izdavalastvo-top.gif (16358 bytes)










email117.gif (367 bytes)

hic-info@hic.hr
© 1998 CIC.
All Rights Reserved

 

Medjunarodni znanstveni skup
"JUGOISTOCNA EUROPA 1918.-1995."

Naslovnica
Nakladnik: Hrvatska matica iseljenika i Hrvatski informativni centar
Za nakladnika: Ante Beljo
Strucni voditelj skupa: Dr. sc. Dragutin Pavlicevic
Urednik: Aleksander Ravlic
Graficki urednik: Gorana Benic - Hudin
Tisak: TARGA
Naklada:2000 komada
ISBN 953-6525-05-4

IMPRESUM

SADRZAJ

 

 


SRPSTVO U PODUNAVLJU (1918.-1995.)

Oprodoru srpstva preko Dunava, na podrucje srednje Europe, mora se raspravljati, jer se radi o pretjeranim prohtjevima bizantsko-pravoslavne skupine iz Beogradskog pasaluka da se ustolice na tlu starosjedilackog zapadnog i srednjoeuropskog pucanstva. Ne radi se, naime, o pravoslavnoj skupini koja se oko god. 1690. pod vodstvom svoga vjerskog poglavara patrijarha Arsenija Crnojevica (Carnojevica) sklonila u podunavske krajeve uz dopustenje Beckog dvora. Potomke spomenutih naseljenika ostali su zitelji Backe, Baranje, Srijema i dijelom Banata nazivali “domacim Srbljima”. U razmatranjima drustvenoga, gospodarskog i uljudbenog srpskog nasilnistva poslije 1918. u Backoj, Baranji i Srijemu, u Podunavlju, potrebno je razluciti povijesno starije srpsko ziteljstvo od onoga koje je ostrim sredstvima “ubaceno”, naseljeno nakon I. svjetskog rata. Naseljenike je starosjedilacko ziteljstvo nazivalo “dodosima”, “kuferasima”, “dobrovoljcima”, jer su stizali iz raznih krajeva kao nagradjeni srpski dragovoljci. Pridoslice su se na podunavskom podrucju ponasali kao povlastena celjad kojoj se ostali moraju pokoravati. No, uz opce pripomene treba slijediti dogadjaje od god. 1918. u Podunavlju do nasih dana.

1. Napisana je brojna literatura o razlozima koji su nakon I. svjetskog rata uvjetovali promjene europskih drzavnih granica i oblikovanje novih drzava. Raspravlja se o “kaznama” Dvojne monarhije (takodjer i Njemacke) kao i o “nagradama” sudionicima u “obracunu” s Italijom, Njemackom i Austro-Ugarskom. Medjutim, u ovoj je raspravi potrebno zabiljeziti vrlo cestu zabunu koja se pise i izgovara: spominje se, naime, kako je Vojvodina prikljucena (ili ukljucena) novoj drzavi, uredjenoj i slozenoj od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te Kraljevine Crne Gore i Srbije. No, novoj drzavi prisle su pokrajine Backa, Baranja i Srijem. U dokumentima se ne spominje nikakva Vojvodina, jer takav naziv nije ni bio omiljen medju ziteljima; bile su svjeze uspomene na razdoblje srpske Vojvodine iz XIX. stoljeca te na ponasanje politicara koji su je htjeli obnoviti (Svetozar Miletic i dr.). Poznato je takodjer da spomenuto oblasno ime nije uvedeno ni pri preustrojstvu Kraljevine SHS godine 1929. Banovinsko preustrojstvo zanemarilo je Vojvodinu, ali je uredjena Dunavska banovina podrucno vrlo opsezna, po politickom ustrojstvu puno, puno “srpskija”.

Cesto se u zbivanjiam od 1918. do 1920. spominju svecenici (Bl. Rajic, I. Budanovic, M. Catalinac, I. Petres, P. Evetovic, I. Evetovic, I. Probojcevic, F. Pijukovic i dr.) i odvjetnici (Stipan Vojnic Tunic, I. Sudarevic, Stj. Matijevic, M. Matic i dr.), te pojedini ucitelji (M. Mandic, M. Ispanovic, K. Romic i dr.). Potrebno je zato upozoriti da su hrvatski zitelji u juznoj Ugarskoj bili seljaci (poljodjelci, posjednici) s malo obrazovanih ljudi. Nije bilo razloga da se bunjevacko-sokacka djeca ne skoluju, ali nepovjerenje prema drzavnim sluzbama prijecilo je roditelje upisivati djecu u skole (u kojima se ucio madjarski). No, kad bi koji backi Hrvat posao “na skole” obicno je birao slobodna zvanja i sluzbe (svecenici, odvjetnici).

O dogadjajima u jesen 1918. napisao je izvjesce Petar Pekic o knjizi Povijest Hrvata u Vojvodini.

3 Buduci da je u ono doba pisac kao mladic bio svjedokom zbivanja u Backoj trebalo mu je vjerovati, no uz euforican pristup gradji koju je trebao prouciti Pekic je nevjesto, nespretno, prepricao samo ulomke svega sto se dogadjalo. Uvjeren da ce demarkacijska linija Moris, Tisa, Horgos, Subotica, Baja, Pecuh i Barc biti i konacna drzavna granica izmedju Madzarske i nove juznoslavenske drzavne zajednice, mladi se Pekic gorko razocarao kada je kasnije granicnom crtom prepusteno njegovo rodno mjesto Gornji Sv. Ivan madzarskim vlastima. Pekic je sacuvao popis sudionika skupa koji je odrzan 5. studenog 1918. u domu obitelji Manojlovic u Subotici. Nazocni su bili Blasko Rajic, dr. Josip Vojnic Hajduk, dr. Josip Prcic, Ilija Kujundzic, Lazar Orcic, Andrija Mazic, Gavro Covic, te Srbi: Marko Protic, Jovan Petrovic, Bogdan Svircevic, R. Miladinovic. Na skupu je odluceno da postupak oko odcjepljenja krajeva juzne Ugarske predvodi Pucka kasina (Subotica).4 - Treba pripomenuti da je spomenuti skup odrzan nakon povratka Blaska Rajica s povijesne sjednice Hrvatskog sabora u Zagrebu (29. listopada 1918.). U Zagrebu su ostali hrvatski izaslanici iz Backe dr. Mirko Ivkovic Ivandekic i dr. Stjepan Vojnic Tunic.

Govori li se o proglasu i ustrojstvu nove juznoslavenske drzave zanemaruje se cesto cinjenice da je proces povijesnih zbivanja u Baranji, a posebice u Backoj i Banatu, trajao od studenog 1918. do lipnja 1920. Sve do potpisa Trianonskog ugovora nije bio zajamcen smjer kojim ce ici tzv. sjeverna granica nove drzave. Bilo je brojnih nagadjanja, previse spletaka i politickih igara, u kojima su se isticali srpski djelatnici Nikola Pasic, Vasa Stajic, Dusan Popovic, Vitomir Kovac, Jasa Tomic i drugi.

Medju imenima hrvatskih javnih djelatnika koji su bili zauzeti oko prikljucenja dijelova tadasnje juzne Ugarske novoj drzavi najcesce se spominje Blasko Rajic, svecenik, zupnik Sv. Roka. Obrazovao se u Subotici i Kalaci. Od mladosti se odlucio za preporodna gibanja koja je zapoceo Ivan Antunovic. Nakon smrti Paje Kujundzica (1915.) preuzeo je Blasko Rajic predvodnicku ulogu medju hrvatskim svecenstvom u Backoj. U razgovoru o njegovoj djelatnosti Rajic mi je rekao: “Uvik sam zelio da nasi ljudi imadu ista prava kao i drugi u Backoj: Nimci, Madzari...” Mozda je zato ponekad u izjavama oblikovao dvoznacne recenice. Buduci da je Rajic rado isticao kako je Subotica i sve podrucje do Dunava “po nama doslo u sklop juznoslavenske drzave”, razmatranje o postanku Kraljevine SHS ne moze se obaviti bez spomena i poznavanja Rajiceva djela.

Premda Pekic pise o suradnji backih Hrvata sa Zagrebom u ljeto 1918. i o tajnim sastancima u Subotici na kojima se raspravljalo o stanju u Monarhiji, te o polozaju bunjevacko-sokackih Hrvata na temelju Wilsonovih nacela o “samoodredjenju naroda”, valja upozoriti na Rezoluciju nezavisnih Srba i Hrvata iz Juzne Ugarske, dopunjenju sastancima 2., 24. i 25. listopada 1918. kojom se priznaje Narodnom vijecu Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu potpuna i jedina “nadleznost” (kompetencija) u rjesenju pitanja Hrvata i Srba iz juzne Ugarske. Takodjer je vojni poraz Austro-Ugarske potaknuo i pokrenuo niz silovitih promjena u Ugarskoj (ujedinjenje Narodne stranke rada i Ustavne stranke, proglas Socijal-demokratske stranke Ugarske, okupljene oko Mihálya Károlyja, osnutak Madzarskoga nacionalnog vijeca, revolucija “jesenjih ruza”), ali pokrenuo je i niz sastanaka i dogovora u obiteljskom domu Albe Malagurskog (Subotica, Strossmayerova ul.). U nazocnosti Albe i Jose Malagurskog, zemljoposjednika; Stipana Matijevica i Jovana Petrovica, odvjetnika; Jose Prcica, odvjet. pripravnika; Vojislava Stankovica, ravnatelja Hrvatske zemaljske banke; Jose Vojnica Hajduka, odvjetnika; Ivana Vojnic Tunica, profesora i niza drugih, odluceno je da se Subotica i njegovo podrucje otcijepi od Ugarske. Na skupu je takodjer odluceno da Blasko Rajic, zupnik, podje u Zagreb i zastupa probitke Subotice i njezinih zitelja. Rajicu je odluku priopcio v. Stankovic, on ju je prihvatio i spremio za put u Zagreb. Nije poznat dan kada su se Radic i Rajic osobno susreli; nisam to uspio pouzdano saznati niti od Rajica za njegova zivota, no jamacno je to bilo u drugoj polovici mjeseca studenog 1918. Sedam godina mladji od Radica, Rajic je mogao od poznatoga i medju hrvatskim seljastvom priznatog vodje nauciti o politickom i stranackom zivotu u godinama raspada Monarhije i utvrdjivanja granica nove drzavne tvorevine i juznoslavenske zajednice.

Rajic je krenuo u Zagreb s ovlastima i iskaznicom za rad u Narodnom vijecu, bio je nazocan donosenju povijesnih odluka spomenutog Vijeca od 27. do 29. listopada 1918. Osim susreta sa Stjepanom Radicem, Rajic se susreo i sa Svetozarom Pribicevicem, Srdjanom Budisavljevicem, Ivicom Kovacevicem i Cezarom Alacicem i nizom drugih zastupnika i politicara, a odsjeo je u Nadbiskupskom dvoru kao gost Dr. Antuna Bauera, nadbiskupa.

Poznato je Radicevo misljenje “o nerazumnom i nelogickom” nazivu Vojvodina mjesto Backa, Baranja. 16 No, brojnim je nasim znanstvenicima nepoznata cinjenica da je Radic vec krajem 1918. i 1919. godine uputio niz mladih ljudi, uglavnom slobodnih zvanja, u Backu, gdje su se zdusno ukljucili u drustveni rad backih Hrvata u Subotici, Somboru i drugim naseljima.

Blasko Rajic vratio se u Suboticu 2. studenog 1918. U Zagrebu su do 13. studenog drugi njegovi suradnici Mirko Ivkovic Ivandekic i Stipan Vojnic jamacno sudjelovali na zboru backih Hrvata i Srba u Zagrebu, u Narodnom vijecu, na kojemu je Vasa Stajic postao clanom Narodnog vijeca.

Povratak Blaska Rajica u Suboticu uklopio se u burna zbivanja u gradu i na citavom backom podrucju. Naime, dogadjaji u Budimpesti odjeknuli su u Subotici, gdje su pristase ogranka Nezavisne stranke (voditelj Sime Mukic) prihvatile program M. Károlyja, a pridruzile su im se pristase Zemaljske gradjanske radikalne stranke. Uz sudionistvo pristasa Gradjanske radikalne stranke okupili su se svi 30. listopada 1918. poslije podne (u stanu S. Mukica) te su proglasili Madzarsko narodno vijece i ustrojili Gradjansku strazu.

Trebalo je hitro djelovati: 5. studenog odrzan je skup hrvatskih i srpskih prvaka u Subotici i ustrojena narodna garda (s casnicima ukupno 354 momka), 10. studenog odrzan je veliki narodni zbor (preko 10.000 sudionika), a mladi Gavro Covic je u velikoj povorci ponio do Gradske vijecnice hrvatski barjak i izvjesio ga ondje na visokom tornju.

Osim u Subotici, organizirana su narodna vijeca u Somboru, Novom Sadu, Baji i drugim naseljima.

O ulasku srpske vojske u Backu i zauzecu podrucja oznacenog demarkacijskom linijom ima biljezaka i opisa u dnevnim listovima i glasilima. Buduci da je srpskoj vojsci povjereno da zauzme podrucja do demarkacijske linije, dotadasnje mjesne vlasti u backim, baranjskim i banatskim naseljima dogovarale su se o suradnji pa i o predaji poslova.

Vec 16. studenog pozvani su predstavnici narodnih vijeca po Backoj, Banatu i Baranji da posalju svoje izaslanike u Novi Sad na veliku narodnu skupstinu 25. studenog 1918. Spomenuti Pekic naziva je “velicanstvenom skupstinom”. Odrzana je u prostorijama Matice srpske i ondje je kasno u noc proglasena Rezolucija o otcjepljenju Backe, Banata i Baranje od Ugarske. Prema izjavi Jovana Hranilovica, odluka je trebala glasiti da se spomenute pokrajine prikljuce juznoslavenskim zemljama, a Jan Grunik, slovacki izaslanik je izjavio u ime Slovaka da se “Banat, Backa i Srijem pripajaju drzavi Srba, Hrvata i Slovenaca”. O skupstini u Novom Sadu ima razlicitih misljenja, ali ucinjeno je u tekstu Rezolucije golemo nasilje: Jasa Tomic, tajnik skupa i velikosrpski politicar bez ovlastenja i dopustenja predstavnika narodnih vijeca i skupstine umetnuo je rijec “Srbiji”.

Novosadska skupstina odredila je B. Rajica i J. Tomca da predaju odluke u Beograd.

Ulazak srpske vojske na podrucje oznaceno demarkacijskom crtom, Rezolucija u Novom Sadu i govori u Beogradu 1. prosinca 1918. nisu znacili okoncanje postupka raskida s Ugarskom. Nije sklopljen mir sa sjevernim susjedom, a vijesti o politickim igrama uznemiravale su pucanstvo. No ni ponasanje “osloboditelja” nije dopustalo miran san ziteljima u Podunavlju. U nastojanju da se sva podrucja u okviru demarkacijske crte pravno pripoje novoj drzavi puno su ucinili hrvatski intelektualci (svecenici, odvjetnici). 25 Tako je Lajco Budanovic okupio 15. sijecnja 1919. u Beregu (Backi Brijeg) na dogovor nekoliko djelatnika: Blaska Rajica, Franju Pijukovica, Matiju Catalinca, Ivana Evetovica na dogovor da u svakoj hrvatskoj opcini uprilice zbor i protumace ljudima znacenje svega sto se dogadja te da se pokaze koliko ima nasega svijeta na spomenutom podrucju (protiv brojidbe koju je ponudila madjarska vlada). Zborovi su odrzani sljedecih dana (Gara, Cavolj, Gornji Sv. Ivan, Baja) i upuceni su brzojavi u Novi Sad sa zeljom da ih se proslijedi u Pariz, ali “Narodna uprava (N.Sad) te odluke nije poslala”.

U veljaci 1919. pozvala je beogradska Vlada bajskog zupnika Lajcu Budanovica da podje u Pariz na Mirovnu konferenciju te brani i obrani probitke svoga naroda. Budanovic nije posao onamo, pa je umjesto njega posao Blasko Rajic (14. ozujka 1919.). Uspjesnost: Subotica je “spasena”, ali je izgubljena Baja i podrucje oko nje (Bajski trokut). Pokusaj domoljuba da se uputi izaslanstvo Mirovnoj konferenciji u Parizu, s prijedlogom da se odredi plebiscit u Bajskom trokutu pod nadzorom drzave nije uspio. Unatoc suglasnosti i dopustenju vojnog zapovjednistva, backi veliki zupan (imenovala ga je beogradska Vlada) Kosta Bugarski je zabranio plebiscit.

Bilo je brojnih pokusaja prikazati gibanja u Subotici (i drugdje na podrucju Backe) kao “napredno”, “revolucionarno”, “radnicko” gibanje. Medjutim, koliko sam mogao skupiti podataka u obitelji te iz dnevnog tiska, cini se da je doduse bilo radnika koji su sudjelovali u nemirima, ali u svemu prevladava borbenost madjarske iredente (ili revansizma?).

Valja upozoriti na cinjenicu da je hrvatska stranka (Bunjevacko-sokacka), utemeljena 15. rujna 1920. odrzala svoj veliki zbor (5000 ljudi) 10. listopada 1920. na kojem su sudionici trazili autonomiju Backe, Baranje i Banata ili, kako su neki kasnije govorili, Vojvodine. Dogodilo se to 3-4 mjeseca nakon potpisanog Trianona.

Backi Hrvati su u razdoblju od 1918. do 1920. u godinama stvaranja novih drzavnih granica, nastojali svoju potrebu za ocuvanjem narodnog identiteta uklopiti u politicke igre.

2. Spomenute su cinjenice iz god. 1918. kada je prekinut drzavno pravni odnos izmedju Trojedine Kraljevine sa Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom. Tada su, 1. prosinca 1918., sve juznoslavenske zemlje Austrougarske Monarhije ujedinjene u novonastalu Drzavu Hrvata, Slovenaca i Srba. Medju “ujedinjenim” pokrajinama bile su Backa i Srijem. Hrvatska je toga dana izgubila svoj povijesni identitet. a Vidovdanskim Ustavom se god. 1921. zacela i osigurana je prevlast velikosrpstva. Beogradska je vlast slavila ujedinjenje svega srpstva, ostali narodi pak gubitak svoje osobnosti i slobode. Zupanije backo-bodroska i srijemska postojale su do god. 1922. kada je nova drzavna zajednica podijeljena na sest oblasti, a dijelovi hrvatskoga narodnog podrucja ostali su izvan njenih spomenutih sest oblasti: Medjimurje je pripojeno Mariborskoj, Kastavstina pak Ljubljanskoj oblasti, Istra je Rappalskim ugovorom prepustena Italiji, Boka kotorska je prikljucena Zetskoj oblasti. Treba imati na umu da je Trianonskim ugovorom Backa podijeljena na dva dijela, bas kao i Baranja. Prema etnickom nacelu trazilo se pripajanje Bajskog trokuta te gradova Mohaca, Pecuha i Baje novonastaloj drzavi. No, to nije uspjelo ni god. 1920. niti kasnije god. 1947.

Nasi su ljudi u mirovnom i slobodarskom raspolozenju, u skladu s Wilsonovim nacelima, zeljeli ustrojiti vlastiti novi zivot uvjetovan podnebljem, gospodarskim i drugim cimbenicima. Prve dvije godine zivota u novoj drzavnoj zajednici (do izbora 28. studenoga 1920.) Hrvati su Podunavlje dozivljavali kao slutnju velikih mogucnosti u svim oblicima djelatnosti. Nitko nije pomisljao “da ce nas narod u slobodnoj drzavi docekati nepravde koje ne mozemo i ne smijemo presutjeti”. Stranacki je pak zivot u novoj drzavnoj zajednici bio posvuda slozen pa ni u Backoj nije bilo jednostavno sloziti srpsko “pobednicko” ponasanje, madjarski iredentizam i hrvatsko domoljublje. Bunjevacka-sokacka stranka na celu s Blaskom Rajicem nastojala se ukljuciti u izboru nadmetanja (zastupnici Franjo Sudarevic, Stipan Vojnic-Tomic i Ivan Evetovic). Spomenuta je stranka pokusavala sporazumjeti se s beogradskim vladama (primjerice s vladom Ljube Davidovica god. 1924.), ali poboljsanja nije bilo, jer su se vlade cesto mijenjale.

No, uz vec spomenute osobe koje su sudjelovale u zbivanjima od 1918. do 1920. i dalje, treba zabiljeziti da je 31. kolovoza 1920. utemeljeno Prosvjetno drustvo “Neven”, a uskoro zatim 4. prosinca 1920. i Hrvatsko pjevacko drustvo “Neven” kojemu je zborovodjom bio mladi odvjetnik Dr. Mihovil Katanec. Pocela su djelovati i druga drustva: Bunjevacko momacko kolo (1920.), Hrvatsko akademsko drustvo “Antunovic” (Subotica, 1924.), Hrvatski sokol (Subotica, 1925.), Hrvatski katolicki orao (Subotica, 1921.), Bunjevacko kolo (Sombor, 1921.), Zemljodilska kasina (Subotica, 1922.) i druga drustva i udruge.

Drustveni, kulturni i prosvjetni zivot su medju backim Hrvatima predano i gorljivo pomaglai i cesto predvodili mladi ljudi koji su neposredno nakon sklopljenog primirja dosli u Backu. Stigli su u Suboticu Mihovil Katanec, Dragan Mrljak, Matej Jankac, Marin Juras, I. Sercer i dr.; u Sombor pak Ladislav Vlasic, Vinko Zganec, I. Skrabalo i drugi.

Osobno mislim, da su u godinama izmedju dva rata na drustveni, uljudbeni zivot podunavskih Hrvata djelovali ljudi koji su dosli iz Zagreba, opcenito iz Hrvatske, pomoci ucvrscenju hrvatske narodne svijesti, jacanju uljudbenoga zivota opcenito. Pripomenuo bih samo niz podataka: god. 1925. podunavski Hrvati su svecano proslavili tisucitu obljetnicu hrvatskoga kraljevstva (Subotica, Sombor, Bac i dr.); god. 1933. poveli su Hrvatsko pjevacko drustvo Neven u Blagaj, Mostar, Dubrovnik, Gospic, Zagreb; god. 1933.-34. zamisljena je i ostvarena Matica suboticka (L. Budanovic); god. 1936. proslavljena je vrlo svecano 250. obljetnica dolaska vece hrvatske skupine u Backu; pokrenuta su glasila Klasje nasih ravni, Kolo mladezi i dr.; u Zagrebu je utemeljeno Drustvo backih Hrvata; pokrenute i potaknute su brojne zelje i zamisli. U otporu prema pravoslavlju i srpstvu zbijali su se redovi u uvjerenju da ce biti vecinski hrvatski kotarevi pripojeni maticnoj zemlji (god. 1939.).

Srpski vlastodrsci su potaknuti mirovnim nagradama novim podrucjima koja nikada povijesno i drzavnopravno nisu bila srpska: vrlo su brzo nakon ustrojstva sustavno mijenjali demografsku sliku darovanih pokrajina. U Backoj i Srijemu podignuta su nova “dobrovoljacka” naselja, poput prstenova oko jakih hrvatskih i nesrpskih sredista (oko Subotice, Sombora, Sida, S. Mitrovice i dr.). Nove su se podjele drzave dogodile god. 1929. temeljem Zakona o nazivu i podjeli prema kojemu je drzava nazvana Kraljevinom Jugoslavijom, a podijeljena je vrlo smisljeno na devet banovina. Nisu postovane povijesne, etnicke i zemljopisne cjeline: Backa je ukljucena u Dunavsku banovinu, dok je Srijem drevna hrvatska zupanija, izlucen iz hrvatske sveukupnosti i razdijeljen izmedju Drinske i Dunavske banovine. Pojam istocnog Srijema sadrzajno je bio ispunjen velikosrpstvom. Kada je, naime, god. 1931. vracen zapadni Srijem hrvatskoj Savskoj banovini, istocni je ostao u Dunavskoj. Takva dioba povucena sredinom srijemskog podrucja nametnuta je kao istocna granica Hrvatske. U pokusaju da se rijesi hrvatsko pitanje ustrojstvom Banovine Hrvatske nastojalo se u nju ukljuciti sve hrvatske zemlje, osim Baranje i backih hrvatskih kotareva, pa su se u novoj Banovini nasli srijemski kotarevi Ilok i Sid.

3. Izmedju 1941.-1945. trajao je rat na hrvatskom podrucju, a jugoslavenska Komunisticka partija bila je protiv proglasene i ustrojene hrvatske drzave. No, unatoc jugoslavenstvu u redovima antifasistickih postrojbi medju pristasama i ratnicima pokreta bili su hrvatski raspolozeni politicari koji su vjerovali u rjesenje polozaja hrvatskog naroda u buducoj zajednickoj drzavi (nacelo “jugoslavenstva” vrlo je ostro nametnuto tijekom ratnih sukoba) koju je Partija vidjela kao federativnu zajednicu. God. 1942. partizansko jugoslavensko vodstvo podijelilo je hrvatsko podrucje u operativne zone (radi uspjesnijeg ustrojstva i borbe), medju kojima je posebna bila Slavonija “ukljucujuci tu i Srijem sve do Beograda”. Pripadnost Srijemu zapovjednistvu partizanskih snaga Hrvatske (Slavonije) utjecala je svakako na to da se jace potakne borba partizana u toj velikoj nizini. Sve do god. 1943. bio je Srijem u komunistickim odlukama i uredbama shvacen kao sastavni dio Hrvatske. Medjutim, otada se javlja srpska zelja da se ustanovi, konstituira Vojvodina kao ravnopravna autonomna jedinica u federativno uredjenoj buducoj Jugoslaviji. Sluzbeno je protumaceno da se radi o cjelini koja bi bila slozena od Backe, Banata, Baranje i Srijema (povjesnicarima se nametnula usporedba sa srpskim zamislima o kratkovjekoj srpskoj Vojvodini sredinom XIX. st.). Pri kraju rata razgranicenje izmedju Hrvatske i buduce Vojvodine islo je crtom Vukovar, Vinkovci i Zupanja: cijeli zupanjski kotar i zapadni dio vinkovackog kotara s gradom te zapadni dio vukovarskog kotara pripadao je Hrvatskoj, istocni dio vukovarskog kotara pripao je srijemskom dijelu Vojvodine. - Slijedila je odluka o ustrojstvu vojne uprave za Backu, Banat i Baranju. No, 6. travnja 1945. odlucio je Glavni narodnooslobodilacki odbor Vojvodine da se pokrajina prikljuci Srbiji.

Buduci da je u zavrsnici rata 1944. i 1945. oblikovana Srijemska fronta/front brojni su manji, ali relativno precizni zemljovidi srijemskog podrucja koji nisu ukljuceni u ovaj rad, jer nisu zabiljezene ondje nikakve promjene imena naselja. Medjutim, prije novijih oblikovanja vojvodjanskih medja (nacela su se mijenjala: kad je trebalo isticalo se povijesno, drugom prigodom etnicko, treci put pak gospodarsko) obavljeno je vrlo okrutno etnicko ciscenje na podrucju Backe i Srijema: “nestalo” je njemackog ziteljstva i njegovih dobara. I naseljeni su novi zitelji s ratnim odlicjima, koji su trebali “popuniti” srpsku narodnu manjinu.

4. Neposredno nakon II. svjetskog rata u razgranicenjima izmedju Hrvatske i Srbije spominju se sporna podrucja u Srijemu i Backoj, te radovi oko ispravka trianonske granice prema Madzarskoj u Bajskom trokutu. Medju zagovornicima hrvatskih prava bio je Andrija Hebrang, znanstveno su poslu pridonosili Juraj Andrassy, Milovan Gavazzi, Vinko Zganec i dr. No, povjerenici i voditelji povjerenstava za razgranicenje bili su Rade Pribicevic i Milovan Djilas, a uz njih je Centralni komitet KPJ imenovao Milentija Popovica, Jovana Veselinova, Jasu Prodanovica i dr. Odlukom od 19. lipnja 1945. Povjerenstvo je popunjeno novim clanom Jerkom Zlataricem. Djilasovo povjerenstvo je pridonijelo odluci da Baranja bude u sastavu Hrvatske, ali sporni su bili srijemski kotarevi Vukovar, Ilok i Sid te sjeverna Backa (kotar Subotica, veci dio kotara Sombora). Granica izmedju Hrvatske i Vojvodine prema Djilasovom povjerenstvu treba ici od madzarske granice (Bajski trokut se vise ne spominje) rijekom Dunavom do medje izmedju sela Backo Novo Selo i Bukin (backo-palanacki kotar) zatim prelazi Dunav i ide izmedju Opatovca, Mohova, Lovasa, Bapske, Tovarnika, Sida, Podgradja, Adasevaca, Lipovca, Strosinaca, Morovica. Prema tome, srpskoj Vojvodini pripali su Mohovo, Bapska, grad Sid, Ilinci, Mala Vasica, Batrovci, Morovic zajedno s atarima spomenutih naselja.

Pocetkom god. 1946. prihvacen je Ustav Jugoslavije, god. 1947. pak dovrsena je upravno-podrucna podjela drzavnog podrucja. Pokusaji vojvodjanskih politicara da se isprave granice prema Hrvatskoj (Bapska, Novak, Jamena, a i ade na vukovarskom podrucju) nisu uspjeli. No, tko promatra slijed dogadjaja od 1918. do 1945. i razlicita prekrajanja granica oblasti i pokrajina u juznoslavenskoj drzavnoj zajednici, lako moze zakljuciti da se smanjivalo podrucje Hrvatske ciji je neotudjivi dio bio Srijem. Pri odredjivanju tkzv. Avnojevskih granica (1945.-1947.) prihvaceno je dvostruko nacelo. Dok je u slucaju Baranje i njenog prikljucenja maticnoj Domovini postovano povijesno, zemljopisno i gospodarsko nacelo, poglavito etnicko, dotle je etnicka struktura (“popunjena” vec od 1918.) bila “odlucna” za Srijem. Nije postovano isto nacelo u rjesavanju pitanja sjeverozapadne Backe (Subotica, Sombor, Apatin i dr.).


Tragicnost nerjesenih granica izmedju Hrvatske i Srbije placena je bolno u trenucima raspada juznoslavenske drzavne zajednice god. 1990. Srbija je najprije prikljucila (anketirala) Vojvodinu u cijelosti bez ikakvih protivljenja drugih republika. Zatim je Hrvatska drzava prihvatila stanje svojih granica kako je zateceno (odredjene su 1945.-1947.). No, za osvajackoga ratnog sprskog pohoda za Domovinskog rata granice su privremeno pomaknute, na udaru su bili Srijem i Baranja. Osim okrutnih ratnih slika sa srijemskog podrucja (Vukovar, Kukujevci i dr.) i Baranje, dogodila se nasilna, neljudska promjena sastava stanovnistva. Jedva ce se ikada doznati koliko je izgona, progona i umorstava bilo u istocnoj Hrvatskoj od god. 1990. do danas.


LITERATURA - LITERATURE

Antunovic, I., Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Sokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom, gradjanskom i gospodarskom. Bec, 1882.

- Bukinac, S.B., De activitate franciscanorum in migrationibus populi croatici saeculis XVI et XVII (...). Zagreb, 1940. - Cvijic, J., Batscha. Paris, 1919.

Cevapovic, G., Synoptico memorialis catalogus observanti minorum provinciae s. Joannis a Capistrano (...). Budae, 1823.

Dudás, Gy., A bunyevácok Története. (...) Zombor, 1904. - Fejér, G., Croatia et Slavonia disquisita. Budae, 1839.

Fermendzin, E. Acta Bosnae potissimum (...). Zagrabiae, 1892.

Fermendzin, E., Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae (...) Zagreb 189.

Gasic, E., Brevis conspectus historicus dioecesium Bosniensis et Diakovensis et Syrmiensis. Mursae, 1944.

Györffy, Gy., Az Arpádkori Magyarország történeti földrajza. Budapest, 1966.

Horvat, R., Hrvati u Backoj - Bunjevci i Sokci. Osijek, 1922.

Hosko, F. E. Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. stoljeca u Budimu (separat). Sarajevo, 1978.

Hrvatska rijec u Srijemu. Zagreb, 1955.

Jakosic, J., Scriptores Interamniae (..) Zagreb, 1899.

Katona, S., Historia metropolitanae ecclesiae Colocensis, I-II. Colocae, 1800.

Kujundzic, I., Bunjevacko-sokacka bibliografija (separat). Zagreb. 1969.

Mandic, J. Povijesna antroponimija bunjevackih Hrvata u Madzarskoj. Budimpesta, 1987.

Pavic, E., Ramus viridantis olivae (...) Budae, 1760.). Sekulic A., Drevni Bac, Split, 1978.

Sekulic A., Tragom franjevackog ljetopisa u Subotici. Split, 1978. - Sekulic, A., Backi Hrvati. Zagreb, 1990. (posebice popis literature u knjizi).

Zbornik Slavonija, Srijem, Baranja, Backa. Zagreb, 1993.

Prof. dr. Josip Vrbosic: Drzavnopravna pripadnost Baranje Republici Hrvatskoj i sto u ovom trenutku znaci tzv. "Oblast Srema i Baranje"


Sve obavijesti oknjigama mozete dobiti putem E-Mail adrese:
email117.gif (367 bytes)
knjige@hic.hr

 

|| Povratak na vrh stranice|| Povratak na Home Page || O HIC-u || Vijesti || Usluge ||
|| Projekti || Izdavacka djelatnost || Kontakti || Linkovi |
|