BLEIBURG

KAKO SE ČISTILA JUGOSLAVIJA - UZ ŠEZDESETU OBLJETNICU TRAGEDIJE U BLEIBURGU

Pred dvadesetak tisuća ljudi i uz izravan televizijski prijenos, u Bleiburgu je 15. svibnja 2005. održana komemoracija 60. obljetnice tragedije u kojoj su nastradale stotine tisuća Hrvata. Misu na blajburškom polju predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. No, blajburšku je obljetnicu obilježilo još nekoliko događaja, osim četničkog pira na Ravnoj gori, održanog pod pokroviteljstvom vlade Srbije i Crne Gore te začinjenog vatrenim govorom Vuka Draškovića, ministra vanjskih poslova bratske nam i susjedne države koja će - u jednome ili više komada - uz obilnu
hrvatsku pomoć postati našim ključnim partnerom, mjerilom naše vrijednosti u Regiji i pokazateljem naše odanosti ideji ujedinjene Europe...

Revizija poželjna svagdje, osim kad se radi o dvadesetom stoljeću!

Upravo u vrijeme blajburške komemoracije objavljene su dvije važne publikacije koje na klaonicu iz svibnja 1945. bacaju novo, puno jasnije svjetlo. Prof. dr. Josip Jurčević objavio je dragocjenu knjigu pod naslovom Bleiburg. Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, koju ćemo - nadamo se - prikazati u nekom od sljedećih brojeva, a zagrebački je časopis Gordogan (god. II!XXI, br. 4-5/48-49, str. 36.-49.) objavio opsegom nevelik, ali zato neobično važan članak slovenske povjesničarke dr. Jerce Vodušek Starič pod naslovom "Kako se čistila Jugoslavija?" Povodom objavljivanja tog članka, slovenska je povjesničarka dala izjave ili razgovarala s nekoliko hrvatskih dnevnih novina. Članak iz Gordogana zaslužuje da ga se potanje prikaže.

U uvodnim rečenicama članka, dr. Vodušek Starič, redovita profesorica suvremene povijesti na mariborskome sveučilištu, podsjeća kako je "bilo nevjerojatno lako biti povjesničar u ono davno vrijeme, kad nismo znali da postoje grobovi koje pred našim pogledima čuva narodna milicija". Povjesničari su, doduše, znali da postoje zabranjene teme i zabranjeni arhivi, ali im je bilo lakše baviti se posve marginalnim stvarima. Demokracija je donijela nove izazove kojima većina zapravo nije dorasla. Novootvorene teme i more dosad nepoznatih dokumenata sile na preispitivanje uvriježenih spoznaja i predodžbi, ali je - naglašava autorica - revizija povijesti "danas tako negativno obilježena". Naime, "svagdje je u svijetu revizija povijesti, do koje dolazi s otvaranjem novih arhiva, sasvim normalna procedura, osim kad se radi o dvadesetom stoljeću. Tu revizija pretpostavlja politički stav, ili joj je bar to nametnuto, iz političkih razloga. Revizija se, primjereno politici, izjednačava s pokušajima revizionističke interpretacije fašizma i nacizma (u tisku to ponekad zvuči sasvim banalno: onaj tko proučava domobrane, njihov je simpatizer)..."

U nastavku teksta auktorica raspravlja o procjenama broja Slovenaca i Hrvata koji su pali u ruke jugoslavenskih komunista i tako postali žrtvom "masovnih ubojstava koje je poslije rata organizirala i izvela država" (kao što je bilo i u SSSR-u), a ne pojedinci ili skupine, kao što se u proljeće 1945. znalo događati u nekim dijelovima Zapadne Europe. U Jugoslaviji taj ubilački stroj nije funkcionirao samo u svibnju 1945., nego su se masovna ubojstva zatočenika nastavila i kasnije, i u lipnju, pa čak i nakon amnestije iz kolovoza 1945., dok su se ubojstva (obična ili sudska) u manjim skupinama nastavila još nekoliko godina iza rata.

Na licu mjesta ubijeno je više od 100.000 Hrvata!

S obzirom na instrumentalizaciju podataka koje je svojedobno iznio Vladimir Žerjavić, važna je napomena Jerce Vodušek Stanič da djelomični podatci što ih je 2002. objavio ljubljanski Institut za suvremenu povijest, stvaraju podlogu za zaključak kako je najvjerojatniji broj slovenskih žrtava Drugoga svjetskog rata oko 80.000. Nasuprot tomu, Žerjavićeva procjena je oko 40.000 ljudi, u što se ubrajaju demografski gubitci.

Što se Hrvata, tiče, slovenska povjesničarka podsjeća da neki britanski izvori potvrđuju ocjenu partizanskoga generala Milana Dolničara, da je u Bleiburgu u ruke Britanaca palo 235.000 Hrvata, od čega su skoro polovica bili civili, pa piše: "Prema mojim saznanjima, okvirni su brojevi u koje je moguće povjerovati kada se radi o operaciji prema Hrvatima (Bleiburško polje) sljedeći: zarobljenih 120.150 takozvanih kvislinških vojnika i 100.000 ubijenih na licu mjesta." To "na licu mjesta" uključuje pokolje na samome blajburškom polju, te uz cestu Bleiburg - Maribor.

Umjesno je ovdje dometnuti da je Žerjavića, koji u Hrvatskoj začudo još uvijek ima status svete krave, temeljitoj kritici prije više od deset godina podvrgnuo prof. Kazimir Katalinić. U knjizi Argumenti: NDH, BiH, Bleiburg i genocid (Zagreb, 1993.), Katalinić razuđuje niz teških Žerjavićevih metodoloških pogrješaka i površnosti, te nakon raščlambe svih poznatih svjedočenja o broju Hrvata koji su se u svibnju 1945. povlačili prema zapadu (a neki britanski svjedoci, recimo, procjenjuju da je u tome povijesnom plebiscitu nogama sudjelovalo oko 200.000 vojnika i 500.000 civila), oprezno zaključuje: "Koliki je bio, dakle, stvarni broj naših žrtava nakon svršetka rata, da li se je radilo o 130.000 ili o 177.000, ili možda čak i o većem broju, nećemo nikada moći doznati." Katalinićev je rad ostao dosljedno prešućen. Jedini koji ga nije prešuti o i koji je Katalinića smatrao "svojim najozbiljnijim kritičarom", bio je Bogoljub Kočović, Srbin koji je četiri godine prije Žerjavića u Londonu objavio raspravu "Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji". Kočovića i njegovu metodologiju (istodobno se gradeći da za nj ne zna) Zerjavić je slijedio u tolikoj mjeri, da ga je Katalinić s pravom prozvao za plagijat.

Bit će da je i to diranje u "dvorskog statističara" (u što se Žerjavić prometnuo ponajmanje svojim zaslugama) pridonijelo šutnji o Katalinićevoj raspravi. Ali one prave, dublje razloge šutnje o znanstvenoj analizi žrtava rata i poraća, nesumnjivo treba tražiti drugdje. Naime, makar se članak Jerce Vodušek
Starič iz Gordogana primarno bavi prilikama na slovenskoj političkoj i historiografskoj pozornici, upravo se u njemu posve jasno uočavaju oni pravi, opći razlozi te urote šutnje.

Oni se oslikavaju i kroz osobni položaj slovenske povjesničarke. Iako redovita sveučilišna profesorica, predavač na poslijediplomskim studijima, predsjednica Vijeća za humanistička istraživanja slovenskoga Ministarstva znanosti i dobitnica niza vrijednih nagrada, ona je - kako je zabilježeno u jednome dnevniku - "uvelike ignorirana u slovenskoj kulturnoj javnosti. Nije mogla naći izdavača za svoju posljednju, fenomenalnu knjigu, nego ju je tiskala u vlastitoj nakladi. Nikad se ne pojavljuje na televiziji, ne pozivaju je da piše za uglednu Sobotnu prilogu ozbiljnog Dela. Zašto? Tu kći slovenskog partizana obilježavaju kao opasnu desničarku. Istraživala je poslijeratne pokolje, 'crveni teror', Partiju i Udbu, i o tome pisala toliko suspregnuto, dokumentarno, nepristrano i nepamfletski - da su je morali ozbiljno zamrziti..."

Mrtvi nikako nisu htjeli prestati biti problemom!

Polazište takvog stanja stvari slovenska povjesničarka nalazi u srži komunističke ideologije koja je, širena iz Moskve, postavljala tezu o "jedinom pravom antifašizmu". Staljin i komunisti su se propagandno okomili na fašizam zapravo tek krajem Drugoga svjetskog rata, dok je Kominterna fašizam prije rata definirala kao "najviši stadij kapitalizma", što znači da su fašizam i građanska demokracija u biti jedno te isto. Ta se teorija u različitim varijacijama pojavljuje još uvijek u znanstvenim objašnjenjima "europske i druge ljevice", bez upozorenja na to da su njezini tvorci Staljin i Kominterna.

Radi toga nije dopušteno znanstveno istraživati žrtve rata i poraća. (Kako čitatelj ovog osvrta ne bi bio u zabludi, valja opetovati da Jerca Vidušek Starič govori o Sloveniji i slovenskim prilikama. A ako ih mi Hrvati navlas iste vidimo i u našoj domovini, nije kriva slovenska povjesničarka, nego - zastrašujuća sličnost činjenica!) Znanstvena bi analiza pokazala da između fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma nema bitnih razlika. Retorzija i osveta događale su se nakon rata diljem Europe, naglašava Vidušek Starič, ali je "nešto sasvim drugo kad se država organizira i ne samo pohapsi sve te ljude, nego ih poslije i jako sistematično likvidira, pa još 40 godina čuva ta grobišta, da se ne otkrije broj i identitet žrtava. Prvo ih prikrije, a onda ih čuva da ih netko, makar i slučajno, ne otkopa, što se događalo, recimo, prilikom gradnje autoceste kod Maribora. Pa kad uzmeš u obzir kako je država to napravila i tko je vodio tu državu..."

Usporedno s prikrivanjem žrtava, prikrivala se i dokumentacija. Radi toga nama danas spektakularno zvuči njezina izjava da postoji jugoslavenski Pravilnik o koncentracijskim logorima, na temelju kojega je - uglavnom na lokacijama naslijeđenih logora - nastavio funkcionirati jugoslavenski ubilački stroj. Ili, podsjećanje daje jugoslavenski Zakon o javnom tužilaštvu zapravo prevedeni sovjetski zakon, najpoznatiji po Staljinovu javnom tužitelju Višinskom...

Društvena i politička previranja u doba demokratskih promjena pokazala su koliko su duboke rane u dušama ljudi i koliko nagomilane frustracije opterećuju društveni sklad. No, ni nakon raspada Jugoslavije nije dopušten objektivan i znanstven pristup. I u Sloveniji se potezao isti argument: "Svaki je takav pokušaj odmah ocijenjen kao pokušaj diskreditiranja narodnooslobodilačkog pokreta, koji je prije svega bio oslobodilački, i koji nam je donio nacionalnu suverenost, tako da smo 1991. godine mogli ostvariti vlastitu državu." Rasprava o Dachauskim procesima i staljinskim skretanjima u Partiji, koja se u slovenskom tisku povremeno vodila već osamdesetih godina (Mladina, Nova revija), samo je prividno bila rasprava o srži problema. Ustvari se radilo o unutarpartijskim borbama za vlast: "...Srednja odnosno mlađa partijska generacija u Sloveniji je plasiranjem raznih dokumenata i svjedoka u reviji Mladina uspjela povući dva politička poteza: kompromitirala je stariju generaciju i objesila joj etiketu 'staljinizma', da bi u kontrastu s njom sebi stvorila 'image'liberalnosti. Tako je za sebe postigla potrebnu distancu od 'starih' i njihove djelatnosti."

Dokumenti danas svjedoče kako je slovensko političko vodstvo uoči izbora 1990. pokušalo "osujetiti pravne reperkusije poslijeratnih zbivanja i zaustaviti moguće sudske postupke". Usporedno s time, 5. ožujka 1990. objavljenaje Izjava o narodnome i građanskom pomirenju, a predsjedništvo je naručilo tobožnju znanstvenu verifikaciju podataka, poslavši dr. Dušana Bibera i dr. Tonu Ferenca "u sve moguće arhive". Ovi su potrošili brdo novca "na traženje dokumenata koje nikad nismo dobili na uvid". Na žalost (neo)komunističkih vladajućih krugova, u isto su vrijeme u inozemstvu objavljivane knjige koje su onemogućavale potpuno zataškavanje. Knjiga Nikolaya Tolstoya bila je vjetar u jedra dr. Joži Pučniku i Demosu, koji su inzistirali na utvrđivanju istine i sudskim postupcima protiv osoba za koje postoji utemeljena sumnja da su počinili ratne zločine. No, komunisti pribjegavaju novoj taktici, stalno potežući kolaboraciju: "Takva je teza nosila jasnu poruku: budući da ste kolaborirali, dobili ste zasluženu kaznu". Istodobno, "u javnosti, pa čak i u osobnim odnosima, pojavljivala su se etiketiranja poput: 'crni', desničari, oni koji se bave isključivo prebrojavanjem kostiju, čemu su se čak dodavale riječi poput nekrofilija i sl.". A komunistički kandidat Milan Kučan svoju izbornu kampanju 1990. bazira na krilatici da je on "nositelj mirnog prelaska u demokraciju, 'bez revanšizma i nasilja', što znači da je svojim protukandidatima, konkretno dr. Pučniku, pripisivao takve motive." To Kučana, jetko napominje dr. Jerca Vodušek Starič, nije priječilo da komemorativnu misu u Kočevskom Rogu odsluša - s rukama u džepovima.

Godine 1992. došlo je do raspada udružene slovenske demokratske oporbe (Demos), ali i - zahvaljujući podjednakom omjeru snaga u parlamentu - do formiranja Preiskovalne komisije o raziskovanju povojnih množičnih pobojev, pravno dvomljivih procesov i drugih tovrsnih nepravilnosti (tzv. Pučnikova komisija). Rad te komisije sustavno je sabotiran (čak i iznutra, od samih članova), a kad je parlamentu predložen na usvajanje zaključak, kojim se konstatira da pravnu i moralnu odgovornost za izvršena poratna smaknuća snosi Komunistička partija, koja je u poratnim godinama imala apsolutnu vlast u Sloveniji, došlo je do općeg otpora neokomunističkih snaga. Iz njihovih se redova sustavno onemogućuje i donošenje Zakona o ispravljanju nepravdi, pri čemu su "slovensku javnost tada plašili enormnim sumama koje bi javna blagaj na morala isplatiti ako bi zakon bio prihvaćen".
Godine 1994. predsjednik slovenskog parlamenta naručio je studiju problema ratnih i poratnih žrtava od Instituta za suvremenu povijest. Nakon više od godinu dana rada, usred kojega su zbog otpora da se u istraživanje i analizu uvrste novootvoreni partijski i udbaški arhivi, komisiju napustili mnogi članovi (među njima i J. Vodušek Starič), ta je ustanova priredila dokument od 111 stranica, u kojemu se ocjenjuje: "Sudski procesi s političkom pozadinom imali su mnoge karakteristike staljinističkih procesa. Za razliku od sovjetskih staljinističkih procesa, u Sloveniji se nije (sic!) obračunavalo s političkom opozicijom koja bi mogla biti politički konkurent novoj vlasti". To je pravnopolitička podloga za sadašnju urotu šutnje u Sloveniji; u Hrvatskoj ona - neka nam bude dopušteno primijetiti - nije potrebna, zahvaljujući tomu što smo mi sve svoje probleme s poviješću riješili u preambuli Ustava: ona zamjenjuje sve znanstvene rasprave i dokida potrebu istraživanja.

Takve ocjene i sustav koji do njih dovodi, mariborska povjesničarka smatra "političkim gušenjem povijesti", a svoj članak u Gordoganu zaključuje riječima da možda i za na.še prostore vrijedi tvrdnja Jevgenije Albats, koja u knjizi KGB: State Within a State. The Secret Police and its hold on Russia's past, present and future (London - New York, 1994.) tvrdi da nekadašnja sovjetska politička policija nije nestala raspadom Sovjetskog Saveza, nego da je još uvijek nazočna i snažno djeluje na društvene procese...

Tomislav JONJIĆ

ZATVORENIK, svibanj 2005.