24. svibnja 2010.
Don Anto Jelić: I muslimani obilježavaju Bleiburšku tragediju
Od propasti komunističkog režima Bleiburg je postao sinonim za stradanja Hrvata nakon II. svjetskog rata. No i puno prije, on je bio mjesto hodočašća brojnih vjernika. Danas kada je sloboda dobila svoj potpuniji izraz, rijeke vjernika se sredinom svibnja svake godine sliju na Bleiburško polje. Jedan od onih koji neumorno potiču na odavanje počasti nevino stradalima jest don Anto Jelić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i predsjednik Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva (HKDD). Prigodom obilježavanja 65. obljetnice najveće hrvatske tragedije govori o simbolu ovog stradanja i medijskim kontroverzama koje ga prate sve do danas.

Svake se godine pješice ide iz Zagreba za Bleiburg. Zbog čega organizirate to hodočašće?
Idemo već pet godina pješice iz Zagreba do Bleiburga. Nikada ne idemo istim putem nego različitim. Obilazimo masovne grobnice gdje molimo križni put jednu postaju, položimo naš mali križ i upalimo svijeću. Želimo na ovaj način hodajući pješice senzibilizirati hrvatsku javnost da je Bleiburg za nas jedno od najvećih stratišta, odnosno simbol naših hrvatskih stradanja. Može se kazati da je to najveća tragedija hrvatskog naroda u povijesti. Pod križnim putem se podrazumijeva povlačenje hrvatske vojske i civila počevši 1944. od istočne Hercegovine s juga preko Sarajeva i Zagreba i od Srijema preko Osijeka, Vinkovaca do Zagreba i dalje preko Slovenije do Bleiburga. Pod tim pojmom se podrazumijeva križni put na kojemu je sudjelovalo oko 600.000 Hrvata civila i vojske (oko polovice je bilo civila) do Bleiburga i natrag preko Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije do Makedonije i Bugarske granice. To je taj naš križni put na kojem su stradali mnogi civili i vojnici.

Vaše društvo HKDD uzima aktivnu ulogu u obilježavanju tragedije u Bleiburgu. Možete li nam reći nešto više o tome?
Osobno se bavim Bleiburgom oko 40 godina tako da mi je ta tragedija prilično poznata. Smatrao sam ispravnim HKDD uključiti u obilježavanje. Prvi smo pokušali organizirati hodočašće od Zagreba do Bleiburga. Prvi smo koji su nakon 1945. išli pješice do Bleiburga. Na taj način želimo svratiti pozornost na to koliko je važno da se prođe tim putovima i da se vide te masovne grobnice. Mi na svom putovanju susretnemo ljude očevice koji su vidjeli što se događalo. Uglavnom, su to bili dječaci od 15, 16, 17 godina koji su sada stariji ljudi koji nam svjedoče. Uz to, mi tiskamo knjige u vezi s Bleiburgom. Ove godine smo za 65. obljetnicu tiskali poseban "Križni put" s tekstovima koji su namijenjeni upravo za ova grobišta na našim putovanjima. Mi smo ove godine izdali jednu knjigu koja je prije 2 - 3 dana tiskana, pa smo prvu promociju imali u Bleiburgu, a naziv je "Prikrita grobišta". To je izvješće komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobišta koja su otkrivena od 2005 do 2008., među kojima su najpoznatije Huda jama i rudnik Sv. Barbare koji je prije dvije godine otvoren. Tu se mogu vidjeti strahote, a samo je jedan rov otvoren. Mi smo to tiskali, a isti dan izlaska knjige imali smo promociju u Bleiburgu. Ovih dana ćemo imati predstavljanje knjige u različitim mjestima u BiH, a u Ljubljani krajem svibnja, gdje smo pozvani jer smo surađivali na tiskanju i drugih knjiga ("Memnto Bleiburg"). Sve što ima veze s Bleiburgom nastojimo pomoći i uključiti se. Osobno sam bio u saborskoj Komisiji za ratne i poratne žrtve koja je osnovana 1992., a koja je radila do 2002. Poznata mi je arhiva i dokumentacija. Svakako treba spomenuti da je velika šutnja postojala što se tiče Bleiburga. Nije se smjelo o tome govoriti. Oni koji su to učinili mislili su da će zabranom zločina to spriječiti.

Kako je bilo prije 1990. istraživati Bleiburg?
U domovini se nije moglo ništa istraživati niti je to itko radio, ali se u emigraciji radilo. Ljudi koji su preživjeli tu tragediju, u inozemstvu su pisali o tome, tako sam ja kao student (u inozemstvu) došao u dodir s tom materijom. O tome sam puno čitao, pogotovo kad je bila predaja vojske na Bleiburškom polju, o čemu je pisao tadašnji pukovnik Danijel Crljen. Pamtio sam to i bilježio, a onda se 1990. malo više počelo o tome govoriti i pisati. Kroz ovo poratno vrijeme, a i za vrijeme posljednjega rata zapisano je puno doživljaja onih koji su bili na Bleiburgu. U zadnje vrijeme se sve više pišu znanstvene knjige. Npr., u Sloveniji postoji Komisija koja radi na otkrivanju istine. Predsjednik komisije je Jože Dežman kojega dobro znam i s kojim surađujem.

Zbog čega postoje različite interpretacije ove tragedije?
Postoje zato što komunisti koji su zločin počinili i njihovi nasljednici koji postoje danas žele prikriti žrtve i umanjiti odgovornost zločina koji su počinili. To se ne može skriti. Moglo je prije, dok je vladao teror, ali danas se ne može skriti jer govore kosti kao svjedoci, pa čak i oni koji su sudjelovali, oni koji su ubijali govore o zločinu. Različito tumače oni koji žele sačuvati kult Josipa Broza Tita, za to najodgovornijeg. Njega se stavlja prema međunarodnoj procjeni na deveto mjesto po redu najvećeg zločinca prošloga stoljeća. Ovdje kod nas još to ne žele shvatiti i prihvatiti njegovu odgovornost i žele iskazivati počasti i kult. Tužno je da u BiH imamo više od 30 udruga koje nose ime Tita, pred Božić prošle godine u Travniku su mu podignuli spomenik. Da hoće priznati zlo koje je on učinio, nikad im to ne bi palo na pamet! Na dan njegove smrti ove godine se o njemu mnogo pjevalo i govorilo. Ja mislim da se zločin u Bleiburgu ne smije niti uvećavati niti umanjivati. To nije potrebno, ali treba iznositi istinu. Da je istina na vrijeme iznesena manje bi bilo žrtava u Vukovaru, Škabrnji, Srebrenici, a možda i ne bi bilo rata.
O Bleiburgu se puno govori, ali što je istina o onomu što on simbolizira?
Istina je da je na Bleiburgu i križnom putu nakon predaje hrvatske vojske stradao veliki broj hrvatskog pučanstva, i to cvijet mladosti! Mi se demografski od tada nismo oporavili. To su sve mladi ljudi od 22 do 25 godina. Uz ove koji su stradali na Bleiburgu bilo je i žena i djece i staraca i starica koji su se povlačili. Činjenica je da je Tito naredio u Zagrebu, čini mi se 14. svibnja, da se pohvataju svi hrvatski mladići od 1922. do 1927. i da se pobiju zajedno s onima koji su na povlačenju. To je činjenica i stvarnost i o tome se ne smije šutjeti. Iznosim misao da je najveći zločin šutjeti o zločinu u Bleiburgu! Bilo da šute intelektualci, povjesničari, forenzičari. Zabraniti govoriti o tome je neviđeni zločin!

Postoji li dokumentiran broj žrtava?
Dokumentirani broj žrtava imenom i prezimenom je oko 150.000 što se tiče Hrvata. Još mnogo toga nije istraženo i sigurno će broj biti i veći.

Je li poznat broj grobnica?
Broj grobnica nije poznat i to se još ispituje. Evidentirano je u: Sloveniji 530, Hrvatskoj oko 800, u BiH oko 90. Iako se to u BiH još ne istražuje. Grobnice u Srbiji još nisu evidentirane. Ovdje bih naglasio da svatko ima pravo na dostojan pokop prema međunarodnom pravu. Zločin koji je učinjen prema Hrvatima i nad drugima po ženevskim konvencijama o postupanju prema zarobljenicima nikako se nije smio dogoditi. Bez suđenja, bez procesa. Zarobljenike se moralo čuvati. Međutim, komunistička vlast se bojala i morala je uništiti sve one koji bi se eventualno u budućnosti usprotivili.

Kako Crkva doživljava događaj kojemu je sinonim Bleiburg?
Teško je to reći kako Crkva doživljava. Ja mogu reći kako ja doživljavam. Svatko to doživljava na svoj način, ali Crkva je uvidjela da je to veliki zločin i započela je obilježavati ga. Službeno svake godine, od 2003., na Bleiburg dolazi po jedan biskup iz BK Hrvatske i BiH da i na taj način iskažu čašćenje. Svaka čast biskupima! Ove je godine bio biskup Košić koji je lijepo govorio. Treba nastupati bez mržnje, ali treba istinu iznijeti. Floskule koje se često čuju poput onih: "Pustimo prošlost, 'ajmo gledati budućnost.", to su fraze koje čovjeka zaglupljuju. Zamislite da su Isusovi učenici rekli: "Zaboravimo na Isusa, okrenimo se budućnosti!" Što bismo znali o Isusu Kristu?

Postoji Počasni bleiburški vod. Koja je njegovaa uloga?
Počasni bleiburški vod je osnovan nakon rata dok su Hrvati bili još po logorima u Austriji. Željeli su se sjećati poginulih na Bleiburgu. Taj vod je preuzeo na sebe zadatak da se svake godine ode na Bleiburško polje, slavi misa i sjeća poginulih. Željeli su pronalaziti poginule i evidentirati mjesta pogibija. To se nije smjelo činiti dok su saveznici kontrolirali Austriju. Obilježavanju stradanja u Bleiburgu je najviše doprinio pok. svećenik zagrebačke nadbiskupije Vilim Cecelja koji je radio u Salzburgu. On je neumorno radio na prikupljanju i obilježavanju te tragedije. Bilo je i zabrana, međutim, on je koristio neke druge datume za obilježavanje ove tragedije (Majčin dan, Svi sveti) i onda se to tako uhodalo. Kada je Hrvatska postala država, Hrvatski Sabor je postao pokrovitelj i preuzeo je brigu o organiziranju. Vod se danas brine o spomeniku. Sad se počelo uređivati vojno groblje i trebalo je ove godine biti blagoslovljeno, ali zbog nekih procedura, to nije učinjeno. Vjerojatno će biti učinjeno sljedeće godine. U to groblje se žele sahraniti kosti svih Hrvata koji su poginuli u Austriji za vrijeme Bleiburga.

Svake se godine na Bleiburgu mogu vidjeti muslimanski vjerski predstavnici. Znate li na koji način muslimani percipiraju bleiburšku tragediju?
U postrojbama hrvatske vojske bilo je katolika i muslimana koji su tada bili Hrvati. Dakle, bili su u hrvatskim postrojbama. Kao što su katolici ginuli, ginuli su i muslimani. Računa se prema istraživanju Zlatka Hasanbegovića da je poginulo oko 30.000 muslimana na Bleiburgu. U ovim knjigama imate točno imena i prezimena poginulih muslimana. Muslimani su počeli dolaziti na obilježavanje od 2002. Predstavnik muslimana iz RH, Šefko Omerbašić, a potom i Bešlagić iz Gunje, svake godine održi molitvu i govor. Muslimani se malo stide toga stradanja, ne svi, ali veliki dio, pa žele to umanjiti i uveličati Tita, partiju i partizane.

Može li se za nekoga tko ističe ili obilježava ovu tragediju reći da je nacionalista?
Ne, nikako! Bože sačuvaj! To govore neuki nestručni ljudi. To je tako zlobno reći, reći za nekoga da je nacionalista u onom negativnom smislu samo zato što se bavi istinom na Bleiburgu. Zamjeram onima koji se ne bave istraživanjem, jer nema obitelji iz BiH i RH u kojoj netko iz bliže ili daljnje rodbine nije bio i stradao na Bleiburgu i križnom putu. Puno se toga imenom i prezimenom i stručno napisano zna. Forenzičari su ispitivali, svaka kost je zabilježena i lokacija na kojoj se nalazi. Mnogi su pronašli svoje rođake. Preporučujem još jednu knjigu: "Bleiburg 1945." autorice Martine Grahek Ravančić. Ovdje nije riječ o sentimentalnim zapisima osobnih događaja s Bleiburga, onome što je netko preživio pa pričao ili pisao o tome. I to se uzima kao dokaz, ali kad se stručno uzme dokumentacija., to su strahote, tako da se o tome ne smije šutjeti.

Što učiniti da bi pravda progovorila?
Što činiti? Čovjek mora raditi, istinu donositi i sugerirati državnim ustanovama koje su za to zadužene da potpomognu istraživanje istine i pronalaženje onih koji su sudjelovali u tome. Puno je ljudi umrlo zbog počinitelja zločina, ali do sada nitko nije pozvan na odgovornost. Najveća je odgovornost na partijskom vrhu ondašnje Jugoslavije. Oni su bili nalogodavci, a izvršitelji su bile postrojbe za koje se zna točno koje su i tko je bio zapovjednik.
[KTA / Katolički tjednik] l dnevnik.ba

 

Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre