Kada je daleke 1952. godine u ruke dobio prvi fotografski aparat, tu malu čudnu napravu, zar je mogao slutiti Ćiro kako će jednoga dana postati svojevrsni biograf Hercegovine njezin glavni fotozapisivač; čuvar njezine prošlosti koji nastoji zaboravu oteti sve ono što neminovno i neumitno nagriza i uništava zub vremena.

Tko je Ćiril Ciro Raič, Skromni i samozatajni umjetnik iza kojega je već 45 godina aktivnoga bavljenja fotografijom - neumornoga fotozapisivanja kamene duše zemlje Hercegove, koji je ne jednom propješači uzduž i poprijeko?

Rodio se 3. rujna 1936. godine uz obale modrooke hercegovačke Ijepotice Neretve, u selu Strgonice, općina Konjic, BiH. Nakon završetka osnovnoškolskog obrazovanja 1952. godine odlazi u Mostar i učlanjuje se u Fotoklub “Salko Šestić”. Fotografski je obrt učio i izučio u Fotocentru u tome gradu. Uspješno završivši obrt, 1955. postaje fotograf u službi Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Mostaru, u kojemu i danas aktivno djeluje.

Zaljubljenik Hercegovine i njezinih ljepota nije mogao prolaziti nijem pored stvari i događaja koji su ga mamili da ih ovjekovječi svojim magičnim okom i podari ljubiteljima lijepe umjetnosti. U svojoj 45 godina dugoj bogatoj fotografskoj karijeri dobio je niz nagrada, pohvala i priznanja i imao 250 skupnih i 61 samostalnu izložbu diljem svijeta. Ovu, 62. priredio je u povodu obilježavanja 45 godina bavljenja fotografijom i 43 godine rada u spomenutome zavodu.

Vječiti lovac na igru svjetla i tame, života i smrti, Ćiro vreba zanimljive trenutke Hercegovine, ovjekovječujući ih i prenoseći na bjelinu papira za buduća neka pokoljenja. A Hercegovina, podatna i raskošna kakva i jeste, nesebično mu nudi sve svoje ljepote, sve radosti i tuge. Iz svojih njedara otkriva bogatstvo minulih civilizacija, spomene na neke davne i daleke živote, na pradavne i bliske trenutke radosti i sreće, života i umiranja. A Ćiro sve to neumorno uzima i nesebično stavlja pred naše oči da se i one nagledaju, zasite te neprolazne Ijepote.

Zaprijeti prašina zaborava debelo prekriti i u tamu pohraniti mnoge bisere žive i nežive prirode. Zaprijeti i ostvarila bi prijetnju da ne bi Ćirina magičnoga oka; da ne bi Ćire lovca s kamerom u ruci koji zaustavi vrijeme, koji u svoj magični kavez uhvati prolaznost i učini je neprolaznom.

Gledajući motive s njegovih fotografija vraćamo se u vremena davna, u vremena bliska; čujemo šum rijeke, osjećamo dah zime na svojim obrazima, zajedno s pastiricom pjevušimo vraćajući bijela stada s ispaše; čujemo udarce razboja, topot rimskih konjanika koji galopiraše ovim kršem, huk vjetra nad raširenim rukama kamenoga spavača - čitamo uklesane riječi “Ase leži...” i divimo se nizu velebnih trgova i građevina iz minulih vremena.

Zastani, čovječe, i pogledaj tu ljepotu. To je tvoja baština koju ti sačuva neumorni Ćiro. Zastani i zamisli se nad prolaznošću koju on učini neprolaznom. Osluhni glas srednjovjekovnoga vignja (bio sam što si...); pogledaj lice koje te gleda iz neprolazne prošlosti i na njemu nadi djelić svojega lika (valja nama preko rijeke...) - napij se ljepote pejzaža što se pružaju pred tvojim očima i zajedno s jednim od ocjenjivača Ćirine knjige nesebično reci: Hvala Ćiro - sudbinski umjetnički fotografe kršne Hercegovine”.