        
|
|
CETNICKI ZLOCINI GENOCIDA NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA U BOSNI I HERCEGOVINI I HRVATIMA U HRVATSKOJ TIJEKOM DRUGOGA SVJETSKOGA RATA (1941.-1945.) Mr Zdravko Dizdar Pojam genocida predstavlja najtezi medjunarodni zlocin koji obuhvaca djela ucinjena s namjeromda se potpuno ili djelomicno uniste narodne, etnicke, rasne ili vjerske skupine ljudi. Taj pojam je u novije vrijeme dopunjen novim medjunarodnim dokumentima. Sve te zemlje potpisnice obvezne su raditi na njegovom sprjecavanju, a ukoliko do njega ipak dodje, i na kaznjavanju njegovih izvrsitelja, bez obzira na vrijeme, jer ti zlocini ne zastarjevaju.1 Cetnici su, ne samo u namjerama, vec i u krvavoj stvarnosti izvrsili vise oblika zlocina genocida nad Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini i Hrvatima u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskoga rata, koji na ovim prostorima traje od 1941. do 1945. godine. Medjutim, sve do u najnovije vrijeme, to je bila jedna od tzv. tabu tema, o kojoj se jednostavno nije smjelo u bivsoj SFRJ pisati, te je to jednostavno presucivano ili tek usput deklerativno spominjano, bez konkretnih podataka pa i brojcanih pokazatelja. Nasuprot tome, o stradanjima, zlocinima i genocidu nad Srbima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj od ustaskog rezima, vec od 1941. se gotovo jedino govorilo i pisalo, cesto u sluzbi politike s netocnim i zlonamjernim tvrdnjama, napose o toboznjoj genocidnosti hrvatskoga naroda.2Tako su dosada izostala sustavnija i potpunija istrazivanja ove problematike u cjelini. A tek s demokratskim promjenama od 1989. g. pocelo se i u zemlji pisati o genocidu nad Hrvatima i Muslimanima te o stvarnim ljudskim gubicima na podrucju bivse Jugoslavije u ratu 1941.-1945. g.3No, jos uvijek nemamo o tome znanstveno utemeljene studije, koja bi tu problematiku istrazivala i obradila u cjelini. Ovom prigodom zelim ukazati na neke najbitnije elemente iz cetnickih planova i aktivnosti tijekom Drugoga svjetskoga rata koji po svim medjunarodnim kvalifikacijama predstavljaju zlocin genocida nad Hrvatima i Muslimanima. Od svog osnutka cetnistvo je gotovo iskljucivo instrument nacionalisticke i ekspanzionisticke politike Srbije, pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji (1918.-1941.). Tada ono pokraj vojske i policije, predstavlja jedno od sredstava obracuna s politickim protivnicima, a za ocuvanje centralistickog velikosrpskog politickog sustava, s kraljem na celu, grubom silom i terorom. Zato je do pocetka rata 1941. osnovano i djelovalo, oko 300 u Bosni i Hercegovini i oko 200 u Hrvatskoj, razlicitih cetnickih udruzenja te brojnih organizacija slicnog programa u kojima su cetnici djelovali a koja su se isticala terorom i okrutnoscu te ubojstvima mnogobrojnih Hrvata, ali i mnogih Muslimana. Preko njih velikosrpska politka je ostvarivala svoj cilj. Nasilno je suzbijala i gusila svaku teznju Hrvata i Muslimana za afirmacijom vlastitih nacionalnih vrijednosti. Istodobno, isticale su se srpske nacionalne vrijednosti, cesto kao jedine, a i nastojalo se bezuspjesno kod Muslimana (i dijela Hrvata) razvijati srpsku nacionalnu svijest. Kako je Hrvatska u toj drzavi nakon ujedinjenja 1918., ukidanjem Sabora i Vlade, hrvatskog domobranstva i policije, diobom podrucja na 6 banovina (tako da je u njima Srbima osigurana prevlast), izgubila svoj povijesni identitet i svoju drzavnost koju je stoljecima imala. A Bosna i Hercegovina, takodjer administrativnim putem razbijena na cetiri banovine, ali tako da je u trima Srbima osigurana prevlast. Zato je sve to dovelo do odgovarajucih protuakcija s hrvatske i muslimanske strane. Jedna od njih bila je osnutak (1929.) ilegalnog ustaskog pokreta s ciljem stvaranja samostalne i neovisne hrvatske drzave, izvan Jugoslavije. S druge strane, bilo je nezaustavljivo jacanje hrvatskog narodnog pokreta predvodjenog Hrvatskom seljackom strankom, sto su evidentno pokazali izbori 1938. Ona trazi rjesenje hrvatskog pitanja u okviru Jugoslavije, sto je velikosrpski monarhisticki rezim radi zaostravanja medjunarodnih prilika u Evropi, gdje se nazirao rat, te kako bi spasio drzavu od raspada, morao uvazavati. Tako je sporazumm 26. VIII. 1939. nastala posebna Banovina Hrvatska, u sastavu Kraljevine Jugoslavije, ali s banskom upravom, Saborom te zakonodavnom, upravnom i sudskom autonomijom, koja joj se bez njezina pristanka nije mogla oduzeti i smanjiti. U njezin sastav uslo je i 13 kotareva s podrucja BiH i kotar Sid, s podrucja Vojvodine, u kojima je hrvatsko pucanstvo bilo vecinsko, no bez hrvatskih povijesnih podrucja istocnog Srijeme, te Boke kotorske s Budvom i Spicem. Banovina je imala povrsinu 65.456 km2 s 4,025.601 stanovnikom (prema popisu iz 1931.) od kojih je bilo 70,1% Hrvata, 19,1% Srba i 10,8% ostalih. Protiv sporazuma, s hrvatske strane, bile su pristase ustaskog pokreta jer njime nije rijeseno hrvatsko pitanje kako su ga oni zastupali, niti stvorena hrvatska neovisna drzava; a s muslimanske, vecina muslimanskog politickog vodstva, zalazuci se da BiH postane zasebna autonomna politicko-teritorijalna jedinica u svojim povijesnim granicma. No, uslijedile su i srpske protumjere. Tako su se uspostavi Banovine Hrvatske odlucno suprotstavile sve srpske stranke, osim SDS-a, nacionalisticke i velikosrpske organizacije i udruzenja, kao i vojska i Pravoslavna crkva koji su je smatrale opasnoscu za srpstvo i opstanak drzave, najcesce reagirajuci kao sovinisti (koji mrze Hrvate i sve sto je hrvatsko) i kao zagovaratelji svoga velikosrpstva. Zato su pokrenuti pokret “Srbi na okup”s ciljem da se ostalih sest banovina (Vrbaska, Drinska, Dunavska, Moravska, Vardarska i Zetska) spoje u jednu upravnu cjelinu pod nazivom “Srpske zemlje”. U njihov sastav bi po njima usli i svi oni dijelovi Banovine Hrvatske u kojima srpsko pucanstvo ima vecinu, kao i ona za koja Srbi smatraju da im iz geostrateskih i politickih razloga trebaju pripasti, poduzimajuci pripreme za otpor (npr. u Kninu), sto je jos vise zaostravalo medjunacionalne odnose. Ovaj program stvaranja “Velike Srbije” na racun hrvatskih povijesnih teritorija (ali i drugih) ostat ce trajno opredjeljenje velikosrpskih i cetnickih politickih ekspanzionistickih krugova otada te tijekom Drugoga svjetskoga rata sve do nasih dana i biti glavni uzrok njihovog genocida nad Hrvatima i Muslimanima i ostalim nesrbima. Zato se ovaj predratni period i dogadjanja u njemu na podrucju bivse Kraljevine Jugoslavije nikako ne smiju zanemariti.4 PROGRAMSKE OSNOVE CETNICKOG POKRETA SU OSNOVE ZLOCINA NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA, A CETNICKE POSTROJBE SU NJEGOVI IZVRSITELJI Krvava ratna zbivanja na prostoru razbijene Kraljevine Jugoslavije tijekom 1941.-1945. g. velikim dijelom su rezultat i posljedica predratnih prilika i politickih odnosa, u novonastalim stanjima na terenu. Iskazala su se u sukobljenim koncepcijama za obnovu Jugoslavije s jedne i nastojanja nesrpskih naroda s druge strane, pogotovo Hrvata, da sacuvaju vec uspostavljene ili nastoje uspostaviti neovisne nacionalne drzave izvan Jugoslavije. Poglavito se to ocitovalo upravo na podrucju Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Cetnici su isticali da su dvanaestodnevnim ratom i vojnickim porazom, te okupacijom i razbijanjem Jugoslavije od fasistickih drzava, koje su potom uslijedili, samo Srbi izgubili “drzavu i slobodu” (buduci su oni Kraljevinu Jugoslaviju, gotovo svi smatrali samo prosirenom Velikom Srbijom, te su se najcesce tako i ponasali), okrivljujuci za to sve ostale nesrpske narode, u prvom redu Hrvate i Muslimane. Posebno ih je pogodilo osnivanje “Nezavisne Drzave Hrvatske” (NDH) u ciji sastav je usla cijela Bosna i Hercegovina i istocni Srijem, ali ne i Dalmacija od Zadra do Splita, istocni dio Konavala te Boka kotorska, zatim svi jadranski otoci, osim Hvara, Braca i Paga, kao i znatnog dijela Kvarnerskog primorja i Gorskog kotara, sto su anektirali Talijani (I. zona), kao ni Medjimurja i Baranje, koje su anektirali Madjari. NDH je obuhvaca povrsinu od 102.725 km2, brojila 6.640.000 stanovnika i administrativno bila podijeljena na 22 velike zupe s 141 kotarom, 19 kotarskih ispostava, 31 gradom i 1.005 opcina, te gradom Zagrebom, kao posebnim upravnim sredistem. Srpsko pucanstvo je u njoj brojilo oko 30% od ukupnog broja stanovnika. NDH je bila podijeljena demarkacijskom crtom, pravcem malo juznije od Samobora, Gline, Dvora, Jajca, Fojnice i Visegrada. Sjeverno od te crte je njemacko, a juzno od nje talijansko okupacijsko podrucje. Talijansko interesno i okupacijsko podrucje u NDH dijelilo se na II. i III. zonu. Na podrucju NDH uspostavljena je civilna, policijska i vojna drzavna vlast. Od politickih organizacija u NDH jedino je bio dopusten rad ustaskim organizacijama, a osnivane su i posebne ustaske postrojbe. Ustaski rezim provodio je politiku nacionalne i rasne iskljucivosti. Postojanje i djelovanje vlasti NDH ovisilo je od konkretne situacije na doticnom podrucju, poglavito od aktivnosti partizanskih, a na nekim podrucjima i cetnickih snaga nakon izbijanja ustanka u ljeto 1941., kao i od interesa i volje okupatora. Za ustasko vodstvo na celu s dr. Antom Pavelicem nije se uopce postavljalo tzv. “muslimansko pitanje” u Bosni i Hercegovini, odnosno u NDH, jer je prihvacalo tezu dr. Ante Starcevica o “muslimanima kao najciscem dijelu hrvatskog naroda”, cemu “ne smeta i ne smije smetati vjerska razlicitost”.5 Srpski nacionalisti i ekspanzionisti, kojih su cetnici, kao vojnicki i politicki organizirani, najpoznatiji i najistaknutiji dio, nisu se nikada mogli pomiriti sa stvaranjem bilo kakve hrvatske drzave, pa tako ni NDH. Razlog je vrlo jednostavan i sastoji se u tome sto su oni smatrali da gotovo 90% teritorija NDH (u maksimalnom programu) predstavlja podrucja tzv. “Srpske zemlje” (ukljucujuci tu cijelo podrucje danasnje Republike Bosne i Hercegovine i vecinu podrucja danasnje Republike Hrvatske), bez obzira na to sto ta podrucja nisu nikada bila u sastavu srpske drzave i sto na njima Hrvati i Muslimani predstavljaju vecinu pucanstva. Zato po njima ta podrucja NDH mogu uci samo u sastav tzv. “Homogene ili Velike Srbije”, kako su je nazivali u dokumentima. Glavni preduvjet za to je rusenje NDH i ciscenje hrvatskog i muslimanskog pucanstva s tih teritorija, kako bi ih potom ukljucili u Veliku Srbiju. To je jedan od razloga sto, neposredno nakon proglasenja NDH, nailazimo i na prva masovnija ubojstva hrvatskog i muslimanskog pucanstva od strane cetnika, te paljenje veceg broja kuca i cijelih sela u nekim podrucjima NDH. Tako su npr. cetnicki odjeli, koji su se nalazili u redovitoj vojsci Kraljevine Jugoslavije i bili namijenjeni za “specijalne akcije”, ili pojedini zapovjednici cetnici, pri povlacenju kod Dervente 11.-13. IV. 1941. ubili 17 civila Hrvata, od kojih i 5 zena; 11. IV. u Sivericu ubili tri Hrvatice, od kojih 1 djevojcica; 9. i 28.-29. IV. kod Bjelovara ubijena 3 civila Hrvata a 1 ranjen; od 13. do 15. IV. kod Capljine ubijeno 20 Hrvata i 5 Muslimana i zapaljeno 40 kuca; kod Mostara 15. IV. ubijeno je 5 civila Hrvata, od kojih 1 zena, i zapaljena sela Cim i Ilici, nastanjena Hrvatima, a takvih ubojstava bilo je u jos nekim mjestima, kao pocetak i nagovjestaj onoga sto ce ubrzo uslijediti.6 Poslije prvoga soka, uslijed okupacije i razbijanja Jugoslavije te stvaranja NDH, cetnici u BiH i Hrvatskoj poceli su, najcesce u suradnji i zajedno s komunistima, raditi na organiziranju oruzanog ustanka Srba protiv hrvatske drzave kao takve, u ovom slucaju ustaske NDH (komunisti i protiv okupatora), a pozivajuci se na tradicije iz srpske proslosti. Radi se istodobno na uspostavljanju veza a potom i povezivanju s ostalim cetnickim i nacionalistickim snagama na podrucju bivse Jugoslavije (u prvom redu s onima u Srbiji). Isto tako se radi i na stvaranju programskih osnova pokreta, u kojima se jasno isticu genocidne namjere zlocina prema Hrvatima i Muslimanima. Tako je vec 30. VI. 1941. Stevan Moljevic, jedan od glavnih cetnickih ideologa i rukovoditelja u zemlji, izradio projekt: “Homogena Srbija”u kojem iznosi cetnicki program o granicama, drustvenom ustroju i vanjskoj politici “Velike Srbije” u obnovljenoj Jugoslaviji, nekoliko mjeseci prije nego sto ce biti osnovan logor Jasenovac. Po tome projektu se “... Srbima namece danas prva i osnovna duznost: da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etnicko podrucje na kome Srbi zive...”. To je znacilo ukljucenje u tu Srbiju Bosne i Hercegovine u cjelini i veceg dijela Hrvatske, sto je kartografski iskazano u posebnom promidzbenom letku, koji je uz prigodan tekst kao u projektu siren na terenu, i to “preseljenjem i izmenom ziteljstva” ali i ciscenjem.7 Istodobno i grupa srpskih nacionalista, koja je iz BiH i Hrvatske pobjegla u anektirani dio Dalmacije i tu se u svibnju 1941. povezala s talijanskom upravom, salje talijanskoj vladi peticije u Rim zahtijevajuci da talijanska vojska ponovo okupira i anektira Bosnu i Hercegovinu, cijelu Dalmaciju, zatim Liku, Kordun i Baniju, i na tim podrucjima ukine vlast NDH.8 To ce talijanska fasisticka vlada ubrzo koristiti za svoje ekspanzionisticke pretenzije i pritisak na NDH u pregovorima po izbijanju ustanka, kao i za razgovore, suradnju i organiziranje cetnika na njezinom anektiranom i okupacijskom podrucju u BiH i Hrvatskoj. U srpnju i pocetkom kolovoza 1941. gotovo u svim podrucjima BiH i Hrvatskegdje je zivjelo pretezito srpsko pucanstvo izbio je opci ustanak Srba. Glavni pokretaci i rukovoditelji ustanka bila su rukovodstva Komunisticke partije i to CK KP u Hrvatskoj i Pokrajinski komitet KPJ za BiH u Bosni i Hercegovini, kao dijelovi jedinstvenog CK KPJ, iako je bilo mjesta gdje je izbio spontano, a u ponekim mjestima na celu su mu se nalazili cetnici. Tada u ustanku na tim podrucjima sudjeluje gotovo iskljucivo srpsko pucanstvo, a od pripadnika ostalih naroda sudjeluju tek pojedinci i manje grupe, vecinom clanovi KPJ i SKOJ-a. Kao glavni razlog ustanka isticu se zlocini ustaskog rezima nad srpskim narodom te njegov spas od unistenja s ciljem rusenja NDH i obnove Jugoslavije. Dok komunisti nastoje ustanku dati narodnooslobodilacki i antifasisticki karakter ukljucujuci u njega sve narode i nacionalne manjine s podrucja Jugoslavije i u tijeku rata izvrsiti uspostavu svoje nove komunisticke vlasti, dotle mu cetnici daju uglavnom nacionalni, odnosno nacionalisticki i ekspanzionisticki karakter, ukljucujuci u njega gotovo iskljucivo Srbe, nastojeci zadrzati stari predratni velikosrpski sustav vlasti s kraljem na celu. To ce ubrzo dovesti do medjusobne podjele izmedju ovih dvaju pokreta na NOP na celu s komunistima i cetnike, te do medjusobnih oruzanih borbi koje ce trajati sve do kraja rata. Pripadnici cetnickog pokreta od pocetka pa do kraja rata namjerno poistovjecuju citav hrvatski i muslimanski narod s ustaskim rezimom, optuzivsi ga za zlocine ustasa prema Srbima u NDH, nastojeci tako formalnim razlozima zapravo opravdati svoje zlocine. Tako kroz cijelo to vrijeme cetnicki pokret ima izrazito genocidni, antihrvatski i antimuslimanski karakter.9Iz dokumenta njihove provenijencije proizlazi da su razlozi koji oni navode za ustanak u NDH bili samo povod i formalne naravi dok su stvarni razlozi teznja za uspostavom etnicki ciste Velike Srbije, a na racun povijesnih i nacionalnih teritorija hrvatskog i muslimanskog naroda(ali i nekih drugih). To ce biti i osnovni uzrok cetnickog terora i zlocina genocida nad Hrvatima i Muslimanima u BiH i Hrvatskoj. Cetnicki pokret se sastojao od oruzanih i politickih organizacija, koje su se pojavile i na podrucju NDH ubrzo nakon kapitulacije Jugoslavije i proglasenja NDH, i djelovale sve do kraja rata. Krajem 1941. nalazile su se pod jedinstvenim zapovjednistvom Draze Mihailovica. 10 Potrebno je istaknuti da su izbjeglicku vladu Kraljevine Jugoslavije kao legitimnu u lipnju 1941. prihvatile SAD i Velika Britanija, a u srpnju i SSSR - glavne velike sile antifasisticke koalicije. Kako su Atlanskom poveljom od 14. VIII. 1941. bili odredjeni ratni ciljevi sila antifasisticke koalicije, medju kojima je bilo naznaceno i obnavljanje svih okupiranih drzava nakon rata, pa tako i Jugoslavije, time je njezina obnova bila osigurana. Upravo u to vrijeme na njezinom podrucju, a poglavito na tadasnjem podrucju NDH, zapocinje gradjanski rat izmedju NOP-a s jedne i cetnickog pokreta s druge strane na pitanju kakva ce biti obnovljena Jugoslavija. Cetnicki pokret je kroz cijelo vrijeme rata imao pomoc jugoslavenske emigrantske vlade i kralje Petra II., koji su se uglavnom nalazili u Londonu. Istodobno, cetnicki pokret je dobivao podrsku i pomoc zapadnih saveznika, poglavito V. Britanije do 1944. i potom SAD-a. U programu cetnickog pokreta tijekom i po zavrsetku rata, sto ga je u rujnu 1941. dostavio jugoslavenskoj kraljevskoj vladi Draza Mihailovic, vodja pokreta, i koji je vlada prihvatila, nadopunjuje se Moljevicev projekt i uz ostalo se kaze: “... Pripremati se da bi u danima sloma mogli izvrsiti ove akcije... b) omedjiti ‘defakto’ srpske zemlje i uciniti da u njima ostane samo srpski zivalj. v) posebno imati u vidu brzo i radikalno ciscenje gradova i njihovo popunjenje svezim srpskim elementom. g) izraditi plan za ciscenje ili pomeranje seoskog stanovnistva sa ciljem homogenosti srpske drzavne zajednice. d) u srpskoj jedinici kao narocito tezak problem uzeti pitanje muslimana i po mogucnosti resiti ga u ovoj fazi...".11 U “Instrukciji” od 20. XII. 1941. o organizaciji, ciljevima i uporabi cetnickih postrojbi D. Mihailovic, koji je unaprijedjen u cin generala i ubrzo ce postati ministrom vojske emigrantske vlade otklanja sve dvojbe. Po njemu cilj borbe cetnickog pokreta na celu s kraljem Petrom je i: “... Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnicki cistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Backe...” “... Ciscenje drzavne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata...” “... Stvoriti neposredno zajednicke granice izmedju Srbije i Crne Gore, kao i izmedju Srbije i Slovenacke, ciscenjem Sandzaka od muslimanskog zivlja, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katolickog zivlja...”12 Uz to je kaznjavanje svih “ustasa i muslimana” i krivaca “za nasu aprilsku katastrofu” 1941., sto su opet poglavito Hrvati i Muslimani, te naseljavanje Crnogoraca u ociscena podrucja, a za osiguranje svega toga potrebno je osnivanje jednog “politickog tela”. Kako se to prenosilo i obrazlagalo na terenu pokazuje i pismo zapovjednika Ozrenskog cetnickog korpusa upuceno 13. II. 1943. zapovjedniku Zenickog vojno-cetnickog odreda. Tu se uz iznosenje ciljeva cetnickog poretka prema Drazinoj “Instrukciji” kaze i sljedece: “... Mozda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki i neizvedivi. Setite se velike borbe za oslobodjenje pod vodstvom velikog vozda Karadjordja. Srbija je bila puna Turaka (muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varosima strsale su muslimanske munare, a pred dzamijama su Turci vrsili svoja smrdljiva pranja kao sto i sada rade u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo nasu otadzbinu. A podjite danas kroz Srbiju. Nigdje necete nasi niti jednoga Turcina (muslimana), necete naci cak niti jednoga njihovog groba (mezara) ni jednog siljka (nisana)...”. “... To je najbolji dokaz i najvece jamstvo da cemo uspeti i u ovoj danasnjoj svetoj borbi, i da cemo istrebiti sve Turke iz ovih nasih srpskih zemalja. Ni jedan musliman nece medju nama ostati... Seljake i ostali svijet sitni preselicemo u Tursku. Nasa Vlada u Londonu posredstvom Engleske saveznicke i prijateljske vlade nastoji da postigne u tom smislu pristanak Turske vlade (pa je o tome Cercil govorio u Ankari s g. Inenijem). Sve katolike koji su se ogresili o nas narod u njegovim tragicnim danima, kao i sve intelektualce i sve ekonomski jace, nemilosrdno cemo unistiti. Seljacki svjet i isto tako sitni radni svijet postediti i od njih cemo napraviti prave Srbe, koje cemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje. Eto to su ciljevi nase velike borbe i kad dodje odsudan cas mi cemo ih ostvariti. Mi smo ih vec u nekim djelovima nase otadzbine i ostvarili...".13 Ovaj dokument najneposrednije ukazuje na izvore cetnickog zlocina genocida nad Hrvatima i Muslimanima, koji vuce korijene jos od stvaranja srpske nacionalne drzave i njezine ekspanzionisticke politike. Draza ide dalje od Moljevica u svezi teritorija te trazi za veliku Srbiju s vise od 90% teritorija NDH, na kojemu je tada zivjelo vise od 2.500.000 katolika i preko 800.000 muslimana, koji su cinili oko 70% ukupnog pucanstva na tome podrucju, dok su Srbi tvorili blizu 30% pucanstva. Kao sto vidimo iz Drazine “Instrukcije” svi ti Hrvati, Muslimani i ostali nesrbi bi s toga podrucja morali nestati, bilo tijekom rata ili neposredno nakon njega. Hrvatima se prepustalo tek oko 10% tadasnjeg teritorija od Karlovca, preko Zagreba do Varazdina i oko 1/5 pucanstva NDH. Optuzbe i svaljivanje sveopce krivnje na Hrvate i Muslimane za sva zla i stradanja Srba tijekom rata imala su za cilj stalno motiviranje cetnika u vrsenju kazni tj. zlocina genocida prema njima, sto Draza jasno kaze u svojoj “Instrukciji”. U svezi s time a s istim ciljem je i stalno umnazanje srpskih zrtava koje su prouzrocile ustase, odnosno po cetnicima “Hrvati” tj. citav hrvatski i muslimanski narod, pocevsi od brojke 382.000 krajem 1941., preko 518.000 krajem veljace 1942., zatim s 600.000 u listopadu 1942., s 800.000 tijekom 1943. kako bi do kraja rata taj broj iznosio preko milijun ubijenih Srba na podrucju NDH,14sto je imalo objektivom istrazivacu apsurdno, a sto pokazuje i rad Srbina dr. B. Kocovica. S istim ciljem su i Drazine prijetnje Hrvatima i Muslimanima odmazdom, kao preduvjet za zivot i prava u buducoj drzavi. I u drugim programskim dokumentima pojedinih cetnickih vodja i postrojbi navode se slicni ili istovjetni argumenti i ciljevi. Tako u “Elaboratu” Dinarske cetnicke divizije, iz ozujka 1942., koja je upravo u to vrijeme i osnovana obuhvativsi u operativnom pogledu sjevernu Dalmaciju, Liku i jugozapadni dio Bosanske krajine, iznijeti su njezini ciljevi i zadaci. Glavni joj je cilj stvaranje “srpske nacionalne drzave” tamo “gde zive Srbi, pa i u onima na koje Srbi aspirisu...”, odnosno “Velike Srbije”, koja bi obuhvacala Bosnu i Hercegovinu te dio Dalmacije i Liku i druga podrucja, s cisto nacionalnim poretkom “sa kraljem Petrom na celu”, u kojoj “ima iskljucivo ziveti pravoslavno stanovnistvo”.15Ostalo treba nestati pa je Dinarska divizija 25. III. 1943. naredila svojim postrojbama “ciscenje Hrvata i muslimana” na njezinom podrucju. Istodobno se postavio kao jedan od primarnih zadataka ove divizije i cetnickog pokreta “uspostavljanje jednog nacionalnog koridora duz planine Dinare za vezu Hercegovine sa sjevernom Dalmacijom i Likom”, sto ce oni pokusati i ostvariti, poglavito 1942. i 1943. ciscenjem tamosnjeg hrvatskog i muslimanskog pucanstva. Vukasin Marcetic, zapovjednik cetnickog odreda “Manjaca”, na konferenciji tamosnjih cetnickih odreda 7. VI. 1942. izjavljuje: “... Smatram da su Bosna i Srbija jedna zemlja i nadam se da ce iz Bosne ocistiti sve sto nije srpsko”. Jos neposredniji je Milan Santic, jedan od cetnickih vodja. On u svome govoru krajem srpnja 1942. u Trebinju izjavljuje da je cilj cetnickog pokreta “uspostava Velike Srbije” kako ju je odredio Draza te da te “Srpske zemlje moraju biti ociscene od katolika i muslimana. U njima ce zivjeti samo Srbi. Ciscenje ce se provesti temeljito. Sve cemo ih potisnuti i unistiti bez izuzetaka i bez sazaljenja. To ce biti polazna tacka naseg oslobodjenja”. Dalje istice da sve to “treba da se svrsi brzo i u jednom revolucionarnom zamahu”, a radi toga cetnici NDH nece “nikada ni formalno priznati”.16 Svi ovi dokumenti pokazuju da su cetnicki zlocini genocida nad Hrvatima i Muslimanima bili namjerni i planirani. Muslimani su bili u jos nepovoljnijoj situaciji od Hrvata. I dok se Hrvatima ostavljala mogucnost da zive u svojoj, iako jako smanjenjoj, teritorijalnoj jedinici, i buducoj Jugoslaviji, ta mogucnost, prema shvacanju cetnickih ideologa, za Muslimane nije postojala. Oni su po njima smatrani “nenacionalnim elementom”, “unutrasnjim neprijateljem” i “Turcima” te se i njihovo unistavanje smatralo cetnickom “najsvetijom duznoscu”. Zavisilo je jedino od vojnickih i datih mogucnosti cetnika, te rasporedu i jacini ostalih vojnih tabora te prilika na pojedinim podrucjima te zamisljene cetnicke “Velike Srbije”. Sukladno tome bila su ciscena pojedina podrucja od Hrvata i Muslimana. Radi ostvarenja planiranog zlocina genocida nad Hrvatima i Muslimanima na podrucju danasnjih republika Bosne i Hercegovine te Hrvatske, a tadasnje NDH, pristupilo se organiziranju vojno-cetnickih postrojbi. One su osnivane na podrucju NDH juzno od Save pa do Jadranskog mora, s neposrednim osloncem i uz potporu talijanskih i njemackih okupacijskih snaga. Ove snage ne samo da su opskrbljivale cetnicke vojne postrojbe na osnovu sklopljenih sporazuma s oruzjem, streljivom i namirnicama te placale njihovo ljudstvo, nego su bile cesto inicijator a uglavnom okrilje najvecem broju masovnih cetnickih zlocina genocida protiv Hrvata i Muslimana. Prema cetnickim dokumentima tijekom rata 1941.-1945. na podrucju Bosne i Hercegovine bilo je osnovano 14 korpusa, 76 brigada i 2 puka, a na podrucju Hrvatske 4 korpusa, 1 divizija, 32 brigade i 2 puka cetnika. Uz njih su postojali i brojni organi vlasti na podrucjima pod cetnickom kontrolom. Tocan broj cetnika nije dosada utvrdjen a prema nekim pokazateljima, sto u vojsci i sto na terenu, na podrucju BiH i Hrvatske kroz njihove redove proslo je preko 100.000 ljudi, od kojih oko 98% Srba. Ovdje treba istaknuti i pomoc koju je cetnicko rukovodstvo upucivalo u ove krajeve iz Srbije i Crne Gore. Sve cetnicke postrojbe su vrsile zlocine, ali postojale su i posebne postrojbe kojima je to bio i glavni zadatak, od cetnickih trojki, preko letecih ceta do letecih brigada. Iz programskih dokumenata je nedvojbeno da su cetnicki zlocini genocida usmjereni protiv hrvatskog i muslimanskog naroda u cjelini na podrucjima po njima zamisljene “Velike Srbije”. No, treba reci kako su cetnicki teror i zlocini bili usmjereni i prema sudionicima antifasistickog pokreta ili NOP-a, kako se on nazivao, kao i njihovim obiteljima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, iako su cetnici nastojali s vremena na vrijeme i postedjeti zivote pojedinim uhicenim partizanima i pripadnicima NOP-a Srbima. A takodjer je bio usmjeren i prema onim Srbima koji su na razlicite nacine iskazivali lojalnost prema vlastima NDH. Dvije su glavne metode cetnickih zlocina genocida nad Hrvatima i Muslimanima. Prva je direktna kojom se na razlicite nacine fizicki unistavaju pripadnici ovih dvaju naroda (ali i drugih) i druga indirektna putem razlicitih prijetnji, fizickih i psihickih zlostavljanja, kod zena i djevojaka silovanja, te pljacki. Kod fizickog unistavanja najcesci oblici ovih cetnickih zlocina bili su klanje, vjesanje, odsijecanje glave, paljenje, bacanje u jame te ubijanje razlicitim predmetima, najcesce uz prethodno mucenje zrtava. Od inidrektnih metoda istaknuo bih brojne cetnicke prijetnje pokoljima Hrvatima i Muslimanima bilo putem letaka, pjesme ili govora, zatim najrazlicitija fizicka nasilja nad tim zrtvama, od kamenovanja, batinanja, sakacenja, prebijanja do mucenja gladju i zedju, poglavito u centralnom cetnickom zatvoru-logoru u Kosovu, kod Knina, ali i u zatvorima pri stabovima korpusa, pa do silovanja zena i djevojaka Hrvatica i Muslimanki, cime ih se htjelo nacionalno i vjerski poniziti. Ovdje treba ukazati na jos dva izuzetno znacajna smisljena oblika indirektnog cetnickog zlocina, a to su pljacke i prisilni prijelazi katolika i muslimana na srpsku pravoslavnu vjeru. Pljacka je imala stravicne razmjere i cesto bila jedna od glavnih motiva pokretanja cetnika za akcije. Ona se najvise prakticirala za vrijeme vojnih aktivnosti cetnickih postrojbi, ali cinila se u svim mogucim prilikama. Imala je za posljedicu izazivanje gladi i smrti u podrucjima preko kojih su cetnici prosli, te masovni egzodus pucanstva, a sto je i bio glavni cetnicki cilj. Prisilnim prijelazima na srpsko-pravoslavnu vjeru nastojalo se zrtve jos vise poniziti i kod njih unistiti onu najdublju nit koja ih veze s hrvatskom, odnosno muslimanskom narodnoscu. PROVODjENJE CETNICKOG ZLOCINA GENOCIDA NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA 1941.-1945. GODINE Ostvarivanje zlocina genocida nad Hrvatima i Muslimanima, prema iznijetim planovima cetnickih vodja i zapovjednika, zapocelo je odmah iza njihovog donosenja i trajalo sve do kraja rata. Njihov obim je ovisio od cetnickih, prije svega vojnih, mogucnosti, rasporedu i jacini suparnickih tabora na doticnom podrucju. Iz dokumenata se mogu uociti tri razdoblja u kojima su ti cetnicki zlocini genocida, po broju stradalih, najmasovniji. Prvo je od pocetka ustanka tj. kraja srpnja 1941. do veljace 1942., drugo od kolovoza do listopada 1942. i trece od sijecnja do ozujka 1943. godine. To je razdoblje u kojemu je cetnicki pokret na podrucju Bosne i Hercegovine i Hrvatske, vojno najsnazniji, kada je imao najintenzivniju potporu cetnika iz Srbije i Crne Gore, ali i svekoliku potporu talijanskog, a manjim dijelom i njemackog okupatora. Za svako od ovih perioda navest cemo nekoliko karakteristicnih primjera. A/ Prvo razdoblje (kraj srpnja 1941.-veljaca 1942.) Ovo razdoblje ima dva dijela i to: prvi, od izbijanja ustanka do jeseni 1941. kada u ustanku sudjeluju cetnici i gerilci zajedno; a drugi zapocinje kada i diferencijacija na cetnicki i narodnooslobodilacki pokret, odnosno vojnicki na cetnike i partizane, te se mogu pratiti zlocini cetnickih postrojbi. U tome prvom dijelu nakon izbijanja ustanka, u akcijama gdje zajedno sudjeluju cetnici i komunisti, izvrseni su i prvi masovni zlocini nad Hrvatima i Muslimanima u BiH i Hrvatskoj. Tako su 27. VII. 1941. i nekoliko dana potom u Bosanskom Grahovu i okolici od ustanika ubijena 62 Hrvata, medju kojima 5 zena i 9 djece, s zupnikom Antom Gospodneticem, dok su im kuce i pet sela nakon pljacke spaljeni. Vec 2. VII. je pokolj nekoliko stotina Hrvata, vecinom staraca, zena i djece u Krenjusi s okolicom i Vrtocama, takodjer s zupnikom Kresimirom Baricem, pljacka i paljenje kuca, kao i rimokatolicke crkve. Zatim slijedi proboj oko 2.500 Hrvata iz Boricevca i okolice u Bihac, dok je mjesto opljackano i potpuno spaljeno i nije obnovljeno nakon rata. Tako je prestalo postojati 19 rimokatolickih zupa s desne i desetak s lijeve obale Une, buduci su ostale bez vjernika. Potom je 5. IX. 1941. poklano i stradalo u Kulen Vakufu i okolici do 3.000 Muslimana i stotinjak Hrvata, a mjesto opljackano i potpuno spaljeno. U Varcar Vakufu i okolici takodjer su ubijena 44 Muslimana i 12 Hrvata a u Glamocu i okolici 45 Muslimana i 2 Hrvata. I kod Sanskog Mosta su ustanici “ubijali muslimane i Hrvate seljake, pa i njihovu obitelj - zene i djecu”.17 Slicno je bilo i na drugim podrucjima. Tako su “oslobodjena podrucja” ubrzo oslobodjena i od Hrvata i Muslimana koji su ih morali napustiti, kako ne bi bili zaklani i pobijeni, a njihove kuce i sela opljackana i spaljena. Ubrzo se u Bihacu, Jajcu, Kninu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Livnu i drugim gradovima slila rijeka od oko 50.000 izbjeglica. Udio cetnika i njihovih simpatizera u ovim zlocinima je najcesce bio dominantan. I u istocnoj Hercegovini izvrseni su pokolji civilnog pucanstva od ustanika, uz pripomoc onih iz Crne Gore i to u Avtovcu 28. VI. 1941. zaklano 47 Muslimana, u Berkovicima (Dabru) 28. VIII. zaklano preko 300 Muslimana, uglavnom zena i djece, koji su baceni u jame, vecinom jamu “Cavkaricu”, sve prema partizanskim dokumentima. Prema dokumentima vlasti NDH taj je broj visestruko veci. Stradao je i dio Hrvata, dok su iz cijele istocne Hercegovine potekle kolone izbjeglica u susjedne gradove, poglavito Capljinu, Mostar te Dubrovnik. Mnoge kuce i sela su nakon pljacke spaljena. I u istocnoj Bosni, gdje se od pocetka ustanka pojavljuju cetnicki odredi, osnovani i pomagani od onih iz Srbije, zabiljezeni su prvi pokolji muslimanskog pucanstva u Medjedji i Koraju, u listopadu i studenom 1941. s nekoliko stotina zaklanih i ubijenih.18 Kako snage NDH nisu uspjele ustanak ugusiti i sprijeciti njegovo daljnje sirenje, to su intervenirale talijanske i njemacke okupacijske snage. Talijani zaposjedaju II. i III. zonu, a i Nijemci dovlace nove snage. Talijani omogucavaju organiziranje, povezivanje i opskrbu cetnickih postrojbi od Srbije do Slovenije, te one zapocinju organizirano i planski s zlocinima genocida prema Hrvatima i Muslimanima. Tako su cetnici u okolici Knina i na tromedji uz teror prema hrvatskom pucanstvu 7/8. X. 1941. u Donjem Erveniku zaklali 7 Hrvata; 3. VII. 1941. su naredili “da se moraju svi katolici u selu Stikovu pokrstiti i preci u Srpsku vjeru”, a 16 dana kasnije u napadu su zaklali 11 mjestana Hrvata i 1 oruznika ubili; potom su 11. XII. u selu Velika Plana, kod Lovinca zaklali 6 Hrvata, a prije toga su 29. IX. 1941. uhitili 44 Hrvata iz Brotinje kod D. Lapca te ih zaklali. Vecina zaklanih bile su zene i djeca. To je prouzrocilo novi val izbjeglih Hrvata.19 Od prosinca 1941. pa do veljace 1942. izvrseni su mnogi masovni pokolji nad Muslimanima od strane cetnika u istocnoj Bosni i Hercegovini, gdje su im Talijani predali vlast. Tako je u Foci i Gorazdu, prema izjavi cetnickog zapovjednika, ubijeno 5.000 Muslimana, a ubijeno je i stotinjak Hrvata. Istodobno je na podrucju Srebrenice ubijeno oko 1.000, Vlasenice 2 do 3.000, Rogatice do 1.000 i Visegrada preko tisucu zaklanih, pobijenih i spaljenih Muslimana. Slicno je bilo i u okolici Nevesinja gdje su takodjer Muslimani klani i ubijani, a zapaljeno pet sela. Vecina zrtava je mucena, a zene i djevojke silovane, dok su mnogi zaklani i ubijeni bacani u Drinu od Foce do Ustiprace. Nakon pljacke mnoge su kuce, i neka sela spaljena, a spaljene su i mnoge dzamije, od kojih samo u Foci tri. Tisuce izbjeglica je pohitalo prema Sarajevu, Tuzli i drugim okolnim gradovima, tako da ih se broj u cijeloj NDH popeo na 100.000, vecinom radi cetnickog terora i zlocina. Dolazak partizana u to podrucje onemogucilo je privremeno daljnje cetnicke zlocine, ali je omogucio mnogim cetnicima prelazak u partizane, bez kazni za pocinjene zlocine.20 B/ Drugo razdoblje (kolovoz-listopad 1942.) U ovome razdoblju opet ce najveci cetnicki zlocini genocida biti izvrseni u istocnoj Bosni i Hercegovini, ali i u drugim krajevima. Cetnici su zauzeli Focu, 19. VIII. 1942., u kojoj se nalazilo oko 8.000 Muslimana, sto mjestana sto okolnih izbjeglica. Oko 5.000 njih je uspjelo pobjeci prema Sarajevu, manje grupice su se posakrivale, dok su svi ostali uhvaceni i pobijeni. Jedan od prezivjelih izjavljuje: “... Cim su Focu zauzeli cetnici, pohvatali su i poubijali sve muskarce muslimane kao i jedan veliki broj zena i djece, dok su skoro sve djevojke i mlade zene silovali. Ostalo je zivo svega 11 skrivenih muskaraca. Trgovine i kuce do kraja opljackane, a neke od njih zapaljene”. Isti navodi “oko dvije tisuce nevinih zrtava”. Cetnicki zapovjednik P. Bacovic 5. IX. 1942. izvjestava D. Mihailovica da je u Foci poginulo “... 1.200 ustasa u uniformi i oko 1.000 kompromitovanih muslimana, dok smo mi imali cetiri mrtva i pet ranjenih... Imali smo ogromni plen. Nas je cilj bio da osiguramo vezu sa Srbijom i to smo postigli”.21 Od 29. VIII. do 4. IX. 1942. grupa od oko 1.000 istocnohercegovackih cetnika je za vrijeme talijanske vojne operacije “Albia” protiv partizana na Biokovu izvrsila masovnu pljacku, palez i zlocine nad tamosnjim civilnim hrvatskim pucanstvom. Tako je samo na podrucju velike zupe Cetina (u mjestima Rascani, Zupa biokovska, Kozica i Dragljani) zaklano, strijeljano i spaljeno oko 160 Hrvata, medju kojima i tri svecenika i to: Ivan Condic, Josip Braenovic, kojemu su otsjekli glavu, i Ladislav Ivankovic. Bacovic je 5. IX. 1942. o toj “kaznenoj ekspediciji” izvijestio D. Mihailovica da su cetnici pobili preko “1.000 ustasa”, a da sami nisu imali “ni jednog mrtvog i ranjenog”, da su na tome putu od Ljubuskog do Vrgorca “oderali ziva tri katolicka svestenika”, ubijali “sve muskarce od 15 godina na vise”, te da “17 sela je potpuno spaljeno” nakon cega su juzno od Makarske s pjesmom i srpskom zastavom “dosli na obalu naseg Jadrana gde su na obali poboli nasu zastavu”. Od svibnja do rujna 1942. u istocnoj Hercegovini su cetnici na osnovu sporazuma s Talijanima preuzeli vlast,osim gradova, te pobili nekoliko stotina Hrvata i Muslimana, nakon cega je uslijedilo masovno iseljavanje hrvatskog i muslimanskog pucanstva s lijeve obale Neretve. U ovom periodu taj egzodus je bio vecinom s podrucja stolackog kotara na kojemu od “oko 28.000 katolika i muslimana”, osim nekoliko obitelji u samom Stocu nije ostao ni jedan Hrvat i Musliman, kaze se u jednom cetnickom dokumentu. U tijeku talijanske vojne operacije protiv partizana na prozorskom podrucju u listopadu 1942., cetnici su najprije na mostarskom podrucju ubili oko 200 Hrvata i Muslimana, a zatim na prozorskom ubili, zaklali, bacili u vodu ili jamu 1.716 ljudi, od kojih su 340 bili Muslimani, a ostalo Hrvati civili, dok su na povratku na konjickom kotaru ubili dvadesetak Hrvata, opljackavsi kuce i sela i mnoge zapalivsi. Bacovic je brzojavom 23. X. 1942. izvijestio D. Mihailovica: “U operacijama Prozor zaklano je preko 2.000 Sokaca i Muslimana. Vojnici se vratili odusevljeni”.22 Istodobno i na podrucju sjeverne i srednje Dalmacije cetnici su u reziji Talijana i pod njihovim okriljem izvrsili vise zlocina genocida nad Hrvatima. Tako su pocetkom listopada 1942. na podrucju velike zupe Cetina, predvodjeni vojvodom M. Rokvicem u selima Gata, Naglice, Cisla, Ostrvica, Zvecanji, Dugopolje, Kolenice, Srijani i Dolac Gornji pobili oko 200 Hrvata, a nakon pljacke mnoge kuce zapalili. Kako su Talijani zabiljezili: “Poklane su vecinom starije osobe, zene i djeca koje nisu imale nikakve veze s partizanima”. Svatko je zaklan tamo gdje je i uhvacen. Cetnici su usput pjevali: “Nama Petar iz Londona pise oj Hrvati nema vas vise”. Zatim su Djujicevi cetnici 21. X. 1942. u Bitelicu, kod Sinja, u reziji Talijana ubili 29, a u Otisicu 6 Hrvata, zapalivsi pritom 220 hrvatskih kuca. Prema izvjescu talijanskog generala Berardija iz Knina “svaki katolik je mucen i zaklan, a poslije je vecina lesina izmrcvarena na najgrozniji nacin”, ali nije reagirao. Djujic je brzojavom izvijestio D. Mihailovica: “Moji su klali sreda!” I Medacki cetnici su 3. X, 1942. ubili petoricu Hrvata iz Ribnika. Svi dokumenti pokazuju da su u ovim pokoljima stradali civili, sto se vidi i po cetnickim gubicima, a isti su imali za posljedicu novi val izbjeglih Hrvata iz ovih podrucja prema moru i dalje u unutrasnjost NDH.23 C/ Trece razdoblje (sijecanj-ozujak 1943.) Cetnicki zlocini genocida nad Hrvatima i Muslimanima u ovom razdoblju poklapaju se s operacijama Nijemaca i Talijana protiv snaga NOP-a na sirem podrucju NDH sa sjedistem u Bihacu, koje zapocinju 20. I. 1943. U njima sudjeluju i cetnici s podrucja NDH, Crne Gore i Srbije. To ce oni iskoristiti za vec otprije planirano ciscenje Muslimana i Hrvata. Tako su od 3. I. do 7. II. 1943. ocisceni Muslimani s podrucja kotareva Cajnice, Foca i Pljevlja. O tome je cetnicki zapovjednik P. Djurisic izvijestio svoju Vrhovnu komandu 13. II. 1943. Tu stoji: “Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako da nijedan njihov dom nije ostao citav... Za vreme operacija se pristupilo potpunom unistavanju muslimanskog zivlja bez obzira na pol i godine starosti. Zrtve. Nase ukupne zrtve su bile 22 mrtva, od kojih 2 nesretnim slucajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih zrtava: zena, staraca i dece“.24Ciscenje je nastavljeno u Sandzaku. Po njemackom generalu Lutersu cilj ovih cetnickih akcija je ”istrebljenje muslimanskog dijela naroda narocito u Sandzaku i u Hercegovini", jer taj “klin muslimanski izmedju Srbije i Crne Gore mora konacno da nestane”. Istodobno on svom Glavnom stanu pise: “Treba bas istaknuti kao osobinu cetnickog vojevanja njihovo napadanje nenaoruzanoga i slaboga neprijatelja... Klanje bespomocnih zena i djece (muslimana) za cetnike je po sebi razumljivo, casno i hrabro djelo, a izvrsioci se smatraju junacima”. To je potvrdio i cetnicki vodja D. Jevdjevic iz toga vremena kada su oni “koji su bili junaci u pljackanju i klanju zena bili su kukavice cim je prva puska pukla”, bjezeci 30 km pred hrvatskim partizanima iz Dalmacije.25Upravo su porazi cetnika od partizana na Neretvi, a potom na Drini, gdje je doprinos hrvatskih partizana bio najznacajniji, utjecali da njihovi planovi unistenja Muslimana i Hrvata dozive slom. Po njemackim provjerenim podacima s podrucja svoje zone, u sest istocnobosanskih i cetiri srednjobosanska kotara, do toga vremena poginulo je 32.800 Hrvata i Muslimana, od kojih prvih 8.400 a drugih 24.400. One male preostale grupe Muslimana cetnici su pocetkom ozujka prisilili da prijedju s islamske na srpsku pravoslavnu vjeru, kao sto je bio slucaj u selima kod Foce i to Potpecu i Vikocu.26 Istodobno su krajem sijecnja 1943. i cetnici u Dalmaciji, iskoristivsi otsutnost jacih partizanskih snaga, krenuli u akciju ubivsi u selima Kijevo, Kosori, Maovice, Vrlika, Ruzic, Otavice, Gradac i Kricke preko 100 Hrvata, silujuci zene i djevojke, a sve pod parolom “pali i kolji sve sto je katolicko”. Tada su starca Niku Blazevica od 68 g. zivog nabili na kolac i pekli na vatri dok nije umro, a u Otavicama Iliju Mestrovica, starca od 86 g., strica glasovitog hrvatskog kipara Ivana Mestrovica, bacili ziva u njegovu zapaljenu kucu i tako usmrtili. Vec 1. II. 1943. D.Mihailovic je izvjesten: “U Kijevu i Vrlici Bacovic streljao 55, a u Maovicama i Otavicama Djujic 48 ustasa”. Potom su 3. i 4. II. 1943. hercegovacki cetnici na podrucju Imotskog i okolnih sela zaklali i ubili 32 Hrvata, pljackajuci i unistavajuci imovinu, paleci kuce, silujuci djevojke i zene. U tim akcijama stradali su samo Hrvati civili, koji su za cetnike svi ustase, a niti jedan Srbin, kao ni jedno selo nastanjeno Srbima. Posljedica je opet samo u Sinju oko 3.000 izbjeglih Hrvata.27 U svezi s vijestima o stravicnim pokoljima Muslimana pod vodstvom D. Mihailovica britanska vlada mu je 1. V. 1943. skrenula pozornost da bi cetnicko vodstvo trebalo “ublaziti stav” prema Muslimanima, dok ga je C. de Gaulle, ubrzo potom, odlikovao francuskim ratnim krizem i nekoliko drugih cetnika, na njihovo zadovoljstvo.28 Treba istaknuti da su Hrvati i Muslimani antifasisti, aktivisti, borci i sudionici NOP-a bili gotovo bez izuzetka ubijani ukoliko su bili zarobljeni od cetnika. Tako je samo Dinarska cetnicka divizija od 25. V. do 15. VI. 1942. u borbi s partizanima izbrojila “preko 500 partizanskih leseva, vecinom Hrvata”. Nesto kasnije 1942. kod Rujista cetnici su uhitili 23 partizana Hrvata i strijeljali ih, za sto su od Talijana dobili nagradu od 10.000 lira, koji su ih i na ovaj nacin poticali na zlocine. U izvjescu vojvode Djujica D.Mihailovicu od 21. XII. 1943. navodi se da je u borbama s partizanima zarobljeno njih 140, od kojih su 7 bili Srbi, a ostalo Hrvati. Srbi su pusteni a Hrvati svi poklani i baceni u jamu. U to vrijeme i zapovjednik Podrinjske cetnicke brigade u svom izvjescu uz ostalo pise: “streljao sam 5 partizana jer su bili Turci...” (tj. Muslimani, op. Z.D.). Iz drugih dokumenata se vidi da su to vecinom bili predstavnici raznih antifasistickih organizacija NOP-a te ranjenici, bez dovoljne vojne zastite, sto su cetnici koristili.29 I izvan ovih razdoblja, pa sve do kraja rata cetnici su vrsili i dalje brojne pljacke, zlostavljanja i ubojstva Hrvata i Muslimana, gdje god im se pruzila prilika. Spomenut cemo samo neke od tih zlocina. Tako su cetnici 7. VI. 1943. u opcini Brnjic poklali 42 Muslimana, nakon cega je u Zenicu pobjeglo 1.060 muslimanskih izbjeglica. Dalmatinski cetnici su u veljaci 1944. u selima Dubrava, Danilo, Radonici i Goris ubili 30, a u prominskom selu Necmen 4. IV. ubili 10 i na podrucju Skradina 12. IX. 1944. ubili 27, te u prosincu 1944. u Bribiru, Grizanima i Tribalju, kod Crikvenice ubili 32 Hrvata, zapalivsi 70 kuca i bribirsku crkvu. U svibnju 1944. cetnici su u Gorazdu poklali oko 50 Muslimana, zapalivsi 2 dzamije. U sjeveroistocnoj Bosni trebavski cetnici su 8. X. 1944. u selima Tramosnica, Turic, Liporasce i Srednja Slatina ubili 25 Hrvata, potom 3. I. 1945. u selima Kladari i Carevac “uhvatili, silovali i postreljali 27 zena i djevojaka” Hrvatica, a 10 dana potom su izvrsili pokolj Hrvata u selu Pecniku. Rogaticki cetnici su 21. XII. 1944. u selu Vinograd ubili 23 Muslimana. Samo na podrucju rogatickog kotara do lipnja 1944. bilo je spaljeno 3.677 domova i ubijeno 4.635 Muslimana (medju kojima i mali broj Hrvata) od strane cetnika.30 Cetnici su na kraju rata vojnicki porazeni ali je mnogima tijekom rata omoguceno, najcesce nakon zarobljavanja, da “dobrovoljno” stupe u partizane, sto je iskoristilo njih vise od 80% cime su, gotovo u pravilu, bili amnestirani od zlocina. Tek je nekolicini sudjeno za zlocine. Tako im se mnogima posredno pruzila prigoda planiranja odmazde koju su tijekom rata stalno isticali a najcesce pjesmom: “Oj Hrvati al’ cemo Vas klati, kad se Pero iz Londona vrati”, iako im se kralj nije vratio. Posebno je to doslo do izrazaja tijekom zavrsnih operacija nakon predaje kod Bleiburga, ubojstvima, strijeljanjima i stradanjima na brojnim kriznim putevima, u logorima i stratistima pripadnika hrvatskih oruzanih snaga i vlasti NDH te civila sirom tadasnje Jugoslavije, dakle Hrvata i Muslimana. Sto se tice broja cetnickih zrtava genocida medju Hrvatima i Muslimanima tijekom rata 1941.-1945. on jos dosada nije utvrdjen. Najnovija demografska istrazivanja daju moguci stvarni gubitak Hrvata od oko 200.000 a Muslimana oko 100.000 na podrucju NDH, tj. onih koji su ubijeni. Prema V. Zerjavicu, od toga na moguce cetnicke zrtve genocida otpada 32.000 ubijenih Hrvata (u Hrvatskoj 20.000 a u BiH 12.000) i 33.000 ubijenih Muslimana.31Mnogima se ova Zerjaviceva brojka cini premalena, poglavito zbog vec rasirenih procjena u izvorima i literaturi. Smatram da je i to moguce dok ce buduca istrazivanja, koja su u tijeku, moci dati konkretnije brojcane podatke ovih cetnickih zlocina genocida. ZAKLJUCAK Cetnicki zlocini genocida nad Hrvatima i Muslimanima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom Drugoga svjetskoga rata (1941.-1945.) nisu bili slucajni, vec su planirani i bili sastavnim dijelom vojnih i politickih ciljeva cetnickog pokreta. Oni imaju izvoriste u shvacanjima velikosrpskih nacionalista i ekspanzionista kojih je cetnicki pokret tijekom rata bio najekstremniji, najorganiziraniji i najoperativniji dio. Po njima su i izvan Srbije okolna nacionalna i povijesna podrucja drugih naroda srpska, jer u njima ima Srba, bez obzira na broj, ali i ona gdje ih nema a Srbi ih iz geostrateskih ili drugih razloga smatraju srpskima. Tako su Bosnu i Hercegovinu u cjelini i najveci dio danasnje Republike Hrvatske smatrali srpskim, i nastojali ih “ocistiti” zlocinima genocida od tamosnjih Hrvata i Muslimana, vecinskog pucanstva, i ukljuciti u srpsku etnicki cistu drzavu “Veliku Srbiju”. Upravo stalno zalaganje cetnickog pokreta za uspostavu te i takve “Velike Srbije”, na navedenim podrucjima, je stvarni uzrok cetnickog terora i zlocina genocida, a ne religiozne i nacionalne raznolikosti, kao niti teror i kontrateror, kao sto neki misle i pisu, a sto su samo formalni razlozi. Ova svoja genocidna shvacanja cetnici su iskazali u svim prigodama brojnim dokumentima, zemljovidima, govorima, izjavama i praksom uoci i tijekom, a na zalost i nakon Drugoga svjetskoga rata. Tijekom toga rata oni su s osloncem i pod okriljem najprije talijanskog, a potom i njemackog okupatora, te podrsku izbjeglicke vlade Kraljevine Jugoslavije kao i V. Britanije i SAD-a, pokusali, putem cetnickih postrojbi, ostvariti svoje genocidne planove. Zato uz cetnike i svi naprijed navedeni cimbenici snose svoj dio odgovornosti za njihove zlocine. Tako su, kao sto smo dijelom pokazali planski “ciscena” od Muslimana i Hrvata mnoga podrucja Bosne i Hercegovine i Hrvatske, od Srbije i Crne Gore do Slovenije, po cetnicima. Svugdje gdje su stizale cetnicke postrojbe izvrseni su stravicni zlocini i ovisili su jedino od odnosa snaga i okolnosti na datom podrucju, ali i sire u NDH, Europi i svijeta. Rezultat toga je spaljeno i razoreno oko 300 sela i gradova, vise muslimanskih dzamija i katolickih crkava i drugih povijesnih i kulturnih spomenika, uz desetke tisuca ubijenih Hrvata i Muslimana. Medju njima je okrutno ubijeno 67 muslimanskih imama i hafiza te 52 katolicka svecenika, te nekoliko casnih sestara od kojih su najpoznatije tzv. drinske mucenice, njih pet iz samostana na Palama, koje su cetnici pred Bozic 1941. doveli u Gorazde i nakon mucenja poklali i bacili u Drinu.32 Eetnicki pokret nije mogao svoje genocidne namjere i provesti jer nije raspolagao s dovoljnim vojnim postrojbama. No, po meni, glavni je razlog samoorganiziranje odbrane i oruzanog otpora hrvatskog i muslimanskog naroda, koji se tako na mnogim mjestima zastitio od jos tragicnijih cetnickih zlocina, ali i doveo do njihovog vojnickog poraza. Nakon rata 1945. propusetna je prilika da svi cetnicki zlocinci i pred sudom odgovaraju za svoje zlocine genocida nad Muslimanima i Hrvatima i njihovim povijesnim, sakralnim i kulturnim spomenicima. Dapace, mnogima je pod novim znakom (zvijezdom?) pruzena prilika da s tim zlocinima i nastave. Zato nije slucajno sto su se takvi zlocini genocida velikosrpskih nacionalista i cetnika u jos strasnijem, i po broju ubijenih i prognanih i po razaranjima, obliku dogodili nad Hrvatima i Muslimanima od velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku 1991. a potom i Republiku Bosnu i Hercegovinu do danas. Povijesno iskustvo pokazuje da vojnicki poraz cetnika omogucuje povratak vecine prezivjelog hrvatskog i muslimanskog pucanstva na svoja spaljena ognjista, ali da to nije dovoljno. Potrebno je i sve zlocince privesti zasluzenoj kazni, jer dok se to ne ucini nece biti mira na ovim prostorima i stalno ce prijetiti opasnost od novih sukoba i novih cetnickih zlocina, cega moraju biti svjesni i svi oni medjunarodni cimbenici, ako im je zaista do mira stalo i ako ne zele i sami snositi svoj dio odgovornosti za te cetnicke zlocine genocida. Ljubica Stefan: Antisemitizam u Srbiji za vrijeme Drugoga svjetskog rata Sve obavijesti oknjigama mozete dobiti putem
E-Mail adrese: |
||||||
|| Povratak na vrh stranice||
Povratak na Home Page || O HIC-u || Vijesti || Usluge || |
