ILIRIK

Najstariji stanovnici danasnje Jugoslavije, sto ih povijest pozna, bijahu Tracani, narod indoevropskoga podrijetla. Doselili su se ovamo iz juzne Rusije i istocne 'Ugarske jos prije 13 stoljeca pretkrscanske" ere. Nisu dosli svi Tracani; ostali su kod kuce Dacani: (u Erdelju), Karpi i njima na sjeveru Geti. Oko 13 stoljeca potisnuse ih prema istoku Iliri, takoder Indoevropljani, koji su dosli sa sjeverozapada: potisnuse ih preko Morave i Vardara.

Iliri su zaposjeli sve zemlje od usca rijeke Pada (Veneti) pa do Dunava kod Beca (Pannonii), od Dunava do Epira na jugu (Taulantii), od Jadrana na zapadu pa do meridionalnog toka Dunava i Morave i do izvora Vardara, gdje su im susjedi bili tracki Triballi. Na obalama Jadranskoga mora nasli su ih u 7 i 6 stoljecu Grci, koji su osnovali kolonije Apoloniju (kod Valone), Epidamno (Drac) i Lis (Ljes), a kasnije (385) Is (Vis), Korkyru (Korcula), Trogir (Tragurij), Epetij (Stobrez istocno od Splita) i Phar na Hvaru (Starigrad).Tu je zapocela ona povjesna igra, 'koja se stoljecima igrala: ljudi s mora (Grci ovaj put) htjeli su prodrijeti u unutrasnjost, a oni iz unutrasnjosti na more. Tu lezi sva tragika hrvatske historije, koja prisilila Hrvate 1102 da se nagode s Madzarima za obranu od Mletaka, a odvratila je Madzare od teznje za morem, na koje su odonda mogli doci mirnim putem. U toj su borbi podlegli Grci, koji su jos prije 230 pr. Is. izgubili sve svoje naseobine osim Isa, Tragurija i Epetija.

Jos prije nego sto su Iliri obracunali s Grcima, pocese se medu njih gurati Kelti I to u prvoj cetvrti 4 stoljeca medu Panonske Ilire, gdje im je glavno mjesto bilo Segestika (Siscia), a sredinom istoga stoljeca na jug u DaImaciju do donje Neretve, i na istok do Morave. Kelti su u to vrijeme zajedno s Galima zaposjeli sve zemlje od Gibraltara do Crnoga mora. U Iliriku su se pomijesali s Ilirima. Iz te mjesavine nastala su razlicita pIemena, od kojih su bila najznatnija: Ardijejci, od Vojuse do Neretve; Dalmati, od Neretve do Krke; Liburni od Krke do Rase u Istri; Japudi od gornje Kupe do gornje Une, Kolapiani na Savi i s obiju obala Kupe; Jasi izmedu Varazdina i Daruvara, Breuci od Broda i bosanske Posavine do Osijeka, keltski Skordisci od Srijema i Macve do Morave, Mezeji od Sane do donje Mezije, Dezidiati od gornje Bosne do gornje i srednje Drine, DokIeati u zapadnoj Crnoj Gori, Mezi u srednjoj Srbiji, Dardani na vrelima Vardara, odakle su tracki Tribali otisli na Dunav.

Prvu drzavu, i to saveznu, osnovali su Ardijejci pod kraljem Agronom od Epira do Neretve. Oni bijahu na zIu glasu kao gusari. Razdrobili su ih Rimljani u ratu s Teutom (228), kojoj je ostao samo, kraj od Boke Kotorske do usca Drima.

Rimljani su u razlicitim ratovima osvojili primorje i prodrli u unutrasnjost do Siscije: Ti su krajevi dobili ime Ilirik. Ilirik je dobio u upravu Julije, Cezar (59) kao prokonzul zajedno s Galijom. Kako je Cezar pokorio Galiju, tako je mislio pokoriti i Ilirik do Dunava. Sto nije ucinio Cezar, ucinio je njegov necak Oktavijan, kad je pokorio citavu zemlju do Drine i usca Save u Dunav (g 12 pr. Is.), a onda i Zadunavlje u velikom i teskom ratu od H i 9 pos. Is., kad su se svi Iliri digli protiv rimskoga zuluma. Istom godine 9 je ureden Ilirik kao rimska provincija, aIi ne kao jedno tijelo, vec podijeljen u dvije provincije: na sjevernu - Panoniju i na juznu - Dalmaciju. Dalmacija je dobila ime po najznatnijem plemenu Dalmata, koje je nastavalo kraj izmedu Krke i Neretve. Glavno mjesto bijase Delminij, danas gradina Borcani na Duvanjskom polju. Granice Dalmacije bijahu ove:

Na zapadu Jadransko more od arbanaske rijeke Mat do usca rijecice Arse (Rase) u Istri. Zatim rijecica Arsa i crta ravno na sjever do danasnjega sv. Petra. Od Sv. Petra isla je granica ravno na danasnji Cabar, Vrbovsko, Otoku na Uni, Sanski Most, Rekavicu ispod Banjaluke (Castra ad Ladios), pa preko Maglaja i Tuzle (Ad Salinas) na Drinu (Ad Drinum) i Kolubaru. Istocna je granica isla ravno na Ibar, Kosovo polje i na Sar-planinu. Na Sar-planini se granica savijala na zapad, te je svrsavala ispod grada Ljesa (Lissus), a iznad usca rijeke Mat. Na istoku je Dalmacija granicila s pokrajinama Gornjom Mezijom (Moesia Superior) i Dardanijom. Gornja Mezija je zapremala danasnju sjeverozapadnu Srbiju sa sumadijom. Ispod Gornje Mezije bijase Dardanija sa Skopljem (Scupi). Dalmaciji pripadahu svi otoci od Kvarnera (Sinus Flanaticus) do Cavtata (Epidaurum). Glavno mjesto Dalmacije bijase Salona, gdje je bilo krizanje svih cesta. Glavne su ceste nacrtane na karti crvenim crtama.

Car Dioklecijan je od Dalmacije otkinuo jugoistocni kraj gotovo ravno od Kolubare do Kotora i ucinio od nje provinciju Praevalitanu s glavnim gradom Scodra (Skadar).

I poceci Panonije su nejasni. Koncem prvoga stoljeca zapremala je ona istocni dio Austrije do Wienerwalda, istocnu stajersku, gotovo cijelu bivsu Kranjsku, cijelu danasnju zapadnu Ugarsku ovkraj Dunava, zatim Hrvatsku, Slavoniju, bosansku Posavinu i Macvu do crte Cabar Kolubara. Ova se granica odrzala u glavnom I poslije dolaska Hrvata, pace, ona je igrala ulogu daleko u Novi vijek na pr. kod odredivanja granica u Pozarevcu 1718.

Panonija je granicila na jugu s Dalmacijom, na zapadu s Istrom i Norikom. Na sjeveru i istoku od Beca (Vindobona) do Beograda (Singidunum) dijelio ju je Dunav od barbarskih zemalja danasnje cehoslovacke i Madzarske onkraj Dunava. Na jugoistoku, na Kolubari, granicila je s Mezijom. Car Trajan razdijelio je Panoniju u Gornju Panoniju (Pannonia superior) i Donju Panoniju (Pannonia inferior). Granica izmedu jedne i druge udarala je od najsjevernije rimske postaje Castra ad Herculanum na Dunavu kod Grona na Blatno jezero (Lacus Pelso) pa dalje preko Drave kod Moslavine na istocnu obalu Vrbasa kod Rekavice. U Gornjoj Panoniji bijase glavno mjesto Carnuntum, nedaleko Beca, u Donjoj Pananiji Aquincum (O-Buda) kod Budima. Tako je ostalo do Dioklecijana, koji je Panoniju razdijelio u cetiri manje pokrajine:

Pannonia Prima sjeverno od Drave, na karti oznacena br. I, sa sjedistem u Savariji (Szombathely, Kamenec);

Pannonia Valeria (po kcerci Dioklecijanovoj ) sa sjedistem Sopianae (Pecuh). Na jugu je bila granica Drava. Na karti je oznacena brojem II;

Pannonia Savia ,(Ripariensis ili Interamnia), juzno od Drave, sa sjedistem u Sisku, na karti br. III, i

Pannonia Secunda, sa sjedistem u Sirmiju, na karti br. IV.

Od Savske Panonije je Dioklecijan otkinuo zapadni dio tako, da su Emona. (Ljubljana), Poetovio (Ptuj), prije glavno mjesto Panonije, i Nauportus (Vrhnika) usle u Noricum Mediterraneum. Dioklecijan je naime sve cetiri Panonije i Dalmaciju zajedno s oba Norika (Noricum Ripense i N. Mediterraneum) sjedinio u Panonsku dijecezu, koja se kasnije prozvala: Zapadni Ilirik (Illyricum occidentale) podredivsi je prefekturi Italiji¹)

Prevalitanu je Dioklecijan uvrstio u mezijsku dijecezu podredivsi je opet prefekturi ilirik, koji se kasnije prozvao Istocni Ilirik (Illyricum orientale). I Panonija bijase isprepletena cestama, kako to vidimo na karti. Ishodiste tim cestama bijase Akvileja, a isle su prema Zemunu (Taurunum) uz Dravu i Savu pa na Aquincum. Za nas je zanimljiva cesta, koja je vezala savsku i dravsku nizinu od Aquae Vivae (Tuhovec kod Varazdina) na Andautoniju kod danasnjega sela Scitarjevo, jugoistocno od Zagreba.

Dalmaciji na istok bijase provincija Moesia Superior, od koje je Dioklecijan na jugu stvorio pokrajinu Dardaniju. Na karti nije ta promjena provedena, jer bi se granica Dalmacije morala s Kolubare prenijeti na Drinu, sto bi smetalo jasnoci karte. Glavna su mjesta u Gornjoj Meziji Singidun (Beograd) i Viminacij na istoku od usca Morave, otkuda ide glavna cesta preko Nisa (Naissus) i Sardike (Sofija) u Carigrad. Na jugu granici Mezija s Makedonijom i to sa sjevernom: Macedonia Salutaris ili Superior, koja se protezala nekako do danasnjih granica Jugoslavije.

Tisi na istok bijase jedno vrijeme provincia Dacia, koju je 107 god: uredio car Trajan; a car Aurelijan 275 god. napustio preselivsi rimske naseljenike na desnu obalu Dunava.

Krajevi u kojima prebivaju i u kojima su prebivali Slovenci cinili su rimsku provinciju Norik, prozvanu po ilirskim Noricanima, koji su je nastavali. Glavno mjesto bijase Virunum. Noricane su pokorili keltski Taurisci.

Naziv IIir i IIirik usko je vezan s preporodom hrvatskog naroda. S propascu zapadnorimskoga carstva nestalo je i imena Ilirik, dok ga nije ponovo u modu uvelo izdanje "Geografije" grckoga pisca Ptolomeja (oko g. 110 po Is.), koje je izaslo g. 1438. Tada su humanisti poceli zemlje i narode nazivati starim klasicnim imenima. Enea Silvio Piccalomini (poznat kao papa Pijo II 1458-1464) na pr. pise u svom djelu "De Europa" o nasim krajevima:

"Iza Albanije dolaze ilirska plemena. Nase doba nazivlje ovu vrstu ljudi Slavenima i Bosnjacima, drugi ih opet zovu Dalmatincima, Hrvatima, Istranima i Kranjcima" (glava 16)." Za talijanskim humanistima poveli su se i nasi stariji knjizevnici, a i pisci skolskih knjiga pa je ta misao duboko prodrla u srca hrvatske skolovane mladezi. Jambresic, pisac latinsko - hrvatsko - njemacko - madzarskoga rijecnika za skolu (Lexicon Latinum interpretatione Illyrica, Germanica, Hungarica locuples, Zagrabiae 1742), tumaci na str. 378 "Illyricus, Ilyrium i Illyria" ovako:

"Illirianska zemlya, Dersava: iliti Veliko szlovenszko czarsztvo, Kralyevsztvo: koje vu szebi vech (tj. vise) kralyevsztvih, kakti Horvatszko, Dalmatinszko, Boszanszko, Bogarszko, Szerblinszko, szadassnye Szlovenszko etc. zadersava". - "Illyrus" i "Illyrius" mu je Illirianecz, iliti Szlovenecz, Horvat, Dalmatin, Bossnyak etc. (str. 382). Uzmemo li k tome tumac o Cehu, Lehu i Mehu ( "Moscum" ) pod imenom grad Krapina "vu sztarih negda vremenah kruto zmosen y glaszovit" (str. 468), koji je nekad bio glavni grad ilirskoga cara, kako to Jambresic dalje latinski tumaci, - onda je razumljivo da su skolovani Ijudi vjerovali, da su Iliri bili Slaveni i da su odvajkada stanovali u Iliriji tj. da su autohtoni ili starosjedioci.