolumnist HRsvijeta, nakon čijeg se nedavnog interviewa u Glasu Koncila i Prvih dana pobijenih hercegovačkih franjevaca zakovitlala neviđena medijska prašina o zločinima komunizma, najprije u zagrebačkim a sada, čini se, i u sarajevskim medijima.
- Ono što je do sada istraženo ukazuje da se radi o strašnim brojkama. U Širokom Brijegu smo u zadnje dvije godine ustanovili preko stotinu grobnica. Prošle godine smo iskopali jednu masovnu grobnicu, u kojoj smo pronašli 28 tijela.
U Ljubuškom imamo četiri velike masovne grobnice. Jednu smo iskopali, u kojoj smo također pronašli 28 tijela. Drugu još kopamo, a do sada smo u njoj pronašli devet tijela. Očekuje nas treća grobnica u Ljubuškom, točnije kod zgrade Županijskog MUP-a, za koju očevici kažu da sadrži više od stotinu tijela - ističe fra Stojić.
Komunisti su, kaže Stojić u izjavi za "Dnevni avaz", htjeli uništiti sve one za koje su mislili da im stoje na putu. Ništa se, tvrdi on, slučajno nije događalo. Fra Stojić cijeni kako je tjekom Drugog svjetskog rata i poraća mučki ubijeno 20.000 Hrvata iz zapadne Hercegovine, što pokazuju i popisi nestalih vođeni po katoličkim župama.
- U Trebinju i susjednoj Dalmaciji u tom je razdoblju postojao Oblasni komitet Komunističke partije Jugoslavije za zapadnu Hercegovinu. U njegovom sudjelovali su Mato Markotić, Franjo Budimir, Halid Mesihović, Marko Šoljić, Mladen Knežević, Marijan Primorac, Pero Jelčić i drugi.  Među živima je još uvijek Jure Galić, koji je pripadao tom komitetu.
Oni su imali točan popis ljudi koje treba likvidirati. I oni su to zaista radili. Naravno, bilo je onih ljudi koji su ubijeni u borbi, ali bilo je onih koji su zarobljeni i ubijani bez obzira da li su to bila djeca ili odrasli, vojnici ili civili. Tako je ubijeno  i 66 fratara, dvojica tjekom rata, a ostalih 64 u toku 1945. godine - ističe fra Miljenko Stojić.

Jure Galić kao i Mesić: Zna se ko su zločinci
Jure Galić, ratni ilegalac i osoba koja je čitav rat provela baveći se obavještajno-političkim radom u Dalmaciji i Hercegovini, trenutačno predsjednik SUBNOR-a BiH, kaže "kad se govori o zločinima onda bi se prvo trebalo posvetiti činjenici da je previše ljudi pristupilo ustašama". Prema Galićevom mišljenju "tamo ih nisu poslali partizani već tadašnja politika", pa je po njemu upravo tu skriven stvarni razlog ovih zločina.

- U ratu se svašta događa i apsurdno je očekivati da on ide "po planu". Ima tu samovolje i u ovom ratu se to pokazalo. Ja sam 1941. godine bio u zatvoru u Ljubuškom i prošao sam kroz sve te torture. Zna se koji su zločini počinjeni i tko su zločinci, a sad ispadaju nevine žrtve. Oni moraju snositi posljedice takve politike, snositi svoju odgovornost. Što nisu tražili grobnice Srba iz Gabele, iz Ljubuškog...
Ako ćemo govoriti o istini, onda trebamo pomno istražiti djelovanja sva tri naroda - dodaje Galić, ne pojasnivši kako se uspio izvući iz zatvora u Ljubuškom kamo su ga, zajedno sa skupinom komunista bile zatvorile
Titov režim likvidirao 686.000 ljudi
Profesor Ismet Kasumagić, i sam jedna od žrtava komunizma, u izjavi za "Dnevni avaz" citirao je izvješće Aleksandra Rankovića iz 1951. u kojem se navodi da je tadašnja vlast s Brozom i Rankovićem na čelu ukupno "likvidirala 686.000 protivnika komunizma".
- To izvještćw objavio je "Večernji list" još 2006. godine. Naravno, Bošnjaci su među najbrojnijim žrtvama ovog zločina - kazao je profesor Kasumagić..
Puno je dokumenata koji govore o zajedničkom djelovanju partizana i četnika, posebno početkom Drugog svjetskog rata, protiv muslimanskog i hrvatskog stanovništva.
Jedan od poznatijih primjera četničko-partizanskog zločina nad Bošnjacima je likvidacija više stotina civila bilećkog kraja koji su pobacani u jamu Čavkarica, koja se u partizansko-komunističkoj historiografiji krivo nazivala "mjestom ustaškog pokolja nad nevinim stanovništvom bilećkog kraja"

povrat gore

 

 

6. veljače 2011.
Fra Miljenka Stojića: Povijest ne će oprostiti ako barem ne pokušamo .
Komisija HBK-a >Iustitia et pax< u svom nedavnom priopćenju apelira na Vladu i Sabor da u obrasce za popis stanovništva uvrste i pitanje: Ima li u vašoj obitelji žrtava komunizma? Ističe se da je to prva, ali zacijeli i posljednja prilika da se prvi put popišu i ustanove prešućene, zatajene i prezrene, silno brojne žrtve komunističkog totalitarizma. O poteškoćama s kojima se suočavaju ljubitelji istine koja je pola stoljeća skrivana te o otkrivanju nepoznatih grobišta i procesu koji se vodi za širokobriješke i druge franjevce koje u partizani i komunisti ubili govori fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva >Fra Leo Petrović i 65 subraće<, književnik i novinar.


U skorom popisu pučanstva države Hrvatske Crkva se zauzima da se napravi i popis onih koji su pobijeni u vrijeme komunističkih progona i kojima se počesto ni za grob ne zna. Isto tako u duhu istine traži se i popis grobišta, a ne da se manipulira sa žrtvama poput Jasenovca gdje imate primjer da se netko od fašista vodi na popisu kao antifašist, a umro je i pokopan u nekom trećem mjestu, što ruši znanstvenu vjerodostojnost. Je li moguće napraviti taj popis i na koji način? Koliko mogu pomoći crkvene matice?

Zacijelo je taj popis moguće napraviti i posljednji je čas da se to učini. Na žalost svi su izgledi da od toga ne će biti ništa. Domaći pristalice propale komunističke ideologije, uz pomoć određenih inozemnih sila, sve čine da se kotač povijesti vrati natrag. Vidljivo je to počelo onim balkanskim veleskupom u Zagrebu početkom ovoga stoljeća, a nastavilo se tzv. detuđmanizacijom i progonom branitelja. Hod u tom pravcu svakim danom kao da se zahuktava. Međutim, svemu se može naći lijek ako hoćemo i ako se usudimo. U komunističko vrijeme tako su postupili biskup Petar Čule, provincijali, svećenici, franjevci... kad su u tišini poticali župnike i župne vikare da se popišu ubijeni na njihovom području. Ima ih koji su to učinili pa se ja od mladenačkih dana čak sjećam tog popisa koji je postavljen u crkvi u mojoj rodnoj župi. Ubijen je svaki 10., većinom u mladenačkoj dobi. Nešto slično moglo bi se sprovesti i sada s obje strane granice. Ako hrvatska država ne postupi kako bi trebala postupiti, neka se to učini u okrilju Crkve po župama. Crkvene matice mogu nešto pomoći ondje gdje su unatoč svemu takvi podatci ipak upisani. Uz pomoć njih i onih koji još dobro pamte to vrijeme ili su im u kući o tome pričali može se puno učiniti. Znam da izgleda patetično, ali moram reći da nam povijest ne će oprostiti ako to barem ne pokušamo.

U Hrvatskoj se prestalo istraživati žrtve poraća Drugog svjetskog rata, izuzev nekih pojedinačnih ili slučajnih pronalazaka. Štoviše, nisu u stanju osigurati dostojanstven pokop i prijevoz već identificiranoj žrtava u Sloveniji. Koliko se to može povezivati s ideološko-političkom ili možda nekom drugom podlogom koja ne želi istinu?

Ništa se ne događa slučajno. Nastoje nas ugurati u neka nova udruživanja, a komunistička protunarodna ideologija izvrsno je sredstvo za to. Zbog svega toga nije uputno govoriti i istraživati komunistička zlodjela, nego ona koja će služiti razaranju hrvatskog hoda u slobodu. Gledajući sve to neki govore o udruženom zločinačkom pothvatu protiv hrvatske države, aludirajući na, malo je reći, sramotnu optužbu Haaškog suda hrvatske borbe za slobodu. Ipak, ne bi trebalo zanemariti da je sve počelo i prije pojave spomenutog suda. Tako je npr. pod okriljem hrvatske države otkopana jedna od oko 130 jama u Maclju, ona gdje su komunističke ubojice zatrpali pobijene svećenike, redovnike, bogoslove i sjemeništarce. Iako im se znalo za ime i moglo ih se lako identificirati pomoću DNK analize, to nije učinjeno. Kosti su im najprije skupno povađene poput granja na cesti, umjesto da se pazilo da kosti jednog tijela budu zajedno, nakon toga su stavljene u vreće za smeće, dugo stajale na tavanu bolnice, da bi tek zalaganjem Crkve bile dostojno pokopane u Đurmancu. Traljavo, slučajno...? Ma dajte! Što uostalom reći za Jazovku, Hudu jamu, Tezno, Kočevski rog, da spomenemo samo ona najveća stratišta, gdje počivaju kosti itekako mnogih Hrvata. Hrvatska država bi se trebala brinuti za sve to, ali je dolaskom SDP-a na vlast najprije zaustavljen rad Državnog povjerenstva za istraživanje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća, a nedugo nakon toga ono je i raspušteno. Može i jedan drugi primjer. Podnesete li prijavu protiv nekoga za koga znate ili ste čvrsto uvjereni da je kao komunist počinio teške zločine, to po zakonu morate učiniti pred županijskim državnim odvjetništvom. Međutim, nema zakonskog roka do kada vam oni moraju odgovoriti. Ne izvješćuju vas u međuvremenu dokle se stiglo s izvidnim radnjama, nego čim dotični umre odmah vam sutradan pošalju obavijest da se daljnji postupak obustavlja. Kad bi barem odbacili vašu prijavu, imali biste mogućnost predmet predati nižem sudu gdje postoje rokovi, odnosno gdje počinje teći procedura. Nije potrebno previše pameti da bi se shvatilo što se događa.

U Hercegovini ste potakli osnivanje povjerenstava za otkrivanje i iskapanje žrtava po do sada neistraženim grobištima i drugim stratištima. Koliko su mjesne vlasti tome sklone i može li se to preslikati na Republiku Hrvatsku?

Osnivanje takvih povjerenstava ovisi o svijesti ljudi koje treba uključiti. U Hercegovini je takvo povjerenstvo najprije nastalo u općini Široki Brijeg gdje je objeručke prihvaćeno i nakon tog dobrog iskustva nije bilo teško proširiti ga na općine Ljubuški, Neum i Posušje. U tijeku je njegov ustroj i u još nekim drugim općinama. Nešto slično je moguće napraviti i u državi Hrvatskoj, možda ne na istoj zakonskoj odredbi na kojoj smo mi to ovamo napravili. Ipak, države s obje strane granice još dugo to ne će učiniti zbog političkih procesa koji prevladavaju u njima. Zato nam ne preostaje ništa drugo nego uzeti stvar u svoje ruke. Jedna od najvažnijih zadaća jest popisati sva ta stratišta i grobišta na području općine. Živih je svjedoka, naime, svakim danom sve manje. A onda se dođe do zanimljivih brojki. Tako na području >strašnog ustaškog Širokog Brijega< do sada imamo zabilježeno 100-tinjak masovnih ili pojedinačnih grobišta. Sva su nastala početkom veljače u nekoliko dana kad su partizani osvojili to mjesto. Ne zaboravimo da do tada bojišnice ovdje jednostavno nije bilo. U Ljubuškom, pak, imamo masovne grobnice u kojima su poglavito uhićenici iz ljubuških tamnica. Prošlo ljeto i na jednom i na drugom mjestu iskopali smo po 28 tijela civila, vojnika i vjerojatno nekoliko franjevaca. Vlastima u BiH prijavljujem ovom prilikom popisane masovne grobnice u ovim općinama, a onima u državi Hrvatskoj masovnu grobnicu u Vrgorcu s 40-ak i onu na Biokovu sa 60-ak pobijenih među kojima je vjerojatno i skupina hercegovačkih franjevaca. Hoće li se pokrenuti?

Komunisti su u svomu programu imali nakanu uništenje vjere u narodu i Crkve kao organizacije naroda Božjega pa su tako usmrtili 66 hercegovačkih franjevaca. Znade li se za njihova grobišta?

Do sada znamo za grobove njih 31. Od toga su 22 pokopana u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu, 3 u Maclju, 3 u Čitluku, 2 na Kočerinu, 1 u Međugorju. Ljudi dolaze na njihove grobove, mole se, a tijekom obljetnice ubojstva svih hercegovačkih franjevaca, 7. veljače, ispune prostranu širokobriješku crkvu kazujući time što o svemu tome misle. Posebno je upečatljivo na Širokom Brijegu vidjeti mladež koja prije škole svrati u crkvu i moli se. Od svojih su roditelja naučili da su pobijeni fratri mučenici za vjeru i dom i zato im se utječu u zagovor. Zaključimo da se još ne zna za grobove njih 35. DNK analiza će pokazati jesu li trojica od njih među ubijenim u masovnim grobnicama koje iskopasmo u posljednje vrijeme.

Vodite Vicepostulaturu postupka mučeništva pobijenih hercegovačkih franjevaca. U kojoj je fazi proces i kako je s prikupljanjima dokumenata i svjedoka? Zapravo, može li Hercegovina očekivati uskoro svoje blaženike?

Zadovoljan sam kako stvari idu naprijed, iako to ne znači da ćemo uskoro nazočiti svečanom proglašenju njihova mučeništva. Trenutno se prikupljaju svjedočanstva još živućih svjedoka i potrebna građa za službeni početak postupka. Mislim da je to pri kraju i da ćemo u ne tako dugo vrijeme dočekati da budu proglašeni slugama Božjim što je ustvari početak puta. Zahvaljujem ovom prilikom svima onima koji su nam pomogli i pomažu u svemu tome, naročito svjedocima i crkvenom sudu koji ih ispituje. Svatko onaj tko misli da i sam može nešto doprinijeti neka stupi u doticaj s vicepostulaturom postupka mučeništva >Fra Leo Petrović i 65 subraće< preko podataka koje može naći na portalu www.pobijeni.info. Ne mora to biti svjedočenje iz prve ruke, može to biti svjedočenje o onome što se čulo od nekoga tko je to vidio ili tek podatak koji bi vicepostulaturi mogao pomoći ispuniti praznine u dosadašnjem tijeku postupka.

Zašto franjevci na području cijele BiH, unatoč ogromnim žrtvama, nemaju ni jednog blaženika niti sveca?

Ovo bi se pitanje moglo protegnuti i na čitavu Crkvu u Hrvata. Unatoč mnogobrojnim svjedocima vjere malo ih je proglašeno mučenicima, odnosno blaženima i svetima. Jedan od odgovora zašto je to tako zacijelo su i nepovoljne povijesne okolnosti. Dok se boriš za goli život, teško je misliti na nešto drugo. U takvim trenutcima skloniji smo vjerovati da nije tako važno je li netko proglašen svetim, važnije je da on to jest. U posljednje vrijeme puno se više čini na tom planu, pa je konačno došlo i do toga da se pri HBK ustrojava povjerenstvo, na čelu s biskupom Milom Bogovićem, koje bi trebalo početi voditi sustavnu brigu o stradanju Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću. O njegovim namjerama i radu vjerujem da će se uskoro puno toga čuti. Zacijelo će zahuktavanju rada pomoći i skoro proglašenje blaženima Drinskih mučenica. Valjda će nekome tada pasti na pamet i da počne raditi na postupcima mučeništva mnogobrojnih svjedoka vjere u tursko vrijeme. Nisu progoni počeli tek u prošlom stoljeću. A vjernici obilaze njihove grobove, mole se i svjedoče o zadobivenim milostima.

Koliko je vrijedan dokument biskupa Petra Čule u kojem piše Svetoj Stolici o ubojstvu fratara na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. kao i njegovo traženje da se ispitaju svjedoci? Kako je tada reagirala Ozna?

Biskup Petar Čule odigrao je izvrsnu i rekao bih providonosnu ulogu u otkrivanju istine o ubojstvu hercegovačkih franjevaca na Širokom Brijegu. Ne samo da je o tome pisao Svetoj stolici, nego je vjerujem i najzaslužniji da je to ubojstvo ušlo u tekst onog glasovitog Pastirskog pisma iz rujna 1945. A tada je sve to značilo staviti glavu na panj. Došlo je, dakle, do toga da su s jedne strane komunisti ocrnili ubijene fratre da su se protiv njih borili s oružjem u ruci, a s druge strane Crkva je jasno svjedočila da su nevini. Čim je počelo ispitivanje prvih svjedoka stvorila se OZNA i svu skupljenu građu zaplijenila. Zabranili su, podrazumijeva se, da se nastavi u tome smjeru. Počela su proganjanja i uhićenja. Tako se nastavilo sve dok komunizam nije pao. Međutim, uvijek se našlo onih koji se nisu bojali sve to istraživati i bilježiti tako da su do nas došla i neka pismena potpisana svjedočenja osoba koje su tu bile i sve to vidjele. Ima i onih koja zbog straha nisu potpisana, ali su žive osobe koje su pribilježile njihova svjedočenja tako da mogu zajamčiti njihovu vjerodostojnost. Često zastanem i zahvalim Bogu na načinu kako stignu do vicepostulature ili kako saznam za osobu koja bi mogla svjedočiti.

Koliko su susretljivi u svojim iskazima oni koji su počinili zločine nad brojnim nedužnim Hrvatima? Na koji način komuniciraju? Koliko se pravdaju - takav je bio zakon? Pa zar i Hitler nije radio po svom zakonu? Koja je razlika između komunističkih i nacističkih zakona ili fašističkih?

Oni koji su svojevoljno, bez obzira zavedeni ili ne, sudjelovali u ubojstvima vrlo se teško otvaraju, čak i onda kad postanu svjesni kakvo su zlo napravili. Jedan od razloga jesu njihovi sudrugovi u svemu tome. Unutar te skupine vladaju jednostavno mafijaški zakoni. Kad je hrvatska država bila jača nego što je to danas, njihovo otvaranje bilo je puno lakše. Osjećali su se zaštićenima koliko-toliko ako progovore. Najviše govore oni koji su silom nešto tako učinili, nazočili nečemu takvom, slučajno to vidjeli ili čuli od nekoga tko se jednostavno nije mogao odhrvati govoru savjesti. Takvi se ne pozivaju na zakon koji su morali provoditi. Oni to osuđuju i kaju se. Kad čovjek sve to pogleda, prouči povijesnu literaturu, shvati da između komunističkih, nacionalsocijalističkih i fašističkih zakona nema neke velike razlike. Zločin je u temelju svih tih ideologija, jer su uostalom i nastali iz istog korijena. Sjetimo se samo revolucionarnog sveučilišta, hotela Lux u Moskvi gdje je i Josip Broz Tito, 10. na rang listi zločinaca, pekao svoj zanat. Došlo je konačno vrijeme da se potpuno odbaci takva ideologija. Pozivam sve one koji žele progovoriti da to učine što prije. Ne mora to biti javno, ako to ne žele. U vicepostulaturi je svako svjedočenje pod prisegom i uz najviše moguće čuvanje anonimnosti. Podatci se samo rabe za potrebe postupka mučeništva pobijenih franjevaca i ni za što drugo.

Može li se bez istine do pomirbe i oprosta, ali ne zaborava i potiskivanja? Zapravo, koliko bi istina olakšala u vođenju postupaka istrage, a na drugoj strani i dušu progonitelja ili počinitelja?

Želimo li dobro svojoj državi i svome narodu moramo učiniti sve što je u našoj moći da što prije dođe do prave istine o događajima koji su obilježili našu suvremenu povijest. Ona će pomoći ne samo da još živući krivci dođu do potrebe za kajanjem, već da i njihovi potomci progledaju i pokaju se za svoj dio hoda krivim stazama. To opet vodi oproštenju onih koji su pogođeni ovim zlom, bilo još živućih ili njihovih potomaka. Lanac zla konačno se mora raskinuti. Bilo se to počelo događati u Domovinskom ratu. Djeca i partizana, i ustaša i domobrana i... zajedno su se borili i stvarali novu duhovnost u društvu. Na žalost, pripadnici političkih stranaka koje baštine propalu ideologiju, uz pomoć raznih saveznika, čine sve da se podjele i nesporazumi u hrvatskom narodu nastave što više. Želimo li si dobru budućnost moramo što prije doći do pomirdbe, iako to ne znači zaustaviti istraživanja i gumicom prebrisati što se dogodilo. Tada će to, naime, postati samo povijest, a mi ćemo okupani oprostom zajednički snažno krenuti naprijed.

U Hrvatskoj je donesena deklaracija na europsku rezoluciju o osudi komunističkih zločina, dakle oni se samo slažu. Kako je to u BiH?

BiH je još uvijek čardak ni na nebu ni na zemlji pa je tako i s tim. Bilo kakav ozbiljniji dokument, posebno glede komunističkih zločina, nemoguće je donijeti na razini države. A hrvatski narod nakon inozemnog nasilnog ugasnuća Herceg Bosne nema svog političkog okvira u kojemu bi to barem za sebe učinio. Ovamo kao da je vrijeme stalo. Partizanski filmovi i povratak u prošlost postaju nešto prirodno. Obnavljaju se partizanski spomenici, a samo koju stotinu metara dalje ti su isti ubili nedužne franjevce i puk. Tupi se o antifašizmu, a zaboravlja se istina da se ne može biti antifašist ako u isto vrijeme nisi i antikomunist. I tako život ide dalje dok oni koji povlače konce ne reknu da je svega toga dosta i da se treba ozbiljno ponašati ili dok ne upale fitilj novih sukoba na ovim prostorima. Sve je moguće. Pitanje je samo koji će izbor prevladati u određenom trenutku. Bilo kako bilo, na nama je stvarati mir, a oni neka odgovaraju za svoja djela.

Obvezuje li katolike da u svojoj molitvi i boli trpe i šute o teškim zločinima ili svojim glasom i svim legalnim sredstvima trebaju tražiti i zagovarati istinu?

Ako je zadatak vjernika katolika da bude služitelj istine, a jest, onda nema nikakvo pravo biti mazohist i trpjeti zlo umjesto da ga prokaže i učini sve da do njega više ne dođe. Neki su očito krivo shvatili nauk Drugog vatikanskog sabora o približavanju svijetu, miru, oprostu i sličnome. On nije rekao da pritom izgubimo svoju bit, već samo da prilagodimo način svog govora da bi nas ovo suvremeno vrijeme moglo razumjeti. Uostalom, to je zadaća za sva vremena. I Isus je govorio ondašnjim, a ne današnjim rječnikom. Stoga se katolici moraju što prije probuditi i prestati trpjeti da im raznorazni skorojevići oblikuju sutrašnjicu. Osobito bi se morali više posvetiti razvoju javnih glasila u svome duhu, isto tako školstva i kulture. Trebali bi se prestati neprestano oslanjati na crkvene strukture i čekati da one to učine. U krajnjem smislu to i nije njihova zadaća. Crkvene strukture moraju nam tumačiti Božju riječ, a na puku je Božjem zajedno s njima ostvarivati je u svakodnevnom životu. Vjerujem da bi tada katoličanstvo procvjetalo, jer bi jednostavno pokazalo svoje pravo lice. Pustimo, dakle, čekanje i samosažaljevanje, a uporabimo svoju glavu i darove koje nam je Bog dao, očito ne da ih bacimo u zapećak. Bit će nam tada svima bolje.
Vlado Čutura / Glas Koncila

povrat gore

 

 

24. siječnja 2011.
NASTAVLJAJU SE RADOVI NA ISKAPANJU MASOVNE GROBNICE BARE
Ljubuški, 12. siječnja 2011. (Z. Volarević / ljportal.com) - Radovi na iskapanju druge masovne grobnice na lokaciji Bare u Ljubuškom, koji su počeli 27. rujna prošle godine, a privremeno su obustavljeni zbog nepovoljnih vremenskim prilika, mogli bi biti nastavljeni već sutra.
Do sada devet žrtava
Tu nam je informaciju kazao Vice Nižić, predsjednik Općinskog vijeća Ljubuški i predsjednik Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški, dodajući kako se nada da će radovi na ovoj masovnoj grobnici iza stare upravne zgrade Javnog komunalnog poduzeća Ljubuški biti uskoro gotovi, nakon čega će se moći pristupiti iskapanju preostalih dviju masovnih grobnica na području općine, onoj iza zgrade Ministarstva financija i onoj iza zgrade općine. Podsjetimo kako izvodi iz Povjerenstva kazuju kako je masovna grobnica Bare nastala krajem Drugog svjetskog rata, 1945. i 1946.
>Nakon što su komunisti osvojili zapadnu Hercegovinu, u tamnicu su dovodili mnogobrojne uhićenike i redovito ih ubijali. Do prvih posmrtnih ostataka na Barama uspjelo se doći tek 1. listopada, budući da je na tom prostoru bilo komunalno poduzeće, a do sada su otkriveni ostatci devet žrtava<, kazao je Nižić.

Pomoć građana
Dodao je kako se pomoću DNK analize radi i na utvrđivanju identiteta žrtava čiji su ostatci pronađeni u masovnoj grobnici Tomića njiva, koja je bila prva otkopana masovna grobnica na prostoru općine Ljubuški. Radovi na njezinom otkopavanju trajali su od 19. do 28. srpnja prošle godine. Ponovno je upućen poziv svim građanima, koji znaju bilo što o pokopanima u ovim masovnim grobnicama da se jave kako bi se cijeli posao uspješno priveo kraju. Ukoliko je netko u rodbini imao nekoga tko je pokopan u masovnoj grobnici, uzimaju se uzorci krvi radi što lakšeg utvrđivanja identiteta pobijenih. Podsjetimo i na to kako su za sve ove radove, naročito za identifikaciju, potrebna velika novčana sredstva, pa je Povjerenstvo, uz potporu Vicepostulature i vicepostulatora fra Miljenka Stojića koji je njegov član, u sklopu općinskog žiro-računa kod UniCredit banke - poslovnica Ljubuški, otvorio podračun 3381602276734328, gdje se mogu uplatiti novčani prilozi.

povrat gore

 

 

 

19. srpnja 2010
Hoće li biti pokrenuta istraga protiv Jure Galića?
Aktivnosti na iskapanju masovne grobnice Tomića njiva, koja se nalazi nedaleko od OŠ Marka Marulića i Trgocoopa, u samom središtu Ljubuškog, otpočinju danas. Riječ je o aktivnosti koju već dugo pripremaju tamošnje Općinsko vijeće i  Vicepostulatura postupka mučeništva >Fra Leo Petrović i 65 subraće<, na čelu sa vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem.
Zeleno svijetlo za početak ovih  aktivnosti dalo je Općinsko vijeće Ljubuški, usvojivši  osnovne akte i formiravši povjerenstvo čija je prva zadaća premještanje ove masovne grobnice nastale u veljači 1945.
Sudeći prema izjavama  osoba uključenih u istraživanje ratnih i poratnih žrtava  na području općine Ljubuški, u masovnoj grobnici Tomića njiva nalaze se ostaci sedamnaest osoba, koje su pripadnici OZNE likvidirali u veljači 1945. godine.
Prema određenim prosudbama upravo na tom mjestu mogli bi biti pronađeni posmrtni ostatci nekoliko franjevaca, koji su u veljači 1945. prošli "obradu" zloglasne OZNE u Ljubuškom i njenog tadašnjeg šefa Petra Jelčića, koji je ujedno bio i član Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu.
Prosudbe o broju franjevaca ubijenih na ovom mjestu su različite. Prema nekima od njih na lokalitetu Tomića njiva sigurno bi mogli  biti pronađeni posmrtni ostatci fra Slobodana Lončara. Riječ je o župnom vikaru u Drinovcima, koga su partizani-komunisti uhiti  09. veljače 1945. u Drinovcima, te odmah zatim proveli u zatvor u Ljubuškom.

Uz kazano, postoji i velika  mogućnost da upravo na ovom mjestu budu pronađena i tijela fra Paške Martinca, tadašnjeg župnog vikara u Veljacima, kao i fra Martina Sopte,  profesora na mostarskoj bogosloviji.
Dragocjena saznanja o uvjetima koji su veljači 1945. vladali u zloglasnom zatvoru OZNE u Ljubuškom ostavio nam je pokojni fra Janko Bubalo, koji je i sam u to vrijeme bio zatočenik ove represivne ustanove o kojoj su i te kakvu brigu vodili OZNA, KNOJ, kao i Okružni komitet KPJ za zapadnu Hercegovinu.
Prema fra Jankovim zapisima, objavljenim u knjizi "Apokaliptični dani" (str. 140.), upravo je na hodnicima tog  zatvora  10. veljače 1945. posljednji put osobno vidio fra Slobodana Lončara, izmijenivši s njim nekoliko riječi.
Kroz prizmu vlastitih  sjećanja na zatvorska ispitivanja, koja je nad njim provodio  tadašnji šef OZNE Petar Jelčić, fra Janko nam je ostavio iznimno dragocjene podatke o sudbinama nekolicine franjevaca koji su prošli kroz ovu ustanovu.

Tako se zahvaljujući fra Jankovim zapisima (Apokaliptični dani, str.152 i 153.) sa sigurnošću može kazati da je ured OZNE u Ljubuškom bio izravno upleten u smrt fra Slobodana Lončara, fra Paške Martinca, fra Filipa Gašpara i fra Ćirila Ivankovića.
Zahvaljujući nekim drugim iskazima, pak, može se dokazati  neizravna upletenost  ureda OZNE u Ljubuškom u smaknućima fra Zdenka Zubca i fra Julijana Kožula, koji su boravili u ovom zatvoru ali su njihova tijela pronađena u Zagvozdu, kao i u  slučajevima ubojstva fra Martina Sopte i fra Jakova Križića.
Uz odgovornost Petra Jelčića, Ćazima Dizdarevića i Ante Barbira-Kralja, tadašnjih čelnika ureda OZNE u Ljubuškom, neupitna je i odgovornost  podređene im postrojbe KNOJ-a, na čelu sa Marjanom Primorcem, čiji su pripadnici većinu ovih ubojstava osobno obavili.

Međutim, pri tome se nikako se ne smije smetnuti sa uma gdje je u biti bio stvarni motiv ovih zločina. Većina trezvenijih analitičara smatra da se ti motivi trebaju tražiti u djelovanju tadašnjeg Okružnog  komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu, što u svojoj knjizi "Vrijeme i ljudi" izravno priznaje i sadašnji predsjednik SUBNOR-a BiH Jure Galić. Sudeći po Galićevim zapisima i izjavama - on osobno je, zajedno sa  Antom Barbirom-Kraljem i Marijanom Primorcem, dobar dio rata proveo u ilegalnom  prikupljanju podataka o političkim istomišljenicima na području općine Ljubuški. Izvješće Okružnog komiteta KPJ za Zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945., koje se, pod brojem  Og.19.-587.,  čuva u Historijskom  arhivu u  Mostaru jedan je od dragocjenijih dokaza te vrste, koji  u potpunosti razobličava ulogu komunističkih vlastodržaca s područja Hercegovine  u planiranju i prikrivanju tragova zločina nad franjevcima.

Međutim, i danas je to najvećim dijelom prekriveno velom tajne. Odgovor na mnoge nejasnoće iz tog vremena mogu dati danas živući svjedoci tih stravičnih događanja. Ključna osoba u svemu tome zasigurno je i danas živući Jure Galić. Da kojim slučajem živimo u normalno uređenoj državi u kojoj svatko radi posao za koji je plaćen već bi davno bila pokrenuta istraga  o ovim događajima i Galićevoj ulozi u njima. Na žalost, izgleda da iskapanje masovnih grobnica nije dovoljan razlog MUP-u i nadležnom  tužiteljstvu za pokretanje istrage o ovim zločinima. Umjesto vijesti o otvaranju istrage, obično nas Federalna televizija u ovakvoj i sličnim prigodama  "počasti" ugošćavanjem Jure Galića u jednoj od svojih emisija. Ukoliko hrvatski političari nemaju nikakvih ingerencija nad tom televizijom, onda svakako imaju nad županijskom policijom i tužiteljstvom.
Kakve će njihove biti njihove reakcije po osnovu masovne grobnice Tomića njiva u Ljubuškom, gdje se nalazi i sjedište županijskog MUP-a, doznat ćemo već ovaj tjedan. 
Damir Šimić

povrat gore

 

25. veljače 2010
PREDSJEDNIK SUBNOR-a BIH JURE GALIĆ: Jurišali smo na fratre, kao Rusi na Berlin .
.Ime predsjednika SUBNOR-a BiH Jure Galića u posljednje se vrijeme sve više spominje u kontekstu saznanja o nekim  partizanskim zločinia koji su se u zapadnoj Hercegovini dogodili u II. Svjetskom ratu i nakon njega. Stoga prenosimo ekskluzivni intervju portala javno.ba s Jurom Galićem:

JAVNO.ba: Zajedno sa svojim sumještanima Jurom Galićem-Velikim, Marijanom Primorcem i još nekima bili ste 1941. pritvoreni u Ljubuškom, tužiteljstvo je zahtijevalo smrt strijeljanjem,  međutim, Vi ste oslobođeni. Kako iz današnje perspektive gledate na to suđenje ? Tko je najzaslužniji što ste iz zatvora izašli ?

"Točno je da smo bili zatvoreni kao članovi partije. Imali smo u to vrijeme određene aktivnosti, pa smo primjerice prikupljali oružje, odvraćali ljude da ne idu u ustaše, pa smo 13. lipnja na blagdan Sv. Ante, koji se posebno slavio na Humcu, bacali letke, jer pored toga što se obilježavao Dan župe oni su tom prilikom slavili i imendan Ante Pavelića. Događalo se ubijanje antifašista, najprije Srba, a zatim su u Vitini ubijena dva antifašista Hrvata. Pošto su Artuković i Dugandžić, kao i još neke visoko pozicionirane ustaše bili iz Ljubuškog dosta toga smo znali o njima, a njih je opet, možda zbog ugleda u svom kraju, bila sramota da nas ubiju pa smo predani na Sud u Mostar u studenom 1941. godine. Dole smo pušteni, iako sam kasnije saznao kako se Eugen Kvaternik, koji je u ustašama vodio obavještajnu službu, s time nije slagao, htio nas je čak deportirati u Jasenovac, međutim izvukli smo se".

JAVNO.ba: Nakon izlaska iz zatvora nastavili ste aktivno politički djelovati. Sudeći prema Vašim izjavama i  objavljenim radovima veze s partijskim komitetom u Hercegovini održavali ste preko Olge Marasović a sa dalmatinskim komunističkim ćelijama izravno. Čiji je jači utjecaj na Vas bio u to vrijeme ? Dalmatinskih komunističkih ćelija  ili Vase Miskina- Crnog?

"Nastavili smo djelovati, jer bilo je nas 6-7 bijačkih (Galićevo rodno selo Bijača) aktivista koji smo djelovali u ilegali, tek smo trebali uspostaviti veze s antifašistima u Dalmaciji. Dizali smo ustanke, dočekivali ustaše iz zasjeda, rasijecali stupove, odnosno žice na njima kako bi fašistima onemogućili veze. Kada smo se napokon sastali s drugovima iz Dalmacije odlučeno je da djelujemo kao vojna jedinica u bataljunu "Josip Jurčević". Kasnije sam povučen iz jedinice i postavljen za sekretara srezskog komiteta Metković. Dakle, mogu slobodno reći da su na nas jedini utjecaj imale dalmatinske komunističke ćelije, dok sa Vasom Miskinim-Crnim nismo dolazili u kontakt".

JAVNO.ba: Do konca siječnja 1945. u Hercegovini su stradala dvojica franjevaca. Kako tumačite stradanja franjevaca koja su nastala nakon 28. siječnja 1945. i  ubojstva fra Maksimilijana Jurčića u Vrgorcu ?

"Svakakve su priče i tada kružile, a evo vidim kruže i dan danas. Za nekog je sama okupacija Širokog Brijega predstavljala oslobođenje, jer su bili zatrovani pričama svojih fratara. Neki su pobjegli prema Bleiburgu, neki prema Vrgorcu, osobno prvi put čujem za ime tog fratra, no mogu reći da im je najjače uporište bilo u Širokom Brijegu, ali je ipak i ono stradalo, no imali smo i mi svoje ljude, pa u Širokom ima 10 nositelja partizanskih spomenica, a jednom prilikom sam, pišući za Slobodnu Bosnu, naveo i njihova imena. Za njih je to možda malo, a za nas puno".

JAVNO.ba: Šef Ozne u Ljubuškom u to je vrijeme bio Pero Jelčić. Zajedno s njim pripadali ste vodstvu  Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu. Činjenica je da je Jelčić bio odgovoran za zatvor u Ljubuškom iz koga su fra Maksimilijan Jurčić i ostali zatvorenici  odvedeni prema Vrgorcu  i kasnije ubijeni. Tko je takvu zapovijed mogao izdati ? Osobno Jelčić ili se morao konzultirati sa svojim šefom Slobodanom Šakotićem, koji je u to vrijeme bio u Dabru ?

"Kada je Ljubuški drugi put pao u ustaške ruke osobno sam se zatekao u Posušju, ali možete zamisliti kakav je dar mar nastao među običnim ljudima kada su ustaše ušle u samo mjesto. No, ipak je uslijedilo oslobođenje Ljubuškog i fratri su naravno bježali. Sjećam se da je fra Serafin Dodig predvodio grupu koja je bježala prema Vrgorcu, no imali su nesreću da su iz suprotnog smjera naišli antifašisti, koji su isto tako svašta proživjeli, pa vjerujem da se tu svašta događalo. Jelčić je bio istina na čelu OZNE, koja je bila jaka služba, ali smo mi imali i KNOJ, posebnu vojnu jedinicu koja se borila protiv odmetnika i u vremenu nakon rata. Zemlja jeste bila oslobođena, ali bio je dio onih koji su uvijek živjeli u uvjerenju da će ostati na površini, da će njihova ideja pobijediti. Bili su ogrizli u krvi i nisu se htjeli predati, jer su mislili tko zna što da im možemo uraditi. Tu su najnezgodniji bili širokobriješki škripari koji su se dosta dugo skrivali i borili".

JAVNO.ba: Prema vlastitim navodima objavljenim u knjzi "Vrijeme i ljudi", zajedno s Markom Šoljićem bili ste na Širokom Brijegu 07. veljače 1945. Prema vašim navodima prošli ste pored samostana oko 12.00 sati, a oko 16 sati u samostanu je ubijeno 12 širokobrijeških franjevaca. Kako na njihovu smrt danas gledate ?

"Istina živa. Kod samostana sam naišao i nigdje nikoga nisam vidio. Crkvu sam iz znatiželje malo razgledao. Tek kada smo se sa brijega gdje je samostan spuštali prema rijeci Lištici vidjeli smo leševe ubijenih Nijemaca, jedan uništeni partizanski tenk. I mogu reći kako je tu bilo svega i svačega, čak smo se unutar svojih redova zavadili, jer je bilo nereda kakvog ipak nije trebalo biti, međutim Dalmatinci nisu mogli svoje obuzdati. Slobodno ću reći da se na Široki Brijeg išlo isto kao i na Berlin, jer Rusi i ostali su znali koliko im znači uništiti Berlin, a mi smo isto tako znali što znači slomiti najčvršće ustaško uporište što je Široki Brijeg bez ikakve dvojbe bio. Ovim putem još želim reći kako nisu svi fratri stradali od antifašista, jer je fra Martin Sopta ubijen od strane škripara. Bar sam čuo kako su oni noćili kod njega i ubili ga zato što se s nama sastajao. Bio je antifašistički opredijeljen i toga je nažalost koštalo života".

JAVNO.ba: Što možete kazati za Vašeg rođaka Marijana Primorca i njegovu antifašističku skupinu?

"To je uistinu bio rijetko viđen heroj, koji je pripadao partijskoj organizaciji u Ljubuškom. Skupa smo u partizane otišli. Kasnije mu se dogodilo da je imao jednu krizu, pa je zadržan u Hercegovini, najprije kao politički komesar čete, a zatim kao komesar Zapadnohercegovačkog antifašističkog odreda".

JAVNO.ba: U popodnevnim satima tog 07. veljače u Širokom Brijegu je održan prvi sastanak "Narodno oslobodilačkog odbora". Tko je, uz Vas, Marka Šoljića i Mirka Praljka,  sve bio na tome sastanku i kakvi su bili njegovi zaključci ?

"Sjećam se da smo Marko Šoljić i ja bili ispred pokreta. Imali smo sastanak u nekoj gostionici, ali nisam siguran da danas dođem u Širokom Brijegu bi li pronašao tu gostionicu a volio bih to. Na sastanku nas je bilo 20-tak, no klima nije bila najbolja za razgovore. Razumljivo jer ni leševi još nisu bili pokupljeni i zakopani, tek smo naknadno to uradili, a prvi zadatak koji je Odbor donio bilo je uspostavljanje reda i mira na ulicama Širokog Brijega koje su baš izgledale užasno".

 

JAVNO.ba: Spominjete se i kao jedan od autora izvješća Okružnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu od 13. veljače 1945. (Historijski arhiv Mostar, Pik. Broj Og.19.-587.) u  kome se franjevci optužuju kao najodgovorniji krivci za vojnički poraz partizana u Hercegovini između 27. siječnja i 01. veljače 1945. Vidite li i danas njihovu krivnju za ta događanja ?

"Radio sam jedan feljton koji je objavljen u Glasu antifašista, kao i Hercegovačkim novinama. Tu sam naveo, a evo sada ponavljam svoje tvrdnje kako vjeru i religiju smatram najpogubnijom za sve nevolje u Hercegovini tog vremena. Svećenici su bili maksimalno proustaški orijentirani, narod sve upijao što su oni govorili i to je narod u većem dijelu Hercegovine odvelo na krivi put. U Ljubuškom je primjerice svaka peta muška glava iz tog vremena stradala u ustaškom pokretu. Franjevci su najviše svemu tome doprinijeli i svakako da su najodgovorniji".
Razgovarao: Danijel Ivanković

povrat gore

 

Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre