BiH suveniri
PRODAJE SE
KUPRES, BiH
vikendica,kuća za odmor


ADRESAR HRVATA
IZVAN RH(2700adresa)
Adresar Hrvata izvan RH
narudžba:info@ppr.hr

BIH
Drugi Svjetski Rat

Komunistički zločini
Donacije Vlade RH
Hrvatima u BiH
BiH zakon
o prebivalištu

-Blanka Matković: Zločini postrojba VIII. Dalmatinskoga korpusa NOVJ-a u Hercegovini
početkom 1945.

I. dio
II. dio
III. dio
IV. dio

V. dio






obnova franjevačkog ratnog skloništa u Širokom Brijegu20.svibnja 2015.
IZ DOBA 2.SVJETSKOG RATA
UŠirokom Brijegu počeli radovi na zaštiti franjevačkog ratnog skloništa

ŠIROKI BRIJEG: Na Širokom Brijegu u utorak 19. svibnja započeli su radovi na zaštiti franjevačkog ratnog skloništa izgrađenog tijekom Drugog svjetskog rata zbog tadašnjih propisa o školstvu, jer su franjevci vodili glasovitu Franjevačku klasičnu gimnaziju.

No, 7. veljače 1945. to mjesto je postalo stratištem 12 franjevaca iz samostana, nakon nakon što su jugokomunisti osvojili samostan, jer su ih ubili a potom i zapalili.

Posmrtni ostaci ubijenih franjevaca izvađeni su i pokopani u samostansku crkvu, uz sudjelovanje mnoštva puka Božjega, 1. srpnja 1971. Ubrzo je ugušeno Hrvatsko proljeće, pa je opet sve palo u dugu, olovnu šutnju do Domovinskog rata.
Grobnicu ovih pobijenih hercegovačkih franjevaca i svih drugih pobijenih franjevaca pokopanih u samostanskoj crkvi, njih 24, te ratno sklonište, svakodnevno posjećuju hodočasnici iz raznih zemalja svijeta, naravno i domaći puk Božji. Oni se na tom mjestu mole za zagovor »širokobriškim mučenicima«a i pale svijeće u znak zahvalnosti za žrtvu koju su ovi franjevci podnijeli za svoju vjeru i narod.

Kako se pod utjecajem vremena i prirodnih procesa ratno sklonište ne bi urušilo, pristupilo se njegovoj neophodnoj zaštiti. Nakon što bude uređena njegova unutrašnjost, pristupit će se uređenju i okoline. Olakšat će mu se pristup te omogućiti fratrima iz samostana i svim ljudima dobre volje moliti se i odmarati u miru i tišini.




31. siječnja 2012.
Započinju Drugi dani pobijenih hercegovačkih franjevaca
U samostanskoj crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu 4. veljače započinju 2. dani pobijenih hercegovačkih franjevaca. Ove godine bit će prenošeni i preko interneta, što će se moći pratiti preko portala vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ www.pobijeni.info.
Program započinje molitvom krunice i razmatranjem u 17.00, zatim slijedi sv. misa zadušnica u 18.00, a nakon nje Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu u 19.00. Bit će tako 4. 5. i 6 veljače, a sve će predvoditi fra Zvjezdan Linić.
Kroz spomenuta tri dana podijelit će se i nagrade onima koji su sudjelovali na Natječaju s temom pobijeni hercegovački franjevci. Prvoga dana nagrade će dobiti nagrađeni pučkoškolci, drugoga mladež, a trećega odrasli.
Na sam dan obljetnice, 7. veljače, program započinje u 16.00 molitvom pred ratnim skloništem, gdje su ubijeni hercegovački franjevci, nastavlja se molitvom u crkvi na grobu 22-ice franjevaca, te sv. misom zadušnicom koju će predvoditi i na kojoj će propovijedati provincijal hercegovačkih franjevaca fra Ivan Sesar. Na kraju će vicepostulator fra Miljenko Stojić iznijeti rad vicepostulature kroz prošlu godinu, a gvardijan fra Sretan Ćurčić zahvaliti svima koji su sudjelovali u priređivanju ovih dana.
2. DANI POBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
Široki Brijeg, 4. – 7. veljače 2012.
(Program obilježavanja)
4. Prvi dan
17.00 Krunica i razmatranje
18. 00 Sv. misa (ministranti) – fra Zvjezdan Linić
– proglašenje nagrađenih (djeca) na Natječaju
19.00 Klanjanje
5. Drugi dan
17.00 Krunica i razmatranje
18. 00 Sv. misa (Frama) – fra Zvjezdan Linić
– proglašenje nagrađenih (mladež) na Natječaju
19.00 Klanjanje
6. Treći dan
17.00 Krunica i razmatranje
18. 00 Sv. misa (trećari) – fra Zvjezdan Linić
– proglašenje nagrađenih (odrasli) na Natječaju
19.00 Klanjanje
7. Obljetnica
16.00 Molitva pred skloništem i sv. misa
(provincijal fra Ivan Sesar)

 

5. listopada 2011.
Široki Brijeg: Održan 3. Simpozij „Stopama pobijenih“

Široki Brijeg, 2. listopada 2011. (Marijana Bošnjak / Vicepostulatura) – Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem, danas je na Širokom Brijegu priredila 3. simpozij »Stopama pobijenih«. Svrha simpozija je istraživati ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata da bi jednoga dana mogli biti proglašeni blaženima i svetima. Istražujući njihovu smrt nezaobilazno je istraživanje i smrti ostaloga vjernog puka koje je u to vrijeme snašla slična sudbina.
I ove godine program je započeo svetom misom u 11.00. Misu je predslavio dr. fra Robert Jolić, glavni urednik Naših ognjišta, a suslavili su fra Miljenko Stojić, vicepostulator, te fra Sretan Ćurčić, širokobriješki gvardijan. U svome nagovoru dr. fra Robert Jolić se zahvalio fra Miljenku Stojiću na njegovom trudu oko istraživanja života i okolnosti smrti naših franjevaca, a u svojoj propovijedi je istaknuo kako se ne trebamo s mržnjom sjećati onih koji su ubijali nevine već sjećati se onih, kako naših franjevaca tako i ostaloga puka, koji su položili svoj život za vjeru i za opstanak svoga naroda. Fra Robert je spomenuo i blagopokojnoga papu Ivana Pavla II. koji je također osjetio snažnu potrebu današnjih kršćana za primjerima običnih ljudi koji su polagali svoje živote za vjeru. Osvrnuo se i na nedavno događanje u Udbini, posvećenje crkve Hrvatskih mučenika, kojem je nazočio kardinal Josip Bozanić. On je tom prilikom između ostaloga rekao da će se »na Udbini u središtu Hrvatske simbolički skupiti svi spomeni na stratišta hrvatskih ljudi, da bi bili prisutniji našemu duhovnomu zrenju i razmatranju Kristova križa.«
Po završetku misnog slavlja nastavio se program simpozija izlaganjima prof. dr. sc. Branimira Lukšića, prof. dr. sc. Ive Lučića te gosp. Vice Nižića.
Najprije je fra Miljenko Stojić pozdravio sve prisutne i zahvalio se na odazivu na ovakav jedan događaj. Nakon toga je pozvao prof. dr. sc. Branimira Lukšića koji je imao izlaganje na temu Hrvatski križni put i britanska uloga u njemu. On se tu osvrnuo na strašne događaje koji su pratili one nedužne ljude, igrom slučaja, zatečene u monstruoznom kažnjavanju bez suđenja. Brojke koje su ovdje iznesene bile su šokantne i na izrazima lica se moglo primijetiti zgražanje i nevjerica. Ipak, kad čujete kako je »Prema britanskom vojnom arhivu kod Bleiburga na jugoslavensko-austrijskoj granici bilo 200.000 hrvatskih vojnika i oko 500.000 civila koji su tamo došli predati se britanskim postrojbama, no Britanci su ih na vjeroloman način izručili Titovim komunistima koji su velik broj njih, prema riječima engleskog povjesničara Nikolaja Tolstoja, poubijali u uvjetima bezobzirnog divljaštva«, teško da će netko ostati ravnodušan.
Iza ovoga izlaganja uslijedilo je izlaganje prof. dr. sc. Ive Lučića na temu Pronalaženje posmrtnih ostataka ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću te doprinos Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. I ovdje se susrećemo s brojkama koje su poražavajuće za opstanak hrvatskoga naroda na našim prostorima i samim tim mora se nešto raditi na pronalasku tih, još uvijek nebrojenih, žrtava. A kad uzmemo za činjenicu da je Komunistička partija to ubijanje pravdala popravljanjem naroda, kao što jedno izvješće govori, ne smijemo ostaviti sve nerazjašnjeno i zemljom skriveno. Prof. dr. sc. Ivo Lučić osvrnuo se i na sve one masovne grobnice koje su u zadnjih nešto više od godinu dana otkrivene i koje jasno pokazuju kako se radilo o nasilnoj smrti koja je snašla te ljude, krive samo što su bili Hrvati i što nisu htjeli napustiti svoga Boga.
Treće izlaganje koje se moglo čuti na ovom simpoziju jest izlaganje gosp. Vice Nižića. On se osvrnuo na Rad Povjerenstava za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općina Široki Brijeg, Ljubuški, Neum, Posušje i Busovača. Ovdje smo slušali kako pet povjerenstava, a to su povjerenstva u pet općina, radi i funkcionira. Dobili smo presjek svih projekata koji su se radili i koji tek slijede, a na kraju je gospodin Nižić iskoristio priliku kako bi pozvao »i ostale općine da pokrenu proceduru u općinskim vijećima o ustrojavanju povjerenstava za istraživanje grobišta na području svojih općina, jer svima nam je znano da je na kraju i nakon Drugog svjetskog rata počinjen stravičan zločin nad hrvatskim narodom.«
Svi smo bili ugodno iznenađeni kad nam je fra Miljenko rekao kako je među nama i biskup dr. Mile Bogović. Inače, on je gospićko-senjski biskup i crkveni povjesničar. Naravno, fra Miljenko ga je zamolio da nam se obrati što je on i učinio rekavši kako je došao vidjeti kojim sve to tokom ide i kako bi čuo nešto poticajno što bi se moglo i u Hrvatskoj primijeniti. Pohvalio je osnivanje povjerenstava po općinama i izrazio nadu da se nešto slično pokrene i u Hrvatskoj. Mi, s ove strane granice, iskreno se nadamo da će to biti i moguće. Nije skrivao činjenicu da bilo što što se naziva hrvatsko, a još pritom i kršćansko, nailazi na otpor. Ali, nadodao je, da unatoč tome treba nastaviti raditi.

Sv. misa
– dr. sc. fra Robert Jolić, Propovijed

Izlaganja

– prof. dr. sc. Branimir Lukšić, Hrvatski križni put i britanska uloga u njemu

– prof. dr. sc. Ivo Lučić, Pronalaženje posmrtnih ostataka ubijenih u Drugom svjetskom ratu i poraću te doprinos Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

–  Vice Nižić, Rad Povjerenstava za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općina Široki Brijeg, Ljubuški, Neum, Posušje i Busovača

 

20. svibnja 2011.

Fra Miljenko Stojić: Naredba za pokolj hercegovačkih franjevaca stigla je s vrha

Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“

Fra Miljenko, kada ste se i kako odlučili za svećenički poziv? Možete li u osnovnim crtama izložiti kako je tekao Vaš dosadašnji svećenički put?

Davno je to bilo, vidim to tek sada kada pokušavam odgovoriti na ovo Vaše pitanje. Još u pučkoškolskim danima, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na župi Čerin, odakle sam rodom, gledao sam rad franjevaca i zaželio živjeti takvim životom. Zbog toga sam, čim se moglo, postao ministrantom, posuđivao knjige iz župne knjižnice, uključio se u natjecanje Vjeronaučna olimpijada. Čak smo i pobijedili na razini Crkve u Hrvata te za nagradu išli na audijenciju u Rim kod pape Pavla VI. Kad sam dobio svjedodžbu o završenih osam razreda, nisam je odnio kući nego odmah u župni ured da se prijavim u sjemenište. Roditeljima sam o svemu kazao tek kad je trebalo poći. Nemam razumskog odgovora zbog čega je to tako bilo. Jednostavno sam slijedio porive svog srca i ništa više.

Franjevačku klasičnu gimnaziju završio sam u Visokom, novicijat na Humcu, a teologiju u Zagrebu, Jeruzalemu i Sarajevu. Magistrirao sam kršćansku duhovnost u Rimu. U međuvremenu sam naravno bio i u JNA. Nije mi se u nju išlo, ali zbog svoga poziva nije moglo biti drukčije. Samo me to spriječilo da ne odem preko granice.

Kao franjevac-svećenik djelovao sam na više mjesta i obnašao razne službe. Tko želi može se o tome više informirati na portalu www.miljenko.info. Ukratko mogu samo reći da sam bio župni vikar, vojni dušobrižnik, radio s mladima, bio odgojitelj sjemeništaraca, postulanata, novaka i bogoslova. U Međugorju sam pokrenuo Informativni centar „Mir“ Međugorje s različitim odjelima među kojima je Radiopostaja „Mir“ Međugorje. Bio sam i tajnik hercegovačke franjevačke provincije, a sada se brinem oko proglašenje blaženima i svetima, odnosno mučenicima, 66 pobijene subraće.

Biste li ponovno krenuli tim putem?

Obično odgovore potvrdno, a ja se ustegnem od ovakvog odgovora. Znam samo da bih ponovno slijedio porive svoga srca. Bi li oni ponovno bili isti, to samo Bog zna, jer ih on i nadahnjuje. Držim da nije važno što predstavljamo u životu, važno je samo kako to obnašamo.

O književnom stvaralaštvu

Jedan ste od najplodnijih suvremenih hrvatskih književnika, koji se je okušao u gotovo svim književnim vrstama. Kako ste odlučili postati književnikom? Koje je Vaše glavno književno nadahnuće?

Zanimljivo je to s mojim opredjeljivanjem za književnost. Dok nisu počele ozbiljnije teme, tamo u 7., 8. razredu pučke škole, pisanje sastavaka jednostavno mi nije išlo. Sunce, cvijeće, pčele, zima, snijeg, medo i slične teme nisam mogao smisliti. Ne znam zbog čega. Jedino sam gutao školsku lektiru i sve druge knjige do kojih sam mogao doći. Naravno, morali su naginjati ozbiljnijim temama. I kad sam počeo pisati svi su se začudili. U gimnaziji sam se odmah uključio u rad oko školskog lista te kasnije postao i njegovim urednikom. Pjesme su mi se počele pojavljivati tu i tamo, a ja se sve više zanositi studiranjem književnosti. Međutim, nisam se nikako pronalazio u nazivu „jugoslavenske književnosti“ i mnogočemu što sam čitao da se tamo učilo. Na kraju balade, iz raznoraznih razloga, vrativši se iz vojske, sve što sam imao napisano ili započeto, jednog proljetnog dana jednostavno sam zapalio. Odlučio sam prestati se time baviti. I držao sam to obećanje sam sebi desetak godina. Ponekad bih, na nagovor prijatelja i poznanika, napisao nešto za listove u kojima su radili, i to bi bilo sve. Ali, nisam mogao izdržati tu podvojenost u sebi pa sam odlučio dopustiti sebi zgotoviti zbirku pjesama, podastrijeti je javnosti, pa ako to bude u redu nastaviti pisati, a ako ne... I, eto, pišem do danas.

Kad pogledam sa strane svoje književno djelo, čini mi se da su u njemu sadržane različite teme. Međutim, ono što ih zaista sve povezuje jest čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje. Uopće mi nije jasno kako netko misli da piše ako mu nedostaje nešto od ovoga. To je ustvari potiranje stvaralačkog čina, što je pisanje u svojoj biti.

Postoji li zbirka poezija ili prozno djelo koje bi iz svoga bogatog književnog opusa posebno izdvojili i zašto?

Prema svome djelu čovjek ne može biti objektivan, dok prema djelu drugih može više-manje, u suglasju s odgojenošću svoje nutrine. Ono što je meni važno, za što me vežu posebne uspomene, ne znači da je važno i drugome, čak čovjek to nekada lagano prepoznadne. Djela su kao djeca, kad nastanu počinju živjeti svojim životom. Često se iznenadim što postignu, a ja mislio da će biti sasvim drukčije.

Zbog događaja koji nas desetljećima taru izdvojio bih, ipak, zbirku ogleda „U ta vremena“ i zbirku pjesama „Dobro jutro, kolonijo“. Prva knjiga govori o teškim ratnim danima Domovinskog rata, a druga o ovim sadašnjima kada nas raznorazne sile žele pretvoriti u koloniju. Htio sam njima oduprijeti se zlu koje se valjalo pred našim očima i čistom sačuvati nadu. Čitatelji znaju jesam li i koliko uspio.

Kakvo je prema Vašem mišljenju stanje na hrvatskoj književnoj sceni, računajući književnost s obje strane spletom povijesnih okolnosti nametnute nam granice?

Protuslovno, ali dok smo se borili u Domovinskom ratu bilo je puno bolje. Na pozornicu su izišli pisci koje se neprestano guralo u stranu. Tek su tada neki i počeli pisati jer nije bilo svemoćne partije koja je upravljala društvom i gušila njihove glasove okrenutima slobodnom razmišljanju. No, što se više približavamo jugosferi, Zapadnom Balkanu i tim glupostima, naša književnost ponovno počinje bivati ustajala baruština. Ustrojavaju se ponovno stara društva, ide se ponovno istim stazama, književne nagrade služe da se ta namisao drži na okupu i da se privuku i zadrže novi članovi. Ismijava se i čovjekoljublje, i domoljublje, i bogoljublje. Ne zna se više ni kojim se jezikom piše, a on je bit svake književnosti. Danas govore da je važno da se razumijemo, sutra će ga naravno imenovati i naravno da se ne će zvati hrvatskim. Najbolje se to vidi na primjeru Herceg Bosne, ili BiH. Polako se stvara staro jugoslavensko ozračje. A onda se svi zajedno, kao, počinju posjećivati: Zagreb, Beograd, Sarajevo... Ali, ne kao pripadnici inozemnih književnosti na svome jeziku, nego kao pripadnici „regiona“ i sličnih britanskih kolonijalnih izmišljotina.

Glavna zadaća Vicepostulature

Ovih dana prisjećamo se partizansko-komunističkih zločina iz svibnja 1945. Vicepostulator ste postupka mučeništva Fra Lea Petrovića i 65 subraće. Koji su trenutno glavni zadatci Vicepostulature? Koliko smo blizu toga da se širokobriješki fratri proglase slugama Božjim?

U Drugom svjetskom ratu i poraću komunisti su ubili 66 članova Hercegovačke franjevačke provincije. Jednoga su ubili 1942., drugoga na samom početku opsjedanja Širokog Brijega, krajem listopada 1944., a sve ostale pobili su od siječnja do kolovoza 1945. Da spomenemo još neke brojke. U svibnju 1944. Provincija je brojila 231 svečano zavjetovana brata, 1945. u domovini ih je ostalo 65, a 1946. bilo ih je 71. Jedna je trećina, znači, pobijena, jedna trećina je ostala u domovini, a jedna trećina se nije smjela vratiti jer su se zbog različitih poslova našli u inozemstvu ili su izbjegli pred komunističkim naletom. Samo jedan od ubijenih bio je suđen na kakvom takvom sudu, fra Radoslav Glavaš u Zagrebu. Suđen je zajedno s još 57 njih, u istome danu i svi su osuđeni na smrt. Možete misliti koliko su se svi zajedno mogli obraniti od neutemeljenih optužbi. Dodajmo još svemu ovome da komunisti ni preživjele hercegovačke franjevce u domovini nisu pustili na miru. Do pada komunizma 90-ak njih okusilo je duže ili kraće tamničke dane. Slično je bilo i u drugim zajednicama u Crkvi u Hrvata.

Danas našu pobijenu subraću, u skladu s pozivom pokojnog pape Ivana Pavla II., želimo proglasiti mučenicima. Prikupljanje svjedočanstava i potrebne građe je pri kraju. Vjerujemo da će mjesni biskup pronaći da su dostojni otpočinjanja službenog početka postupka mučeništva i da će ih proglasiti slugama Božjima. A onda bi se sve trebalo ubrzati i uz dobar rad ići prema potvrdnom završetku.

Ipak, nije važno koliko će sve ovo trajati. Važno je samo da sve ide uredno svojim tijekom i da se kroz ovo svi zajedno duhovno čistimo. Zlosretna komunistička namisao nanijela nam je mnogo duhovne prljavštine i konačno je se moramo osloboditi. Nema veze što oni to ismijavaju, važno je da idemo u tom smjeru i doprinosimo pomirbi svoga naroda i svih drugih naroda koji dolaze u bliži doticaj s nama.


Znade li se danas sa sigurnošću tko je pobio 66 širokobrijeških fratara? Zanimljivo je da su pripadnici 11. dalmatinske brigade koja ja napadala Široki Brijeg bili i neki kasniji akademici i istaknuti javni djelatnici...?

Prema dosadašnjim istraživanjima, naredba za pokolj hercegovačkih franjevaca stigla je s vrha, od maršala Josipa Broza Tita čije ime nosi jedan od najljepših zagrebačkih trgova. U djelo ju je trebao sprovesti zloglasni Aleksandar Ranković. Pomagači su mu bili republički šefovi OZNE: Ivan Stevo Krajačić (SR HR) i Uglješa Danilović (SR BiH). Oni su na području Hercegovine operativno provodili naredbe preko opunomoćenika OZNE u postrojbama VIII. dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije te Ureda OZNE u Trebinju, a sve uz političku asistenciju tadašnjeg Okružnog komiteta KPJ za Dalmaciju i Oblasnog komiteta KPJ za zapadnu Hercegovinu. Uistinu bratstvo i jedinstvo u zločinu!

Najviše je stradala širokobriješka samostanska zajednica. Komunisti su joj ubili 30 članova, još 4 s njezina područja, tako da je samo ona podnijela više od polovicu svih žrtava. I to je jedan od razloga zbog čega je puk sve pobijene hercegovačke franjevce jednostavno prozvao „širokobriškim mučenicima“.

Ubojstvo 12 franjevaca na Širokom Brijegu išlo je više-manje ovako. Samostan je pao u partizanske ruke nešto iza 10 sati u jutro 7. veljače 1945. Sve koje su našli komunisti su pritvorili u samostanske prostorije. Onda je počelo razvrstavanje. Najprije su pustili civile kućama i nakon toga u jednu prostoriju zatvorili obučene u habite i đake koji su polazili nadaleko poznatu širokobrišku franjevačku klasičnu gimnaziju. Iza 16 sati počeo je sam čin ubijanja. U prostoriju gdje su bili zatvoreni fratri i đaci ušao bi stražar i svakih nekoliko minuta upro prstom u jednog franjevca i viknuo: „Sada ti druže“. Nitko nije znao što se vani događalo. Kasnije se saznalo da su ubijeni metkom u zatiljak, bačeni u ratno sklonište u samostanskom vrtu i zapaljeni. Prije toga, kako smo nedavno uspjeli saznati od onih koji su u tome sudjelovali, na putu od razgovornice do skloništa bili su zlostavljani i tučeni. Vodeći ih do stratišta vojnici su ih vukli za kosu, gurali, psovali ih. Na samom stratištu oficir je naredio jednom vojniku da ih pobije. On to nije htio zbog čega ga je oficir ustrijelio. Naredio je isto drugom, koji je to također dobio, pa je ustrijelio i njega. Treći, vidjevši kako stvari stoje, pobio ih je po naređenju, ali više od tada nije mogao zaspati kako je svjedočio u jednom od brojeva Glasa Koncila.

Na Širokom Brijegu nisu ubijani samo franjevci. Komunistička mržnja na ovo mjesto došla je do punog izražaja. Za samo nekoliko dana svoga boravka napravili su ovdje više od stotinu što masovnih što pojedinačnih grobova, kako je to do sada zabilježilo Povjerenstvo za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg. Ono je i započelo sa samim iskapanjem žrtava, tako da je u 3 masovne grobnice prošlo ljeto pronašlo 28 posmrtnih ostataka.

Mnogo je onih koji su za svoje sudjelovanje u razaranju Širokog Brijega nagrađeni na različite načine. Međutim, od samog početka znalo se da su na krivoj strani. Sve je bilo toliko očito da je ubojstvo širokobrijeških franjevaca 1945. ušlo u ono glasovito Pastirsko pismo biskupa Crkve u Hrvata. A to je tada zaista značilo staviti glavu na panj.

Kakvo je stanje u BiH glede suočavanja s komunističkim zločinima i obilježavanja mjesta stradanja; pretpostavljam ne mnogo bolje nego u RH?

Stanje je ovdje gore nego u Hrvatskoj, ako gore može biti. Tamo barem ima kakva takva vlast, a ovdje nema ni toga. U posljednje vrijeme Britanci i razna druga središta moći na vlast nam ponovno vraćaju nasljednike propale krvave komunističke ideologije, SDP, i njihove sljedbenike raspoređene po drugim manjim strankama. Tako danas imamo apsurdnu situaciju da su potomci progonitelja i izvršitelja smaknuća hercegovačkih franjevaca na ključnim mjestima u zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti, kako u Federaciji BiH tako i u Republici Hrvatskoj.

Naravno, priča je, i ovdje, potpuno drukčije plasirana. U tzv. Federaciji BiH, gdje su na mrvicu više od pola BiH zbijena dva naroda, na vlast su došli oni koji na prošlim izborima vlast jednostavno nisu dobili. Budući da glasovanje naroda nije išlo kako je bilo zacrtano, oni koji stoje iza nakaradnog Daytonskog sporazuma i njegovih brojnih revizija i amandmana, smislili su kako pravnim smicalicama i golom silom sprovesti u djelo svoju namisao. Sluge, zbog raznoraznih razloga nikada nije bilo i nikada ne će biti teško naći. S druge strane je Republika Srpska. Znamo kakav su povlašten položaj Srbi imali u prošlom režimu. I sad očekivati da netko u djelo sprovede sve one europske rezolucije o potrebi osude komunističkih zločina i tako osudi svoje pretke izravno uključene u zločine! Potpuno nemoguće. A kad bi neki političari to i pokušali, tzv. međunarodna zajednica vrlo bi ih brzo ušutkala. Njoj trenutno jugonostalgija i sve s tim povezano treba da bi uspjela slijepiti ove krajeve na stari način.

Nada je jedino u svjesnim pojedincima. Već smo u 4 hercegovačke općine uspjeli ustrojiti povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području tih općina. Druge hercegbosanske općine su u tijeku osnivanja takvih povjerenstava. Između ostaloga ta povjerenstva iskapaju i posmrtne ostatke svih žrtava na svome području i po mogućnosti ih identificiraju DNK analizom. Govorili smo već o Širokom Brijegu, a iskapano je također u Ljubuškom gdje je također pronađeno 28 tijela te u Neumu gdje je otkopano 6 tijela.

EU i Jugosfera

Koje je Vaše osobno stajalište o Europskoj uniji?

Dobro je da ste sada postavili ovo pitanje, jer se oslanja na netom rečeno. Oni koji klepaju ovakvu Europsku uniju kakva je ona trenutno isti su oni koji su klepali komunističke režime na našim i drugim prostorima. Budući da ne misle dobro, ono što rade nastoje zadržati skrivenim. Ipak, treba se prisjetiti da još od Srednjeg vijeka postoji ideja ujedinjene Europe. Isto tako u temeljima Europe je kršćanstvo. Uzalud što današnja Europska unija potpuno nedemokratski i samu naznaku na to izbacuje iz svog ustava. Zbog svega toga ne treba potpuno bježati od ovakve ideje. No, prilikom ulaska treba zadržati svoje dostojanstvo i ući kao slobodan narod koji ima što dati drugima i koji je spreman nešto i primiti. Istina je, slično govore i europski birokrati, ali postupaju potpuno drukčije. Nije ni čudo. Njih nije birao nikakav narod, njih su postavili moćnici u sjeni.

Osobno sam dojma da je unatoč proklamiranome „europskome putu“ Hrvatska sve dalje od Europe, a sve bliže Balkanu odnosno „Jugosferi“. Vaše gledište?

Tu smo krivi sami mi i nedemokratske sile koje stoje u sjeni. Jedna među njima je svakako Velika Britanija. Još 1993. u ministarstvu vanjskih poslova osnovali su odbor za Zapadni Balkan. S kojim pravom? To bi bilo isto kao kad bismo mi sada osnovali odbor za, recimo, Sjevernu Tunguziju i tu nastojali strpati Veliku Britaniju, Nizozemsku, Švedsku i da ne razvijam dalje namisao ovakvih udruženih zločinačkih pothvata. I nakon toga našli su se igrači na terenu. Sjećamo li se onog pokušaja državnog udara iz 1994. Mesića, Manolića i drugova? Matrica je uspostavljena odmah nakon Tuđmanove smrti i nastavlja se do danas. Iskočio je tek Sanader, Bog sami zna zbog kojih razloga, neki kažu zbog toga što je počeo otkazivati poslušnost, a nastavio blagoglagoljivi predsjednik Ivo Josipović. I zanimljivo, svi igrači protiv tuđmanovske, recimo to baš tako, Hrvatske, potječu većinom iz komunističke ideologije ili sličnog okružja. Stvarno nam je potrebna lustracija ili pročišćenje, ali poglavito ono duhovno. Tada više ne će biti trabunjanja o fašizmu i antifašizmu, već samo konstruktivno pitanje što sam učinio i što činim za domovinu obranjenu u Domovinskom ratu? Ne zaboravimo, tada su se rame uz rame borila djeca i ustaša, i domobrana, i komunista, i svjesnih Srba, i... Upravo takvoj politici se sad sudi. Zbog čega?

 

Jesu li i nedavne presude hrvatskim generalima plod toga istoga jugosferskog projekta, i smatrate li da će i presude bosanskohercegovačkoj šestorici također biti slične onima Gotovini i Markaču?

Svakome je to jasno. Ali, i ako nikada ne dođe do ostvarivanja takvih crnih scenarija, Britanci će se Hrvatskoj i hrvatskim generalima barem pokušati osvetiti zbog toga što su uništili njihove planove Versaja i Jalte na ovim prostorima. U njima je, pak, debelo precrtana hrvatska država i hrvatski narod. Stari su to planovi i zbog toga se dogodio Bleiburg i Križni put. Da hrvatska država trenutno nije kolonija, već bi davno podigla optužbe zbog ratnog zločina protiv raznih britanskih časnika, ili nečasnika, te visokih političkih dužnosnika. Upravo Britanci neprestano trube da ratni zločini ne zastarijevaju. Ovako se dogodilo da su 1945. Britanci predali u ruke komunistima nenaoružani hrvatski puk i razoružanu vojsku, koji su ih onda temeljito pobili. Sada su jugokomunisti u našim redovima Britancima izručili pobjedničku hrvatsku vojsku i hrvatski puk, koji ih temeljito nastoje obezglaviti i kao jadne, siromašne, osramoćene i prezrene utjerati u neki zajednički jugoslavenski, jugosferski, zapadnobalkanski, regionalni... tor. Ako sve ne prođe po njihovoj zamisli, tu su raznorazne tzv. nevladine udruge kojima daju novca koliko treba samo da u djelo sprovedu njihove namjere. Uzmimo samo za primjer tzv. Rekom. Pričaju priču o tzv. suočavanju s prošlošću. Naizgled ne izgleda loše, kao ni priča o Haaškom sudu na početku. Pa ako su baš tako pravdoljubivi i baš se žele suočiti s prošlošću, onda neka nam Vesna Teršelič za početak kaže iz kakve obitelji potječe, koji su njezini politički stavovi, kao i od kada je u posjedu hrvatskog državljanstva?

 

Kako njezini poznavatelji kažu, našlo bi se tu itekako zanimljivih stvari. Ali, ona i njezini nalogodavci žele nadzirati hrvatsku državu i po mogućnosti rastočiti je, pa ne ćemo nikada dobiti odgovore na ova i slična pitanja.

Kad je ovako s hrvatskom državom, onda možemo misliti kakav je odnos prema Hrvatima u BiH. Njih mrze još i više, jer su se drznuli braniti hrvatski narod s obje strane granice. Zbog toga će najvjerojatnije hercegbosanska šestorka dobiti još jednu presudu za udruženi zločinački pothvat i za razbijanje BiH, a Republika Hrvatska za agresiju na susjednu državu. Koliko je to daleko od pameti nije teško vidjeti. Da Hrvati nisu izišli na referendum, BiH uopće ne bi bilo. Da nisu na vrijeme ustali i ustrojili Herceg Bosnu, opet je ne bi bilo. Da nisu... I na kraju je njima najgore u toj BiH. Pa kad su takve junačine i razbijale tu BiH, valjda bi znali štogod pristojno osigurati za sebe? Međutim, i tada i danas Hrvati u BiH su bili svjesni da ni po koju cijenu ne smiju ići u secesiju u koju su ih gurali različiti međunarodni emisari, Slobodan Milošević i Alija Izetbegović. Da su Hrvati Herceg-Bosne kojim slučajem nasjeli na te prijedloge, danas bi bili sastavnim djelom Republike Hrvatske, ali u sastavu te iste Hrvatske ne bi bila ona područja koja su Srbi privremeno okupirali i etnički očistili. Takva Hrvatska bila bi podijeljena na dva dijela, a trajektna linija Prizna-Žigljen bila bi jedina veza hrvatskog sjevera i juga.

 

Treba li reći da bi takva država dugoročno bila potpuno neodrživa te bi nastavkom igara bila opet vraćena u paket iz kojeg je i izašla. Cijena plaćena za ovakvu avanturu bila bi strahovita. Predsjednik Tuđman je sve to prozreo i zbog toga mu nikada ne će oprostiti.

 

Politička kriza u BiH

Bosna i Hercegovina trenutno prolazi jednu od najvećih političkih kriza ako računamo od vremena Daytona. Mnogi analitičari u politici bošnjačkog lidera Zlatka Lagumdžije vide miloševićevski rukopis omotan u ruho kvazigrađanske ideologije, dok Komšića smatraju hrvatskim Sejdom Bajramovićem. Kako Vi gledate na sve što se posljednjih mjeseci događa u Federaciji? Vodi li velikobošnjačka ideologija isključivanja Hrvata iz izvršne vlasti u nove nemire u i ovako uvijek nemirnoj Bosni i Hercegovini?

Prilično sam o ovome već rekao. Pridometnut ću još nekoliko stvari. Ne radi se ovdje toliko o velikobošnjačkoj politici, koliko o projugoslavenskoj politici spominjanih središta moći u kojoj je bošnjačko političko vodstvo u najnovijoj raspodjeli karata dobilo istu onakvu ulogu kakvu imaju i politički jugoslaveni među Hrvatima ili Srbima.

Kreatori novog svjetskog poretka pokušavaju sprovesti neke svoje planove, pa ako im to ne uspije barem će posijati još više zlog sjemena da se kasnije može pokrenuti novi rat u kojem bi se karte pokušale podijeliti po njihovom nahođenju. Tom cilju je služio cjelokupan projekt Slobodan Milošević, uspostavljanje Republike Srpske i istovremeno gašenje Herceg-Bosne, tom cilju služi neprestano političko dekonstituiranje i ponižavanje Hrvata u BiH.

 

Agresivna velikobošnjačka politika dovela je do zbližavanja hrvatskih političara i srpskoga lidera Milorada Dodika koji u tim sukobima vidi priliku zacementirati Republiku Zločinačku. Koliko je, međutim, takvo zbližavanje opasno, ako imamo na umu nepobitnu činjenicu da srb(ijan)ski političari tijekom zajedničke povijesti dviju Jugoslavija nisu ispoštovali apsolutno niti jedan dogovor? Ne će li Hrvati i ovaj put biti prevedeni žedni preko vode?

Nisu nama problem Srbi, nama su problem jugoslavenske sluge koji na ovim prostorima provode interese nekih drugih. A oni mogu biti iz hrvatskog, srpskog, bošnjačkog ili bilo kojeg drugog naroda. Srbima u BiH, a mislim niti Srbima u cjelini, jugoslavenska ideja više ne odgovara pa su moto svoga novog političkog creda pronašli u Daytonskom sporazumu i Memorandumu 2 kojim pokušavaju sanirati štetu nastalu Miloševićevom politikom. S druge strane, Bošnjaci se u današnjoj BiH ponašaju po istom receptu kako su se Srbi ponašali u nekadašnjoj državi. Ta promjena političkih prilika u samo dva desetljeća nije promijenila gledišta niti interese Hrvata. Kao što ranije nisu mogli pristati na unitarnu Jugoslaviju, Hrvati danas ne mogu pristati ni na unitarnu BiH. Dakle, politički ciljevi hrvatskog naroda su ostali isti, promijenile su se političke okolnosti. Upravo iz ovih razloga Hrvatima se danas nastoji spočitati nekakva navodna suradnja sa Srbima. Međutim, to je isto kao da je netko početkom devedesetih nesrpskim narodima u tadašnjoj državi spočitavao suradnju protiv Miloševićeve agresije. Koja mogućnost ostaje Hrvatima? Dopustiti završnu implementaciju Karadžić-Zulfikarpašićeve rezolucije iz 1991. inkorporirane i u Daytonski sporazum, odnosno srpsko-bošnjačku nagodbu o podjeli BiH na štetu Hrvata? Vjerujem da će svjesni pojedinci iz sva tri naroda ovo razumjeti, uspjeti doći do glasa da bi se tako konačno na ovim prostorima počelo graditi državno uređenje koje je dobro za sva tri konstitutivna naroda i za sve druge koji tu žive.

 

Koliko je za današnji katastrofalni položaj Hrvata u BiH kriva hrvatska politika i njezino protuustavno zanemarivanje Hrvata s druge strane granice?

Ja bih radije rekao da je hrvatska politika u zadnjih deset godina, ako je se takvom uopće može nazvati, zanemarila hrvatsku državu. Kad god se ona brinula o sebi, kao u vrijeme dr. Franje Tuđmana, bilo je drukčije ne samo Hrvatima u Herceg Bosni i BiH, nego i iseljenim Hrvatima, kao i Hrvatima u zemljama u okruženju. S druge strane, Hrvati u BiH ne traže od hrvatske države ništa posebno, pogotovo ne nekakve „mrvice“. Sposobni su se oni itekako brinuti za same sebe. Međutim, dok se krvavo za to bore, nipošto nije logično da im hrvatska država još više otežava taj položaj. Da zaključimo: neka se hrvatska država počne ponašati kao suverena država koja drži do vlastitog ustava i preuzetih međunarodnih obveza pa će stvari sjesti na svoje mjesto i ne će se govoriti o pomoći Hrvatima tamo i ovamo, nego o međusobnoj suradnji Hrvata ma gdje oni bili.

 

Govorili smo o mnogočemu, malo religioznim, malo političkim jezikom, pa bih vas sada upitao imate li još nešto što biste željeli poručiti našim čitateljima?

Ne volim nikada nikome nešto posebno poručivati, a ne želim ni da meni netko nešto takvo čini. Pozvao bih samo i sebe i sve nas zajedno da u ovim ponovno teškim vremenima tražimo istinu. Nakon toga borimo se da ona iziđe na vidjelo. Mislim da ćemo time dokraja promijeniti okolnosti u kojima živimo.

Koristim priliku pa pozivam sve one koji znaju nešto o našim pobijenim franjevcima da nam to što prije jave. Do Vicepostulature mogu najlakše doći preko podataka na našem portalu www.pobijeni.info. Isto tako molim ih da spomenutim povjerenstvima u općinama Široki Brijeg, Ljubuški, Neum i Posušje jave ako što znaju o događajima i ubijenima na njihovom području. Bilo bi dobro da i sami pokrenu takva povjerenstva ako su u mogućnosti. Vrlo ćemo rado dosadašnjim iskustvom u tome pomoći.

Udružimo svoje sile i ne dajmo da nam rastepu državu koju smo mukom stvorili. Mi to možemo, samo ako hoćemo.

Davor Dijanović (hakave.org)

 

 

 

 

 

 

 

11. veljače 2011.
Misa za fratre koje su prije 66 godina partizani zvjerski poubijali

U župnoj crkvi Krista Kralja u Čitluku slavljena je sveta misa za sve fratre koji su djelovali u toj župi, a koje su partizani 1945. zvjerski ubili, ali i za ostale fratre iz Hercegovačke franjevačke provincije, što su ih partizanske horde prije 66 godina zvjerski mučile i poubijale u Mostaru, Čitluku, Širokom Brijegu, Ljubuškom i drugim dijelovima Hercegovine.

Mučenici

Uz koncelebriranje fra Ivana Dugandžića, fra Kornelija Kordića i fra Roberta Jolića, tom prilikom svetu misu predstavio je čitlučki župnik fra Miro Šego. Ističući značaj njihove mučeničke smrti i vrijednosti njihova kršćanskoga i svećeničkog života kojega su krvlju posvjedočili, u prigodnoj homiliji fra Miro Šego je kazao:
- U svim narodima i u svakom vremenu postojali su heroji i mučenici. Na poseban način to je u tradiciji i vrijednostima kršćanskog života. Povijest Crkve uči nas i svjedoči koliki je broj onih koji su svoje živote položili za Krista i vjeru kršćansku. Svjedoči ne samo o broju nego i o dobi onih koji su bili mučeni i ubijani samo iz jednoga razloga, a to nam je znano svima, jedina osuda i jedina presuda bila je zato što su kršćani…
Mučenici nisu nikoga ugrožavali, nikome prijetili, nikoga prezirali, nikome predbacivali. Oni su trpjeli zlo, oni su poštivali ljude i vlast, oni su ljubili život.

Poštovanje
Oni su smatrali važnijim dati svoj život protiv nepravde nego li trpjeti nepravdu, radije su dopustili da ih se ubije, nego da ubijaju. Oni su stali na prvu crtu obrane kako ne bi tisuće drugih bilo poubijano i izranjeno, rekao je fra Miro. Budući da je riječ o potpuno nedužnim žrtvama - fratrima koji su svoj život posvetili Bogu, Crkvi i narodu, svetoj misi u župnoj crkvi Krista Kralja u Čitluku nazočila je brojna rodbina i prijatelji pobijenih fratara, župljani Čitluka i ostalog vjerničkog puka iz Brotnja, gdje su im odali dužno poštovanje i zajednički molili da poubijane fratre Katolička crkva uzdigne na čast oltara. VL

 

7. veljače 2011.
OBILJEŽENA 66. OBLJETNICA KOMUNISTIČKOG UBOJSTVA 66 HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
Široki Brijeg, 8. veljače 2011. (Gojko Jelić / Vicepostulatura) – Još jedna veljača na Širokom Brijegu obilježena je molitvom za pobijene hercegovačke franjevce i vjerni Božji puk. Partizanski zločinci su u svome krvavom naumu mislili da na Široki Brijeg, poslije onog krvavog sedmog dana u veljači 1945., ne će više kročiti nijedna stopa. Međutim, s vjerom i nadom u Boga Hercegovačka franjevačka provincija liječila je svoje rane, a krv mučenika rađala je novim redovničkim i svećeničkim zvanjima. Narod je molio i izmolio nova zvanja i s fratrima obnovio Široki Brijeg čuvajući uspomene na nevino pobijenu braću fratre. I u godinama kada se to nije smjelo s ponosom je o njima govorio, molio se za njih i utjecao se njihovom zagovoru.
Od samostana do ratnog skloništa i ovog 7. veljače krenula je kolona od 66 svećenika, skupina novaka i ministranata stazom kuda je prije 66 godina prošlo 12 čuvara franjevačkog samostana. Molitva gvardijana i pjesma Frame ujedinila je brojni vjernički puk u jednoj misli – da se ovakvi zločini više nikada ne ponove. Procesija zatim ulazi u crkvu prepunu vjernog puka, a na grobovima 22-ojice fratara slijedi čitanje njihovih imena. Koliko su podijelili sakramenata krštenja, koliko su ljudi ispovjedili i pričestili, vjenčali i duhovno poučavali samo Bog zna. Koliko su sjemena Božje riječi posijali, a ploda nisu dočekali? Plodovi njihovog redovničkog i svećeničkog poziva i mučeničke smrti vidljivi su danas.

Svetu misu predslavio je hercegovački provincijal dr. fra Ivan Sesar koji je na početku istaknuo riječi blaženog Alojzija Stepinca: „Kada vam sve oduzmu, ostat će vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači.“
Provincijal je u propovijedi istaknuo: I ovo naše okupljanje izraz je dubokog poštovanja i zahvalnosti pred onima koji su nesebičnim i neustrašivim življenjem zapaljenu baklju milosti Božje predali nama u ruke. Zahvaljujući njihovom svjedočanstvu hrabrosti i vjere dobro znam odakle dolazim, ali s puno nade i strepnje htio bih znati kamo ja i moj narod danas idemo.
Naša nas povijest obvezuje da tu baklju vjere i pripadnosti svome narodu čuvamo, rasplamsavamo i upaljenu predamo budućim pokoljenjima. Sjećanje na naše ubijene fratre, koji su svojim životom posvjedočili ljubav prema Bogu i svom narodu, potiče nas da i mi vršimo Gospodinovu zapovijed ljubavi. Svaki je od ovih 66 ubijenih fratara, kojih se danas spominjemo, na jedinstven način dao kršćanskoj nadi lice Bogu posvećujući svoj život i odgovarajući na potrebe vremena u kojemu su živjeli.

Braćo i sestre, kako ne bismo upali u napast da želimo postići slavu zbog onoga što su drugi učinili trebamo se zapitati nad našim životom, prihvaćajući otvorena i raspoložena srca primjer što su nam ga naša pokojna braća ostavila. Samo tako ćemo moći iskreno opjevati njihovu slavu. U ovom trenutku, u kojem sa zahvalnošću promatramo prošlost, usmjeravajući oči u budućnost prema kojoj nas Duh potiče i vodi pozvani smo sa zahvalnošću prihvatiti svoju povijest, s odgovornošću sadašnjost i s nadom budućnost.

Neka nam Gospodin pomogne da i mi svoje poslanje smjelo svjedočimo i promičemo svjesni da ni vrijeme ni mjesto ni političke niti bilo kakve druge okolnosti nisu presudne za ostvarenje svetosti, već život utemeljen na Evanđelju Isusa Krista.
Na kraju sv. mise okupljenom se puku obratio vicepostulator postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ fra Miljenko Stojić iznijevši iscrpne podatke o bogatom radu Vicepostulature u prošloj godini. Zahvalio je svima koji doprinose uspješnom radu Vicepostulature i sve pozvao na daljnju suradnju i potporu kako bi ovaj postupak, uz Božju pomoć, bio uspješno priveden svome kraju.
Širokobriješki gvardijan fra Sretan Ćurčić izrekao je riječi zahvale provincijalu i svim svećenicima koji su u velikom broju sudjelovali u slavljenju sv. mise te svima koji su ovih dana molitvom ispunjali širokobriješku crkvu, sudjelovali u programu 1. Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca, a posebno je pozdravio obitelji pobijenih fratara te članove splitske podružnice Udruge Hrvatske Domovinske Vojske 1941. – 1945. Zahvalio je i Vicepostulaturi na njezinom zauzetom radu. Gvardijan je na kraju obećao da će s braćom fratrima čuvati mjesto ubojstva i pokopa naše braće, a sav puk pozvao na molitvu da ih Crkva uzdigne na čast Oltara.

Obljetnica ubojstva hercegovačkih franjevaca svečano je obilježena i u samostanu hercegovačkih franjevaca u Zagrebu u Dubravi. Na poziv gvardijana fra Draženka Tomića sv. misu, uz sumisništvo 16 svećenika, predvodio je gospićko senjski biskup dr. Mile Bogović. Oko 700 vjernika ispunilo je samostansku crkvu.
Biskup Bogović, započinjući propovijed riječima „Molimo se za njih, ali molimo se i njima!“ istaknuo je kako hercegovački franjevci na čelu s Vicepostulaturom „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ spadaju među najzauzetije zajednice u radu na beatifikaciji svojih mučenika. Podsjetio je na nedavno izrečenu misao na otvaranju Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca: „Nismo se ovdje sastali plakati, nego se radovati što su se naša braća ugradila u našu budućnost i budućnost našega naroda.“ Nakon toga je nastavio: „Naše okupljanje je važno da prevladamo sve ono negativno što se govorilo o našim velikanima, kako bismo vedrije išli u budućnost, nasljedujući ih.“ U nastavku propovijedi biskup se upitao koji su uzori ovom svijetu, jesu li to sveci koji su se odlikovali sebedarjem ili pak neki drugi. Sveci su oni koji u svojoj ljubavi grle cijeli svijet poput Krista, a oni koji su k tome iz ljubavi dali život za druge nazivaju se mučenici. Upravo će oni naći svoje mjesto u svehrvatskom projektu Crkve hrvatskih mučenika na Udbini.
Nakon sv. mise u prepunoj samostanskoj dvorani prikazana su dva filma: prvi o događanjima na Širokom Brijegu 1945. i drugi o iskapanju zemnih ostataka žrtava Drugog svjetskog rata u Knešpolju uz tumačenje fra Marina Karačića i fra Gorana Azinovića. Oni su okupljenima predstavili aktivnosti Vicepostulature „Fra Leo Petrović i 65 subraće“. Novi broj časopisa „Stopama pobijenih“, šesti po redu, predstavio je fra Ante Bekavac. Suorganizator susreta Zavičajna zajednica Široki Brijeg priredila je prigodni domjenak.

 

7. veljače 2011.
3. DAN 1. DANA POBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
Široki Brijeg, 7. veljače 2011. (Gojko Jelić / Vicepostulatura) – U predvečerje 66. obljetnice ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca, 6. veljače, sv. misu zadušnicu predvodio je širokobriješki gvardijan fra Sretan Ćurčić u suslavlju s fra Danom Karačićem i dr. fra Andrijom Nikićem. Misno slavlje su svojim pjevanjem i čitanjem misnih tekstova animirali širokobriješki framaši koji su na ovoj nedjeljnoj svetoj misi ispunili do kraju širokobriješku crkvu.
Gvardijan je u propovijedi naglasio: Ovih dana se na poseban način sjećamo i molimo za nevino poubijane fratre koji su prolili svoju krv samo zato što su nosili habit. Taj habit je bio i ostao svjetlo našem čovjeku. Svjetlo povjerenja, utjehe i pomoći. Fratar s habitom je bio i ostao svjetlo i u turskim i u komunističkim režimima. Mnogi su mi naši branitelji posvjedočili, u ovom posljednjem Domovinskom ratu, kada bi se fratar pojavio u rovu kao da bi donio sa sobom jednu snagu i nadu. Znamo da je komunistički režim poubijao 66 fratara, uglavnom na koncu rata i u poraću. Većina njih se mogla spasiti. Mogli su pogaziti Isusa i svoj habit i biti spašeni. Ali ne! Oni su vjerovali u Isusa Krista koji je iznad smrti i ovoga zemaljskoga života. Vjerovali su da će ih Isus spasiti i privući u stanove vječne ljubavi. Oni danas pred nama stoje kao svjetlo i putokazi. Oni nam govore da se u životu isplati imati neprolazne ideale zbog kojih ako treba mogu i trpjeti i umrijeti. Ja sam danas, nakon 66 godina od njihove smrti, ponosan što sam fratar.
Prigodan program u sklopu 1. Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca nastavljen je predstavljanjem knjige dr. sc. fra Častimira Majića U nebo zagledani. O njoj je govorio dr. sc. fra Robert Jolić. Knjiga je tiskana u nakladi Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i »Alfe« iz Zagreba. Fra Častimir donosi podatke o svakom ubijenom, ali i svoje sjećanje na svakoga od njih, jer ih je osobno poznavao. Tako saznajemo i brojne dosada nepoznate podrobnosti o naravi svakog pojedinog franjevca, njegove vrline i način života. Autor donosi i svoja teološka, filozofska, nacionalna i pjesnička razmatranja o smrti i zločinu koja sretno uklapa u pojedinačne životopise. Predstavljač je s divljenjem istaknuo tu svježinu misli za osobu od 98 godina života koja i danas s nevjerojatnom upornošću prati američki i hrvatski tisak, pravi bilješke i iščitava stare knjige i dokumente. Dr. fra Robert Jolić je, uz pohvalu nakladniku, knjigu iskreno preporučio široj javnosti kao svjedočanstvo vremena, terora i straha, ali i vjere u Božju providnost i odlučnost da se ustraje do kraja.
Autor na kraju knjige zapisa: Široki Brijeg, Mostarski Gradac, Mostar, Kočerin, Čitluk, Međugorje, Ljubuški, Zagvozd, Macelj... kao i ostala stratišta fratara, postali su lančani mostovi koji nas spajaju u veliku kršćansku obitelj. A širokobriješka spomen-grobnica u crkvi Uznesenja BDM postala je hodočasničko mjesto koje okuplja tisuće katoličkih vjernika koji pred njom slave Boga i u svojim molitvama traže njihov zagovor na nebesima. Iznad ove grobnice i nepoznatih grobišta odzvanjaju Kristove riječi: Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje. Obilježavanje 66. obljetnice komunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca počinje danas na Širokom Brijegu u 16.00. Najprije se moli molitva ispred ratnog skloništa gdje je ubijeno i spaljeno 12 fratara, nakon toga procesija ide u crkvu, slijedi molitva na grobu gdje su pokopana 22 ubijena fratra i započinje sv. misa zadušnica koju predvodi provincijal hercegovačkih franjevaca dr. sc. fra Ivan Sesar.

 

1. veljače 2011.
NA ŠIROKOM BRIJEGU POČINJU 1. DANI POBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA
Široki Brijeg, 1. veljače 2011. (Vicepostulatura) – Komunisti su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Prvi je ubijen oko 24. svibnja 1942., drugi 31. listopada 1944., a svi ostali su pobijeni od siječnja do kolovoza 1945. Hercegovačka franjevačka provincija, preko vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, nastoji da jednoga dana postanu mučenicima, odnosno blaženima i svetima.

Iz samostanske zajednice na Širokom Brijegu komunisti su ubili najviše članova, čak 30, te još 4 na njegovom području. Posebno je odjeknulo ubojstvo 12 fratara na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. koje su kasnije i zapalili u ratnom skloništu u samostanskom vrtu. Taj događaj ušao je i u ono glasovito Pastirsko pismo hrvatskih biskupa iz rujna 1945. Danas u samostanskoj crkvi počivaju posmrtni ostatci njih 22. Sve ovo bio je dovoljan razlog da je od samog početka Široki Brijeg držan središnjim žrtvoslovnim mjestom Hercegovačke franjevačke provincije. Puk je, pak, o svemu izrekao svoj sud nazvavši pobijene franjevce »Širokobriški mučenici«.

Ove će godine u sklopu obilježavanja obljetnice pobijenih hercegovačkih franjevaca i vjernog puka Božjeg biti održani 1. Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca. Program počinje 4. veljače sv. misom zadušnicom u 18.00 koju predvodi fra Vine Ledušić. Nakon nje Krešimir Šego će predstaviti dosadašnje brojeve glasila Vicepostulature Stopama pobijenih. Sutradan, 5. veljače, sv. misa zadušnica, koju predvodi fra Stipe Biško, također je u 18.00. Prigodan program nakon nje sastojat će se od predstavljanja knjige Prikrivena grobišta. O njoj će govoriti dr. sc. Mile Lasić i don Anto Jelić. I za treću večer, 6. veljače, predviđena je sv. misa zadušnica u 18.00, koju predvodi fra Sretan Ćurčić. Prigodan program nakon nje sastojat će se od predstavljanja knjige dr. sc. fra Častimira Majića U nebo zagledani. O njoj će govoriti dr. sc. fra Robert Jolić. Sam dan obljetnice, 7. veljače, ima nešto drukčiji program. Franjevci i svećenici u 16.00 u procesiji će poći na molitvu pred ratnim skloništem koju će predvoditi gvardijan širokobriješkog samostana fra Sretan Ćurčić. Po završetku molitve procesija ide u samostansku crkvu gdje će biti održana molitva na grobnici pobijenih franjevaca i sv. misa zadušnica koju će predvoditi provincijal Hercegovačkih franjevaca dr. sc. fra Ivan Sesar.

Ovo je ujedno i duhovna obnova za širokobriješki kraj i sve one kojima je na srcu ubojstvo hercegovačkih franjevaca i vjernog Božjeg puka. Zbog toga će prvog dana naglasak biti stavljen na pučkoškolce, drugog na odrasle te trećeg na mladež.

 

24. siječnja 2011.
NOVI BROJ, 6., STOPAMA POBIJENIH, GLASILA ISTINE
Široki Brijeg, 23. siječnja 2011. (Gojko Jelić / Vicepostulatura) - Sa zakašnjenjem od više desetljeća nastavlja se izlazak istine na vidjelo o pobijenim hercegovačkim franjevcima. To svjetlo neumorno donosi Stopama pobijenih, glasilo vicepostulature postupka mučeništva >Fra Leo Petrović i 65 subraće<. Pred nama je njegov 6. broj.

Glavni urednik i vicepostulator fra Miljenko Stojić u Uvodniku naglašava: >Zadaća je društvenih vlasti da u rasvjetljavanje mraka, što nam ga je ostavilo komunističko vrijeme, krene odlučnijim korakom. Na žalost, to se ne događa. Naprotiv, neki se odlučnije vraćaju u taj mrak.

I dok mi još tražimo kosti razbacane po raznim masovnim grobnicama, dotle društvene vlasti okreću svoju glavu kao da se ništa ne događa. Na stranu svjesni pojedinci koji čine sve što je u njihovoj moći da bi se stvari pokrenule s mrtve točke. Jedna od stvari koje su u zadnje vrijeme pokrenute, upravo zahvaljujući svjesnosti, jesu povjerenstva za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općina Široki Brijeg, Ljubuški, Neum i Posušje. Vicepostulatura ima čast da je bila njihov idejni začetnik i da prema svojim mogućnostima pridonosi njihovom uspješnom radu. Uz Božju pomoć dovršit ćemo započeti posao i onda zadovoljno odahnuti jer smo učinili što smo mogli. Od svakoga od nas zaista se ne traži ništa drugo.<

Fra Ante Marić piše o posljednjim ratnim danima na Širokom Brijegu zaključujući kako komunistima ništa nije bilo sveto. >Crkveni oltari obeščašćeni, kipovi iznakaženi, malom Gospinom kipu pilane su ruke. Narod Širokog Brijega priča da su se nakon ulaska partizana u samostan događale čudne stvari.< Tko je žena u bijelom koja je potjerala partizane iz širokobriješke crkve pročitajte, dakle, u tekstu pod naslovom: Komunističko obeščašćenje crkve na Širokom Brijegu.

Glasilo donosi i dva odlomka iz knjige fra Jerke Karačića Uspomene iz doba mučeništva koja uskoro izlazi iz tiska u izdanju Vicepostulature. Sljedeći redci su uistinu potresni: Pužući između pojedinih zatvorenika, dopustio sam, na zamolbu, da oni stavljaju svoje usne na moje uho, onda ja svoje usne na njihovo uho - tako da je izišlo da je to bila noć ispovijedanja; mnogima sam tako podijelio odrješenje - ispovjedio ih. Nedugo nakon toga većina je od njih ubijena.

O devet dana iskapanja masovne grobnice Tomića njiva u Ljubuškom piše fra Miljenko Stojić u obliku dnevnika. Tijekom komunizma milicija je revno privodila one koji bi se usudili pohoditi to mjesto i barem se kratko na njemu zadržati. Međutim, njegovim padom puk je sve događaje nastojao otrgnuti od zaborava. O njima se počelo javno govoriti i zahvaljujući poglavito franjevcima iz samostana na Humcu na mjestu masovne grobnice podignut je željezni križ s natpisom. Dnevnik donosi svaku podrobnost iz ovih devet dana koje su sudionici i svi oni koji su posjećivali mjesto iskapanja doživjeli kao novi susret sa žrtvama. Svjedoci i rodbina pobijenih iznosili su dragocjene podrobnosti iz vremena stradanja, tako da je sve to bila svojevrsna devetnica, ljubavlju izrečena za ove mučenički ubijene nevine ljude, među kojima je najvjerojatnije i nekoliko franjevaca. Koliko samo teških ljudskih sudbina... Što sve kriju posmrtni ostatci ubijenih, pokazat će daljnja stručna analiza, a potresni dnevnički zapisi slažući svjedočenja i zatečene posmrtne ostatke daju mozaik strašnih vremena. >Oko 9.30 kraj tijela br. 18, koje je bilo omotano pelerinom za koju zaključismo da je mogla biti iznad habita nekog fratra, pronašli smo i ostatke franjevačke krunice kao i dijelove habita, različite od pelerine. Ubrzo pronađosmo i dijelove moćnika koji je dotični imao uz sebe. Je li to fra Paško Martinac, fra Martin Sopta ili neki drugi ubijeni franjevac za kojeg nismo ni pretpostavljali da bi mogao biti ovdje? DNK analiza kazat će nam o kome je točno riječ. Tada će biti skinuta i žica oko njegovih šaka koja se, krvnički stegnuta, zajedno s habitom prilijepila uz kost.< Dnevnik završava riječima: >Hvala ubijenima što su nam dopustili dirati im u mir ispod gomile smeća koju su komunisti ciljano dopustili da se stvara na tom mjestu. Čim prođu svi potrebni postupci, dostojno ćemo ubijene pokopati da u miru Božjem počivaju do Sudnjega dana.<

Dr. Ante Čuvalo donosi svoj pogled na iskapanje grobišta na Tomića njivi. >Moralo bi svima biti jasno da ovdje nije riječ o traženju osvete i o nečijem zatvaranju i progonu nego o želji da se sazna povijesna istina, da naši mrtvi ne ostanu prešućeni, da ih se pokopa na dostojanstven način i da im se oda dužno poštovanje. Ako se to napravi, bit će lakše djeci i rodbini pobijenih. Bit će mirniji i oni koji su doprinijeli i sudjelovali u ovim zločinima. Traži se samo da istina već jednom ugleda svjetlo dana, a istina oslobađa. Oslobađa sve!<

Damir Šimić opisuje okolnosti partizanskih napada na Široki Brijeg i njihov zločin nad hercegovačkim franjevcima. Autor donosi kakav je bio stav hercegovačkih franjevaca prema politici. >Iz širokobriješke franjevačke gimnazije je 1943. zbog članstva u ustaškom pokretu, bio izbačen i Benedikt Benko Penavić. Dakle, Crkva u svojim redovima nije uopće dopuštala pripadnost bilo kojem pokretu, nego je samo poticala domoljublje.< Zašto zločin? >Onog trenutka kad je visokim oficirima OZNE, putem izvješća koja su dobivali s terena, postalo vidljivo da ne će moći osigurati otvorenu franjevačku potporu partizanskom pokretu i Titovoj KPJ, očito je u samom partijskom vrhu donesena politička odluka da franjevci moraju dijeliti sudbinu poraženih ratnih protivnika i drugih političkih i klasnih neistomišljenika. Takva politička odluka nije mogla biti donesena ni na razini korpusnih ni divizijskih štabova, oblasnih ili okružnih komiteta KPJ u Hercegovini ili Dalmaciji, a niti u područnim uredima OZNE. Odluku o masovnim fizičkim likvidacijama političkih neistomišljenika mogao je donijeti isključivo Josip Broz Tito.<

Dr. fra Robert Jolić predstavlja lik fra Mariofila Sivrića. >Prije nego što su partizani došli, stari svećenici su mu govorili da bježi jer je mlad i može se izvući. Međutim, fra Mariofil je rekao: "Ja ne ću od svoga naroda", te je tri dana nakon masakra pokopavao mrtve svećenike, a kasnije su partizani došli, odveli ga iz samostana iz Širokog Brijega i ubili. Trenutno je teško reći gdje je točno ubijen i pokopan. Prema svjedočenjima to bi moglo biti u novootkrivenoj masovnoj grobnici u Dubravi u Knešpolju. DNK analiza na koju se čeka odgovorit će na to pitanje.<

Fra Slavko Soldo, bivši hercegovački provincijal i jedan od najzaslužnijih za pokretanje sadašnje brige o pobijenim hercegovačkim franjevcima u razgovoru za glasilo svjedoči: >Pojedinosti o stradanju fratara prvi sam put čuo pred ulazak u novicijat. Sada već pokojni, fra Blago Karačić nam je držao duhovne vježbe koncem lipnja 1967. u Slanom. U predvečerje smo se izvezli samostanskom barkom na sredinu slanskog zaljeva. Bila je bonaca. Spustili smo sidro i izmolili krunicu. Potom nam je fra Blago imao nešto važno kazati o našoj Provinciji. Govorio nam je o stradanjima kroz koja je Provincija prošla zajedno s narodom i fratrima. Pričao je s osjećajima i proživljeno na način kako to samo on može i zna. Osjetio sam da ti trenutci imaju veliko značenje. Možda su na mene ostavili dublji dojam nego sam čin oblačenja redovničkog odijela koji je uslijedio za nekoliko dana.<

Veličanstveno, krv mučenika sjeme je novih zvanja!

Dr. fra Miljenko Šteko, razlažući teološku potku kulta svetaca, govori kako se on razvijao kroz povijest. Puk je uvijek igrao i igra jednu od glavnih uloga. Nemoguće je biti svetac ako takvim nisi priznat, a Crkva je tu da to službeno ispituje i objavljuje. Zaključimo da zbog svega toga ovi postupci ovako dugo traju. No, to nije ni bitno, bitno je iznijeti istinu na vidjelo jednoga dana.

I ovoga puta glasilo Stopama pobijenih u svojim redovitim rubrikama donosi bogatstvo informacija i tako, pišući o našoj krvavoj prošlosti, postaje sve neophodnijim pomagalom u našem putovanju kroz danas i sutra. A urednik u svome Uvodniku zaključi: Svojim djelovanjem rasvijetlimo mrak oko sebe. Usudimo se misliti i bit će nam jasno što i kako trebamo učiniti.

Glasilo Stopama pobijenih je zacijelo glas istine. Kako doći do njega, najlakše se može saznati preko portala www.pobijeni.info.

27. srpnja 2010.
Dnevnik: stopama pobijenih hercegovačkih franjevaca u Ljubuškom, 7
Konačno svježiji dan. Ne će biti potrebe za traženjem načina kako se zaštititi od sunca. Jedan smo šator, naime, već potrošili. A nije nam još puno ostalo za uraditi.
Masovnu grobnicu zatječemo kako smo je i ostavili. Čuvali su je policija, mještani, podrazumijeva se i Bog zajedno s onima koje su ovdje pobili. Odmoreni nedjeljnim počinkom još marljivije prianjamo poslu.
Danas je na redu čišćenje oko posmrtnih ostataka i njihova priprema za sutrašnje vađenje. Do sada smo izvadili sveukupno 15 tijela. Ne znamo koliko ih još ima, jer još nismo uspjeli doći do zadnjeg sloja ubijenih. Ipak, po vanjskim pokazateljima računamo da ih ima oko 25. Valjda se taj broj ne će dalje peti, jer što više radimo on je sve veći.

Prvo mjesto gdje nastavljamo kopati jest ono na kojem je ležalo tijelo jednog od franjevaca pod br. 18. Učinilo nam se da je ispod njega još samo jedan sloj te će nam tako ta strana biti omeđena. Kopali smo najviše oko jednog velikog kamena. Pretpostavljali smo da je on, kao i mnogi drugi, jednostavno navaljen na pobijene. Vrlo brzo pojavile su se prve kosti. Bile su uz sami vrh kamena tako da nas je to malo začudilo. Što smo više kopali sve smo više spoznavali tragičnost trenutka te 1945. Dotični kao da je nakon dospijeća u jamu zagrlio kamen živac koji je tu našao. Možda je još pokazivao znakove života ili su ga krvnici zgurali uz njega da i drugi mogu biti ubačeni u istu jamu? Previše je bolno da bih se do kraja u to uživio. Neka mu je pokoj vječni, a i njegovom ubojici.

U jedne žrtve koljena su tako zgrčena da su došla do glave. Drugoj glavu tražimo, izgleda da je bačena naglavačke. Ostatci cipela svjedoče o nekome tko si ih je mogao priuštiti u to vrijeme, ali si nije mogao priuštiti mir od sijača nemira. Nailazimo i na jednu žrtvu kojoj su svezali čak i noge. Do sada, naime, na to nismo nailazili. Moralo je to biti ovdje pred jamom, nisu ga valjda nosili dovde? Žica je telefonska, kao i svugdje u ovom dijelu masovne grobnice. Tek im je nje nestalo pri samom završetku krvavog posla pa su rabili i drugu vrstu, kako smo vidjeli na žrtvama koje smo prve podigli iz zemlje.

Jučer čitam presudu nad jednom žrtvom koja je, kako misli njegova obitelj, ovdje ubijena. Po njoj, najprije su ga strijeljali, a onda su ga optužili. Između ostalih u tijelu koje ga je sudilo spominje se i komandant grada Marijan Primorac. U knjizi Vrijeme i ljudi Jure Galić opisuje kako su njih dvojica opljačkali trgovinu Jakiše Kovača ovdje u Ljubuškom (str. 103. - 106.) i domogli se, između ostaloga, pisaćeg stroja. Je li presuda pisana upravo na njemu?

A da je taj dokument stigao do nas, treba zahvaliti žrtvinoj obitelji. Još tamo devedesetih godina prošlog stoljeća bili su uporni i domogli ga se, ne tako daleko, u Splitu. Jesu li i drugi, barem provizorno ili nakon što su bili ubijeni, suđeni i nalaze li se i njihove presude tamo? U presudi jasno stoji da žrtva ima sedmero djece. Isto tako stoji da treba biti lišena imovine. Koju godinu kasnije netko izvješćuje da se to nije moglo sprovesti jer dotični imovine jednostavno nema, ili drukčije rečeno, ništa svojoj obitelji nije ostavio u nasljedstvo. Dobro znamo da to nije zbog toga što nije bio radišan, nego zbog mnogih drugih razloga. A i da je imao, bilo bi svejedno za njegovu obitelj. Komunisti su jasno rekli da bi mu to odnijeli, kao što su mnogo toga odnijeli raznim obiteljima i Crkvi. Danas neke obitelji i Crkva traže povrat svoje imovine. Međutim, presporo to izgleda ide u države s obje strane granice.

Posjetila nas je danas i HTV. Navodno će prilog od 2,5 minuta biti u jednoj od religioznih emisija. Hvala im na tome i čast toj emisiji, ali zar ovih oko 25 ubijenih nevinih ljudi nije zavrijedilo i drugu satnicu i drugu minutažu? Na zaboravimo, to je javna, ne privatna televizija. Znači, morala bi služiti zanimanju i probitcima javnosti. Da sad ne govorimo o istraživačkom novinarstvu. Tako mnogo ovdje ima za istraživati, ali ono prepušta mjesto vijesti i ništa više.
Po nekim svjedočenjima izgleda da su grobnicu kopali uhićenici. Nije im rečeno za što je, ali su slutili da bi mogla biti upravo za njih. Bilo je to na samom početku rada tamnice. Komunističke vlasti nisu znale imaju li u rukama krivce za ovo ili ono, ali su znale da će ubijati. Kakav bi to bio »narodni sud« da se nije u tome iskazao?
Zanimanje puka i dalje ne jenjava, kao ni ljudi iz Crkve. Neki se nanovo vraćaju, neki dolaze po prvi put. To je prava javnost koju nitko ne može prevariti i koja će istinu širiti dalje. Hercegovina.info

 

 

26. srpnja 2010.
U masovnoj grobnici u središtu Ljubuškog pronađena dva franjevca
Ljubuški, 24. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« na čelu s fra Miljenkom Stojićem i Povjerenstvo za obilježavanje i utvrđivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški na čelu s Vicom Nižićem 19. srpnja 2010. počeli su odkopavanja na lokalitetu »Tomića njiva« u samom središtu Ljubuškog. Tu je, prema svjedočanstvima, ubijeno i zakopano preko 20 osoba, žrtava komunističkog režima. Većina ih je bila ispitivana i određena za ubojstvo u obližnjoj zloglasnoj »Ozninoj kući« čiji podrum-tamnica i danas jezivo izgleda.

Nakon što je bagerom uklonjen površinski sloj zemlje dubine oko 1,5 metar, prešlo se na ručno kopanje pod stručnim nadzorom arheologa Tihomira Glavaša. Prvi dan su pronađeni nepotpuni dijelovi dvaju tijela, što upućuje na to da nakon strijeljanja nisu zakopani nego su ubačeni u jamu koja je tu bila, ali kako su bili blizu površine, životinje su ih rastrgale. Uskoro se počelo pojavljivati sve više kostiju tako da je drugoga dana otkopavanja određen i opseg masovne grobnice 3,5 X 4,5 m. Daljnja otkopavanja i pronalazak potpunih posmrtnih ostataka pojedinih osoba i predmeta koji se nalaze u ovoj masovnoj grobnici pomažu pomalo složiti i mozaik događaja koji su se tu odvijali. Žrtve su ubijane puškama i strojopuškama, nakon toga još im je jedanput pucano iz pištolja u glavu te su gurane niz strminu jame dok se nije napunila. Osim žice kojom su bili vezani te ponekog metka, uz tijela su nađene i neke osobne stvari, primjerice nožić, puce, dijelovi naočala, ostatci obuće i odjeće, ostatci krunica…

Na ovom lokalitetu su do 24. srpnja (šestog dana otkapanja) otkriveni posmrtni ostatci 21 osobe. Među njima su zacijelo dvojica franjevaca. Uz tijelo br. 10. i tijelo br. 18 pronađene su franjevačke krunice i ostatci tkanine koja neodoljivo podsjeća na habit. Jedan od franjevaca, po nekim drugim pronađenim predmetima i svjedočanstvima svjedoka, trebao biti biti fra Slobodan Lončar, a drugi bi mogao biti fra Paško Martinac ili fra Martin Sopta. Nakon obavljene DNK analize dvojica franjevaca bit će pokopana u franjevačkoj samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu gdje već leže kosti 22-ojice njihove subraće koje su komunisti ubili. Na drugim poznatim mjestima leže kosti još njih 9. Tako sveukupno znamo za posljednje počivalište 31 hercegovačkog franjevca od 66 ubijenih.

DNK analiza obavit će se na Patologiji u Splitu pod vodstvom prof. dr. sc. Marije Definis Gojanović i prof. dr. sc. Davorke Sutlović. One sa suradnicima od početka rade na identifikaciji pronađenih posmrtnih ostataka iz Drugog svjetskog rata i poraća za koje se pretpostavlja da bi mogli pripadati nekome od ubijenih hercegovačkih franjevaca. Tako je 30. svibnja 2005. na Patologiji u Splitu identificiran fra Melhior Prlić čije je tijelo pronađeno u masovnoj grobnici u Zagvozdu. To je bila prva identifikacija neke žrtve iz Drugog svjetskog rata s područja BiH, Hrvatske i Slovenije napravljena pomoću DNK analize. Ujedno je to bio početak studija forenzike na Sveučilištu u Splitu.

Vrijedi spomenuti i da su ova iskopavanja na lokalitetu »Tomića njiva« izazvala veliko zanimanje javnih glasila, ali i pojedinaca koji neprestano dolaze pogledati kako napreduju istraživanja te djelatnicima na lokalitetu donose osvježavajuća pića ili drugo što je potrebno a oni mogu učiniti.

Otkopavanja još nisu gotova i biti će nastavljena sve dok ne budu pronađeni posmrtni ostatci svih osoba koje se nalaze na ovome mjestu. Nakon toga će biti napravljena DNK analiza, a oni koji misle da se među pronađenim kostima nalaze ostaci i nekoga od njihove rodbine moći će dati krv te će njihov DNK biti uspoređen s DNK uzorkom pobijenih. Tada će te kosti ponovno prestati biti broj, dobit će svoje ime i identitet, osobnu prošlost, na jedan način ponovno će biti dio povijesti, mogli bismo reći gotovo oživljeni. Položit će se dostojanstveno u grob kao osobe. Vjerujemo da toliko svatko zaslužuje, a pogotovo oni koji su ubijeni zato što nisu bili po volji određenom političkom sustavu, njegovim čelnicima ili agentima toga sustava.

U gradu Ljubuškom nalazi se još nekoliko masovnih grobnica u kojima su zatrpani ljudi pobijeni krajem Drugog svjetskog rata ili u poraću. Istraživanja će biti nastavljena i na tim lokalitetima, kao i na drugim manjima.


24. srpnja 2010.
Stopama pobijenih hercegovačkih franjevaca u Ljubuškom, 4. dan
I danas sunce nemilice peče. Bilo bi lijepo otići na more, ali kome ostaviti pobijene? Kolikogod zvučalo čudno, s njima je lijepo. Darovali su svoj život da bismo mi danas imali slobodu. Svjesni smo toga dok otkrivamo masovnu grobnicu pripremajući se za današnji nastavak posla.
Nedugo nakon početka radova dolazi čovjek kojemu su ovdje ubili oca. Saznao je i ime jednoga od ubojica. Još je živ. Ne zna kome se obratiti da ga se propita o događajima na ovom lokalitetu. Htio bi saznati što više pojedinosti o posljednjim očevim časovima. Ne mogu mu na to odgovoriti. U Hrvatskoj, iako za to postoje zakonske uredbe, nema se kome prijaviti zločin iz Drugog svjetskog rata koji su počinili komunisti. Kad su ustaše u pitanju, onda je druga priča. Izgleda da je i s ove strane granice isto. Tek malobrojne županije, ali ne i one s hrvatskom većinom, imaju pri MUP-u odjele za ratne zločine. Čovjek je svega toga svjestan pa nastavlja svoju daljnju priču. Kao mladića jednoga dana poziva ga komandir SUP-a. Potjecao je iz kruga onih koji su haračili po Ljubuškom pri kraju i u poraću Drugog svjetskog rata. Mislio je da mu se loše piše. Na njegovo iznenađenje nudi mu posao. Može birati. I dobio ga je za petnaest dana, a nedugo poslije toga zaposlili su mu i ženu. Nisu ništa tražili zauzvrat, pa im je oprostio velike kvadrate zemljišta koje su njegovoj obitelji oteli u središtu grada. Zaključio je da je očito nekoga pekla savjest.

Čišćenje posmrtnih ostataka ubijenih lijepo napreduje pa već rekonstruiramo kako su ih ubijali. Izgleda da su to činili s one strane rupe koja je okrenuta prema Ozninoj kući. Pokosili bi ih rafalom puškama i strojopuškama i gurnuli niz strminu. Rupa se na taj način uspješno punila tako da su tijela došla do pred sam vrh strmine. Istina, neke su očito ubijali i nabojem u glavu. Na jednoj lubanji pronašli smo veliku, pravilnu izlaznu rupu. Rekli smo već da su žrtve bile vezane, posvuda proviruju ostatci žice.

Rupa u lubanji

Ukazao se iz zemlje i jedan ostatak krunice. Neodoljivo podsjeća na onu franjevačku. Međutim, može se raditi i o krunici s drvenim zrncima koja su istrula. Tu je i jedan deblji lanac. Možda je od džepnog sata, vidjet ćemo to kad još malo očistimo tijela. Našli smo i jedan češalj, kao i još jedne naočale. Ono što najviše privlači našu pozornost svakako jest ostatak neke tkanine koja sliči na pelerinu koju su fratri znali nositi iznad habita. Tu su i puce većeg oblika za koje mi stariji fratri prilikom povratka u samostan rekoše da su slične bile na tim pelerinama. Nastojimo sve pomno sačuvati za čas vađenja. Bit će teško, jer tkanina ne samo da se stopila sa zemljom, već se i rasipa u dodiru sa zrakom.

Ostatak pelerine
Pred samu stanku za ručak, oko 11.30, posjećuju nas fra Velimir Mandić i fra Stjepan Neimarević. Donose nam piće za osvježenje. Imamo toga dosta, ali smo im svejedno zahvalni na njihovu daru. Kasnije, oko 13.00, stiže i fra Žarko Ilić. Tu je i dosta onih koji se zanimaju za napredak rada, ali i onih koji prijavljuju nekog svog ubijenog na ovom ili nekom drugom mjestu u Ljubuškom.
Navratiše i dva krim tehničara iz županijskog MUP-a ZHŽ. Profesionalno obaviše svoju zadaću. Očito ministar Ivica Gašpar nije kroz protekle dane ovamo navraćao iz obične znatiželje. Čini što je u njegovoj trenutnoj moći i hvala mu na tomu. Nešto razmišljam, kako bi bilo da navrati i još koji političar. Bilo bi nam svima tada lakše ispisivati prave stranice povijesti. Jesu li sazrela vremena za nešto takva?
Javna nas glasila nisu ni danas zaboravila. Šire istinu o povijesti kako se je uistinu događala. Hvala im u ime pobijenih.
Posao polako privodimo kraju. Zadovoljni smo učinjenim. Sutra stiže forenzičarka Marija Definis Gojanović. Kutije za pohranu posmrtnih ostataka pobijenih su spremne. Još ne možemo utvrditi koliko ih ima. Po svemu sudeći do sada smo izbrojili 14 tijela. Ali sve su prilike, da ih ima još ispod ovih posmrtnih ostataka koje smo oslobodili od zemlje. Slikamo masovnu grobnicu, pokrivamo je i odlazimo na zasluženi odmor.
fra Miljenko Stojić | pobijeni.info

21. srpnja 2010.
Dnevnik: stopama pobijenih hercegovačkih franjevaca u Ljubuškom, 2
Ljubuški, 20. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Poučeni jučerašnjom nesnosnom žegom danas smo počeli ranije s poslovima na masovnoj grobnici na lokalitetu Tomića njiva u Ljubuškom.

Točno u 7.00 bili smo svi na mjestu. Međutim, živa u termometru ubrzo se popela iznad 30 C0. Unatoč svemu dali smo se predano na posao.

Sve više i više osobnih predmeta pobijenih počinje isplivavati na površinu. Najviše smo se obradovali dijelovima krunice. Bijele je boje, nije ona posebna franjevačka i ne će nam pomoći u identificiranju moguće ubijenog franjevca, ali nam kazuje da su ubijeni vjerovali u Boga. S tim u svezi treba spomenuti i svjedočanstvo koje smo danas čuli. Fra Slobodan Lončar je zajedno s drugima bio zatočen u tzv. Ozninoj kući. Krišom je ispovijedao uhićenike koji su ubijani noću prethodno protrsivši kroz draču i trnje put do stratišta, prirodnog ulegnuća ili rupetine u zemlji. Ubrzo je i fra Slobodana popila noć.

Od rane zore zvoni mobitel, javljaju se djelatnici raznih javnih glasila. Nastoje izvijestiti puk o onome što se ovih dana događa na ovome mjestu. Neki koji su nas posjetili rekoše da su im upravo javna glasila dojavila o ovome otkopavanju i u njima pobudila nadu da će konačno pronaći svoje najmilije koji su pobijeni kao nevini, bez bilo kakvog oružja u rukama. A da je trebalo imati sreću, govori nam i sljedeći slučaj. Ispitivač u Ozninoj kući poznavao je dobro brata uhićenog. Čim je shvatio da su braća, oslobodio ga je. On danas zahvaljuje Bogu da nije dospio u ruke drugom istražitelju, jer bismo danas i njega tražili u ovoj masovnoj grobnici. Hvala, dakle, svim javnim glasilima koji prema svojim mogućnostima izvješćuju o našim naporima ovih dana.

Nije trebalo dugo čekati da počnemo pronalaziti i ostatke žice kojima su ubijeni bili vezani. Za razliku od drugih mjesta ovdje su po dvojica bili vezani za mišice. Ubojice na žici i na njezinom vezanju nisu nimalo štedjele. Slično je bilo i sa streljivom. Pronalazimo naboje, čahure, ali i neispaljene naboje koje je tek udarila igla.

Negdje oko 9.00 posjećuju nas i različiti franjevci iz humačkog samostana. Tu je gvardijan fra Miro Šego, zatim fra Dražan Boras, fra Žarko Ilić, fra Milan Jukić, fra Andrija Nikić. Posebno treba spomenuti fra Vinka Dragićevića. Ima 93 godine, ali to mu nije smetalo da po ovoj žegi dođe na mjesto o kojemu zna različite stvari. Njega su komunisti mislili ubiti iz zasjede na Kočerinu gdje je bio ž. vikar, ali je to doznao i uspio se na vrijeme skloniti. Danas je dragocjeni izvor informacija za mnoge ubijene fratre.

Ustrajnim radom na masovnoj grobnici počinju se pojavljivati i prve lubanje. Ne vadimo ih još, ali nam pomažu u određivanju ozemlja same masovne grobnice. Jedna je slomljena kamenom koji je nabačen na nju. Po svemu sudeći učinili su to ubojice. Na kraju brojimo 5 lubanja i mjerimo opseg masovne grobnice. Iznosi 3,5 x 4,5 m. Zadovoljni smo da smo uspjeli to odrediti. Moći ćemo se više usredotočiti na otkopavanje i pripremanje posmrtnih ostataka za vađenje koje bi trebalo biti u petak dolaskom forenzičarke Marije Definis Gojanović.

Ukazuju se i ostatci obuće i odjeće. Kopče s remena, puce, nožić, slomljene naočale... svjedoče o ubijenima i kao da ih nekako čine življima u našoj svijesti.

Dok razmišljam o tome, napola slušam čovjeka koji je došao po prvi put. Nije puno govorio, ali kad reče da traži oca nekako sam se trznuo. Obično su oni koji dolaze tražili djedove, bake... U jednom trenutku glas mu zadrhta zbog suza. Kad se primirio, nadoda da se još nije bio ni rodio kad su mu ubili oca. Sada sam ga zaista slušao punim umom. Nije se tu imalo puno reći, moglo se samo pozvati na Boga i obećati da ćemo ovaj posao savjesno obaviti do kraja. Otišao je zahvaljujući nam na ovome što radimo, a mi smo ostali zahvaljujući njemu što nas je smatrao dostojnima pustiti nas u djelić svoje životne sudbine.

Nismo mogli odgonetnuti odakle hrpa pepela u donjem dijelu grobnice. Jesu li ih pokušali paliti, što li je bilo? Možda to uspijemo sutradan kad još više otkopamo okolne zemlje.

Oko 15.00 spoznali smo da smo dovoljno iscrpljeni žegom i radom. Istina je da su nas opet obilato častili, naročito osvježavajućim pićima, ali niti smo imali vremena za odmaranje niti je to moglo pobijediti ovo sunce. Najveće nam je zadovoljstvo i najveći odmor posao koji lijepo napreduje. Radujemo se onom danu kad ćemo pobijene nakon identifikacije s njihovim najbližima dostojno pokopati. Hercegovina.info




20. srpanj 2010.
Dnevnik: tragom komunističkih zločina u Ljubuškom, 1
Ljubuški, 19. srpnja 2010. (Vicepostulatura) – Jutros smo počeli otkopavanje masovne grobnice iz Drugog svjetskog rata i poraća u samom središtu Ljubuškog.
Radi se o lokalitetu Tomića njiva. U veljači 1945. komunisti su, kako tvrde svjedoci, ovdje smakli 15-ak osoba. Među njima trebao bi biti barem jedan hercegovački franjevac. Mislimo da se radi o fra Slobodanu Lončaru. Fra Janko Bubalo u svojoj knjizi Apokaliptični dani svjedoči da je vjerojatno strijeljan oko ponoći 12. ili 13. veljače. Taj dan vidio ga je kroz špijunku na vratima i uspio mu udijeliti sakramentalno odrješenje.
Radom smo započeli u 8.00. Sa stručne strane radove vodi arheolog prof. mr. sc. Tihomir Glavaš. Tu je i pročelnik Povjerenstva za obilježavanja i uređivanje grobišta iz drugog svjetskog rata i poraća na području općine Ljubuški Vice Nižić, kao i vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić. Ove dvije ustanove nositelji su svih radova.

Puno nam u radu pripomaže bagerist, djelatnik Javnog komunalnog poduzeća u Ljubuškom. Uz njegovu pomoć vrlo smo brzo skinuli veliki površinski sloj zemlje i kamenja u visini od oko 1,5 m. Bila je to rupa u zemlji pa su priroda i neodgovorni pojedinci učinili svoje. Na prve kosti nailazimo već oko 10.00. Otada se počinjemo više oslanjati na ruke četvorice kopača.
Sva okolica ove masovne grobnice načičkana je novim lijepim privatnim kućama. I na ovom zemljištu gdje kopamo vide se ostatci započetih temelja kuće. Nije izgrađena zbog toga što je vlasnik odustao od te namisli saznavši za masovnu grobnicu koja se ovdje nalazi. Za neupućene, radimo na zemljištu koje se nalazi 100-ak m nasuprot Doma zdravlja.
Tijekom komunizma milicija je revno privodila one koji bi se usudili pohoditi ovo mjesto i barem se kratko na njemu zadržati. Međutim, padom komunizma puk je sve događaje nastojao otrgnuti od zaborava. O njima se počelo javno govoriti i zahvaljujući poglavito fra Vladimiru Kozini iz franjevačkog samostana na Humcu podignut je na mjestu masovne grobnice željezni križ s natpisom tko je i kada učinio ovaj zločin i zazivom za pokoj duše pobijenih. Mi naravno ne tražimo zločince, nego tražimo žrtve. Državi, ako hoće, prepuštamo njezin dio posla. I različiti je pojedinci tjeraju na to, kao jučer Damir Šimić na portalu hrsvijet.net.
Sunce nemilice peče unatoč tome što je sinoć naletio pljusak i grad koji su prilično ohladili okoliš. Bilo je to samo časovito i od svega osta samo šteta u poljodjelstvu.
Oko 11.00 posjetio nas je načelnik općine Nevenko Barbarić. Hvala mu na tome, kao i na svemu onome što je dolaskom slobode činio za nevino pobijene na području općine Ljubuški. Nije se bojao u novije vrijeme pokrenuti spomenuto Povjerenstvo kao i zauzeti se da što prije dođe do otkopavanja masovne grobnice na području Vrgorca. U njoj, naime, ima ubijenih 40-ak uhićenika iz ljubuške tamnice.
Nekako u isto vrijeme posjetio nas je i fra Ante Marić. On ne samo da je član Povjerenstva, već je i prvi koji je kao pročelnik Povjerenstva za pripremu kauze mučenika pobijenih hercegovačkih franjevaca počeo tragati za njihovim kostima. Vodio je iskapanje u Zagvozdu gdje je, uz ostale, pronađen i kasnije, 30. svibnja 2005., na Patologiji u Splitu identificiran fra Melhior Prlić. To je prva identifikacija neke žrtve iz Drugog svjetskog rata pomoću DNK analize na području Hrvatske, Bih i Slovenije. Ujedno je to početak studija forenzike na Sveučilištu u Splitu. Spomenimo da su to uradili forenzičari prof. dr. sc. Marija Definis Gojanović, prof. dr. sc. Davorka Sutlović i njihovi suradnici.

Zadovoljno pratimo napredovanje radova. Nismo se nadali ovoliko napraviti u ovako kratkom vremenu. Nakon što smo našli prve kosti pokušavamo omeđiti područje masovne grobnice. Tek nakon toga pristupit ćemo pomnom čišćenju posmrtnih ostataka pobijenih. Po završetku tog posla trebala bi stići forenzičarka Marija Definis Gojanović i uz pomoć spomenutih povaditi tijela. Ona će nakon toga biti pohranjena u prikladne sandučiće i poslana na DNK analizu. Tek nakon nje svi oni koji misle da je netko od njihovih najbližih među ubijenima mogu u nekom domu zdravlja dati uzorak krvi za DNK analizu. On će se kasnije usporediti s rezultatima DNK analize ubijenih.
Inače čitavo jutro dolaze oni koji misle da su baš tu sahranjeni njihovi najmiliji. Dolaze i svjedoci koji su ili sami vidjeli pobijene u ovoj masovnoj grobnici ili im je netko o tome pričao. Koliko samo teških ljudskih sudbina, a zbog čega?
Posjetio nas je oko 13.00 i ministar policije ŽZH Ivica Gašpar. Lijepo od njega. Policija inače uredno osigurava masovnu grobnicu i ostat će je čuvati kad završimo posao za danas.
Treba spomenuti i ljude u susjedstvu. Nesebično nam pružaju svaku vrstu pomoći. Baš kao i u Knešpolju prije mjesec dana. Ne trebamo nešto posebno, ali nam je drago osjetiti tu povezanost.
Kolikogod se trudili nismo uspjeli ustanoviti obim masovne grobnice. Jedino sve više i više kostiju izvire iz zemlje. Izgleda da se masovna grobnica prostire u dužinu. Mislimo ipak da smo uspjeli ustanoviti dvije strane. Posao prekidamo u 16.00. Nastavljamo sutradan. Vraćajući se prema samostanu na Humcu prolazim pokraj kuće gdje su bili tamničari i uhićenici. Podrum u kojem su žrtve držane i odabirane za odstrjel i danas jezovito izgleda.
krvavipleskomunista.blog.hr /hercegovina.info


Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletin: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre