Medjunarodni
znanstveni skup
"JUGOISTOCNA EUROPA 1918.-1995."

Nakladnik: Hrvatska matica iseljenika i
Hrvatski informativni centar
Za nakladnika: Ante Beljo
Strucni voditelj skupa: Dr. sc. Dragutin Pavlicevic
Urednik: Aleksander Ravlic
Graficki urednik: Gorana Benic - Hudin
Tisak: TARGA
Naklada:2000 komada
ISBN 953-6525-05-4
IMPRESUM
SADRZAJ
KUKAVICKO
PONASANJE ZAPADA
Doris Pack
Tijekom 1990. godine bezuspjesno sam u
Europskom parlamentu pokusavala uvjeriti svoje kolege i Komisiju EZ-a da Jugoslavija,
jedna umjetna tvorevina, nece moci opstati.
Dogadjaji u Kosovu jasno su najavljivali velikosrpsku
ekspanziju. Za zapadne zemlje pozivi u pomoc od strane Slovenije i Hrvatske trebali su
biti povodom da se proces izgradnje novih nacionalnih drzava pocne usmjeravati, a ne
usporavati.
Jos i danas, nakon cetiri godine rata, protjerivanja,
ubijanja i palezi, koncentracijskih logora i nebrojenih silovanja, u zapadnoj Europi
nalazimo politicare koji su tu Jugoslaviju smatrali uzornom i koji bi je najradije ponovno
uspostavili.
Mnogi nisu htjeli vidjeti da je Jugoslavija Srbima de facto
nadomjestala Veliku Srbiju, pa ni to, da je bila jednopartijska drzava. S druge strane,
mozda su i vidjeli i smatrali takvo stanje ispravnim. Djela i rijeci tzv. posrednika EZ-a
lorda Carringtona i lorda Owena dostatni su dokazi za takav nacin razmisljanja.
Nedavna izjava posrednika UN-a Stoltenberga da su svi
narodi bivse Jugoslavije izvorno Srbi, pa da se stoga sukobi trebaju promatrati s jednog
posve novog stajalista, pokazuje koliko malo ti “poznavaoci zemlje” zapravo znaju o
njenoj strukturi.
Zapadna veleposlanstva u Jugoslaviji imala su sjediste u
Beogradu; ljudi iz tih veleposlanstava poznavali su samo jednu stranu - srpsku, pa su
njihovi izvjestaji maticnim drzavama sadrzavali samo srpska gledista.
To je 1992. novoimenovani veleposlanik Velike Britanije u
Hrvatskoj sasvim jasno kazao. On je, naime, prije Zagreba bio u engleskom veleposlanstvu u
Beogradu. U razgovoru mi je rekao da je tek sada upoznao drugu stranu stvarnosti i da
duboko zali sto je tako.
Buduci prije svega Engleska i Francuska smatraju Srbe
svojim saveznicima u Drugom svjetskom ratu, nikom ne pada osobito tesko Nijemcima
pripisati isti nacin razmisljanja u odnosu na Hrvate.
Mi, navodno, zelimo izlaz na Jadran - tako se govorilo
nakon sto je Njemacka poslije pada hrvatskog grada Vukovara i poslije cetiri mjeseca rata
u Hrvatskoj inzistirala na priznanju Hrvatske.
Takve javno proklamirane misli pokazuju nesto zastrasujuce:
Nijemci su nakon Drugog svjetskog rata poceli od nule, zauvijek pokopali velke njemacke
ideje i naucili se novom, demokratskom razmisljanju. Pobjednike nitko nije prisilio da
revidiraju svoj nacin razmisljanja, pa su oni i danas zarobljeni u svojim okostalim
predodzbama iz ropotarnice prve polovice stoljeca.
Ujedinjena Njemacka predstavlja u njihovim ocima jednu tako
jasnu njemacku prevlast, da mnogi politicari na zapadu ne bi imali nista protiv jedne
velike jake srpske protuteze; dopustili su i protjerivanja, ne bi li nastala jaka Srbija.
Takve misli nalazimo neprikriveno u francuskim i engleskim medijima.
Danas stojimo pred krhotinama koje su rezultat neuvidjavne,
sebicne i kukavicke politike Zapada.
PALA JE SREBRENICA!
Sjecam se razgovora s fancuskim generalom Morillonom kada
je izasao iz sigurnosne zone Srebrenice. Srela sam ga slucajno u zagrebackom hotelu
Esplanade. Pitala sam ga zar ne vidi da obavlja posao za Srbe. Razoruzava Muslimane,
ostavlja za sobom sacicu plavih kaciga, tako da Muslimani vise nemaju pristup svom oruzju
(plave kacige ionako ne mogu stititi taj narod, jer ih je premalo), a time su Srbima
slobodna ledja za sljedeca osvajanja. Vrlo neraspolozen mojim rijecima pokusao je
nadmenoscu sakriti srdzbu, da bi se potom dao na rusenje moje “naivne” analize. Ovih
dana njegove su rijeci opovrgnute na najstrasniji nacin.
Muslimani Srebrenice koje je on razoruzao nisu se imali
cime braniti kad su ih Srbi napali. 35.000 zena, djece i staraca su u bijegu, tisuce
muskaraca u zarobljenistvu.
Zepi, susjednoj sigurnosnoj zoni, prijeti ista sudbina.
Bosanska vlada molila je UN da im vrate zaplijenjeno oruzje kako bi se stanovnistvo moglo
samo braniti.
Odgovor je glasio: ne!
Ujedinjeni narodi obecavaju zastitu, no upravo su te
sigurnosne zone najnesigurnija mjesta u Bosni. Valjda se ne misli na zastitu koju im pruza
oklopno vozilo UN-a kada u njegovom zaklonu pretrcavaju najopasnija mjesta u Sarajevu.
U zastitu spada takodjer dostupnost plina, vode i struje.
Ujedinjeni narodi nisu poduzeli bas nista da se osigura opskrba tim elementarim
potrepstinama. Kada sam gospodinu Akashiu, specijalnom izaslaniku UN-a u Zagrebu postavila
pitanje u tom smislu samo mi se umorno nasmijesio. Ta opskrba ovisi, eto, o srpskoj
strani, i tu on ne moze nista iznuditi.
Prigodom mog posljednjeg boravka u Sarajevu Srbi su na putu
s aerodroma samovoljno zaustavili oklopno vozilo UN-a u kojem smo se nalazili. Tako sam
imala prigodu razgovarati s francuskim plavim kacigama koji su nas pratili. Smatrali su da
su prepusteni sami sebi sa zadacom koju jednostavno nisu u mogucnosti ispuniti.
“Odrzavati mir tamo gdje ga nema, gdje su ubojstva,
bombardiranja i progonstva svakodnevna. Pomoc se svodi na samaricanstvo nakon srpskih
napada, nema govora da se oni sprijece.” Jadni ti mladici, i oni ce tamo poludjeti!
Vijece sigurnosti donijelo je prije tri godine jednu
grotesknu odluku o Bosni. Embargom na uvoz oruzja Muslimanima, Hrvatima i Srbima Vijece je
svjesno stalo na stranu srpskog agresora. Srbi su raspolagali, i raspolazu i danas s
dovoljno oruzja - a opskrba iz Srbije zajamcena je unatoc Milosevicevim uvjeravanjima.
Zrtve su i dalje bespomocne, pa ih se moze i dalje protjerivati, ubijati ili silovati.
Bosanski premijer je od podizanja embarga stalno ponavljao
da je taj embargo protiv njegovog naroda nemoralan i protuzakonit cin. Svaka drzava
clanica Ujedinjenih naroda ima prema cl. 51 povelje UN-a pravo na samoobranu. Zapad to
efektivno sprjecava, a zrtvi uskracuje i svoju aktivnu zastitu.
Takvo ponasanje Zapada, koje mnogi u Bosni i izvan Bosne
interpretiraju kao antimuslimansko, moglo bi imati lose posljedice. Cesto su mi govorili,
ne samo vodje Muslimana, nego i gradjani svih slojeva Bosne, kako mi krscani ne zelimo
Muslimane, kako su oni sada preuzeli ulogu Zidova.
Pokusavala sam objasniti da kukavicko ponasanje Zapada nije
antimuslimansko, vec da je to nespretan pokusaj Zapada da se ne umijesa, odnosno da ne
naljuti previse agresora. Jesu li su Hrvati kao katolicki narod dobili pomoc? Ne.
Takozvani krscanski svijet pustio je da srpski agresor cini
sto hoce. Iz toga bi umjereni Muslimani u Bosni mogli izvuci zakljucak da se umjerenost ne
isplati. Istina je, naime, da mi od 1992. godine toleriramo srpsku agresiju, cak je
nagradjujemo dobivanjem teritorija.
Tijekom mnogih razgovora u Mostaru, Tuzli i Sarajevu
upozoravali su me mudri ljudi, Muslimani. Receno mi je da Zapad moze pospjesiti put
islamskom fundamentalizmu kojeg se svi toliko boje ako bosanskim Muslimanima - koji su
Europljani muslimanske vjere kao sto su Hrvati Europljani katolicke vjere - izmaknu tlo
pod nogama.
Koje li kratkovidnosti da suoceni s prijetecim sukobom
izmedju Islama i Europe nismo uspjeli zadrzati Bosnjake kao saveznike.
Toboznja neutralnost kakvu je svojevremeno proklamirao
Zapad vodi u suucesnistvu, jer ne razlikuje izmedju zrtve i pocinitelja.
Postrojbe za brzo djelovanje ne mogu biti upotrijebljene za
zastitu Bosanaca, one sluze za zastitu plavih kaciga, ciji su zivoti ocito vrjedniji od
zivota bosanskog stanovnistva.
Povlacenje plavih kaciga i naoruzavanje Bosanaca je jedini
zakljucak koji proizlazi iz lanca nasih poraza. Oni koji jos uvijek sve nade polazu u
pregovore, trebali bi poslusati francuskog generala Lasprellea koji jasno i glasno kaze:
politicko rjesenje putem pregovora je moguce postici samo onda ako na obje strane postoji
jedanko jaka vojna sila. Zasto bi jaci u pregovorima dao nesto slabijem, ako ratom moze
vise osvojiti?
Zapad je od pocetka ovog rata zanemarivao svoja vlastita
iskustva iz proteklih 50 godina. Nije upotrijebio sredstvo zastrasivanja dok bi ono jos
urodilo plodom - kad je YU armija napala Hrvatsku trebali su se pojaviti nosaci aviona u
Jadranu. Kasnije, nakon napada na Bosnu i Hercegovinu nije ciljano bombardirao srpske
polozaje oko Sarajeva, sto je zelio uciniti tadasnji generalni sekretar NATO-a Wörner. I
tako su Srbi i dalje mogli osvajati, protjerivati i ubijati. Nama se stalno govorilo kako
vojno uplitanje Zapada zbog Srba i geografskog polozaja ratne zone nije moguce. To su bile
lazi koje su samo bijedno prikrivale pristranost Zapada.
Da je takvo sto ipak moguce, morali su nam demonstrirati
Hrvati, i to najprije u zapadnoj Slavoniji, zatim u tzv. Krajini, pa u Bihacu. Sramotno je
za Zapad da su ljudi u tzv. sigurnosnoj zoni Bihac oslobodjeni zahvaljujuci hrabroj akciji
Hrvatske vojske. Time su konacno i Amerikanci bili ohrabreni na vojno djelovanje, cime se
rat mozda ipak primakao blize kraju.
Hrvati iz zapadne Slavonije i tzv. Krajine cekali su od
veljace 1991. na ostvarenje Vanceovog plana da bi se mogli vratiti kucama. Tri godine se
nista nije dogodilo, osim sto su njihove kuce i crkve u krajevima pod srpskom okupacijom
razrusene.
Sada, kad je Hrvatska jednim brzim udarcem vratila natrag
svoje krajeve ne treba lamentirati, vec to pozdraviti kao akt oslobodjenja koji se trebao
dogoditi vec davno. Kada europski posrednik Bildt tu akciju osudjuje i tvrdi da je to
osvajanje za svaku osudu i da Tudjman treba zajedno s Karadzicem sjesti na optuzenicku
klupu u Den Haagu, onda ta njegova bezobrazna i glupa izjava jasno razotkriva njegov
pro-srpski stav i diskvalificira ga kao europskog posrednika.
Predstojeci mirovni dogovor mora se baviti svim problemima.
Ja se zaista nadam da je srpska strana spremna istocnu Slavoniju na miran nacin vratiti
Hrvatskoj. Ocuvati jedinstvenu Bosnu i istovremeno svakoj strani dozvoliti konfederaciju s
Beogradom, odnosno Zagrebom, je nemoguce i znaci zapravo kraj jedinstva Bosne. Bilo bi
opasno ne rijesiti problem Kosova, pokretac raspada Jugoslavije t.j. Albance na Kosovu i
dalje prepustiti samovolji Srba.
Pitanje izbjeglih i prognanih takodjer mora biti rijeseno
mirovnim pregovorima kako bi se stvorili uvjeti da se svi vrate u svoje domove. Etnicki
cisti krajevi u Bosni su neprirodni; Krajina u Hrvatskoj, zapadna i istocna Slavonija bile
su dom Srbima, isto kao sto je Banja Luka npr. dom mnogih Hrvata.
Doista se nadam da ce se ovaj rat skoro zavrsiti i da
mirovni sporazum nece u sebi nositi sjeme novog rata.
"OKRUGLI STOL" 30. IX.
1995.
Sve obavijesti
oknjigama mozete dobiti putem E-Mail adrese:

knjige@hic.hr
|