        
|
|
KONAVOSKA PREVLAKA U SREDISTU DIJELA EUROPSKE DIPLOMACIJE Prof. dr. Stjepo Obad Poluotok Prevlaka, kako se u novije vrijeme naziva rt Ostro, Ostra ili Ponta Ostra kako ga Konavljani nazivaju, u srednjem vijeku nalazi se u okviru zupe Vitaljine ili Vitaline, koja se prvi put u povijesti spominje u desetom stoljecu. Vise vijesti o njoj ima u cetrnaestom stoljecu. U kasnom srednjem vijeku Vitaljina je uze povezana s ostalim Konavlima, koje s njom tvore siru zemljopisnu, gospodarsku, etnicku i vjersku cjelinu. Granice Vitaljine s Prevlakom znaju se preciznije godine 1391., osobito godine 1419. prigodom prodaje istocnih Konavala i Vitaljine, koji su bili u posjedu bosansko-hercegovackog velikasa Sandalja Hranica, Dubrovcanima. U kupoprodajnom ugovoru, izmedju ostalog, stoji da to podrucje prelazi u posjed Dubrovcana “na vike vika”. Poput ostalih Konavala i poluotok Prevlaka je podijeljen dubrovackoj vlasteli i gradjanima, ciju zemlju ce u buduce obradjivati seljaci-kmetovi iz sela Vitaljine. Za trajanja dubrovacke drzave Prevlaka je predvidjena i kao skloniste Konavljanima zbog upada pripadnika brdskih plemena iz zaledja konavoskoga sjeveroistoka. Od ranog osamnaestog stoljeca Dubrovacka Republika se razdvaja od mletacke Dalmacije i mletacke Boke kotorske koridorima Sutorinom i Klekom. Od tada osmanlijska Hercegovina s jedne i druge strane dubrovacke drzave silazi na more i okruzuje je s tri strane, sve do njezina pada godine 1808. I za kasnijih drzava na ovom podrucju, Napoleonove Francuske, Austrije, odnosno Austrougarske monarhisticke i socijalisticke Jugoslavije, granica Konavala s Prevlakom, prema susjedima na jugoistoku, se ne mijenja. Na strategijskom znacenju Prevlaka dobiva prvi put za sukoba interesa velikih sila na istocnom Jadranu u ranom devetnaestom stoljecu. Da bi sprijecila izlaz ruske flote iz Bokokotorskog zaljeva prema Dubrovniku, francuske pomorske snage iskrcale su se na Prevlaku (1806.), ali su se ubrzo morale povuci zbog prijetnji ruskog admirala Senjavina u Boki kotorskoj. U sukobu francuskih i ruskih interesa u tom dijelu istocnog Jadrana, dubrovacko podrucje, osobito Konavle, je opljackano i popaljeno, a mnogi nevini stanovnici pogubljeni od strane Crnogoraca, bokeljskih i istocnohercegovackih Srba, koje je u nadiranju prema Dubrovniku pratila i pomagala ruska flota s mora. Pridosle francuske kopnene snage prisilile su jedne i druge na povlacenje, tako da ce podrucje bivse Dubrovacke Republike s Prevlakom i Boka kotorska uci u sastav Napoleonove Francuske. Porazom Francuske u Europi (1813.), sile pobjednice skrojile su na Beckom kongresu novu kartu Europe po kojoj Dalmacija i Istra ulaze u sastav Austrije, odnosno Austrougarske i u okviru nje ostaju sve do godine 1918. Nova Kraljevina Dalmacija prostirala se od Raba i Karlobaga na sjeveru do Budve na jugu, a od Berlinskog kongresa (1878.) sve do Spica, nedaleko od Bara. Prema tome i bivse podrucje Dubrovacke Republike s Prevlakom je uslo u Kraljevinu Dalmaciju i kao most povezalo uzu Dalmaciju i Boku kotorsku u siru administrativno-politicku cjelinu. Prvom modernom izmjerom zemljista u Dalmaciji, dvadesetih i tridesetih godina proslog stoljeca, u Konavlima i Prevlaci godine 1837., prijasnja granica iz petnaestoga stoljeca prema susjedima na jugoistoku Konavala ponovo je potvrdjena i kretala se od rta Kobila po kotama brda Kosara, ili kako je Vitaljani nazivaju Montanja, do nedaleko sela Plocice, potom preko brda Gumanca na Debeli Brijeg, zatim potokom prema sjeveru, da bi skrenula prema istoku, te kotama brda Bjelotine do toponima Kunak, gdje je granica Konavala s Hercegovinom. Za austrijske, odnosno austrougarske uprave, Prevlaka dobiva stratesko znacenje i to tako sto je sredinom pedesetih godina na njezinu vrhu izgradjena tvrdjava (For), potom svjetionik, mol i cesta, sve u vojne svrhe. Otada je u tvrdjavi stalna vojna posada koja ostaje sve do raspada Monarhije godine 1918. Znacenje Prevlake je poraslo za sukoba interesa velikih sila u Prvom svjetskom ratu. Naime, tajnim ugovorom u Londonu sile Antante obecale su Italiji dio istocnog Jadrana, te su njezini ratni brodovi pokusali onemoguciti dovoz oruzja, streljiva, hrane i vojske u austrougarsku vojnu bazu u Boki kotorskoj. Prevlaka je dobila na znacenju da brani ulaz u Bokokotorski zaljev, ali i talijansko iskrcavanje u luke Cavtat i Molunat u Konavlima. Austrougarske vojne i civilne vlasti zeljele su uci u posjed Prevlake, izvrsile su procjenu cestica zemlje, cija vrijednost je iznosila 290.145,62 austrougarskih kruna u zlatu. Vlasti su bile spremne navedenu svotu isplatiti vlasnicima u selu Vitaljini i Popovskom zboru u Dubrovniku, ali je u medjuvremenu rat zavrsio, Austrougarska kao drzava propala, te je time ovaj postupak prekinut. U novoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, jugoslavenska vojska je zaposjela vrh Prevlake i u medjuratnom razdoblju postupno se sirila prema sredini poluotoka, podizuci nove zgrade, drugi mol u unutrasnjem moru, vojne hangare itd. Vitaljskim seljacima je uskracivana obrada zemlje i skupljanje plodova. Oni su se u vise navrata tuzili civilnim i vojnim vlastima na svim razinama, pa cak i predsjedniku Vlade Petru Zivkovicu i kralju Aleksandru Karadjordjevicu. Navodili su, izmedju ostaloga, da su im cestice zemlje na Prevlaci izvor zivota, da placaju porez na zemlju koju ne obradjuju, te da su mnogi dovedeni do prosjackog stapa. Sva trazenja bila su uzaludna. Nekoliko vitaljskih obitelji koje su bili kmetovi Popovskoga zbora u Dubrovniku, vise na papiru, agrarnom reformom (1931.) dobili su zemlju u vlastiti posjed, te je time citava Prevlaka bila u posjedu vitaljskih seljaka. Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, susjedna Boka kotorska je nasilno otrgnuta od Dalmacije s kojom je stoljecima administrativno, gospodarski, civilizacijski i kulturno zivjela i prikljucena Zetskoj oblasti (1922.), potom Zetskoj banovini (1929.), znaci Crnoj Gori. Tako je visestoljetna povijesna granica izmedju mletacke, austrijske, francuske, ponovo austrijske, odnosno austrougarske Dalmacije, jedne od triju hrvatskih zemalja, prema Crnoj Gori, nasilno prekinuta i pomaknuta prema zapadu, na staru granicu koja dijeli Konavle i Sutorinu, sljemenom brda Kosare (Montanje), Gumanca, Debelog Brijega i Bjelotine. Za Drugog svjetskog rata istocna polovina Konavala s Prevlakom i Boka kotorska nalaze se pod talijanskom okupacijom. Na Prevlaci se nalazila talijanska vojna posada i logor u kojega su dovodili antifasiste, uglavnom iz primorskih krajeva. Poslije pada fasisticke Italije na Prevlaci su Nijemci, gotovo sve do kraja rata kada su je oslobodili hrvatski partizani. Za rata su seljaci nesmetano obradjivali zemlju na Prevlaci i ubirali plodine. I u prvim poslijeratnim godinama seljaci Vitaljine su obradjivali slobodne cestice zemlje na Prevlaci, a one na kojima su se nalazili vojni objekti nisu bile pristupacne za obradu i ispasu. Od godine 1951. do 1954. Jugoslavenska narodna armija je placala najam seljacima na cijim cesticama su se nalazili vojni objekti. Posebnim rjesenjem (1953.) Drzavni sekretarijat za poslove narodne odbrane u Beogradu je odredjen za organ upravljanja cesticama zemljista i vojnim objektima na vrhu Prevlake. Dvije godine kasnije zabranjen je pristup seljacima na Prevlaku i obustavljena isplata najma onim seljacima iz Vitaljine na cijim cesticama su vojni objekti. Seljaci se tuze civilnim i vojnim vlastima i mole da se izvrsi isplata za “oduzeto zemljiste” ili da im se vrati u posjed i obradu, buduci da i dalje drzavi placaju porez. Sve je bilo uzaludno. Konacno, 15. prosinca 1958., Drzavni sekretarijat za poslove narodne odbrane donosi rjesenje u kojemu se izmedju ostaloga kaze da se o nekretninama u katastarskoj opcini Vitaljina, dakle i Prevlaci, odredjuje “kao organ upravljanja Drzavni sekretarijat za poslove narodne odbrane”. Kotarski sud u Dubrovniku kao zemljoknjizni sud, trebao je izvrsiti uknjizenje. To je i ucinjeno. Uzaludne su bile zalbe seljaka Okruznom sudu u Dubrovniku i Vrhovnom sudu u Zagrebu. Ovaj posljednji je izmedju ostalog odgovorio da je rjesenje Okruznog suda “konacno i pravomocno”. Buduci vise nije bilo pravnog lijeka, seljaci se obracaju nekim poznatim generalima i admiralima, koji su im obecavali da ce se zauzeti, ali od svega toga nije bilo nista. Obratili su se i jednom od najistaknutijih crnogorskih celnika Blazi Jovanovicu, koji im je izmedju ostaloga odgovorio: “Vi ste u pravu, ali ste nejaki”. Na kraju su odlucili posjetiti Josipa Broza Tita u Beograd i potuziti mu se na postupak vojnih vlasti, ali nisu mogli skupiti dovoljno novaca za podmirenje putnih troskova i boravka, te su na kraju odustali. I tako su vitaljski seljaci u konacnici izgubili i zemlju i novac. Nakon Drugoga svjetskog rata, razmjenom teritorija izmedju Vlade Narodne republike Bosne i Hercegovine i Vlade Narodne Republike Crne Gore, hercegovacka Sutorina je pripala Crnoj Gori, te ubuduce Narodna republika Hrvatska, odnosno Socijalisticka Republika Hrvatska i danas neovisna i suverena drzava Republika Hrvatska granici sa Crnom Gorom, po istim kotama obiljezenim u katastrima petnaestoga i devetnaestoga stoljeca. Stvaranjem samostalne i neovisne hrvatske drzave, poslije visestranackih i demokratskih izbora, postavilo se pitanje daljega opstanka jugovojske na njezinu podrucju, pa prema tomu i na Prevlaci. Jos u srpnju 1991. oko sela Vitaljine Jugoslavenska narodna armija postavila je tri mitraljeska gnijezda, kojih prije nije bilo. Prva provokacija dogodila se 13. rujna 1991. kada je s kote Ilinica napadnut kombi hrvatske policije, koji se cestom iz Dubrovnika prublizavao Vitaljini. To se je ponovilo i sljedecih dana. U nedjelju 22. rujna 1991. s iste kote jugovojska je mitraljeskom vatrom napala seljane Vitaljine koji se obicno nedjeljom u poslijepodnevnim satima okupe u sredistu sela zvanom Greben. Narod se je razbjezao i nitko nije poginuo. Uplaseni narod sljedecih dana napustao je domove i povlacio se prema Cavtatu i Dubrovniku. Provokacije su se nastavljale i sljedecih dana na nacin da su pripadnici jugovojske, po dogovoru, pucali jedni na druge, da bi mogli optuziti “ustase” iz Vitaljine da ih napadaju. Medjutim, narod Vitaljine je takoreci bio goloruk. Vojska Jugoslavije se posluzila razlicitim izmisljotinama, poznatim iz povijesti ratovanja, kako bi time potpirivala crnogorsku i srpsku javnost protiv Hrvata u dubrovackom kraju i time opravdala opci napad na ovo podrucje 1. listopada 1991. Jugovojska je napala Konavle s crnogorske i hercegovacke strane, s kopna, mora i zraka, tako da je vecina naroda napustila domove i povukla se u Cavtat, Dubrovnik i druge hrvatske gradove. Jedna skupina od cetrdeset Konavljana odmetnula se u brda da brani rodni kraj. Vise stotina domova je opljackano i spaljeno, mnoge osobe pohvatane, odvedene u logore Morinje i Bilecu, gdje su maltretirani, tako da je nekolicina oboljela i umrla a drugi ubijeni. Poslije jednogodisnje okupacije dubrovacke okolice i granatiranja Dubrovnika, u vise navrata, doslo je do dogovora izmedju predsjednika hrvatske drzave dr. Franje Tudjmana i predsjednika tzv. Savezne Republike Jugoslavije Dobrice Cosica u Zenevi, po kojemu se jugovojska morala povuci iz dubrovackog kraja i to je prvi slucaj da se je jugovojska, po dogovoru, morala povuci s hrvatskoga drzavnog teritorija s tim da poluotok Prevlaka ostane pod kontrolom promatraca Ujedinjenih naroda. Posljednjih godina cuje se i cita u sredstvima priopcavanja naglaseno velikosrpsko svojatanje poluotoka Prevlake, i ne samo nje, u juznoj Hrvatskoj, kako bi istocna Hercegovina time dobila izlaz na more. Buduci da Prevlaka s ostalim Konavlima od srednjega vijeka zemljopisno, katastarski, upravno, sudski, crkveno, vjerski i nacionalno, pripada Dubrovniku, Dalmaciji i Hrvatskoj, istocna Hercegovina ima svoj gotovo dvjestopedesetgodisnji izlaz na more u Sutorini, s kojom Prevlaka i ostale Konavle nikada u povijesti nisu bili u politickoj zajednici. Crnoj Gori Prevlaka nikada nije pripadala, niti joj treba, kako to izjavljuju predstavnici crnogorske liberalne oporbe, a Srbija preko Crne Gore neposredno i posredno ima izlaz na more. Diplomati i politicari morali bi znati i voditi racuna o povijesnom i prirodnom pravu te osnovnim ljudskim pravima visestoljetnih obradjivaca i danas vlasnika zemlje na poluotoku Prevlaci, od koje zive i zbog koje se pola stoljeca raseljavaju, ali i interesima hrvatske drzave na ovom njezinu krajnjem juznom dijelu ciji su oni gradjani. Raspadom bivse Jugoslavije, na ovom prostoru susrecu se dvije nove drzavne realnosti: Republika Hrvatska i Republika Crna Gora, te bi ponajbolje bilo da ovaj prostor s jedne i druge strane granice ubuduce bude oaza mira, cimbenik stabilnosti, bogomdano podrucje za odmor domacih i stranih turista, a ne potencijalno ratno zariste, sto oba naroda, hrvatski i crnogorski, to i ne zele. Sve obavijesti
oknjigama mozete dobiti putem E-Mail adrese: |
||||||
|| Povratak na vrh stranice||
Povratak na Home Page || O HIC-u || Vijesti || Usluge || |
