SADRZAJ

HRVATI BOKE KOTORSKE OD 1918. GODINE DO DANAS

Prof. dr. Josip Pecaric 

1. Polozaj Hrvata u Boki kotorskoj danas

Od pocetka velikosprke agresije na Hrvatsku 1991. godine do danas, polozaj Hrvata u Boki kotorskoj karakteriziran je svakojakim pritiscima. Tako su i ovih dana najuglednije hrvatske obitelji u Tivtu dobile prijetece pismo u kome stoji, izmedju ostalog i sljedece:

"Ne odete li sami na vrijeme, noc ce gutati vasu djecu i vase obitelji. Pohrlite po pozivu gospodina Tudjmana u Hrvatsku, jer srpskih vjekovnih ognjista tamo ima vise nego sto ima vas."

(Pismo, inace, prenose nezavisni crnogorski mediji.)

Zato se svo ovo vrijeme u Hrvatsku doseljavaju Hrvati iz Boke, a samo iz Tivta ih se doselilo vise od 300 (medju njima i 7 lijecnika specijalista). U stvari, radi se o nastavku, ako ne i dovrsetku, etnickog ciscenja Boke kotorske koje se sprovodi kroz svo vrijeme postojanja Jugoslavije. A da je zbilja na snazi etnicko ciscenje vidljivo je iz usporedbe popisa iz 1910. god. (zadnji popis u Austro-Ugarskoj) i iz 1991. (zadnji popis u Jugoslaviji). Ukupan broj pucanstva porastao je gotovo 2 puta (1910. - 33.400, 1991. - 61.440), a istodobno je broj Hrvata pao za 3 puta (1910. - 13.500, 1991. - 4.910).

Ali samo jedan dio pucanstva se iselio. Drugi dio je, izlozen stalnim pritiscima, promijenio nacionalnost. Zato smo u tablicama koje prezentiraju nacionalnu strukturu Boke kotorske i Crne Gore posebno izdvojili Jugoslavene i ostale. Razlog je ocevidan: samo su Hrvati u Crnoj Gori imali razloga tako se ocitovati na popisu 1991. godine.

Kako je po podacima Katolicke crkve u Boki, danas, oko 12.000 katolika, imamo, na prvi pogled paradoksalnu situaciju, da u Boki imamo vise katolika-Jugoslavena nego Hrvata.

Medjutim, demografska slika Boke kotorske se od 1991. godine drasticno promijenila ne samo zbog iseljavanja Hrvata iz nje, vec i zbog velikog doseljavanja Srba. Naime, s Jugo-mornaricom koja je napustila hrvatsko more, preko stalnog dolaska Srba iz istocne Hercegovine, do danasnjeg doseljavanja Srba koji su napustili Hrvatsku, na djelu je SRBIZACIJA Boke. Zato i ne cudi kako je od 1000 izbjeglica koji su napustili Hrvatsku poslije "Oluje", samo u Tivat naseljeno njih 200. U tu svrhu je preko podgoricke "Pobjede" pocetkom kolovoza pokrenuta inicijativa za "popis praznih kuca" kako bi se "zbrinuli krajisnici u Crnoj Gori". Zahvaljujuci crnogorskim nezavisnim medijima, kao i stavovima opcinskih organizacija Socijaldemokratske partije i Liberalnog saveza je pokusaj tzv. "humane konfiskacije" praznih kuca, neravno hrvatskih, donekle osujecen, ali ne i zaustavljen.

2. Demografske promjene u Boki od 1910. do 1991. godine

Kada govorimo o Boki kotorskoj, podrazumijevamo Bokokotorski zaljev. Medjutim, primorski pojas Boka kotorska - Budva - Spic je upravno u Austrougarskoj bio obuhvacen jednim kotarom sa sjedistem u Kotoru, a popisi u njoj daju vjersku, a ne etnicku pripadnost pucanstva. I dok je kod katolickog zivlja jasno kako se radi uglavnom o hrvatskom narodu, dotle se kod pravoslavnog zivlja tesko moze razabrati odnos crnogorskog i srpskog naroda. U razmjestaju pucanstva 1910. godine lako je uociti stanovite pravilnosti. Pravoslavna vecina u cijelom kotaru rezultat je naseljenosti u visim, brdskim krajevima kao sto su primjerice, bokokotorsko zaledje te podrucje Pastrovici, gdje su pravoslavci prakticno jedino pucanstvo, a oni su vecinsko stanovnistvo na poluotoku Lustica te u poljodjelskoj grbaljskoj zupi. Od vecih i poznatijih gradova, pravoslavna vecina 1910., a tako je bilo i prije, zabiljezena je jedino u Risnu. Sva ostala gradska naselja: Kotor, Perast, Tivat, Dobrota, Prcanj, Herceg-Novi i Budva imali su katolicku, tj. hrvatsku, vecinu pucanstva. Izrazito katolicki predjeli bili su poluotok Vrmac u Boki kotorskoj te juzni dio Spica, od Sutomora do granice prema Crnoj Gori (vidjeti Sl. 1.).

Mozemo s pravom racunati kako je slicna situacija bila i u trenutku stvaranja prve Jugoslavije, i od tog trenutka je na demografske promjene u Boki od odsudne vaznosti utjecaj velikosrpske politike. Graf. 1 pokazuje kako se to zrcalilo kroz popise pucanstava u drugoj Jugoslaviji u ukupnom broju, a Graf. 2 i 3 u postocima u Crnoj Gori.

Kako je prikljucenje Boke Crnoj Gori uslijedilo tek 1945. godine, kad su ustanovljene savezne jedinice nove Jugoslavije (za vrijeme rata govorilo se o Crnoj Gori i Boki kotorskoj, odnosno o Crnogorcima i Bokeljima), to je popis iz 1948. godine karakteriziran velikim pritiskom na pucanstvo da se ocituju kao Crnogorci. Medjutim, karakteristican podatak je onaj iz Graf. 3 kako je broj Srba i Hrvata u Crnoj Gori, te 1948. god. bio isti, dok u 1991. godini imamo skoro 9 puta vise Srba. Takodjer, iz Graf. 1 i 3 ocito je kako se broj Hrvata smanjuje i u ukupnom broju i u udjelu u postocima.

3. Velikosrpska politika i Boka kotorska

Boka kotorska je od svih hrvatskih zemalja bila prva na udaru velikosrpske politike. Postoje objektivni i subjektivni razlozi zasto je to tako.

Objektivni razlozi leze u cinjenici da je Boka kotorska najjuznija od svih hrvatskih zemalja.

Subjektivni razlozi leze u dva velika srpska kompleksa:

1. More, opce poznati srpski kompleks, koji ih tjera jos od vremena Nemanjica pa sve do danasnjeg dana, kad god su u poziciji da to mogu, vrse genocid nad onim narodima koji ih dijele od mora.

2. Hrvatska kulturna bastina, srpski kompleks koji se najbolje ocitavao u Domovinskom ratu kroz sustavno rusenje svih kulturnih spomenika hrvatskog naroda, gdje god su to mogli. Simbol toga i kod nas i u svijetu jeste Dubrovnik.

Medjutim, kulturocid koji se vrsi nad hrvatskim narodom sadrzi jos jednu komponentu koja se ogleda u pokusaju otimanja kulturne bastine Hrvata Boke kotorske. Naime, upravo su bokokotorska priobalna naselja ta koja su, kao sto smo vidjeli, nastanjena uglavnom Hrvatima, bila zarista pomorstva. Ono je stoljecima bilo pokretacem razvoja toga podrucja kao sto je i isto to stanovnistvo bilo nositeljem kulture koja je dosegla zavidnu razinu. Ta kultura je osobito vazna za hrvatski narod. Recimo i to kako je najstarija hrvatska katedrala ona iz 1166. godine - katedrala Sv. Tripuna u Kotoru. Ili pak Gospa od Skrpjela na otoku preko puta Perasta kojeg su Hrvati tog grada izgradili u moru kako bi na njemu izgradili velicanstvenu crkvu, svetiste Majci Bozjoj. U njoj je smjesteno zivotno djelo najveceg hrvatskog baroknog slikara - Perastanina Tripa Kokolje itd. itd. A koliko je velika ta bastina hrvatskog naroda najbolje svjedoce sluzbeni crnogorski izvori koji kazu kako se 40% nepokretnog i 66 posto pokretnog spomenicnog blaga te republike nalazi u Boki kotorskoj. Zato mozemo slobodno konstatirati kako vise od 50% spomenicnog blaga danasnje Crne Gore pripada hrvatskom narodu, tj. da je hrvatski narod Boke nasljednik tog blaga.

Msnr. Ratko Peric, biskup mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski, je nakon jednog svog posjeta katolickim zupama u Boki i Crnoj Gori rekao: "Biti katolikom tamo mozda i nije toliko hrabro kao biti Hrvatom". U stvari ta recenica posredno govori i o cilju velikosrpske politike, kada govorimo o otimanju hrvatske kulturne bastine Boke. Naime, njima katolici nehrvati trebaju da osiguraju bezbolno otimanje te bastine, koja je uglavnom smjestena u katolickim crkvama ili su to te crkve same. Naime, dovrsetkom etnickog ciscenja Boke, tj. nestankom Hrvata katolika, Kotorska biskupija, vise ne moze biti dio Crkve u Hrvata, a Jugoslaveni katolici ce vrlo brzo postati ili prvo Crnogorci katolici, a potom Srbi katolici ili izravno Srbi katolici. Drugim rijecima, Crna Gora ce prvo progutati Boku, a potom ce oni (Srbi) takvu Crnu Goru. I dok su za Hrvate Crnogorci oni koji otimaju njihovu zemlju i njihovu kulturnu bastinu, sto je doista veoma prisutno kod nasih ljudi, u stvari su i Crnogorci zrtve velikosrpske politike. Naime, za Srbe rade prljav posao na isti nacin na koji su i u Domovinskom ratu uvuceni u napad na Dubrovnik, a s istim scenarijem. Pri tome, mnogi od njih nisu ni svjesni da rade protiv sebe samih, jer svojatanjem tzv. Zaliva Nemanjica, daju dodatni motiv svom vlastitom posrbljavanju.

U svom osvajanju Boke, velikosrpska politika radi u tri osnovna pravca:

1. eliminiranje nacionalne svijesti kod Hrvata Boke,

2. memoricidu nad hrvatskim narodom u cjelini, tj. eliminiranje Boke i hrvatskog naroda u njoj iz svijesti Hrvata u Hrvatskoj,

3. teritorijalnom odvajanju Boke od Hrvatske.

Eliminiranje nacionalne svijesti se vrsi prvo preko tzv. "Bokeljstva", a potom "Jugoslovenstva". Jos u proslom stoljecu Srbi govore Hrvatima u Boki o "zajednistvu": "Svi smo mi Bokelji i nista vise". A Bokelje onda dijele na Srbe i katolike! Dakle, Hrvatima se negira njihovo hrvatstvo, a njihovo srpstvo je nedirnuto - jer njihova vjera je srpska! I tada su imali uspjeha u tome, a pogotovo stvaranjem I. i II. Jugoslavije, kada su neki Hrvati vidjeli u tome spas od pritisaka: bolje se izjasniti Bokeljom (a kasnije Jugoslovenom) nego Srbinom ili Crnogorcem! A u stvari i u jednom i u drugom slucaju Srbi postizu ono sto zele, a to je da ne bude Hrvata, jer otkinuti od svog naroda oni su osudjeni da u dogledno vrijeme postanu ono sto Srbi zele i ne samo to, osudjeni su da Srbima kao miraz donesu i veliku kulturnu bastinu svoga - hrvatskog naroda u Boki.

Postoji mnogo primjera koji pokazuju koliko je uspjesan bio memoricid izvrsen nad hrvatskim narodom u cjelini, kada je u pitanju Boka, hrvatski narod i velika hrvatska bastina u njoj. Ucinak tog memoricida osjeca se jos uvijek u Hrvatskoj, iako mi se cini kako danas daleko veci broj nasih ljudi zna sto je Boka i sto ona znaci hrvatskom narodu negoli sto je to bio slucaj jos prije par godina. Sjecam se kako sam prije 3-4 godine bio zaprepasten kako mnogi hrvatski politicari i kulturni radnici ne znaju da je Boka kotorska "Zaljev hrvatskih svetaca". Naime, od sest hrvatskih svetaca i blazenika tri su iz Boke (sv. Leopold Bogdan Mandic, bl. Ozana Kotorka i bl. Gracije iz Mula), a i jedini hrvatski papa, Siksto V, je podrijetlom iz Boke. Pricajuci to mojim Hrvatima iz Boke, postao sam jos zaprepasteniji jer se ispostavilo kako to ne znaju ni mnogi od njih samih.

A na teritorijalnom odvajanju Boke od Hrvatske radilo se od samog pocetka. To je vidljivo iz Vidovdanskog ustava iz 1921. godine u kome je predvidjena podjela drzave na oblasti. Naime, predvidjeno je da ce se ta podjela izvrsiti odlukom skupstine na prijedlog Vlade, a ako se to tako ne ucini, onda je predvidjen skracen zakonski postupak za to, a ako se ni to ne ostvari, receno je kako ce Kralj donijeti Uredbu o tome, ali ce u tom slucaju kotar bokokotorski uci u Zetsku oblast. Vidimo kako se prejudiciraju takve krucijalne odluke pa je odmah i jasno da se nije dogodio ni prvi ni drugi slucaj, vec taj treci koji je osiguravao odvajanje Boke kotorske od matice zemlje. I u svim buducim promjenama, ukljucujuci i Banovinu Hrvatsku, Boka ostaje izvan hrvatskih granica. Kako je na izborima 1939. godine u 7 bokeljskih opcina pobijedila HSS, Hrvati Boke su ocekivali da ce sam Bokokotorski zaljev uci u sastav Banovine. Kako samim sporazumom Cvetkovic-Macek granice nisu bile definitivno odredjene, predstavnici bokeljskih Hrvata su odlazili vodstvu HSS-a u Zagreb, trazeci da granica bude na Trojici iza Kotora. Medjutim, do korekcije granice nije doslo zbog rata i rasporeda prve Jugoslavije.

Boka ne ulazi 1941. godine u sastav NDH, a poslije pada Italije 1943. godine ona je formalno u njenom sastavu, ali u Boku ne ulaze hrvatske odruzane postrojbe vec njemacka vojska. U Boki se vjeruje kako je to stoga sto je to trazio don Ivo Stijepcevic, poznati hrvatski povjesnik Boke. Da ironija sudbine bude veca, don Ivo je poslije rata zatvoren od onih istih kojima je tim cinom pomogao.

S druge strane, sindrom "bokeljstva" cini svoje medju Hrvatima iz Boke - partizanima. Naime, svo vrijeme rata govori se o Crnoj Gori i Boki kotorskoj, da bi na drugom zasjedanju ZAVHOCG i Boke, odrzanom 14. srpnja 1944., ovo promijenilo ime u CASNO (Crnogorska antifassticka skupstina narodnog oslobodjenja), kako bi se krajem godine izbrisalo ono "i Boka" iz naziva republike, iako se sam naziv odrzao u mnogim drugim organizacijama i nekoliko godina poslije rata. To je ocito bila jednostavna posljedica cinjenice kako je Boka bila otrgnuta od matice zemlje. To je i omogucio veliki pritisak na Hrvate Boke. Tako je ubijeno vise uglednih Hrvata Boke, a medju njima i svecenici: don Ivo Brajnovic, don Gracija Sablic i don Djuro Perusina.

I dok je u prvoj Jugoslaviji u Boki bilo 17 hrvatskih kulturnih drustava, a Hrvati su bili sa svojim narodom i u radosti (tisucugodisnjica kralja Tomislava velicanstveno je proslavljena i u Boki, a u Kotoru je na katedralu postavljena i ploca - uspomena na taj dogadjaj) i u tuzi (odred Bokeljske mornarice sudjelovao je na pogrebu Stjepanu Radicu), a u drugoj Jugoslaviji je u dvije posljeratne godine sve to zatrto, da bi 1948. godina bila karakterizirana velikim pritiskom na Hrvate da se izjasne na popisu kao Crnogorci. Komunisti su dobili partijsku direktivu da ucine tako. Od brisanja onog "i Boke" do toga nije proslo ni tri godine. Tih godina je mnogo uglednih Hrvata iz Boke bilo zatvarano, bilo sa sudjenjem ili bez njega, a gubitak posla bila je uobicajena pojava.

Obicno je to islo uz etiketu "klerikalac". Pritisci su nastavljeni svo vrijeme postojanja druge Jugoslavije, sto je i rezultiralo demografskim kretanjima o kojima smo govorili.

4. Hrvatska i Boka kotorska

Kada je konfiskacija hrvatskih kuca, prijeteca pisma, paljevina objekta u Donjoj Lastvi kod Tivta, ciji je vlasnik Hrvat Dejan Brkan, ucinila ove godine situaciju u Tivtu krajnje eksplozivnom, delegacija Liberalnog saveza CG izvijestila je o tome ministra unutrasnjih poslova te republike. Jasno je zasto su to ucinili upravo oni, zasto se crnogorska oporba bori za Hrvate Boke kotorske. Boreci se za njih, oni se bore za sebe same, bore se za neovisnost Crne Gore i njenu europsku usmjerenost. Jer Hrvati Boke, srbizacijom Boke gube zavicaj, a Crnogorcima je ta borba BITI ILI NE BITI. Oni se bore za opstanak svog naroda.

Nazalost, crnogorska oporba nije tako mocna da bitno promijeni stanje. Zato je od izuzetnog znacaja pitanje sto moze uciniti hrvatska drzava.

Jasno je da o sadasnjem stanju u Tivtu i cijeloj Boki, Hrvatska je duzan i po svom Ustavu, izvijestiti sve relevantne faktore u svijetu. Medjutim, to nije dovoljno.

U svojoj politici Hrvatska mora poci od cinjenice kako je Boka kotorska jedan od bitnih hrvatskih interesa. A da je to doista tako proizilazi iz sljedecih triju cinjenica:

1. Ogromna hrvatska kulturna bastina Boke. Upravo su Srbi, unistavanjem nase bastine, postigli da je svijest hrvatskih ljudi o znacaju iste na visokoj razini.

2. Boka je Zaljev hrvatskih svetaca. Treba li naglasavati, posebno poslije doceka Svetog Oca u Zagrebu, sto katolicizam, pa prema tome i Zaljev hrvatskih svetaca znaci hrvatskom narodu, a samim tim i hrvatskoj drzavi.

3. Hrvatska drzava je po svome Ustavu obvezna brinuti se o svim Hrvatima izvan Hrvatske, pa prema tome i o Hrvatima Boke kotorske.

Dakle, kako je Boka kotorska jedan od bitnih hrvatskih interesa, Hrvatska ne moze prihvatiti da ona bude u sastavu jedne takve drzave kakva je danasnja SR Jugoslavija - drzave u kojoj su Hrvati izlozeni kulturocidu i genocidu. I ne samo oni.

Naravno, jasno je da Hrvatska vojska, nece prelaziti hrvatske granice (osim ako Hrvatska bude napadnuta), bez obzira sto su demografska kretanja u Kninu i u Boki u ovom stoljecu veoma slicna, i dovrsetkom etnickog ciscenja Boke bila bi u potpunosti istovjetna.

Zbog svega toga jasno je kako je vitalni interes Hrvatske da Crna Gora bude nezavisna drzava, kao sto su, uostalom, i sve druge republike bivse Jugoslavije. Nadamo se kako ce Hrvatska uspjeti uvjeriti u to svoje saveznike i kako ce oni mnogo aktivnije pomoci crnogorsku oporbu u njenoj borbi za slobodu - za samostalnost Crne Gore. Jer Crna Gora, odvojena od Srbije, sigurno ce biti okrenuta Europi, a time ce i Boka kotorska, taj Zaljev hrvatskih svetaca biti zajedno s Crnom Gorom tamo gdje i pripada - dio Europe. Europska Crna Gora je jamac za sve ono hrvatsko u Boki kotorskoj, a to hrvatsko u njoj i jeste ulaznica za pripadanje zapadnom svijetu. Sadasnja situacija, tj. srpska Crna Gora, predstavlja hranjenje velikosrpskih apetita, i osigurava nastavak velikosrpske politike, a samim tim, vitalni hrvatski interesi bit ce stalno ugrozeni.

Prof. dr. Dienana Efendic Semiz: Srpska agrarna reforma/kolonizacija 1918. godine