        
|
|
STRUKTURALNI ASPEKTI VELIKOSRPSKIH ZLOCINA U BOSNI I HERCEGOVINI U RAZDOBLJU OD 1991. DO 1995. GODINE Muhamed Zlatan Hrenovica Postovane dame i gospodo, cijenjeni znanstvenici i dragi gosti, nosim vam svima srdacne pozdrave iz, jos uvijek okruzenog Sarajeva, drevnog stjecista multietnicke, multikulturne i multikonfesionalne bastine. Iz Sarajeva u opsadi, gdje je ljudski zivot najjeftinija roba na trznici ljudske ludosti, jos neslobodnog ali uvijek demokratskog. Svo vrijeme rata, sa svojom obitelji i troje djece zivim u Sarajevu. Uz duzno stovanje znanstvene metodologije u izricaju cinjenica o tako vaznim temama koje obradjuje i ovaj medjunarodni simpozij, kao autor ovog vidjenja velikosrpskih zlocina u Bosni i Hercegovini, nisam mogao izbjeci potrebu da cjelokupnu cinjenicnu gradju koju sam sakupio usmjerim kao jedan ponovni apel na opcu budnost i stalnu pozornost. A sve zato da bi se zlo sto nam se dogodilo i, nazalost, jos dogadja, blagovremeno ubuduce izbjeglo i, daj Boze, potpuno iskorijenilo. Nikad vise ne ponovilo! Stoga ce ovo slovo o neljudskom biti ponovni poziv za akciju u kreiranju ljudskog. Pa, ako vama, racionalnim i odmjerenim znanstvenicima poneka rijec zazvuci glasno ili cak pomalo pateticno molim za ispriku, jer sam kao izravni svjedok mnogih krvavih zbivanja u Sarajevu, moralno obvezan da cjelovito, odgovorno, racionalno ali i s blagim okusom emocija prenesem dio slike zbivanja i uvjeta u kojima je eskalirala velikosrpska zlocinacka agresija na suvremenu medjunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu. Iako je moja zadaca govoriti o velikosrpskoj agresiji na BiH u ravninama razlicitih strukturalnih aspekata, morat cemo se s vremena na vrijeme osvrnuti na slicne dogadjaje u Republici Hrvatskoj. Jer, kao sto su Hrvati i Bosnjaci-Muslimani, jednako bili ugrozeni u Bosni i Hercegovini, tako su i suvremene drzave Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina imale slicna ili identicna sudbinska iskustva u bivsoj, takozvanoj Jugoslaviji, u odnosu na istog neprijatelja - srpske egzekutore osvajackih planova. Strukturalna analiza velikosrpskih zlocina u Bosni i Hercegovini u vremenu od 1991. do 1995. godine, jasno otkriva i pozadinu kreatora velikosrpske ideje o hegemoniji ili totalnoj dominaciji u Jugoistocnoj Europi. Multidisciplinaran pristup planiranju i izvedbi ovih zlocina nedvojbeno ukazuje na cinjenicu da je ponovno restauriranje projekta tzv. “Velike Srbije” okupilo ogromnu vecinu Srba. Odmah treba reci da nisu u pitanju samo cetnici, kao dio ukupne personalne strukture zlocinaca, nego znatni, vecinski postotak ukupnog srpskog nacionalnog korpusa. Od “Nacertanija” preko zlocina u II. svjetskom ratu, a posebice zlocina pokrivenih takozvanim “jugoslovenskim nacionalnim interesom”, pa sve do agresije prisutna je dominacija srpskog balkanskog lobbyja u svim podrucjima zivota u bivsoj tzv. Jugoslaviji. Mora se priznati da su u pripremi, a posebice u realizaciji ovog zlocinackog velikosrpskog projekta njegovi kreatori uspjeli ukljuciti sve strukturalne grupe, od clanova takozvane SANU do najprimitivnijih socijalnih grupa problematicnog mentalnog stanja. To je bitan uvjet za tumacenje i rasclambu visestrukosti zlocina pocinjenih u Bosni i Hercegovini. Memorandum SANU je uspio okupiti veliki broj “zadojenih” srpskih intelektualaca iz svih znanstvenih podrucja. Taj se val analogno prenio u druge, nize duhovne razine, pa sve do najmasovnije podrske srpskog naroda “indoktriniranog” velikosrpskom idejom. Taj narod je poceo trpjeti i stvarno je bio “ugrozen” epidemijom “virusne mitomanije”, nepojmljive za suvremenu civilizaciju. Na tom su se temelju razvijale gotovo sve metode i oblici velikosrpskih zlocina. Ovdje treba priznati jednu odsudnu cinjenicu: Srbi sebe dobro poznaju. U tome nema iznenadjenja. Niti izuzetaka! I upravo na temelju tih spoznaja mogli su plasirati sve one aksiome o ugrozenosti kao ciljeve svojih zlocina. Tako se kroz razlicite aksioloske razine realizirao sustavan skup zlocina ugrozavajuci doslovce sva podrucja zivota naroda, zrtava velikosrpske agresije. Medju razumnim ljudima, a posebice znanstvenicima, tesko je naci dovoljno uvjerljivo objasnjenje za vrstu, okrutnost i kolicinu ucinjenih zlodjela. Zato moze biti vrlo instruktivna tvrdnja da su upravo zlodjela temeljena na dobrom poznavanju Srba medjusobno, na medjusobnom poznavanju kreatora tih destruktivnih zamisli i onih sto su ih tako predano realizirali. Tako se da pretpostaviti da je u jednom sloju mentalnog sklopa vecina Srba, odgojem i tradicijom stvoreno plodno tle za percepciju, uspjesan prijam mitomanskih predaja. Te mitomanske predaje, od onog neshvatljivog slavljenja flagrantnog poraza na Kosovu 1389. godine do nebulozne autosugestije o tome da su Srbi “nebeski narod” nisu nimalo bezazlena. Utemeljena su bas na spomenutom mentalnom sklopu. Kao katalizator tog procesa namece se evidentan stupanj neobrazovanosti i urodjenog mentalitetskog barbarizma u Srba. S druge strane, ovaj je splet okolnosti pogodovao Srbima u odnosu na europsku i svjetsku javnost, jer je ona ostala potpuno zbunjena tom za nju nepojmljivom mitomanijom. “Srpski mentalni cip” nije kompatibilan sa kodovima duhovne interakcije suvremene civilizcije, ali je, dakako, sokantan! Tako su i europska i svjetska zajednica radi toga, izmedju ostalog kasnile, i jos uvijek kasne u odlucnom reagiranju na srpske zlocine. Kao da jos nisu prozreli ili pak prihvacaju srpski mitolosko-nacional-sovinisticki alibi. Ta zbunjenost svijeta pred nemogucnoscu percepcije signala tzv. “srpskog cipa” dala je temelj i krila njihovoj vanjsko-politickoj aktivnosti, pa je to umnogome otezalo i usporilo put do istine. Danas, stvari stoje, na srecu, znatno drukcije. Sindrom srpskih zabluda o junastvu, svesrpskom jedinstvu, rasnoj dominaciji, megalomanskoj tvrdnji o vlasnistvu nad tudjim teritorijama, toliko je snazan da je i njih same uvjerio u tu neistinu, a kamoli nedovoljno informiranu svjetsku javnost. To im je dalo puno vremena da ostvare veliki broj zlocina, iz krvave palete, za realizacijsku sliku velikosrpskog osvajackog pohoda na Jugoistocnu Europu. PRIPREME ZA AGRESIJU U dijelu svjetske javnosti jos uvijek vlada pogresno uvjerenje kako su ratovi na Balkanu jedna vrsta “prirodnog stanja” tamosnjih naroda. Tragedija naroda u Bosni i Hercegovini, medjutim, upucuje na sasvim drukciji zakljucak. Ovdje je ocevidno rijec o dugo i pazljivo pripremanoj agresiji koju su izvrsile Srbija i Crna Gora, na jednu medjunarodno priznatu, dakle, suverenu drzavu, nastojeci da po cijenu njenog potpunog unistenja sprijece namjeru bosansko-hercegovackih gradjana da se, prihvacajuci demokraciju zapadnog tipa, ukljuce u suvremene svjetske tokove. Ova srbijansko-crnogorska agresija, podrzana u Republici Bosni i Hercegovini paravojnim formacijama iz Srbije i teroristima SDS-a i pobunom dijela lokalnog srpskog stanovnistva, predstavlja u stvari posljednji pokusaj ostatka komunistickih snaga, spregnutih s velikodrzavnim nacionalistickim militantima i Srpskom prvoslavnom crkvom, da onemoguce uspostavljanje demokratskih drzava na podrucju bivse Jugoslavije. Cak se, prema stavovima vise uvazenih analiticara, u svjetskoj javnosti sve vise prihvaca stav da se radi o necemu sto se moze nazvati “srpskim fasizmom” sa svim pratecim pojavama koje ovaj fenomen podrazumijeva i jasno pokazuje: nepostovanje normi medjunarodnog prava; agresija protiv susjednih medjunarodno priznatnih drzava, clanica Ujedinjenih naroda u cilju zaposjedanja njihovih teritorija; besprimjeran genocid nad gradjanima drzava ciji su dijelovi okupirani: progon politickih neistomisljenika, ukljucujuci i pripadnike drugih nacionalnosti; gusenje slobode tiska i drugih medija i njihovog stavljanja pod kontrolu drzave koja dirigira ratnohuskackom propagandom aroganciju i dvolicnost u odnosima sa znacajnim svjetskim cimbenicima; unosenje neizvjesnosti i nestabilnosti u cijelu regiju; podrzavanje krajnje militantnog nacionalizma sa primjesom vjerskog (pravoslavnog) integrizma; uvodjenje u drustvene odnose nacionalne i vjerske netrpeljivosti i iskljucivosti. Moze se bez pretjerivanja ustvrditi da je pojava srpskog fasizma pripremana decenijama. Njegovo vojno manifestiranje 1991. godine u vrijeme agresije na Sloveniju i Hrvatsku, zaprepastilo je domacu i svjetsku javnost, da bi eskaliralo posebno od proljeca 1992. godine izvodjenjem agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Prema misljenju nekih nezavisnih intelektualaca i analiticara znanstvenika za rat su odgovorni: Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU), Generalstab JNA, Milosevic i njegova vlada i Srpska pravoslavna crkva (SPC), koja je blagoslovila dnevnu politiku. Lista institucija, udruzenja, politickih partija i pojedinaca, koji su sudjelovali u pripremi rata, je znatno sira. Namece se, dakle, pitanje odgovornosti tvoraca ideologije, kojom je Milosevic uspostavio vlast i zapoceo rat, i onih koji su stalno propagirali taj rat. To je bez sumnje odgovornost intelektualnih vodja srpskog nacionalitickog pokreta oko SANU. Cak i neuspjesni neuropsihijatar sa Durmitora Karadzic tvrdi da je njegov parlament najintelektualniji na svijetu, buduci je sastavljen od samih sveucilisnih profesora, lijecnika i toboznjih humanista. Kakvi su to strucnjaci najbolja indikacija je on sam. Na zasjedanju tog “parlamenta” jedan od tih “humanista” je izjavio: “Vrijeme je da nase slavne, ’cetnicke trojke krenu’ sirom Evrope i Amerike, pa i sirom Srbije”. Radi podsjecanja “cetnicke trojke” su tijekom II. svjetskog rata bile srpske teroristicke grupe za likvidaciju politickih neistomisljenika, a posebno pripadnika drugih naroda. Tako kada Srbin kaze demokracija: citaj dominacija! MEMORANDUM SANU - PLATFORMA AGRESIJE Da bi se donekle predstavile prilike ciji je razvoj rezultirao danasnjom tragedijom Bosne i Hercegovine treba se podsjetiti nekih prijasnjih dogadjaja. U mjesecu rujnu 1986. godine zavrsen je “Memorandum SANU” ciji se duhovni otac Dobrica Cosic tada javnosti nastojao predstaviti kao opozicijski demokrat a u stvari je bio samo nacional-komunist-frakcionas, nezadovoljan sto nije bio na vlasti. Kasnije su srpski akademici i politicari ovaj dokument proglasili nezavrsenim, sto je ustvari i bio, jer se drugi dio dokumenta, onaj ratni, jos radio u specijaliziranim ustanovama i sluzbama Generalstaba bivse, takozvane JNA. SANU je svojim tendencioznim prekrajanjem povijesti pruzila srpskom rezimu i njegovim pristasama teorijsku osnovu za vodjenje rata protiv susjednih naroda. “Memorandum” je baziran na starackim idejama i frustracijama clanova SANU-a, koji su htjeli sami utjecati na dovrsenje srpske povijesti, jer smatraju da ona nije “srecno dovrsena kako je trebalo da bude 1918.”. Sa stanovista napadnutih drzava, posebno Republike Bosne i Hercegovine, “Memorandum” je dokument agresije jer se pokazalo da su ratna zbivanja samo nacin za ostvarivanje ideja sadrzanih u njemu. Jos je svjeze sjecanje da je nakon zavrsetka ovog dokumenta ubrzo pocelo uklanjanje Slovenaca, Hrvata i Bosnjaka-Muslimana sa istaknutih i kljucnih mjesta drzavnih, privrednih i kulturnih institucija. U skladu sa ovakvom ideoloskom pripremom i podrskom bivse JNA, mogao je i ratni zlocinac Karadzic sa govornice bosansko-hercegovackog parlamenta prijetiti: “Muslimana ce nestati jer njih nema ko da brani!” i u srpskim medijima tvrditi, jos u ozujku 1992. da su “Srbi ne samo spremni nego su i rodjeni za rat”. (Podaci iz dokumenata Drzavne komisije za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima) ULOGA VIZIONARA-ISELJENIKA U RANOM OTKRIVANJU VELIKOSRPSKOG ZLA Malo tko je ispod debele krinke zamaskiranog srbizma mogao prozrijeti namjere velikosrpskih planera. Rijetki, ali dragocjeni putokazi u tom pravcu bili su ostre i uputne reakcije nasih emigranata i njihovih organizacija po inozemstvu, koji su sa te udaljenosti objektivno mogli sagledati i adekvatno procijeniti dolazecu opasnost. Zato u diskursu povijesne i buduce rasclambe nastanka i razvoja velikosrpskog hegemonistickog i osvajackog pohoda na susjedne narode i njihove suverene drzave, posebno mjesto i paznju znanstvenika, dakako, zasluzuju mjesto i uloga iseljenika u ranom otkrivanju velikosrpskog i drugih zala koja su ih odagnala iz domovine. Gotovo nepogrjesivom vizijom i odlucnom osudom srpskih zlocina kroz dugu povijest Jugoistocne Europe, nasi emigranti - vizionari novog doba su blagovremeno opominjali svijet, ukazujuci na opasnost od velikosrpske hegemonije i ekspanzije. Nazalost, nismo ih znali cuti na vrijeme. Cijena te nase nepaznje je preskupa. Tisuce zrtava, kroz visestruku primjenu okrutnih metoda genocida i drugih drasticnih oblika zla. Zato danas i ubuduce ulogu vizionara-iseljenika valja puno ozbiljnije i odgovornije razumjeti, i staviti je na razinu koju objektivno zasluzuje. Njihove opomene, savjete i iskustva su skupo platili visegodisnjim izgnanstvom i zlopacenjem, jer su tezinu zla itekako osjetili na svojoj kozi. Zato im treba vjerovati. Treba ih blagovremeno cuti i poslusati. Svijet ce tako biti bolji i nasi narodi u njemu sigurniji i sretniji. Dopustite mi da u tom smislu istaknem jedan indikativan i veoma instruktivan primjer, meni blizak i poznat u detalje. Jedan od vrsnih poznavatelja povijesti i prakticnih zlodjela Srba kroz dugi period pokusaja uspostavljanja “velike Srbije” je gospodin Mate Sarlija, poznatiji kao general DAIDZA. Bivajuci i sam zrtva velikosrpske agresije (oca su mu nakon okrutnog mucenja ubili u Sarajevu, obitelj progonili, njega i starijeg brata prognali u emigraciju). kao dugogodisnji iseljenik general DAIDZA je svojevremeno dio svojih iskustava pokusao prenijeti nekim odgovornim celnicima u Bosni i Hercegovini i upozoriti ih na nadolazecu velikosrpsku opasnost. Kao iskusan vojnik savjetovao je pripremu naroda za organiziran oruzani otpor srpskom agresoru. Celnici Republike Bosne i Hercegovine, u tom vremenu, neposredno pred agresiju nisu s punom ozbiljnoscu shvatili ova dobronamjerna upozorenja. Narod Bosne i Hercegovine je tako znatno slabije naoruzan i gotovo nespreman docekao agresiju. Za razliku od spomenutih celnika u BiH, Hrvatska ga je poslusala i proglasila prvim brigadirom Hrvatske vojske. - Isticem ovaj primjer u mnostvu drugih samo kao indikativan i veoma instruktivan za ocjenu mjesta i uloge vizionara-iseljenika. Ovu kategoriju domoljuba, nemjerljivo dragocjenih u stvaranju nacionalnih identiteta i suverenih drzava, treba stovati kao temeljnu vrijednost i putokaz u ranom, preventivnom otkrivanju opasnosti poput ove velikosrpske agresije. Mi u Bosni znamo kazati “slijep kod ociju” za onog sto ne vidi flagrantna zbivanja u sudbini naroda. Zato da ne bismo ovaj slogan cesto koristili upucujem prijedlog i poziv znanstvenicima da spomenutu kategoriju domoljuba, vizionara-iseljenika uzmu u odgovarajuci naucno-istrazivacki tretman kroz adekvatan studij. O AKTIVNOM UCESCU SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U AGRESIJI U slozenoj strukturi svekolikog zlocina velikosrpskih osvajanja posebno mjesto i aktivnu ulogu igra Srpska pravoslavna crkva (SPC) sa Svetim arhijerejskim sinodom na celu. Uloga Srpske pravoslavne crkve a posebice Svetog arhijerejskog sinoda je u najmanju ruku ortastvo u zlocinu. Paleta tih aktivnosti je siroka i sarolika, od ideoloske potpore srpskim nacionalistima i fundamentalistima do izravnog sudjelovanja u naoruzavanju svoje pastve. Militantni pastiri su dijelili naoruzanje svom razularenom stadu. U arhivima o tome postoji obilje dokumentacije. U povijesti nije poznato tako izravno, neskriveno, takoreci drsko, uplitanje vjerskih velikodostojnika u ideoloskom utemeljenju, ali i u prakticnoj pripremi zlocina. Pripadnici pokreta otpora u Sarajevu su jos u prvim danima agresije na Bosnu i Hercegovinu otkrili nekoliko pravoslavnih popova koji su izravno naoruzavali svoje toboznje vjernike. Kod njih su nadjeni pravi arsenali pjesadijskog i protuoklopnog naoruzanja, a posebice specijalni nozevi za klanje i celicne zice za davljenje, odnosno besumnu likvidaciju. Pravoslavna crkva u mjestu Meljine u sarajevskom naselju Dobrinja, iako jos nedovrsena tijekom cijele 1991. godine je zapravo bila logisticki centar srpske paravojske. Njen pop ju je vise koristio za raspodjelu oruzja i streljiva nego za bogosluzje. Buduci se nalazi u neposrednoj blizini ogromnog kompleksa vojnih kasarni bivse JNA Lukavica, ova je crkva bila transmisija za oruzje koje se iz kasarne Lukavica tajno prebacivalo u crkvu, a nakon bogosluzja dijelilo pravoslavnim vjernicima. Odgovornost Patrijarsije SPC lezi u tome sto je, osim ucesca u inauguriranju Milosevicevog rezima, ocekivala da on zavrsi svoju imperijalnu pustolovinu, svjesna da Srbija mozda moze izaci iz nje sa vecim teritorijem i utjecajem. Neki od pravoslavnih crkvenih velikodostojnika su optuzili Milosevica za “izdaju ratne i velike Srbije”. Nisu pri tome napadnuti visoki svecenici SPC-a za guranje srpskog naroda u rat. Milosevic je zapravo kriv zato sto je velikosrpski osvajacki rat bezuspjesno poceo privoditi kraju. Osim njega, svi su, navodno, bili u pravu - SANU, SPC, opozicija, socijalisti, cetnici, novinari, Univerzitet, vojska, dobrovoljci. Ako je vec SPC znala da je Milosevic toliko kriv, zasto ga je onda uporno pratila na ratnom pohodu ka “Velikoj Srbiji”? Sve su to, ustvari, pokusaji i obmane. Igra na dva terena, militantnom i toboznjem mirotvornom. U crkvenoj doktrini nema isprike za savez sa snagama zla. Vulgarizacija pravoslavlja danas je, vise nego ikada, prisutna kod srpskog naroda. Jedan od razloga je, dakako, sadrzan u svezi SPC s vladajucim srpskim nacionalistima. Sveti arhijerejski sinod (SAS) je na svom saboru 18. sijecnja 1992. godine sluzbeno objavio militantni stav Pravoslavne crkve. Tada je receno da “crkva i srpski narod nikada nisu priznavali avnojevske granice” i da “nicije nagodbe ne obavezuju narod, kao celinu, bez njegove saglasnosti i bez blagoslova njegove matere pravoslavne srpske crkve”. Pokazujuci time da se vise bavi politikom nego vjerskim poslovima. Sveti arhijerejski sinod je u prosincu iste godine, potpuno nepozvan izdao priopcenje u kojem je SPC pokraj svih stradanja stanovnika R BiH, nasla primjerenim reci da nije bilo masovnog silovanja Muslimanki u Bosni od strane Srba, te da su to “optuzbe fabrikovane u sluzbi necasne ratne propagande protiv srpskog naroda u celini”. U svibnju 1993. godine SPC je podrzala i referendum cije je rezultate odbacila medjunarodna zajednica na okupiranim podrucjima R BiH pokazujuci na ovaj nacin da otvoreno stoje iza agresorskih snaga i ciljeva. Srpski patrijarh Pavle ni u jednoj prilici nije decidirano osudio masovne zlocine koje su pocinili Srbi nad Bosnjacima-Muslimanima i Hrvatima. Umjesto toga on je cak izrazavao podrsku srpskoj vojsci posvecujuci zapravo njihov terorizam prema narodu Bosne i Hercegovine. NECASNA ULOGA SRPSKIH POVJESNICARA I NOVINARA Veliku ulogu u teorijskoj pripremi agresije na Bosnu i Hercegovinu koja je eskalirala besprimjernim genocidom, nezapamcenim u povijesti Evrope nakon II. svjetskog rata, imali su srpski povjesnicari iz BiH, Srbije i Crne Gore. Drzeci se principa “proizvodnje historije” oni su unaprijed nudili opravdanje planiranim zlocinima, alibi prije zlocina. Uz povjesnicare u pripremi rata medijski ucinak je gotovo nemjerljiv. Takozvani “medijski psi rata” su pokazali da se ta casna i istinoljubiva profesija moze pretvoriti u svoju suprotnost. Gazeci sve kodekse i moralne norme zurnalisticke profesije novinari rezimskog radija, televizije i stampe u Srbiji punih pet godina ubrzano pripremaju srpsku javnost za dogadjaje koji ce uslijediti 1991. i 1992. godine i eskalirati agresijom i genocidom u R BiH. Pod djelovanjem takve ubitacne propagande vecina srpskog javnog mnijenja jos uvijek ne prihvaca druga misljenja, argumente, te i dalje vjeruje da cijeli svijet grijesi i odbacuje izvjesca neovisnih i, dakako, objektivnijih agencija iz kojih se vidi da su Srbi pocinili vise ratnih zlocina na ovim prostorima nego Nijemci za vrijeme Drugog svjetskog rata. Razmjeri zla, koje su srbijanski, crnogorski i njima podredjeni marionetski mediji na okupiranim teritorijima drugih drzava producirali u posljednjih nekoliko godina, neodoljivo podsjecaju na propagandni stroj, sto ga je tokom II. svjetskog rata vodio dr. Goebbels. Tako stvoreno zlo i metode, koje su primjenjene u njegovom izazivanju, upucuju na zakljucak da se djelovanje spomenutih agresorskih i secesionistickih srpskih medija moze promatrati kao sasvim nova kategorija zlocina protiv mira i covjecnosti. Na koncu ovog kratkog prikaza o aktivnom ucescu i mjestu medija u strukturi srpskih zlocina, trebao sam spomenuti da su tzv. “srpska televizija”, “srpski radio” i listovi koje kontrolira rezim zlocinca Karadzica i SDS, samo filijale propagandne centrale koja se nalazi u Beogradu. Zaista je u pravu gospodin Roy Gutmann, dobitnik Pulicerove nagrade kada veli: “Srbi su majstori psiholoskih operacija, jer su velike lazi pretvorili u nauku”. VOJNI NAPADAJ NA CIVILE U svim slojevima polisemicne strukture velikosrpskih zlocina u Bosni i Hercegovini, kao temeljni nazivnik implicitan je: vojni napadaj na civile. Znamo da je rat oruzani sukob dviju ili vise vojski, ali kako nazvati napadaj vojske na nenaoruzane civile? Postoji samo jedna rijec: TERORIZAM! To je jedna od karakteristika koje se najjace namece u svim aksioloskim razinama nase teme. Zato cemo u nasoj zadaci strukturalne rasclambe srpskih zlocina dosta duzne paznje posvetiti upravo tom dijelu velikosrpske polisemije zla. Vojni napadi na civile najokrutnije se ocituju na primjerima ratnih zlocina nad djecom. Na teritoriji R BiH najvece zrtve rata su djeca. Od pocetka agresije na R BiH, djeca svih uzrasta su svakodnevno ubijana, ranjavana, protjerivana, zatvarana, silovana, sluzila kao sredstvo za ucjene za postizanje srpskih agresorskih ciljeva, koristena kao zivi stit. Mnoga djeca su nestala prigodom masovnih agresorskih protjerivanja, tako da se ni do danas za mnoge ne zna gdje su i jesu li prezivjela. Samo u Sarajevu su najveca stradanja djece prouzrokovana djelovanjem granata i mina, i snajperskom paljbom. Najveca stradanja djeca su u Sarajevu dozivjela masovnim artiljerijskim djelovanjem koja su prouzrokovala prave masakre. Masovna stradanja djece dogadjala su se u svim opcinama grada Sarajeva na Alipasinom polju ispred baze UNPROFOR-a, u fazi “C”, prilikom sanjkanja, u Dobrinji u redu za humanitarnu pomoc, na sportskom terenu na Dobrinji za vrijeme utakmice. Mine i granate su odnijele i mnoge zivote djece na Sedreniku, Vratniku, Bistriku, Kosevu. Za one koji malo poznaju Sarajevo to znaci: svuda po gradu. Neosporan dokaz da je neprijatelj, srbo-crnogorski agresor birao ciljeve. Bombardirao je Rodiliste, Djecju kirurgiju u Sarajevu. Agresor je, dakle, smisljeno birao i djecu kao metu njihovog ubijanja. Prema podacima Republickog zavoda za zdravstvenu zastitu i Republickog staba za zdravstvo i socijalnu skrb od pocetka agresije na R BiH do 29. kolovoza 1994. godine medju evidentiranim zrtvama rata u 61 opcini je veliki broj djece: - Ubijeno, umrlo od gladi, hladnoce i nestalo je 16.693 djece u BiH, od toga samo u Sarajevu 1.566 - Ranjeno je 34.331 dijete u R BiH od toga u Sarajevu 14.825 - dosada je u R BiH registrirano 1.821 dijete kao trajni invalid - Sa cjelokupne teritorije R BiH bilo je 650.000 djece izbjeglica u drugim zemljama - Broj raseljene djece na teritoriji pod kontrolom legalnih vlasti R/F BiH je 420.000. Ovo su nepotpuni podaci, a pravi broj je, nazalost, jos veci. No, nisu samo ovi uzasni brojevi potvrda stradanja djece od strane srpskih terorista. Tezina njihovih zlodjela je jos veca kad iskazemo strukturalne aspekte zlocina nad djecom. Tako su osim ubijanja djece teskim artiljerijskim orudjima i snajperima srpski teroristi vrsili masovna protjerivanja djece sa privremeno okupiranih teritorija. Samo na podrucju sarajevske regije protjerano je na ovaj nacin oko 20.000 djece. Maloljetna zenska djeca na podrucju Grbavice i Vogosce silovana su, nakon cega su uglavnom ubijana. Kao jedan od mnostva primjera tih monstruoznih zlocina navescu izjavu maloljetne djevojcice iz Foce na Psihijatrijskoj klinici u Sarajevu. Citiram: “Odveli su me u Komandu srpske agresorske vojske u Miljevini, u motel. Svi su bili u maskirnim uniformama sa nozevima i puskama i sa amblemima ’srpske dobrovoljacke garde’. Prvo me silovao Pero Elez i prijetio mi da ce me cijela garda silovati ako se budem opirala”. Foca je medju prvim gradovima bila na meti sprskog agresora. Nezapamcen genocid djece dogodio se upravo tu. Djeca su masovno zatvarana u zenski zatvor u Foci, zatim u srednjoskolski centar. Tu su djeca zlostavljana i maltretirana na vise nacina, cak i tako sto su ta djeca morala prisustvovati i promatrati silovanja svojih majki i drugih zena. Djeca su srpskom agresoru sluzila i kao zivi stit: u Kalesiji (Hajvazima i Bulatovcima) u Sarajevu (na brdu Zuc), u Brckom (u luci Brcko), i drugdje. Na podrucju Rogatice klanjem, spaljivanjem i gazenjem transporterima ubijeno je oko stotinu zena i djece. U Prijedoru je prognano, ubijeno i zaklano oko 20.000 zena i djece. Ovo su samo primjeri razlicitih oblika zla koje su srpski teroristi realizirali u svom genocidnom pohodu na BiH. U ukupnoj strukturi zlocina nad djecom bilo je i onih perfidnijih, zakrinkanih toboznjom brigom za djecu u ratu. U takvim aktivnostima prednjacila je djecja ambasada “Medjasi” na celu s Duskom Tomicem - oficirom KOS-a. U jednom konvoju kojeg je samozvano organizirala ova organizacija, preko 7200 zena i djece je zadrzano na Ilidzi, jer su bili sredstvo ucjene agresora kako bi se pustili svi uhiceni srpski snajperisti i drugi zlocinci koje su snage otpora i branitelji Sarajeva zarobili. Dusko Tomic, bivsi oficir KOS-a, Srbin iz “sela Medjasi” jos uvijek se slobodno sece Sarajevom i bavi se sumnjivim, toboze humanitarnim poslovima. Specijalnost mu je smjestanje djece bez roditelja, iz domova za nezbrinutu djecu. Iako su iz Italije dolazili signali o prodaji djece iz Sarajeva, koje je izvela tzv. “Djecja ambasada” jos nisu poduzete mjere protiv ovog KOS-ovog oficira. Ovaj primjer treba shvatiti kao jedan od perfidnih oblika srpskih zlocina, ali vrlo indikativan za cjelovitu analizu oblika i vrsta zlodjela ucinjenih u Bosni. Primjera srpskih teroristickih napadaja na civile je veoma veliki broj, navest cemo samo nekoliko na temelju izvjesca Komisije za ljudska prava. Jedno od tih izvjesca kaze da su stalno na meti civili i UN osoblje, primjerice u Gorazdu. Upotrebljava se oruzje kao sto su PAT-ovi i minobacaci. Ovi napadi su svakodnevni i uzimaju svoj krvavi danak, kaze se u izvjescu. Samo masakri u Sarajevu na mjestima: Ferhadija 1992., Markale 1994. godine, Markale 1995., napadi na Traumatolosku i Kirursku kliniku, na pekarne, redove za vodu i kruh, dovoljni su da se razumnima kaze i dokaze da je to vojni napadaj na civile, dakle teroristicki cin, a ne “junastvo” u viteskoj borbi bojovnika. TVORNICE SMRTI Suprotno svim medjunarodnim konvencijama, a u cilju fizickog unistenja Bosnjaka i stvaranja etnicki cistih teritorija, srpski agresor je od prvog dana okupacije formirao veliki broj koncentracijskih logora i zatvora na teritoriju R BiH. Njihova pojava nije pojedinacan incident ili neki nekontrolirani dogadjaj, vec naprotiv, oni su funkcionalna tvorevina za realizaciju plana prisilnog progona i preseljavanja bosnjackog stanovnistva. Koncentracijski logori i zatvori, kao jedno od najdrasticnijih obiljezja fasizma, ponovo su nakon II. svjetskog rata ozivljeni u BiH i to na najokrutniji nacin. U njima su izvrseni i jos se nazalost vrse, barbarski zlocini nevidjenih razmjera kakve svijet ne pamti. KONCENTRACIJSKI LOGORI Na podrucju opcina Prijedor, Banjaluka, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Brcko, Kljuc, Kotor Varos i Sanski Most agresor je formirao 50 konc-logora medju kojima je najvise, cak 17 na podrucju opcine Prijedor. Logori su: Omarska, Trnopolje, Keraterm, Manjaca, Tomasica, Brezina, sportski centar u Prijedoru i drugi. Nazloglasniji su svakako logori Omarska, Keraterm, Trnopolje i Manjaca. Kroz ove logore proslo je 45-50 tisuca stanovnika bosnjackog podrijetla s podrucja ovog dijela Bosanske krajine, a veliki postotak ih je u istim ubijeno, kao i tisuce pripadnika hrvatskog i drugih naroda u Bosni. Zajednicka obiljezja svih ovih logora su: - pojedinacna i masovna ubojstva zatocenika - uhicenja i dovodjenja ljudi u logore bez pravne osnove (jedini kriterij je nacionalna pripadnost) - psihofizicka tortura (i mucenje) u dosad nevidjenim oblicima nad zatocenim civilima - drzanje u uvjetima koji ne zadovoljavaju ni najelementarnije zivotne potrebe Poseban tip logora su takozvani zenski logori koji se formiraju po kavanama, privatnim kucama, stanovima, hotelima, a sluze za sadisticko seksualno nasilje i izivljavanje agresorskih hordi uz nevidjene psihicke torture. Zrtve su obicno djevojke i mladje zene, a nerijetko i djevojcice od 14 pa cak i manje godina - do starijih zena preko 60 godina. Tragedija i golgota Bosnjaka najdublje se ocituje u tragediji njihovih zena i djece. Cetnici su sa posebnim uzivanjem obescascivali bosnjacke zene i djevojke znajuci da su Bosnjaci jos u II. svjetskom ratu svojim dzelatima govorili: “Halalim ti zivot, spasi mi cast!” ETNICKO CISCENJE ILI TERMINOLOSKA KAMUFLAZA STVARNOG ZLA Kao poseban i monstruozan oblik zlocina ovaj neorasisticki cin je napravio neizbrisivu mrlju na obrazu civilizirane Europe i svijeta. U Njemackoj je svojevrsni sudbeni stol u Drustvu za njemacki jezik objavio da je “etnicko ciscenje” najruzniji izraz koji je 1992. godine uveden u svakodnevni govor. I bez toga, dakako, znamo da svaki rat, pa i ovaj sadasnji, velikosrpski protiv Hrvatske i Bosne, ima ne samo svoje junake i kukavice, nego i svoj rjecnik ili pojmovnik. I bez toga, mogli smo osjetiti da je njegov temelj u zloduhu njegova prarijec i sverijec, upravo izraz “etnicko ciscenje”. Ako nista drugo, iz konteksta u kojemu se rabi, evo vec nekoliko godina, se ne moze razabrati sadrzi li on u sebi nesto vise ili drugacije od izraza “genocid”, na mjesto kojega je stupio i kojeg je s vremenom posve zamijenio. Odredjeni Alain Finkielkraut kaze da “Srbi ne upotrebaljavaju cak ni nacisticke eufemizme (ublazenice), ne govore nedvosmisleno o nekom ’konacnom ciscenju’ nego s kartama na stolu otvoreno govore o ‘etnickom ciscenju’”. Tocno je da je nacisticko “konacno rjesenje” eufemizam, ali takvo je i “etnicko ciscenje” jer i njemu je svrha da jezicno sakrije vrstu zlocina koju je trebalo prikriti i “konacno rjesenje”. Toliko o terminoloskoj krinci iza koje se krije pogrom raseljavanja stanovnistva s nemjerljivim posljedicama za obitelji i djecu, citave narode, a vjerojatno i za definitivnu sliku i sudbinu suvremene Europe. Na kraju pogledajmo kakve eufemizme za flagrantan zlocin masovnog ubojstva rabi velikosrpska strana. Jedan se pojavio u govoru kninskih pobunjenickih vlasti, u proljece 1992. godine, kako bi se objasnila cinjenica da je u slunjskoj opcini dotada zivjelo 60% Hrvata a te 1992. nije vise bilo niti jednog, pa su to nazvali “nacionalnom transformacijom”. Drugi se moze naci u pismu Dobrice Cosica Butrosu Ghaliju gdje se govori da je ovaj krvavi rat zapravo “prekompozicija dijasporicnih balkanskih naroda”. U Beogradu su, jednom talijanskom novinaru, tumacili kako Hrvate iz Vojvodine treba preseliti u Hrvatsku, a u njihova sela doseliti Srbe iz Hrvatske sto su nazvali “demografskom kompenzacijom”. URBICID I KULTUROCID Jos od prvog dana agresije na R BiH, doslo je do unistavanja zemlje, gradova, naseljenih mjesta, unistvanja kulturno-povijesnih spomenika, poslovnih objekata, tvornica, infrastrukture, stambenih blokova, sakralnih objekata svih njenih konfesija itd. Agresor je, dakle, sistematski unistavao svaku vrstu fizickog opredmecenja, arhitektonskog filigranskog tkiva nase domovine. Ruseci sistematicno, planski i ne birajuci oruzja i orudja, agresor je izvrsio destrukciju svih vidova zivota cineci planski kulturni genocid i urbicid istovremeno, ruseci sve sto nosi iole urbani predznak i simoblizira pojam civilizacija, kao i zajednicki tradicionalni suzivot naroda u Bosni. To je napadaj ruralnog na urbano. Kako je u R BiH drzava sa multikulturanim vrijednostima arhitektonskog i umjetnckog naslijedja, agresor se posebno okomio na bogatu graditeljsku bastinu svih tradicionalnih stilova i svih perioda. U Bosni tako nisu napadnuti samo ljudi nego i sve ljudsko! To je svojevrsni napadaj na onaj polisemicni skup kategorija koje popularno zovemo multietnicko, multikonfesionalno i multikulturno srediste. Ovo slojevito “multi” sadrzi svu onu ljepotu suzivota i prozimanja naroda i njihovih tradicija u jednom civiliziranom i demokratskom drustvu. I na kraju, umjesto zakljucka, napomenimo da ocigledno interakcija razlicitih oblika i metoda u strukturi velikosrpskih zlocina nije rezultat sustavnosti realiziranja njihove ideje. Ovo prozimanje aksioloskih razina razlicitih zlocina predstavlja skup velikosrpskih zudnji za hegemonijom i destrukcijom svega nesrpskog. Ono sto zapanjuje je napadaj na identitet naroda koji su im bliski - barem na temelju konfesionalne istosti. Primjerice, i Crnogorci su kao i Srbi pravoslavne vjeroispovijedi. Nagon Srba za hegemonijom je cak i tu eskalirao. To je veoma poucna temeljna karakteristika svih velikosrpskih nastojanja. Hegemonija iskljucuje demokraciju. Kad Srbin kaze demokracija citaj dominacija. Zato mnogi dosadasnji pokusaji demokratskih zajednica da zive sa Srbima trpe jednu veliku opasnost: Nametanje dominacije! Tako kategorija iskljucivost postaje definicija - srpskog nacionalnog egoizma. CINJENICNI IZVORI: 1. Drzavna komisija za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima na tlu BiH 2. Rezultati istrazivanja neovisnih organizacija a) AMNESTY INTERNATIONAL 3. Izvjestaji Komisije UN za zastitu ljudskih prava 4. Izvjestaji Rep. zavoda za zdravstvenu zastitu 5. Autenticne izjave svjedoka i zrtava zlocina Josip Jurcevic: Srbijanska oruzana agresija na Hrvatsku 1990: 1995. godine Sve obavijesti
oknjigama mozete dobiti putem E-Mail adrese: |
||||||
|| Povratak na vrh stranice||
Povratak na Home Page || O HIC-u || Vijesti || Usluge || |
