izdavalastvo-top.gif (16358 bytes)










email117.gif (367 bytes)

hic-info@hic.hr
© 1998 CIC.
All Rights Reserved

 

Medjunarodni znanstveni skup
"JUGOISTOCNA EUROPA 1918.-1995."

Naslovnica
Nakladnik: Hrvatska matica iseljenika i Hrvatski informativni centar
Za nakladnika: Ante Beljo
Strucni voditelj skupa: Dr. sc. Dragutin Pavlicevic
Urednik: Aleksander Ravlic
Graficki urednik: Gorana Benic - Hudin
Tisak: TARGA
Naklada:2000 komada
ISBN 953-6525-05-4

IMPRESUM

SADRZAJ

 

 


BLAJBURSKI POKOLJ

Grof Nikolaj Tolstoy

Vecina Hrvata koji su se 1945. godine vracali iz Austrije u Jugoslaviju nisu bili ubijeni u Bleiburgu, vec nakon ponovnog prelaska rijeke Drave. Povijesno, taj je prisilni povratak Hrvata te godine dobio ime po austrijskom gradu u komu je zapocela njihova kalvarija. U ovom slucaju, ne namjeravam opisivati detaljnu sudbinu nesretnih zrtava nakon sto su vracene u Jugoslaviju, kao ni statisticku procjenu, buduci se posebna istrazivanja trenutno vode u Hrvatskoj.

Ovdje zelim skrenuti paznju na jedan aspekt sireg dogadjaja, koji do danas ostaje cudna, kobna tajna. Odluka britanskih vojnih krugova da predaju Hrvate, kako bi bili zaklani, nije se nikad mogla objasniti. To je zagonetka koju istrazujem nepunih dvadeset godina i jos sam uvijek u nemogucnosti dati zadovoljavajuce objasnjenje. Medjutim, smatram da sada postoji dovoljno dokaza kako bi se mogao napraviti medjusobno povezani slijed dogadjaja koji ce biti nadopune vec postojecim a povijesno zadovoljavajuci u odnosu na ono sto je dosada objavljeno. To ukljucuje i prikaz u mojoj knjizi “Ministar i masakri” (1986.), i interesantnu verziju koja se pojavljuje u izvjescu britanske vlade pod naslovom “Povratak iz Austrije 1945. godine” (1990.).

Ovo je povijest koju je vrlo tesko istraziti, narocito zato jer postoji nebrojeno mnogo prepreka koje se nalaze na putu onima koji pokusavaju. Britanski povjesnicar Herbert Butterfield je napisao:

“Postoje dvije izreke za povjesnicare koje se podudaraju sa onim sto ja poznajem kao povijest i to toliko da bi ih vrlo rado prikazao kao svoje vlastite, iako, zapravo spadaju u povijest 19. stoljeca; prvo, da vlade daju povjesnicaru ” kljuc svih vrata" osim jednih, i tada tvrde da se iza tih vrata ne krije nikakva znacajna tajna; drugo, ako povjesnicar moze pronaci nesto sto vlada ne zeli da on sazna, najvjerojatnije ce to biti nesto od velike vaznosti." 1

U mojem je slucaju bilo skoro obrnuto. Britanska vlada mi je dopustila istraziti nekoliko pazljivo odabranih “vrata”, dok su ostala vrata ostala cvrsto zatvorena. Prije nego sto ponudim svoje objasnjenje, naglasio bih jednu bitnu cinjenicu, a to je razlika izmedju tragedije Hrvata koji su predani Titu u Bleiburgu, 12. svibnja 1945. godine i sudbine manjeg broja Hrvata koji su ostali u Austriji nakon bleiburske tragedije.

Dogadjaji u Bleiburgu mogu se jednostavno objasniti. U prvoj polovici svibnja 1945. godine, dok se zavrsavao rat u Jugoslaviji, ljudi iz svih etnickih grupa u Jugoslaviji bjezali su preko Karavanki i rijeke Drave ocajnicki se pokusavajuci predati Britancima. Ono sto su prvenstveno trazili bila je zastita od partizanskih komunista. Iza jugoslavenskih borbenih linija dogadjali su se nevidjeni masakri i svi su oni, bez obzira cijoj su strani u tijeku rata pripadali, ocekivali kobnu sudbinu u slucaju uhicenja.

Nedugo poslije ponoci, 13. svibnja, sredisnji ured britanskog 5. korpusa ocijenio je: “... da se predalo oko 300 000 ratnih zatocenika, osoblja i izbjeglica u dijelu pod nadzorom Korpusa, dok se daljnjih 600 000 kretalo iz Jugoslavije sjeverno, u smjeru Austrije. Poduzimam sve potrebne korake kako bi se sprijecilo njihovo kretanje po cestama, ali to ih nece potpuno sprijeciti, jer nemaju dovoljno hrane i maltretirani su. Ako se toliki broj ljudi stvarno pojavi, situacija u svezi hrane i dovoljnog broja strazara postat ce kriticna." Navedenih 600 000 cinile su vojne formacije hrvatskih domobrana i ustasa, kao i veliki broj civilnih izbjeglica.

cDo 15. svibnja, hrvatski konvoj je stigao do livada juzno od Bleiburga u juznoj Karintiji, gdje su se nekoliko dana prije utaborili, u bleiburskom dvorcu s pogledom na grad, vojnici britanske 38. pjesacke brigade. Hrvatski zapovjednik general Herencic i prevoditelj Danijel Crljen odvezli su se u dvorac gdje su zatim, s brigadirom Patrickom Scottom, nastojali pregovarati o predaji. No, ubrzo se pojavio jugoslavenski general Milan Basta koji je inzistirao da se pridruzi razgovorima. Basta i Scott su brzo odlucili prisiliti generala Herencica da sve Hrvate pod svojim zapovjednistvom preda jugoslavenskim snagama. Scott je vrlo jasno naglasio generalu Herencicu da ni u kojem slucaju nece dopustiti egzodus Hrvata jos sjevernije u Austriju, koja je bila okupirana od strane Britanaca, nego ce upotrijebiti svu silu kako bi pomogao Basti u njegovim namjerama da zarobi Hrvate. Nakon zestokih svadja, general Herencic nevoljko je pristao na predaju. General Basta uvjerio je brigadira Scotta da ce se sa svima, koji se vrate u Jugoslaviju, postupati ljudski i da se Hrvati nemaju cega bojati. Scott je o tome izvijestio svoje nadredjene. Je li on sam u to vjerovao, to je druga stvar. U medjuvremenu, na poljima prema jugu, izvan vidika bleiburskog dvorca, velika masa ljudi bila je u stanju uzasa i zbunjenosti a cinili su prethodnicu jednog cijelog naroda u bijegu.

Kada su Bastini partizani otvorili vatru iz sume koja se protezala s obje strane polja, nastala je uzasna panika u golorukom narodu. Mnogi su bili ranjeni i ubijeni. Do sada jos nisam s preciznoscu ustanovio koliko je zapravo ljudi ubijeno u poljima pokraj Bleiburga. Tijekom godina sam skupio mnogo izvjesca ocevidaca o tome sto se zapravo dogodilo. Nadalje, grobovi ubijenih su identificirani. Izgleda da je austrijski Crveni kriz naknadno prenio tijela ubijenih, koja su zatim pokopana na drugim mjestima. Moje misljenje je da sam broj ubijenih u Bleiburgu ne djeluje velik obzirom na dogadjaje na drugim stranama u to vrijeme, no vjerujem kako to misljenje nece dijeliti veliki broj Hrvata i simpatizera drugih nacionalnosti koji svake godine odrzavaju komemorativne sjednice na mjestu dogadjaja. Isto tako vjerujem, kao sto povijesna svijest napreduje da ce se godisnje komemoracije promatrati sa stajalista sjecanja na one hrvatske zrtve koje su pale od strane Britanaca i njihovih komunistickih saveznika mracnih dana 1945., a nece se kriviti samo oni koji su se nasli u blizini.

Velika vecina ljudi, koji su ponovno presli jugoslavensku granicu, masakrirana je sljedecih tjedana i mjeseci; prolazili su “marseve smrti” o kojima se tek treba poceti voditi istraga. Na srecu, sada kad je Hrvatska opet samostalna drzava, povjesnicari imaju mogucnost slobodno, na naucnoj osnovi istraziti taj predmet. Sada cu se osvrnuti na zalosne, ali povijesno relativno tocne dogadjaje u Bleiburgu, odnosno na ulogu i odgovornost Britanaca za zlocin protiv Hrvata. Prvi komandant saveznickih snaga u mediteranskom dijelu bio je feldmarsal Sir Harold Alexander, koji je takodjer zapovijedao snagama u juznoj Austriji. Njegov je glavni ured bio smjesten u kraljevskoj palaci u Caserti, izvan Napulja. Komande su isle kroz 15. vojni odsjek (general Mark Clark) u Firenzi, do britanske 8. armije (general Sir Richard McCreery), ciji je glavni ured bio u sjeveroistocnoj Italiji, blizu Udina. 8.armija bila je sastavljena od dva korpusa: 13.korpus koji je bio blizu Titove vojske u Trstu i uz Isonzo i 5. korpus (porucnik-general Sir Charles Keightley) koji je, kao sto smo vec vidjeli, okupirao juznu Austriju preko jugoslavenske granice na sjeveru. Alexander je 15. svibnja okupio glavne zapovjednike i rekao: “Oko 600 000 njemackih i hrvatskih postrojbi vojne grupe E krece se prema Klagenfurtu. Tijekom sljedecih 24 sata pogrjesno se mislilo da se taj ogroman broj Hrvata predao 5. korpusu u Austriji i AFHQ (Glavni ured snaga saveznickih) je morao odrediti sto ciniti sa zarobljenicima. Ova pogrjeska nastala je poradi veceg broja prijenosa nedovoljno razumljivih izvjesca iz Austrije.

Alexander je shvatio da je broj izbjeglica mnogo veci od britanskih snaga koje su se nalazile na tom teritoriju - oko 25 000 vojnika, i zato je 16. svibnja izdao nalog zrakoplovnom vice-admiralu Leeju, svom vojnom izaslaniku koji se nalazio u Titovom glavnom uredu:

“Komandant saveznickih postrojbi u Austriji javlja da se oko 200 000 Jugoslavena koji su sluzili njemackim snagama predalo njemu u ruke. Zeljeli bismo odmah vratiti te ljude snagama marsala Tita, pa bismo zamolili marsala Tita ako bi mogao instruirati svoje komandante da ih se prihvati i ugovoriti sa GOC 5. korpusom najbolji nacin da se izvrsi primopredaja na austrijskoj granici, juzno od Klagenfurta i da ih se vrati u Jugoslaviju."

cNakon nekoliko dana oglasio se Tito i zahvalio Feldmarsalu, ali su Hrvati u to vrijeme bili nadomak jugoslavenskom diktatoru. Povjesnicari bi trebali pazljivo promisliti prije no sto bilo koga moralno osude. Moje je misljenje da je general Herencic napravio kobnu pogrjesku kada je pristao na predaju Basti, a pri tom imajuci na umu tisuce nesretnih ljudi za koje je bio odgovoran. Jedno od rjesenja bilo bi daljnje prodiranje u Austriju, uz rizik partizanskih napadaja i britanske vojne intervencije. Dok su domobranske snage bile sposobne suprostaviti se Titovim neregularnim cetama, britansko topnistvo zajedno sa pomoci iz zraka predstavljala je prepreku, dok je Scott zakljucio kako su snage kojima raspolaze nedovoljne za dulje sprjecavanje egzodusa Hrvata. Scottova odluka da prisili Hrvate na povlacenje donijeta je jednoglasno i u ranoj fazi britanske okupacije, mogao bih sugerirati, imao je vrlo malo izbora obzirom na malu vojsku koja mu je tada bila na raspolaganju. Da je Herencic naredio mirno napredovanje i razdvajanje u britansku zonu, sigurno je da bi tada Britanci otvorili vatru na gusto zbijene redove Hrvata i tesko je sada ocijeniti eventualne posljedice. U isto vrijeme, mogli bi se zapitati bi li britanske snage dalje nastavile gadjati masu panicnih i vecinom golorukih bjegunaca? Dokazi mogucih reakcija britanske vojske postoje u rokovniku kapetana Nigela Nicolsona, djelatnika Spijunskog odjela 1. gardijske brigade. Rano navecer, 19. svibnja tri strazala su izvijestila: “100 000 Hrvata su upravo stigla u Ferlach. 3 GG-a (grenadier strazari) su naredila da se obavijeste svi Titovi ljudi u okolici i da se Hrvate niposto ne pusti preko mosta.” Pola sata kasnije, tek sto je prvi nalog usao u glavni ured 6.oklopne divizije, stize i drugi nalog:

“NE pucati na Hrvate pokusaju li prijeci most (ako su u pratnji zena i djece).”

Takve su bile okolnosti u kojima je doslo do zarobljavanja oko 500 000 i vise Hrvata koji su bjezali od komunista bojeci se za svoj zivot. Sada cu se posvetiti jednom misterioznom aspektu ove tragedije, problemu kojeg jos treba rijesiti. Kao sto smo vidjeli, Hrvati u Bleiburgu se nisu predali Britancima, koji snose mali dio krivnje za uzase koji su se nakon toga dogodili. U medjunarodnom zakonu nigdje ne stoji da zaracena strana mora prihvatiti predaju vojske koja zahtijeva da je se zarobi. Predaja Hrvata u Bleiburgu zbila se 15. svibnja 1945. godine. Kao sto ratni dnevnici opisuju, ono sto je pokolebalo Komandu saveznickih snaga, bio je ogroman broj postrojba u zbjegu i izbjeglica koji su bjezali prema Karintiji u vrijeme kada je 5. korpus tek stigao u regiju, i u vrijeme kada je odnos sa Titom bio nesiguran. Nedugo prije toga, od 12. svibnja nadalje, odredjeni broj manjih grupa hrvatskih vojnika i civila uspjeli su se predati britanskim snagama ili su se pak uspjeli neopazeno provuci do zona koje su okupirali Britanci. Buduci je bilo nepotrebno cuvati ljude koji su sami zeljeli ostati pod zastitom britanskih snaga, neke su upucivalo u velike kampove koji su za njih bili improvizirani, dok su drugi ostajali na mjestu predaje pod zastitom. Do 15. svibnja, 5. korpus poslao je izvjestaj 8. armiji da se kod njih nalazi 25 000 Hrvata.

Prije bleiburske krize, britanske su snage tolerirale predaju manjih vojnih formacija, pa su se izbjeglice nastanjivale najbolje sto su mogle, sigurne (tako su mislile) od pandzi Titovih krvnika. Britanski su strazari sprjecavali bande Titovih partizana koji su trazili nacin da pucaju po Hrvatima. Britanska je komanda prihvatila cinjenicu da 25 000 “nepozvanih gostiju” potpada pod medjunarodni zakon. Britanska vlada snosila je odgovornost za humano postupanje sa ratnim zarobljenicima po Zenevskoj konvenciji iz 1929. 2 U pocetku je izgledalo da je 5. korpus slijedio zakon. Da su odabrali drugi put, dolazak izbjeglica u britansku zonu mogao se sprijeciti (jedini dostupan put bio je preko mostova rijeke Drave).

Takva je bila situacija sredinom svibnja. Ali, od 15. svibnja nadalje, politika 5. korpusa prema zarobljenim Hrvatima drasticno se promijenila, od politike u skladu sa ratnim zakonima i zakonima ljudske prirode, do suradjivanja i podrske jugoslavenskom komunistickom rezimu. U tijeku treceg tjedna uredjeno je da se svi Hrvati, koji su bili u zarobljenistvu 5. korpusa, predaju Titu; kako bi on svoju genocidnu politiku mogao prenijeti i na one koji su mislili da su konacno sigurni. Kada se uzme u obzir Titov stav prema hrvatskoj drzavi u ratu (NDH), uzasan nacin ophodjenja njegovih postrojba u britanskoj zoni u Austriji, vrlo je tesko vjerovati da oni koji su uredili povratak Hrvata u Jugoslaviju nisu znali kakva im sudbina prijeti.

13. svibnja, ratni dnevnik 1. gardijske brigade izvjescuje: “Slovenci i Srbi su pretezito koncentrirani u zatvoru Viktring. Nitko od njih ne moze biti vracen natrag, osim u sigurnu smrt koja im prijeti od strane Tita.”

Ako je to sudbina koju su ocekivali Slovenci i Srbi, koliko bi gore bilo Hrvatima! Partizani su ucinili vrlo malo da bi zataskali svoj apetit za krvavom osvetom. Dok su ih britanske snage silom zadrzavale, oni su vise puta pokusali ubiti zatvorenike logora Viktring, juzno od Klagenfurta. 25. svibnja kapetan Nicolson zabiljezio je u svojem rokovniku:

“Jos 100 Hrvata ...je vec na putu vlakom za Jugoslaviju - en route za klaonicu...Ta je informacija prispjela od Titovog casnika koji je zaduzen za zatrpavanje jame u Maria Elend.”

cSto je povod na tako dramaticnoj promjeni u politici? Razvoj tijeka dogadjaja pokazuje da je odlucna intervencija stupila na snagu 13. svibnja kada je Harold Macmillan iznenada stigao u Glavni stozer Korpusa. U to vrijeme, Macmillan je vrsio duznost ministra u mediteranskoj regiji, politickog savjetnika feldmarsala Alexandera, cime je posjedovao autoritet za komunikaciju direktno sa Uredom za vanjske poslove i Kancelarom. 12. svibnja Macmillan je, u dogovoru s Alexanderom avionom otputovao u sjeveroistocnu Italiju, sjediste 8. armije, kako bi se s generalom McCreeryjom konzultirao o sve gorim odnosima s Titom. Kao sto je vecer prije odlaska izvijestio Ured za vanjske poslove, namjera je bila izvijestiti McCreeryja o politickoj situaciji, koji bi mu dao vojno misljenje. Macmillan je proveo cijelu vecer 12. svibnja u razgovoru s McCreeryjem i generalpukovnikom Hardingom ciji je 13. korpus bio u direktnom dodiru s Jugoslavenima na Isonzu.

U tom trenutku nastaje preokret u Macmillanovom planu. Umjesto da je, kao sto je bilo predvidjeno, otputovao u Napulj, on je iznenada avionom otputovao preko planina u Austriju.Tamo je proveo dva sata u razgovoru s Keightleyjom i suradnicima. Sto se dogodilo na tom sastanku, moze se zakljuciti samo iz dogadjaja koji su slijedili, buduci Macmillan nije nikad otkrio motive za iznenadnu promjenu u planovima glede puta, kao ni temu diskusija u Glavnom stozeru 5. korpusa.

U svom dnevniku, kojeg je vjerojatno nadopunio sljedeceg dana, Macmillan opsirnije navodi teme koje je potaknuo Keightley:

“Da zbrka postane jos veca, na tisuce tzv. ustasa i cetnika, vecinom sa zenama i djecom, panicno bjeze pred Jugoslavenima koji napreduju. Ovi nazivi, ustase i cetnici, pokrivaju sve, od gerilskih snaga organiziranih i naoruzanih od strane Nijemaca, koje su se sastojale od Slovenaca, Hrvata i Srba, da bi se borili protiv Tita, do obicnih ljudi koje su partizani prozvali nacistima i fasistima samo zato sto su bili katolici ili konzervativni u politici, pa se nisu slagali sa revolucionarnim komunizmom. (To je vrlo jednostavna formula, koja, u nesto modificiranoj formi, primjecujem, uzima maha u engleskoj politici.)”

Macmillanov dnevnik je ispunjen pogledima koji odaju nadu u eventualno publiciranje tekstova, pa se ne dobiva dojam potpune istine i cjelokupnosti, sto bi, u nekom drugom slucaju, mozda bilo vidljivo.

Paragraf koji je ovdje naveden postavlja neka pitanja i ne moze se shvatiti “slovo po slovo” kao sto je bilo sa Horneom. Macmillanovim biograficarom i autorima Vladinog “Cowgill izvjestaja.”

Mogu se donijeti sigurni zakljucci, kao npr:

1. Sigurno je da je cijela informacija potekla od generala Keightleya.

2. Buduci su imali vrlo malo vremena za razgovor, kao i iznenadna Macmillanova odluka da promijeni originalne planove puta, moze se zakljuciti da taj sastanak nije bio samo obican razgovor.

3. Paragraf koji opisuje posjet Klagenfurtu pisan je stilom osobnog dnevnika, ali ostavlja se dojam prisutnosti sluzbenog tona razgovora. Predmeti su nabrojeni po vaznosti:

(I) Jugoslaveni su izrazili otvorenu zelju za pripojenjem Juzne Karantanije gdje su se njihove postrojbe pocele ponasati nekontrolirano.

(II) Medju velikim brojem neprijateljskih snaga koje su se predale 5. korpusu bilo je 40.000 Kozaka i Bjelorusa, ciji su povratak zahtijevali Sovjeti. Takodjer se zna da je vojska marsala Tolbukhina, koja je stala unutar odredjene granice britanske zone, drzala oslobodjene britanske ratne zatvorenike.

(III) Razlicite kategorije “Jugoslavena”, panicno bjezeci ispred Titovih ceta, stigle su na odrediste, kao sto je gore navedeno.

Macmillan je zakljucio svoj izvjestaj o sastanku, objasnivsi: “Jucer smo imali konferenciju s generalom i njegovim casnicima, pokrivajuci gotovo isto podrucje kao ono s generalima McCreeyjem i Hardingom. On nam je dao svoj izvjestaj, a mi njemu nas. Vjerujem da je svima bilo korisno.

Dakle, kao sto se moglo ocekivati, Keightley je poredao glavne probleme, koji su ga cekali u Austriji, a Macmillan mu je odgovorio s prikladnim uputama i savjetima. Dakako, vazno je da su politicki cimbenici vladali u svakom pitanju, a Macmillan je bio kvalificiran da na njih odgovori. Macmillan je parafrazirao svoje odgovore na prva dva pitanja.

(I) Jugoslavenska agresija: “Moramo na to gledati manje vise bespomocno zato sto je nas trenutni plan ne upotrijebiti silu i ne poticati, (izazvati?) incident.

(II) Kozaci i Bjelorusi: “Odlucili smo ih predati... U isto vrijeme, predlozio sam da nam Rusi predaju Britance ili ranjenike, koji bi mogli biti u njihovom podrucju”.

Medjutim, u Macmillanovom dnevniku se ne vidi koji je savjet preferirao, ili je li uopce bilo kojem savjetu dao prednost. (III) Ovo izostavljanje cini se sve zanimljivijim kad se malo bolje razmotri. Kao prvo, ako ne gledamo Macmillanov prenatrpani stil izrazavanja, njegov izvjestaj kazuje da je Keightleyjev izvjestaj o jugoslavenskim prognanicima detaljan i eksplicitan. Kad je Macmillan stigao, izvjestaj je, u cijelosti, pokrivao sve antikomunisticke Jugoslavene koji je 5. korpus zadrzao kod Viktringa i na drugim mjestima.

1. “Cetnicke” slovenske postrojbe, “gerilce koje su Nijemci naoruzali i uzdrzavali... za borbu protiv Tita”: tj. slovenski domobranci

2. Hrvatske sile, krivo razvrstane “en bloc” kao tzv. ustase, ustvari pretezito “gerilci koje su Nijemci naoruzali i uzdrzavali,,, za borbu protiv Tita” tj. hrvatski domobrani.

3. “Cetnicki” Srbi: tj. anti-Titove srpske formacije pod vodstvom generala Mihallovica i generala Nedica. “Prve tri grupe bile su uglavnom pracene zenama i djecom.

4. Rimokatolicke i konzervativne elemente koji su ostali bez naklonosti prema revolucionarnom komunizmu: tj. civili iz razlicitih etnickih grupa u Jugoslaviji, koji su imali razloga bojati se preuzimanja vlasti od strane komunista.

Macmillanov spis sukladan je dnevnom ratnom dnevniku Seste oruzane divizije koji glasi: “Polozaj u divizijskom podrucju, u svezi predanih osoba, sada je otprilike ovakav:..

Placenicke postrojbe:

(a) U borbenoj grupi “Seeler” 21.000 Slovenaca, Srba i Bjelorusa.

(b) Hrvati. Podrucje Eisenkappel, vojna snaga 7.000 uz 3.000 civila.

Macmillanov izvjestaj o razgovoru s Keightleyjem jedina je cjelovita verzija, buduci da Keightleyjevi stariji casnici, brigadir Low (Aldington) i Tyron-Willson ne priznaju svoju nazocnost tom razgovoru. (Odsutnost tih casnika s takvog vaznog sastanka je nevjerojatna). Cini se kako je 5. korpus zabiljezio sazetak tog razgovora radi informacija, ali ako je to tako onda je izvjestaj nestao iz ratnog dnevnika zajedno s drugim informacijama koje je britanska vlada smatrala kompromitantnim. Prema tome, prisiljeni smo sluziti se Macmillanovom verzijom koja je barem napisana u onom periodu. Medjutim, analiziranje otkriva neke zanimljive proturjecnosti.

Macmillan je zabiljezio savjet koji je dao u svezi prva dva Keightleyjeva pitanja, ali nije otkrio svoj odgovor na pitanje o jugoslavenskim prognanicima. Ovo izostavljanje je zanimljivo zato sto je Keightley dobio precizne upute u svezi Kozaka. 13. ozujka, osma armija izdala je pazljivo napisanu zapovijed u svezi tretiranja uhvacenih Rusa. 3. svibnja, Osma armija izdaje zapovijed da se “Cetnicke Mihailoviceve postrojbe i drugi disidentski Jugoslaveni ... trebaju smatrati ratnim zarobljenicima i tako biti tretirani. Konacno, o uklanjanju tih osoba ce odluciti drzava”. Medjutim, kontekst naredbe je bila predaja njemackih postrojba u Italiji, a osim toga naredba nije eksplicitno spomenula Hrvate, iako se tisuce Hrvata bilo predalo 5. korpusu.

cNepojmljivo je da Keightley nije trazio Macmillanov savjet u svezi ovog politickog pitanja i da mu Macmillanov nije nudio neki savjet. Slika je jos cudnija kad se uzme u obzir Macmillanov motiv za iznenadno putovanje u Klagenfurt.

Autori “Cowgill izvjestaja” tvrde da je Macmillan putovao avionom na sastanak s Keightleyjem kako bi objasnio potrebu rafiniranog nacina u postupku s Jugoslavenima, buduci je tri dana prije toga Keightley trazio dozvolu od McCreeyja da puca na Jugoslavene koji ne slusaju britanske zapovjednike. 3Iako je ovo prikazano kao cinjenica, ovaj je prijedlog samo spekulacija i izmisljotina da bi se dokazala tvrdnja u izvjestaju; tj. da se Macmillan susreo s problemom prognanika “en passant” i nije imao vaznu ulogu u odluci da ih se vrati komunistima.

Da je Macmillan vidio potrebu Keightleyja osobno savjetovati, nema sumnje da bi planirao putovanje do Austrije na pocetku. Osim toga, ne moze se objasniti zasto je onda sakrivao odluku o repatrijaciji Kozaka i Jugoslavena od britanskog Ministarstva vanjskih poslova.

Nedavno je stariji casnik kod Glavnog stozera 5. korpusa potvrdio tocnost moje sugestije da je Keightley kontaktirao s Macmillanom, dok je bio s McCreeryjem i trazio Macmillana da dodje na sjever i da mu savjetuje kako tretirati Kozake. U zabiljezenom intervjuu koji je bio odrzan u Kraljevskom ratnom muzeju (Imperial War Museum), brigadir C.E. Tryon-Willson sjecao se talijanske kampanje iz 1890. g.

“Kada se bude zanimalo za povijest kampanje, mislim da ce se saznati kako je u mnogim slucajima 5. korpus bio u mogucnosti prici Haroldu Macmillanu, a ponekad i direktno Alexanderu.”

Opisujuci nadalje probleme s kojima se susretao 5. korpus u Austriji, brigadir Tryon-Willson se prisjeca svog posjeta Glavnom stozeru Crvene armije u Voitsbergu 10. odnosno 11. svibnja.

“Odmah cim smo stigli u Austriju, a to je bilo nekoliko dana po dolasku generala Keightleyja, bilo mi je receno da podjem iz dva razloga: jedan je razlog bio da pogledam podrucje kroz koje bi mozda morali operirati: a drugi da kontaktiram drugu stranu. Bas u to vrijeme nisam otisao ni sa kakvim uputstvima ili s namjerom predavanja Kozaka. Jer - ponovo, vracam se na 78. diviziju - oni su se pomakli prilicno daleko, u nadi da Rusi nisu puno znali o njima, jer nisu htjeli da ih se vrati. 46. divizija koja je bila puno blize, imala ih je dosta, a isto tako i 6. oklopna. General Keightley je prije tog mog putovanja imao vec kontakt s generalom Haroldom Macmillanom. On mi je rekao u cemu je problem, a spomenuo je - ili je mozda spomenuo da ima neke Bjeloruse. Ali u tom razdoblju, sa sigurnoscu, sve do 15. -tog znam, a ta mi se stvar urezala u pamcenje, nismo znali broj niti bilo cije ime, jer smo i morali reci Diviziji da hrani te momke iz rezervi koje su tamo imali. A Harold Macmillan je rekao: “Pa, gledajte, budete li vratili te momke natrag, jedina stvar koju mogu napraviti je reci Vam da ce biti bolje ako se izravno obratite generalu Tolbuklinu i sredite stvar”.4 Savjet koji je Tryon-Wilson pripisao Macmillanu izgleda malo zbunjujuci, ali je njegova glavna misao razumljiva. Keightley je zahtijevao nazocnost Macmillana kako bi ga savjetovao u svezi s planom koji je trebao provesti u odnosu na Kozake.

Nadalje, ovaj prvotni racun potvrdjuje da je prije Macmillanova posjeta 5. korpusu bio zabrinut kako zastititi Kozake od izdaje Sovjetima. Tocnije, ono sto je Ministar rekao Keightleyu nije zabiljezeno, ali je bit toga neosporna. Deset dana kasnije Keightley je izvijestio zapovjednika 8. armije generala McCreeryja: “Kao rezultat usmene naredbe Macmillana Komandi 5. korpusa na navedenom sastanku, mi smo poduzeli vracanje svih sovjetskih drzavljana iz podrucja Korpusa sovjetskim snagama”. Dosada su i Keightly i Macmillan uskracivali sva uputstva ove “usmene naredbe” svojim kolegama, a jedini razlog sto je zapovjednik 5. korpusa odabrao to obznaniti bilo je u kontekstu pokusaja da izvrne novoprimljenu naredbu od Alexandera kojom mu je branio prisiljavanje Kozaka da se vrate “kuci”.

Trenutno sam zabrinut za sudbinu Hrvata vise nego Kozaka. Medjutim, postoji dostatan razlog da se vjeruje da vracanje u domovinu oba naroda predstavlja posljedicu identicne odluke. Prije Macmillanovog dolaska zapisi ukazuju da 5. korpus nije imao ni namjeru, ni zelju da bilo koga predaje kako bi bio maltretiran ili ubijen. Potom se u planu dogodio radikalan preokret, koji je zahtijevao opseznu obmanu saveznicke Komande, da se ne kaze nista o nesretnim zatvorenicima. Ratni dnevnik 5. korpusa, i drugi vojni zapisi bili su u biti krivotvoreni, a postupak, koji je jedva bio potreban, imao je svu spomenutu proceduru. “Cowgill komitet” se trudio ismijati ideju o bilo kakvoj urotnickoj aktivnosti svog “prijatelja” Alexandera. Po povratku u Napulj 14. svibnja Macmillan je uspio uvjeriti Alexanderovog izvrsnog administrativnog casnika generala Robertsona da izda naredbu kojom se zahtijeva predaja Kozaka i Jugoslavena sovjetskim i jugoslavenskim komunistima. O tom nema rijeci u Macmillinovom dnevniku, ali je dogadjaj utvrdjen privolom koju je kasno te noci dao Alexander Kirk, Macmillanov americki istomisljenik, politicki savjetnik Alexanderov, Ministarstvu u Washingtonu. “Danas popodne je general Robertson izvrsni administrativni casnik AFHQ-a, zahtijevao od nas da se suglasimo sa tekstom brzojava za general - kapetana britanske 8. armije; kojim se on ovlascuje da preda 28.000 Kozaka (pogledajte nase izvjesce 797. od 16. listopada 1944. Pomoc), ukljucujuci zene i djecu, marsalu Tolbuklinu, te ga dalje upucuje da preda jugoslavenskim partizanima veliki broj odmetnickih jugoslavenskih postrojbi s izuzetkom cetnika. ”General Robertson je utvrdio da je Macmillan, koji je jucer govorio s general - kapetanom 8. armije, preporucio ovaj smjer akcije. Pitali smo jesu li Rusi trazili da im se ti Kozaci predaju, a Robertson je na to negativno odgovorio i dodao “...ali ce sigurno to ubrzo zatraziti”. Takodjer smo pitali generala Robertsona kako namjerava definirati cetnike, a on je na to bio vrlo neodredjen. Mi smo na to rekli da ne mozemo dati suglasnost dok se ne obratimo nasoj vladi. Izvrsni casnik je izrazio nezadovoljstvo buduci se nismo suglasili s njim u tome, ali je dodao da je bio suocen s teskim administrativnim problemom, stotine tisuca njemackih POWS-a, te se u to vrijeme nije mogao muciti s time tko bi mogao ili ne bi mogao biti predan Rusima i partizanima, da bude ubijen. On bi svoj brzojav morao poslati bez obzira na nase neslaganje.

“Misljenje Ministarstva bi brzo bilo pozeljno”.

Po svoj prilici se zbog ovog sukoba izmedju SAD-a i britanskih politickih savjetnika, Robertson trebao obratiti Macmillanu zbog potvrde smjernica koje je sada prihvatio. U 4,36 tog popodneva (14-og) Robertson je odaslao naredbu 8. armiji da se dalje proslijedi Keightyju, kojom se trazila brza predaja “Rusa” (tj. Kozaka) i zakljucio s ovim uputstvom: “Svo osoblje za koje je utvrdjena jugoslavenska nacionalnost, a koje je sluzilo njemackim snagama, treba razoruzati i predati jugoslavenskim snagama”. Kopije su poslane Alexanderovom sefu Glavnog stozera, generalu Morganu, koji se upravo spremao otici na duzu misiju u sjevernu Italiju i Austriju, kao i Macmillan. Znacajno je da ni jedna kopija nije poslana Kirku, koji bi primijetio cak i da je namjerna recenica koja se odnosila na cetnike izvucena iz krajnje verzije. Propust sugerira da je ona bila ukljucena u skicu teksta sto dokazuje laznu nadu pridobivanja Kirka. Odlucivsi da nastave bez njegovog pristanka, Macmillan i Robertson su zgrabili priliku da prosire naredbu. To je ova naredba koju su odgovorni u 5. korpusu prihvatili kao opravdanje za akcije vracanja u domovinu, sto se nastavilo cijelom drugom polovicom svibnja. Cudna je, ali izgleda neosporna, cinjenica da Alexander uopce nije znao o postojanju te naredbe sve do 21. svibnja. Tocno se ne zna koliko je dugo to skrivano od njega, ali dogadjaji koji su uslijedili govore o propustu ispod razumne sumnje. Od 16. svibnja pa dalje, on je bio zauzet raspravama s Eisenhowerom, ciji je cilj bio evakuacija Kozaka u SHAEF pritvor. U isto vrijeme njegova namjera je bila da transportira jugoslavenske zatvorenike i ispitao je nedosljednost (neslaganje) izmedju prepisanog u “Robertsonovoj naredbi”: na sto je Alexander izdao svjeze objasnjenje naredbe. Bilo bi apsurdno pretpostaviti da su dva vrhovna saveznicka komandanta prosla svu tu muku znajuci da je dijametralno razlicita politika vec u provedbi. Srecom, nije potrebno osloniti se na zakljucke i osnove naizgled prihvatljivog plana, jer dokazi o velikoj obmani provjeravat ce se kasnije u tadasnjim zapisima, 17. svibnja Alexander je izdao ovaj emotivni apel - smjernice kombiniranom rukovodstvu Glavnog stozera; “Da nam pomognete u rasciscavanju pretrpanosti ljudstva u juznoj Austriji hitno trazimo uputstva za konacno razmjestanje sljedecih triju klasa:

a/ Oko 50.000 Kozaka, ukljucujuci 11.000 zena. djece i staraca. Oni su bili dio njemackih oruzanih snaga i borili su se protiv saveznika.

b/ Cetnika ciji se broj stalno povecava. Trenutacno ih ima oko 35.000 od kojih smo vec evakuirali 11.000 u Italiju.

c/ Njemackih hrvatskih postrojba ukupno 25.000.

U svakom od navedenih slucajeva, ako bi ih se vratilo u zemlju podrijetla odmah, bilo bi fatalno po njihovo zdravlje. “Trazimo odluke o konacnom razmjestaju cim prije”. Doslovni tekst pokazuje dosta jasno sirinu Alexanderove humane brige za bespomocne bjegunce, i njegovu primjedbu sto ih se predaje njihovim neprijateljima. U tom kontekstu, medjutim, sadrzaj je na drugom mjestu u odnosu na nacin njegovog prijenosa. Iako oblik utvrdjuje da poruka proistjece osobno od vrhovnog saveznickog zapovjednika, ustvari je otposlana iz ureda njegovog izvrsnog administrativnog casnika, generala Robertsona.

Takav postupak, iako na toj razini, postavlja znacajno pitanje u odnosu na Robertsonovu ulogu u planu prisilnog vracanja u zemlju podrijetla. Tri dana ranije tri dana, na Macmillanov poticaj, on je izdao sramnu “Robertsonovu naredbu”, gore citiranu, kojom se 8. armiji naredjuje da preda “sve Ruse” Sovjetima, a sve Jugoslavene koji su sluzili u njemackim snagama, Titu.

Kad je primio svoju kopiju, od Feldmarsalovog znaka 17. svibnja, vjerojatno je Robertson shvatio da Alexander nije znao za postojanje prijasnje naredbe, sto je bilo u opreci s brigom za dobrobit zatvorenika, a njegov apel Eisenhoweru postoje suvisan... Zasto, u tom slucaju, on nije upozorio Alexandera na nedosljednost? 5

Neizbjezno je da je Robertson uskratio uputstva njegovoj naredbi od 14. svibnja, za ciju je bezdusnost dobro znao, zapravo je time ismijao Feldmarsalove humane namjere. Mozda bi se moglo upitati, je li takva obmana bila moguca u cvrstom ustrojstvu vojnih stozera. Opce je poznato da je Alexander bio zapovjednik “bez ljudi” koji je bio sklon tome da veci dio rutinskog posla prepusta svojim sposobnim potciniteljima. Kako bilo da bilo, srecom postoje potvrdjeni dokazi o opseznosti obmane koji ukazuju na vjestinu kojom je ona provedena.

Podsjecamo da je kasno 14. svibnja Alexander Kirk, americki politicki savjetnik pri AFHQ-u, iznio Ministarstvu svoje neslaganje s Robertsonovim prijedlogom da preda jugoslavenske zatvorenike Titu. Predlozeni korak bio je u direktnoj opreci sa saveznickim planom i 16. svibnja pomocnik sekretara drzave Grew, uputio je Kirka da ulozi sluzbeni protest AFHQ-u u ime vlade SAD-a. Istoga dana (17. svibnja) kad je Alexander izdao svoj apel zajednickim sefovima osoblja, Kirkov je zamjenik Carmel Offie, registrirao sluzbenu primjedbu zamjeniku sefa osoblja (general Lemnitzer), generalu Robertsonu i Haroldu Macmillanu: “Zelim izraziti svoje neslaganje s brzojavom koje je CAO poslao MACMIS-u u odnosu na raspored odredjenih jugoslavenskih disidentskih trupa i cetnika te da americki stav, s kojim se Ministarstvo vanjskih poslova slozilo u odnosu na disidentske jugoslavenske trupe i nepartizane, je jasno utvrdjen ”Prisjetit cete se da je engleski ambasador u Beogradu, prije nekoliko tjedana, predlozio tri alternative kod predaje ovih Jugoslavena.

a) da se koriste kao pomocne postrojbe

b) da ih se treba predati jugoslavenskoj vojsci, i

c) da ih se treba razoruzati i smjestiti u izbjeglicke logore.

“Ukratko, stoga vjerujemo da su postrojbe koje su u pitanju, a koje se zele predati americkim i britanskim zapovjednicima u sjeveroistocnoj Italiji, trebaju razoruzati i smjestiti u kampove - baze radi ispitivanja; da se onima koji se zele vratiti u Jugoslaviju kao pojedinci to i dopusti, a da se svi ostali prebace u izbjeglicke logore, a one protiv kojih postoji dokaz da su pocinili ratni zlocin, da ih se kao takve izruci”. Alexanderu nije trebalo uvjeravanja za to, a on je istog tog dana 17. svibnja izdao naredbu, osiguravajuci evakuaciju cetnika i drugih “odmetnika” jugoslavenskih zatvorenika iz Austrije u kampove u pozadini sjeverne Italije poznate kao “Okrug 1". Sljedeceg dana je zahvalni Kirk izvijestio ponovo Ministarstvo: ”Vrhovni saveznicki zapovjednik (SAC) je izvijestio 8. armiju i .... 15. armijsku grupu da se inflitriranje cetnika i drugih jugoslavenskih odmetnika u podrucja koja su okupirale saveznicke postrojbe treba tretirati kao razoruzane neprijateljske postrojbe i evakuirati u britanska koncentracijska podrucja. Racuna se na ukupan broj od 35 000 koje AFHQ uzima u razmatranje za konacan raspored".

Zapovijed (tzv. “Distone”) na koju je Kirk mislio, zahtijevala je evakuaciju svih predanih srpskih, slovenskih i crnogorskih ceta iz Austrije i njihov premjestaj u logore u Italiju, gdje je zadrzano tisuce njihovih zemljaka koji su se prije predali u Italiji. U zapovijedi nije spomenuto 25.000 hrvatskih ceta koje je zadrzao 5. korpus u Austriji, odkad je zapovijed bila izdana kao reakcija na specificnu istragu koju je narucio sef stozera 5. korpusa (Brigadir Low), u svezi odluke jedinice “Jugoslavenske kraljevske armije”. Za jedno vrijeme, bilo je potrebno Hrvate zadrzati u Austriji, jer Hrvati nisu mogli biti smjesteni pokraj njihovih zakletih neprijatelja. Svaka odluka u svezi konacne sudbine svih ratnih zarobljenika jugoslavenske nacionalnosti bila je u rukama zapovjednistva korpusa, kojemu je Alexander uputio taj zahtjev 16. svibnja.

Sto se tice Kirka, sve je izgledalo dobro. Odredjen smjer kojega se drzao AFHQ sada je bio u skladu s odlukama SAD-a i Velike Britanije i cinilo se da vise nije postojala mogucnost repatrijacije bjegunaca, da bi ih potom ubio osvetoljubivi Tito. Proslo je vise od dva mjeseca prije nego sto je Kirk otkrio da su on i Alexander bili zrtve prijevare koju su izvrsili njihovi suradnici.

14. svibnja je General Robertson pokazao Kirku plan zapovijedi, po kojoj se trazilo izrucenje svih jugoslavenskih zarobljenika iz Austrije i koju je odobrio Macmillan, Robertson je odbacio Kirkovo protestiranje i ubrzo nakon toga izdao zloglasnu zapovijed FX 75383 koja bi osigurala, ono sto je on drsko ocekivao - vjerojatan masakr Kozaka i Jugoslavena.

Medjutim, tekst sluzbenog protesta Amerike od 17. svibnja, ulozen u AFHQ-u, otkriva da je Kirkov ured imao u svojim rukama ono sto se pretpostavljalo da je primjerak Robertsonove zapovijedi. Kirkov zastupnicki ured pripisao je to brzojavu koji je CAO (Robertson) uputio MACMIS-u, u svezi odluke nekih jugoslavenskih nacionalista koji su bili predani saveznicima".

Ovo upucivanje otkriva nacin po kojoj je americki politicki savjetnik bio prevaren. “MACMIS” je skracenica za “Maclean Mission to Tito” (Macleanova misija Titu), koja je imala bazu u Trstu, za izvjestavanje o pokretima Jugoslavena kod granice o kojima se raspravljalo. Medjutim, uistinu sama zapovijed poslana MACMIS-u u svezi nekih razmjestanja jugoslavenskih nacionalista, koji su bili predani saveznicima, nije bila Robertsova zapovijed FX 75383 od 14 svibnja, nego Alexanderova FX 75902, koja je odredila povratak 200.000 Hrvata u Jugoslaviju. Buduci da je misljenje da se 200.000 Hrvata predalo Englezima ubrzo prihvaceno kao zabuna, drugi signal je efektno postao mrtvim slovom na papiru, odmah nakon sto je bilo signalizirano.

Ovim genijalnim nacinom Ured je bio prevaren i nagnan da vjeruje kako je signal koji je Alexanderova zapovijed 17. svibnja efektno ponistila isti signal koji je Robertson pokazao Kirku 14. svibnja. Prema tome, 18. svibnja Kirk je javio americkom Ministarstvu vanjskih poslova da je Alexander izdao zapovijed umjesto Robertsonove zapovijedi, po kojoj, dosljedno, jugoslavenski zarobljenci ne bi bili ugrozeni. Vjerojatno je onda sve dobro izgledalo Kirku i Alexanderu, koji nisu, medjutim, znali da prava Robertsonova zapovijed nije bila eksplicitno zamijenjena. 5. korpus je zadrzao zapovijed za opravdanje kasnijem izrucenju tisucu jugoslavenskih nacionalista. Ova Machiavellijeva procedura omogucila je da Robertsonova zapovijed ostane neaktivna, ocekujuci reaktiviranje u slucaju potrebe.Toj uroti je bila potrebna visoka mjera dvolicnosti s posljedicom raspleta koji je ujedno i kompleksan proces. Medjutim, kratki sazetak dogadjaja sluzit ce za razjasnjenje.

13. svibnja

Nakon Macmillanovog posjeta 5. korpusu, on i Keightley, u svojim izvjestajima, koji su inace vrlo detaljni, zanemarili su bilo kakvo upucivanje na desetke tisuca Jugoslavena u zonu korpusa i izrucenju Jugoslavena komunistima.

14. svibnja.

Na Macmillanov poticaj Robertson izdaje zapovijed za izrucenje Jugoslavena komunistima. Kirk je pazljivo izostavljen sa spiska ljudi koji su dobivali na uvid tu vaznu zapovijed.

16. svibnja

Alexanderov zapovjednik, general Morgan, u posjeti 5. korpusu Alexanderu objasnjava da prisutnost 25.000 Hrvata i 25.000 Slovenaca namece veliku napetost na izvore (opskrbe) Petog korpusa. Prema tome, ocigledno nije Keightley obavijestio generala o Robertsonovoj zapovijedi, koja je pruzila rjesenje tog problema.

Prema tome, Alexander trazi upute zapovjednistva u svezi uklanjanja Jugoslavena u Austriji. Jos jedanput, nepojmljivo je da bi to ucinio da je bio upucen u postojanje Robertsonove zapovijedi, jer Robertsonova zapovijed je pruzila rjesenje za Jugoslavene u Austriji.

17. svibnja

Americki politicki savjetnik je prevaren i ostavljen u uvjerenju da je druga zapovijed zamijenila Robertsonovu zapovijed.

U 5. korpusu, Aldington izdaje ovu zapovijed, specificirajuci kategoriju ljudi koji se moraju izruciti pazeci da primjerak zapovijedi ne padne u ruke vise komande.

“Svi jugoslavenski nacionalisti, koji su trenutno prisutni u podrucju Korpusa, biti ce predani Titovim snagama sto prije. Ovi ljudi ce biti odmah razoruzani, ali nece biti izvjesteni o njihovom odredistu. Zapovjednistvo, zajedno s jugoslavenskim snagama ce koordinirati raspored predaje. Predaja ce trajati duze vremena radi moguceg problema oko primitka. FMNS ce biti zaduzen da prati ljude do odredjene tocke, koju je zapovjednistvo najavilo, gdje ce biti predani Titovim postrojbama”.

General McCreery savjetuje Keightleyju: “Dok se na zavrse sadasnji drzavni pregovori s Jugoslavijom, izbjegavat cete ulazak u bilo kakav potpisani ugovor s jugoslavenskim zapovjednicima”.

18. svibnja

Aldington je primio Alexanderovu zapovijed od prijasnjeg dana: “Cetnike i disidentske Jugoslavene koji inflitriraju podrucja koja su Saveznici okupirali, treba tretirati kao razoruzane neprijateljske postrojbe i evakuirati britansko podrucje u Distoneu (Italija). Racunajuci i jedanaest tisuca koji su vec u Distoneu, vjerujemo da je ukupan broj oko trideset i pet tisuca”.

19. svibnja

Unatoc jasnim uvjetima zadnje dvije zapovijedi, Aldington ulazi u pismeni ugovor s jugoslavenskim pukovnikom Ivanovichom, i obvezuje 5. korpus za predaju svih Jugoslavena u tom podrucju, posebno spominjujuci “cetnike i disidentske Jugoslavene”, racunajuci na Robertsonovu zapovijed za opravdanje njegovog autoriteta.

21. svibnja

Prvi put Alexander saznaje da Robertsonova zapovijed postoji kad general McCreery pita je li zapovijed u skladu s politikom AFHQ-a.

Sad je bilo jasno tko je bio glavni “tvorac” ovog smisljenog plana prijevare. Macmillan je bio u dobrom poslovnom odnosu s Robertsonom. Na primjer, 8. sijecnja 1945. napisao je sljedece u svom dnevniku: “Volim suradjivati s generalom Robertsonom jer je vrlo pametan covjek”.Vjerojatno je na taj dan, ujutro, pristupio generalu i objasnio problem (kako ga je on vidio) s ruskim i jugoslavenskim zatvorenicima ciju je predaju primio 5. korpus. Medjusobno su donijeli zapovijed koja je bila poslana 5. Korpusu taj dan, zahtijevajuci izrucenje jugoslavenskih zatvorenika Titovim cetama, sto je bilo izrugivanje politike saveznika. Ovaj potez dobro se tajio od Alexandera. On dokazuje svoje neznanje u smisljenim planovima s Eisenhowerom i zapovjednistvom, u odrzavanju politike savezika.

Alexanderova “Distone zapovijed” od 17. svibnja dovela je cijelu urotu u opasnost, jer urota je ovisila o uspjesnosti Robertsonove zapovijedi. Vidi se zasto se na saslusanju 1989. g. Lord Aldington trudio da pokazuje da zbog nekog nepoznatog razloga, “Distone zapovijed” nije stigla u njegov stozer (gdje je bila upucena) i zasto se isto tako njegov susjed sudac Davles trudio sakriti od porote dokaze, koji su dokazivali suprotno.

15. svibnja, pomocnik drzavnog tajnika zatrazio je od Kirka da protestira protiv izdavanja “Robertsonove zapovijedi” i 17. svibnja Kirkov pomocni ured je izvijestio da je Kirk prijavio svoje “neslaganje s brzojavom koji je CAO poslao MACMIS-u”. Vjerojatan datum kad je ured bio prevaren je 16. svibnja. Taj dan je jedno vrijeme Macmillan bio u uredu, gdje je izvijestio o signalima koji su trebali biti poslani Ministarstvu vanjskih poslova nakon cega “Kao dio redovite rutine, imao sam konferenciju s generalom Robertsonom u svezi razlicitih talijanskih problema...”

Povjesnicari sve vise i vise doznaju mjeru Macmillanove neizravnosti i dvolicnosti i njegovog bestidnog neobaziranja na Alexanderove zastarjele signale FX 75902 od 15. svibnja za Robertsonovu zapovijed od 14. svibnja sto je upravo prijevara koja se svidja takvom mozgu. To sto je cilj njegove prijevare, gotovo sigurno ubojstvo nekih 50.000 tisuca ljudi, samo je povecalo osjecaj moci, kakav je zahtijevao duboko ukorijenjen osjecaj inferiornosti samog Macmillana.

Ovdje namam vremena analizirati kompleksne spletke koje su slijedile onih tjedan dana poslije toga kad je bila potvrdjena sudbina bezazelnih hrvatskih ratnih zatvorenika. Dovoljno je reci da je, izmedju 19. i 22. svibnja, tisuce Hrvata predano u ruke Titovih izvrsitelja, takodjer pomocu prijevare i lazi.

Tek u kolovozu Kirk saznaje da je bio prevaren. 14. kolovoza snuzdeno je izvijestio Ministarstvo vanjskih poslova: “Kad smo primili vas brzojav 719, 5. kolovoza, poslali smo memorandum visem saveznickom zapovjedniku u skladu s uputama ministarstva. Danas nas je dozapovjednik obavijestio da je odluka o izrucenju jugoslavenskih nacionalista Titovim cetama izvrsena na temelju vojne potrebe, uzevsi u obzir uvjete koji su u to vrijeme postojali. Bilo je receno da je visi saveznicki zapovjednik primio na znanje nasu nesloznost i objasnio da se vladin predstavnik Engleske slozio s tim, ali je ipak visi saveznicki zapovjednik izvrsio svoju odluku radi uvjeta koji su onda postojali, s kojima je on bio upoznat bolje nego sto je to bilo ministarstvo. Dozapovjednik je dodao da obzirom na divergentno politicko misljenje, koje je njemu bilo preneseno od engleskog vladinog predstavnika i od naseg ureda u toj temi, je visi saveznicki zapovjednik zaustavio premjestaj disidentskih ceta jer je smatrao da to vise nije hitno. Navedeno je da se visi saveznicki zapovjednik, naravno, uvijek savjetuje s politickim savjetnicima, ali mora imati pravo donositi sam odluku u hitnim slucajevima.

“Razgovarajuci s Alexanderom jutros, rekao nam je da je zaduzen primiti 1,000,000 predanih Nijemaca sredinom svibnja i da se nije mogao toliko zanimati za ”anti-Titove" Jugoslavene, koliko bih zelio. Rekli smo da nemamo sto dodati memorandumu ali ponovo smo mu objasnili da je vladin predstavnik Engleske postupao suprotno sporazumu americkog i britanskog Ministarstva vanjskih poslova".

cBritanski branitelji masovnih ubojstava su radosno iskoristili ovo pismo kako bi optuzili Alexandera za izvrsenje repatrijacije i tako oslobodili, konzervativca, prvog ministra Macmillana. Takvo tumacenje bilo je ne samo suprotno dokazima, nego i indirektno pobijeno u Kirkovom objasnjenju. Alexanderovo objasnjenje da obzirom na divergentno politicko misljenje, koje je njemu bilo preneseno od engleskog vladinog predstavnika i od naseg ureda, o toj temi rekavsi kako je visi saveznicki zapovjednik zaustavio premjestaj disidentskih ceta jer je smatrao da to vise nije bitno; sto se moze samo odnositi na Bleiburg, tragediju 15. svibnja i “Distone zapovijed” od 17. svibnja, koja je zahtijevala evakuaciju “disidentskih” cetnika u Italiji.

Bilo je u skladu s Alexanderovim karakterom preuzeti krivnju za zlodjela njegovih suradnika i podredjenih. Kao sto se jedan njegov general sjetio: “Kako god gledate, imalo se puno povjerenja u njega (Alexander) zato sto se znalo da ce vas uvijek potpomoci bez obzira sto se dogodilo, i ako su se stvari pokvarile, on bi preuzeo puno vecu krivnju nego sto ju je imao. 6

U svakom slucaju, valjda je Kirk sada puno bolje upoznat s onim sto se stvarno dogodilo. Razjasnio je koga optuzuje za krajnju krivnju za izdaju i masakr: “Rekli smo da nemamo sto dodati memorandumu, ali ponovo smo mu objasnili da je vladin predstavnik Engleske postupao suprotno sporazumu americkog i britanskog Ministarstva vanjskih poslova.

STATUS PREDANIH HRVATA PREMA MEDjUNARODNOM ZAKONU

U zapovijedi generala Robertsona, na koju lord Aldington racuna za opravdanje svoje uloge u repatrijaciji Hrvata i ljudi druge nacionalnosti u svibnju 1945., napisano je bilo sljedece: “Svi predani vojnici jugoslavenske nacionalnosti, koji su sluzili njemacku vojsku, trebaju se razoruzati i predati jugoslavenskim cetama”. Priznata interpretacija Zenevske konvencije je da uniforma odredjuje nacionalnu pripadnost. Ako su Hrvati smatrani pripadnicima njemacke vojske, onda su trebali biti i tretirani kao njemacki ratni zarobljenici. U stvari, Aldington nije pokusao saznati drzavnu pripadnost ili status nijedne ruske i jugoslavenske zarobljene cete, vec ih je sve dao likvidirati. Za vrijeme sudjenja 1989. u Londonu, lord Aldington i njegov suradnik iz 5. korpusa, 1945., brigadir Tryon-Wilson, branili su se Tyron-Wilsonovom tvrdnjom da su ubijeni civili bili tretirani kao simpatizeri tadasnje hrvatske vojske. Namjera te tvrdnje je bila opravdati ukljucenje civila medju hrvatske vojnike koji su bili izruceni Titovim cetama, iako civili nisu bili spomenuti u zapovijedi koju je navodno 5. korpus izvrsio. Iako je taj plan Aldingtonu sluzio za ostvarenje cilja u to vrijeme, u stvarnosti samo je pogorsao prekrsaj medjunarodnog prava. Clanak 81. u Zenevskoj konvenciji 1929. g. govori o tome da civili koji su simpatizeri odredjene vojske imaju pravo biti tretirani kao ratni zarobljenici. 7

Mr. Vladimir Geiger:Sudbina podunavskih Nijemaca u bivsoj Jugoslaviji


Sve obavijesti oknjigama mozete dobiti putem E-Mail adrese:
email117.gif (367 bytes)
knjige@hic.hr

 

|| Povratak na vrh stranice|| Povratak na Home Page || O HIC-u || Vijesti || Usluge ||
|| Projekti || Izdavacka djelatnost || Kontakti || Linkovi |
|