        
|
|
DEMOGRAFSKI PROBLEMI, PRESELJENJA I EKONOMSKI RAZVOJ HRVATSKE Prof. dr. Joseph Bombelles UVOD Po zavrsetku sadasnjeg rata, Hrvatska ce biti suocena sa vise presudnih odluka glede svoje demografske politike, politike preseljenja, i strategija socio- -ekonomskog razvoja. Natalitet u Hrvatskoj je bio u padu od Drugog svjetskog rata sve do 1990-tih godina kada je Hrvatska dozivjela negativan porast stanovnistva. Istovremeno su Hrvati napustali Jugoslaviju, posebno mijesana podrucja Hrvatske i Bosne-Hercegovine, u vecem broju od Srba ili Muslimana. “Etnicko ciscenje” izmedju 1991.-1995. u potpunosti je izbrisalo hrvatsko stanovnistvo iz tih i susjednih podrucja, i samim time dovrsilo proces! Oslobadjanjem Hrvatske i velikog dijela Bosne i Hercegovine nastaje pitanje kako obrnuti te negativne razvoje i stvoriti bolju buducnost za stanovnistvo. Ciljevi ovog studija su istrazivanje razloga pada nataliteta, te na osnovu toga predloziti politiku repopulacije novo oslobodjenih podrucja, kao i socio-ekonomski razvoj cijele zemlje. RAZLOZI ZA DEMOGRAFSKE PROBLEME HRVATSKE Postoji mnogo razloga za demografske probleme koji su nastali poslije Drugog svijetskog rata u jugoistocnoj Europi i Hrvatskoj. Medjutim, dva su vrlo specificna za Hrvatsku i Hrvate koji su zivjeli u Jugoslaviji, i oni su odigrali vrlo bitnu ulogu. Drugi svjetski rat i njegove posljedice, sa masakrom Hrvatske vojske i bijegom njenog ostatka na Zapad, prouzrocio je vrlo teske demografske probleme za Hrvatsku. Prema popisu stanovnistva 1948., Republika Hrvatska je imala najmanji broj muskaraca u odnosu na broj zena u cijeloj Jugoslaviji. Pertinentni brojevi su sljedeci: Dakle, u cijeloj Jugoslaviji je bilo 7.4% vise zena nego muskaraca, dok je u Hrvatskoj bilo 12% vise zena. Nesumnjivo je gubitak muskaraca rezultirao u razmjerno manjem broju brakova i djece od ostatka Jugoslavije. Drugi razlog za nizak i opadajuci natalitet u Hrvatskoj je bio masovni odlazak radnika na takozvani “privremeni rad” u industrijski razvijene zemlje Zapada. Dozvola jugoslavenskog komunistickog rezima da njegova radnicka klasa odlazi na rad u kapitalisticke zemlje Zapada je u biti bilo otvoreno priznanje da sistem nije mogao rijesiti problem zaposljavanja svoje zemlje, kao i da je cijela poslijeratna koncepcija ekonomskog razvoja bila krivo usmjerena. Tabela 2 predstavlja dvije baze podataka o u Jugoslaviji takozvanih “radnika na privremenom radu u inozemstvu”. Prva baza je dobivena jugoslavenskim popisom u ozujku 1971., a druga je procjena ucinjena na Institutu za zemljopis Sveucilista u Zagrebu. Clanovi Instituta ustvrdili su da je popis izostavio odredjen broj ljudi, te je njihova procjena veci za 118,592 osobe ili 17.6%. Obje baze podataka ukazuju da je Republika Hrvatska dala razmjerno puno vise radnika na privremenom radu nego sto je opravdavao broj stanovnika. Tabele 3 i 4 i daljnje tabele ukazuju da su Hrvati sudjelovali u migraciji radnika u neproporcijalno visokom omjeru u odnosu na druge narode u Jugoslaviji. Svi ostali konstitutivni narodi i manjine u Jugoslaviji, osim Madjara, sudjelovali su u migraciji manje nego sto je opravdavao njihov broj stanovnika. Hrvati u Bosni sacinjavali su svega 20.6% ukupnog stanovnistva, ali cinili su 42.2% svih radnika na privremenom radu, dok u svojoj vlastitoj republici predstavljali 79.4% stanovnistva a tvorili 86.9% svih radnika na privremenom radu. S druge pak strane, Srbi su bili razmjerno premalo zastupljeni u migraciji u svim republikama i pokrajinama. Na primjer, oni su tvorili 37.2% ukupnog stanovnistva Bosne a svega 29.8% radnika na privremenom radu, a na Kosovu odnosi su bili 18.4% i 15.7%. Tabela 5 predstavlja podatke o udjelu Hrvata i Srba u broju stanovnika i migraciji po opcinama u Hrvatskoj. Od svih jugoslavenskih republika, Hrvatska je imala daleko najveci prosjek u postotku radnika na privremenom radu u inozemstvu. Ta republika sama je davala 33.4% svih jugoslavenskih radnika na privremenom radu. Cak su i u svojoj vlastitoj republici su Hrvati imali veci udio u migraciji (86.9%) nego u ukupnom stanovnistvu (79.4%). Druga najveca grupacija u republici, Srbi, predstavljali su 14.2% stanovnistva i svega 8.5% udjela u migraciji. Sve druge nacionalnosti su bile predstavljane sa daleko manje od 5% ukupnog stanovnistva. Od 105 opcina u Hrvatskoj, u 89 su Hrvati imali veci postotak radnika na privremenom radu od Srba. Od 16 opcina gdje su Srbi imali veci postotak radnika na privremenom radu, njihov broj stanovnika je bio manji od 5% ukupnog stanovnistva. Sa ovako niskim udjelom u postotku migracije, proracuni postotaka migracije postali su bespredmetni. Tako je na primjer najveci udio Srba u migraciji od 13% zabiljezen u gradu Klanjcu, gdje je ukupan broj Srba bio 23 a 3 su bila radnika na privremenom radu. Od 13 opcina u kojima su ukupni postoci migracije bili 7.5% ili vise, u 11 su Hrvati bili vecinsko stanovnistvo a u preostale dvije njihovi udjeli u postotku stanovnistva su bili 43.4% (Benkovac) i 22.6% (Vrginmost). U svima njima je postotak Hrvata na privremenom radu u inozemstvu znacajno visi od onog Srba. Postoci Hrvata na privremenom radu kretali su se od 19.0 (u Imotskom) do 6 (u Buzetu), dok su se za Srbe kretali od 8.9 (u Vrginmostu) do 0 (u Lastovu). Od 11 opcina u Hrvatskoj gdje su Srbi bili vecinsko stanovnistvo, u dvije (Donji Lapac, Vojnic), Hrvati su bili zastupljeni sa manje od 5% ukupnog stanovnistva. Razlika u postotku Hrvata i Srba na privremenom radu u inozemstvu u preostalih 9 opcina je vidljiva u sljedecoj tabeli. Slucaj Gracaca je posebno upadljiv. Ovdje 20-tak posto stanovnistva cini 65.8% svih radnika na privremenom radu, dok vise od 76% stanovnistva cini samo 33.6% radnika na privremenom radu. Brojcani podaci nepobitno ukazuju na to da su Hrvati predstavljali razmjerno najvecu grupu radnika koji su odlazili na privremeni rad u inozemstvo. Pitanje je zasto je to tako bilo? Sluzbeni jogoslavenski izvori dali su sljedece objasnjenje za fenomen odlaska radnika na privremeni rad na Zapad: 1. Brzo napustanje sela od strane mladih generacija i nemogucnost mladih da pronadju posao u urbanim sredinama; 2. Dolazak mlade naglo stasale generacije na trziste radne snage; 3. Nedostatna izgradnja stanova; 4. Privlacnost vecih zarada na Zapadu; 5. Losi medjuljudski odnosi u drzavnim poduzecima; i 6. Slabi izgled zaposljavanja za mnoga zvanja. Svi ti razlozi vrijedili su za svaki narod u bivsoj Jugoslaviji i nisu objasnjavali zasto su Hrvati odlazili u tako nerazmjernom broju. Bilo je takodjer receno da Hrvati zive vrlo blizu Zapada i da imaju dugu povijest iseljavanja, te da uopce nije cudno sto je njih najvise privlacio rad u inozemstvu. To medjutim, nije neosporan argument. Slovenci imaju daleko duzu iseljenicku povijest i zive puno blize Zapadu od Hrvata, ali postotak njihovih radnika na privremenom radu je bio znatno manji od Hrvata. Ispada da prave razloge za nerazmjerno visoko iseljavanje Hrvata treba traziti u dva pravca. Prvi je ekonomska politika Republike Hrvatske diktirana od jugoslavenske federalne vlade, a drugi je politicki polozaj Hrvata u federaciji. Postojale su dvije dominantne ekonomske politike u Hrvatskoj izmedju 1945. i 1980. Prva je bila znatno povlacenje financijskih i drugih bogatstva iz Hrvatske u korist manje razvijenih republika. Postotak ulaganja u Hrvatskoj je zbog toga bio nizi nego u ostalim republikama, a to je znacilo manje izgradnje i slabije zaposljavanje. Drugi problem je bio sto je politika ulaganja uglavnom bila usmjerena prema teskoj industriji, a to je davalo relativno slabe mogucnosti zaposljavanja. S politicke strane se je izgleda izravno diskriminiralo protiv Hrvata pri zaposljavanju kao i dodjeli stanova, cak i u Hrvatskoj,a jos gora situacija je bila u Bosni i Vojvodini. Poznato je i dokumentirano da su Hrvati imali vrlo ogranicen pristup poslovima u Jugoslavenskoj armiji, policiji, diplomaciji i drugim osjetljivim poslovima, ali diskriminacija je dosezala puno dalje i bila je provadjana cak i u politici zaposljavanja velikih hrvatskih poduzeca gdje su bolja mjesta vrlo cesto dodjeljivana Srbima. Polozaj Hrvata u Bosni-Hercegovini bio je jos puno tezi. U toj Republici su Muslimani bili vecina sa 39.6% ukupnog stanovnistva (i 26% radnika na privremenom radu), zatim su slijedili Srbi sa 37.2% stanovnistva (i 29.8% radnika na privremenom radu) i Hrvati sa 20.6% stanovnistva (i 42.4% radnika na privremenom radu). (Vidi tabelu 4.) Ako razmatramo podatke po opcinama ne obaziruci se na polozaj skupine sa manje od 5% stanovnistva, od ukupno 103 opcina u Bosni i Hercegovini, Hrvati su imali najveci postotak radnika na privremenom radu u 59, Srbi u 19, i Muslimani u 24 opcine.1 U jednoj opcini su Srbi i Muslimani imali jednak postotak radnika na privremenom radu. Promatrajuci Republiku kao cjelinu, Muslimani su imali manji postotak radnika na privremenom radu. Jedanaest od 103 opcina je imalo postotak radnika na privremenom radu od 7.5 ili vise. Sedam od tih 11 je imalo Hrvatsko vecinsko stanovnistvo od vise od 65%, dok su preostale cetiri imale znatnu srpsku vecinu. Raspon postotka radnika na privremenom radu je za Hrvate bio od 18.5% (Duvno) do 2.1 (Sarajevo), za Srbe od 9.8 (Srbac) do 0.3 (Travnik), a za Muslimane od 8.9 (Banovici) do 0.4 (Srebrenica). U opcinama gdje su sva tri naroda bila jako zastupljena, razlicitost u postotku radnika na privremenom radu je bila vrlo indikativna. (Pogledaj tabelu 7.) Nema sumlje da su Hrvati imali daleko najvise radnika na privremenom radu u inozemstvu od bilo koje druge grupacije. Pitanje je zasto? Kako se moze objasniti cinjenica da u mnogim opcinama i cak mnogim selima gdje Hrvati i Srbi zive jedni do drugih, ovi prvi imaju dva, tri i vise puta vece postotke radnika na privremenom radu nego ovi drugi. Covjek dolazi do zakljucka da neke mogucnosti zaposljavanja koje su bile otvorene za druge nisu bile otvorene za Hrvate, te su ono tada odlazili na rad u inozemstvo. U Bosni i Hercegovini takoreci nije bilo privatnih poslodavaca, pa osim poljoprivrede jedini moguci poslodavac bio je drzavni sektor. Koje su bile posljedice veceg postotka radnika na privremenom radu i politicke diskriminacije za Hrvate? U Hrvatskoj, u tridesetgodisnjem razdoblju izmedju 1960. i 1989., prirodni porast stanovnistva je bio u opadanju i pocetkom 1990.-tih se pretvorio u pad. (Vidi tabelu 8.) U podrucju mijesanog stanovnistva koje je kasnije postalo takozvana Krajina, polozaj Hrvata je bio posebno los. (Vidi tabele 9 i 10.) Da je Jugoslavija opstala jos dvadeset godina, najvjerojatnije je da cak i bez “etnickog ciscenja” u tom podrucju vise ne bi bilo Hrvata. Postotak Hrvata u ukupnom stanovnistvu Bosne i Hercegovine je pao sa 21.7% u 1961. na 17.3% u 1991. Po opcinama je postotak Hrvata pao izmedju 1971. i 1991. u Mostaru sa 36.8% na 33.8%, u Tuzli sa 25.9% na 15.6%, u Zenici sa 21.9% na 15.6%, i u Stolcu sa 36.6% na 33.1%. Slicni padovi su se dogodili i u vecini drugih opcina. ZAKLJUCAK Drasticno opadanje i pad nataliteta u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata, starenje stanovnistva i drugi demografski problemi u Hrvatskoj imaju nekoliko uzroka. Neki od njih su zajednicki u cijeloj Istocnoj Europi, ali dva su vrlo specificna za Hrvatsku. Po misljenju ovog autora oni su presudni za razumijevanje demografske situacije u Hrvatskoj. Istovremeno oni takodjer ukazuju sto je potrebno uciniti kako bi se prevladali sadasnji problemi. Prvi od tih uzroka je bio masakar pripadnika Hrvatske Vojske koji su se predali i masovni odlazak preostalih na Zapad nakon Drugog svjetskog rata. Drugi uzrok je bio masovni odlazak hrvatskih radnika na privremeni rad u inozemstvo i iseljavanje za vrijeme 1960.-tih i 1970.-tih godina. U oba slucaja ucesnici su poglavto bili muskarci u starosnoj dobi od 18 do 45. Zene iste starosne dobi su takodjer sudjelovale u odlasku na privremeni rad, ali u manjem broju. Obzirom da ljudi stvaraju obitelji i imaju djecu u dobi od 18 do 45, nije cudno sto je gubitak tog segmenta stanovnistva smanjio natalitet u Hrvatskoj i hrvatskim dijelovima Bosne i Hercegovine. Mnogi od tih iseljenika i radnika na privremenom radu stvorili su svoje obitelji u inozemstvu i imali svoju djecu u stranim zemljama. Izgleda da je posebno veliki politicki i ekonomski pritisak izvrsen na hrvatsko stanovnistvo u “mjesanim podrucjima” gdje je zivjelo zajedno sa znatnim brojem srpskog i/ili muslimanskog zitelja. Sadasnji rat i takozvano “etnicko ciscenje” pridonijeli su dodatnim demografskim gubicima i problemima za Hrvate. Zavrsetak sadasnjeg rata ce donijeti nove duboke demografske promjene za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Hrvati su bili protjerani iz istocne Bosne i Hercegovine i vecine dijelova sredisnje Bosne. Srbi su napustili podrucje Krajine i zapadne Bosne i najvjerojatnije ce napustiti istocnu Slavoniju. Koliko bi mi to htjeli, malo je vjerojatno da ce se vecina oba naroda vratiti u svoja stara podrucja. To potice nekoliko vaznih pitanja za Hrvatsku. Prvo, kako naseliti podrucje Krajine i zapadne Bosne i Hercegovine; i drugo, kakva ekonomska politika bi bila najstimulativnija za ekonomsku i demografsku obnovu tih podrucja. Sudbina nekoliko stotina tisuca obitelji i vjerojatno cijelog naroda ce ovisiti o vrsti odgovora koje ce dati hrvatska i bosanska vlada. Postoje dvije velike skupine Hrvata koje bi mogle dati naseljenike za ta podrucja. Prva skupina su protjerani Hrvati iz istocne Bosne i Hercegovine i dijelova sredisnje Bosne sto je uglavnom seosko stanovnistvo; a druga skupina su hrvatski iseljenici i radnici u Zapadnoj Europi i prekomorskim zemljama. Nesumnjivo je da bi prvu skupinu, koja sada zivi u privremenim sklonistima, trebalo sto prije preseliti. Za njih je to pitanje zivota i smrti. Ovaj ce proces zahtijevati znatna sredstva za kuce, poljoprivredne potrepstine i infrastrukturu. Reintegracija iseljenika i radnika iz inozemstva predstavlja daleko slozenijii problem. Oni su zivjeli desetljecima u modernim industrijskim zemljama Zapada, podigli su obitelji tamo, stekli razne obrte i zvanja, ustedjeli nesto novaca, i bili nauceni na vesi zivotni standard. Iznad svega oni razumiju djelovanje kapitalistickog ekonomskog sistema i stekli su radne navike neophodne za opstanak u tom sistemu. Svakom godinom koju oni provedu u stranim zemljama, manja je vjerojatnost da ce se oni htjeti vratiti kuci. Ali oni ipak predstavljaju veliko bogatstvo za Hrvatsku. Niti jedna druga zemlja istocne Europe nema tako veliki dio svojeg stanovnistva na Zapadu. Niti jedna druga zemlja nema toliko visokoobrazovanih strucnjaka, kvalificiranih radnika, profesionalaca i obrtnika u drugim zemljama kao sto ima Hrvatska. Oni predstavljaju ljudski kapital koji bi, uz adekvatna sredstva, relativno brzo mogli pretvoriti Hrvatsku u zemlju modernog gospodarstva. Oni imaju znanje, radnu etiku, nesto kapitala, i siguran sam da bi njemacke, austrijske i francuske banke pomogle njihov povratak u Hrvatsku. Dok ostale zemlje istocne Europe moraju jos obuciti svoje stanovnistvo za zivot u novom socio-ekonomskom sistemu, i stvoriti nove radne navike i kapital, Hrvatska vec ima nekih 10% stanovnistva koje je desetljecima zivjelo u modernim gospodarstvima i koje uvelike moze ubrzati integraciju Hrvatske u Europsku zajednicu. Naravno, ukoliko se vrate kuci. Sto bi trebalo poduzeti da se ubrza povratak iseljenika i radnika iz inozemstva i njihova reintegracija u gospodarstvo? Postoje cetiri prijedloga koja odmah padnu na pamet. 1. Brzo osnivanje i razvoj socio-ekonomskog sistema slicnog onom u Europskoj ekonomskoj zajednici. Ekonomske slobode, pravna sigurnost i infrastruktura su nezaobilazni uvjeti za povratak iseljenika i radnika. Ljudi koji su radili skoro cijelog svog zivota kako bi ustedjeli nesto novaca se nece vratiti kuci i uloziti novac ako postoji mogucnost da ce ga izgubiti zbog krive vladine politike ili necjelovito izgradjenih ekonomskih i pravnih sistema. 2. Povratnicima u naseljavane krajeve bi trebalo ponuditi povoljne kredite za otvaranje privatnih poduzeca, besplatna zemljista za nove kuce i druge poticaje. 3. Sto prije moguce, i nakon sto su kompenzirani prethodni vlasnici, trebala bi se primijeniti nova agrarna reforma. Na napustenoj zemlji i zemlji u vlasnistvu velikih drzavnih i socijalnih poduzeca trebalo bi stvarati nove privatne obiteljske posjede od 25 hektara plodne zemlje. U krajevima sa manje plodnom zemljom trebalo bi stvarati vece posjede. Nizozemska bi mogla posluziti kao uzor za ovaj proces. U toj se zemlji svake godine stvaraju nova podrucja za poljoprivredna naseljenja na zemlji oduzetoj moru. 4. Trebalo bi uciniti veliki napor da se privuce strani kapital koji bi pomogao ubrzati obnovu i ekonomski rast zemlje, a samim time takodjer povecati zaposljavanje. Sa ratnim stetama od otprilike $20 milijardi u samoj Hrvatskoj, analogno godisnjem nacionalnom bruto ucinku zemlje, bit ce puno potreba i prilika za koje ce se trebati pobrinuti. Prihvacanjem tih i slicnih mjera, nadamo se da bi Hrvatska mogla stvoriti uvjete za normalan zivot svojeg stanovnistva, omoguciti povratak svojih iseljenika i radnika iz inozemstva, i time rijesiti neke od njenih demografskih problema. Medjutim, da bi se to ostvarilo je prijeko potrebno odlucno vladino djelovanje. Buducnost Hrvatske bit ce vedra samo ako je takvom ucine Hrvati. Nakon uspjesnih bitaka za politicko oslobodjenje moraju uslijediti jaki napori za ekonomskim razvojem i demografskim zacjeljenjem. Samo bezuvjetan uspjeh u ova dva podrucja mogu osigurati opstanak i prosperitet Hrvatske. Jevrem Brkovic: Crna Gora- prva zrtva velikosrpske agresije Sve obavijesti
oknjigama mozete dobiti putem E-Mail adrese: |
||||||
|| Povratak na vrh stranice||
Povratak na Home Page || O HIC-u || Vijesti || Usluge || |
