        
|
|
SUDBINA PODUNAVSKIH NIJEMACA U BIVSOJ JUGOSLAVIJI Mr. Vladimir Geiger Kako su nestajali jugoslavenski Folksdojceri? Jedna od nekad nepoznatih, nepozeljnih i zabranjenih tema je i pitanje sudbine jugoslavenskih Nijemaca. 1 Osjetljivost njemackog pitanja ne proizlazi samo iz pokusaja kolektivnog samozaborava, vec prije svega iz prirode ideologije koja je jednodimenzionalnost i neproblematicnost sadasnjosti i proslosti uzimala kao nesto samorazumljivo. Egzodus juznoslavenskih Nijemaca po obimu i dalekoseznosti posljedica premasuje sve sto se u novijoj povijesti do velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu zbivalo na prostorima bivse Jugoslavije, napose u stvaranju nove etnicke slike. Bilo je potrebno gotovo pola stoljeca da bi se u nas ozbiljnije progovorilo o poratnoj sudbini i egzodusu njemacke etnicke skupine, do kraja Drugog svjetskog rata najbrojnije, najbogatije i najutjecajnije nacionalne manjine na juznoslavenskim prostorima. Izbijanje Prvog svjetskog rata presjeklo je zakasnjela organiziranja njemackih etnickih skupina na prostorima jugoistocne Europe, a njihov ishod vratio na sam pocetak pitanja polozaja te manjine u novonastalim drzavama. Naime, raspadom Austro-Ugarske pripadnici njemacke etnicke skupine na podrucju novonastale Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nasli su se u sasvim novom polozaju.2Mirovni skup postupao je pragmaticno, a to je za podunavske Svabe, kojih je u jugoistocnom dijelu Monarhije bilo oko dva milijuna, znacilo degradaciju iz statusa dominirajuceg naroda u status nacionalne manjine u novim drzavama (Madjarska, Rumunjska, Kraljevina SHS). Doduse, velike su sile novonastalim drzavama nametnule obvezu zastite prava manjina, ali to je za Svabe bila slaba utjeha. 3 Nijemci su poslije sloma Austro-Ugarske bili izlozeni pritisku vlasti, sto je dovelo do masovnog iseljavanja. Najveci pad, zabiljezen je na podrucju Bosne i Hercegovine, a osobito u Sloveniji. 4 Ta su podrucja pripadala neposredno pod austrijsku drzavnu upravu pa su se svi, ciji je boravak bio vezan uz postojanje austrijskih drzavnih organa, poslije rata vratili u domovinu. U medjuratnom razdoblju naglo ce opasti stopa rasta njemackog stanovnistva u Jugoslaviji. Osim toga, racuna se da je u prekomorske zemlje otisao znatan broj Svaba. 5 Od prvog dana nova je vlast pokazala pravu narav svoje politike prema manjinama. Tako je Nijemcima i Madjarima onemoguceno sudjelovanje na prvim poslijeratnim izborima, jer su po mirovnim ugovorima do ljeta 1922. godine imali pravo preseliti u Austriju ili Madjarsku, pa je vlada smatrala da im je u tom razdoblju dopusteno oduzeti politicka prava. 6 Osim toga, njemacki bezemljasi bili su gotovo potpuno iskljuceni iz dodjele zemlje u agrarnoj reformi. Posjede su dobivali pretezito solunski dobrovoljci i drugi srpski ratnici, te je time etnicka karta Vojvodine, Srijema i istocne Slavonije znatno promijenjena u korist slavenskog zivlja, posebno Srba. Medju Svabama bilo je, doduse, malo veleposjednika tako da je udio njihove zemlje u ukupnom fondu oduzete zemlje bio relativno mali. 7 . U ljeto 1922. godine donijeta je odluka o podrzavljenju skolstva. Njemacke su skole posvuda ukinute, a manjinski razredi smjeli su se osnovati samo gdje je bilo najmanje trideset ucenika. Nije se priznavala izjava o etnickoj pripadnosti, vec su vlasti ispitivale podrijetlo ucenika tri generacije unatrag. Istu su sudbinu imale i ostale manjine. Nezadovoljavajuce stanje u skolstvu trajalo je sve do ukidanja diktature 1931. godine. Tada je djelovanjem tzv. Skolske zaklade za Nijemce u Jugoslaviji, a zbog vladina gospodarskog interesa za dobre odnose s njemackom drzavom otvoren prostor za ubrzanu obnovu manjinskog skolstva te skupine. 8 Jugoslavenski su Nijemci prije Drugog svjetskog rata bili mahom okupljeni u Kulturbundu (Scgwäbisch-Deutschen Kulturbund) kako se nazivao “Svapsko-njemacki kulturni savez”, udruzenje za ocuvanje i sirenje njemacke kulture. 9 Od svog osnivanja godine 1920. u Novom Sadu, razvija se u izrazito srediste djelovanja njemacke skupine u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, pa do 1941. godine to je udruzenje proslo razne faze razvoja. Bilo je, izmedju ostalog, nekoliko puta zabranjivano i obnavljano, ovisno o politici koju su prema nacionalnim manjinama vodile pojedine jugoslavenske vlade. 10 U proljece 1924. godine, nepune cetiri godine nakon osnivanja, vlada je zabranila Kulturbund i zaplijenila mu svu imovinu. To je obrazlozeno nezadovoljavajucim odnosom prema Slovencima u Austriji. U jesen iste godine zabrana je djelomicno povucena, a tek 1927. godine vlada uvjetuje potpuno obnavljanje aktivnosti promjenom statuta organizacije. 11 cPrakticno cim su njemackoj i madjarskoj manjini po isteku roka opcije vracena politicka prava, osnovana je, 1922. godine Stranka Nijemaca u Kraljevini SHS (Partei der Deutschen im Königreiche SHS) 12 . Najveci uspjeh stranke u njezinu kratkotrajnom zivotu (zabranjena je uvodjenjem Sestojanuarske diktature 1929. godine, a nije obnovljena po ukidanju diktature, jer Oktroirani ustav iz 1931. godine nije dopustao nacionalno i politicko organiziranje 13) bilo je ulazak osmorice svapskih poslanika u jugoslavensku skupstinu (izabrani 1923. godine). Najdrasticniji primjer ometanja rada stranke odigrao se 1925. godine, kada su u Sivcu u Backoj pripadnici SRNAO-a (Srpska nacionalisticka omladina) napali dr. Stefana Krafta i dr. Georga Grasla prilikom njihovog izborno-agitacijskog puta. 14 Vodstvo njemacke manjine ubrzo uvidja da u drzavi, u kojoj je nacionalno pitanje od prvog dana postalo trajnom okosnicom politickih sukoba, svoj program borbi za manjinska prava moze ostvariti jedino u pogodbama s vodecim politickim snagama. Iako je zastita nacionalnog identiteta pripadnicima njemacke manjine bila vazan i trajan politicki cilj, ne moze se reci da je on uniformirao politicko opredjeljenje tih ljudi. Parola “Vjernost domovini, vjernost svom narodu” (Staatstreu und Vokstreu) zapravo naglasava namjeru da se prirodni problemi visenacionalne zajednice ne rjesavaju zaostravanjem, vec izbjegavanjem medjunacionalnih sporova. Sudeci po svim obiljezjima, pa i po suzdrzljivosti goleme vecine Svaba prema politici, ta se skupina ni po cemu nije razlikovala od bilo koje druge etnicke skupine u zemlji. 15 U Banatu, Backoj i Baranji, na teritoriju koji je do raspada Austro-Ugarske bio u sklopu ugarskog dijela Monarhije, nalazila se brojcano najznacajnija skupina jugoslavenskih Nijemaca. U Banatu su njemacka naselja bila grupirana izmedju Velikog Beckereka (Zrenjanin), rumunjsko-jugoslavenske granice, te u sjevernom dijelu Banata od Velike Kikinde. U Backoj prvenstveno u jugoistocnom dijelu oko Palanke, Novog Sada, Odzaka, Kule, Apatina i Sombora, a u relativno malom dijelu jugoslavenske Baranje oko Popovace i Belog Manastira. U Hvatskoj, Slavoniji i Srijemu njemacka su naselja bila mnogo rjedje rasporedjena. Vecina njemackih naselja u istocnom dijelu Srijema bila je oko Zemuna, Nove Pazove i Indjije, a u zapadnom dijelu oko Rume i Mitrovice, u Slavoniji oko Osijeka, Vinkovaca, Vukovara, te manja naselja u siroj okolici Djakova, Pozege, Garesnice, Daruvara i Virovitice. U Hrvatskoj je veca skupina Nijemaca zivjela jos samo u Zagrebu. U 18. i pocetkom 19. stoljeca Nijemce su u ove krajeve naseljavali gotovo iskljucivo feudalci. Glavnina njemackih doseljenika prispjela je tek u drugoj polovini 19. stoljeca, uglavnom iz koloniziranih podrucja Banata, Backe i Baranje. Nijemci u Bosni i Hercegovini najmladja su kolonizacijska skupina na juznoslavenskim prostorima, a naselili su se tamo u vrijeme austrougarske okupacije, nakon 1878. godine. Na teritoriju Slovenije najznacajnija podrucja naseljena Nijemcima, bila su Kocevje (na juznoslovenskim prostorima ujedno najstarija njemacka skupina naseljena u 14. stoljecu), zatim Novo Mesto, Crnomelj, Maribor, Ptuj i Celje. Tu su bili gospodarski i socijalno daleko najjaci, najorganiziraniji i s bogatom kulturnom i politickom tradicijom, te s najsnaznijom narodnom svijescu medju svim grupacijama jugoslavenskih Nijemaca. 16 cPovijest i sudbinu jugoslavenskih Folksdojcera treba prvenstveno sagledavati preko egzaktnih pokazatelja njihove naseljenosti. 17 Prema prvom popisu stanovnistva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1921. godine, njemacki je kao materinji jezik koristilo 505.790 stanovnika. 18 Deset godina kasnije, 1931. godine, po tom je kriteriju bilo upisano 499.969 stanovnika ili oko 4% svih upisanih stanovnika Jugoslavije. 19 Da bi dobili realan broj Nijemaca, od oba se broja treba oduzeti oko 10.000 njemackih Zidova, koji su se u rezultatima popisa razlikovali po vjerskoj pripadnosti. Udio njemackog stanovnistva, ilustracije radi, izgleda 1931. godine ovako: u Banatu je 20,6% stanovnistva navelo njemacki jezik kao materinji, tj. 120.450 osoba (od toga 1.874 njemackih Zidova), u Backoj je 22%, tj. 173.058 osoba (od toga 3.282 Zidova) i u Srijemu 15,6%, tj. 49.345 osoba (539 Zidova). 20 Postoje, medjutim, misljenja da rezultati popisa iz 1921. i 1931. godine nisu realni za procjenu stvarnog broja Folksdojcera, jer se dio njih iz raznih razloga, posebno ekonomskih i politickih denacionalizirao u Slovence, Hrvate, Madjare, Srbe... Dio njih se do pocetka Drugog svjetskog rata opet izjasnjavao za Nijemce, sto se vezuje uz djelovanje Kulturbunda. Predstavnici njemacke narodnosne manjine rezultate ovih popisa nisu priznvali. 21 Kako 1941. godine nije bilo popisa, tesko je realno prosuditi broj pripadnika njemacke manjine. Neki njemacki autori eksplicitni su u tvrdnji da je uoci rata u Jugoslaviji bilo 600.000, pa cak i 700-750.000 Folksdojcera. 22 Izbjegavajuci pretjerano uopcavanje, moramo istaci niz medjusobno isprepletenih uzroka koji uvjetuju ponasanje Folksdojcera prilikom okupacije Jugoslavije. Ekonomska kriza srednje i jugoistocne Europe, u uvjetima opceg osiromasenja i strah vlasti od nezadovoljstva i nemira, stvara preduvjete za potpuno nove politicke odnose, sto Treci Reich obilato koristi. Nije, dakle, rijec samo o poznatom tzv. njemackom prodoru u Podunavlje, nego i o medjunarodnim ekonomskim i politickim povoljnim preduvjetima za takav prodor. 23 Poznato je da su tada Folksdojceri u pravilu imali najmoderniju poljodjelsku tehniku, najbolje kuce i uzorno uredjena mjesta u kojima zive, a na plodnim ravnicama Vojvodine, kao izrazito radin narod, ostvaruju “poljoprivredna cuda”. Proces prodiranja nacionalisticke ideologije u redove pretezito zemljoradnickog i katolickog njemackog stanovnistva tekao je postupno, ali sporo, u otvorenom sukobu ideoloskih koncepcija i strateskih odnosa prema jugoslavenskoj drzavi izmedju sluzbenog rukovodstva Kulturbunda i obnovitelja. Do prevage nacionalsocijalistickih snaga nije doslo zbog privlacnosti njihovih ideja, vec je to bilo uvjetovano izvanrednim uspjesima Njemacke na svjetskom politickom planu. Godine sazrijevanja medjunacionalne krize u zemlji, zavrsit ce Sporazumom Cvetkovic-Macek. U vrtlogu tih promjena razvijaju se sovinisticke strasti. Skupovi cetnika Koste Pecanca u Vojvodini morali su naprosto izazavati zebnju, posebno kod pripadnika nacionalnih manjina. Cim je objavljeno pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu u Beogradu izbijaju masovne protunjemacke demonstracije. Stvorena je atmosfera sumnje prema Folksdojcerima. Dolazilo je i do ekscesa. Ured njemacke putnicke agencije je demoliran, skidaju se i pale njemacke zastave, fizicki se napadaju (maltretiraju), ranjavaju i ubijaju pojedini Folksdojceri. Medju Nijemcima je zavladalo panicno raspolozenje. U noci 26/27. ozujka generali na celu sa Simovicem izvode drzavni udar. Iducih dana dogadjaji se odvijaju strelovitom brzinom. Kada je saznao za puc i protunjemacke ispade volksgruppenführer dr. Sepp Janko objavljuje, smatrajuci da je u stvorenoj situaciji onemogucen daljnji nesmetani legalni rad, da se do daljnjeg obustavi rad mjesnih grupa Kulturnbunda i svih aktivnosti. Kralju Petru poslao je jos istog dana brzojav u kojem mu prenosi lojalnost njemacke manjine. 24 No, istodobno nekoliko vodecih celnika te organizacije bivaju stavljeni u kucni pritvor. Izbijanjem rata, prema unaprijed spremljenim spiskovima, u pojedinim mjestima skupljeni su taoci iz redova njemacke narodnosti. 25 Nasuprot tvrdnjama jugoslavenske sluzbene historiografije, folksdojcerski povjesnicari dokazuju, da su se jugoslavenski Nijemci odazvali pozivu domovine da brane zemlju i da svako govorkanje o njihovoj navodnoj petokolonaskoj ulozi ili saboterskoj akciji predstavlja najobicniju pricu. 26 Tvrde, da za vrijeme balkanske kampanje Nijemci u Jugoslaviji nisu imali posebno naoruzane formacije. Lokalnim gradjanskim (mjesnim) strazama (koje su uostalom bile nacionalno mjesovite) zadatak je bio da sprijece eventualnu pljacku i ostala nasilja i uopce da ocuvaju red. 27 U jugoslavenskim zemljama pod neposrednom njemackom okupacijom (Banat, Srbija, Slovenija) i Nijemcima pod madjarskom okupacijom (Backa, Baranja), kao i Nijemcima u Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj postojala je razlika. 28 Dok su se Folksdojceri u krajevima pod neposrednom njemackom okupacijom i u NDH konstituirali u njemacke narodne skupine (Die Deutsche Volksgruppe) sa javnopravnim ovlastima, koje su se i prema sluzbenim okupacijskim organima vlasti, odnosno vladi NDH, postavljale kao cjelina prema drugoj cjelini, to nije bio slucaj sa Nijemcima u Backoj. Naime, backi su Nijemci ukljuceni za vrijeme madjarske okupacije u Narodni savez Nijemaca u Madjarskoj (Volksbund der Deutschen in Ungarn). Po strogo vodstvenim principima, po uzoru na Reich, uspostavljeno je vrlo brzo cvrsto organizacijsko i politicko jedinstvo svih njemackih narodnih skupina. Analogno ustrojstvu njemackog Reicha, skupine su imale karakter vojnih i poluvojnih organizacija. Ovaj sistem karakterizirao je strogi centralizam. Tj. bezuvjetno izvrsavanje odredaba koje dolaze iz centra. Podredjeni organi i institucije imale su zadacu da te odredbe razradjuju, da se bore za njihovo provodjenje, da o njihovom izvrsavanju podnose izvjestaje i da za to odgovaraju. Skupine su nominalno preko svojih vodja bile podredjene vrhovnim organima pojedinih oblasti, a stvarno Volksdeutsche Mittelstelle, vodstvu svih Nijemaca koji su zivjeli izvan Reicha. Za stvaranje objektivne povijesti njemackih narodnih skupina na teritoriju Jugoslavije, prijeko potrebno je navesti nekoliko relevantnih cinjenica. U pocetku su se gotovo svi Nijemci ponasali ponosno, jer se cinilo da je Hitler nepobjediv, a i propaganda je bila izvanredno jaka i ucinkovita. Istina je, da se do kraja rata broj aktivno angaziranih Folksdojcera u vojnim i poluvojnim formacijama, stalno povecavao, ali sve vise prisilnom regrutacijom. Dio Folksdojcera je shvatio da nacisticka ideologija ne moze donijeti nista dobra. Ipak, pasivan stav prema komunistima, kao i prema lokalnim nacistima, ostaje karakteristika folksdojcerskog otpora od pocetka do kraja. Vodstva njemackih narodnih skupina zarana su se suocila s cinjenicom da zbivanja na cjelokupnom jugoslavenskom prostoru, ne omogucavaju barem relativnu sigurnost zivota i imovine. Zato se jos od kraja 1941. godine pripremaju planovi o evakuaciji manjih skupina Folksdojcera ... Razvoj dogadjaja na europskim ratistima prisiljava njemacko vojno rukovodstvo da pripremi plan o potpunoj evakuaciji Folksdojcera iz cijele Jugoslavije. 29 Jos u prvoj polovici 1944. godine, evakuacije su sporadicne. Vrhunac, sada vec bijega, ostvaren je krajem 1944. godine. U toj zurbi odlaze mnogi zasigurno ne radi svoje ciste savjesti. Za zlodjela koja pocinise pojedinci do tih vremena, nikada nisu odgovarali, vec ih ostavise kao, pokazat ce se, neoprostivo nasljedstvo sunarodnjacima koji ih ispratise ciste savjesti. Ostale su mahom zene, djeca i starije osobe, ocekujuci beznadno preokret ratne situacije i povratak svojih. Uzme li se u obzir da izvori navode kako je na cjelokupnom jugoslavenskom teritoriju potkraj 1944. godine bilo oko 480.000 Nijemaca, onda proizlazi da na podrucju Backe i Banata iseljavanje nije obavljeno tako temeljito kao u Slavoniji, dijelu Baranje i Srijema. Jedini razlog da broj evakuiranih Folksdojcera nije bio jos i veci (i sproveden do kraja) lezi u cinjenici sto su njemacki vojni krugovi smatrali da ce rasplet ratne situacije uslijediti znatno kasnije, pa je naredjenje za evakuaciju stiglo sa zakasnjenjem, te je iseljavanje provedeno nepotpuno. Obzirom na povecanu angaziranost transportnih sredstava za potrebe fronte, postojale su male mogucnosti za prijevoz zeljeznicom ili kamionima velikog broja njemackih izbjeglica. U takvim uvjetima formirane su kolone zapreznih vozila, duge i preko stotinu kilometara, koje su se, izlozene raznim nedacama, usporeno kretale na sjever. U kolonama je bilo najvise zena, djece i staraca, a zbog nastojanja da se preveze sto vise namirnica i ostale robe, najveci dio tih izbjeglica morao je ici pjesice. Odluku o tome da li ce se iseliti ili ne, u puno slucajeva nisu donosili sami Folksdojceri. O tome su odlucivala rukovodstva njemackih narodnih skupina i SS. Buduci su mnogi izjavljivali da ne zele napustiti kraj u kojem su rodjeni, SS i rukovodstva skupina poduzimali su razne mjere u cilju da isele sve Folksdojcere. Putem tiska, radija, letaka i proglasa upozoravali su ih da se na vrijeme pripreme na selidbu. U svojoj propagandi SS i rukovodstva skupina, plasili su Folksdojcere osvetom komunista, Narodno oslobodilackog pokreta i Crvene armije. Koliko je sve to bilo opravdano, pokazat ce razvoj dogadjaja. Na svim podrucjima po uspostavljanju nove vlasti, uslijedio je val hapsenja i likvidacija. Neki autori u inozemstvu, dokazuju, da je u prvim poslijeratnim danima provodjena operacija pod sifriranim nazivom Inteligencija, koju je planirala i provodila OZNA, tadasnja Vojna sluzba sigurnosti. 30 Pri tome na udaru nisu bili samo Folksdojceri, vec i potencijalni politicki protivnici iz svih nacionalnih grupa. Buduci, da su jugoslavenski izvori o tome nedostupni, a iz iskaza svjedoka znamo da su likvidacije provodjene, o postojanju takve operacije i njenim motivima, nista se sa sigurnoscu ne moze reci. Sudbina Folksdojcera nakon zavrsetka Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji predstavlja novo razdoblje u povijesti jugoslavenskih Nijemaca i problem za sebe. Ovaj period folksdojcerske povijesti jugoslavenske su historiografije donedavno uglavnom uporno presucivale i prikazivale u cilju ocuvanja “dezurnih istina” 31 . I sto je zanimljivo, nitko ne zna (ili ne zeli znati) gdje su dokumenti vezani uz ovu problematiku. 32 Ostali su samo zivi svjedoci, kako s jedne, tako i s druge strane, koji uglavnom, ni dan danas ne zele previse komentirati sto se s Nijemcima u to vrijeme zbivalo. Danas je javnosti poznat citav niz poratnih dogadjaja i postupaka vlasti, koji se najjednostavnije mogu okvalificirati kao zlocini. Moze se vidjeti kako su donasane pojedine odluke i kakva je politika vodjena. Odgovornost tadasnjih politickih i vojnih celnika, ukljucujuci i Tita, odredit ce povijest. Kolektivnog zlocina nema, postoje konkretne zrtve i konkretni izvrsitelji, pocev od onih koji su izdali naredjenja, pa sve do egzekutora. Vlasti nove Jugoslavije nisu bile u dilemi. Rijec je o dalekoseznom zakonskom aktu Predsjednistva AVNOJ-a (Antifasisticko vijece narodnog oslobodjenja Jugoslavije) od 21. studenoga 1944. godine, ciji je naslov Odluka o prijelazu u drzavno vlasnistvo neprijateljske imovine, o drzavnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koji su okupatorske vlasti prisilno otudjile, a kojom se precizira i status Folksdojcera clanom 1: “Danom stupanja na snagu ove odluke prelazi u drzavno vlasnistvo: 1. Sva imovina njemackog Rajha i njegovih drzavljana koja se nalazi na teritoriju Jugoslavije; 2. Sva imovina osoba njemacke narodnosti, osim Nijemaca koji su se borili u redovima Narodno-oslobodilacke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ili su podanici neutralnih drzava a nisu se drzali neprijateljski za vrijeme okupacije; 3. Sva imovina ratnih zlocinaca i njihovih pomagaca, bez obzira na drzavljanstvo...” 33 . Tisuce sljedbenika Adolfa Hitlera nisu ni docekale jedinice Jugoslavenske armije, strogo se pridrzavajuci lozinke Heimatnot (Domovina u opasnosti). Ostali su oni, a takvih je bilo barem tri cetvrtine predratnog broja, koji sa svim tim nisu imali gotovo nista zajednicko. Ispostavilo se, medjutim, da im je glavna “krivica” bila bas u tome sto se nisu aktivno suprotstavljali okupatorima, dakle svojim sunarodnjacima. Da je ta protupravna logika doista bila na djelu, govori i cinjenica da zrtve kolektivne odmazde nisu bili samo oni Folksdojceri koji su mogli dokazati svoje ucesce u narodnooslobodilackoj borbi, ili barem njezino aktivno potpomaganje. A takvih je, medju jugoslavenskim Nijemcima bilo relativno malo. Svima ostalima slijedilo je upucivanje u logore, dakle nesto sto su mogli pretpostavljati najcrnji pesimisti. U svakom slucaju tada nije bilo pozeljno biti Nijemac. Bilo kako bilo, ostali su uglavnom Nijemci koji se nisu smatrali odgovornima za zbivanja tijekom njemacke okupacije, ocekujuci da ce se poslije zavrsetka rata vratiti i njihovi susjedi i rodbina. Vecina nije ni mogla pretpostaviti da im se mogao dogoditi fatum koletivne krivnje. I dok su se u ravnicarske krajeve Jugoslavije slijevale rijeke kolonista iz pasivnih i ratom razrusenih podrucja, citava njemacka sela ili gradske cetvrti otpremane su u logore. Sluzbena evidencija o tome koliko ih je tu ostavilo zivote nije vodjena, a podaci bivsih logorasa su sporadicni i prilicno nepouzdani. Sacuvalo se do nasih dana razlicitih logorskih sjecanja, dnevnika, zabiljezaka, korespondencija, otpusnica i slicnog materijala. Upravo zbog pomanjkanja izvorne arhivske gradje, ovakva dokumentacija, neizbjezna je i izuzetno korisna u stvaranju objektivnije povijesti Folksdojcera na jugoslavenskim prostorima i onome sto se zaista dogadjalo nakon Drugog svjetskog rata. Neosporna je cinjenica da su najteze demografske gubitke pretrpjeli u poracu upravo Folksdojceri. Takozvana Bonska dokumentacija 34 navodi podatke iz kojih proizlazi da je u listopadu 1944. godine trebalo u Jugoslaviji biti 510.800 Nijemaca, od kojih je 28.948 poginulo u vojnim formacijama i pomocnim sluzbama. Ostaje 481.852 civila, a po njihovim racunima je 1950. godine ostalo zivih 409.500 pripadnika njemacke manjine. Pretpostavljaju da je po zavrsetku rata u Jugoslaviji strijeljano 5.777 Nijemaca koji nisu pripadali nikakvim vojnim ili poluvojnim formacijama, da ih je 2.631 umrlo u bijegu, da ih je 5.683 u transportu umrlo ili nestalo, zatim da je nakon dolaska Crvene armije poslano u Sovjetski Savez 35 i mahom se nije vratilo jos 4.500 do 5.000 tih nepriznatih jugoslavenskih drzavljana, zatim da je 48.027 Nijemaca umrlo u raznim internacijama i pri prisilnom radu u Jugoslaviji, da ih je 187 uhvaceno i poslije toga nestalo, da ih je jednostavno nestalo 6.273. Ukupan zbroj umorenih i nestalih po ovim podacima iznosi 68.308. Vecina njemackih povjesnicara i demografa sklonija je jos radikalnijim tumacenjima. Primjerice Josef Beer, tvrdi da je u jugoslavenskim logorima “nestalo” 135.000 Folksdojcera. 36 Djelomicni razlozi neslaganja jugoslavenskih i njemackih (folksdojcerskih) autora mogu biti i u cinjenici, koju posebno istice Zerjavic, da se vec u vrijeme prvog poslijeratnog popisa 1948. godine zbog duhovne klime koju je agresivno propagirala nova vlast oko 3.000 Folksdojcera asimiliralo u Hrvate (iz Bosne jos oko 2.000), 2.000 u Slovence, 3.000 u Srbe, a cak 7.000 (po nekima i 21.000!) u Madjare 37. Zerjavic donosi i svoje rezultate o stvarnim i ukupnim demografskim gubicima po republikama za pripadnike njemacke nacionalne manjine. U Hrvatskoj su stvarni demografski gubici 92.000 (90.000 je emigriralo, dok je 2.000 ratnih gubitaka), u Srbiji su gubici 323.000 (299.000 je emigriralo, a 24.000 su ratni gubici), u BiH su gubici 13.000 (12.000 je emigriralo, dok je 1.000 ratnih gubitaka) i Sloveniji 25.000 (24.000 emigriralo, a 1.000 je ratnih gubitaka), dakle, stvarni demografski gubici Nijemaca u Jugoslaviji (samo umrli i iseljeni) iznose 452.000, dok ukupni demografski gubici (uracunati i nerodjeni) iznose 463.000 ljudi, sto je s obzirom na populaciju bez presedana i u sirim balkanskim okvirima. 38 S druge strane, Kocovic veliki gubitak kod Nijemaca objasnjava vrlo jednostavno: “Masovnom emigrcijom, nesto pre, nesto za vreme, a najvise pri kraju drugog svetskog rata (...) opravdan ili ne, dali je taj progon, ekonomski sigurno negativan, pomogao da Vojvodina postane etnicki srpska i da se jedna jaka manjina svede na vrlo neznatan broj - sve to moze sebi da postavimo kao pitanje, pored jos drugih mogucih, ali jedno je sigurno: partizani su sve ucinili da sto veci broj folksdojcera napusti Jugoslaviju, ali sto im nije ni malo smetalo da ubroje te demografske zrtve - u zrtve nacizma i fasizma!”39 Kocovic potom iznosi rezultate svojih proracuna po kojima je stvarnih zrtava kod Folksdojcera 26.000 ili 2,6% od ukupnog broja stvarnih zrtava u Jugoslaviji. Nadalje, pretpostavlja da je emigriralo 335.000 Folksdojcera prema Zapadu, 51.000 je odvedena u Sovjetski Savez, ili se dijelom nasla u Istocnoj Njemackoj, da ih je bilo oko 10.000 u dva logora u Vojvodini, a ti brojevi, nastavlja Kocovic, kod Folksdojcera mogu biti cak i puno drukciji, jer ostaje veliko pitanje koliko ih je deportirano u SSSR i koliko ih je tamo stradalo. Dolazi do zakljucka, da se moze govoriti o 20 do 50.000 stvarnih zrtava, buduci da su vjerojatno mnogi “nestali” poslije svrsetka rata. Sto se tice asimilacije Folksdojcera nakon rata i njihova nestanka na teritoriju Vojvodine, pretpostavio je da “je bilo 47.000 asimiliranih Nemaca, 40.000 ’pomadjareno’, 5.000 ’posrbljeno’, i 2.000 ’pohrvaceno’. Nesto na osnovi mesovitih brakova, a tu protestantska kao i katolicka veroispovest pruzaju mogucnosti, pomesane sa strahom, dakle oportunizmom, od partizanskih osveta i kompleksa pred Srbima - sve to moze da objasni moje pretpostvke. Kod Madjara pak postoji demografski dobitak od 32.000, sto sigurno ne moze da se objasnjava prirodnim prirastajem, koji je inace bio slab (...) Ako je pak moj proracun pogresan, odnosno ako je bilo manje izjasnjavanja Nemaca za druge narodnosti, utoliko je bilo vise zrtava i obratno. Greska moze da bude veca i u pogledu broja Nemaca koji su emigrirali.” 40 Na prostor Zapadne Njemacke, neposredno poslije rata, slilo se vise od 12 milijuna izbjeglica i prognanih Nijemaca s Istoka. 41 Procjenjuje se, da je k tome jos oko 2.300.000 ljudi pri evakuaciji, bijegu ili protjerivanju izgubilo zivote. Ujedinjene su nacije uskratile pomoc njemackim izbjeglicama. Tako su oni ostali prepusteni skromnoj potpori domacih dobrotvornih organizacija (Potporna organizacija evangelicke crkve, katolicki Caritas i njemacki Crveni kriz), te sebi samima. Prvi je poslijeratni popis 1948. godine registirao samo 55.337 pripadnika njemacke nacionalne manjine (Austrijanci su ukljuceni u rubriku “ostali”) u novoj jugoslavenskoj drzavi, sto u dovoljnoj mjeri objasnjava njihovo naglo brisanje s demografske karte Jugoslavije. 42 Sljedeci popisi stanovnistva zabiljezit ce: 1953. godine 60.536 Nijemaca i 1.459 Austrijanaca, 1961. godine 20.015 Nijemaca i 1.081 Austrijanaca, 1971. godine 12.785 Nijemaca i 852 Austrijanaca, 1981. godine 8.712 Nijemaca i 1.402 Austrijanaca 43 ... U starom zavicaju, danas zivi tek nekoliko tisuca Nijemaca i Austrijanaca (ukljucujuci i kriptonijemce). To je sve sto je ostalo od polumilijunske manjine, koja je raspadom Austro-Ugarske, na jugoslavenskim prostorima bila podjednako velika kao npr. madjarska ili albanska etnicka skupina. Iako je broj Folksdojcera od pocetka rata pa do prvog poslijeratnog popisa smanjen barem desetak puta (tj. 93,3%) na sjednicama Demokratske Federativne Jugoslavije i Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Centralnog komiteta KPJ njemacka nacionalna manjina, posebice njezina prava, uopce nije ni spominjana. Jugoslavenski duznosnici, dapace, o Nijemcima ne govore niti na medjunarodnim skupovima koji su se doticali problema ljudskih prava, ponajprije u okviru radnih tijela Ujedinjenih naroda. Fakticko nepriznavanje Nijemaca i Austrijanaca kao nacionalne manjine potvrdjeno je time sto oni nikada u Titovoj Jugoslaviji nisu dobili svoje skole na materinjem jeziku, a niti kulturne institucije. cSvaka narodna zajednica posjeduje u sebi trajne, duhovne, socijalne i ljudske vrijednosti, kao i neprocjenjiv dar kolektivne individualnosti i posebnosti. Stoga se svaka narodna skupina upinje odrzati svoju egzistenciju i nastoji ostvariti svoje kulturne, gospodarske i politicke mogucnosti. Za Folksdojcere su postojale samo dvije mogucnosti: iseliti se sto prije ili se asimilirati. Vecina je izabrala prvo rjesenje. Od pocetka pedesetih godina dolazi do masovnog iseljavanja pripadnika njemacke (i austrijske) manjine iz Jugoslavije i svaki popis biljezio je njihov brojcani pad. Prema podacima, koje donosi folksdojcerski autor Schumacher, izmedju 1950. i 1977. godine iz Jugoslavije je iselilo 85.860 Nijemaca, sto je znatno vise od ostalih zemalja na jugoistoku (Madjarska, Rumunjska). Mnogi podizu granicu za kontinuirano iseljavanje Folksdojcera i na osamdesete godine, sve do nasih dana. U pocetku je to bilo moguce samo preko liste Crvenog kriza u sklopu programa spajanja obitelji, a od 1952. godine odobravalo se i pojedinacno iseljavanje. Usprkos kompliciranom i skupom postupku, naime, pristojba je po osobi iznosila trostruki mjesecni osobni dohodak, vecina preostalih Folksdojcera napustila je zemlju. Danas najveci broj njih zivi na jugu nekadasnje SR Njemacke. Stuttgart smatraju svojom prijestolnicom. Stotine tisuca Nijemaca koji su napustili jugoistocnu Europu, na razne su nacine vezani za svoju postojbinu. Zarana su u Njemackoj i Austriji stvorili udruzenja (primjerice: Bund Donauschwäbischer Landsmannschaften, Verein Haus der Donauschwaben, Landsmannschaft der Donauschwaben aus Jugoslawien...) koja njeguju njihovu specificnu kulturu, koja je zbog preplitanja s istocnoeuropskim kulturama ponesto drukcija od one koja se razvila u maticnim zemljama (Njemacka i Austrija). Obicaj je da se organiziraju pucke i crkvene svecanosti, kakve su prije pola stoljeca i na prostorima jugoistocne Europe okupljale njemacku manjinu. Mnogi od njih redovito posjecuju svoja zavicajna mjesta, svoje konfiscirane kuce, crkve, groblja i druge spomenike svojih predaka. 44 Niz je otvorenih pitanja. Svaki od navoda na neki je nacin sporan obzirom da se barem djelomicno ne poklapa s onim sto tvrde autori folksdojcerske provenijencije. Sporan je i broj i namjena logora u koje su dopremani jugoslavenski Nijemci. Neosporno je, cini se, samo to da se u svakom umiralo, bez obzira zvao se, prema folksdojcerskoj specifikaciji: Kontentrationslager, Vernichtungslager, Sammellager, Zivillager, Arbeitslager, Ersatzlager, Krankenlager, Zwangsarbeitslager, Endlager, Internierunglager ili Todeslager. Stvarni broj logora i nacin zivota i rada u njima nakon puna cetiri desetljeca ostaje “bijelom mrljom” jugoslavenske historiografije. Oni koji su odlucili progovoriti o svojim bolnim iskustvima, ucinili su to u tisku folksdojcerskih udruzenja u Njemackoj, Austriji, te u ostalim zemljama poratne folksdojcerske dijaspore (SAD, Kanada, Australija, Brazil, Argentina...) sto nije bilo dostupno jugoslavenskoj javnosti, a oni koji se nisu iselili i danas u pravilu sute o tome. cFolksdojcerska je literatura pripomogla da u pogledu logora dodjemo do egzaktnih pokazatelja koji ruse sliku o “spontanosti” njihova organiziranja. 45 Njemacke su procjene neusporedivo istinitije od nasih, iako se niti u tim popisima ne spominju svi logori o kojima se moglo saznati putem tiska i istrazivanja na terenu. Iako nakon zavrsenih vojnih operacija u oslobodjenju zemlje, ostaju uglavnom Folksdojceri koji se ne osjecaju odgovornim za postupke njemackih okupacijskih snaga tijekom rata, 46 njihova je sudbina jednostrano i iskljucivo vezana uz propast Treceg Reicha. Folksdojceri su preko noci, s pravom da ponesu samo najnuznije stvari, odvodjeni u logore. Uvidom u postojecu literaturu i dostupnu izvornu (arhivsku) gradju mozemo ustvrditi da je rijec o najmanje sedamdesetak logora 47 (!). U kasno ljeto 1945. godine u logorima u Jugoslaviji nalazilo se najmanje 100.000 pripadnika njemacke manjine. Vlast je tada svjesna cinjenice da protjerivanje Folksdojcera otvara u najvecoj mjeri mogucnost za provodjenje agrarne reforme i kolonizacije. 48 U historiografskoj i publicistickoj se literaturi navode vrlo razlicite procjene koje se odnose na konfiskaciju zemljisnog fonda kojeg su posjedovali Folksdojceri. Postupak kojim se provodila konfiskacija, bio je vise nego jednostavan. Pitanje njemacke imovine u Jugoslaviji u cjelini, rijeseno je bez kompromisa. Domaci Nijemci, dotadasnji jugoslavenski drzavljani, izjednaceni su s Nijemcima iz Reicha i proglaseni neprijateljima naroda Jugoslavije. Predvidjeni postupak konfiskacije zahtijevao je samo da se utvrdi kako je doticna imovina na dan stupanja na snagu odluke Predsjednistva AVNOJ-a pripadala osobama njemackog drzavljanstva ili njemacke narodnosti. 49 Zahvaljujuci vrlo velikom zanimanju ekonomskih povjesnicara za proucavanje agrarne reforme i kolonizacije, mozemo na temelju obavljene gradje i statistickih podataka doci do egzaktnih podataka o poratnom egzodusu Folksdojcera, koji je sudbinski vezan u kolonizirane “nasljednike” njihovih otudjenih imanja. Konfiskacija posjeda njemacke nacionalne manjine u Jugoslaviji rezultira ovim zemljisnim fondom: u Srbiji je oduzet jedan posjed od 193 ha, u Vojvodini 68.035 posjeda povrsine 389.256 ha, u Hrvatskoj 20.457 posjeda povrsine 120.977 ha, u BiH 3.523 posjeda povrsine 12.733 ha i u Sloveniji 5.703 posjeda povrsine 114.780 ha, sto ukupno iznosi 97.720 posjeda povrsine od 637.939 ha zemljista. Od ukupnog zemljisnog fonda agrarne reforme i kolonizacije, njemacki posjedi su zastupljeni sa 59%, a povrsinom zemljista tih posjeda sa 37%. Uz to, kolonistima je, prema nepotpunim podacima, dodijeljeno na teritoriju Vojvodine i Hrvatske potpuno besplatno: 72.158 stambenih zgrada s cjelokupnim kucnim inventarom, 58.455 gospodarskih zgrada, od poljoprivrednog inventara kolonisti su dobili oko 150.000 grla stoke, oko 200.000 komada poljoprivrednog alata i strojeva, uz to primili su u prvo vrijeme preko 48.000 tona ziveznih namirnica, kao i pocetnu financijsku potporu. 50 Svakako, treba napomenuti da ove brojke ne predstavljaju ukupno oduzetu imovinu njemacke manjine, vec samo onaj dio koji je dodijeljen kolonistima. Prema popisu iz 1948. godine poznata je i promjena nacionalne strukture stanovnistva na teritoriju Vojvodine. Od ukupnog broja kolonista bilo je 71,91% Srba, 17,80% Crnogoraca, 5,31% Makedonaca, 3,17% Hrvata, 0,93% Slovenaca i 0,82% Muslimana. 51 To, izmedju ostalog govori kako su 162.000 srpskih i 40.000 crnogorskih kolonista bitno pridonijeli da bi se, i po nacionalnom sastavu opravdalo uklapanje Vojvodine u sastav Srbije. Kolonisti nisu promijenili samo etnicku sliku podrucja u koje su dosli, 52 nego su donijeli i svoju kulturu i obicaje, uz to, trebalo je dugi niz godina da bi razina poljoprivredne proizvodnje vratila se na velicine koje su karakterizirale folksdojcerska imanja. 53 Za nasu stvarnost bitna je spoznaja sto je bivsa Jugoslavija izgubila protjerivanjem Nijemaca, ne samo u materijalnom smislu. 54 Odnos vlasti prema njemackoj etnickoj zajednici, kao i prema ostalim nacionalnim manjinama, od samih pocetaka jugoslavenske drzave cesto je ovisio o nizu iznudjenih ustupaka ciji su opseg i trajnost odredjivali interesi drzave ili vladajucih politickih skupina sa sjedistem u Beogradu. Kakav je utjecaj u kreiranju takvih odnosa imala velikosrpska ideologija, moguce je prepoznati u rezultatima znacajnih promjena etnicke slike citavih podrucja (Backa, Banat, Srijem) koja su s vremenom pripojena Srbiji. Konacno, Drugim svjetskim ratom rjesavaju se odnosi velikosrpskih krugova prema nepozeljnim manjinama. Najradikalnije je rijesen problem njemacke manjine. Tijekom rata potpuno su se iskristalizirale zelje pojedinih srpskih politickih skupina, stranaka i pokreta u tom pogledu. Pitanje uklanjanja Nijemaca uspjelo je ujediniti sve politicke skupine, stranke i opcije koje su u tom trenutku postojale na politickoj sceni. U totalitaristickom sustavu komunisticke Jugoslavije velikosrpske ambicije i planovi ispunjeni su u potpunosti. Prof. dr. Joseph Bombelles:Demografski problemi, preseljenja i ekonomski razvoj Hrvatske Sve obavijesti
oknjigama mozete dobiti putem E-Mail adrese: |
||||||
|| Povratak na vrh stranice||
Povratak na Home Page || O HIC-u || Vijesti || Usluge || |
