Ante Beljo:
Dobro jutro! Danas je treci, zakljucni dan nasih rasprava. I dok smo u prva dva dana saslusali uglavnom predavace s podrucja Hrvatske i nekih republika bivse Jugoslavije, danas cemo najprije dati rijec nasim gostima iz drugih zemalja, poglavito iz Velike Britanije, Kanade, SAD-a i Svedske. Oni ce nam iznijeti svoja stajalista o zbivanjima na ovom prostoru u posljednje stoljece i pol s tezistem na onom sto se danas dogada.

Najprije cu pokusati zbrojiti ono sto smo culi u posljednja dva dana, ono sto bi se moglo nazvati zajednickim nazivnikom u povijesti ovog dijela srednje Europe i Balkanskog poluotoka gdje su se oduvijek sukobljavali interesi Istoka i Zapada od podjele Zapadnog i Istocnog Rimskog Carstva, preko odnosa Franacke drzave i Bizanta, istocnog pravoslavlja i zapadnog katolicanstva, Rima i Bizanta. Granica tih dvaju svjetova bila je i ostala do danas rijeka Drina koja odvaja istocni od zapadnog dijela Balkanskog poluotoka, te Srbiju od Bosne i Hercegovine.

U srednjem vijeku tu su se sukobljavali Bizant, Bugarska i Srbija na istocnom dijelu Balkana, s Ugarskom, Hrvatskom i Bosnom na zapadnom dijelu; odnosno Ugarsko-hrvatskim kraljevstvom koje je od 1102. pod jednom krunom okupljalo Madarsku, Hrvatsku (sa Slavonijom i Dalmacijom) i Bosnu s Hercegovinom. Treba istaknuti da u to vrijeme vlast Srbije gotovo nikad nije prelazila rijeku Drinu, pa da cak i Beograd, danas glavni srpski grad nije do 19. st. bio u srpskom posjedu.

Tijekom turskih osvajanja u 15. i 16. st. naselili su se u Bosnu, Hercegovinu i Hrvatsku neslavenski Vlasi, preostali potomci prastarih stanovnika Balkana, koji su se zbog iste pravoslavne vjere u drugoj polovici 19. st. proglasili Srbima i zajedno s novouspostavljenom Knezevinom, kasnije Kraljevinom Srbijom poceli, u punom suglasju s Pravoslavnom crkvom, raditi na sirenju Srbije i stvaranju Velike Srbije. Taj plan je sustavno provoden od 1844. godine, a poglavito od 1918. kad je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1929. nazvana Jugoslavijom.

Tek od 1918. u toj formalno zajednickoj drzavi, srpska vlast se prosirila na zapad preko Drine, zaposjela dijelove sredisnje Europe. Srbima je ta neprirodna i nesretna drzavna tvorevina, spoj ostatka Istoka i Zapada, katolicanstva, pravoslavlja i islama, vise jezika, naroda i kultura, posluzila kao privremena posluga za stvaranje Velike Srbije. Dakle, od jedne plemenite ideje o zajednici jugoslavenskih naroda, izrodila se zelja za hegemonijom Srba nad ostalim narodima.

Prva Jugoslavija, obicno zvana monaharistickom, raspala se u ratu 1941., a nova, druga ili socijalisticka, koja je nastala u istom ratu, nestala je u demokratskim procesima od 1989. do 1992., kad je nestalo i niz drugih slicnih drzava i komunizma kao sustava. I kao sto su Prvi svjetski rat iskoristili za stvaranje prve, Drugi svjetski rat za nastajanje druge Jugoslavije, pokusali su ideolozi Velike Srbije te globalno-politicke promjene u istocnoj Europi iskoristiti za nastanak trece Jugoslavije. Za nju su poslije odvajanja Slovenije planirali granicu u zapadnoj Hrvatskoj, tj sve istocno od Virovitice do Karlovca, Ogulina, Karlobaga, a to je upravo crta do koje su dosla turska osvajanja i do koje su u Hrvatsku dosli s Turcima i Vlasi, kasnije Srbi, koji su od kraja 16. st. do potkraj 19. st. sluzili kao austrijski granicari u Vojnoj krajini.

Ipak, to se nije dogodilo, zahvaljujuci poglavito otporu hrvatskog naroda, koji je i tada, za razliku od Srba, kao i u turskim osvajanjima zadrzao svoju drzavu. U tom otporu pridruzili su se i drugi bivsi jugoslavenski narodi (Slovenci, Albanci, Hrvati i Muslimani Bosne i Hercegovine, ali i nacionalne manjine). Iako su u prvi mah bili protiv razbijanja Jugoslavije, i zapadne demokracije podrzale su kasnije zapravo nacionalno-oslobodilacki rat nesrpskih naroda, priznale 1992. novonastale drzave poput Slovenije, Hrvatske, Makedonije, Bosne i Hercegovine. Sve je zapocelo jos 1989. godine na Kosovu gdje je Srbija s Milosevicem slavila 600 godina Kosovske bitke, svoga najveceg poraza u povijesti. A kako sada stoje stvari, izgleda da ce sve u toj jugo-blakanskoj krizi i zavrsiti na Kosovu gdje je Milosevic otvoreno najavio agresiju.

Ujedinjeni narodi i zapadne velesile mogle su pomoci da se izbjegne ovaj strasni rat i tako velike ljudske i materijalne zrtve, ali, kako smo culi iz prijasnjih izlaganja, za to malo tko, zapravo nitko nije imao volju. I za to vrijeme je medunarodna zajednica davala poticaja agresoru, a laznu nadu napadnutim zemljama, zapravo zrtvama agresije. Tako je bilo sve do 1995. dok zrtve rata nisu svoj opstanak uzele u svoje ruke i oruzanim putem, poglavito Hrvati i Bosnjaci, porazili srpske paradrzavne tvorevine na svom tlu.

I danas, umjesto da se otvoreno kaze tko je agresor, a tko zrtva, tko je iza toga stajao, nastoji se od Milosevica i Srbije napraviti mirotvorce putem kojih ce se, navodno, vratiti mir na podrucje bivse Jugoslavije. Na taj nacin Srbija bi, iako agresor, i jedina komunisticka drzava u Europi, bila nagradena. Kad nije mogla zadrzati jednu trecinu Hrvatske, tj. tzv. Krajinu, dobit ce 49% Bosne i Hercegovine. Sada se govori o bosnjacko-hrvatskoj Federaciji u Bosni i Hercegovini i njenom konfederativnom povezivanju s Republikom Hrvatskom. Nasuprot tome, dio koji je pripao srpskom entitetu nastoji se konfederalno povezati sa Srbijom. U praksi se dogada da svaki od tri entiteta u Bosni i Hercegovini tezi prema svojoj maticnoj drzavi. Srpsko pucanstvo se povlaci prema istoku, uz Drinu i srpsko-crnogorsku granicu, bosnjacko se drzi sredine zemlje, a hrvatsko krece prema zapadu i granici s Hrvatskom. Mozda bi se na taj nacin omogucio nekakav suzivot za duzi niz godina, ali se on ne bi temeljio na zeljama politicara nego na realnostima na terenu.

Nadamo se da ce i u Srbiji pobijediti one snage, demokratske snage, koje ce nastojati uredivati bolji zivot za sebe i za svoju djecu, koje ce uspostaviti dobre odnose sa svim susjednim drzavama. U ovom trenutku najvaznije je da sve republike bivse Jugoslavije budu priznate kao samostalne drzave. To se odnosi i na Crnu Goru koja nema mogucnosti da se sama obrani. Na taj nacin bi izvori nestabilnosti bili za duze vrijeme otklonjeni. I Albanci se ne mogu pomiriti s polozajem koji imaju u jedinstvenoj Srbiji ili tzv. Saveznoj Republici Jugoslaviji. I ime te drzave je izmisljeno sa svrhom da asocira na Saveznu Republiku Njemacku, ali u zbilji je ona vrlo daleko od toga. Bosna i Hercegovina bi mogla biti jedna drzava, kao sto je to ovdje rekla gospoda dr. Doris Pack. Bila bi poput Svicarske gdje bi svaki narod imao svoja prava. Tek tada bi se mogao uspostaviti suzivot, ali u drzavi koja bi bila gradena na federalnim demokratskim temeljima i nacelima.

Eto, u tom smislu zelio bih usmjeriti nasu danasnju raspravu i dati rijec nasim uvazenim gostima, strucnjacima za ovo podrucje Europe. Zeljeli bismo da nam oni iznesu svoja stajalista, razmisljanja o proslosti, ali i predvidanja daljnjeg razvoja u buducnosti. Kao prvoga najavio bih dr. Arvida Fredborga koji je roden 1915. u Honksvilu u Svedskoj. Studirao je Uppsali, Stockholmu, Budimpesti i Becu. Njegova sjecanja sezu jos u razdoblje izmedu dva svjetska rata, kada je upoznao politicare koji su odredivali i sudbinu ovih krajeva. On je 1994. objavio na svedskom knjigu “Srbi i Hrvati u povijesti”. Zivio je u Portugalu, Njemackoj i Austriji, a od 1970 u svojoj maticnoj zemlji Svedskoj. Nositelj je brojnih medunarodnih priznanja i odlicja i zato nam je izuzetna cast sto ce nam i ovom prigodom iznijeti rezultate svojih bogatih znanja i iskustava.

Arvid Fredborg:
Tvrdnja kako su Srbi i Hrvati stoljetni neprijatelji je opasan mit. To bi se eventualno moglo ustvrditi za tijek ovog stoljeca, ali cak i tada bi bilo sumnjivo. Istina je da su oba naroda pod velikim utjecajem svoje povijesti ili zapravo pod nacinom na koji su je mnogi Srbi i Hrvati protumacili. Samo je u srednjem vijeku nakratko postojala zajednicka granica izmedu njih. Istina je kako govore jezikom koji je slican, kao Svedani i Norvezani. Osim toga, oni nisu imali previse zajednickog, narocito ne zajednicku bastinu. Srbi su bili okrenuti jugu, a Hrvati zapadu i sjeveru srednje Europe. Srbi su pravoslavci, a Hrvati katolici. Njihove kulture su bile potpuno razlicite.

Istina je kako su oba naroda bila pod jakim utjecajem svojeg povijesnog iskustva. Ovo posebno vrijedi za Srbe. Oni su stoljecima bili pod jakim kulturnim i politickim utjecajem Istocnog Rimskog Carstva ili Bizanta i bili su u jos duzim razdobljima podanici bizantskog cara u Carigradu. Cak i nakon ostvarivanja nezavisnosti u 13. i 14. stoljecu, ostao je jak grcki utjecaj. Ovo je najbolje oslikano cinjenicom kako je njihov najveci monarh, car Dusan, sebe proglasio “carem Srba i Grka”. Njegovo razvikano sudsko zakonodavstvo poznato u povijesti kao “Dusanov zakonik” je ocito bilo zasnovano po grckom uzoru. Njegova politicka ekspanzija bila je okrenuta jugu i jugoistoku prema oslabljelom Bizantu. Da nije umro vec 1355. godine, mozda bi bio pokusao opsjesti Carigrad.

Njegova smrt je oznacila kraj prvog velikog srpskog carstva. Vec puno prije pojavila se nova opasnost na Balkanu. Bilo je to tursko pleme Otomana, koje je stvorilo vojnu monarhiju pod vladarskom kucom Osmana. Oni su brzo dokazali svoju nadmoc nad svakom vojskom koja im se pokusala oduprijeti. I 1356. godine su presli preko Helesponta (Dardanele) u Europu i ostvarili mostobran na europskom tlu. Otomani, Turci naseg doba, su se tijekom sljedecih desetljeca prosirili na sve balkanske zemlje. Njihove pobjede bile su samo trenutacno zaustavljene pobjedom Timur Lenka kod Angore 1402. godine. Smrt velikog mongolskog ratnika ubrzo nakon toga omogucila je Turcima da opet ojacaju i nastave. Vec su porazili Srbe i njihove krscanske saveznike na Kosovu polju 1389, godine. Par desetljeca kasnije porazena je i posljednja srpska knezevina i svi Srbi su potpali pod visestoljetnu tursku vlast (1459).

Poraz na Kosovu polju je trauma za Srbe. Tijekom stoljeca taj se poraz pretvorio u neku vrstu moralne pobjede za porazene. Ono sto je pogodilo porazene bila su stoljeca turskog podarmljenja bez nade o vracanju natrag vlastite drzave. Istina, Turci bili su prilicno tolerantni cim krscani na Balkanu nisu djelovali politicki. Njihova autokefalna pravoslavna crkva i njeni manastiri su bili vise politicke nego religiozne institucije i odrzavali su nacionalne tradicije na zivotu. Iako su Srbi prezivjeli, otomanski rezim je ostavio dubok i trajan trag na njima. Trag niposto nije bio povoljan. On je primjerice pojacao sklonosti nasilju.

Pocetno raspadanje Otomanskog Carstva potkraj 17. stoljeca, ubrzano porazom pod zidinama Beca 1683. godine i prisilno povlacenje sa okupiranih madarskih i hrvatskih krajeva, dalo je balkanskim krscanima nadu oslobodenja putem pritiska Austrije kojom je vladala obitelj Habsburg. Kada Austrijanci nisu mogli ili htjeli intervenirati na Balkanu, pojavila se nova sila, pravoslavna Rusija (1774). Ali nista se vazno nije dogodilo do pocetka 19. stoljeca.

Dopustite da se sada osvrnem i na Hrvate. Najprije, oni su zivjeli izvan Balkanskog poluotoka, ali su bili blizu povijesne granice, rijeka Drine i Dunava.

Hrvati su takoder njegovali svoju povijest, iako nisu postajali opsjednuti njome poput Srba, ni prije a ni sada. Ali njihov problem je bio u tome sto ih je bilo premalo. Oni su morali traziti zastitu od neke jace sile. Nakon izumiranja hrvatske kraljevske loze ulaze u savez s jakim zastitnikom, Madarskom. Vode u Budimu nisu imali nista protiv zemlje ujedinjene uz krunu svetog Stjepana koja je vladala barem dijelom dalmatinske obale uz Jadransko more, tim vise sto Madarska nema more. Savez, zvan Pacta conventa, nije bio potpuno definiran i prilicno lose je funkcionirao. Kada je Madarska bila jaka, bio je to vise zakonodavan savez kada je Madarska bila slaba bio je to vise savez u osobi vladara tzv. (personalna unija).

Medutim, i Hrvatima i Srbima je 19. stoljece predstavljalo bitnu promjenu to sto se nacionalizam pojavio u suvremenom smislu. Zapoceo je u Njemackoj kao reakcija protiv Napoleona. Iako tamo nije doveo do bitnih promjena prosirio se na druge zemlje. U pocetku je to bilo vise kao vrsta knjizevnog romantizma sa interesom za folklor i narodne price, ali se postepeno pretvorio u nacionalizam. Posebno plodno tlo je pronasao u balkanskim zemljama pod turskim jarmom. Najveci efekt je uocen u Srbiji. Nakon Karadordevog ustanka protiv sultana 1804. godine, Srbi su konacno postali autonomna knezevina 1817 godine, priznata od strane Turaka 1830. godine. Brzo je postala leglo nacionalizma koje je tezilo ka obnovi carstva spomenutog cara Dusana. Poljski antiruski revolucionari to su brzo shvatili i uspostavili vezu sa Srbima. Nacionalisticki program kojeg je napisao clan srpske vlade Ilija Garasanin, zvan Nacertanije (Nacrt), stvoren je 1844. godine po poljskom uzoru i nadahnucu.

Nove nacionalisticke tendencije su se takoder prosirile na Hrvatsku. Ta zemlja prije nije bila previse u vezi sa Beogradom. Tamo su ljudi govorili slicnim jezikom, no to nije odigralo vaznu ulogu. Sve ostalo je bilo drugacije. Ali kroz djela hrvatskog jezikoslovca i politicara Ljudevita Gaja koji je bio pobornikom ideje o nekoj vrsti saveza Juznih Slavena pod vladarskom kucom Habsburga, ljudi u Zagrebu su poceli iskazivati interes za svoje srpske susjede. Odigrao je Ljudevit Gaj ulogu velikog jezicnog reformatora postigavsi da svi Hrvati prihvate jedan knjizevni jezik-stokavski i da se u pismu pocnu sluziti dijakritickim znakovima (c,z,s). (Nasljedovao je u tome Vitezovica a ne samo Cehe-op. lektora). Kod Srba je poznati lingvist Vuk Stefanovic Karadzic uveo moderan pisani jezik, zasnovan na lokalnom hercegovackom dijalektu. Medutim, njegove ideje su postale ocite kada je upotrebom termina “Srbin” obuhvacao i Hrvate. Slovacki ucitelj u Novom Sadu po imenu Safařik zastupao je istu tezu. Bilo je za ocekivati da ce se tome pruzati otpor u Zagrebu. Ubrzo je osnovana hrvatska nacionalisticka stranka, Stranka prava, pod vodstvom Ante Starcevica. On je pak smatrao da su svi Srbi u Hrvatskoj “pravoslavni Hrvati”.

Hrvatsko razocaranje neodlucnom politikom Beca pridonijelo je promjeni ideja u Hrvatskoj pocetkom 20. stoljeca usprkos dvojbama o politickom razvoju Srbije. Naime moglo se reci s potpunim pravom da je bila rijetkost da poznati politicar umre prirodnom smrcu u Srbiji, obzirom na to da se u pravilu dogadalo suprotno. Naime vladalo je suprotno pravilo.

Posebno tragican za zemlju bio je atentat na princa Mihajla Obrenovica 1868. godine. Pisao sam o njemu u svojoj knjizi “Srbi i Hrvati u povijesti”, govoreci kako je bio “ i inteligentan i energican”. On je mogao promijeniti cijelu sudbinu zemlje. Otada se nastavila tradicija nasilja. Na kralja Aleksandra Obrenovica i njegovu suprugu kraljicu Dragu izvrsen je 1903. godine atentat sa neopisivom brutalnoscu. Ubijeni monarh je bio neinteligentan i bez prebijene pare. Ali ne, oni su ga morali ubiti. Covjek koji je organizirao atentat, tada kapetan, Dragutin Dimitrijevic, (Apis) bio je kao pukovnik 1914. godine sef Srpske kontraobavjestajne sluzbe i tajne organizacije “Crna ruka”. U tom svojstvu je organizirao drugi atentat, i to na austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda Habsburga i njegovu suprugu Sophie Hohenberg. Svima je poznato kako je to bio povod Prvom svjetskom ratu. Dimitrijevic je nesumnjivo bio opasan covjek. Lako je zamisliti da ni srpski prijestolonasljednik Aleksandar ni predsjednik vlade Nikola Pasic nisu mogli nocu mirno spavati dok je on bio na zivotu. Ne samo sto je znao sve o ubojstvima pocinjenim u Sarajevu 28. lipnja 1914. godine, nego i mnogo vise od toga. Pocetkom 1917. godine bio je jos neizvjesan ishod rata. Jos gore, Dragutin Dimitrijevic je bio i revolucionar i rodeni urotnik. Da je samo pomislio kako su prijestolonasljednik Aleksandar i Nikola Pasic zapreke njegovoj ideji kako stvoriti Veliku Srbiju, njihovi zivoti ne bi mirno zavrsili.

Ishod prvog svjetskog rata u jugoistocnoj Europi bio je trijumf za srpske ekstremiste. Novostvorena drzava, usprkos imenu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, bila je u stvarnosti Velika Srbija. Zasto su Hrvati poslali delegaciju u Beograd 1918. i ponudili potpunu predaju (autor, vjerojatno, ocjenjuje da je ulazenje u zajednicku drzavu znacilo predaju hrvatskog naroda u srpskih hegamonista -op.ur.) 1. prosinca 1918 godine? Ja sam cuo nekoliko objasnjenja. Najvjerojatnije je postojalo vise razloga, strah od talijanskog imperijalizma, ocekivanje da ce Srbi anektirati veci dio zemlje, i tako dalje.

Po uspostavi Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata 1945., njena velikosrpska sadrzina bila je bolje kamuflirana, nego u razdoblju izmedu dva rata. Ali to je i dalje bila drzava u kojoj su u potpunosti dominirali Srbi. Ali cak i oni nisu smjeli iznijeti srpske probleme. Zazmirilo se na kompletan problem o nacionalnim pitanjima. Medutim, to nije znacilo da su oni nestali. Tito je bio mudar politicar. Ali on je sigurno znao kako ce nakon njegove smrti doci do bitne promjene.

Dopustite da zavrsim sa nekoliko rijeci o Hrvatskoj. Vi ste zasigurno mislili tijekom posljednjih nekoliko godina da se vanjski svijet ponio nepravedno prema vama. Kada bi srpske snage pocinile pokolj, nikog nije bilo briga. Ali kada bi se Hrvati ogrijesili, cijeli svijet se uzbudio. Medutim, to je cijena koju morate platiti zato sto vas smatraju Europljanima. Vi se u biti morate bolje ponasati nego sto se vecina Europljana ponasala u svojoj povijesti. To je zato sto ste blizu balkanskih zemlja i zato sto neki ljudi pogrjesno vjeruju da ste i vi Balkanci.

Ante Beljo:
Zahvaljujem gospodinu Fredborgu. Rijec dajem Robinu Harrisu, bivsem politickom savjetniku britanske vlade, novinaru i piscu koji je pisao i o Hrvatskoj.

Dr. Robin Harris:
Gospodine predsjedavajuci, dame i gospodo. Kao prvi britanski gost pozvan na ovu tribinu, zelio bih najprije nesto reci o vrlo grubim i kriticnim primjedbama gospodina Stevana Dedijera u svezi britanske politike preme bivsoj Jugoslaviji, kao i o moralu i postupcima britanske politicke klase uopce. Moj odgovor gospodinu Dedijeru je: nista sto on moze reci, ne moze biti dovoljno lose za tu politiku. Ja mislim kako je vazno da jedan od vasih gostiju ovom prigodom i zapocne kazujuci to.

Razni papiri podijeljeni na ovom simpoziju predstavljaju analiticki izazov. Oni obuhvacaju neka specificna, podrobna pitanja. Iskreno govoreci, pitao sam se, kada sam vidio predlozeni program, hocete li moci stvoriti cjelovitu sliku od svih ovih pojedinih dijelova. Ali zakljucujem, bez ikakve zadrske, kako ste upravo to uspjeli ostvariti.

Moje primjedbe na ono sto smo culi se u biti svode na jednu temu. To je odnos izmedu povijesti i politike. Posebice, razlika izmedu analize ponudene tijekom ovog simpozija i nacina na koji mi na Zapadu - mislim Zapadnu Europu i SAD - opcenito razmisljamo o povijesti - i stovise, o politici. Na Zapadu, opcenito misljenje - moze se smatrati liberalnim - o povijesnom procesu je da se, iako mi mozemo uvidjeti opce tokove (socijalni tokovi, ekonomski tokovi, kulturni tokovi, demografski tokovi, itd.) pravo objasnjenje povijesnog uzroka nalazi negdje drugdje - u slucaju, u pojedinacnim odlukama i u nepredvidivom ishodu sukoba izmedu specificnih, uglavnom vrlo uskih interesa. Drugim rijecima, mi pretpostavljamo kako ne postoji jedno jedino objasnjenje za velika povijesna zbivanja. U politici smo takoder skloni vjerovati da je “ad hoc” proces taj koji pokrece daljnja zbivanja.

Iz tog razloga, na primjer, mi na Zapadu uglavnom u ovo doba ne vjerujemo u urote. U ovom dijelu svijeta, naprotiv, ljudi vjeruju u urote. I mozda opravdano. Mozda u ovom dijelu svijeta zaista postoje vrlo vazne urote. Takoder bih dodao kako na Zapadu mozda ne pridajemo dovoljno paznje mogucnosti urota u nasem dijelu svijeta. Svejedno, opca cinjenica - i poenta moje diskusije - je da mi ne vjerujemo da jedno jedino objasnjenje ili jedna jedina odluka moze razjasniti kako se zbivanja u povijesti ili politici dogadaju.

Dakle, razni su strucnjaci pokazali na ovom simpoziju - za mene uvjerljivo i suvislo - kako zaista postoji jedna dominantna ideja koja objasnjava povijest jugoistocne Europe tijekom posljednih 150 godina. I to je ideja Velike Srbije.

Dopustite da Vas podsjetim kako se stvarala ta slika. Culi smo o Nacertaniju Ilije Garasanina - bio je to predlozak Velike Srbije. Culi smo kako je zemljisna reforma 1918. i 1919. u Bosni prenijela vlast s Muslimana na Srbe. Culi smo analizu nacina na koji se etnicka ravnoteza okrenula u korist Srba a protiv Hrvata, Madara i Nijemaca u Baranji. Culi smo o tome kako su politicki i drugi pritisci tijekom vise desetaka godina rezultirali neproporcijalnim iseljavanjem etnickih Hrvata iz razlicitih podrucja bivse Jugoslavije, mijenjajuci prirodu tih zajednica i povecavajuci broj srpskog pucanstva. Culi smo objasnjenje o lingvistickom imperijalizmu Vuka Karadzica koje se uklapalo u ideoloski okvir utemeljen Nacertanijem. I kasnije, nacrti za Veliku Srbiju predlozeni od strane cetnika za vrijeme Drugog svjetskog rata bili su izravni nastavak te ideje.

Zatim, naravno, dolazimo do nedavnih tragicnih dogadaja, pocevsi od Kosova do Vojvodine, pa zatim napadaji na Sloveniju i Hrvatsku i rat u Hrvatskoj i Bosni, za sto je odgovoran gospodin Milosevic i njegove tvorevine. Mi vidimo taj kontinuitet: i ja mislim da ni najskepticnije liberalne osobe ne bi mogle olako osporiti vaznost te jedinstvene vodece ideje o velikosrpstvu kao temelno objasnjenje svih tih razvoja, dogadaja i zbivanja uopce.

Mogu Vam reci kako je to veliki sok. U biti to nije veliki sok za mene osobno. Naime, od 1991. sam dosta pozorno pratio zbivanja u ovom dijelu svijeta. Ali to je veliki sok za ono sto bih nazvao zapadnjackim liberalnim mentalitetom koji je sklon kako moze postojati jedno jedino objasnjenje za sva ta zbivanja.

Mi svi ovdje danas nazocni moramo shvatiti koliki je taj sok. Dakle, Hrvati, objasnjavajuci svoju povijest i politiku, moraju shvatiti da se mora popuniti ogromna rupa u razumijevanju. Ovo razumijevanje je vrlo bitno, ne samo za proucavanje povijesti nego za svakodnevnu politiku i za hrvatsku sigurnost i druge interese.

Postoje, naravno, razni razlozi zbog kojih se Zapad ponio toliko lose od 1991. u ovom dijelu svijeta. Postoji moralni kukavicluk zapadnjackih voda. Takoder postoji duboka intelektualna smetenost koja prati zapadnjacku politiku od vremena hladnog rata. Zasigurno postoje i drugi elementi.

Ali pomanjkanje tocnog povijesnog uvida, na Zapadu, u zbivanja u ovim krajevima je takoder vrlo bitan faktor. Posebno zbog nepostojanja pravog razumijevanja koncepta velikosrpstva, Zapad je slijedio - i donekle jos uvijek slijedi - politiku koja je vrlo nedostatna.

Osvrcuci se na nedavna zbivanja, mozemo vidjeti kako su Amerikanci, Britanci, Francuzi i drugi znatno precijenili materijalnu snagu Srba. Mislili su da oni predstavljaju mnogo vecu opasnost za dobro naoruzane zapadne sile nego sto to zapravo jest - dok primjenjujemo nasu vojnu tehnologiju pravilno. Ali ono sto je Zapad potcijenio je vaznost i snaga tog skrivenog nagona za velikosrpske ciljeve, koji su nam opisani tijekom proteklih dana na ovom simpoziju. Zato sto su je potcijenili, oni nisu shvatili da vojna politika Zapada takoder mora imati psiholoski cilj. Duboko usaden srpski mentalitet se trebao mijenjati.

Politika potrebna za svladavanje uzroka rata koji je bjesnio u bivsoj Jugoslaviji mora imati tri aspekta. Najprije se treba sprijeciti ostvarenje Velike Srbije, i to tako da se zgazi vojna sila: to je prva stvar, i ne postoji diplomatski put da se to izbjegne. Dok se prvi korak ne poduzme ne postoji mogucnost mira. Drugi korak koji mora uslijediti je diskreditiranje velikosrpske ideje i njenih sljedbenika - i diskreditirati ih treba ponajprije u ocima vlastitog naroda. Trece, - a ovo je najtezi i najduzi postupak, ali se ipak mora poduzeti - morate sam srpski narod prodobiti na drugacije poimanje svoga identiteta i svojih interesa.

Kako bi ucinili sve ove stvari, morate posjedovati neke od moralnih vrlina - kao razboritost, hrabrost i pravednost - koje su nama zasigurno nedostajale. Takoder morate imati jaku volju. Ali morate imati i osnovu povijesnog razumijevanja, znati tocno sto je neprijatelj i zasto je to sto jest. To je nesto sto vi Hrvati u ovoj prostoriji imate - to je nesto sto, nadam se, i vecina nas ne-Hrvata u ovoj prostoriji takoder ima. Ali to razumijevanje jos uvijek uglavnom ne postoji kod ministara vanjskih poslova i poslanstvima Europe i Amerike.

Htio bih zavrsiti ova razmatranja jednim pitanjem. To je pitanje povijesti; to je pitanje srodno onom sto Francuzi zovu “Histoire des mentalités” (povijest mentaliteta)". Prihvacajuci ovaj kontinuitet velikosrpstva tijekom 150. godina, jos uvijek sam zbunjen i nesiguran kako ovaj cudan otrov prelazi iz jedne generacije srpskih vladara na sljedecu. Naime, prividna ideologija se mijenja. Postoji sklonost fasizmu u jednom razdoblju srpske povijesti. Imamo i stvarnost komunizma u drugom. Imamo masku Jugoslavije koja skriva domacina drugih neugodnih sklonosti, ukljucujuci velike konflikte i rivalstva izmedu pojedinaca i frakcija. Ali ipak ta osnovna nit velikosrpstva se neumoljivo prenosi do danasnjeg dana.

Uzmimo Slobodana Milosevica. To je covjek za koga su, vjerujem, zapadnjacki diplomati i bankari koji su s njime poslovali uglavnom smatrali, potpuno normalnim, susretljivim, ne previse interesantnim ili uzbudljivim birokratom, u dobrom starom ali nesto inteligentnijem komunistickom kalupu. Tada iznenada taj rezimski covjek grabi priliku, kao sto je to i ucinio na Kosovu 1989., a on je grabi, vjerujem, uglavnom iz cinicnih ciljeva. Ali on jos uvijek ima nesto u sebi sto mu pusta iskoristavanje jezika i ideje velikosrpstva kao svjeze i kao primitivne iako potekle od Vuka Karadzica, Ilije Garasanina, ili bilo kojeg drugog clana cudnog panteona velikosrpstva. On to moze ciniti. I kako, pitam ja, moze jedna generacija to prenositi na sljedecu - i sljedecu i sljedecu - bas na takav nacin? Ovo je veliko pitanje - kojem povjesnicari jugoistocne Europe jos moraju pristupiti. Osobno sumnjam da jedan bitan dio objasnjenja lezi u rafiniranoj, mocnoj ulozi Srpske pravoslavne crkve. Ali to je, dame i gospodo, pitanje za drugo vrijeme i drugo mjesto.

Ante Beljo:
Hvala gospodinu Robinu Harrisu. Sada ce nam govoriti Sarah Kent koja predaje europsku povijest na Viskonskom sveucilistu. Studirala je na Indiana Universityju. Specijalizirala je habsbursku povijest. Sada radi na knjizi Hrvatska u 1880.-im i 1890.-im godinama pod naslovom “Franjo Josip I. u Zagrebu”- hrvatska politika, drustvo i kultura potkraj 19. stoljeca.

Sarah Kent:
Dame i gospodo, zeljela bih vam zahvaliti na interesantnim predavanjima koje smo culi u zadnja dva dana. Prezentaciju problema u jugoistocnoj Europi u zadnjih 150 godina. Ja sam samo povjesnicar i pitala sam se kako cu se snaci u politickim pitanjima. Moja razmisljanja u zadnja dva dana proizlaze iz mog polja, tj. ja sam povjesnicar. Jedan od zanimljivih aspekata zvanja povijesnicara je mogucnost da se putuje i razgovara s ljudima iz raznih zemalja. Tri stvari o kojima sam mnogo razmisljala su pitanja o kojima se sad vrlo mnogo raspravlja, danas u SAD. To je uglavnom multikulturalizam o kojem se mnogo raspravljalo u zadnje vrijeme, zato sto je ispalo da je slika koju smo imali o americkoj povijesti, da je zapravo ta slika lazna jer smo tek nedavno shvatili da zapravo to nije jedna jedinstvena slika.

Mi nismo imali tu ideju ... da je, da se svi narodi slijevaju i postaju jedna nacija. Vidjelo se da to nije tocno. U zadnjih desetak godina govori se o slavljenju razlicitosti. Ja nisam bas uvjerena u tu ideju. Jedna od tema o kojoj se mnogo govori je ucenje o toleranciji, to je za povjesnicare vrlo tesko. Ako npr. raspravljate o odnosima bijelaca i indijanaca, onda se naravno susrecete s viktimizacijom lokalnog stanovnistva. Ali isto tako bilo je i obratnih slucajeva. U 16. st. naravno, Europljani koji su dolazili nisu dolazili s tolerantnim kulturama, to je istina. Ali ono sto bismo se mi u Americi pitali je li Jugoslavija bila multinacinalna, multikulturalna? Vjerojatno je bila multinacionalna jer nije bila multikulturalna, s izuzetkom Bosne. Multikulturalizam u Bosni je takoder bio oslabljivan idejom Velike Srbije. Naravno, moramo govoriti o neuspjesima, ali povjesnicari ne zele govoriti samo o neuspjesima nego i o drugim aspektima. Multikulturalizam je ideologija koja se odnosi na buducnost drustva u SAD, na buducnost demokracije, a ne na povijest. Mislim da su druge dvije stvari koje su mi prolazile kroz glavu zadnjih dva dana mozda jos korisnije. To je ideja nacionalnog identiteta i nacionalne memorije sjecanja. Nacionalizam kako se tradicionalno shvaca je politika identiteta i ima citav niz karakteristika po cemu se netko smatra pripadnikom jedne nacije. Zadnjih desetak godina u SAD-u i u mnogim zemljama mnogo se raspravljalo o politici razlike i tu je nastao program onog drugog, tj. trazimo ono sto nismo. Kad gledamo prezentacije zadnja dva dana mnogo se diskutira o tome sto jesmo, sto nismo. Npr. profesor Pavlicevic u svom izlaganju, ili npr. Madari u Vojvodini... Neka od tih predavanja su i analiticki prilazila pojmu identiteta koji je opisao polozaj Albanaca i dao pitanje zasto Zapad i dalje vidi problem Albanaca, to je problem ljudskih prava, a ne problem nacionalnih prava. To se tice velikih problema u medunarodnoj politici, mislim da je rijec o razlicitim politickim tradicijama. U SAD-u postoji debata o politici identiteta i politici razlicitosti. Ona je zahvatila i druga pitanja i mnogi se time bave: antropolozi. Npr. profesor Edison, koji je antropolog i kaze da ne mozete imati samo dva pola nego morate imati interakciju, jer zapravo postoji neka sredisnja zona izmedu identiteta i razlicitosti. Tako problem nacionalnog identiteta prelazi ono podrucje kad nacija govori sama o sebi i ide prema interakciji. To je vrlo vazna ideja o kojoj se mora raspravljati, jer ni jedna nacija nije sama na svijetu jer ima susjede.

Drugo je pitanje ponasaju li se ti susjedi ponasaju na najpozeljniji nacin. Osim te ideje sredisnje zone o kojoj postoji i knjiga “Plemenska zona” npr. kad se proucavaju plemena u Sjevernoj Americi. Osim toga, imamo i ideju ... jer osoba nema samo jedan identitet, osoba ima mnogostrukost identiteta i tako pojedinici ... svoj put u razlicitim situacijama. U americkoj situaciji ljudi imaju rani identitet, nacionalni identitet, spolni identitet, klasni identitet. Svi ti identiteti se ralicito ponasaju i u razlicitim situacijama. Tako se razara onaj stari nacionalni model starog identiteta. Vec se promatra u okviru neke vrste strukture moci. Kako sam rekla, vecina predavanja koje smo culi u ova zadnja dva dana su zapravo doticala ove probleme na ovaj ili onaj nacin. Osim toga vec ima davanja koja se ticu nacionalnog sjecanja. Svaka drzava stvari svoje mitove koje pomazu toj drzavi da stvore naciju. To je tocno za SAD, nakon revolucije i ovdje kad su partizani dosli na vlast u Jugoslaviji, to je vrlo potreban dio.

... zato se drzava raspala. U procesu konstruiranja mita nacionalna povijest je vazna. Za mitologiju u Jugoslaviji je bilo vazno da su se pojedine nacionalne povijesti potiskivale i sada, zapravo, vi trazite ponovno put svoje nacionalne povijesti. Culi smo takoder od gosp. Hrenovice .... opis onog sto se dogada u analizi Naravno, mnogo toga tice se tabu tema koje onda postanu politicka pitanja u svojim vlastitim drustvima. To se tice onog sto je govorila gospoda Ljubica Stefan o antisemitizmu i isto ono sto je rekao gosp. Tolstoj u vezi sa Engleskom. Ta dva pitanja nacionalnog identiteta i nacionalnog sjecanja su vazna za povjesnicare. Oni pokazuju mogucnost za razvoj. Mozda ti pojmovi nece pridonijeti direktno pomoci sirim slojevima drustva, ali granice jos nisu uspostavljene i zapravo rat jos uvijek traje. Srbija nece nestati kao nacija na Balkanu, ali povjesnicari nastavljaju svoj povjesnicarski rad, da oni razmisljaju o politickim pitanjima, oni su prvenstveno povijesnicari.

Mislim da je dobro da se ova grupa sastala da se rasprave neki najvazniji problemi ovih prostora u zadnjih 150 godina. To je vazan korak u razjasnjavanju mitova proslosti. Hvala vam.

Ante Beljo:
Zahvaljujem. Nas sljedeci govornik je dr. Noel Malcom, roden 1936. Studirao je na Cambridgeu gdje je i doktorirao povijest. Predavao je povijest na istom sveucilistu, bio je urednikom i politickim komentatorom u novinama. Uz ostalo napisao je i knjigu “Povijest Bosne”, koja je objavljena na hrvatskom, sada pise knjigu “Povijest Kosova”.

Dr. Noel Malcom:
Hvala lijepo. Htio bih zapoceti rijecima kako sam uzivao u ovom simpoziju do sada i htio bih se ispricati zbog svojih, mozda raznolikih razmisljanja koja cu nastojati da budu malo sredenija.

Sasvim se slazem sa onim sto je Robin Harris rekao na pocetku svojih razmisljanja i sasvim je izuzetno razmisljati o stupnju, odnosno, da britanski politicari ne samo da su sasvim pogresno se ponasali i postupali, nego su i pokazali savrseno nepoznavanje situacije u bivsoj Jugoslaviji. Ne samo to, dakle, oni su cak i lagali. Cak je nekad vrlo tesko napraviti razliku, tocno izmedu namjernoga laganja i prikazivanja vlastitog neznanja. Jedno od podrucja gdje mislim da neznanje prevladava je kada oni govore o povijesnoj pozadini ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni. Kljucna strana koja im je stalno na jeziku je drevna etnicka mrznja i to je za njih postalo vrhunska, opcenita isprika, zato sto oni nemaju nikakve politike. Kad kazem da nemaju politiku, onda mislim da nemaju politiku koja ne bi bila prosrpska, jedina politika koju imaju je prosrpska.

Ja sam cuo britanske politicare kako govore da nemozete uciniti nista za rat u bivsoj Jugoslaviji jer svi ti ljudi se vec tisucama godina ionako bore jedni protiv drugih. Znaci. tisuce godina. To vam vec daje jednu povijesnu pozadinu i povijesti njihovog svacanja povijesti Balkana. Postoji jedna povijest sukoba, ali to je moderna povijest sukoba. To je politicka i ideoloska povijest i ona dolazi sa razvojem modernih nacionalnih doktrina. To je vrlo neravnopravan razvoj dogadaja u kojem je, kao sto smo culi postojala jedna sila, vodilja srpskog nacionalizma koja je prisutna u zadnjih 150 godina, ali to je moderna povijest. Nismo culi da su u 17., 16. ili 15. stoljecu Hrvati ubijali Srbe jer su ovi Srbi ili obrnuto. Mi to nismo culi od ovih uglednih povjesnicara. Sama ideja da postoji nekakav instinkt koji je ugraden u ljude u ovom dijelu Europe da ubijaju svoje susjede, ako su ti susjedi razliciti od njih, je jedno od najodvratnijih povijesnih neznanja kojeg zapadni povjesnicari, odnosno politicari, koriste da bi opravdali svoju politiku.

Razmisljao sam za vrijeme ovih predavanja na simpoziju o neobicnoj prirodi velikosrpskog projekta koji je bio dominantna tema ovih rasprava. Pokusao sam malo razmisljati o tome koliko je on cudan i u modernoj europskoj povijesti se mogu naci drugi primjeri takvog imperijalistickog pritiska na susjedne narode, teritorijalna sirina itd. uz pomoc prilicno istih tehnika. Postoje neki ociti veliki primjeri takvoga, to je naravno njemacki Rajh, u nacizmu ili cijelokupna povijest komunisticke Rusije i njeni pokusaji kolonizacije granicnih podrucja, ali to sve spada u neke druge kategorije. To su zapravo imperijalisticki projekti, oni se provode u nekakvom imperijalistickom rasponu i njih vodi jedna neobicna ideologija. U oba slucaja nije cisto nacionalna ideologija. Ona ima neke druge opcenitije politicke karakteristike u oba slucaja. Ja jos uvijek sada gledam projekt Velike Srbije i pokusavam naci neke paralele ili druge primjere za takvo nesto. Cini mi se da postoji vrlo znacajna i uska, bliska paralela o kojoj se nije razgovaralo. Mislim da se cak nije niti spomenulo za vrijeme ovih predavanja, pa cu samo u nekoliko minuta je sada spomenuti. To je moderna povijest Grcke. Usporedite ove dvije povijesti, rasta srpske drzave i rasta grcke drzave. U oba slucaja imate teritorijalno sirenje u fazama 1833., 1878., 1903., a u Grckoj imate prvobitne, male nezavisne grcke drzavice, odnosno, drzave. Onda imate sirenja na Tesaliju 1871., imate na Kretu ‘88, na Makedoniju nakon Balkanskih ratova, sto je na kraju Balkanskih ratova ucinjeno i sluzbeno. U prvom slucaju imate progresivno sirenje u podrucja koja imaju razlicit etnicki i nacionalni sastav. Cak i u najranijim stadijima srpske teritorijalne ekspanzije. Uzmite grad kao sto je Nis 1870.-ih godina. To nije bio srpski grad uopce. Na ulicama jezik koji biste culi najvjerojatnije bi bio lokalni dijalekt bugarskog jezika i nasli biste vrlo velika podrucja u kojima su zivjeli Albanci, u gradu i izvan samoga grada. To smo culi i od dr. Mirdite. U slucaju Grcke imate podrucja koja u konacnoj fazi ekspanzije uopce nisu bila grcka po svome sastavu. Pogledajte na podrucje Makedonije koja granici sa Grckom. Pogledajte etnicku kartu. Cak i u 20 godina vidjet cete da tu nema nikakvih grckih sela. To su slavenska, makedonska, albanska, vlaska... i sam Solun nije bio grcki grad. Grci su tamo bili manjina, to je bio zidovski grad u kojem su zivjeli jos i Turci i Slaveni.

U oba slucaja imate istu metodu koja se koristi. ...... to se odnosi na podrucja koja su osvojena u Balkanskim ratovima. Zatim se uvodi teror unistavanja kulturnih spomenika koji su karakteristicni za tu drugu grupu stanovnistva. U grckom slucaju oni su sistematicki unistavali i oskrnjavali, citava groblja u Makedoniji i ti nadgrobni spomenici imali su natpise na slavenskom jeziku. Imate primjere lazne etnografije, znaci natpisi koji su sasvim lazni koji postaju sve manje znanstveni, a postaju sve vise, jednostavno izrazi propagande i potreba beogradskog rezima. Recimo tvrdnja da su Albanci na Kosovu albanizirani Slaveni, a jedan je upravo primjer takvog necega. U slucaju grcke Makedonije dogada se nesto slicno. Imate cijeli niz grckih etnografa koji pisu pseudoznanstvene rasprave kojima pokazuju da ne postoji takvo nesto kao sto su makedonski Slaveni to su jednostavno, slavofoni Grci. Grci govore slavenskim jezikom. Jos jedna tehnika koja je vrlo vazna je tehnika nasilne kolonizacije i prijelaza i prenosa grupa stanovnistva. U Grckoj to pocinje nakon Balkanskih ratova oni promaci i drugi se premjestaju protiv njihove volje i onda imate masovna premjestanja stanovnistva sa Turskom nakon sporazuma u Lozani. Tehnike koje se koriste za naseljavanje tih ljudi, dakle Grci koji dodu tamo su tehnike koje se istovremeno koriste 1920. i ‘30.-ih godina na Kosovu kako bi se koloniziralo ono sto su oni smatrali strateski vaznim i gospodarski vaznim djelom te regije. Imate i kroz kulturnu opresiju protiranje jezika i gotovo histericnu primjenu drzavne doktrine, koja od ljudi trazi da se identificira, ne samo kao gradani drzave nego da se identificiraju sa svim etnickim i kulturnim mitovima koje ta drzava je stvorila u te svoje svrhe. Stoga me ne cudi, kada pogledamo nedavnu povijest diplomatske aktivnosti o ratu u bivsoj Jugoslaviji, ne cudi kad vidimo da postoje vrlo bliski kontakti izmedu Beograda i Atene te vidimo kako ljudi kao sto je Vuk Draskovic idu u Atenu i tamo ga docekuju gomile ljudi i on tamo iznosi svoje nacionalisticke srpske govore... To se odnosi na ekstremni desnicarski tisak. U Grckoj postoji jedan pokret za ponovno stvaranje bizantskog carstva, kao sto to oni skromno predlazu, koji bi naravno bio grcko carstvo na Balkanu i to se Draskovic kad bi dolazio u Grcku naziva i laskajuci im govoreci da bi Grci bili mozak tog carstva, a Srbi bili jaka “pesnica” tog carstva. Zbog cega ovo spominjem, ne samo zbog paralelizama. Mozete misliti samo o razlozima zbog cega su ove povijesti tako slicne, to iskoracivanje iz Otomanskog Carstva. Oba slucaja se krecu prema istim etnickim grupama kao sto su Makedonci i albanci. Nego, cini mi se da postoji jos jedna druga vrlo vazna veza, a to je mentalna i kulturna pozadina istocnog pravoslavlja. To je nesto o cemu bih malo prodiskutirao sada. Cesto se postavlja pitanje zbog cega pravoslavne zemlje jugoistocne i istocne Europe izrazavaju ovakvu neobicnu obiteljsku slicnost u njihovim politickim povijestima i politickoj kulturi. Mi smo culi jedno objasnjenje, za to zadnja dva dana, koje mislim da je vazno, a to je argument o strukturi ortodoksne crkve koja nije postala jedna unitarna hijerarhija. Patrijarh u Carigradu nije bio nikakav ekvivalent papi u Rimskoj crkvi.

To je vodilo do kreacije autokefalne crkve i identifikacije religijskog identiteta sa nacionalnim identitetom, to je sve dobro poznato ali mislim da to nije sasvim potpuno objasnjenje. Zapravo, u mnogo slucajeva autokefalne crkve su se pojavile relativno kasno u povijesti. Ja bih htio malo dublje pogledati u temelje pravoslavne politicke kulture, odnosno u nedostatak pravoslavne politicke kulture. Cesto se govori da istocno pravoslavlje, da je stvorilo jedan princip cezarstva i papinstva. Dakle, spajanje religijske i drzavnog autoriteta i da je to objasnjenje politicke kulture tih zemalja. Mislim da povijesno, ovo nas moze navesti na krivi put kad promatramo ovo pitanje. Jasna razlika, po mom misljenju, izmedu pravoslavne tradicije i katolicke tradicije dolazi od cinjenice, sto je prilicno neobicno, da nije bilo identifikacije izmedu crkve i drzave u Carigradu nakon najranijeg prvobizantskog perioda. Tamo nije crkva trazila da bude konstantno ukljucena u politicka i socijalna drustvena dogadanja. Drzava je bila jako dobro organizirana, sama po sebi i ona se bavila stvarima kao sto je skolovanje, zdravstvo itd. Bitno obiljezje zapadnog razvoja drustva je da crkva jest bila ukljucena u sva drustvena dogadanja svih drustava. Dakle, u istocnoj tradiciji crkva se mogla udaljiti u svoj duhovno, nekakvo podrucje i baviti se liturgijom koja je bila zapravo i esencijalna uloga isto pravoslavne crkve. Dok na Zapadu u zapadnim podrucjima crkva je bila ukljucena u drustvena i politicka dogadanja na svim razinama. Npr. imate franjevce, dominikance druge redove koji su bili ukljuceni u drustvena pitanja i oni su imali vazna tijela koji su se bavili socijalnom i politickom doktrinom i sve to je pomoglo stvaranju jedne religijske i intelektualne kulture koja je ukljucena u politicku realnost, a nije od nje odvojena. Imate tradiciju kritickog razmisljanja o politickim i drustvenim pitanjima koja jednostavno ne postoje u glavnim tijelima istocnog pravoslavlja i to vodi, po mom misljenju, od istocnih pravoslavnih zemalja u jednu crkvu koja je vrlo lose pripremljena na kritickom razmisljanju o tim pitanjima. Dakle, jedan pravoslavni seljak na Istoku, oni su jako dobri, oni su srdacni, mozda velikodusni, itd., ali njih se jako lako vodi. Njih politicke vode mogu lako voditi i manipulirati, oni im kazu: “Ovo je apsolutna vrijednost koju vi morate slijediti, kojoj se vi morate pokoriti.” i oni to cine. To sam vec govorio, mislim, stavio sam pred vas neka misljenja koja su meni prolazila kroz glavu posljednjih dana, a sada bih se samo nakratko vratio na paralelu sa Grckom, jer proslog tjedna u casopisu “Ekonomist” procitao sam clanak u kojem se kaze: “Prelasci stanovnistva nisu tako losa stvar.” Dakle, gledajte kako su Grci i Turci rijesili svoj problem, to je bilo rjesenje. Moja se krv sledila kad sam to vidio. Ako inteligentni komentatori na Zapadu kazu da je nasilno protjerivanje ljudi nacin rjesavanja i nacin stvaranja stabilnog i pravednog drustva, onda se ja zaista jako bojim za buducnost tzv. zapadne civilizacije. Postoji poznata Hitlerova recenica o masonom ubojstvu Zidova kad je rekao, sto sa genocidom Armenaca 1915., gdje su ti Armenci sada? I sto ako ljudi kazu, sto sa nasilnim protjerivanjem pola milijuna muslimana iz grckih podrucja 1920. niko o tome sada ne misli. Onda ja mislim da nasa moralna pozicija nece biti puno bolja od njegove.

Ante Beljo:
Hvala dr. Noelu Malcomu. Sada ce govoriti dr. Norman Stone, profesor moderne povijesti na Sveucilistu u Oxfordu. Pisao je o povijesti Rusije u Prvom svjetskom ratu. Posljednjih godina je puno pisao o britanskim, francuskim i njemackim novinama o raznim aspektima politickog zivota. Od 1991. aktivno je ukljucen u potpori Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Norman Stone:
Dobro jutro. Moram poceti izrazivsi veliku zahvalnost zato sto ste me pozvali. Volim doci u ovu zemlju, jer je to zaista prekrasna zemlja. Zelio bih poceti rekavsi da se potpuno slazem sa Robinom Harrisom i Noelom Malcomom o britanskoj politici. Ne znam zasto smo tako sve krivo napravili, ali od pocetka ove krize utjecaji Britanaca bio je vrlo los. O tome zelim govoriti, o porijeklu svega toga, izvoru svega tog a i pronaci bar nekakvo rijesenje za to sve, ali takoder bi zelio reci da se potpuno slazem s Noelom Malcomom kad je rekao da “ciscenje” ljudi tim prebacivanjima i razmjenama stanovnistva je uzasna stvar i mislim da se mora protestirati kad tako nesto pise u “Economistu”. U Turskoj sam bio prije dva, tri mjeseca i Kapitolija je bila pravoslavna pokrajina i nju su iscistili od pravoslavnog stanovnistva. Dakle, to je sada podrucje iz kojeg je otislo pola milijuna lokalnog stanovnistva u Atenu. To je sokantno vidjeti i mislim da je predsjednik Tudman sasvim s pravom rekao ovim Srbima iz Krajine: “Molim vas nemojte ici.” To je u redu. Ono sto bih zelio reci je to, kako cemo opravdati ili razjasniti tu britansku politiku prema ovoj zemlji. Naravno, moramo se vratiti unatrag u 19. st. postoji tradicija protestantske podrske Srbiji. Npr. u knjizi Ranheovoj “....” u kojoj sam procitao da se na Srbiju gledalo kao na zemlju koja nije Turska, a nije Austrija. Zato je postojala duga tradicija ljudi koji podrzavaju tu zemlju izmedu Austrije i Turske. Ako pogledamo na literaturu koja je postojala u 19. st. ona je sva prosrpska npr. “Serarto Evens”? koji je iskapao na Knososu i povjesnicar Vodson, koji je dosao u Ugarsku i mislio je da mu Madari lazu. Onda je dosao u Hrvatsku i vidio je da ta jugoslavenska ideja ima smisla. Nikad ne govori o hrvatskom nacionalizmu. Zatim A. J. B. Taylor covjek koji je bio vrlo vazan povjesnicar, vrlo inteligentan covjek. On je pisao o povijesti Balkana i rekao je da je Jugoslavija jedino rjesenje za Balkan. Onda dolazi II. svj. rat. znam sada kako su se stvari zbivale, ali onda ljudi kao sto je Fitzroy Mcclan koji je pisao prekrasne knjige, ali na temelju jugoslavenske ideje. To je zapravo, povijest britanskog odnosa prema ovim prostorima, ali sve su krivo shvatili i to je donijelo katastrofu. Tako su se kretali britanski stavovi prema krizi. Kad je to sve pocelo, sjecam se, u svibnju, lipnju 1991. “Living standard” novine su me pitale bi li ja napisao clanak o samostalnosti Slovenije, a znao sam dvije stvari o tome. Ja sam proucavao povijest austro-ugarske vojske, nesto znao o Slovencima, ja i jos samo par drugih ljudi smo znali, a drugo je bilo sto me donekle kvalificiralo da o tome pisem. Sto sam razumijevao odnos nacionalizma i komunizma i procitao sam knjigu koja bi se trebala pamtiti u drugoj polovici 20. st. koja govori o tome da je komunizam strasna stvar i da je jedina alternativa komunizmu nacionalizam. Gledajte Slovence, Hrvate, Ukrajince i kad oni govore: “Mi smo mi i ako zelimo izici iz komunizma moramo razmisljati nacionalisticki.” Ja sam rekao: “Treba ih podrzati. Ja mislim da sam imao pravo. Ne znam zasto me to britansko ministarstvo vanjskih poslova nije shvatilo. Razgovarao sam sa Douglasom Hurdom 1987. i rekao je: ”Sto mislite da bismo trebali raditi?" Ja sam rekao kao: “Vidjet cete, za poprilici godinu dana Slovenija ce proglasiti nezavisnost.” On je rekao: “To ne zelimo.” Isto tako su se ponasali prema Hrvatskoj. Oni su razmisljali o velikim cjelinama s kojima oni mogu i prema kojima se oni mogu odnositi. Ja sam rekao: “Morate pogledati unatrag.” 1991. godina kad je sve to pocelo, kad se Jugoslavija pokazala kao pitanje.

... On je bio na britanskoj televiziji, pokusavao je govoriti engleski, a to mu nije bas jaca strana. Zato se malo zbunio, ali svi su rekli: “Ostavimo Jugoslaviju kakva jest, neka ona ostane.” Ali to se, naravno, nije moglo uspjeti. Jedno je vodilo drugom. Ono sto se dogodilo u Bosni, ali moram biti pravedan prema njima. Rekli su: “Ako priznate Hrvatsku, onda ce slijediti i Bosna i McClean je govorio o tome, a pola njih nisu htjeli uopce intervenirati. McClean je rekao: ”Ako priznate Hrvatsku, Bosna ce buknuti! Postat ce ili dijelom Velike Srbije ili Velike Hrvatske. Poslije 1991. vojska je preuzela zbivanja u svoje ruke i branili su svoje karijere oficiri. Oni su vidjeli da su izgubili svoju funkciju i zeljeli su imati neki posao. Mislim, sada da su Britanci kionacno vidjeli da su bili potpuno u krivu i da oni od nas koji smo govorili od pocetka: “Podrzite Hrvatsku.” Noel isto tako je bio, koji je vrlo vazan covjek u britanskom zivotu. Mislim da smo dobili tu raspravu, da smo pobijedili. Na kraju, Noel Malcom je usporedivao Srbiju sa Grckom. Mislim, kad vec sam ovdje, da ce Hrvatska postati kao Spanjolska. Hrvatska ce dozivjeti veliki napredak i ja iz dna svog srca zelim da se to dogodi. Hvala vam.

Ante Beljo:
Hvala dr. Normanu Stoneu. Medu nama je jos jedan uvazeni povjesnicar. Molim g. grofa Tolstoya da kaze nekoliko rijeci.

Nikolai Tolstoy:
Zelio bih se pridruziti izjavama mojih prijatelja koliko nam je drago sto smo opet ovdje u Hrvatskoj. Volim ovu zemlju. To je prekrasna zemlja s divnim ljudima: Zato sam rekao svojoj supruzi: “Ako Engleska postane prevruca za mene, najvjerojatnije cemo se ovamo preseliti.”

Victor Hugo je napisao prije otprilike 150 godina kako Englezi jako vole slobodu u svojoj zemlji, a maksimalno pomazu u gusenju iste u drugim zemljama. To nije uvijek tako, ali ne uzivaju dobar glas u istocnoj Europi. Ja sam dovoljno star da jedva pamtim prosli rat, a svakako “hladni rat”. Cak i u jeku “hladnog rata” uvijek me je uvelike cudilo koliko su se ljudi privatno i javno divili Sovjetskom Savezu i komunistickom sistemu u Jugoslaviji. Naravno, oni to nisu htjeli u svojoj zemlji, ali to je bilo vrlo, vrlo dobro za Ruse i Jugoslavene, kako su nazivali ljude ovdje. Morate razumijeti da su mi cesto vrlo prijazno govorili kako su Rusi prilicno primitivni ljudi koje treba drzati pod cvrstom rukom. To izgleda mnogo urednije na zemljovidu. Mislim da puno antipatije prema hrvatskoj nezavisnosti proizlazi iz antipatije prema neurednim zemljovidima. Englezi odrzavaju svoje domove cistim i urednim, i radije bi vidjeli Balkan jedne boje bez obzira o kojoj boji je rijec. I jos uvijek mozete cuti ljude kako govore da je bilo dobro dok je Tito mogao ovdje odrzavati red.

U jeku Staljinovog najzesceg ciscenja 1938., kad je on planirao neki novi zvjerski potez, Litvinov mu je rekao: “... ali sto sa zapadnjackim liberalnim misljenjem? Moras biti oprezan.” Staljin se nasmijesio, izvadio svoju lulu i rekao: “Zapadnjacki liberali ce svasta progutati.” I jos uvijek vidimo isti stav. Vidimo ga u svojem najneuobicajenijem i najneugodnijem obliku u periodu kojem sam ja posvetio mnoge godine proucavanja. U to vrijeme nisu na Zapadu samo dali svoj glas podrske tiraniji u drugim zemljama, vec su vratili natrag milijune nesretnika koji su uspjeli pobjeci Staljinovoj i Titovoj tiraniji kako bi bili poubijani.

Moj prijatelj, vlasnik dvorca Bleiburg, bio je nazocan kada je brigadni general Scott naredio britanskim trupama da budu pripravne pucati u Hrvate i prisiliti ih na povratak u Titove ruke. Navodno je brigadni general Scott simpatizirao Kozake i pokusao im pomoci, ali ne i Hrvatima. I ja sam rekao svom prijatelju: “... sto mislis zasto je to bilo tako?” On je odgovorio: “Ja znam zasto jer sam cuo razgovor britanskih casnika. Oni su jednostavno smatrali Hrvate ‘crnjama’.” To je bio izraz koji su upotrijebili. Vjerujem kako se taj izraz jos uvijek privatno koristi u Whitehallu. Sada se vec dovoljno zna o kvaliteti britanskih drzavnika. Jednostavno ne razumijem zasto ih svijet jos uvijek prihvaca i placa im enormne sume da dodu govoriti drugima o tome kako bi trebali upravljati svojim stvarima. Gotovo uvijek oni ljudi koje vam izvazamo da vam govore kako bi trebali voditi svoje zivote u svojim zemljama, u svojim vlastitim zemljama su bili najveci promasaji. Tu imamo pateticnog bivseg doktora Owena. Ne znam koliko je bio uspjesan kao lijecnik; ali sudeci po njegovom otrcanom izgledu, mogao je lako biti seprtljavi izvrsitelj pobacaja. Lord Carrington izgleda vrlo otmjeno dok putuje u inozemstvo u svojem kraljevskom Royceu. Pa, on je varalica. Njegovo pravo ime je Smith. Njegovi preci su promijenili svoje ime iz Smith u Carrington. Njegov predak je dobio titulu lorda, ne zbog nekog hrabrog drzanja na ratistu ili zbog upravljanja dalekom imperijskom provincijom, nego zato sto je bio radikalni bankar. Premijer Pitt je mislio da ce potkupiti radikale ako mu dodijeli titulu. Sto se tice Douglasa Hurda, on je jednostavno vrlo, vrlo neuk sijedi covjek. I ja sumnjam da je unutrasnjost njegova mozga gotovo jednako maglovita i siva kao i njegova vanjstina. Sjecam se jednog, od njegovih pametnijih, odgovora tijekom rata. Izjavio je kako se Britanija ne smije uplesti u ono sto se se tamo jos uvijek smatra “jugoslavenskim gradanskim ratom”. “Povijest nam govori...”, nastavio je on. Ja uvijek mislim kako vazi dobro pravilo u Engleskoj o nevjerovanju onome sto slijedi nakon sto engleski politicar kaze “povijest nam govori”. Povijest je rekla Douglasu Hurdu kako svaki puta kada se zarate balkanske zemlje, a velike sile se naivno upletu, razvije se velik europski rat. Pisao sam novinama raspitujuci se moze li nam gospodin Hurd navesti i jedan jedincati europski rat koji je tako zapoceo. Nepotrebno je reci da on nikada nije odgovorio, jer takvoga rata nikada nije niti bilo.

Drago mi je bilo cuti mojeg prijatelja profesora Stonea kako govori o falsificiranju povijesti u Britaniji. Mi jos uvijek imamo uglavnom laznu povijest. Jedan od glavnih razloga navedenih protiv intervencije u vrijeme kada se moglo spasiti na stotine i tisuce zivota, i zaustaviti rat pocetkom 1991 godine, bio je i taj kako se Jugoslavija pokazala zavidnom vojnom silom u Drugom svjetskom ratu koja je zaustavila veliki broj njemackih trupa. Kako se meni cini,izgleda kao da je Jugoslavija dobila rat za saveznike. To je povijest koja duguje svoje podrijetlo vecim dijelom ljudima poput Sir Fitzroya Macleana. Medutim, kao sto je Norman Stone cesto isticao u britanskom tisku, to je apsolutno neistinito. Prakticno su sve partizanske ofenzive u proslom ratu bili partizanski uzmaci dok su Nijemci ocajnicki pokusavali pronaci Titovo skloniste. Nijemci su bili u najmanjem broju zastupljeni u njemackim snagama ovdje. Postojala je jedna prava borbena divizija na prvoj crti bojisnice, a ostalo su bili Madari, Hrvati, Kozaci, Talijani i tako dalje.

Cesto cujemo izraz “balkanizacija” koji je, navodno, posljedica procesa kada manje zemlje zamjenjuju vece diktature. Ja nikada nisam razumio ovaj argument. Moji preci su bili iz najvece zemlje na svijetu, ali ja osobno uglavnom vise volim manje zemlje. Vrlo cesto je ljepse zivjeti u njima, i vise su kongenijalne. Ja sam proveo pet godina na fakultetu u Irskoj, koja mi je izgledala kao jedna od najsretnijih zemalja u kojoj se moze zivjeti. To nije i stav britanskog cinovnistva. Mislim da oni, svjesno ili podsvjesno kada daju proglase o bivsoj Jugoslaviji, zele da taj dio “bivsa” nestane. Kada vide Hrvatsku kako dobiva svoju nezavisnost, nervozno se osvrcu preko ramena i pitaju se sto ce se dogoditi u Walesu i Skotskoj. Nad Walesom se posebno efikasno vlada kao nad engleskom kolonijom, i vec dugi niz godina se nije povjerilo mjesto ministra unutrasnjih poslova Walesa niti jednom Velsaninu. Jos za zivota starije generacije zabranila se upraba velskog jezika u velskim skolama. Djeca su bila paradirana sa uvredljivim plakatima zato sto su govorila svojim drevnim jezikom koji ima najstariju pucku knjizevnost u Europi , osim grcke i latinske. Bojim se kako britansko cinovnistvo jako mrzi te male zemlje.

Htio bih zavrsiti s pricom o jednoj zemlji kojoj se jako divim. To je gotovo najmanja zemlja u Europi i zove se Liechtenstein. Britanija, Francuska, SAD i druge zemlje su 1945. godine vracale milijune mojih i vasih nesretnih sunarodnjaka zatvorene u stocne vagone i ophodili se prema njima gore nego prema stoci. Postojala je samo jedna jedina zemlja u svijetu koja je apsolutno odbila sudjelovati u ovoj sramnoj politici, a to je bio Lichtenstein. Cijeli jedan bataljon ruskih vojnika, njih 800, je umarsirao u Liechtenstein pri samom kraju rata, polozio svoje oruzje, a ljudi bili internirani od strane vlasti u Lichtensteinu. Nedugo zatim je stigla deputacija SMERSH casnika iz Sovjetskog Saveza, kao sto su stizale svugdje diljem Europe u punoj suradnji s zapadnim saveznicima. Oni su zahtijevali povrat tih nesretnih ljudi, ali je Liechtenstein, do posljednjeg stanovnika, apsolutno odbio poslati ikog natrag protiv njegove volje. Na kraju je oko pola nesretnih i obmanutih Rusa dobrovoljno pristalo na povratak u Rusiju, i vise se nikada za njih nije culo. Ostali su zadrzani o trosku te malene zemlje i na kraju su dobili putne dozvole za Argentinu, gdje su se i trajno nastanili. Tek mnogo godina kasnije njemacka je vlada isplatila odstetu Liechtensteinu. Dok sam istrazivao ovaj predmet, pitao sam pokojnog princa od Liehtensteina zar nije bio nervozan. Konacno, Crvena armija je tada bila u Austriji i nije se znalo koliko zapadno bi mogla otici. Princ se namrstio i izgledao gotovo iznenaden onim sto sam rekao. Odgovorio mi je: “Ne, nismo se bojali. Razgovarali smo sa njima odlucno, a to je jezik koji oni razumiju.”

Ja preporucam to geslo Hrvatskoj, jer ono je pokazalo svijetu sto mala ali hrabra zemlja moze postici kada je to nuzno

Ante Beljo:
Hvala g. grofu Tolstoyu. Nas sljedeci govornik je gospodin Lubomyr Luciuk, profesor politicke geografije u vojnom koledzu u Canadi. Njegov posebni interes su drzave koje su nastale poslije raspada Sovjetskog saveza. Autor je nekoliko knjiga o Ukrajini i Ukrajincima-Kanadanima.

Dr. Lubomyr Luciuk:
Prvu priliku za dolazak u ono podrucje sto je bila Jugoslavija imao sam 1985. g. a onda 1991., kad sam pocetkom rata, prolazio pokraj Vukovara. U to vrijeme napisao sam kratki clanak za kanadske novine u kojem sam sumirao svoje osjecaje o onome sto sam vidio u Vukovaru i svoja opcenita razmisljanja o situaciji u raspadajucoj Jugoslaviji.

Iz tog clanka bih vam procitao neke stvari, jer mislim da neke teme i komentari koje sam tada rekao i dalje vrijede, pa cu onda zavrsiti sa svojim nedavnim zakljuccima.

Putujuci Dunavom, iz Turske u Austriju, mozemo susresti Srbe koji vole govoriti o zlocinima Hrvata nad Srbima u II. svj. ratu. Srbi zaboravljaju da malo vise uz rijeku postoje Hrvati koji su isto tako vrlo voljni pricati o zlocinima koji su srpski cetnici ili Titovi komunisticki partizani vrsili nad njima. I jedni i drugi imaju na neki nacin pravo. Pokusavajuci razumijeti sve te suprotne argumente pojavljuje se opcenita slika. Je li jedna strana bila potpuno nevina, a druga sasvim zla. Koja? I kako to da ti mladi ljudi znaju toliko mnogo o pokoljima koji su se dogodili godinama prije nego sto su se oni rodili. Tko je tu mladu generaciju naucio mrziti i zasto? Borbe na granicama izmedu Hrvatske, Slovenije i Srbije potvrduju da to nisu samo akademska pitanja. I tako, dok je nas brod prolazio kraj Vukovara, pitao sam se postoje li kakva mirna rjesenja u toj staroj zavadi. Jedino prihvatljivo rjesenje, kojeg sam se mogao sjetiti, buduci da nisam mogao prihvatiti istjerivanja manjinskih pucanstava, bio je neki sporazum kakav sada predlaze Europska zajednica. Znao sam da ce medunarodne snage biti pripravne cuvati granice, osiguravati mir. Predlozio sam da svima koji zele suradivati to bude i omoguceno i da im se obeca integracija u Europsku zajednicu, ako mirno rijese svoje zavade. Slican bi se pristup mogao primijeniti na raspadajuci Sovjetski Savez. Oni narodi ili nacije koji su, na demokratski nacin, izrazili svoju zelju da ostanu u jednoj vecoj federaciji bez obzira zove li se ona Sovjetski Savez ili Jugoslavija, neka ostanu u njoj. Onima koji u takvoj federaciji ne zele ostati treba se to i omoguciti. Neka sami odaberu s kim zele imati ekonomske, politicke i vojne veze. S nase strane, mi moramo inzistirati da se sve istocne i zapadne granice Europe nikako ne mijenjaju; osim u slucaju kada se sve strane, kojih se pojedino pitanje tice, sloze i pristanu izabrati nepristranog suca u svojim raspravama. Na taj nacin oni imaju priliku izabrati zele li se integrirati ili zele svoju samostalnost.

Uvijek je potrebna multinacionalna kontrola, mozda kroz cijelu jednu generaciju, koja bi nadgledala provodenje takvih sporazuma. Posljedice ovakve odluke kratkorocno se mozda mogu ciniti kaoticnima. Doci ce do stvaranja novih nacija. Neke ce od tih drzava biti ekonomski uspjesne, druge nece pa ce te onda opet zeljeti uci u nekakve regionalne integracije. Ali, njima se mora dopustiti da imaju svoje pravo na nacionalnu samobitnost i dugorocne posljedice toga bit ce pozitivne. 1991. sam tako razmisljao, a sada bih se samo osvrnuo na svoja sadasnja vlastita razmisljanja. Ono najkorisnije sto sam jutros cuo je pojam o tome kako Zapad opravdava svoje ponasanje prema novim drzavama, sredisnje i istocne Europe, o nekakvim starim mrznjama koje su ionako progonile balkansku povijest oduvijek i da je sasvim nemoguce da ovdje ikada bude mira. Ja se, naravno, ne slazem s tim stajalistem. Jucer sam imao prigodu intervjuirati nekoliko hrvatskih izbjeglica iz Bosne. Pitao sam ih kako su postali prognanici, izbjeglice i na kraju sam ih pitao: “Mrzite li Srbe?”. Odgovor je bio: “Ne.” To je mozda iznenadujuce, ali dodali su da je bolje sto su sada Srbi otisli. Mislim da to, mozda, pokazuje kakva bi mogla biti buducnost Hrvatske, a mozda i Srbije. Postoje neki realiteti koje svi moramo prihvatiti, a jedan od tih realiteta je taj da ce Srbi uvijek biti vasi susjedi.

Drugo, da postoji temelj u proslosti za novi krug nasilja i to treba imati na umu. Trece, kao npr. u slucaju Rusije, dobrosusjedski odnosi cesto znace da se zapravo podizu ograde izmedu naroda. Vi se, naravno, nadate da cete ukljuciti i ostatak okupiranog teritorija u Hrvatsku i cesto govorite o izdaji Zapada. Ja razumijem vase nezadovoljstvo s anglo-americkim snagama i opcenito s Europskom zajednicom. U vasem je interesu da i dalje podrzavate taj angazman zapadnih snaga u svojim problemima.

Cesto se brinete jeste li Europljani ili niste. Vi kazete da jeste, Angloamerikanci i Europljani kadkada kazu da niste, to nije nista novo. Angloamericke snage nisu zeljele, niti im je bila potrebna slobodna Hrvatska, niti im je bila potrebna slobodna Ukrajina. Njima je, kao sto je rekao gosp. Stone, bilo draze da se te velike drzave odrze. Nesto od toga se zasnivalo na neznanju, nesto opet na politickim interesima. Ni ne sumnjam da ste vi Europljani i da cete se ponasati kao takvi, jer to jeste, ali su to i Srbi. Kako se ponasate jedni prema drugima, to ce na kraju biti standard prema kojem ce se odlucivati jeste li vi sposobni biti dijelom Europe.

Podsjecam vas da se sve europske drzave nisu uvijek dobro ponasale. Ali, je li vama zapravo vazno smatraju li vas Europljanima ili ne. Sada imate slobodnu Hrvatsku, a to je, mozda, najvaznija stvar koji ste osvojili u zadnjih nekoliko godina i to se vidi.

Ante Beljo:
Hvala gospodinu Lubomyru Luciuku. A sada gospodin Ron Vastokas, koji predaje antropologiju u Torontu, u Canadi, na sveucilistu. Rodio su u Litvi, sada radi u Litvi; direktor je Kanadskog instituta kojeg je osnovalo Ministarstvo vanjskih poslova Kanade. Ukljucen je u litvansku politiku i posebno se bavi pitanjima iz odnosa Zapada prema novostvorenim drzavama u postsovjetskoj eri. Bio je ovdje u Hrvatskoj tijekom izbora.

Ron Vastokas:
Zelio bih zahvaliti Hrvatskom informativnom centru na tome sto me pozvao i dao mi priliku da sudjelujem u ovom interesantnom simpoziju. Buduci nisam Britanac, ne mogu nista reci o britanskim politicarima, ali dopustite da pocnem citatom iz nekoliko medija.

Kljucni problemi naseg doba su etnicki gradanski ratovi, i etnicki nacionalizam. Mi smatramo da svijet treba ici prema jednom novom globalnom trzisnom svijetu i zato smo jos uvijek u ovom mraku. Nasilje se vratilo i zove se nacionalizam. Zatim jos nekoliko recenica iz ovotjednog “Ekonomista” u kojem je jedan autor objavio clanak “Etnicko ciscenje, krv i zemlja”. Autor govori s odredenim stupnjem divljenja prema proslosti i kaze, govoreci o Bosni: “Oni ce vjerojatno biti samo blijeda sjena nekadasnje harmonicne BiH koja je predstavljala, bila simbol tolerancije, tolerancije na burnom moru Balkana.” Eto vidite, kako oni to gledaju. Ocito je da Zapad vidi ovaj dio svijeta i isto tako i raspad sovjetskog imperija na vrlo odreden nacin. Dosadasnja carstva su im pruzala neku jasnocu, neku stabilnost. To nije sve bilo tako izmuckano kao sto je sadasnjost, stvarnost. Sada moraju ponovno uciti teske povijesne termine, teska imena koja se tesko izgovaraju i svi sad zele nekako to svoje mjesto pod suncem.

U tim promjenama, koje se dogadaju u svijetu poslijednjih pet godina, nije se dogodila odgovarajuca promjena u razmisljanju zapadnog svijeta i kao sto su to mnogi govornici na ovoj konferenciji vec rekli: Doris Pack, Stevan Dedijer i drugi govornici. Zasto je to tako, a sto su nam svi oni rekli, postoje mnogi razlozi. Postoji jedno imperijalisticko razmisljanje, vazni su tu i zapadni interesi koji su na kocki, zelja za nekim jednostavnijim svijetom, a i jedan vazan element su i godine sovjetske propagande na koju se aludira vec 1946. Mozda samo da citiram nesto sto smo gosp. Luciuk i ja napisali prije nekoliko godina o komentaru Dzordza O. u eseju koji se zove “Sprjecavanje literature”, primijetili smo da je sovjetska Rusija neka vrst zabranjene zone u britanskom tisku. Glad u Ukrajini, deportacija ljudi, tridesetih godina Staljinove cistke, njemacko-sovjetski pakt ‘39. godine, ... izbjeglice nakon II. svj. rata bile su jednostavno izbacene iz njegovog razmatranja. Dzordz O. je imao na umu ono sto se dogodilo knjizi, kao da je znao sto ce se dogoditi knjizi koju je Nikolai Tolstoy napisao. Nikad se nece moci napisati istinitost naseg vremena, upozoravao je Dzordz O.. Ja mislim da se ona sada pise, na zalost. Orvel to nije dozivio, on je u grobu.

Kako sad prenijeti tu povijest, kako je obznaniti Zapadu. Postoje tri vazne tocke koje bih zelio spomenuti ukratko. Prvo, mediji zrcale proces koji stvaraju vladajuci timovi, koji ne dopustaju bavljenje problemima novih zemalja na topografskoj karti Europe.

Drugi vazan problem je da male nove nacije nemaju iskustvo, niti sredstva, niti institucije da bi se natjecale sa zapadnim medijima; a da ne govorimo o onom sto se dogodilo u razmisljanju ljudi koji su bili pod uticajem komunizma 50 godina. Buduci da vec dvije godine zivim u Litvi mogu sa sigurnoscu reci da ljudi imaju ozbiljnih problema, zapravo sa svojom slobodom, jer su je dugo bili liseni.

Treci problem je priroda samih medija. Mi znamo da se danas mediji bave konfliktom vise nego njegovim razjasnjavanjem, da se vise bave konfliktom nego objasnjavanjem uzroka. Vrlo cesto sam upoznavao u Litvi novinare, malo prije usvajanja Deklaracije o nezavisnosti Litve i neposredno poslije, bilo mi je jasno da njih vise ne zanima nezavisnost Litve i znacenje te nezavisnosti za taj dio Europe i svijeta, nego prezentiranja Litve i Gorbacova. To je njima bilo vazno, a ne toliko kako razumijeti implikacije te nezavisnosti.

Mislim da ono sto radi Hrvatski informativni centar i gospodin Ante Beljo, i sto mi ovdje radimo danas, ukazuje na ono sto je vazno. Jer, nedostaje tocnih informacija. Utvrdivanje povijesne istine na ovakav nacin je jako vazno. Mislim da je Doris Pack imala pravo kad je rekla da moramo oblikovati javno mijenje, jer politicari onda moraju uzimati u obzir to javno mijenje. Zato je ono sto se sada ovdje radi vrlo vazno. Znam da gospodin Ante Beljo planira jos jednu konferenciju sljedece godine. Ja bih zelio predloziti da se neka od tih pitanja obrade na takvoj konferenciji. Dakle, kako nas Zapad vidi kao mali narod pod suncem i sto se moze poduzeti da se ta slika promijeni.

Ante Beljo:
Hvala gospodinu Ronu Vastokasu. Nas sljedeci govornik je gospodin Askold Krushelnycky, novinar koji je bio u Hrvatskoj od pocetka rata. On ce nam dati svoje videnje ovog naseg problema.

Askold Krushelnycky:
Gospodine predsjedavajuci, dame i gospodo. Veliko mi je zadovoljstvo i cast sto sam pozvan ovdje. Najprije se zelim zahvaliti gospodinu Anti Belji, ne samo zato sto me je pozvao ovdje, nego i za njegov doprinos informiranju u Hrvatskoj putem Foreign Press Bureaua sto je pomoglo stranim novinarima u pracenju dogadaja u ovoj zemlji od prvih dana hrvatsko-srpskog rata 1991.

Mnogi clanovi ove organizacije su neumorno radili ne misleci na financijske nagrade. Mnogi su riskirali svoje zivote vodeci novinare na prve linije bojisnica kako bi se oni na vlastite oci uvjerili u to sto se dogada. Ponosan sam sto sam s nekima postao dobar prijatelj i nadam se da cemo odrzati kontakt i nakon zavrsetka strasnih zbivanja koja su nas u pocetku zblizila.

Moj govor se odnosi na ulogu medunarodnog tiska u zbivanjima na podrucju bivse Jugoslavije. Medutim, ja nisam akademik i umjesto da ovo bude temeljito, skolasticko istrazivanje, ovo su neka osobna zapazanja formirana kontaktiranjem s mnogim novinarima koji su pratili zbivanja u Hrvatskoj i Bosni.

Dopustite da Vam najprije kazem malo o sebi. Ja sam pratio konflikt u bivsoj Jugoslaviji za novine “The European” uglavnom sa hrvatske i bosanske strane, dok ga je moj kolega sa sjedistem u Beogradu pratio sa srpske strane. Ali ja sam ga takoder pratio i iz perspektive britanskog Ukrajinca prve generacije. Ja sam roden u Engleskoj, ali moji su roditelji bili ukrajinske izbjeglice i od samog pocetka hrvatske borbe za nezavisnost uocio sam paralele s borbom za slobodu u Ukrajini.

Jako sam osjecao nadu i bol, tragedije, hrabrost i moralnu cvrstinu hrvatskog naroda za vrijeme rata koji je izbio 1991. Jednom zgodom, nakon sto su srpski vojnici napali i unistili automobil kojim sam putovao s dvije britanske novinarke i dok su nas hrvatski borci odvodili na sigurno, cuo sam njihovog zapovjednika, koji nije znao da ja razumijem ponesto hrvatskog, kako govori svojim ljudima da hodaju oko nas tako da u slucaju srpskog napadaju prvi meci pogode hrvatske vojnike.

On im je govorio da stite svojim tijelima tri stranca. Mozete zamisliti da me je to jako dojmilo. Zbog toga, gotovo od pocetka, nisam bio nepristran promatrac, ali to me nije sprijecilo da budem istinit i poman izvjestitelj o tamosnjim zbivanjima.

I kakva su to bila zbivanja. Vidio sam borbe u gradovima i selima diljem Hrvatske. Neka su imena sada dobro znana - tragicna epizoda Vukovara gdje je barbarski sravnjen grad nakon herojske obrane dok je zapadnjacki svijet sramotno promatrao ne poduzimajuci nista. Napadaji na Dubrovnik, Osijek, Zadar, Karlovac i Sibenik.

Ja sam bio u Vinkovcima prvog dana takozvanog primirja kada ga je JNA zrakoplovstvo bombardiralo nekoliko sati, ubijajuci i ranjavajuci mnoge civile. Ja sam, usput receno, bio iznenaden sutradan kada su mirovni promatraci Europske Unije inzistirali na tome kako nije bilo krsenja primirja. Dakle, jedno cinicno izvrtanje istine koje je preraslo u redovita zbivanja od strane medunarodnih tijela prisutnih u Hrvatskoj a kasnije i u Bosni.

Bio sam u mnogim manjim mjestima cija imena nisu toliko poznata gdje su se hrabri muskarci i zene borili sa svime cega su se domogli protiv jedne od najmocnijih vojska u Europi. Bila je to cast sprijateljiti se s ljudima koji su bili apsolutno velokodusni i s ono malo hrane sto su imali za sebe.

Bilo je i tuzno i oplemenjivajuce ici u Pakrac pod srpskim napadajima, u kome se svakodnevno garantirala dusevna bolnica puna pacijenata dok je samo sacica hrabrog osoblja -Hrvati, Srbi i Muslimani - ostala pomagati. Jedinu hranu, struce kruha, su donosila dva mlada hrvatska volontera koji su svaki dan morali trcati preko polja izbjegavajuci snajpersku vatru. Sjecam se mnogih gradova i sela koja su bivala s vremenom sve unistenija. Ljudi koje sam za ranijih posjeta upoznao sada svi mrtvi. Price o patnji i tuzi, ali uvijek o nadi.

Znam da su mnogi Hrvati uvjereni da je medunarodan tisak antihrvatski i da su zapadnjacka sredstva javnog priopcavanja nekako suradivala sa svojim vladama - od kojih su mnoge zauzele neprijateljske stavove prema Hrvatskoj. Ali, osim nekolicine iznimaka, ja vjerujem kako se je vecina stranih novinara ponijela pravilno i iskreno. Mozda su nekada krivo shvatili, ali vjerujem da vecina novinara nije korumpirana ili svjesno pokusala iskriviti situaciju. Otprilike 80 novinara je poginulo izvjescujuci o ratu u bivsoj Jugoslaviji i mnogi od njih su bili strani novinari.

Samo zato sto britanski tisak na primjer javlja da je nas ministar obrane Michael Portillo osudio hrvatsko oslobadanje takozvane Republike Srpske Krajine ne znaci da se novinari koji izvjescuju o njegovoj sramotnoj izjavi slazu s njegovim misljenjem.

Novinari znaju da nesto cine dobro kada se ljudi ljute na njih. Znao sam da smo ucinili nesto dobro kada se bivsi britanski ministar vanjskih poslova, Douglas Hurd ogorceno zalio u javnosti kako nije bilo uplitanja novinara - mislio je na vecinu postenih koji su opisivali sto se dogada u Hrvatskoj i Bosni i onemogucavali njemu i nekim njegovim kolegama u drugim europskim glavnim gradovima da iskrivljuju istinu - kako bi se konflikti u bivsoj Jugoslaviji mogli davno prije rijesiti. Grozim se i pomisliti kakvo bi se rjesenje nametnulo.

Ali kako je doslo do poticanja videnja da je medunarodni tisak neprijateljski raspolozen prema Hrvatskoj? Nepobitno je da je mnogo toga objavljivano u posljednje vrijeme sto nije sklono Hrvatskoj.

Vjerujem da su korijeni problema u neznanju i predrasudama, sto je produkt neznanja prije negoli neke zlobne zavjere. Hrvatska je, uglavnom, bila vrlo povoljno tretirana od strane tiska za vrijeme hrvatske borbe za opstanak protiv velikosrpskog imperijalizma u ljeto 1991.

Vjerujem da je Foreign Press Bureau doprinio pobjedi u promidzbom ratu protiv Srba i time osigurao potporu za Hrvatski narod diljem svijeta. Dobio je rat ne zato sto je FPB izmisljavao price ili preo obmane. Nije bilo potrebno jer se objektivnom promatracu je bilo jasno da je konflikt zapravo brutalna ratna agresija od strane srpskih sovinista protiv Hrvatske, koja je branila svoje pravo na postojanje kao nezavisna drzava.

Mnogi od onih koji su izvjestavali o ratu u Hrvatskoj za prvih nekoliko mjeseci ostali su dobri prijatelji Hrvatske. Ja sam bio u prednosti zbog svojeg podrijetla i stoga sto sam vec ponesto znao o povijesti Hrvatske dok moji kolege nisu nikada culi o postojanju neke Hrvatske; isto kao sto nisu culi za Ukrajinu ili Balticke zemlje do raspada Sovjetskog Saveza.

To je u redu, jer uvijek se moze o necemu nauciti ako se potrudimo a mnogi od njih jesu. Ali opasnost je dolazila od onih koju su znali samo malo i konstruirali argumente ili price kroz prizmu neznanja i predrasude. To su bili ljudi koji su filistarski pricali o ustasama kao da je to bio jedini bitni dio hrvatske povijesti.

Nisu se htjeli potruditi istraziti povijest Hrvatske i njeno ugnjetavanje od strane Srbije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Zaboravljali su spomenuti da su Hrvati duze vrijeme bili glavni izvor novacenja u partizane i da je Hrvatska bila daleko vise blagonaklona baza za partizanske operacije nego sto je to bila Srbija.

Ali za neke je pritisak u natjecateljskoj industriji kao sto je tisak znacio da potraga za drukcijom pricom koja navodno objasnjava zbivanja, prevagne razmatranja tocnosti ili cistog postenja. Zapadnjacki politicari koji su htjeli portretirati Hrvatsku kao neku neofasisticku drzavu koja samo ceka da se ostvari nisu morali podmititi ili nekako nagovoriti neke novinare da napisu sramotne clanke ili produciraju besmislene emisije. Oni nisu radili za zapadnjacke ili srpsku kontraobavjestajnu sluzbu, ti novinari, oni su to radili da bi si stvorili renome za videnje stvari koje su vecina drugih, za njih inferiornijih, novinara propustili.

Znam jednog starijeg dopisnika velike zapadne televizijske korporacije koji razbjesnjuje svoje kolege koji su proveli puno vise vremena ovdje i u Bosni, jer on ce otici na Pale i producirati priloge koji pokusavaju povoljno objasniti Karadzicev stav i prikazati tog ratnog zlocinca kao u biti okrutno neshvacenog pojedinca. Ovaj novinar ne cini to zato sto je podmicivan ili zbog velike privlacnosti srpskog sovinizma, on to cini jer zna da ce dobiti puno vremena za emitiranje ako producira neki takozvani “kontroverzni” prilog.

Drugi novinari nisu nikada bili u Hrvatskoj ili Bosni, ali se uzdaju u izvjesca iz ministarstava vanjskih poslova ili obrane ili nekog drugog u svojim zemljama. Ti briefinzi nisu forum za ciste lazi, ali su davani od ljudi koji imaju cvrste interese u oslikavanju zbivanja pod odredenim svjetlom. Oni su predstavnici vlada, za koje ja jos uvijek vjerujem da nisu prosrpske, ali su pokazale seprtljavu nesposobnost i moralni kukavicluk pred licem zla i opakosti velikosrpskih ambicija.

Sada su oni posramljeni sto nisu sami mogli rijesiti problem i Amerika ih jos jednom spasava. Pokusavaju zamesti tragove i proizveli su prolom u demokratskom procesu ignorirajuci izvjesca i opise novinara na terenu u Hrvatskoj i Bosni koji su se osvjedocili o ogavnim stvarima koje je taj srpski ekstremizam proizveo i ti koji su ignorirali bijes i zahtjeve ili akciju naroda tih zemalja.

Uglavnom se izvrtanje stvara izostavljanjem ili naglasavanjem prigodom tih briefinga i drugih prilika za utjecanje na novinare. Masovna ubojstva sto su ih Srbi pocinili mozda ne spomenu ili se pridodaje malo vaznosti, dok se izolirani slucajevi pocinjeni od Hrvata ili Muslimana mogu naglasiti. Ili, kao kod nekih zloglasnih slucajeva kod UN-a, lazne srpske tvrdnje o masakrima ili drugim strahotama se ponavljaju prije ikakvog pokusaja istrage. Novinari koji su bili u Hrvatskoj ili Bosni mogu drugacije procijeniti ove briefinge od onih koji nisu nikada bili ovdje i koji se apsolutno oslanjaju na te briefinge.

Tu je pritisak vremena, posljednji rokovi novina ili programa koji se mora producirati tu vecer i prostor koji se mora popuniti. Prisutna je takoder i zelja da se ne uznemiri vlada ili politicke veze jer onda mozda neces biti pozvan na neki vazan briefing ili ce mozda dati dobru pricu suparniku. Mogucnosti manipuliranja novinarima ili njihovim izvjescima su brojne i puno su suptilnije od dodavanja koverte s koristenim novcanicama od 100 dolara.

U uvjetima gdje ljudi jos uvijek malo znaju o povijesti i teznjama Hrvata lako je iskriviti istinu. Kada su izbili sukobi u Bosni izmedu Hrvata i Muslimana, oni su bili prikazani kao “losi momci”. Neki od zapadnjackih celnika koji nisu bili presretni nezavisnoscu Hrvatske revno su se pridruzili vecini koja je rekla: “Vidis, rekao sam ti, Hrvati su jednako barbari kao i Srbi.”

Taj sukob je doista bio grozan i tragican ali usporediti ga sa srpskom invazijom Hrvatske ili Bosne je bilo neposteno. Upravo zbog srpskog pokretanja krvolocne invazije na Bosnu i nasilnog protjerivanja putem “etnickog ciscenja” tolikih Muslimana, porasla je napetost u jedroj trecini Bosne koja nije bila pod srpskim nadzorom a sada je sadrzavala dvije trecine stanovnistva.

Hrvati su se prestrasili tolikog priljeva novodosljaka na njihov teritorij i pitali su se gdje ce oni zivjeti. Mnogi Muslimani koji su izgubili sve, i nisu polagalili previse nade u povratak svojih domova i zemlje i borbi protiv Srba, razmisljali su o ostanku na prostoru u koji ih je sudbina dovela. Srbi su marljivo radili na sijanju netrpeljivosti izmedu Hrvata i Muslimana. U tome su bili potpomognuti od nekih krivo zavedenih hrvatskih i muslimanskih celnika, te ostalih koji su u sukobima vidjeli mogucnost da za sebe pridobiju lokalnu vlast ili ostvare brzu zaradu.

Ali bili su potpomognuti i pasivnim drzanjem zapadnih sila koje su jasno pokazale da nece intervenirati protiv Srba i koje su poslale smrtonosni signal o tome kako su principi medunarodnog prava nebitni i tome da se ono sto se silom dobije i zadrzi. Mnogi su novinari to razumijeli i pokusali objasniti da masakri poput onog u Ahmicima, koliko god bili vrijedni prezira, nisu predstavljali dokaz neke vrste nasljednog hrvatskog zla nego direktnu posljedicu srpske agresije.

Oni koji su jos uvijek bili u stupici svojih predrasuda i neznanja vidjeli su hrvatsko-muslimanski sukob kao daljnji dokaz kako Hrvatska goji neko cudoviste, kako je predsjednik Tudman postigao nekakav zlokoban sporazum s Milosevicem o podijeli Bosne i kako Hrvati konacno razotkrivaju svoju crnu pravu narav. Zato su nakon hrvatskih operacija kojom je htjelo povratiti najprije zapadnu Slavoniju a zatim zemlju pod srpskom okupacijom u Krajini neke vlade i, iz razloga koje sam opisao, neki novinari osudili Hrvatsku za oslobadanje svojih teritorija i odmah povjerovali u srpske tvrdnje o masovnim zlodjelima.

Rekao sam kako ja vjerujem da vecina novinara radi svoj posao posteno i dojam da je novinstvo antihrvatsko povecano je cinjenicom da Hrvati uglavnom cuju o nepovoljnim stranim izvjescima vise nego o onim naklonjenim Hrvatskoj. Mozda ce oni koji opravdavaju srpski fasizam opet kritizirati Hrvatsku nakon oslobadanja istocne Slavonije, ukljucujuci i Vukovar -i ja ne sumnjam da ce to biti uskoro.

Ali ti kriticari na kraju ne znace mnogo. Istina pronade nacin da prezivi i na kraju pobijedi. Siguran sam da je istina koju predstavljaju heroji koji su se borili i poginuli u Vukovaru i drugdje u Hrvatskoj ta koja ce prezivjeti.

Zrtva i patnja na desetke tisuca obicnih muskaraca, zena i mladih ljudi koji su smatrali da je vrijedno riskirati sve za obranu demokracije, kulture, ljudskih prava i prava svoje domovine Hrvatske, to je, siguran sam, istina koja ce prezivjeti.

Ante Beljo:
Zahvaljujem gospodinu Askoldu Krushelnyckom. Zamolio bih sada gospodina Aleksandera Ravlica iz Banjaluke da uzme rijec. On je citav radni vijek proveo u Banjaluci uglavnom kao novinar zagrebackog “Vjesnika”. Govorit ce nam o srpskom svojatanju Banjaluke i cinjenicama koje to osporavaju.

Aleksandar Ravlic:
Cijenjene dame i stovana gospodo. Prilicno kasno sam obavjesten o ovom skupu, ali imao sam srecu da sam upravo dobio na zavrsnu korekturu neke svoje knjige, tako da sam ipak mogao neseto pripremiti za ovaj uvazeni skup. Prije dva dana stovana gdja. Dzenana Efendic - Semiz, vam je pripomenula da Banjaluka ne moze biti srpska i nije srpska. Kako je ovo vrijeme rusenja mitova i povijesnih predrasuda ili cinjenica koje su dosta bile vrijedne, upravo na primjeru Banjaluke se moze pokazati kako Banjaluka nije srpska, kako je to jedan mit koji je pogresno stvoren u glavama veliko-srpskih hegemonista. Medutim, za one koji malo znaju Banjaluku, valja reci da je Banjaluka bila kozmopolitski grad da je Banjaluka jos pod kraj turske okupacije bila prvo vece mjesto u BiH koje je dobilo zeljeznicku vezu sa Europom, odnosno zeljeznicki vlak je dosao u Banjaluku jos 1872. godine. Zatim, da smo imali za vrijeme turske okupacije vec prvi hotel u BiH. Nije to bio veliki hotel, ali se razlikovao od onih hanova koji su u to vrijeme bili. Otad, kazem, da su za vrijeme austro-ugarske okupacije snazno utjecali mnogi odnosi i da je Banjaluka dobivala pojacano europsko obiljezje i zahvaljujuci tome sto smo 1891. godine imali i svakodnevnu izravnu zeljeznicku vezu sa Becom i Budimpestom. Jasno, blizina Zagreba i nasa upucenost cijele bosanske krajine na te prostore uvjetovali su da smo daleko brze krocili u europske tokove, za razliku od drugih gradova u BiH. Medutim, ja bih htio reci da su Srbi nezadovoljni od pocetka austro-ugarske okupacije, kada su pretendirali da dobiju teritoriju BiH. Medutim, oni to nisu dobili. Oni su stalno razvijali tezu da je Banjaluka srpski grad, ili kako oni to vole rec’ “oduvek srpski grad”. Da su se mnogi, da li svjesno ili nesvjesno, u stvaranje tog mita ukljucili mozda jedan od najboljih primjera je slucaj Borisa Mihajlovica - Mihiza vrsnog knjizevnog kriticara, do ovog rata bio je demokratskih opredeljenja, ne mogu reci kakve stavove je sad zadrzao, ali je znakovito da se njegova knjiga “Autobiografija o drugima” (vrlo zanimljiva knjiga) i zanimljiv naslov, pojavila negdje pocetkom ‘90. godina. U toj svojoj knjizi u jednoj od pripovjedaka pod naslovom “Babic” on opisuje kako je dosao jedan mladi Prus u Banjaluku, bio je oficir austo-ugarske vojske uoci I. svjetskog rata, kako se zaljubio u jednu Banjalucanku - Srpkinju, presao na pravoslavlje i postao Babic, zatim svu golgotu njegova stradanja. Ukratko, da vam kazem da je zavrsio kao ratni zlocinac i Nedicev komadant istocne Srbije. Znakovito je to da je Mihiz upotrijebio sintagmu (jer u Banjaluci se sve to odigralo), kako je oduvijek bila srpska varos pogotovu ne u to vrijeme. Ja hocu samo reci, da Banjaluka nije mogla nikada biti srpska varos. Htio bih vam samo reci ovo, da je neprijeporna istina da su Hrvati-katolici punih 14 stoljeca na tom prostoru, da je na ovom podrucju pisustvo Muslimana-Bosnjaka visestoljetno. To potvrduje mozda ponajbolje Cazin (grad u sjeverozapadnoj Bosni). Imao sam srecu sto sam radio monografiji toga grada. Tako znam da u tom Cazinu - koji je jedno vrijeme, punih pola stoljeca, nakon sto su Turci zaprijetili Kninu, odnosno, usli u Knin, bio sjediste Kninske biskupije. Medutim to nije jedini podatak kojeg treba uvazavati. Mozda ponajbolje pokazuju statisticki podaci iz 1910. godine, dakle uoci I. svijetskog rata. Banjaluka je u to vrijeme imala nesto manje od 15 000 stanovnika. Manje od polovice njih bili su Muslimani, rimo-katolika je bilo blizu 4000, grko-katolika je bilo nesto oko 60, evangelista preko 100 i Zidova 422, Srba je bilo 3698. Dakle, nisu tvorili ni 1/4 stanovnistva. U odnosu na sve ostale koji su bili u tom gradu njih je bilo manje za 8200. Dakle, ni u tim razmjerima nisu dosegli neku znacajniju brojku u odnosu na ostale konfesije sto kazuju da Mihizova sintagma o Banjaluci kao “vrhovnoj srpskoj varosi” nema uporista.

Medutim, ako se vratimo malo unatrag i pogledamo sto kazu povijesni izvori, onda cemo znati da pravoslavaca u Banjaluci nije ni bilo unatrag skoro stotinu pedeset godina. Frano Jukic je jedno veliko povijesno ime, javni politicki i kulturni radnik, covjek koji je nama ostavio prvu povijesnicu i zemljopis BiH, covjek koji je u mnogocemu bio preteca, a ja bih rekao da je nezasluzeno zapostavljen, kako i separatu Enciklopedije HBiH koja je poodavno izasla, tako i s .... Bosne koja je prije bila, a nema ga puno ni medu velikanima hrvatskog imena. On je nama ostavio podatak kazavsi, a pisao je 1840. godine da na podrucju Banjaluke, odnosno Vlaskog Brijega (to je podrucje bilo udaljeno oko sat vremena od sredista Banjaluke), nalazi se nesto kolibe koju Banjalucani vlaskom crkvom zovu. Dvadeset godina poslije Giljferding Aleksandar (ruski konzul koji je bio u BiH) on ce nam ostaviti u svojim putopisima po BiH i staroj Srbiji da je na sramotu banjalucke carsije i trgovackog staleza, nema pravoslavne crkve pa vjernici idu na molitvu u selo udaljeno jedan sat od grada. To je napisao da bi kasnije konstatirao da malo ima “hriscana” (pravoslavaca). O vjernicima pravoslavne vjere on ce napisati da su najaktivniji i najbogatiji dio sredista Banjaluke, da su mahom dosli iz Hercegovine, natocito iz trebinjskog kraja i da ima - to je znacajan podatak, svega 70 pravoslavnih kuca u Banjaluci. To je bilo prije 120/130 godina. Dakle, Srbi su zaista dosljaci i mlada populacija u gradu Banjaluci. Zelio bih reci jos i ovo, da se je vec uvrijezilo misljenje - zbog pracenja srpske propagande, rjesenje da je Banjaluka zaista srpski grad. ja cu vam reci da i u Zagrebu mozete nac ljudi koji bi rekli “Banjaluka je srpska”. Banjaluka nije srpska bila. Raznim smicalicama i politickim igrama ona je postala srpska opcina. U samom gradu odnos stanovnika nije bio takav u korist Srba, jer su Hrvati i Muslimani-Bosnjaci tvorili oko 60% stanovnistva dok je banjalucka opcina imala malu prevagu srpskog stanovnistva. Zasto je i ta mala prevaga banjalucke opcine nastala? Odgovor lezi u cinjenici da smo u BiH pocetkom sezdesetih, proveli okupnjavanje opcina da bismo - navodno, iz nerazvijenosti u BiH izveli sve nerazvijene opcine. Zahvaljujuc tome grad Banjaluka je dobila tri opcine Krupu na Vrbasu, Bronzani Majdan i Ivanjsku u kojima je bilo pretezito srpsko stanovnistvo. U samom mjestu Bronzanom Majdanu bila je jedan poveca grupacija muslimansko-bosnjackog stanovnistva, u opcini Ivanjska skoro polovica je bila Hrvata, ali je u ukupnom dijelu, to je dovelo do prevage tako da su Srbi postali vecina u banjaluckoj opcini. Medutim treba reci da je i vrijeme poslije potresa, katastrofalnih potresa ‘69. i ‘70. godine donijelo novi priliv mahom srpskog stanovnistva, jer su dosli graditelji iz Srbije. Jos jedna znacajna mjera je utjecala da je Banjaluka postala, da kazem, brojnija, uvjetno receno, srpska, mislim da je broj srpskog stanovnistva naglo porastao. To je bila odluka 1948. godine u ime informbiroa kada je iz Vrsca skolski centar oklopnih jedinica prebacen u Banjaluku, tako da je to dalo srpstvu snazni impuls i Banjaluka je pocela da mijenja svoju etnicku fizionomiju i stopu stanovnistva.

Sad bih vam htio nesto reci sta se sve odigralo u ovo vrijeme ove najvece tragedije koja se odigrala u ove zadnje tri godine. Banjaluka je danas zaista srpski grad. Dovoljno je da vam kazem da je 60 000 njenih stanovnika napustilo grad, to su, jasno Muslimani-Bosnjaci najbrojniji, Hrvati isto tako. Otkad je Davor otvoren njihova skela radi non stop. Ali se isto mora reci da je oko 10 000 mladih Srba napustilo podrucje Banjaluke u razdoblju od 1991. do 1993. godine. Medutim, banjalucko podrucje, mi sad kazemo sjeverozapadna Bosna, ona je u ovom razdoblju iako je bilo udaljeno od bojisnica, ona je dobro etnicki ocisceno. Odnosno, jos preciznije, genocid je izvrsen u najstrasnijem obimu. Racuna se da je oko pola milijuna zitelja toga podrucja moralo napustit svoje domove i iseliti se ovamo u Hrvatsku, ali i diljem svijeta na sve cetiri strane. Moram reci da je oko 15 000 Bosnjaka - Muslimana pobijeno, a nesto manje od 1000 Hrvata-katolika je isto tako izgubilo zivot. U tom razdoblju izvrsen je pokraj genocida: kulturocid, etnocid, memoricid. Oni srpski ekstremisti su nasli nacin da uniste sve, svako pamcenje i sjecanje na nekoga ko je bio izvan pravoslavlja. Zahvaljujuci tome dogodilo se da smo u banjaluckom podrucju izgubili 205 dzamija, sto je, mislim, gosp. Dedijer zaboravio reci, ali smo isto tako dozivjeli da je 81 katolicka crkva ili samostan porusen. Treba kazati da su u tom gradu nadpolovicnu vecinu, ja to pripominjem, cinili su Bosnjaci i Hrvati. Primjerice, u tom gradu da je svih 16 dzamija od kojih su neke bile pod zastitom UNESCO-a, kao ljepotica Ferhadija. Oni su u roku 152 dana sve do jedne unistili. Medutim, nisu samo rusili dzamije, vec sve vrijednije povijesne gradevine koje podsjecaju na prisustvo drugih naroda, primjerice Sahat-kula. Ta Sahat-kula koja je bila prva u BiH, oni su je srusili. Srusili su i 5 turbeta, tj. mauzoleja. Drugim rijecima, sve sto je moglo podsjetiti na drugoga oni su unistavali. U tom njihovom holokaustu koji su proveli, stradali su i vjerski sluzbenici. Ja cu samo izdvojiti jedan primjer o banjaluckom prigradskom naselju Presnace. Zivot su izgubili prilikom miniranja crkve, odnosno, paljenja jedan katolicki svecenik i casna sestra. To je zaista mucenicka smrt i mislim da zaista taj podatak sam zavrjeduje da se o njemu porazmisli. U tom svemu nasem jadu zelim ukazati na mirotvorca biskupa Franju Komaricu. Vrijedno bi bilo da kazem da je velika i svijetla tocka, on se pokazao kao veliki mirotvorac, jer je polazio od one “Bolje zlo podnositi, nego drugom nanositi”. Zatim on drzi da nasi susjedi Srbi nece bit sretni bez nas Hrvata i Muslimana. Medutim, mora se reci da je u tom razdoblju, nazalost, nije zabiljezen kriticki odnos Srba osobito srpskih intelektualaca u Banjaluci, jer ne treba zaboraviti, Banjaluka je sveucilisni centar. Ni jednom se nisu oglasili prosvjedom, a samo da vam kazem da postoji drustvo povjesnicara koje okuplja preko stotinu profesora povijesti, nisu se oglasili ni prigodom rusenja spomenutih velikih kulturnih vrijednosti. Cak institucije koje bi morale voditi racuna o povijesti, a to su Muzej i Arhiv Bosanske krajine na sraman nacin pridruzile se i podrzavaju taj velikosrpski koncept. To se zbilo pocetkom prosle godine. Priredili su izlozbu “Banjaluka - srediste Vrbaske banovine 1929-1941.”. Ovdje smo ovih dana culi kako je doslo do reorganizacije drzave SHS, odnosno stvaranja banovine u Jugoslaviji. Banjaluka je bila srediste Vrbaske banovine. Uredili su tu izlozbu od 1929. do 1941. godine. Izlozeni su bili brojni eksponati; ja sam je pogledao zahvaljujuci cistacicama muzeja Bosanske krajine izvan uredovnog radnog vemena. Imao sam sto vidjeti, na eksponatima koji su bili izlozeni, to su bile mahom fotografije i drugi eksponati, niste mogli primijetiti ni jedan vrh bilo koje od banjaluckih dzamija, jer jednostavno nije se smjelo pokazati da je Banjaluka imala ili da ima dzamije, a to je smijesno jer u to vrijeme postojanja Vrbaske banovine, Banjaluka kao srediste te banovine je imala oko 30-ak dzamija. Mislim, to jako puno kazuje, pokazuje kako su se ljudi od poziva ukljucili u program memoricida i da je to zaista sramno i necasno. Ovo oni ne bi izvrsili da nije bilo hipokrizije svjetskih mocnih sila i medunarodnih organizacija.

Danas sam sa osobitim zadovoljstvom slusao ovdje izlaganja uvazenih nasih gostiju zapadne hemisfere, hvala im sto su to rekli. Medutim, jako mi je zao sto ovdje nije bilo mnostvo predstavnika, barem hrvatskih sredstava priopcavanja, ako ne vec i svjetskih, da svijetu preko njihovih kazivanja priopce sto su oni ovdje rekli na racun politike svojih zemalja, jer to bi nam u ovim trenucima kada se kroje karte i rjesenja za Bosnu, mislim, jako dobro posluzilo. Ja cu vam reci i pokazati kartu kojoj je prvo prikazivanje te karte iz jednog novog zbornika, a kojeg sam urednik. Zove se “Genocidom do istrebljenja” govori o srpskim zlocinima na podrucju Bosanske krajine, koja je upravo otisla u tisak. Ovo je ta karta. Govorilo se za Bosnu da ona nalikuje na “tigrovu ili leopardovu kozu”, jer je multietnicka. Ovo nije ta karta multietnicke Bosne, ovo je karta podrucja u kojem je izvrsen genocid. Osjencana mjesta su mjesta genocida. To je je ta leopardova nova koza. Ne bi se mogao uciniti genocid takvih razmjera da medunarodne organizacije, svjetske mocne sile nisu stale na stranu srpsku i zato mozemo komotno reci da su oni suucesnici genocida na podrucju sjeverozapadne Bosne. Zasto to kazem? 1992. u pocetku proljeca u Banjaluku je dosao i trebao ostati kanadski bataljun. Medutim, taj bataljun nije ostao jer su ga Srbi otjerali. Da je bio u gradu nazocan, sasvim je sigurno da se genocidno ponasanje, te prijetnje, strahovlada ne bi mogli odigrati, barem ne u tolikoj mjeri, sve bi bilo bi usporeno. Zato mislim, pa i molim nase uvazene goste, da ako mogu u ovo vrijeme kada se govori o postotcima, kada se govori o tome pod cijom upravom trebaju ostati etnicki ociscena podrucja, pod cijom upravom u BiH, dal’ federacije ili one oblasti u kojoj bi Srbi bili vecina, jer ne moze biti rijeci o srpskoj drzavi u drzavi, da ako mogu prenesu svijetu tu istinu i zahtjeve, da podrucje na kojima je izvrsen genocid ne moze ostati pod upravom onoga koji je taj genocid ucinio. Mislim da bi nam takva mjera bila prijeko potrebna, a ako ipak neko mjesto treba ostati u nadleznosti od tih genocidnih cistoaca, onda da se u tim mjestima uvede medunarodna uprava, barem za razdoblje od 10-15 godina dok stasaju mlade generacije, da bi mogle preuzeti funkcije kakve su bile srazmjerne popisu ovoga stanovnistva 1991. godine.

Posto sam se bavio istrazivanjem i povijesti banjaluckih Zidova, a slusao sam ovdje i o antisemitizmu samo da kazem nesto. Mislim da svi propustamo jednu priliku da kazemo da je antisemitizam u staroj Jugoslaviji (Kaljevini Jugoslaviji) vec bio sluzbeno proglasen, zakonskim aktima 1940. godine. Da je to bilo tako ja cu vas upoznati samo s jednim podatkom. U sluzbenim novinama broj 222 od 5. listopada 1940. objavljena je Uredba o upisu osoba zidovskog podrijetla za ucenike univerziteta, visokih skola u rangu univerziteta visih, srednjih, uciteljskih i drugih skola. Tom uredbom se je u neku skolu mogao upisati samo odreden broj ucenika zidovskog podrijetla, a druga uredba isto tako objavljena u listopadu uperena je protiv Zidova bila je o mjerama koje se odnose na Zidove u pogledu obavljanja radnji u predmetima ljudske zone. Drugim rijecim,a u Kraljevini Jugoslaviji ovim zakonskim uredbama stvaralo se preme Zidovima krajnje nepovjerenje i zato mislim da bismo i to trebali imati u vidu da se vidi kako su genocidni programi i progoni Zidova na prostorima bivse Jugoslavije zaista dobili jedan poticaj, zamah i vec u Kraljevini Jugoslaviji zaso su ucinjeni - tako drasticni bili. Hvala.

Ante Beljo:
Hvala gospodinu Ravlicu. Sada ce nam govoriti fra Ljubo Krasic o jezicnoj problematici i sirenju velikosrpskih ideja preko jezika. Kako je to primjenjivao Vuk Karadzic culi smo u uvodnom izlaganju. Sve se to odrazilo na hrvatski jezik sve do nasih dana.

Fra Ljubo Krasic:
Posebno mi je zadovoljstvo i zahvalan sam Anti i HMI i vama svima dragi prijatelji, povjesnicari, novinari, strucnjaci na raznim podrucjima, gosti iz raznih zemalja sto smo danas, jucer i prekjucer mogli biti i jos smo ovdje zajedno zauzeti za ono sto je postalo od zivotne vaznosti za ne samo hrvatski narod, za mnoge narode, ne samo za one koji su postali zrtve, nego i za one koji su odgovorni za njihovu sudbinu. Bilo svojim nemarom, bilo svojim propustom, bilo krivim procjenama, bilo direktnim pomaganjem agresora, napadaca politickim, saveznickim ili namecuci embargo zrtvi, tako da se ni braniti ne moze protiv svih konvencija UN-a koji govore o suverenosti i pravo na samoobranu. Ja cu se samo kratko osvrnuti na problematiku jezika koja je kroz dugo vrijeme bila, zapravo sinonim, paradigma za drzavu, za narod, za identitet, za postojanje, za elementarnu slobodu. Mi koji smo studirali u Sarajevu, Splitu, Zagrebu, koji smo bili svjedoci kako su tretirani daci i studenti osobito u BiH, kad bismo poceli iznosit cinjenice ovdje, vama koji ste iz tzv. slobodnih zemalja Engleske, SAD, Kanade ili drugih, izgledalo bi kao sto inace mnogim novinarima i politicarima izgleda danas da su to pretjerivanja neke fatamorgane, neki razdori unutarnji zbog nekih nezadovoljstava ili nepostignutih zivotnih stanja koji se vracaju natrag kao prebacivanje krivnje i odgovornosti na druge.

Ja cu samo spomenuti nekoliko cinjenica za ilustraciju. Sjecam se negdje ‘60./’61. u mjestu gdje sam roden, zove se Citluk, tamo je 98 i nesto posto Hrvata. Od 22 nastavnika u osnovnoj skoli 21 je bio Srbin ili Crnogorac ali su svi bili nastavnici koji su nazivali jezik srpsko-hrvatskim ili srpskim. Jedina nastavnica, jer je bila jedina koja je bila profesorica njemackog, bila je Hrvatica. Ne treba se vracati na godine, recimo 1971. i spominjat pravopise i gramatike, kad su tiskani hrvatski pravopis i hrvatska gramatika da su po drzavnoj, odnosno partijskoj, odnosno srpskoj naredbi spaljene: hrvatska gramatika i hrvatski pravopis; to jos uvijek izgleda potpuno nevjerojatno. Mi smo vani morali jednu kopiju pretiskati i izdan je hrvatski pravopis u Engleskoj i to je jedini hrvatski pravopis koji su Hrvati mogli imati doma i vani. A koji bi prokrijumcarili primjerak pravopisa izvana, dakle pravopis, ne politicke brosure i bili uhvaceni dobivali su po nekoliko godina zatvora u Hrvatskoj u XX. stoljecu dok su bili veliki prijatelji i Tita i Rankovica ranije i drugih sefova UDBE veliki nositelji demokracije u Engleskoj, Francuskoj pa i u susjednoj Austriji i u SAD. Zato kad smo suoceni sa ovom problematikom odkud imperijalisticke genocidne ideje danas koje su postale stravicni ratovi agresije, onda treba spomenuti neke od ovih cinjenica kao sto smo dotakli slicne tabu teme ovih dana - primjerice gospoda Stefan o potpunom istrjebljenju Zidova u Srbiji, o cemu se nije smjelo govoriti, kao sto su spomenuli drugi izlagaci ovdje o drugim oblicima genocida ili ciscenja kulturnog i jezicnog, koji je bio provoden prije kao smisljeni plan za ono sto je doslo sada, ovih godina kao zavrsnica. Nije se to radilo samo ovdje doma u Hrvatskoj u BiH, to je jednako bilo u slobodnim drzavama vani. Ante Beljo, Gojko Susak, Vinko Grubisic, ja i mnogi drugi koji smo mnogo godina radili kao tim vani znamo kako je bilo organizirati skole hrvatskog jezika, izdati prirucnike za ucenje jezika, pronaci knjigu u javnoj knjiznici u Torontu ili Washingtonu, New Yorku ili Chicagu, koje cu ilustrirati s nekoliko podataka. Vi se svi dobro sjecate, a i dan danas je na nekim velikim postajama kao na BBC, CBC, na RAY, na Glasu Amerike, ne u zadnje vrijeme ali donedavno jezik je bio uvijek srpsko-hrvatski, prakticno najcesce srpski. Publika koja je slusala te radije, bilo ovdje, bilo vani ipak je bila vecinom, nazalost, hrvatska. Tada je u Europi bilo puno vise Hrvata u iseljenistvu oko 6:1, u Americi je sve do izlaska Srba ispred Miloseviceve demokracije sada i Karadziceva raja odnos u Kanadi bio 6:1 (broj Hrvata prema Srbima). U Americi je slican odnos bio kroz cijelo ovo stoljece od zavrsetka proslog stoljeca do danas. Recimo, 1989. godine na Glasu Amerike odnos zaposlenih bio je 12:2 (dvanaest Srba, dva Hrvata). Hrvati su birani po posebnom kljucu da u vecini slucajeva - govorim bez ikakve namjere bilo koga uvrijediti ili nanijeti mu nepravdu tko je tamo radio, ja govorim po kojim kljucevima su ih birali i kako su ih oni pronalazili, obicno su morali biti podobne osobe.

Po istom kljucu po kojem su dobivali poslove ovdje. Recimo 1985.-ih godina na oko 100 sveucilista americkih i kanadskih, koja su imala ili odjele slavenskih jezika ili juznoslavenskih, dakle na kojima se predavao i trebao predavati hrvatski jezik, predavao se srpsko-hrvatski. Na oko 100 sveucilista prema jednoj studiji, koji smo izradili za medunarodni seminar ucitelja 1986. godine, bilo je svega, manje od 200 studenata (nekih 194, mislim), na svim sveucilistima na kojima se predavao srpsko-hrvatski, na kojima je radilo svakako vise od 100 profesora na tom predmetu, svega je bilo upisanih niti 200 studenata koji su studirali nepostojeci ali forsirani srpsko-hrvatski jezik. Za usporedbu u isto vrijeme hrvatske skole Amerike i Kanade poznate kao HISAC imale su samo u Torontu, odnosno Ontariju 2568 studenata. Tada je bilo ucenika koji su ucili srpski takoder u Ontariju 476 i oni koji su ucili ili kojima je predavan srpsko-hrvatski 71. Zapravo oni koji su ucili srpsko-hrvatski tako su ga zvali predavali su im ili hrvatski ili srpski, jer je konzulat bio organizirao skolu pa nisu znali cija je.

Dakle 83% ucenika ucilo je hrvatski 15% srpski i 2% srpsko-hrvatski, a sveucilista su i dalje imala otvorena vrata samo za srpsko-hrvatski. Svaki pokusaj da se uvede hrvatski jezik za djecu hrvatskih roditelja bio je zaustavljen i prema nasim ispitivanjima i saznanjima uvijek u direktnoj ili izricitoj ili ponekad indirektnoj kooperaciji (sporazumu) sa jugoslavenskim diplomatskim predstavnistvima ili prema uputama koji su uz njihovu milost, po njihovim uputama imali posao. Sve do jednoga dana kad smo, na jednoj od konferencija American Association for Advancement of Slavic Studies poznati kao ASS, jednostavno suocili profesore sa svih tih stotinjak svucilista s cinjenicom ili kruh ili politika, ako hocete jesti profesorski kruh onda cete predavati studentima jezik koji su oni ucili kroz 8 ili 12 godina u hrvatskim skolama u Americi, Kanadi i Australiji ili necete imati ni jednog studenta i necete imati kruha.

Tek tada je profesor Magnar sa University of Pennsylvanija, koji je inace prije napisao gramatiku srpsko-hrvatskog jezika koja je bila standardna gramatika, dao savjet svojim kolegama. Sjedili smo, vis á vis jedan drugog, pitao me ocima sta cu mu reci, ja sam mu rekao: “Profesore, recite ono sto mislite da je casno. Ono sto mislite kao ekspert u lingvistici da je pravo. Recite ono sto ce studentima koristiti. Necu vam ja sad reci ono sto cete vi reci, mi vam sada pripremamo 5000 studenata koji ce sutra doci i traziti da upisu i da nastave dalje studirati na vasim odjelima hrvatski koji govore u kuci, koji citaju u novinama, na kojem imaju knjige i jedini jezik koji su studirali.” Onda je on rekao kolegama, to je prvi put jedan malo hrabriji istup: “Ja bih vam savjetovao da djeci hrvatskih roditelja koji to hoce predajete hrvatski, a djeci srpskih roditelja da predajete srpski.” Nastaje muk, kod oko 120 profesora s razlicitih sveucilista i eksperata, i razisli smo se. Sljedece godine na konferenciji, vec je bila, mislim, pripremljena nova gramatika prof. Magnara, bila je gramatika hrvatskog i srpskog jezika. Nije jos u dvije knjige objavio, ali je konacno razlucio jezike. Takav histericni udar je dobio iz Beograda u koji je isao prije gotovo svake godine i od profesora tzv. srpsko-hrvatskog jezika ukljucujuci prof. Surduckog s Torontskog sveucilista da mu je preostalo odgovoriti, otprilike, jednom recenicom: “Ja nisam opterecen nacionalistickom motivacijom, ja se ravnam pravilima lingvistike.” Tako je se pocela mijenjati situacija, 1985. godine na listi jezika koje su mogli upisati da poznaju ili poucavaju profesori najveceg slavisitickog udruzenja bio je hrvatski jezik.

Nije bilo srpskog. Nakon 10 godina upornog rada, nastojanja stavili smo ih pred gotov cin: ili ce biti jednako tretirani svi jezici ili cemo na kongresu koji slijedi u Washingtonu postaviti pitanje diskriminacije najveceg znanstvenog tijela. Diskriminacije prema pojedinim narodima i jezicima. Pismo je zaista izazvalo uzbunu nakon mnogih drugih pisama i ASS je konacno 1986. godine to promjenilo, te na nas izriciti zahtjev uvelo hrvatski, makedonski i srpski, a ostavilo je prema onom sto smo jos rekli u pismu, za one koji jos neznaju mi se sasvim slazemo da bude i srpsko-hrvatski. Tako da je broj jezika koji strucnjaci smiju znati, smiju studirati, smiju predavati porastao sa 22 na 32 s podrucja srednje, istocne, juzne Europe. Ja bih tim zaokruzio, samo napominjuci da jedan od razloga koji smo naveli je da u Hrvatskom etnickom institutu u Chicagu kojem sam sada ponovno ravnatelj, skupljeno je preko 300 novina, casopisa i magazina koje su Hrvati izdavali izvan Hrvatske i ni jedna jedina novina, ni jedan casopis, ni jedan magazin nigdje nije naveo ili nikad nije pisan ni na jednom drugom jeziku osim na hrvatskom.

Pokusao sam u jednom istrazivanju vidjeti kako su se odnosili prema izvornom svom jeziku nasi prvi radnici u Kanadi, pa sam prosao kroz 12 tisuca stranica, zapisnika sa sjednica HSS-a i drugih hrvatskih organizacija od 1920.-ih do 1945.-ih godina, na 12 000 stranica nigdje nisam nasao ni da se koji prevario da nazove jezik srpsko-hrvatskim, uvijek jednostavno hrvatskim. Vecina clanova tih organizacija bili su ljudi pucke skole ili samouki bez skole u to vrijeme. Svijest u narodu o identitetu, narodnom i jezicnom bila je bistra, a pomucena je u svijestima onih koji su odredivali sudbinu tog naroda i mnogih naroda i cija je krivnja i ovo sto se sad dogada, pa smo mi zato ovdje da se vise ne dogodi.

Ante Beljo:
Zahvaljujem fra Ljubi Krasicu na izlaganju.

Buduci jos imamo vremena, zelio bih naceti jos jednu temu. To je pitanje Srba izvan Srbije, poglavito pitanje Bosne i etnickog ciscenja koje su Srbi ondje izvrsili. Uci- njeno je to upravo na nacin kakav je jos 1902. najavio Nikola Stojanovic, Srbin iz Bosne i Hercegovine. On je tada u jednom politickom pamfletu najavio Hrvatima rat do istrebljivanja. To su cetnici i velikosrbi i cinili u onim dijelovima Hrvatske koje su zauzeli u agresiji 1991. i od 1992. a do danas provode sustavno etnicko ciscenje u Bosni. Hrvati, Muslimani i drugi narodi su protjerani, zatoceni u logorima ili poubijani.

Medutim, tijekom 1995. Srbi su poceli gubiti na svim podrucjima koje su u Hrvatskoj, Bosni i, Hercegovini bili okupirali. I tada im se nasilno etnicko ciscenje vratilo natrag poput bumeranga. Sada se mnogi u svijetu cude zasto Srbi masovno bjeze i napustaju karajeve u kojima su zivjeli, usprkos pozivima da ostanu na teritoriju koji su Hrvatska vojska, Hrvatsko vijece obrane i Armija Bosne i Hercegovine osobodile. Odgovor je jednostavan. Srbi ne mogu zivjeti s ljudima ciju su najblizu rodbinu masakrirali ili mucili, cije su kuce opljackali i spalili, cije su crkve i dzamije srusili.

Kod Srba je oduvijek postojala nacionalna i vjerska iskljucivost, ali i izrazita posesivnost. Oni su od 1878. do 1995. mnogo puta nastojali uzeti tude teritorije. Oni su ih nazivali i nazivaju srpskim zemljama, cak i one koji nikada nisu bile u srpskoj vlasti niti su ikada u njima imali vecinu.

Medutim, poslije srpskih poraza 1995. poceo je proces selidbe Srba prema istoku, a ne vise prema zapadu kamo su kao Vlasi stocari prodirali zajedno s Turcima-Osmalijama. Od 1918. Srbi su u obje Jugoslavije sirili svoju vlast prema zapadu, a 1995. poceli su bjezati u maticnu drzavu-Srbiju. Otada je uski koridor kraj Brckog, kojim su dotad kretale srpske vojnicke postrojbe prema Banjaluci, Kninu, Petrinji postao jednosmjeran - samo prema istoku -Drini i Srbiji.

Zapadno od koridora ostalo je podrucje Banjaluke i okolice koje je sada, nakon etnickog ciscenja Muslimana-Bosnjaka i Hrvata i doseljavaja Srba iz Hrvatske (tj. Krajine), gotovo posve naseljeno Srbima. Buduci hrvatski i bosanski Srbi osjecaju sigurnost samo uz rijeku Drinu, u blizini srpske drzave, pojavili su se prijedlozi u preseljavanju na istok Bosne. U tom slucaju Banjaluka ne bi vise imala apsolutnu srpsku vecinu. U nju i njeno sire okruzenje mogli bi se vratiti Muslimani i Hrvati isto kao i u Posavinu od Brckog do Dervente. Tako bi se rijesio problem hrvatske Posavine, a i koridor kod Brckog bi postao nepotreban. Tada bi broj Srba istocno od Bijeljine i Brckog bio vrlo malen. Oni koji bi ostali uklopili bi se kao ravnopravni gradani u bosnjacko-hrvatsku Federaciju.

Medutim, pregovori koji se ovih dana vode u europskim krugovima i UN-u po pitanju Bosne i Hercegovine, polaze od podjele u omjeru 51% (posto) za Federaciju i 49% (posto) za srpski entitet. Taj prijedlog koji je star dvije godine, koga je zastupala i Kontaktna skupina, nije nimalo pravedan. Prema njemu bi Srbi kao agresori s Milosevicem i Kradzicem na celu, bili obilno nagradeni u Bosni.

U optjecaju su i zemljovidi podjele izmedu tih naroda prema kojima bi Srbi dobili 26% (posto) teritorija Bosne i Hercegovine. To je realno jer je prema popisu pucanstva iz 1991. tu zivjelo 31,2% (posto) Srba. Treba dodati da i taj popis nije u potpunosti pouzdan jer su Srbi upisivali i umrle, ali i iste osobe na dva mjesta. Ako bi se ostvarile te zamislili da Srbi dobiju 26% (posto) teritorija i to uglavnom uz granicu prema Srbiji u Crnoj Gori, onda bi to bilo dosta realno i prakticno. Naravno, pod pretpostavkom da bosanski Srbi ne mogu stupiti u konfederalni odnos sa Srbijom; jer je ona izvrsila agresiju, okupirala dio Bosne i ne bi smjela anektirati osvojeno.

Naprotiv, Hrvatska i Bosna i Hercegovina stupile bi u konfederalni odnos. Obzirom na geopoliticki polozaj, gospodarstvo, prometnice i dr. te dvije zemlje ne bi mogle zivjeti jedna bez druge. Unutar Bosne i Hercegovine postojala bi federacija Bosnjaka i Hrvata. Tako bi se stvarao tip zemlje slicne Svicarskoj gdje bi sva tri naroda zivjela izmijesano, ali bi svaki od njih imao svoje vecinsko podrucje. Srbi prema istoku, uz Drinu, na granici sa Srbijom i Crnom Gorom, Hrvati na zapadu i sjeveru, uz Savu, Unu i hrvatsku granicu, a Bosnjaci - muslimani u sredisnjoj Bosni, uzduz rijeke Bosne.

Na taj bi se nacin pitanje odnosa izmedu Hrvata i Srba rjesavalo na duze vrijeme jer bi ih dijelilo podrucje nastanjeno Bosnjacima (osim granice uz Dunav i u Srijemu). Ako bi se tako rijesilo pitanje Bosne i Hercegovine, ako bi ona i dalje ostala suverena drzava triju konstitutivnih naroda onda podjela Bosne ne bi bila uzrokom novih sukoba kao sto je bilo 1878., 1914. i 1991/92.

Svim narodima, posebice Hrvatima i Bosnjacima-muslimanima je dosta rata koji vec traje 4 godine, u ostalom kao i rat od 1941. do 1945. U oba rata oba su naroda, gledajuci u cjelini, imala prosjecno najvece gubitke. Zato oni ne bi htjeli da za dvadesetak godina idu u novi rat i da nove generacije dozive masovna stradanja, logore i genocidna ciscenja kao sto su dozivjeli od 1991. do danas.

Ako to ne zelimo, bosansko pitanje moramo jednom rijesiti tako da se u njemu ne kriju uzroci buducih sukoba i novih ratova.

Ante Beljo:
Rijec ima dr Branko Franolic, lingvist iz Londona. Nekada je predavao na Sveucilistu York, a sada je u mirovini.

dr. Branko Franolic:
Zelim reci nekoliko rijeci u svezi predavanja fra Ljube Krasica. Naime, danas BBC rabi termin hrvatski, odnosno srpski. Od 1992. postoje dvije sekcije, postoje hrvatska i srpska sekcija. Hrvatska sekcija ima 9 clanova i termin koji se rabi je Croatian language, isto tako Glas Amerike rabi Croatian language. To sam samo htio upotpuniti. I jos reci da pitanje priznanja jezika dolazi sa priznanjem drzave. Kad covjek ima drzavu tad mu ni jezik nitko ne moze osporiti. Vrlo dobro znamo kako se u Tadzikistanu i u Perziji (Iranu) govori fars (to je iskrivljena arapska rijec za Pars-Perzija). Prema tome, u Tadzikistanu jezik se zove tadzi, a u Perziji se on zove perzijski.

Danas kada imamo svoju drzavu, vise uopce nije problem kako ce se zvati nas jezik. Makedonski je stvoren onog momenta kada je stvorena Republika Makedonija; u Moldaviji je priznat moldavski jos 1947. jer je tada stvorena Moldavija. To znaci kako se stvaranjem drzavnih granica sluzbeno priznaje i njen jezik.

Ante Beljo:
To je stara podjela, takve su bile u Atlasu od 1987. godine. Ima li neka druga tema o kojoj bi trebalo raspravljati? Za rijec se javio uvazeni crnogorski knjizevnik Jevrem Brkovic.

Jevrem Brkovic:
Vjerujem da postoji povijesna mogucnost da se Crna Gora iscupa iz kandzi velike Srbije. Za Crnu Goru se treba ipak nesto vise zainteresovati, za njenu sudbinu i pomoci joj da dode do sebe i zapocne zivjeti kao samostalna i suverena drzava, kako je gotovo tisucu godina i zivjela. Ovih ce dana predstavnici Crne Gore biti primljeni u americkom Kongresu, gdje, kako se cuje, postoji ozbiljno interesovanje da se pomogne Crnoj Gori. Takvo bi interesovanje bilo normalno i u Hrvatskoj, pa i u BiH, kada se uspostavi kao jedinstvena drzava, naravno i u Makedoniji, Albaniji, pa i Bugarskoj.

Velika Srbija jeste hrvatskom Olujom, akcijom Hrvatske vojske i policije bacena na koljena, pa i potucena, ali nije sasvim bez nekih sansi dok god postoji Crna Gora u njenom “bratskom” zagrljaju, a to je onaj zagrljaj od kojeg se kosti lome. Totalni poraz velike Srbije je, ili bice tek onda, kada se Crna Gora otme iz njenih kandzi i uspostavi se kao suverena drzava, a ona je to bila prije Srbije, odnosno Raske ili Rescije.

Dijelim misljenje gospodina Stevena Dedijera koje je kazao danas ovdje da ce u Srbiji, najvjerovatnije, doci i do gradanskog rata, mozda i prizorom kakvim je zavrsio komunizam u Rumunjskoj. Postoji opasnost da Srbija, ovakva kakva je danas, vojnicka i policijska, bez prave opozicije, gradanskih snaga i demokratskih mogucnosti, proguta Crnu Goru - da li paravojnim postrojbama raznih Seselja, Arkana i Bokana, ili kakvom novom manipulacijom, referendumom i krivotvorenim izborima, ili prosto vojnickom okupacijom na duze vrijeme. To bi bila velika opasnost i za mir u Europi, pogotovo na Balkanu, a i za Hrvatsku, pogotovo na Jug Hrvatske. Velika Srbija bi bila kakva - takva velika Srbija s gutanjem Crne Gore. Izisla bi na more, a preko takve Srbije na Jadran bi izasla i nacionalisitcka Rusija, koja ce kao kapitalisticka biti mnogo opasnija, za Europu i svijet, od one komunisticke. Iz svih ovih naznaka, pretpostavki i realnih mogucnosti proizlazi da bi se svijet i Europa morali okrenuti Crnoj Gori, pruziti joj ruku i pomoci da se otme velikoj Srbiji. Mislim da SAD sve vise postaju svjesne da se uskoro moraju okrenuti problemu Crne Gore, da moraju racunati s Crnom Gorom kao najvaznijim faktorom da Srbija i Rusija ne izadu na Jadransko more, da ne postanu mediteranske zemlje. Mora se postovati, mora se ozbiljno uvazavati jedna stoljetna situacija na Mediteranu. Ko stoljecima, zapravo nikada, nije bio mediteranski covjek, mediteranska drzava, ko stoljecima nije imao izlaz na more, zapravo nikada, ne moze takvu sansu dobiti pri samom kraju dvadesetog stoljeca. Proces mediteranskih geografija je davno zavrsen i tu vise niko ne moze imati drzavnog i vojnickog pristupa. Srbija nije mediteranska zemlja i ona to ne moze ni biti prirodom njene geografije i stoljetnog stanja unutar njene drzave. Zasto bi Srbija morala izaci na Jadran, zasto bi morala imati more, kad tolike zemlje nemaju izlaz na more, nijesu mediteranske i pomorske zemlje, te im nista ne fali da se razvijaju i budu civilizacijski uoblicene. Hrvatskoj i BiH posebno bi moralo biti od drzavnog interesa da Srbija nikad ne izade na Jadran, a da Crna Gora ostane tu gdje je vazda bila - mediteranska zemlja. Bez obzira na grozno drzanje zvanicne Crne Gore u ovom ratu, Hrvatskoj ce i danas i sjutra biti od velikog interesa da se na moru ne dotice, ne granici sa Srbijom, vec s Crnom Gorom koja ce se, u to ne treba sumnjati, kao samostalna drzava sasvim drugacije ponasati. Po onoj narodnoj da i slugi dosadi da vjecno bude sluga, ima ozbiljnih znakova da se i sadasnja vladajuca, promilosevicevska garnitura u Crnoj Gori pocinje otimati od Milosevica i njegove Srbije. Postoji jedan po mnogo cemu zanimljiv crnogorski, ili dukljanski, vitalitet toga naroda. Cim vidi i shvati da ga neko pocinje potirati, unistavati kao narod, povijest i kulturu, pocinje se opirati i oslanjati na sebe i one svoje susjede kojima je u interesu da Crna Gora ostane Crna Gora, da bude gradanska demokratska drzava svih njenih gradana, a to su Crnogorci, Muslimani, Albanci, Hrvati, zapravo svi oni koji Crnu Goru shvate kao svoju jedinu domovinu.

Ante Beljo:
Hvala gospodinu Brkovicu. Rijec ima Dr. Dragutin Pavlicevic

Dr. Dragutin Pavlicevic:
Zelio sam reci kako je nama, koji smo organizirali ovaj simpozij, zao sto nismo uspjeli dobiti zbog kratkoce vremena referente iz Bugarske, Makedonije i Slovenije. Iz njihovih izlaganja mogli bismo doznati kako je Srbija i s tim zemljama i narodima imala sukobe pa cak i ratove. Izmedu Bugarske i Srbije postoji stoljetni antagonizam, pa su vrlo rijetka razdoblja i dogadaji u kojima su te dvije zemlje bile na istoj strani. Vec u srednjem vijeku izbili su sukobi izmedu Bugara i Srba (u 10. st.) za cara Simeuna koji je osvojio Srbiju, a srpskog zupana primio je u zastitu hrvatski kralj Tomislav. I tijekom 14. st. sukobljavaju se Srbi i Bugari (bitka kod Velbuzda 1330.), ali pred turskom stoljetnom opasnoscu ta dva naroda povremeno suraduju. Od 1878. kad su Rusi nakon pobjede u ratu s Turcima potpisali povoljan mir u Sv. Stefanu i omogucili stvaranje nove bugarske drzave u kojoj je trebala biti citava Makedonija i dio Kosova, izbijaju sukobi izmedu Bugarske i Srbije oko prevlasti na Balkanu i osobito oko podjele Makedonije. Iako je mirovnim ugovorom u Berlinu 1878. smanjena Velika Bugarska, rivalitet izmedu Srbije i Bugarske se nastavlja. Godine 1885. Srbija napada na Bugarsku i dolazi s vojskom do pred Sofiju, ali je tu kod mjesta Slivnice tesko potucena. Otada Srbija trazi nacina da se revansira Bugarskoj, sto je i ostvarila 1913. u Drugom balkanskom ratu u bitci na rijeci Bregalnici u Makedoniji. I u Prvom svjetskom ratu su Srbija i Bugarska bile na raznim stranama. Srbija je ratovala na strani pobjednika-Antante, a Bugarska na strani porazenih-Centralnih sila. Isto se ponovilo i u Drugom svjetskom ratu kad je Bugarska bila na strani Njemacke i Italije, a Jugoslavija je bila razbijena i okupirana. Srbija je u tim ratovima bila bolje srece i uzela je neke pogranicne krajeve naseljene Bugarima koje i danas drzi, odnosno drzi ih tzv. Jugoslavija.

Slicne bismo podatke mogli navesti i za odnose izmedu Srba i Makedonaca. Naime, u Prvom balkanskom ratu 1912. u kome su Srbi, Bugari, Grci i Crnogorci bili saveznici, prve tri zemlje su podijelile Makedoniju na tri dijela. Vardarska Makedonija pripadala je Srbiji, proglasena je juznom Srbijom i nasilno srbizirana. U Makedoniji su djelovali srpski teroristicki odredi zvani cetnici. I danas izmedu Srbije i Makedonije postoje neki nerijeseni problemi i Savezna Republika Jugoslavija, kako sebe nazivaju Srbija i Crna Gora, ne zele priznati Makedoniju kao samostalnu drzavu.

Iako su za postojanje prve Jugoslavije (1918.-1945.) odnosi Srba i Slovenaca bili uglavnom dobri (jer zbog jezika i granicnog polozaja Slovenije nije postojala opasnost od srbizacije), u drugoj Jugoslaviji (1945.-1990.) ti se odnosi kvare zbog velike eksploatacije koju provodi vlada iz Beograda, ali i zbog masovnog likvidiranja slovenskih jedinica, tzv. bijele garde 1945. kad su izvrsene masovna ubojstva Slovenaca u Kocevskom rogu i drugdje. Pravi sukob izbio je onda kad su Slovenci zajedno s Hrvatima 1990. zahtijevali konfederalno uredenje SFR Jugoslavije, pa ih je u ljeto 1991. napala srbizirana Jugoslavenska armija. Otada su i Slovenci odlucili zivjeti u slobodnoj i samostalnoj drzavi Republici Sloveniji koja postoji vec pet godina, ali je Srbija i Crna Gore nisu dosada priznale.

Ako, dakle, uzmemo u obzir sve ono sto je izneseno u referatima na ovom simpoziju, i tome dodamo i spomenute podatke, onda mozemo zakljuciti da je Srbija ili njena alternacija Jugoslavija (u sva tri svoja izdanja) poput hobotnice napadala sve ostale narode i zemlje s kojima je zivjela u blizem ili daljem susjedstvu. Iznimka su, samo donekle, pravoslavni Rumunji, jer Srbija nije imala s njima izravnih sukoba, ali postoji ipak problem Vlaha, zapravo Rumunja, u Homoljskim planinama u sjeveroistocnoj Srbiji koji su u dobroj mjeri vec srbizirani. Mozda je dobrim odnosima izmedu Srba i Rumunja razlog prirodna granica koju izmedu Srba i Bugara cini velika rijeka kakav je Dunav, razlika u jeziku  i kulturi, ali i ista - pravoslavna vjera.

Tvrdnja da su se Srbi sukobljavali i ratovali s okolnim narodima, da su nad vecinom njih izvrsili etnicka ciscenja, iseljavanja ili nametanja pravoslavlja ne odnosi se samo na 19. i 20. st. otkad postoji nova srpska drzava, nego i na zbivanja u dalekoj proslosti, vec od 12. st. kad je Srbijom vladala dinastija Nemanjica. O tome je govorio i pisao i ovdje nazocni crnogorski knjizevnik Jevrem Brkovic a i mnogi drugi. Naime, Stevan Nemanja, utemeljitelj srpske dinastije bio je katolik, ali je presao  na pravoslavlje, a zatim je silom prevodio na tu vjeru istocnog obreda i citave predjele u danasnjoj Crnoj Gori, dok je njegov sin - Sava Nemanjic, bio tvorac tzv. svetosavlja koje teoretski obrazlaze i odobrava takve postupke.

Isto tako treba reci da i danas, a ne samo u doba Vuka S. Karadzica i Jovana Cvijica, brojni srpski ucenjaci pa i njihova Akademija kao cjelina, rade na ostvarenju ideje Velike Srbije. Neki od njih postali su zagovaratelji i ideolozi agresije koju su opisivali, obrazlagali, pa i poticali u svojim radovima. U Bosni i Hercegovini to je radio akademik Milorad Ekmecic, a u Srbiji takoder akademik Vasilije Krestic, obojica istaknuti srpski povjesnicari koji su se djelimice skolovali i u Zagrebu, a radili na fakultetima u Sarajevu i Beogradu.

Tijekom izlaganja na ovom simpoziju bilo je nekoliko puta receno kako su se zbivanja u Jugoistocnoj Europi i poglavito na Blakanu odvijala pod diktatima mirovnih ugovora iz 1919./20. i 1945./46. Tj. pod dojmom odluka koje su donesene na pariskim (versajskim) mirovnim pregovorima koje su odredile sile-pobjednice Antante, odnosno u Jalti gdje su Saveznici s SSSR-om podijelili utjecaje u Europi. Treba reci da su sile pobjednice i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu bile uglavnom iste: Engleska, Francuska, Rusija i SAD. One i danas strahuju od jedne jake, sada ujedinjene, Njemacke koja bi oko sebe okupila ostale srednjeeuropske zemlje (Ceska, Slovacka, Poljska, balticke zemlje, Austrija, Madarska, Hrvatska, Slovenija), tj. citavu srednju ili Mitteleuropu od Sjevernog i Blatickog do Jadranskog mora i trajno potisnule Englesku, Francusku i Rusiju s tog podrucja. U tom slucaju, poremetila bi se ravnoteza snaga do koje je doslo i raspadom Jugoslavije koja je i u Maloj Antanti izmedu dva rata, a donekle i u drugoj Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata, bila osloncem tim silama, odnosno tampon-zona izmedu Atlantskog i Varsavskog pakta. To je bio temeljni razlog sto te drzave-clanice Vijeca sigurnosti nisu 1991. podrzale Hrvatsku, nego Jugoslaviju, odnosno Srbiju iako je ona bila agresor. Dakle, radilo se o globalnoj politici koja nije isla na ruku Hrvatskoj, koju su umjesto zapadnih velesila podrzale 1991. uglavnom srednjeeuropske drzave s Njemackom na celu.

Isto tako treba reci, a to je ovaj simpozij i potvrdio, da javno misljenje u SAD-u, Engleskoj i Francuskoj nije uvijek slijedilo sluzbenu politiku svojih vlada u odnosu na Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu. Brojni listovi, oporbeni politicari, pa i znanstvenici od kojih se neki danas nalaze ovdje, nisu odobravale preventivnu akciju Jugoslavenske armije u tim zemljama, nisu osudivale te zemlje zbog navodnog nacionalizma i separatizma, nisu srpsku agresiju prikazivali kao gradanski ili plemenski rat. Prema tome, ne mozemo osudivati narode,  nego njihove vlade jer npr. Englezi ili Francuzi nisu odgovorni za politiku koju su zastupali gospodin Mayor ili predsjednik Mitterand kao i neki drugi politicari.

Ante Beljo:
Zahvaljujem dr. Pavlicevicu. Ponovno zeli nesto reci gospodin Jevrem Brkovic

Jevrem Brkovic:
Molim vas da pojasnim nesto, i to zbog nasih prijatelja iz inozemstva prisutnih na ovom simpoziju, a rijec je o tom najvecem i najznacajnijem balkanskom problemu, povijesnom i civilizacijsko, a to su hrvatsko-srpski odnosi. Hrvatsko-srpski odnosi su kljuc i kraljeznica svih odnosa na Balkanu. Srbi su vazda umjeli da prisvajaju sve sto se nade i zatece, desi i dogodi na njihovom teritoriju. Oni su sve i svakog ko bi ista znacajno ucinio i znacio proglasavali Srbinom i srpskom pojavom. Recimo, malo se zna da je osnivac Srpske akademije nauka i umetnosti, Sanu - koja je na svoj nacin i pripremila ovaj uzasni rat - bio Hrvat, znanstvenik, svjetskog glasa, prirodnjak Josip Pancic, on je bio i prvi predsjednik Srpske akademije nauka. Postoji cuvena Panciceva omorika, drvo koje je Pancic otkrio i koje po njemu nosi ime. Tu su Panicicevu omoriku 1991. godine neki kvazi ucenjaci u Srbiji pokusali preimenovati u Srpsku omoriku pa, ipak, nije proslo. Znamo onu cuvenu Krlezinu raspravu s nekim zamisljenim Srbinom kome Krleza, citiram po sjecanju, kaze: “Vi Srbi bolje pravite topove, a mi Hrvati kobasice.” Ne zna se danas i ovdje da je pravi srpski topdzija bio Hrvat, da je prvi pilot bio takoder Hrvat. Da zavrsim s jednim prisjecanjem na velikog srpskog pjesnika devetnaestog stoljeca Jovu Jovanovica Zmaja, vojvodanskog Srbina. Ovo govorim zbog mog dragog prijatelja grofa Tolstoja, da i tu dimenziju zna. Kada je 1883. godine Jovan Jovanovic Zmaj osjetio, kao vojvodanski Srbin, da Beograd i Pesta, to jest Srbija i Madarska spremaju nesto Zagrebu, to jest Hrvatima, nesto neugodno Hrvatima rade iza leda, veliki je Zmaj napisao cuvenu pjesmu koja doslovno glasi:

Hrvat se ne bori da sto otme kome,
Cuva sveti oganj na ognjistu svome.
I dok tako cini u najtezi dani
I Bog su i pravda na njegovoj strani!
A kuda ce Srbin, zar on da se dade
Putu na kom nema ni Boga ni pravde.

Eto, gospodo, ova je pjesma napisana prije 112 godina, a napisao ju je tada najveci srpski pjesnik. Tragicna je cinjenica da se u ovom strasnom i grozno prljavom ratu koji je povela Srbija, na nade se srpski pjesnik koji bi napisao pjesmu, ovako kao Zmaj Jova, da prekori Srbe i Srbiju zbog jedne sumanute agresije, zbog zlocina i uzasa, zbog razaranja gradova i naselja, zbog monstruoznih logora naroda, o zlocinima i zlocincima, a pogotovo kada i sami u svemu tome ucestvuju, onda se moze govoriti da su i narod i pjesnici posrnuli i strmoglavili se u strasnu moralnu provaliju odakle ce ih tek buduce generacije izuzetnim naporima, prije svega civilizacijskim, izvaditi i vratiti na kakav - takav humani put!

Ante Beljo:
Evo da zavrsimo s ovom pjesnickom notom. mogu najaviti da cemo mi s ovim drugim dijelom simpozija nastaviti u svibnju 1996. (23., 24. i 25.) u Dubrovniku. Nadamo se da Dubrovnik tada nece moci biti granatiran, kao sto ni Zadar ne moze biti sada. vjerujem da ce se mnoge stvari dotle vec razrijesiti na ovim balkanskim prostorima. I na kraju zelio bih se zahvaliti svim predavacima, svim nasim gostima i svima vama koji ste pozorno sudjelovali u ovim predavanjima ili ih pratili, posebno nasim prevoditeljicama koje su napravile izvrstan posao. Hvala vam svima.