SADRZAJ

Andrija Bognar

POLOZAJ MADARA U VOJVODINI OD 1918. DO 1995.

UVOD

Nakon I. svjetskog rata Madjari u Vojvodini dijelili su tragicnu sudbinu cjelokupne nacije koja se dogodila kao posljedica Trianonskog mirovnog ugovora (4. VI. 1920. godine). Od 282.870 km² drzavnog teritorija Kraljevine Madjarske2 izgubljeno je 189.797 km² ili 67,10%, na kojem je prema popisu stanovnistva od 1910. godine zivjelo 10.649.416 stanovnika ili 58,31% od ukupno 18.264.533 stanovnika prijeratne Madjarske. Nacionalni sastav stanovnistva teritorija izgubljenih Tranonskim mirovnim ugovorom bio je sljedeci: 3.213.631 ili 30.18% Madjara, 2.919.747 ili 27,42% Rumunja, 1.781.084 ili 12,66% Slovaka, 1.348,763 ili 16,72% Nijemaca, 463.207 ili 4.53% Rusina, 435.345 ili 4,09% Srba, 220.273 ili 2,07 Hrvata i 267.366 ili 2,51% ostalih. Navedeni podaci nesumnjivo ukazuju na nepravednost mirovnog ugovora, kojim je 1/3 madjarske nacije prikljucen u sklop Kraljevine Rumunjske, Kraljevine Jugoslavije, Cehoslovacke i Republike Austrije. Generalno se moze utvrditi da je, zbog izrazito nepovoljnih politickih odnosa izmedju Madjarske i sila Male Antante (Jugoslavija, Rumunjska i Cehoslovacka) izmedju dva svjetska rata, polozaj Madjara u tim drzavama bio izuzetno tezak. Odnosi se to i na podrucje tzv. Vojvodine, koje je, iako je madjarsko stanovnistvo prema popisu 1910. cinilo relativnu vecinu (32,08% vidi tablicu 5.), prikljuceno u cijelosti drzavi SHS (kasnije Jugoslaviji). Misli se tu, dakako, na onaj dio Vojvodine (Backa i Banat) koji je do 1920. godine bio dio Kraljevine Madjarske. Ukoliko se, medjutim, uzme u obzir cjelokupan teritorij “danasnje” Vojvodine, u cije je okvire ukljucen i dio prostora bivse zupanije Srijem, koja je do 1918. godine bila dio Kraljevine Hrvatske i Slavonije (3.885 km² s 234.413 stanovnika)3 nacionalna struktura je nesto povoljnija u korist Srba (relativna vecina 33,80% - vidi tabl. 6.). To medjutim, tesko moze objasniti tako enormno veliki teritorijalni dobitak u korist Srba. Naglasiti treba, osim toga, da etnicke granice u Vojvodini zbog izuzetno heterogene nacionalne strukture stanovnistva gotovo da je bilo nemoguce tocnije povuci. Upravo stoga, samoodredjenje, koje su upravo one toliko naglasavale u okviru tzv. 11 Wilsonovih tocaka, i provele plebicist u Vojvodini. Tome treba dodati da se to nacelo u slucaju Madjarske nije postovalo niti pri njenom razgranicenju prema Rumunjskoj (pitanje Transilvanije) i Cehoslovackoj. Na nepravednost Trianonskog ugovora mozda najbolje ukazuju sljedeci podaci: cca 103.000 km², 1.800.000 Slovaka 62.000 km² itd., od ukupnog teritorija bivse Kraljevine Madjarske.

RAZVOJ MADARSKOG ETNIKA U VOJVODINI DO 1918. GODINE

Nesumnjivo je da Backu Madjari naseljavaju neposredno nakon sto su prodrli u Karpatsku zavalu odnosno tzv. panonski prostor. Nepobitno na to ukazuje i djelo Konstantina Porfirogeneta (prijevod Moravcsik Gy. 1950.) iz sredine 10. stoljeca, u kojem se navodi da su Madjari naselili krajeve preko Dunava, ali i medjuprostor izmedju Dunava i Save. Prije dolaska Madjara osnovnu masu stanovnistva cine Slaveni4 koji su se, medjutim, tijekom srednjeg vijeka asimilirali u Madjare tako da je veci dio Backe dio madjarskog etnika. U 11. stoljecu, prema analizi toponima (Kniezsa J., 1938.), zive pomijesano s Madjarima uz Dunav u SZ i JZ Backoj.5 Znatnijih promjena unatoc katastrofalnim posljedicama provale Tatara u 13. stoljecu, kada je u zupaniji Backa unisteno 40 - 65% naselja a u zupaniji Bodrog oko 50%, nije bilo sve do 16. stoljeca (Györff Gy., 1966.). Zupanije Backa i Bodrog bile su u to doba relativno gusto naseljeni krajevi; u Bodrogu je u prvoj polovici 14. stoljeca bilo 82 naselja a krajem 15. stoljeca cak 225, a u Backoj 127 odnosno 332 naselja (Györff Gy. 1966., Csánki D., II, 1894.). Od izuzetno velikog znacaja za utvrdjivanje etnicke strukture stanovnistva Backe6 krajem srednjeg vijeka bile su porezne liste iz 1522. godine, dakle 4 godine prije Mohacke bitke (Szabo I., 1965.). Navode nazive naselja i poimence porezne obveznike. Sadrze gotovo 4000 imena i prezimena glava obitelji koje su placale porez u 164 naselja (29,4% svih naselja podrucja Backe i Bodoroga). Racuna li se s oko 5 clanova obitelji, prosjecan broj stanovnika po naselju iznosio je tada oko 120. Ne ulazeci u detaljnu znanstvenu onomasticku analizu moze se slobodno reci kako veliku vecinu stanovnistva (cca. 90%) Backe u to vrijeme cine Madjari. Medju slavenskom onomastikom (cca. 10% prezimena i imena) prevladavaju prezimena Toth, kojim su Madjari u srednjem vijeku nazivali pripadnike slavenskog stanovnistva koji su naseljavali danasnju Slavoniju i Srijem (Szabo J., 1965., Kniezsa I., 1938.). Kako medju imenima ima samo njih 1,79% karakteristicnih za pravoslavce, to je ocito da je popisano slavensko stanovnistvo Backe u to vrijeme pretezito hrvatsko - katolicko. Najvjerovatnije da se tu radi o hrvatskom i srpskom stanovnistvu izbjeglom prema sjeveru iz ratom zahvacenog Srijema i tadasnje sjeverne Srbije. Kako je popisano samo cca. 30% naselja veoma je vjerojatno slavenskog stanovnistva znatno vise, posebno Srba u JI dijelu Backe. Tesko je, osim toga, reci odnosi li se dio popisanih Slavena na starije srednjovjekovno autohtono stanovnistvo.7

Prodor Turaka u panonski prostor u prvoj polovici 16. stoljeca imao je katastrofalnih posljedica na demografski razvoj i razmjestaj madjarskog stanovnistva u Vojvodini. Iako je ona konacno zauzeta tek 1543. godine, Madjari zbog haranja zaraznih bolesti, prolaska brojnih vojski, seljacke bune Dozse Györgya, haranja bandi tzv. “cara” Jovana Nenada, deportiranja i ubijanja te iseljavanja, gotovo nestaju. Backu i Banat, kao i ostali dio danasnje Vojvodine, tada naseljavaju Srbi (Popovic J.D., 1957.) Za vrijeme Turaka stalno stanovnistvo bilo je vezano uglavnom za graove, buduci da je srpsko stanovnistvo zbog svog nacina zivota (vojnici i stocari) bilo u stalnom pokretu.

Nakon osobodjenja kraja od Turaka, pod patrijarhom Arsenijem Carnojevicem (1690. godine) dolazi do najjaceg vala naseljavanja Srba (49.000 obitelji) s podrucja Kosova i uze Srbije. Hrvati - Bunjevci naseljavaju podrucje Subotice 1687. godine. Prema popisima 1715. i 1720. godine, koje je provela Austrija, Srbi i Hrvati tada cine 97,6% stanovnistva Backe. Madjara ima samo 530 ili 1,9%, Nijemaca 0,5% (Kocsis K., 1989.). Poslije Pozarevackog mira 1718. godine zapocinje veliko naseljavanje kraja, u kome je gustoca naseljenosti stanovnistva prema popisu od 1720. tada bila samo 0-5 st/km² (Kocsis K., 1995.. Nijemci se naseljavaju u podrucje Banata i u podrucje Apatina i Odzaka u Backoj, i to nakon sto su se Srbi iselili. Od 1740. godine Marija Terezija provodi naseljavanja Madjara, Slovaka i Rusina.8 Madjari naseljavaju SI dio Backe uz Tisu, koji Srbi napustaju nakon ukinuca potiskog dijela vojne krajine (1741.godine), podrucje Subotice i lesni ravnjak Telecku, te okolicu Sombora. Uglavnom su to imigranti iz Dunátula, sredisnjeg dijela Alfeda i csongrádske zupanije. Prve vece skupine naseljenika dolaze od 1742.-1750. i to u Bezdan, Doroslovo, Backu Topolu, Bajsu, Kulu itd. (Bodor A., 1914. -- u Kocsis K., 1989.). Prema popisu iz 1773. (Lexicon ... 1920.), Srbi jos uvijek cine vecinu stanovnistva, medjutim, vec je znacajno porastao i broj ostalih nacionalnosti, tako da Backa vec tada predstavlja prostor izuzetno slozene etnicke strukture.

Od 1720. do 1787. godine9 broj stanovnika Backe i Banata velikim imigracijama povecava se sedam puta. Krajem 18. stoljeca naseljavanje Nijemaca i dalje traje (za Josipa II.), kao izraz politickih tendencija germanizacije tog veoma vrijednog poljodjelskog prostora. Preteziti dio Nijemaca dolazi iz Franacke, Baden Würtenberga i doline Rajne (Kocsis K., 1989.). Usporeno je u to vrijeme naseljavanje Madjara (Feketic, St. Moravica, Pacir itd. - dakle, prostor Telecke - Kocsis K., 1989.). Tijekom prve polovice 19. stoljeca prestaju planske kolonizacije. Time je omoguceno spontano naseljavanje Madjara i Slovaka. Sredinom i tijekom druge polovice 19. stoljeca Madjari ponovo postaju najbrojnija (relativna vecina) nacionalnost Backe, a znatan ih se broj naselio u sjevernom i sredisnjem dijelu Banata (dijelom planska kolonizacija) i Srijemu.

Etnicka struktura stanovnistva Backe u razdoblju 1910-1991.

Izvori: Za godinu 1910. i 1941. popisi stanovnistva kraljevine Madjarske, za 1921. i 1931. popisi stanovnistva Kraljevine Jugoslavije, a za 1948., 1953.,1961.,1971.,1981. i 1991. godinu popisi stanovnistva Jugoslavije.

Pocetkom naseg vijeka, nakon velikih migracijskih kretanja tijekom 18. i 19. stoljeca, konacno je stabilizirana slika etnicke karte Backe. Madjari dominiraju u sjevernom i sjeveroistocnom dijelu Backe, gdje se uz njih kao velika enklava javlja i hrvatsko stanovnistvo (Bunjevci) oko Subotice. Srpsko etnicko podrucje pokazuje regresijske odlike; stalnim iseljavanjem i premjestanjem u vecini ostaju samo u tzv. Sajkaskoj u krajnjem JI dijelu regije. Vece enklave cine i u Somboru i dijelovima JZ Backe. Nijemci prevladavaju, ali ziveci pomijesano s Hrvatima, Srbima, Madjarima i Rusinima u JZ i zapadnom dijelu sredisnje Backe. Relativno veliku enklavu cine Slovaci zapadno od Novog Sada (vidi sl. 6.). Znacajni porast, narocito u gradovima, biljeze Madjari u razdoblju 1880.-1910. godine. Odraz je to, prvenstveno, visokog prirodnog prirasta, novih imigracija i asimilacija dijela Nijemaca i Hrvata (Subotica) u Madjare.

MEDURATNO RAZDOBLJE, OD 1918. DO 1941

Od 7. do 19. studenog 1918. godine, srpske postrojbe, uz blagoslov Antante, okupirale su podrucje juzne Madjarske. Novosadska skupstina (25. XI. 1918.) proglasila je prikljucenje tzv. Vojvodine drzavi SHS ne uzimajuci u obzir zelje madjarskog i njemackog stanovnistva, koje je tada cinilo 54,41% ukupnog stanovnistva Vojvodine (Backa, Banat). De facto, 29,33 % stanovnistva Backe i Banata, koje su 1910. godine cinili Srbi, donijelo je odluku o ukljucivanju tih krajeva u okvire SHS. Sankcionirano je to Trianonskim mirovnim ugovorom 4. VI 1920. godine, cime je 8.588 km² teritorija Backe i 9.234 km² teritorija Banata ukljucen u SHS.

Vlast je predana u ruke srpske manjine, koja je odmah zapocela likvidiranje dotadasnje drzavne organizacije kao i gospodarsko i politicko unistavanje Madjara.

Velika vecina drzavnih sluzbenika madjarske nacionalnosti otpusteno je ili prisiljeno dati ostavku. Krajem 1918. u Vojvodini je radilo 645 madjarskih osnovnih skola s 1832 ucitelja i 277 vrtica (Deák L. u Viszatcrt dclvidck, 1941.), koje su 20. VII. 1920. godine bile nacionalizirane. U procesu tzv. denacionalizacije Vojvodine (Jojkic V., 1931.) bila je provedena tzv. “agrarna reforma”. Zapoceta je 25. II. 1919. eksproprijacijom vecine veleposjeda iznad 500 katastarskih jutara, a nesto kasnije i iznad 100 katastarskih jutara, pretezito u madjarskom i njemackom posjedu.10 Direktna posljedica takvih mjera bilo je unistavanje klase madjarskih veleposjednika, a indirektno i madjarskog seljastva i radnistva. U prilog tome govori i cinjenica da je od 57.631 bezemljasa 1919. godine 41,4% bilo madjarske nacionalnosti, a 18,22% njemacke. Kako je madjarsko i njemacko stanovnistvo, de facto, bilo tretirano kao neprijateljsko, ne zacudjuje cinjenica da nisu gotovo uopce participirali u podjeli zemljista oduzetog od veleposjednika.. Tome treba, osim toga, dodati podatak da je prema kalkulacijama K. Kocsisa (1995.) 14.345 Madjara i 1.239 Nijemaca (radnici i sluge) bilo otpusteno s veleposjeda da bi njihovo mjesto zauzeli srpski kolonisti i tzv. dobrovoljci.

Kao posljedica svega navedenog veoma je izrazit demografski regres Madjara. U Backoj i Banatu, prema popisu 1921. godine u odnosu na popis iz 1910., zabiljezen je apsolutni pad broja Madjara za cca. 50.000 stanovnika (relativno za oko 12%). Racuna li se, medjutim cjelokupni teritorij danasnje Vojvodine, taj pad je nesto veci: cca 55.000 stanovnika, odnosno 13%. Prema aproksimitivnim proracunima K. Kcsisa (1995.)., oko 52.000 stanovnika koji su se 1910. godine izjasnili kao Madjari, u novim, politicki i gospodarstveno izrazito nepovoljnim okolnostima jugoslavenskog popisa stanovnistva 1921. godine, dio madjarskog stanovnistva, prema analizi prezimena Svetozara Pribicevica11 deklarirano je ili registrirano kao Nijemci (12.300), srpsko-hrvatski katolici (32.620) i ostali (6.850). Pokraj navedene “disimilacije”, 39.272 madjarskih sluzbenika, intelektualaca i posjednika protjerano je, izbjeglo ili repatrirano od kraja 1918. do pocetka 1921. godine (Nyigri I., 1941.). Sve to utjecalo je na znatni pad udjela Madjara u pogranicnim krajevima, posebno u gradovima Subotici i Somboru. U Subotici Madjari su izgubili vecinu, kao rezultat primjene tzv. metode analize prezimena Svetozara Pribicevica tijekom valoriziranja podataka popisa od 1921. godine.

Sukladno velikosrpskoj politici, odvijao se i daljnji razvoj tzv. “agrarne reforme” u razdoblju nakon 1921. godine. Ona je bila u funkciji povecanja broja Srba i destrukcije etnickog bloka Madjara u sjevernoj Backoj, osobito u Potisju. Na 468.969 katastarskih jutara poljodjelskih povrsina dobivenih agrarnom reformom, naseljeno je do 31. I. 1939. godine oko 20.000 obitelji (45.000 Srba i 300 Hrvata-Bunjevaca), pretezito u pogranicnom podrucju (Kocsis K., 1995., koristeci podatke Jojkic V., 1931., Nyigri I., 1941., Gacesa N.L., 1968, 1972., 1975., Mesaros S. 1981.). Osobito perfidan postupak koji je bio u funkciji osiromasenja madjarskog, njemackog i hrvatskog stanovnistva, vezan je za sferu porezne politike. Porezni nameti Madjara u Vojvodini, racunajuci po glavi stanovnika, bili su 3 do 4 puta veci od onih u uzoj Srbiji (Nyigri I., 1941.). Naselja s madjarskom vecinom stanovnistva, opterecivana su, osim toga, posebnim seoskim porezima. Treba dodati i podatak da su madjarski obrtnici, industrijalci i trgovci opterecivani cetverostrukim porezom (Nyigri I., 1941.). Rezultiralo je to i intenzivnom ekonomskom emigracijom madjarskog stanovnistva u vremenskom intervalu od 1921. do 1929. godine kada se iz tadasnje Jugoslavije iselilo u Ameriku i Australiju 14.442 Madjara (iz Vojvodine cca 10.000 - prema Nyigri I., 1941.). Posljedica svega toga najbolje su izrazene podacima jugoslavenskog popisa stanovnistva od 1931.godine. Unatoc relativno povoljnom prirodnom prirastaju, od 1921.-1931. godine (7,5% sto iznosi cca 25-30.000 stanovnika), kao posljedica prekomorske emigracije i daljeg iseljavanja u Madjarsku, broj madjarskog stanovnistva do 1931. godine u apsolutnom smislu neznatno je porastao (oko 5.000 u Banatu i Backoj i oko 3.000 na cjelokupnom teritoriju danasnje Vojvodine), a u relativnom se smanjio (na 26,62% u Backoj i Bantu, a 22,97% u Vojvodini). Istodobno, udio Srba, zahvaljujuci useljavanju cca 64.000 Srba (Kocsis K., 1995.), porastao je cak na 37,43% i u mnogim dotada pretezito madjarskim i njemackim naseljima izmijenio etnicku strukturu: 53 naselja dotada s madjarskom i njemackom vecinom dobivaju pretezito srpsko obiljezje (vidi odgovarajuce popise stanovnistva).

RATNO RAZDOBLJE 1941.-1944.

Nakon sto su 6. IV. 1941. njemacke i talijanske trupe zapocele ratne operacije protiv Kraljevine Jugoslavije, prostor Backe, Baranje, Medjimurja i Prekomurja od 11. do 14. IV. zauzele su madjarske postrojbe. Srijem i Banat Nijemci su okupirali 11. travnja. Srijem je naknadno ukljucen u NDH, a Banat je, de facto, nicija zemlja, s tim da je vodecu ulogu imalo lokalno njemacko stanovnistvo. U Backoj je nakon uvodjenja madjarske administracije zapoceo proces pacifikacije teritorija i deportacije Srba naseljenih nakon 31. XII. 1918. Provodi se istodobno i naseljavanje madjarskog stanovnistva iz Bukovine (Rumunjska) i Moldavije, i to u razdoblju od 11. V. do 20. VI. 1941. godine: njih oko 13.200 iz Bukovine (3.279 obitelji) i 161 (53 obitelji) iz Moldavije (Rumunjska), te 481 obitelj (2.325 osoba) tzv. vitezova i to u naselja iseljenih srpskih kolonista. Kao rezultat tih kolonizacija i povratka izmedju dva svjetska rata, prisilno iseljenog stanovnistva iz 1941. godine, povecao se u odnosu na 1931. za oko 80.000, a njihov udio u ukupnom stanovnistvu porastao je s 34,2% na 45,4%. Posebno veliki porast broja stanovnika biljeze Madjari u sjevernoj Backoj (na 74,7% ukupnog stanovnistva) i u gradskim naseljima: Subotici, Novom Sadu, Somboru, Kuli itd. Znacajno je da su Madjari u N. Sadu popisom stanovnistva od 1941. imali apsolutnu vecinu (50,4%). Ponovno je zabiljezena tendencija jakog asimilacijskog procesa kod Nijemaca i Hrvata, koji su u relativno velikom broju izjasnjavaju kao Madjari. Srpsko stanovnistvo zadrzava vecinu samo u JI Backoj (tzv. Sajkaska), gdje su krajem 1941. godine zapoceli i partizanske aktivnosti. Madjarska vlast provodi pacifikaciju tog dijela Backe. U vremenu od 1941. do 1944. godine ubijeno je 4.629 Srba i Zidova, a od toga broja u poznatim racijama u Novom Sadu pocetkom 1942. godine 3.310 ljudi.12 Zanimljivo je i vrlo indikativno da su jugoslavenske vlasti isticale u prvi plan iskljucivo navedene zlocine, a da nikada nisu spomenuli genocid nad madjarskim i njemackim stanovnistvom, koji je provela jugoslavenska vojska pri zauzimanju Banata, Backe i Srijema, krajem 1944. godine. Tek je 1991. godine u Budimpesti po prvi put objavljena sveobuhvatna informacija o krvavim dogadjajima koji su uslijedili nakon ulaska jedinica NOV-e i sovjetske armije na podrucje Backe. Genocid ucinjen tada nad madjarskim pucanstvom bio je, dakle, sve do najnovijeg doba svjesno prikrivan, ne samo od sluzbenih jugoslavenskih vlasti, vec i od onih u komunistickoj Madjarskoj. Zaprepascuju pri tome cinjenica da su sustavno istrebljivanje proveli pripadnici postrojbi vojske koja je za sveti cilj imala “bratstvo i jedinstvo”, “ravnopravnost i slobodu naroda” i, barem tada “proleterski internacionalizam”. U svjetlu najnovijih dogadjanja na podrucju bivse Jugoslavije jasno je da je i genocid krajem Drugog svjetskog rata bio proveden u ime “velikosrpstva” i ideje tzv. “Velike Srbije”. Ubijeno je 34.491 neduznih stanovnika madjarske nacionalnosti, prema podacima Cseres Tibora (1993).13. Dodati treba da je istodobno ubijeno i 15 svecenika i redovnika. Iako u navedene brojke nisu ubrojene zrtve na podrucju Banata i Srijema, potrebno je naglasiti da se unatoc djelomicno aproksimativnom obiljezju broja ubijenih, tesko oteti dojmu o obimu gnjusnog zlocina. Kako Vladimir Zerjavic u svojoj knjizi “Gubici stanovnistva Jugoslavije u II. svjetskom ratu”, (izdanje Jugoslavenskog viktimoloskog drustva, Zagreb, a i uslijed nepoznavanja novijih izvora (Cseres Tibor, 1993.), koji su objavljeni naknadno, izracunati ratni gubici madjarskog stanovnistva (cca 1.000) su nerealni i u potpunosti neprihvatljivi14. Ova primjedba vrijedi i za izracunati broj ratnih zrtava Nijemaca (23.000) i Hrvata (6.000) u Vojvodini, koji su prema nekim njemackim izvorima visestruko veci (68.000 Nijemaca,, npr. Das Sciksal der Deutschen ih Jugoslawien, München, 1984 - u V. Zerjavic, 1989.).

POLOZAJ MADARA U SUVREMENOM RAZDOBLJU - NAKON 1945.

Zauzimanje Vojvodine krajem 1944. godine od strane NOV-e i sovjetskih i bugarskih postrojba, imalo je teske posljedice za polozaj njemackog, ali i madjarskog stanovnistva. Znatan broj Nijemaca povlaci se s njemackim postrojbama (270.999), 15 oko 68.000 ih je pobijeno ili nestalo.16 Tome treba dodati da je oko 140.000 osoba njemacke nacionalnosti internirano u 41 koncetracijski logor (K. Kocsis,1995.). Vecina ih je naknadno iseljena u Njemacku, ali mnogi su podlegli posljedicama slabe ishrane i bolesti. Znacajan broj njemackog stanovnistva, zbog vece pravne i politicke sigurnosti, za popisa 1948. godine izjasnio se kao Madjari (40.000), Srbi (5.000) i Hrvati (2.000).17 Sve to utjecalo je da su Nijemci nakon 1945. godine, de facto, gotovo u potpunosti nestali s podrucja Vojvodine, odnosno Jugoslavije.

Madjari biljeze takodjer snazan demografski regres (vidi tab. 6.). uzroci tome su visestruki: povlacenjem madjarske vojske brojno administrativno osoblje iseljava a slicnu sudbinu dozivljavaju i tijekom rata naseljeni Madjari iz Bukovine i Moldavije prikom zauzimanja Vojvodine od strane NOV-e.

Tocne pokazatelje brojcanog kretanja Madjara u Vojvodini u razdoblju 1941.-1948. tesko je dobiti obzirom da za Srijem i Banat tijekom 1941. godine nije proveden popis stanovnistva, tako da sumarni podaci iskazani u tabeli 6. za 1941. godinu imaju aproksimativno obiljezje. Upravo stoga demografska analiza ogranicit ce se samo na podrucje Backe.

Usporede li se podaci popisa 1941. i 1948. godine, uocljivo je da je broj Madjara smanjen za 51.188 stanovnika ili 14,3%. Tom broju, medjutim, treba dodati cca 25.000 stanovnika njemacke nacionalnosti koji su se 1948. godine izjasnili kao Madjari18 (u Jugoslaviji ukupno oko 40.000). To je prividno umanjilo stvarne demografske gubitke, koji, de facto, bili cca 76.000. Kako je prirodni prirast zbog ratnih gubitaka (poginuli u ratnim operacijama) u tom semogodisnjem intervalu bio ravan nuli, te kako je Backu 1944. i 1945. godine napustilo oko 40.000 Madjara (Jelentések .... 1988.), moze se smatrati da su navedeni podaci o izvrsenom genocidu nad madjarskim stanovnistvom priblizno tocni.19

TABLICA 4

Ishodista i odredista preseljavanja stanovnistva u okviru kolonizacije u AP Vojvodini u razdoblju 1945-1948./1

1 - Podaci o broju kolonista se zasniva na dokumentaciji Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju pri vladi FNRJ, a preuzeti su iz: V. Stipetic “Agrarna reforma i kolonizacija u FNRJ 1945-1948”, Rad JAZU, Knjiga 300, Zagreb 1954, str 431-472.

2 - Podrazumijevaju se teritorijalna razgranicenja 1948.

Etnicka trijada uspostavljena tijekom 18. i 19. stoljeca, gotovo potpunim nestankom Nijemaca, smanjivanjem broja Madjara i opseznim kolonizacijama srpskog i crnogorskog stanovnistva (vidi tablicu4.) iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i uze Srbije20 u bivsa njemacka i od Madjara napustena naselja, narusena je odnosno prestala je postojati. Da bi se tako opsezna kolonizacija provela u okviru nove agrarne reforme, 389.256 ha zemljista u posjedu Nijemaca je konfiscirano. Velika vecina tih posjeda (84%) presla je u ruke srpskih kolonista a samo 9,9% u posjed madjarskih bezemljasa (K. Kocsis, 1995.).

Prema ovom jugoslavenskom popisu stanovnistva 1948. godine, 49,97% od 1.633.836 stanovnika Vojvodine, kao posljedica navedenih velikih migracijskih pokreta, cinili su Srbi, da bi vec popisom od 1953. godine imali apsolutnu vecinu (50,61%). Time su zelje Velikosrba konacno bile ostvarene, a nekadasnja etnicka struktura Vojvodine u potpunosti izmijenjena.

Na polozaj Madjara od 1948. godine naovamo utjecao je niz cimbenika i to prvenstveno drzavna politika prema manjinama, drustveno-gospodarstveni razvoj Vojvodine unutar Jugoslavije, procesi asimilacije te metode primijenjene pri pojedinim popisima stanovnistva.

Nepobitna cinjenica jest da je prirodni prirast madjarskog stanovnistva, sto je uostalom i generalna tendencija demografskog razvoja stanovnistva Vojvodine, od 1948. pa sve do najnovijeg doba u stalnom opadanju. Prema kalkulacijama K. Kocsisa (1995.) za razdoblje od 1948. do 1993. i podacima K. Mirnica (1993., u K. Kocsis, 1995.), ukupni prirodni prirast Madjara od 1948. do 1993. iznosio je 17.191 osoba ili 4%. To je posljedica smanjivanja njihovog fertiliteta (1953.-19,5%o –, 1991.-11,4%o) i povecanja stope mortaliteta (1953. - 11,2%o, 1989. - 18%o) sto se moze objasniti starenjem demografske mase. Indeks starosti kod Madjara porastao je od 63,9 u 1961. na 155,2 u 1991. godini (K. Kocsis, 1995). Istodobno demografski polozaj Srba, Crnogoraca i tzv. Jugoslavena bio je znatno povoljniji, o cemu svjedoce i podaci o prirodnom prirastu koji je npr. 1989. kod tzv. Jugoslavena bio +11,3%o, Crnogoraca +4,2%o, Srba -1,1%o, Hrvata -4,9%o, Slovaka -6,4%o, Madjara -6,6%o, Rumunja -8,0%o.

Etnicka struktura stanovnistva dijela Vojvodine od 1910.-1991. (Backa, Banat), koji je do 1920. g. pripadao Madjarskoj.

Sve relavantne biljeske koje se odnose na podrucje Backe i Banata vidi u tablicama 1 i 2. Podaci za 1941. godinu temeljeni su na rezultatima popisa stanovnistva Kraljevine Madjarske za podrucje Backe, a za podrucje Banata na osnovu aproksimacije k. Kocsis 1995.

Da bi se provela politika “srbizacije” prostora Vojvodine, koristio se niz subjektivnih metoda u pokusaju denacionalizacije, a u krajnjoj liniji aismilacije brojnih narodnosti. Provodi se stalna prikrivena promidzba besperpektivnosti opstojnosti pojednih nacija. Koriste se pri tome, u slucaju Madjara, i metode njihovog diskreditiranja, obzirom da je Madjarska zemlja clanica Varsavskog ugovora, te da je pod svjetskom okupacijom. Posebna paznja poklanja se reorganizaciji i tzv. “internacionalizaciji” skolskog sustava madjarskih skola. Posljedica toga bio je porast udjela upisa Madjara u srpsko-hrvatske skole (1959./60. i 1989./90. s 13,1 % na 20,0% - pema K. Mirnics 1993.). Porast broja mjesovitih brakova u znacajnoj mjeri potice procese asimilacije. U prilog tome govori i cinjenica da je relativni udio etnicki homogenih brakova u stalnom opadanju (1956. - 82,2% a 1988. - 73,6% - u K. Kocsis 1995.). Mjesoviti brakovi u kombinaciji s politickim velicanjem tzv. “jugoslavenstva”, koje nije pogodovalo odrzanju i razvoju kulture i jezika pojedinih narodnosti utjecali su na stalni i ubrzani pad broja Madjara nakon 1961. Dobar dio tih demografskih gubitaka Madjara, kao i drugih manjih narodnosnih zajednica, moze se pripisati porastu broja i udjela tzv. “Jugoslavena”, kategorije stanovnistva koje se popisima od 1961. do 1991. nije nacionalno izjasnilo. Sirenje tzv. ideje “jugoslavenstva” narocito je bilo izrazeno u mladjim dobnim skupinama, dakle, reprodukcijski i radno najaktivnijem dijelu stanovnisva; cak je 71,2% tzv. “Jugoslavena” 1991. godine bilo mladje od 40 godina (K.Kocsis, 1995.). I na kraju, dodali bi znacajne vanjske i unutrasnje migracije radnoaktivnog atanovnistva, koje se javljaju kao vazan cimbenik demografskog regresa Madjara. Prema podacima popisa stanovnistva 1971., 1981. i 1991., upravo s podrucja gdje je madjarsko i hrvatsko stanovnistvo cinilo izrazitu vecinu (Sj. Backa), najveci je udio ekonomskih emigranata prema zapadnoj Europi i izvanevropskim kontinentima. Istodobno, tzv. unutrasnje migracije stanovnistva najcesce prema gradskim sredistima rada (Novi Sad, Beograd itd.) gdje su procesi asimilacije bili najizrazitiji. Kako inace protumaciti dugotrajni stagnantni kvalitativni razvoj Madjara u Novom Sadu, Zrenjaninu itd., odnosno njihov nagli demografski regres utvrdjen popisom stanovnistva 1991. godine, koji je bio proveden u izrazito “velikosrpskoj” atomsferi. Time se, uostalom, moze objasniti i izrazito smanjenje broja i udjela Madjara na cjelokupnom podrucju Vojvodine 1991. godine.

Najveci dio vojvodjanskih Madjara zivi u sjevernom dijelu Backe,21 gdje, prema popisu stanovnistva od 1991. godine, cine vecinu stanovnistva (56,5%). Izvan tog podrucja Madjari cine vecinu u 20 naselja Banata, osam naselja juzne Backe te u dva naselja u Srijemu.

Najnoviji ratni dogadjaji koji su doveli do raspada Jugoslavije, imali su velik utjecaj i na promjenu etnicke slike Vojvodine. Izrazito negativan utjecaj imali su na polozaj Madjara i posebno Hrvata. Da bi izbjegli regrutaciju u Madjarsku i ostali dio svijeta, emigriralo je oko 25-30.000 osoba madjarske nacionalnosti, pretezito mladjeg muskog stanovnistva, sto ima negativne implikacije na dobnu i spolnu strukturu, i u velikoj je mjeri destrukcijskog karaktera na reprodukcijsku moc demografske mase Madjara. Kako je ona i dosada, zbog tendencija starenja i smanjivanja fertiliteta, bila mala, za ocekivati su katastrofalne posljedice daljnjeg razvoja madjarskog etnika. Tim prije, jer je prostor Vojvodine, kao dio Jugoslavije, od 1991., uslijed posljedica ekonomskih sankcija, doveden u izrazitu gospodarstvenu krizu, cime je veliki dio stanovnistva osiromasen, pa je prisiljen na iseljavanje i maksimalno smanjivanje svog nataliteta.

LITERATURA I IZVORI:

Bognar A., 1993., O genocidu nad Madjarima, u knjizi: Cseres T. “Krvna osveta u Backoj, CiC, Zagreb

Csánki D., 1894., Magyarország Történelmi földrajza a hundayadiak korában, II knjiga MTA, Budapest

Csares T., 1993., Krvna osveta u Backoj, Croatian information center, Zagreb Definitivni rezultati popisa stanovnistva 1931., 1937.-1940., Beograd

Gacesa N.L., 1968., Agrarna reforma i kolonizacija u Backoj, 1918.-1941., Matica Srpska, Novi Sad

Gacesa N.L., 1972., Agrarna reforma i kolonizacija u Banatu, 1918.-1941., Matica Srpska, Novi Sad

Gacesa N.L., 1975., Agrarna reforma i kolonizacija u Sremu, 1918.-1941., Matica Srpska, Novi Sad

Gacesa N.L., 1984., Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji, 1918.-1941., Matica Srpska, Novi Sad

Györffy Gy., 1966., Az árpádkori Magyarország történelmi földrajza, I knjiga, Akadémia Kiadó, Budapest

Jelentések A., 1986., Határainkon túli Magyar kisebaség helyzetérol, Medventánc könyvek, Elte-mkke, Budapest

Jojkic V., 1931., Nacionalizacija Backe i Banta, Novi Sad

Kniezsa I., 1938., Ethnic groups of Hungary in the 11 th century, Athenaeum, Budapest

Konacni rezultati popisa stanovnistva 1948.god., 1955., Stanovnistvo po narodnosti, knjiga 9., Savezni Zavod za statistiku, Beograd

Kocsis K., 1990., Etnikai változások a mai Szlovákiai és a Vajdasági területén a XI századtol napjainking, Elte BTK Politika elméleti továdképzö intézete, Budapest

Kocsis K., Kocsis K. - Hodosi É., 1995., Hungarian minoritiesin the Carpathian basin, Matihias Corvinos, Toronto-Buffalo

Kostovic B., 1990., Zrtve drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Sarajevo

Lexicon Universorum Regni Hungariae locurum populosorum 1773, Budapest, 1920.

Magyar sztatistikai zsebkönyv, 1940., IX évfolyam, Budapest

A Magyar Szent Korona országainak 1910. évi népszámlalása, 1912., Magyar sztatistikai közlemenyek, 42. Budapest

1941 évi népszálalása, 1990., Demográfiai adatok községenként. Országhatáron kivüli terület, Központi sztatistikai hivatal, Budapest

Matouska M., 1991., The days od vendetta, Montázs könyvkiadó, Budapest

Mirnics K., 1993., Kissebségi sors (Minority fate), Fórum Könyvkiadó, Novi Sad /Újjvidék/

Nyigri I., 1941., A visszatért délvidék nemzetiségi képe, u knjizi: Visszatért délvidék, Budapest

Popis stanovnistva i stanova 1971., 1972., Stanovnistvo po narodnosti... po naseljima, Statisticki bilten 16., Pokrajinski Statisticki zavod Vojvodine, Novi Sad

Popis stanovnistva 1953., Knjiga VIII, Narodnost i materinji jezik, 1959., Savezni zavod za statistiku, Beograd

Popis stanovnistva 1961., Knjiga VI, Vitalna, etnicka i migraciona obelezja, rezultati za opstine, 1967., Savezni Zavod za Statistiku, Beograd

Popis stanovnistva 1981., Nacionalni sastav stanovnistva po opcinama, 1982., Savezni Zavod za Statistiku, Beograd

Popis stanovnistva 1991., Prvi rezultati, 1991., Republika Srbija, Autonomna Pokrajina Vojvodina, Statisticki Bilten 206, Novi Sad

Popovic J.D., 1957., Srbi u Vojvodini, knjiga I - III, Matica Srpska, Novi Sad

Porphirogenet K., De administrando imperio, prijevod na madjarski, Moravcsik Gy., 1950., Budapest

Szabó I., 1941., A magyarság életrajza, A Magyar történelmi társulat, Budapest

Szabó I., 1954., Bács, Bodorog és Csongrád megye dészmalajstromai 1522 - böl, Akadémiai Kiadó, Budapest

Zuljic S., 1989., Narodnosna struktura Jugoslavije, Ekonomski Institut, Zagreb

POPIS GRAFICKIH PRILOGA

Sl. 1. Razvoj etnika Madjara u Vojvodini od 11. stoljeca pa do 1991. godine (prema K. Kocsis, 1995.)

Sl. 2. Etnicka karta Vojvodine 1910. godine po pojedinim naseljima (prema K.Kocsis, 1995.)

Legenda: A= apsolutna ili relativna vecina - 1. Srbi, 2. Madjari, 3. Nijemci, 4. Hrvati, 5. Slovaci, 6. Rumunji, 7. Russini, 8. Cesi; a=drzavna granica 1995., b=juzna granica Vojvodine 1995.

Sl. 3. Zrtve genocida nad Madjarskim stanovnistvom 1944. godine (prema podacima T. Cseres, 1991. izradio A. Bognar, 1993.)

Sl. Etnicka karta Vojvodine 1991. godine prema pojedinim naseljima (prema K. Kocsis, 1995.)

Legenda: A = apsolutna ili relativna vecina - 1. Srbi 2. Madjari, 3. Hrvati, 4. Slovaci, 5. Rumunji, 6. Rusini i Ukrajinci, 7. Crnogorci, 8. Makedonci, 9. Nijemci, 10. Cesi, 11. Slovaci; a=drzavna granica 1995., b=juzna granica Vojvodine 1995.

Prof. dr. Zef Mirdita:Albanci u svjetlosti vanjske politike Srbije