        
|
|
SRBIJANSKA ORUZANA AGRESIJA NA HRVATSKU 1990. - 1995. GODINE Josip Jurcevic NAPOMENA Srbijanska oruzana agresija na Hrvatsku 1991. godine znacila je i pocetak cijelog niza dogadjanja (proces raspada Jugoslavije, rat u BiH...) koji su doveli u pitanje kontrolirani tijek europske povijesti nakon Drugog svjetskog rata. Iako se - ni nakon pet godina trajanja - izazvani potresi jos nisu smirili, nuzno je naznaciti opce okolnosti koje su ih prouzrocile, kao i kronoloski prikazati sam tijek srbijanske agresije. Pri tome je potrebito imati u vidu zahtjeve same knjige, te nedostatak gradje i prijasnjih znanstvenih radova koji obradjuju aktualna zbivanja na jugoistoku Europe. POVIJESNO NASLIJEDjE I OKOLNOSTI OSAMDESETIH GODINA 20. STOLJECA Razumljivo je da srbijanska agresija na Hrvatsku i dogadjaji koji su iza toga uslijedili imaju svoje slojevite uzroke, cija se cjelovitost moze analiticki podijeliti na dvije osnovne razine promatranja: vremensku i prostornu. Vremenska razina podrazumijeva povijesnu analizu koja bi morala krenuti barem od devetnaestog stoljeca pa do kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljeca, a prostorni pristup trebao bi sadrzavati lokalnu (jugoistok Europe) i globalnu (Europa i svijet) dimenziju promatranja. Za dubinsko razumijevanje dogadjaja koji su ovdje izbili na povrsinu 1990.godine, mora se poznavati i uvazavati znacaj djelovanja nekoliko odsudnih povijesnih cinjenica i procesa cije je naslijedje u temeljima svega sto se posljednjih godina dogadja na prostoru bivse Jugoslavije. Prije svih to su,: kraj Prvog svjetskog rata, kada je prvi put konkretno stvoren politicki okvir koji je nazvan - Jugoslavija, te kraj Drugog svjetskog rata - kad je stvorena komunisticka Jugoslavija. U znanstvenoj literaturi je potvrdjena i prihvacena cinjenica kako je nastanak prve i druge Jugoslavije pretezito rezultat interesa i dogovora (kompromisa) svjetskih sila koje su pobijedile u svjetskim ratovima, a taj globalni interes se na lokalnoj razini ostvario u suradnji sa srbijanskim drzavnim i nacionalnim interesima, koji su se temeljili na velikosrpskoj ideologiji. Na taj nacin je poslije Prvog svjetskog rata nastala visenacionalna drzava - Jugoslavija, cije su glavne znacajke, prema svjetskoj i jugoslavenskoj (nakon Drugog svjetskog rata) znanstvenoj literaturi, bile: izrazita dominacija Srba u strukturi vlasti, gospodarstvu i drustvenom zivotu; nacionalna neravnopravnost; socijalno ugnjetavanje; nerjesavanje osnovnih agrarnih i vlasnickih problema; korupcija na svim razinama drzavnog ustroja; policijsko-zandarsko nasilje; ubojstva i progoni politicara i intelektualaca koji nisu bili skloni velikosrpskom rezimu itsl. Te znacajke navode se kao glavni razlozi koji su doveli do munjevitog sloma rezima i raspada Jugoslavije na samom pocetku Drugog svjetskog rata. Ni globalna razina dogadjanja, niti metodologija odnosa i ponasanja nije se promijenila u drugom svjetskom oruzanom sukobu. Po mnogocemu kontradiktoran tijek i privodjenje kraju Drugog svjetskog rata - narocito nakon sporazuma izmedju saveznickih mocnika u Teheranu 1943. g. i u Jalti 1945.g. - zavrsilo je nizom kompromisnih rjesenja koja su se po cijelom svijetu prelamala na lokalnoj razini - preko ledja malih naroda. Osobito slozeni interesi i dogadjanja odvijali su se na europskom tlu, gdje je u pozadini izvodjenja saveznickih ratnih djelovanja i politickih odluka uvijek bio odlucujuce nazocan globalni interes svjetskih blokova: s jedne strane zapadnih sila, a s druge strane Sovjetskog Saveza. Problem jugoistoka Europe, koji je stoljecima bio granicni prostor na kojem su se - civilizacijski, kulturno, politicki i vojno - spajali i sukobljavali Istok i Zapad, i na kraju <%1>Drugog svjetskog rata “rijesen” je kompromisom, tj. stvaranjem komunisticke Jugoslavije. Sve unutrasnje bolesti koje su slomile Kraljevinu Jugoslaviju nastavile su svoj razorni razvoj i u komunistickoj Jugoslaviji, a velikosrpska ideologija ostvarivana je preko primitivnog jednopartijskog policijsko-vojnog modela drzave, tj. stvaranjem drzavne - politicke, gospodarske i drustvene - strukture u kojoj su Srbi bili izrazito privilegirana nacija. Ali, osamdesetih godina dvadesetog stoljeca - u svijetu, a napose u Europi - sve ubrzanije se razvijaju razliciti drustveni procesi koji su vodili prema prestanku suprotstavljenosti izmedju dvaju vojnih, politickih i ideoloskih sustava (blokova), ciji je sukob - u razlicitim oblicima - bio odlucujuca podloga svjetskih dogadjanja i nakon Drugog svjetskog rata. Te opce, svjetske, okolnosti desetljecima su bitno odredjivale vanjsku i unutrasnju politicko-gospodarsku sudbinu i polozaj Jugoslavije. Naime, spomenuti globalni drustveni i politicki procesi - osamdesetih godina dvadesetog stoljeca - vodili su skidanju “zeljezne zavjese” koja se kroz cetiri desetljeca protezala od Baltika do Jadrana, pa je Jugoslavija izgubila svoju dotadasnju globalnu, geostratesku, “tampon” ulogu i znacaj. U konkretnim medjudrzavnim odnosima to je istovremeno znacilo prestanak dotoka obilnih zapadnih kredita, koji su poslijeratnu Jugoslaviju godinama odrzavali na zivotu. Pokraj toga, Jugoslavija je trebala zapoceti i s vracanjem medjunarodnog duga, visokog nekoliko desetaka milijardi US dolara. U takvim okolnostima, okostale temelje komunisticke Jugoslavije pocela je, iznutra, nagrizati sve dublja gospodarska i socijalna kriza. Osamdesetih godina vrtoglavo se povecava broj i masovnost strajkova, kao i propast “samoupravnih” poduzeca, a krug privilegiranih pripadnika vladajuce strukture morao se naglo smanjivati, jer narodno gospodarstvo (ni uz djelomicno reprogramiranje vanjskog duga) nije bilo u stanju, niti priblizno, podmiriti potrebe drzave - naviknute na megalomaniju. Drzavna tijela i Savez komunista Jugoslavije nastoje - proglasavanjem brojnih reformi ili nebitnih gospodarskih odluka - spasiti propadajucu drzavu. No, svakodnevna inflacija izgledala je zastrasujuce, a rebalansi drzavnog proracuna samo su nakratko produzavali trajanje agonije. Ucestalost i intenzitet razlicitih drustvenih potresa uzrokovali su postupnu razgradnju birokratskog i represivnog sustava totalitarne Jugoslavije. Monolitni drzavni aparat sve vise je prisiljen baviti se pokusajem odgode vlastitog kraja, sto je smanjilo njegovu represivnu djelotvornost u zaustavljanju pritiska desetljecima nagomilavanih problema. Na obzoru se pojavljuju prvi znaci demokracije, koji se u pojedinim dijelovima Jugoslavije ocituju u slobodnijem govorenju i pisanju. U Jugoslaviji su Albanci na Kosovu godinama podnosili najgrublji teror srbijanskog rezima pa je razumljivo sto se - pocetkom osamdesetih godina - prvi pokusaj organiziranog politickog prosvjedovanja zbio na Kosovu. Ali mirne demonstracije Albanaca, koji su zahtijevali (u svijetu opcepriznata) nacionalna i ljudska prava, sprjecavane su vojnim i milicijskim oruzjem. Broj ubijenih mjerio se na stotine; a nakon masovnih sudjenja, tisuce Albanaca zatvarano je u ionako tijesne jugoslavenske zatvore. Srbijanske znanstvene, politicke i vojne strukture tada su definitivno uvidjele kako ce im samo radikalan i nasilan zahvat unutar Jugoslavije omoguciti ocuvanje vlasti, dominaciju i privilegije. Zloglasna Osma sjednica Centralnog komiteta Srbije i dolazak Slobodana Milosevica na celo Srbije predstavlja prakticki pocetak ostvarivanja plana (“Memorandum”) koji je izradjen u srbijanskoj Akademiji nauka i umetnosti, a razradio je strategiju kojom se u rukama srpskih vlastodrzaca zadrzavaju juznoslavenski narodi ili drzave.1 Teorijsko polaziste i smjer psiholosko-propagandnog djelovanja velikosrbijanskog agresivnog nacionalizma svedeni su na donju razinu jednostavnosti: gdje god da zive “Srbi i srpstvo” izrazito su ugrozeni, pa je stoga sveti zadatak njihove drzave i naroda zajednickim snagama nemilosrdno se obracunati s onima koji ih ugrozavaju - a potom sve Srbe i teritorije na kojima oni zive ukljuciti u jedinstvenu drzavu Srbiju.2 Na temelju situacije koja je uslijedila, ocigledno je kako je vrijednosna razina sijanja tih “poruka zla” pronasla pogodno tlo u gospodarskoj situaciji, te kulturnom i socio-psiholoskom okviru onih kojima su bile namijenjene. Odvijanje dogadjaja nizalo se predvidjenim redom i brzinom. U Srbiji su prociscene sve sastavnice drustvenog i politickog zivota, pri tom se metode nisu birale. Stvorena je monolitna hijerarhijska vlast. Kontrola nad medijima je apsolutno uspostavljena, sto ce biti znacajno zbog vladanja domacim masama i u svrhu zbunjivanja svjetske javnosti. Oruzanim nasiljem je neutralizirano Kosovo, a pohodima ulicne rulje (pod parolom “antibirokratske revolucije”) pokorena je visenacionalna Vojvodina. Obadvjema pokrajinama uskoro je ukinuta i formalna autonomija - ali je Beograd zadrzao njihova mjesta u saveznim tijelima (koja su te pokrajine imale upravo na osnovu svoje autonomije, sudjelovanjem i konstitutivnosti federacije). U Crnoj Gori takodjer su nasilnim mitinzima na vlast postavljeni prosrbijanski orijentirani politicari. Na temelju svega toga jos je vise ucvrscena premoc Srbije u saveznim tijelima vlasti, pa ona verificiraju sve neustavne poteze Srbije. Nakon ostvarenja apsolutne vlasti u Srbiji - s Vojvodinom i Kosovom - i u Crnoj Gori, prislo se realizaciji drugog dijela plana: stvaranju Velike Srbije. 1990. GODINA - PRIPREMA I POCETAK AGRESIJE Kriza Jugoslavije i komunistickog sustava vlasti imala je, medjutim, drugaciji tijek u ostalim drzavama jugoslavenske federacije. Republicki Savezi komunista Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te Makedonije bili su stijesnjeni izmedju nerjesivih drustveno-gospodarskih teskoca na vlastitom tlu i nadiruce opasnosti od plana Velike Srbije, u kojem nije bilo mjesta za njihov udio u vlasti, a u pitanje im je sve vise dolazila i osobna sigurnost. Stoga se najzad odlucuju na, za sebe, ugodnije rjesenje: za demokratizaciju i visestranacke izbore. Krajem osamdesetih godina u Hrvatskoj se osnivaju opozicijske stranke koje uskoro, uz odredjene teskoce, pocinju provoditi predizbornu kampanju. Ali, u proljece 1990.godine, uoci prvih visestranackih izbora u Hrvatskoj, situacija u Jugoslaviji se naglo zaostrava, jer se Jugoslavenska narodna armija (JNA) sve vise pocela i javno uplitati u politicki zivot htijuci odlucujuce utjecati na rasplitanje jugoslavenske krize. Kakav je smjer tog utjecaja trebao biti, dovoljno govori podatak da je u Armiji vise od 70 posto oficirskog kadra bilo srpske ili crnogorske nacionalnosti, a u strukturi visokih oficirskih cinova taj je postotak bio jos i veci. Sva neustavne djela koja je provodila Srbija na celu s S. Milosevicem presutno su odobravali Generalstab i Savezni sekretarijat narodne obrane (SSNO), a na samu najavu provodjenja demokratizacije u Hrvatskoj i Sloveniji armijski je vrh otvoreno prijetio. Usto, na zahtjev Srbije, vojska je okupirala Kosovo i krvavo se obracunavala s Albancima koji su mirno demonstrirali. A petnaestak dana prije odrzavanja izbora u Hrvatskoj general Veljko Kadijevic je obilazio Petu vojnu oblast (Hrvatska i Slovenija) izjavljujuci kako ce se Armija “odlucno suprotstaviti snagama koje potkopavaju temelje SFRJ”3. Vec je tada bilo jasno kako se praksa primitivne politike velikosrpskog nacionalizma - koju simbolizira S. Milosevic - ne bi provodila tako lako i brzo da nije unaprijed osigurano i sudjelovanje velike vecine oficira JNA. Srbijanski propagandni stroj je sustavno uvjeravao (a najvecim dijelom i uspio uvjeriti) Srbe u Hrvatskoj, kako im prijeti opasnost od Hrvata, osobito od Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), tada najistaknutije stranke u Hrvatskoj koja je u vrijeme odrzavanja svojih predizbornih skupova dozivjela i niz fizickih prijetnji i napadaje (u Berku, Vukovaru, Benkovcu i drugdje). U srpnju 1990. godine, sam cin provodjenja izbora u Hrvatskoj protekao je mirno i uz nepravilnosti koje su bile u granicama podnosljivosti - kad se ima u vidu nepostojanje tradicije politicke demokracije. Poslije izbora u Hrvatskoj je zapoceo proces uspostavljanja demokratskog, visestranackog parlamentarnog sustava vlasti, sto je znacilo uklanjanje iz javnog zivota dotad primjenjivanog jugoslavenskog komunistickog totalitarizma. Velikosrbijanska struktura u Jugoslaviji pripremila je mnogostruke nacine organiziranog sprjecavanja procesa sveopce demokratizacije u Hrvatskoj, koje je pocela primjenjivati. Odmah poslije zavrsetka izbora, a prije konstituiranja novoizabrane demokratske vlasti u Hrvatskoj, JNA protuzakonito oduzima oruzje Teritorijalne obrane (TO) Hrvatske, izjavljujuci kako se “slabo cuvaju” skladista oruzja. U hrvatskom Saboru - u kojem je vecinu postigla Hrvatska demokratska zajednica - predstavnici Srpske demokratske stranke (SDS) proglasavaju “suspenziju” svih odnosa sa Saborom.4 Ucestalo se odrzavaju osnivacke skupstine SDS-a , s kojih su demokratski izabranoj vlasti upucivane primitivne prijetnje i prozirni izazovi (“Ubit cemo Tudjmana”, “Ovo je Srbija”) .U “homogeniziranoj” Srbiji, Sekcija za informiranje Pokrajinskog komiteta Socijalistickog saveza radnog naroda Vojvodine javno obznanjuje svoj zakljucak kako je “u Hrvatskoj na delu tezi oblik kontrarevolucije nego na Kosovu”5. U drugoj polovici lipnja u Beogradu je i sluzbeno osnovan “Srpski cetnicki pokret” na celu s V. Seseljem, a tjedan dana nakon toga i “Udruzenje Srba iz Hrvatske u Beogradu” koje kao svoj cilj istice borbu za ostvarenje autonomije Srba u Hrvatskoj. Pocetkom srpnja, na srpskoj proslavi Vidovdana u selu Kosovo kod Knina najavljeno je osnivanje “Srpske autonomne krajine” kojoj ce predsjednik biti M. Babic., koji cetiri dana kasnije poziva “predstavnike” 17 “srpskih opcina” iz Hrvatske da donesu odluku o osnivanju Krajine. Dva tjedna iza toga zapoceo je s emitiranjem programa “Srpski radio Knin”. U Srbu je 25. srpnja odrzan srpski miting na kojem je objavljena “Deklaracija o autonomiji”, a osnovano je i Srpsko nacionalno vijece, sa statusom vlade koja je trebala provesti referendum i ostale planirane protuzakonite srpske akcije i odluke. U to vrijeme stranka reformiranih komunista (SKH-SDP), koja je bila najjaca oporbena stranka u Saboru, prozivljava duboku krizu i raslojavanje po nacionalnoj osnovi: vecina clanova srpske nacionalnosti, kao i dio stranackih opcinskih organizacija prilazi SDS-u, stoga “sto je SKH-SDP izdala interese srpskog naroda”. I iz struktura stare partizanske boracke organizacije takodjer su stizale jasne poruke, npr. u osjeckom SUBNOR-u Milan Sola izjavljuje kako treba “likvidirati one koji javno govore da ne postuju partizane i Armiju; a stranku na vlasti natjerati da suradjuje s nama, a ne mi s njom”6. Na cijelom podrucju Hrvatske stalno je pojacavana propagandna i organizacijska djelatnost velikosrpske strukture, koja upucuje izazivacke i ratoborne poruke hrvatskim vlastima i hrvatskom narodu, te na taj nacin doprinosi sveukupnom zahladjenju medjunacionalnih odnosa, sto je bila vazna sastavnica u ostvarivanju plana Velike Srbije. Svaki potez legalnih i demokratski izabranih tijela hrvatskih vlasti glede izmjena komunistickih zakona ili drzavnih simbola, demokratizacije djelovanja izvrsne vlasti - docekivan je provokatorskim i pobunjenickim djelovanjem dijela srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, uz organizacijsku i materijalnu podrsku drzave Srbije i JNA. Propagandno djelovanje prosrbijanskih sredstava priopcavanja i akcije SDS-a uspjele su postupno dio Srba u Hrvatskoj dovesti u stanje nepomirljivog odnosa prema legalno izabranoj vlasti. Neprekinuto su poticani razliciti oblici masovnih protesta, te se pripremao trenutak njihova pretvaranja u otvorenu pobunu, sto se najzad i zbilo 17. kolovoza 1990. godine u Kninu i njegovoj okolici: na svim prilazima tome podrucju podignute su barikade s naoruzanim civilima, a kninski SDS proglasio je ratno stanje. Postrojbe hrvatske policije pokusale su sprijeciti oruzano nasilje srpskih terorista, ali je akciju onemogucila JNA i na taj nacin prakticno pokazala tko stvarno organizira teror u Hrvatskoj. Sva daljnja dogadjanja u Hrvatskoj - radilo se o srpskim prepadajima na policijske postaje ili o “mirovnim” pregovorima - vodila su sve intenzivnijoj pobuni i sirenju ratom zahvacenih podrucja. U Srbiji se, istovremeno, podgrijavala ratna atmosfera, putem medija i masovnih “zborova podrske ugrozenim Srbima u Hrvatskoj”. Hrvatske vlasti uzaludno su nastojale voditi i pretjerano popustljive pregovaracke aktivnosti - krug pobune i rata stalno se sirio. Scenarij kojeg su pripremile i prakticno podrzavale JNA i Srbija bio je jednostavan: grupe naoruzanih srpskih civila napale bi na nekom podrucju vise hrvatskih policijskih postaja, opljackale oruzje, podigle barikade, te proglasile pripajanje “krajini”, a svaki pokusaj hrvatske policije usmjeren prema suzbijanju tog terorizma zaustavljan je prijetnjom goleme armijske oruzane sile. Na pobunjenim podrucjima odmah se formirala nelegalna paralelna “vlast”, koja je terorizirala stanovnistvo, osobito Hrvate - koji su stoga vec tada bili prisiljeni spasavati gole zivote, bjezeci iz svojih domova u sigurnije dijelove Hrvatske. Nakon pocetnog unosenja nemira, opce nesigurnosti i terora na kninskom podrucju, slican proces “puzajuceg rata”, na pocetku jeseni 1990. godine, zahvaca Banovinu, potom i zapadnu Slavoniju (pakracko podrucje). U to vrijeme istocna Slavonija nije bila zahvacena otvorenom pobunom, nego se srbijanskim propagandnim i neoruzanim djelatnostima pripremao teren za oruzanu okupaciju tog hrvatskog podrucja. 1991. GODINA - AGRESIJA SVIM SREDSTVIMA I OBRANA HRVATSKE U periodu jeseni, zime i proljeca 1990./1991. godine definitivno su ucvrsceni procesi koji ce Hrvatsku pretvoriti u popriste totalnog rata i surove srbijanske oruzane agresije. Tada je postalo sasvim ocigledno da srbijanska vladajuca vojna i birokratska struktura komunisticke Jugoslavije nece prihvatiti niti jednu demokratsku varijantu rjesavanja jugoslavenske krize. Koliko su dogadjaji koji su uslijedili bili predvidivi, svjedoci i procjena koju je - ujesen 1990. godine - javno iznijela i veoma strucna i dobro obavijestena americka drzavna agencija CIA koja je najavila skori raspad Jugoslavije, uz prisutnost krvavog rata, a kao glavni uzrocnik navodio se S. Milosevic, premda je on doista tek politicki simbol multiinstitucionalno zasnovanog projekta Velike Srbije. Stvaranje i odrzanje srpskih “Krajina” bilo je moguce jedino pod zastitom JNA. Istovremeno se i u pobunom nezahvacenim dijelovima Hrvatske sve cesce odrzavaju nenajavljeni vojni manevri. Dok su zastrasujuce kolone armijskih tenkova prijeteci prolazile po ulicama hrvatskih gradova, vojnici Hrvati premjestaju se u vojarne izvan granica Hrvatske, a vojni sud JNA - u zimi 1990. na 1991. godinu - pokrece montirani proces protiv ministra obrane Republike Hrvatske - zbog navodnog organiziranja zavjere i nelegalnog kupovanja oruzja. Prosrbijanska sredstva priopcavanja sustavno zaostravaju razinu huskackog psiholoskog djelovanja, a sve brojniji mitinzi SDS-a pripremaju teren sirenju rata protiv Hrvatske. Sredinom veljace pakracka opcina je donijela protuzakonitu odluku o pripajanju pet sela i 32 zaselka iz sastava susjednih opcina. Nekoliko dana iza toga, u desetak vinkovackih sela sa srpskim stanovnistvom nepoznate osobe najavljuju “referendume” o pripajanju tih sela vukovarskoj opcini - iako za to nije bilo prirodnih ili gospodarskih razloga, kao ni pravne osnove. Pocetkom ozujka 1991. godine srpski teroristi napali su pakracku policijsku postaju i oteli njeno oruzje, a tenkovi JNA ne dopustaju hrvatskoj policiji hvatanje terorista. Sinkronizirano sa srpskim oruzanim terorom u Pakracu, na podrucju cijele Slavonije u selima s vecinskim srpskim stanovnistvom naoruzani civili dizu barikade i postavljaju straze. I na razini cijele Jugoslavije - u proljece 1991. godine - sve brze se mnoze raznorodne akutne proturjecnosti. Komunisticki rezim S. Milosevica u Srbiji, pritisnut katastrofalnim stanjem u gospodarstvu i nezadovoljstvom nasilno sputavane oporbe, stimuliran je da i tenzije nastale unutar Srbije prebaci izvan njenih granica, sto je - pokraj velikosrbijanskih planova - bio dodatni razlog za ubrzano pokretanje osvajackog rata na Hrvatsku. To je osobito bilo izrazeno nakon sto su, 9. ozujka, vojska i milicija morali tankovima slamati demonstracije oporbe u Beogradu i cijeloj Srbiji Kako je iz Slovenije i Hrvatske u savezni budzet stizalo sve manje novca, JNA je sredinom ozujka dostavila Predsjednistvu Jugoslavije prijedlog zakona u “vezi s teskocama financiranja JNA”. Skupstina Srbije nelegalno je smijenila predstavnika Kosova u Predsjednistvu Jugoslavije, a na njegovo mjesto je imenovala svoju marionetu. Milosevic, 16. ozujka izjavljuje kako nece uvazavati odluke jugoslavenskog Predsjednistva i naredjuje mobilizaciju rezervnog sastava milicije, a nekoliko dana kasnije, na beogradskom Univerzitetu izjavljuje: “Legalno cemo naoruzati Srbe u Hrvatskoj!”. U isto vrijeme “Izvrsno vijece Krajine” donosi odluku o odcjepljenju od Hrvatske. To je samo mali dio cinjenica koje su ukazivale na zahuktavanje srbijanskog ratnog stroja. Za vrijeme uskrsnjih blagdana na Plitvicama se zbio veliki oruzani sukob izmedju hrvatske policije i srpskih terorista: tada je poginuo hrvatski policajac Josip Jovic - prva izravna zrtva srbijanske agresije na Hrvatsku. Istovremeno se u ostalim kriznim, a jos nepobunjenim, podrucjima Hrvatske povecava broj srpskih barikada, tankova JNA na ulicama i politicara iz Srbije koji na mitinzima pozivaju na pobunu protiv hrvatskih vlasti. Tako su, primjerice, selo Kijevo blokirale milicijske postrojbe “SAO Krajine”, dvadesetak transportera JNA zauzima Vrpolje, tankovi izlaze na ulice Osijeka, teroristi napadaju policijsku postaju u Dalju. U Kninu, Izvrsno vijece donosi “odluku o ujedinjenju SAO Krajine sa Republikom Srbijom”; Srbi iz Gline i Hrvatske Kostajnice donose “odluke” o pripajanju SAO Krajini, a Skupstina Srbije javno zahtijeva oruzano djelovanje JNA u Hrvatskoj. Tih dana, pocetkom travnja u Beogradu su boravila trojica ministara Europske zajednice, koji su otvoreno dali podrsku “jedinstvenoj Jugoslaviji”7 Kako se Hrvatskoj sve vise smanjivao prostor za pregovore, a pobunjenicki terorizam zahvacao nova podrucja, u prvoj polovici travnja hrvatska vlast je donijela odluku o osnivanju Narodne zastite - (“nenaoruzana obrana gradjana Hrvatske”), a na prvoj sjednici Vrhovnog drzavnog vijeca donosi se odluka o stvaranju Narodne garde (ZNG). Tijekom travnja u selima vukovarske opcine s vecinskim srpskim stanovnistvom odvijale su se zavrsne pripreme za oruzani rat: JNA javno dijeli oruzje Srbima i uvjezbava ih; u grupama pristizu naoruzani cetnici iz Srbije, srpske zene i djeca odlaze u Vojvodinu i tsl. Po kolicini oruzja i broju cetnika koji su dosli iz Srbije u istocnu Slavoniju, najvise se istice Borovo Selo, pa nije cudno sto je bas u njemu zapocela krvava srbijanska ratna agresija na Vukovar i cijelu istocnu Slavoniju. Naime, 2. svibnja 1991. godine srpski teroristi su u Borovom Selu ubili i potom masakrirali 12 hrvatskih policajaca, a 23 ranili. Hrvatska drzava je tada bila gotovo potpuno nenaoruzana, u odnosu na golemi oruzani potencijal JNA, pa je osnovna strategija hrvatskih vlasti bila u izbjegavanju oruzanih sukoba velikih razmjera, sto je JNA uporno nastojala isprovocirati. Sva pregovaracka djelatnost hrvatskih vlasti ostajala je uzaludna, jer je velikosrbijanska politika vec toliko eskalirala u pripremanju oruzanog osvajanja Hrvatske da joj je pregovaranje sluzilo samo kao takticko sredstvo psiholosko-propagandnog rata. Sredinom svibnja, temeljem ranije donesenog i primjenjivanog pravilnika, trebao je na celo saveznog predsjednistva Jugoslavije doci predstavnik Hrvatske. No, srbijansko vodstvo je protuustavno sprijecilo taj cin. Nekoliko dana kasnije, 19. svibnja 1991. g., u Hrvatskoj je odrzan referendum, na kojem je “ZA” hrvatsku drzavnu samostalnost i pravo na demokratski razvoj glasovalo 94,17 posto glasaca (a glasovalo je 82,97 posto punoljetnih stanovnika Hrvatske.) Na cijelom podrucju Hrvatske je sve teza ratna situacija pa, sredinom lipnja, hrvatski Sabor odlucuje zapoceti sa svojim stalnim zasjedanjem. Krajem lipnja, nakon proglasenja samostalnosti Slovenije, JNA odlucuje svim borbenim sredstvima napasti taj nekadasnji dio Jugoslavije, a stanovnici sjeverozapadne Hrvatske pokusavaju zaustaviti tankove JNA koji krecu iz vojarni u Hrvatskoj. Rat JNA protiv Slovenije zavrsio je nakon nekoliko dana dogovorom da se JNA povuce iz Slovenije. Kako je JNA u Sloveniji djelovala borbenim zrakoplovima i teskim oruzjem, te potpuno otkrila svoju ulogu u velikosrpskoj strategiji, bilo je sigurno da ce i Hrvatska uskoro biti izlozena ratnim napadajima zrakoplovstva i teskog topnistva; sto se pocelo i ostvarivati u srpnju. Na samom pocetku srpnja zapoceo je paradoksalan proces pregovora i sporazuma pod pokroviteljstvom razlicitih udruga i organizacija drzava medjunarodne zajednice (kontinuitet tog procesa jos traje), a -promatrajuci petogodisnje iskustvo - primjecuje se kako mu je glavna znacajka da se stvarni dogadjaji odvijaju uglavnom obrnuto od onoga sto je dogovoreno ili potpisano. Naime, na samom pocetku srpnja u Beograd je stiglo pet clanova Promatracke misije EZ, a nekoliko dana nakon toga na Brijunima je - uz potporu i nazocnost ministara EZ-a - potpisana Deklaracija o mirnom rjesenju jugoslavenske krize. Uskoro su tankovi iz Srbije usli u Baranju, JNA je topnicki sve zesce tukla po Vukovaru, Osijeku i Erdutu, a srbijansko ratno zrakoplovstvo je napalo vukovarska sela. Krajem srpnja i dalje raste intenzitet srpske agresije na istocnu Slavoniju, Baranju, te sjevernu i juznu Dalmaciju, a srpska vojska je masakrom desetorice hrvatskih policajaca u Kozibrodu i 17 civila u Strugi i Kuljanima, zapocela krvavi teror na Banovini kojem je cilj bio - zastrasiti i protjerati Hrvate s tog podrucja. Sa istom svrhom cetnici su potpuno spalili i istocnoslavonsko selo Celije u kojem su dotada zivjeli Hrvati; dio stanovnika je pobijen, a ostali su protjerani. Takovim nacinom Hrvatska je pocetkom kolovoza imala priblizno 30.000 prognanika. Opseg i intenzitet oruzane agresije na Hrvatsku tijekom kolovoza je dosegao takve razmjere da ni dnevni tisak u Hrvatskoj nadalje nije uspijevao zabiljeziti sve bitke, razaranja mjesta i masakre civila koje je vrsila srbijanska vojska. Tijekom tog mjeseca stabiliziraju se smjerovi napadaja srbijanske vojske, a u vojna djelovanja sve vise se ukljucuju novomobilizirane srbijanske postrojbe iz Srbije, Crne Gore, te Bosne i Hercegovine. Te okolnosti odredile su i odgovarajuce organiziranje hrvatske obrane, pa je nastalo osam globalnih bojista, tj. podrucja na kojima se zaustavljalo agresora. Kako se hrvatska drzava nije uspjela do kraja konstituirati prije srbijanske agresije, te nije imala ustrojenu vojsku niti naoruzanja, a unutar naslijedjene Teritorijalne obrane i policije bilo je dosta izdaja, u pocetku se obrana na svim bojistima organizirala samoinicijativno - od strane napadnutog stanovnistva. A tijekom rata postupno se stvarala i jacala Hrvatska vojska, pa je obrana postajala koordinirana i cjelovito vodjena. Bojista su bila sljedeca: istocnoslavonsko - koje je obuhvacalo prostor tadasnjih opcina Vukovar, Vinkovci i Osijek, s tim da se Vukovarska bitka mora u svakom pogledu promatrati izdvojeno; posavsko bojiste - obuhvaca podrucje slavonskobrodske i zupanjske opcine, te podrucja osam posavskih opcina u BiH (Bosanski Brod, Orasje, Derventa, Modrica, Gradacac, Odzak, Brcko i Bosanski Samac); zapadnoslavonsko bojiste - obuhvaca podrucja opcina Novska, Nova Gradiska, Pakrac, Grubisno Polje i Daruvar, a djelomice i podrucja opcina Virovitica, Podravska Slatina, Orahovica i Pozega; banovinsko bojiste - obuhvaca podrucja opcina Dvor na Uni, Glina, Petrinja, Kostajnica i Sisak; kordunsko bojiste - obuhvaca podrucja opcina Slunj, Ogulin, Vrginmost, Vojnic, Duga Resa i Karlovac; licko bojiste - obuhvaca podrucja opcina Gracac, Korenica, Donji Lapac (okupirane 1990. godine), Gospic i Otocac; sjevernodalmatinsko bojiste obuhvaca zadarsko, sibensko i splitsko podrucje sa otocima i zaledje; juznodalmatinsko bojiste obuhvaca podrucja opcina Ploce, Metkovic i Dubrovnik, te hercegovacke opcine Neum i Trebinje. Na svim bojistima srpska agresija se odvijala po istom scenariju - gradovi su sve jace tuceni topnistvom ili bombardirani iz zrakoplova, a u sela se ulazilo s oklopnjacima i pjesadijom, razarane su katolicke crkve, a nesrpsko stanovnistvo je ubijano ili prognano. Na taj nacin srbijanska vojska je do kraja kolovoza - masakrima ili progonstvom - etnicki ocistila i okupirala gotovo sva sela na Banovini. Istu sudbinu dozivjela je i Baranja (i njeni stanovnici) koja je u cijelosti okupirana do kraja kolovoza 1991.8 Istovremeno, na granici s Hrvatskom, Srbija gomila ogromanu vojnu silu (vise stotina tankova i nekoliko desetaka tisuca vojnika) koja krajem kolovoza prelazi granicu s ciljem osvajanja istocne Slavonije i spajanja sa srbijanskim snagama koje su na zapadnoslavonskom bojistu pocele presijecati Hrvatsku u smjeru sjevera. Posljednjih dana kolovoza (24. 8. 1991.) okupirana je vecina sela vukovarske opcine i zapoceo je opci - zrakoplovni, tankovski i pjesacki - napadaj na opkoljeni Vukovar. Uobicajene vojne procjene - u odnosu snaga gdje je osvajac imao vise stotina oklopnjaka, mocno topnistvo, desetke tisuca odlicno naoruzanih vojnika, zrakoplovstvo i nesmetane putove snabdijevanja, a obranu je cinilo priblizno 1.800 uglavnom vojno neizvjezbanih dragovoljaca, koji su imali samo lako pjesacko naoruzanje, mine, te ogranicenu kolicinu protuoklopnih sredstava i streljiva, a bili su i u potpunom okruzenju - govorile su o dvodnevnoj mogucnosti obrane grada. Ali bitka je imala potpuno neocekivan tijek i postala je sudbonosna za hrvatsku drzavu. Branitelji su uspjeli grad drzati neosvojivim vise od osamdeset dana (do 18. studenog 1991.), tj. dokle god su imali streljiva. Srbi su topnistvom potpuno razorili grad, a tragedija stanovnika u podrumima i branitelja bila je mjesecima u sredistu pozornosti svjetske javnosti. Jos uvijek nepotpuni podaci o obrani Vukovara zasada biljeze sljedece podatke: u gradu je poginulo priblizno 1700 osoba (od toga 1.100 civila), vise od 4.000 je ranjeno, oko 5.000 je zarobljeno i odvedeno u logore u Srbiji, vise od 2.000 osoba jos se vode kao nestale - ali se pretpostavlja da ih je likvidirala srpska vojska nakon okupacije, sto potvrdjuju i medjunarodne organizacije koje su u Vukovaru i okolici locirale vise masovnih grobnica (sa stotinama ubijenih) na kojima okupacijske srbijanske vlasti ne dopustaju istrazivanja; tridesetak tisuca osoba nalazi se u progonstvu. Golemi vojni rezultati koje su ostvarili branitelji Vukovara nalaze se potpuno izvan dosadasnjih ratnih iskustava: unisteno je priblizno 500 srpskih oklopnih vozila (od toga oko 200 tankova i oko 100 oklopnih transportera), sruseno je izmedju 25 i 30 srpskih zrakoplova, broj mrtvih srpskih vojnika procjenjuje se na 10.000 - 15.000, a 25.000 - 30.000 ih je ranjeno. U Vukovarskoj bici broj unistenog oruzja i vojnika bitno je materijalno, politicki i vojno oslabio potencijal srbijanske osvajacke vojske, a pokraj toga, tromjesecno vezivanje ogromnih vojnih snaga agresora na uski prostor Vukovara dalo je dragocjenog vremena i prostora stvaranju i ustrojavanju Hrvatske vojske i drzave. Stoga jeVukovar - pokraj odlucujuce zasluge za obranu hrvatske drzave - postao simbolom hrvatskog otpora srpskoj ratnoj agresiji i sustava vrijednosti hrvatske drzave. Tijekom rujna 1991. srbijanska vojska je na svim bojistima djelovala mocnim oruzjima kojima je raspolagala; osvajala je ruralni prostor za ciju obranu hrvatska drzava tada nije imala snage, masakrirala je ili progonila civile nesrpske narodnosti, topnickim granatama i zrakoplovnim bombama razarala hrvatske gradove - gadjajuci prije svega bolnice, sakralne objekte, skole i objekte spomenicke bastine. Hrvatske vlasti i tada koriste svaku priliku za pregovaranje, pa je i u rujnu potpisano nekoliko “sporazuma o prekidu neprijateljstava”, koje je srbijanska vojska shvacala kao znak za jos brutalnije napadaje. Daljnja masovna masakriranja Hrvata izvrsila je srbijanska vojska na Banovini u selima Kraljevcani, Grabostani, Stubalj i Majur, te u podravskim selima Balinci, Cetekovci i Cojlug. Zatim, samo za vrijeme jednog topnickog napada u Osijeku je - pocetkom rujna 1991. poginulo 18 civila. Europska zajednica odredjuje da lord Carrington bude koordinator “Mirovne konferencije o Jugoslaviji”, koja je pocela zasjedati. Srbijanska vojska i dalje u serijama razara hrvatske gradove. U najjacoj i opcoj ofenzivi srbijanske vojske na Vukovar - od 14 - 20. rujna - branitelji su napadacu unistili priblizno 130 tankova i oklopnih transportera, a Trpinjska cesta dobila je naziv “groblje tankova”. Srbijanska vojska je tih dana okupirala Hrvatsku Kostajnicu i Petrinju, pocele su i prve uzbune u Zagrebu, Varazdinu i Cakovcu. Opstanak hrvatske drzave visio je o tankoj niti. Situacija na svim bojistima bila je izuzetno teska za branitelje, najvecim dijelom zbog nedostatka oruzja i streljiva. Stoga se vise nije moglo cekati, pa razlicite postrojbe hrvatske obrane i gradjanstvo - sredinom rujna 1991. godine - napokon odlucuju na podrucju Hrvatske preuzeti vojarne, skladista oruzja i ostale vojne objekte u kojima se nalazila JNA. Naime, od napada JNA na Sloveniju, u Hrvatskoj se odvija proces uglavnom spontanog suprotstavljanja hrvatskih gradjana prema vojnim objektima JNA (mirovni pokreti, pozivi na predaju, blokade, obustave opskrbe, povremena pucnjava itsl.). Taj proces je u rujnu prerastao u pravi rat za vojarne, u kojem je Hrvatska uspjela - do kraja rujna 1991. -zauzeti veliki broj (sedamdesetak) vojnih objekata, a medju njima su bila najbitnija skladista oruzja i vojarne u kojima su se nalazile velike kolicine oruzja. Kako bi se shvatila dotadasnja nenaoruzanost Hrvatske i znacaj tada osvojenog oruzja, dovoljno je reci kako je oruzje osvojeno u objektima koje je pokrivao varazdinski korpus JNA (74 tanka, 48 oklopnih gusjenicara, 18 oklopnih borbenih vozila, 10 visecjevnih bacaca, 6 topova, 18 haubica od 155 mm, 250 raznih vozila, velika kolicina pjesackih cijevi i streljiva) predstavljalo sedam puta jaci oruzani potencijal od oruzja kojim je cijela hrvatska drzava dotada raspolagala. To oruzje je - u odnosu na srbijanski vojni potencijal - bilo samo minimum s kojim se nije promijenio za Hrvarsku nepovoljan odnos snaga, ali je to oruzje postupno stiglo na sva hrvatska bojista, te ipak omogucilo silno motiviranim hrvatskim braniteljima zaustaviti daljnju okupaciju hrvatskog teritorija. Jedino su branitelji Vukovara, zbog jos dokraja neutvrdjenih razloga (najcesce se spominju pogrjesne procjene visokih casnika koji su iz JNA presli na hrvatsku stranu i koji su smatrali kako se Vukovar ionako ne moze obraniti, pa mu ne treba ni pomagati; te ratno profiterstvo, tj prodaja oruzja najpovoljnijem kupcu - tko god on bio) ostali bez prijeko potrebne podrske u oruzju i streljivu. O sve vecoj pogibelji kojoj je cijela Hrvatska bila izlozena svjedoci i podatak da je - sredinom rujna - konzulat SAD-a u Zagrebu pozvao svoje drzavljane da zbog vlastite sigurnosti napuste Hrvatsku. Krajem rujna Vijece sigurnosti UN-a je prihvatilo rezoluciju o embargu na isporuku oruzja za prostor Jugoslavije, sto je znacilo izravnu pomoc agresoru - koji je raspolagao oruzjem za desetgodisnji rat, a zrtvi je bitno smanjena mogucnost obrane. Na samom kraju rujna 1991. srbijanska vojska je zapocela pomorsku blokadu hrvatske obale i otoka, a nekoliko dana kasnije krenuli su topnicki, zracni i pomorski napadi na Dubrovnik i razaranje njegove starogradske jezgre. Srbijanski zrakoplovi su 7. listopada raketirali zagrebacke Banske dvore u kojima se nalazio hrvatski predsjednik. Dan kasnije, 8. listopada je povijesni dan za stvaranje hrvatske drzave; hrvatski Sabor je na svom zasjedanju - koje se zbog sigurnosnih razloga odrzalo u zgradi INA-e - donio odluku o raskidu svih drzavnih veza s Jugoslavijom. Odmah je provedena i opca mobilizacija u Hrvatskoj. Sredinom listopada srbijanska vojska je okupirala Cavtat i uskoro se nasla na prilazima opkoljenog Dubrovnika iz kojeg u svijet stizu apeli gradjana za pomoc. U Vukovaru je, 16. listopada 1991. poginuo legendarni branitelj - Blago Zadro. Uz nazocnost i posredovanje medjunarodnih promatraca srbijanska vojska je, 17. listopada, protjerala priblizno 5.000 Ilocana koji su potpuno opljacakani. Rat na svim bojistima vodi se nesmanjenom zestinom, a hrvatske gradove i dalje razara srbijansko topnistvo. Pocetkom studenog 1991. godine u slobodnim dijelovima Hrvatske nalazi se priblizno 300.000 prognanika. Na dan srpske okupacije razorenog Vukovara, 18. studenog, u dalmatinskom selu Skabrnji srbijanska vojska je masakrirala 74 starca hrvatske nacionalnosti, a nekoliko dana kasnije srusen je Maslenicki most, pa je juzna Hrvatska ostala bez kopnene veze s ostalim dijelovima drzave. U Zenevi je, 23. studenog 1991. potpisan sporazum o deblokadi vojarni JNA - uz povlacenje JNA i vecine oruzja iz Hrvatske.9 Kako je srbijanska vojska izvrsila agresiju i tijekom nje pocinila niz zlocina, te potpuno prekrsila nekoliko desetaka dogovorenih primirja, Ministarsko vijece EZ-a napokon je, 2. prosinca 1991. uvelo sankcije protiv Srbije i Crne Gore. Ali srbijanski ratni stroj se nije mogao zaustaviti pravnim ili gospodarskim nacinima. Nakon pada Vukovara, odlucujuce bitke vodile su se u zapadnoj Slavoniji, gdje je srbijanska vojska namjeravala presjeci Hrvatsku. Ali Hrvatska vojska je zaustavila srbijansku ofenzivu i uspjela - do 22. prosinca 1991. kada je potpisano primirje - osloboditi Papuk, Bilogoru i velik dio Psunja. Tako je ovdje uspostavljena fronta na koju je poslije dosao UNPROFOR (sektor Zapad). 1992. DO 1995. GODINA - POSTUPNO OSLOBADjANJE OKUPIRANIH PODRUCJA Protokom vremena - postupnim naoruzavanjem i ustrojem HV-a, te razvojem stanja na bojistima - postajalo je sve ociglednije da srbijanska vojska ima sve manje izgleda za slamanje hrvatske drzave, pa tijekom prosinca 1991. godine znatno raste medjunarodna djelatnost za okoncanje oruzanih sukoba. Povijesno iskustvo u slicnim okolnostima i daljnji razvoj situacije na prostoru bivse Jugoslavije pokazao je kako je ta djelatnost imala samo jedan cvrsti princip - uspostavljanje “statusa quo”, bez obzira na pravne i moralne cimbenike. Ovo je vazno istaknuti, jer samo uz uvazavanje ove cinjenice moguce je vidjeti kontinuitet logicnosti i dosljednosti odnosa medjunarodnih cimbenika prema dogadjajima na “prostoru bivse Jugoslavije”. To su izuzetno dobro znali srpski stratezi, pa jos ni danas - cetiri godine nakon “intenzivnog” angazmana medjunarodne zajednice - nisu odustali od primjene svih oblika nasilja za ostvarenje plana Velika Srbija. Tako je tijekom prosinca 1991. godine Vijece sigurnosti UN usvojilo Vanceov plan o UNPROFOR-u i UNPA; donesena je rezolucija 724 - o novoj promatrackoj misiji koja je dijelom i vojna; Ministarsko vijece EZ-a donijelo je “opci okvir za priznavanje novih drzava”; Njemacka i Austrija najavljuju priznavanje Hrvatske i Slovenije za 15. sijecnja 1992. godine. Srbijanska vojska stoga u prosincu 1991. godine poduzima najjace ofenzive na svim bojistima, kako bi u medjunarodni rasplet usla sa sto vise osvojenog hrvatskog teritorija. No, slom srbijanske ofenzive u zapadnoj Slavoniji oznacio je kraj vojnih mogucnosti Srbije za daljnja teritorijalna osvajanja u Hrvatskoj, pa je “zamrzavanje” postignutog - uz nazocnost medjunarodnog osiguranja (UNPROFOR) - bio strateski interes Srbije, kako bi mogla svom silom krenuti u agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Dan poslije nove, 1992. godine u Sarajevu je potpisan sporazum o prekidu vatre izmedju Hrvatske i JNA, uz nazocnost C. Vancea. No, iako Srbija nema snage za daljnje zauzimanje hrvatskog teritorija, i sljedecih godina nisu prestajali ucestali srbijanski topnicki napadaji na hrvatske gradove koji su im bili na dometu. Glavna svrha je vjerojatno bila u odvracanju hrvatske drzave od poduzimanja oslobodilackih akcija. Ratni zrakoplovi srbijanske vojske srusili su, 7. sijecnja 1992.godine helikopter Promatracke misije, kojom prigodom su poginula petorica clanova misije. Od sredine sijecnja zapocela je serija medjunarodnih priznanja Hrvatske kao samostalne drzave, a dva tjedna kasnije Hrvatska je u KESS-u dobila status promatraca. U drugoj polovici veljace 1992. Vijece sigurnosti UN-a je donijelo rezoluciju 743 o upucivanju mirovnih snaga u Hrvatsku, a pocetni mandat UNPROFOR-a odredjen je na godinu dana. Velikosrbijanski planovi, a jos vise njihove vojne, politicke i psiholoske pripreme nisu bile nikakva tajna, pa je svima u svijetu bilo jasno kako slijedi srbijanska agresija na Bosnu i Hercegovinu. Vjerojatno je stoga, 24. veljace 1992. godine u Lisabonu, EZ ponudila prijedlog rjesenja za BiH - stvaranje tri konstitutivne (nacionalne) jedinice na temelju tri posljednja popisa stanovnistva. Od tog vremena, u srediste svjetske sluzbene i nesluzbene pozornosti dolazi BiH na koju je Srbija - uz pomoc Srba iz same BiH - izvrsila oruzanu agresiju, s istim krvavim i razornim metodama i posljedicama koje su bile vec vidjene u napadajima na Hrvatsku. Srbijansko topnistvo iz Srbije, Crne Gore, BIH i sa okupiranih hrvatskih prostora nastavlja napadaje na hrvatske gradove, a na okupiranim hrvatskim podrucjima dovrsava se protjerivanje ili ubijanje preostalih Hrvata. Politicka djelatnost Hrvatske tijekom 1992. godine bila je u znaku djelovanja koja su hrvatsku afirmirala i ukljucivala u slozenu strukturu medjunarodnih organizacija, te u nastojanju da se hrvatski narod u BiH zastiti od srpske agresije. Krajem ozujka Hrvatska je primljena u clanstvo KESS-a. U travnju, kad je Srbija iz razlicitih smjerova krenula u osvajanje BiH, zestokim ratom zahvaceno je posavsko bojiste koje je dotada uglavnom bilo postedjeno jacih srbijanskih napadaja. Razlog takvog dogadjanja je taj, sto je uski posavski koridor - u ratom rastrganoj BiH - bio pupcana nit za svekoliku opskrbu srbijanske vojske u zapadnoj Bosni i (zapadnih) okupiranih dijelova Hrvatske. Bez osvajanja i kontrole posavskog koridora, nije bilo ni mogucnosti za stvaranje Velike Srbije, pa je stoga (hrvatska i BiH) Srbija velikim snagama napadala Posavinu. Tada je, od dalekometnih srbijanskih granata najvise stradavalo civilno stanovnistvo Slavonskog Broda. Srbijanska agresija na BiH donijela je i jedan teski gospodarski teret ionako znatno unistenim hrvatskim gospodarskim potencijalima - vec krajem travnja, u Hrvatskoj je utociste pronaslo priblizno 200.000 izbjeglica iz BiH, taj broj se stalno povecavao. Sve jaci napadaji srbijanske vojske na Hercegovinu ugrozili su opstanak Dubrovnika i njegovog sireg prostora, koji je dobrim dijelom otprije bio okupiran, pa HV - u svibnju i lipnju 1992. godine - poduzima veliku akciju na juznom bojistu, te oslobadja 27 naselja od Oslja do Plata i hercegovacko zaledje. Pocetkom svibnja 1992. Hrvatska je dobila status gosta u Vijecu Europe, a 22. svibnja je primljena u clanstvo UN-a. U tom mjesecu EZ povlaci svoje ambasadore iz Beograda, a Srbija je iskljucena iz KESS-a. Rezolucijom 757 Ujedinjenih naroda, od 30. svibnja, Srbiji i Crnoj Gori su uvedene sankcije. Sredinom svibnja UNPROFOR je preuzeo odgovornost u Istocnom sektoru, a postupno se to dogadja i u ostala tri sektora, tj. okupirana hrvatska podrucja. Boravak snaga UN-a na okupiranim podrucjima nije nimalo smetao srbijanskoj vojsci u protjerivanju nesrpskog pucanstva i topnickoj paljbi po hrvatskim gradovima, pa je sve vise postajalo jasno kako UNPROFOR nema ovlasti, namjeru, ni snagu za bilo kakvu ucinkovitost, a najmanje za ukljucivanje okupiranih hrvatskih dijelova u sastav hrvatske drzave. Stoga su to morale - u skladu s nepodnosljivoscu srbijanskog terora i medjunarodnih okolnosti - postupno uciniti hrvatske oruzane snage. Tijekom 1992. godine, u slobodnim dijelovima Hrvatske, u najtezoj situaciji nalazilo se pucanstvo Dalmacija, koje pokraj srbijanskih topnickih udara mora trpjeti sve nedace prometne izoliranosti. Kako bi dalmatinske gradove postedjela topnickih napadaja sa male udaljenosti, u lipnju 1992. godine HV brzim udarom oslobadja Miljevacku uzvisinu: sedam sela i 180 kvadratnih kilometara prostora, a zapljenjena je velika kolicina oruzja i streljiva. Potkraj sijecnja 1993. godine HV je “Maslenickom akcijom” oslobodila 13 naselja u zadarskom zaledju kako bi mogla poceti gradnja Maslenickog mosta koji su Srbi srusili 1991. godine. Pocetkom listopada 1992. godine - pod jos uvijek nejasnim okolnostima - Bosanski Brod je usla srbijanska vojska i na taj nacin ovladala posavskim koridorom, koji je produzio opstanak vecini okupiranih podrucja u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni. U drugoj polovici listopada srbijanska vojska se temeljem dogovora Tudjmana i Dobrice Cosica povlaci iz Konavala, pa je pod hrvatsku vlast vraceno 30 naselja izmedju Cavtata i Vitaljine. Buduci se nastavljaju srbijanski topnicki napadaji, HV je morala vojnom akcijom ocistiti jos i konavoska brda. U prvoj polovici rujna 1993. godine, HV je iznenadnom akcijom oslobodila Medacki dzep (Divoselo, Citluk i Pocitelj), odakle je srbijanska vojska ucestalo topnicki tukla Gospic. Nakon toga je proteklo punih dvadeset mjeseci u politickim i diplomatskim djelatnostima medjunarodne zajednice i grupa drzava, koje su produzenjima mandata UNPROFOR-u, brojnim rezolucijama, odlukama i patronatskim savjetima obecavale “mirnu reontegraciju” okupiranih hrvatskih podrucja, ali stvarna situacija pokazivala je samo ucvrscivanje postojeceg stanja. Osim toga, nevjerojatno dugu suzdrzanost hrvatske drzave od vojnog slamanja srbijanske okupacije uvjetovala je i sve dramaticniji i slozeniji razvoj dogadjanja u BiH. Dugo hrvatsko cekanje imalo je i jednu izrazito povoljnu okolnost - u medjuvremenu HV je znatno ojacala u ustroju i naoruzanju. Prag hrvatske izdrzljivosti napokon je pukao na samom pocetku svibnja 1995. godine, kada je u munjevitoj akciji “Bljesak” - koja je trajala nekoliko dana oslobodjen okupirani dio zapadne Slavonije. Nakon toga su srpskom topnistvu dostupni hrvatski gradovi (ukljucujuci i Zagreb) bili izlozeni zestokom granatiranju. Tri mjeseca poslije"Bljeska" HV je izvela jos brzu akciju - kasnije nazvanu “Oluja”- kojom je oslobodila cijeli okupirani teritorij, osim istocne Slavonije. POSLJEDICE SRBIJANSKE AGRESIJE NA HRVATSKU Svaki rad koji kronoloskim pristupom obradjuje zadani slijed dogadjanja nuzno sadrzava odredjenu razinu interpretativnosti, koja se u ovom prikazu srbijanske agresije na Hrvatsku nastojala svesti na sto je moguce manju mjeru. Ta interpretativnost, koja ukljucuje i vrijednosni odnos autora prema dogadjajima, nije mogla biti zaobidjena, niti je se namjeravalo prikrivati. Stoga, kao i zbog cinjenice da je razvijeni medijski svijet u izvjescivanju o srbijanskoj agresiji sadrzavao i jos sadrzava potpuno suprotstavljena politicko-interesna objasnjenja ili presucivanja, u zavrsnom dijelu rada vrijedno je navesti neke zbirne podatke, koji sami za sebe najvise govore i obja- snjavaju - koji je bio cilj i kakvu vrstu agresije je izvrsila Srbija. I pet godina nakon pocetka srbijanske agresije na Hrvatsku, a cetiri godine nakon zaustavljanja srbijanskog napredovanja u osvajanju hrvatskog prostora, primjecuje se izraziti nedostatak znanstvenih radova koji obradjuju tu slozenu temu u njenim uzrocima, tijeku i posljedicama. Ono sto je - kako na pojedince, tako i na Hrvatsku kao zajednicu - ostavilo najdublji trag jesu posljedice rata. I one posljedice koje se ogledaju u mjerljivim sastavnicama jos nisu potpuno ni evidentirane, tako da podatke koje cemo iznijeti ne treba uzeti kao konacne. Prema sluzbenim podacima, evidentirano je 10.668 gradjana RH koji su poginuli od izravnih ratnih djelovanja. Medju njima je vise od jedne trecine civila - od tog vise od 300 djece. Ranjeno je 37.180 ljudi (vise od trecine su civili - od toga vise od 1.000 djece). Sluzbeno je pokrenuto 7.827 zahtjeva za trazenjem nestalih, nasilno odvedenih ili zarobljenih osoba (od toga, 2.642 osobe su iz Vukovara). Antropoloski nalazi, iskazi svjedoka ili dokumenti svjedoce da je vise od 1.000 hrvatskih civila masakrirano. Samo u UNPA sektorima Istok i Jug - nakon dolaska UNPROFOR-a - ubijeno je vise od 600 civila, a 7.000 je protjerano. Jos jedanput valja naglasiti da ove tragicne brojke nisu konacne, jer se odnose samo na stradalnike koji su do kraja 1995. godine prosli sluzbenu proceduru verifikacije (primjerice, poginulima se smatraju osobe za koje postoje medicinska ili obdukcijska izvjesca). Dodatna teskoca je sto za pravljenje ove crne statistike nisu bila dostupna okupirana hrvatska podrucja, koja cine vise od 25 posto hrvatskog teritorija i na njima su bila najveca stradavanja. Prema izvjescima Vladina ureda za prognanike i izbjeglice, registrirani broj prognanika u Hrvatskoj iznosi 356.627. Tu nisu uracunate osobe koje su u vrijeme najzesceg rata 1991. godine - kao izbjeglice iz Hrvatske - tada boravile u inozemstvu, no taj broj se procjenjuje na 250.000, a 1994. godine u inozemstvu je evidentirano priblizno 60.000 izbjeglica iz Hrvatske. Brojke koje se odnose na izbjeglice iz BiH su sljedece: krajem 1992. godine u Hrvatskoj je boravilo 402.000 izbjeglica, a jos 700.000 je proslo kroz Hrvatsku - u trece zemlje. Samo oko 100.000 prognanika i izbjeglica je smjesteno u 501 smjestajnu jedinicu koja je napravljena ili prilagodjena za tu svrhu, a svi ostali borave u privatnom smjestaju. Kako bi se vidjela tezina ovih podataka, treba naglasiti da je broj hrvatskog stanovnistva na neokupiranom dijelu nesto veci od cetiri milijuna, a sredstva za skrb golemog broja prognanika i izbjeglica su: 70 posto iz drzavnog proracuna i 30 posto iz donacija. Prema dosad obradjenim podacima, izravne materijalne stete koje je Hrvatskoj ucinio rat iznose priblizno 28 miljardi USD. Unisteno je priblizno 30 posto gospodarstva, unisteno je ili osteceno vise od 160.000 stanova, stradalo je priblizno 600 naselja, okupirano je 1.067 naselja i 25 posto obradive povrsine. Broj razorenih ili pogodjenih bolnica, ambulanata i skola mjeri se u stotinama. Zavod za zastitu spomenika iznio je necjelovite podatke koji glase: medju unistenim naseljima 332 su povijesno spomenickog znacaja (ukljucujuci i 10 arheoloskih nalazista); razoreno je ili osteceno 660 pojedinacnih objekata koji su registrirani kao spomenici kulture - od toga 126 je svjetskog ili nacionalnog znacaja; razoreno je ili znatno osteceno 46 muzeja, 9 arhivskih zgrada, 22 biblioteke; nepoznata je sudbina sakralnih i privatnih zbirki, kao ni sudbina 18 muzeja na okupiranom podrucju - zna se da je u pet muzeja potpuno opljackan cjelovit fundus, koji je kasnije izlagan kao “srpska bastina”. Potpuno ili gotovo potpuno su razorene povijesne jezgre Vukovara, Vinkovaca, Lipika, Pakraca, Hrvatske Kostajnice i Petrinje; znatno su ostecene povijesne jezgre Osijeka, Karlovca, Gospica i Otocca; ostecene su povijesne jezgre Dubrovnika, Sibenika, Zadra, Splita i brojnih drugih manjih hrvatskih gradova. Povijesne jezgre Dubrovnika i Splita nalaze se na Uneskovoj listi svjetske bastine. Srbijanska vojska je napala 502 crkve i samostanske cjeline; 94 je potpuno razoreno, 98 tesko osteceno, 59 lakse osteceno, a stete za 103 sakralna objekta jos nije utvrdjena. Pokraj niza unistenih prirodnih okolisa stradali su i nacionalni parkovi Plitvicka jezera, Kopacki rit i Krka. Posebno tesku i dugorocnu posljedicu srbijanske agresije predstavljat ce priblizno dva milijuna mina koje je - uglavnom bez nacrta minskih polja - u Hrvatskoj postavila srbijanska vojska. Tome treba dodati i neeksplodirane granate, ciji postotak iznosi dvadeset posto od broja ispaljenih granata. Dovoljno je spomenuti kako je - u periodu od samo pet mjeseci poslije “Oluje” - poginulo vise od 400 civila koji su nakon cetiri godine progonstva samoinicijativno otisli vidjeti stanje svojih domova. IZVORI I LITERATURA Dnevni tisak (Hrvatska: Vecernji list, Vjesnik, Glas
Slavonije. Srbija:Politika, Vecernje novosti.) Doris Pack: Kukavicko ponasanje Zapada Sve obavijesti
oknjigama mozete dobiti putem E-Mail adrese: |
||||||
|| Povratak na vrh stranice||
Povratak na Home Page || O HIC-u || Vijesti || Usluge || |
