izdavalastvo-top.gif (16358 bytes)










email117.gif (367 bytes)

hic-info@hic.hr
© 1998 CIC.
All Rights Reserved

 

Medjunarodni znanstveni skup
"JUGOISTOCNA EUROPA 1918.-1995."

Naslovnica
Nakladnik: Hrvatska matica iseljenika i Hrvatski informativni centar
Za nakladnika: Ante Beljo
Strucni voditelj skupa: Dr. sc. Dragutin Pavlicevic
Urednik: Aleksander Ravlic
Graficki urednik: Gorana Benic - Hudin
Tisak: TARGA
Naklada:2000 komada
ISBN 953-6525-05-4

IMPRESUM

SADRZAJ

 

 


ALBANCI U SVJETLOSTI VANJSKE POLITIKE SRBIJE

Zef Mirdita

Knezevina Srbija do 1844. godine zapravo i nije imala neki razradjeni plan vanjske politike. Tek dolaskom Ilije Garasanina (16.I.1812.-15.VI.1874.) za ministra unutrasnjih poslova 23. IX. 1843. godine utvrdjuju se njezine smjernice. On je 1844. godine na osnovu ideja Adama Czartoryskog, vodje konzervativnog krila poljske emigracije, iznijete u spisu “Conseils sur la conduite ŕ suivre par la Serbie” i tzv. “Plana za slovensku politiku Srbije” Frana Zacha u kojem je izrazena koncepcija francuske diplomacije u rjesavanju “Istocnog pitanja”, sastavio “Nacertanije” - Program spoljasne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine - koji je vazio sve do 1918. godine, a u odredjenim nijansama i bitnim smjernicama sve do nasih dana. Osnovne paradigme toga programa jesu “istorijsko pravo zasnovano na tradiciji srpske srednjovjekovne drzave”.**1// Ovaj prvi pisani program vanjske politike Srbije trebao ju je predstaviti “Pijemontom” Juznoslavenske drzave, a oslanjanjem na Francusku i Veliku Britaniju, ona bi trebala biti snazna prepreka prodora Rusije na Sredozemlje.**2// Koliko god je polazio od nacela da “Balkan treba pripasti balkanskim narodima” s ciljem da “posle sloma Otomanskog carstva u Evropi treba spreciti da ga ne zameni neka Velika sila, pre svega Austrija”**3// u biti je cijeli Program bio koncipiran za stvaranje Velike Srbije odnosno Jugoslavije sa vodecom ulogom Srbije.**4//

Polazeci od nacela “Nacertanija” u Srbiji je, u ozujku 1849. godine donijet “ustav politicke propagande” koji se trebao ostvariti u “Slavensko-turskim zemljama” prema kojem su Bosna, Hercegovina, Crna Gora, juzna Srbija, novopazarski Sandzak, sjeverna Albanija, jugozapadna Bugarska, Dalmacija i predjeli hrvatsko-slovenske granice cinili jednu nerazdjeljivu cjelinu, jer su ta podrucja, po njemu bila nastanjena gotovo u potpunosti od jednoplemenika.**5//

Kako se je smatralo da se “Istocno pitanje” moze rijesiti jedino u suradnji s krscanskim narodima, Srbija stupa u kontakt s opatom Mirdita, Msgr. Gasperom Krasniqijem s ciljem da pridobije albanski katolicki elemenat u navodnom rjesavanju “Istocnog pitanja”. Istina, Msgr. Gasper Krasniqi je, suocen s cinjenicom da se albansko islamsko stanovnistvo bori protiv Turaka samo za socijalno i ekonomsko oslobodjenje, ali ne i za politicko, kontaktirao s Ilijom Garasaninom.**6// Medjutim, ciljevi su im bili razliciti. Naime, dok je I. Garasanin te kontakte smatrao sredstvom ostvarivanja namjera izlaska na more, Msgr. G. Krasniqi je nastojao da pomocu I. Garasanina, odnosno Srbije, organizira sveopci ustanak albanskog katolickog pucanstva, u prvom redu Mirdita, protiv Turaka, a za potpuno politicko oslobodjenje i osamostaljivanje albanskog naroda.**7// Dakako da se vanjska politika Srbije prema Albancima nije oslanjala samo na Mirdite nego i na age i begove koje je podmicivala kao sto je slucaj sa Ibrahimom Zajmiem iz Rozaja i Ali Agom iz Galica, te osobito obitelji Kryeziu (sc. Crnoglavica, Z.M.) sa Kosova i Esat pasom Toptani u Albaniji.**8//

No, unatoc tome, Srbija se u ostvarivanju programa “Nacertanija” suocavala s nepremostivim preprekama.

Prije svega stvaranjem drzave Albanije, od strane Velikih sila 28. XI.

1912. godine; cime se predsjednik SAD-a W. Wilson suprotstavio francusko-britanskom projektu izlaska Srbije, a preko nje i Rusije, na toplo more, koncepcija vanjske politike Srbije na sirem etnickom albanskom teritoriju bila je okrnjena. S druge strane, kako je vecina albanskog stanovnistva islamske vjeroispovijedi, Srbija je u ostvarivanju svoje vanjske politike, uz suradnju s vjerskim predstavnicima - hodzama koji su bili dobro potplaceni kao i s gore navedenim begovima i agama, nastavila s etnickim ciscenjem prostora juzne Srbije i to intenzivnim iseljavanjem Arnauta-muslimana koje je zapocelo jos za vrijeme Milosa Obrenovica.

Medjutim, prvo sistematsko etnicko ciscenje Albanaca-muslimana od strane Srbije je zapocelo jos 1878. godine. Naime, odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine Srbija postaje nezavisna i teritorijalno se siri prema jugu. Tako u okviru njezinog drzavnog teritorija sada ulaze Nis, Pirot, Leskovac, Vranje i Prokuplje.**9// Citavo albansko islamizirano pucanstvo, protjerano iz ovih krajeva, nastanjuje se na podrucju danasnjeg Kosova.

Suocena s posljedicama ove fatalne pogreske Srbija ce razradjivati planove i projekte, dakako prozete duhom “Nacertanija”, ktako da se oslobodi od ovog, inace bioloski veoma produktivnog, pucanstva. Ti ce se planovi naci i u djelima poznatog srpskog etnologa, Jovana Cvijica, a i u kasnijim elaboratima Ive Andrica i Vase Cubrilovica.

 

Za Jovana Cvijica odlukama Berlinskog kongresa “Srbija je opkoljena zemlja” a Srbi “uhapsen narod”.**10// Stoga je smatrao da Srbija mora izaci na more. U ostvarivanju te politike on je inzistirao na pravu Srbije na Kosovo i sjevernu Albaniju unatoc neslavenskom stanovnistvu tih teritorija. To je u stvari za njega bila “antietnografska nuznost” smatrajuci da su Albanci u sjevernoj Albaniji samo amalgam Albanaca i Srba.**11//

Ideja o izlasku na more, preko sjeverne Albanije, u Srbiji i njezinoj vanjskoj politici nikada nije nestala unatoc novonastaloj politickoj karti na tim podrucjima. Vlada kraljevine SHS polovinom 1921. godine potpisuje s prvacima Mirdite, konkretno s kucom Gjoni Markagjonia, ugovor o suradnji. Ovim je ugovorom bilo predvidjeno stvaranje slobodne mirditske republike koju je trebala braniti vojska drzave SHS i zastupati vlada u Beogradu.**12// Medjutim, u ostvarivanju tih planova je postojao “albanski klin” kojega je “Srbija pocela kresati - kako kaze V. Cubrilovic - jos u prvom ustanku, isterujuci najsevernija naselja albanska jos od Jagodine”.**13// Kako se rijesiti tog “klina”? Naime, asimilacija i kolonizacija nije dala trazene rezultate. jedino moguce sredstvo jest iseljavanje tog albanskog zivlja islamske vjeroispovijedi u Tursku i Albaniju cime bi se razbila etnicka homogenost teritorija juzne Srbije.

Smjernice u provodjenju tog etnickog ciscenja dao je Vasa Cubrilovic u svom predavanju odrzanom u Srpskom kulturnom klubu, 7.03.1937. godine, pod naslovom “Iseljavanje Arnauta”.**14// Gledano u kontekstu vremena, prijedlozi V. Cubrilovica bili su zasnovani na idejama “Nacertanija” odnosno na osnovama “istocne opcije” Nikole Pasica sto je podrazumijevalo izlazak na Egejsko more preko Soluna i osiguravanje Otrantskih vrata preko sjeverne Albanije.

U rjesavanju tog pitanja, V. Cubrilovic, preporucuje europske metode koje su se primjenjivale u slucaju grcko-turskog razmjenjivanja stanovnistva. S tom razlikom sto je u ovom slucaju to bio jednosmjeran hod. Preporucujuci upravo to on je aludirao na islamski mentalitet Albanaca koji se poistovjecivao s turskim narodom. To je jasno predvidjeno u cl. 1. “Konvencije” o reguliranju emigracije turskog stanovnistva sa podrucja juzne Srbije u Jugoslaviji, potpisanog 1938. godine, a koji kaze: “Ovim ugovorom identificiraju se jugoslavenski gradjani i turskog jezika i oni koji imaju tursku kulturu”.**15// Da bi se sto prije i sto efikasnije to sprovelo Vasa Cubrilovic kaze: “Treba upotrebiti sva diplomatska sredstva da se privoli Tirana da primi jedan deo nasih iseljenika (...) Tu ce biti Italija, koja ce stvar otezati ali novac u Tirani igra veliku ulogu (...) dati albanskoj vladi na znanje da mi necemo ni od cega prezati pri resavanju ovog pitanja, a ujedno staviti joj u izgled subvencije za kolonizaciju nad kojima se nece vrsiti kontrola, eventualno preko tajnih kanala, materijalno angazovati istaknute ljude u Tirani da se ne protive celome pitanju”.**16// Predlaze i nacin iseljavanja. Kako se igralo na religiozni osjecaj islamiziranog stanovnistva koje, kako V. Cubrilovic kaze: ”(...) uopste vrlo lako podlezu uticaju, narocito verskom, da su lakoverne, cak i fanaticne” predlaze da “je potrebno prvenstveno, za iseljavanje medju Arnautima, pridobiti njihovo svestenstvo i prve ljude od uticaja, ili novcem ili pretnjama.”**17// U tome su imali i velikog uspjeha. Nadalje je predlagao “pritisak drzavnog aparata” i “privredno ne priznavanje starih tapija”.**18// Pri tome je predlagao da “zenska deca moraju pohadjati osnovne skole” da se “kolonistima po potrebi treba podeliti oruzje”.**19// Treba raseljavati najprije sela jer su “ona stabilnija pa zato i opasnija”, ali treba goniti i srednji stalez i bogatiji koje treba iseliti “jer oni u svakom narodu cine kicmu”.**20// Treba ubrzati davanje putnih dokumenata,**21// a iseljena podrucja naseljavati Crnogorcima, Hercegovcima, Licanima i Krajisnicima.**22// Koliko god se taj plan i program ostvarivao, ipak, kako pokazuju cinjenice i dokazi dosadasnjih dogadjaja, nije uspio.

Zanimljivo je kako se i pristup Ive Andrica, slavnog pisca i nobelovca, ovome problemu tako reci u nicemu ne razlikuje od duha “Nacertanija”, pa i koncepcija Vase Cubrilovica. Njegov elaborat nosi datum 30. I. 1939. godine.**23// I u njemu se, izmedju ostaloga, izricito govori o podjeli Albanije izmedju Srbije i Grcke, odnosno Srbije i Italije sa ciljem da se izadje na Jadran. Naime, “Zivotni interes Jugoslavije - pise I. Andric - jeste da ne bude ugrozena na granici prema Juznoj Srbiji, niti prema Kosovu (naseljenom Arbanasima) niti prema Skadru i Crnoj Gori”, pa nastavlja “Podelom Arbanije nestalo bi privlacnog centra za arbanasku manjinu na Kosovu, koja bi se, u novoj situaciji, lakse asimilovala. Mi bi eventualno dobili jos 2-300.000 Arbanasa, ali su oni vecinom Katolici ciji odnos sa Arbanasima muslimanima nikad nije bio dobar. Pitanje iseljavanja Arbanasa muslimana u Tursku takodje bi se izvelo pod novim okolnostima, jer ne bi bilo nikakve jace akcije da se to sprecava”.**24// No, u ostvarivanju tih mjera, a osobito u podjeli Albanije, ispreplitali su se interesi Velikih sila, a u prvome redu interesi Italije.**25// K tome je jos buknuo Drugi svjetski rat i svi su planovi, osobito oni oko podjele Albanije i iseljavanja Turaka i Albanaca u Tursku, stali a jugoslavenska drzava je ostala Turskoj duzna oko 800.000 dinara.

Iz svega sto je naprijed receno jasno se vidi da su spomenuti elaborati oko etnickog ciscenja, a i same “Nacertanije” bili usmjereni samo na albansko islamizirano stanovnistvo.**26//

Ocekivalo bi se da je “bratska” antifasisticka borba oslobodila suborce od ideja etnickih ciscenja jugoslavenskih teritorija nastanjenih nacionalnim manjinama. Dapace. Citajuci referat Vase Cubrilovica o pitanju nacionalnih manjina i nacinu rjesavanja istih, koji je odrzao 3. XI. 1944. godine pred najvisim drzavnim i partijskim rukovodstvom nove Jugoslavije, vidi se kako se osim u terminologiji u nicemu drugom i ne razlikuje od onoga iz 1937. godine.**27// Moze se slobodno reci kako je ostvareno tako reci u cijelosti, sto je u tom refertu zahtijevano.

Naime, 1952. godine problematizira se pitanje postanka kategorije turske etnicke manjine na Kosovu koji za vrijeme NOR-a i NOP-a nije figurirala. Otpor tome se gusi hapsenjima i raznim sudskim procesima. Godine 1955. organizira se skupljanje oruzja od Albanaca, kojom prigodom mnogi stradavaju. Pocinje masovno emigriranje Albanaca islamske vjeroispovijedi u Tursku. Do 1966. godine, dokada su zapravo Albanci bili gradjani drugoga reda, iselilo se sa Kosova, pa i Makedonije oko 200.000 Albanaca u Tursku.**28// Tek od mjeseca srpnja 1966. godine, kada sa politicke scene silazi A. Rankovic situacija se donekle pocinje mijenjati. Na rukovodeca mjesta u znacajnim institucijama drzave kao sto su u sudstvu, unutrasnjim poslovima, upravno-pravnim organima dolaze Albanci.

Medjutim, kako se gore navedeni elaborati, kao sto je receno, odnose samo na albansko islamizirano stanovnistvo, samo se po sebi namece pitanje polozaja Albanaca katolika. U albanskoj historiografskoj literaturi ovo se pitanje i ne postavlja osim ako se treba istaci njihova “reakcionarska” uloga u pokretu za nacionalno oslobodjenje, kao napr. stvaranje “Mirditske republike" 1921. godine itd.

No, ipak polozaj katolika Albanaca nije bio nista bolji od njihove subrace po krvi. Zapravo, slobodno se moze reci da su oni bili izmedju cekica i nakovnja.

Naime, unatoc cinjenici sto su katolici-Albanci nakon Berlinskog kongresa 1878. godine potpali pod protektorat Austro-Ugarske Monarhije,**29// ipak su pod stalnim pritiskom Srbije i Crne Gore. Prisiljava ih se na konvertiranje na pravoslavlje. Tako je iz djakovacke oblasti 1913. godine prevedeno u pravoslavlje oko 12000 Albanaca katolika.**30// Sistematski se proganja katolicki kler. Prizrenski biskup Lazar Mjeda prisiljen je 5. studenoga 1911. godine napustiti Prizren i otici u Skadar.**31// Biskupska stolica ostaje prazna sve do 29. listopada 1924. godine kada se za biskupa imenuje Slovenac (sic!), Ivan Gnidovec koji 1934. godine prelazi u Skopje. Zrtva konvertiranja katolika-Albanaca jest i ubojstvo Luidja Palica, zupnika iz Glodjana kod Peci, 22. II. 1913. godine,**32// dok 14. listopada 1929. godine pada zrtva urote na putu za Zjum o. Shtjefen Konstantin Gjeçovi - Kryeziu. Albansko seosko pucanstvo katolicke vjeroispovijedi nije izuzeto od agrarne reforme, a niti od drugih mjera koje su primjenjivane nad Albancima-muslimanima. Katolicki kler suprotstavlja se ovom nacinu maltretiranja i proganjanja. Suoceni sa svim tim nedjelima policije rezima Kraljevine Jugoslavije nad neduznim albanskim stanovnistvom, kako muslimanima tako i katolicima, tri svecenika: Don Gjon Bisaku, rodom iz Prizrena i zupnik u Becu kod Djakovice, Don Shtjefen Kurti, takodjer iz Prizrena, zupnik u Novosello kod Djakovice i Don Luigj Gashi, iz Skopja, zupnik u Smacu kod Djakovice, 5. svibnja 1930. godine salju Memorandum, generalnom tajniku Lige naroda u Zenevi, g. Ericu Drumondu, u kojem opisuju sve strahote sto prozivljava albansko pucanstvo bez obzira na vjeroispovijed od strane drzavne vlasti.**33// Zbog te njihove “drskosti” oni su bili primorani emigrirati u Albaniju.**34// Pri tome treba reci takodjer, da je albanski katolicki elemenat u Kraljevini Jugoslaviji bio potpuno odstranjen iz politickih i upravno-pravnih organa vlasti. Vjerska podvojenost perfidno se je koristila u sijanju nepovjerenja izmedju samih Albanaca. Iako se vjerske proturjecnosti nisu javno manifestirale, one su ipak postojale.**35//

Polozaj se Albanaca-katolika nije promijenio niti u novoj Jugoslaviji. Dapace, novonadosla vlast se je odmah okomila na vidjenije gradjanske obitelji katolika, a od mnogih je po jedan clan ili strijeljan ili pak camio po zatvorima i to zbog “sudjelovanja” u vlasti za vrijeme talijanske i njemacke okupacije Kosova i Albanije ili pak zbog “ratnog” profiterstva. To je dalo povoda da se odmah pocinju iseljavati s cijelom obitelji, najprije u Australiju a zatim u Hrvatsku. To je iseljavanje zapocelo i odvijalo se izmedju 1946.-1955. godine i to uglavnom iz Prizrena. Urosevca, Peci, Djakovice i Skopja.

Drugi je val zapoceo krajem 1950-ih i traje sve do kraja 1960-ih godina. On je zahvatio preostalo gradsko i seosko stanovnistvo i to su uglavnom filigranisti i zlatari koji se useljavaju po Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Istri i drugim gradovima Hrvatske. Ovo useljavanje, barem sto se tice Hrvatske, biva potpomognuto od strane drzavnih vlasti olaksavanjem u otvaranju radnji i to na najboljim mjestima.

Treci pak val odvija se tijekom 1970-ih godina sve do kraja 1981. godine. U tom su valu uglavnom obuhvacene seoske strukture sa citavim obiteljima, osobito iz djakovackog kraja i okolice Kline, kada odlaze u SAD. Zacudo, to je razdoblje kada vlada albanska garnitura bilo u partijskim ili drzavnim organima. Zanimljivo bi bilo istraziti zbog cega je do toga doslo... U tim godinama odvija se masovno iseljavanje i iz Crne Gore i to uglavnom u SAD i to, kako omladine, tako i cijelih obitelji.

Medjutim, najmasovnije iseljavanje i to najvitalnijeg albanskog stanovnistva, kako muslimanskog, tako i katolickog, odvija se od 1981.-1992. godine. Smatra se da je, izbjegavanjem vojne obveze, Kosovo napustilo oko 350.000 mladih koji su se nasli u bijelom svijetu bez mogucnosti povratka. Svakako da ovdje nisam spomenuo odlazak u Zapadnu Europu kao "gastarbeitera". Taj je fenomen bio karakteristican, od 1960-ih godina, za cijelu socijalisticku Jugoslaviju.

Sto reci na kraju svega ovoga? Svjestan sam da je prerano raspravljati i davati odredjene ocjene o nekim problemima koji su ovdje samo natuknuti i to osobito onih od 1986. godine do danas. Prihvacajuci poziv da nesto kazem u svezi problema “etnickog ciscenja” koji u povijesti nije nov i specifican samo za narode Balkana, onda moram reci da mi nije bila namjera da se bavim problemom politicke buducnosti Kosova, a ponajmanje da dajem neke pretpostavke. To u stvari i nije moja opcija, a niti moja profesija. Medjutim, ipak smatram da su metode izlozene u gore navedenim elaboratima u suvremenim drustvenim i novim medjunarodnim odnosima neprimjenjive i kontraproduktivne. Uostalom, i u samom “Memorandumu SANU” izricito pise: “U modernom drustvu je svako politicko ugnjetavanje i diskriminacija na nacionalnoj osnovi civilizacijsko neprihvatljivo”.**36 Za zaliti je samo sto je praksa sasvim suprotna. Zasigurno je da se time nece rijesiti albansko pitanje na podrucju bivse Jugoslavije, i na Balkanu uopce, bez obzira na to sto se jasno uocava da je u Europi problem Albanaca degradiran s obzirom na problem saomoodredjenja naroda kao jednom cistom problemu prava covjeka. Ali takodjer smatram, kako se gore navedeni, problemi ne mogu rjesavati na osnovu odredjenih vidjenja proslosti. Jer, “Covjek koji nije u stanju suprotstaviti se svojoj proslosti - kaze Schelling - on je nema ili ne moze izaci iz nje i stalno zivi u njoj.”

Mr. Zdravko Dizdar: Cetnicki zlocini genocida nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini i Hrvatima u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskoga rata


Sve obavijesti oknjigama mozete dobiti putem E-Mail adrese:
email117.gif (367 bytes)
knjige@hic.hr

 

|| Povratak na vrh stranice|| Povratak na Home Page || O HIC-u || Vijesti || Usluge ||
|| Projekti || Izdavacka djelatnost || Kontakti || Linkovi |
|