JUGOISTOCNA EUROPA I BALKAN NA GRANICI SVJETOVA

Otkad je rimski car Teodozije Veliki podijelio Carstvo na istok i zapad 395., otkad je ta podjela ponovljena 812. izmedju Franaka i Bizanta u Aachenu, otkad je 1054. i krscanska crkva podijeljena na pravoslavni, bizantski istok i katolicki, rimski zapad, dijeli se i Europa u dva civilizacijska i kulturna kruga u istocni i zapadni. Sva ta razgranicenja isla su uvijek preko sredisnjeg dijela Balkanskog poluotoka, pa idu i danas, a kao granicna rijeka obicno se uzima Drina koju slikovito nazivaju granicom svjetova.

Tu stoljetnu podjelu izmedju Istoka i Zapada poremetili su u 15. i 16. st. Turci Osmanlije koji su osvojili Carigrad, srusili Bizantsko Carstvo, pokorili Bugarsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Zetu (Crnu Goru) i osvojili veliki dio danasnje Rumunjske, Madjarske i Hrvatske. Hrvatska i Madjarska su uz pomoc austrijskih zemalja obranili rubove srednje Europe, utemeljili Vojnu krajinu, a zatim zajednickim snagama u 17. i 18. st. potisnuli Turke do Dunava i Save, ali su jos uvijek u njihovoj vlasti ostale Bosna, Hercegovina, dio Crne Gore, Srbija, Kosovo, Bugarska i Grcka. Turskom agresijom promijenili su se nacionalni, vjerski i geopoliticki odnosi. Pod osmanlijskom vlascu prosirili su se balkanski, neslavenski Vlasi pravoslavne vjere daleko na zapad, sve do rijeka Kupe, Lonje i Zrmanje u Hrvatskoj i tu zivjeli pod povlastenom pravoslavnom patrijasijom osnovanom 1557. u Peci na Kosovu. Ti Vlasi-stocari su potkraj 19. st. kao pravoslavni vjernici prihvatili srpsku nacionalnu pripadnost i zive i danas kao Srbi u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj.

S Turcima Osmanlijama na podrucju Balkana prosirila se i islamska vjeroispovijed koju su prihvatili brojni stanovnici Bugarske, Srbije, Kosova, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, kako katolici tako i pravoslavni. I danas njihovi potomci zive u Albaniji, Kosovu, Makedoniji, juznoj Srbiji (Sandzaku), Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini. I dok su u Albaniji svi vjernici pravoslavne, katolicke i islamske vjeroispovijedi po nacionalnosti samo Albanci, u Bosni i Hercegovini su prvoslavni postali Srbi, muslimani Bosnjaci, a katolici Hrvati. Na Kosovu zive Albanci (muslimani i katolici), pravoslavni Srbi i manji dio katolika-Hrvata. Zbog svega toga obicno govorimo kako je Balkan granica istocnog i zapadnog svijeta.

U pocetku 20. st. se govorilo da je Balkan “bure baruta” iz cije je iskre 1914. zapaljen pozar I. svjetskog rata. Medjutim, danas su Bosna, Hercegovina i Kosovo Balkan u malom, ili bolje receno Jugoslavija u malom. Tu je povijesni razvoj koncentrirao na malom prostoru sve nerijesene povijesne gordijske cvorove, sve kompromise koji su ucinjeni u odnosima izmedju velesila u rjesavanju isocnog pitanja, ali i unutrasnjih proturjecnosti koje opstoje izmedju naroda koji zive na podrucju Balkanskog poluotoka i jugoistocne Europe. Tu se skriva kljuc buduceg mira, ali, nazalost, i upaljac ne vise barutnog nego mnogo jaceg eksploziva, moguceg treceg svjetskog rata.

Pod jugoistocnom Europom obicno se uzima podrucje od Austrije do Turske, odnosno od Beca do Carigrada i od Karpata do Jadranskog mora. Tu pripadaju srednje Podunavlje na sjeveru, a na jugu Balkanski poluotok tj. teritorij koji ide Dunavom od njegova usca do Beograda, pa dalje od usca u Dunav Savom do rijeke Kupe. Balkanski poluotok mozemo podijeliti na zapadni njegov dio s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Hrvatskom, istocni sa Srbijom, Kosovom i Bugarskom, te juzni s Grckom i Albanijom. Izmedju istocnog i zapadnog Balkana stoljecima je prirodna granica rijeka Drina, a juzni dio odvaja visoki masiv Sar-planine. Glavne prometnice isle su oduvijek dolinama rijeka kao sto su Dunav, Sava, Morava, Vardar i Marica. Sredisnji polozaj na Balkanskom poluotoku ima Srbija koja ujedno drzi i glavnu prometnicu sjever-jug kao sto je moravska dolina koja se uzduz Nisave i Marice produzuje prema Carigradu, a uzduz Vardara prema Solunu i Egejskom moru. Taj sredisnji polozaj Srbije uvelike ce odredjivati daljnji razvoj dogadjaja na tom prostoru od pocetka 19. stoljeca do nasih dana.

Do pocetka 19. st., kad pocinju srpski i grcki ustanci, gotovo citav Balkanski poluotok bio je u sastavu Turske Carevine, a srednje Podunavlje u Carevini Austriji. Veliki utjecaj na pravoslavne narode imala je carska Rusija koja je (od 1774.) pomagala i protuturske ustanke Srba, Grka, Bugara, Crnogoraca, ali je time ujedno nastojala istisnuti Tursku s Balkana, dobiti preko tjesnaca Bospora i Dardanela izlaz na Sredozemno more. Taj proces oslobadjanja malih balkanskih naroda od turske vlasti i uopce potiskivanje Turske naziva se istocnim pitanjem. Njega je Rusija neuspjesno pokusala rijesiti Krimskim ratom, od 1853.-1856., a djelimice ga je rijesila u velikoj istocnoj krizi 1875.-1878. koja je zavrsena Berlinskim kongresom. U rjesavanju istocnog pitanja osim Rusije, Austrije i Turske, djelatno su se otada ukljucivale i Njemacka, Francuska i Engleska. U Berlinu je 1878. Austro-Ugarska dobila pravo zaposjedanja Bosne i Hercegovine, Srbija je dobila nezavisnost i prosirenje na jugu, Crna Gora takodjer nezavisnost i teritorijalno prosirenje, a uz pomoc Rusije stvorena je poslije pola milenija opet i bugarska drzava. Srbija i Bugarska su se vec tada sukobile oko podjele Makedonije koja je i dalje ostala u Turskoj. Srbija i Crna Gora su uzaludno nastojale uzeti Bosnu i Hercegovinu, a Austro-Ugarska je zaposjela Sandzak (Novi Pazar) kako bi sprijecila ujedinjavanje Srbije i Crne Gore, dviju bliskih drzava.

Buduci da je Srbija, kako rekosmo, imala centralni polozaj na Balkanu, a kako je znatan broj Srba zivio izvan njenih granica, temeljni zadatak njezine vanjske politike bio je ujedinjavanje svih Srba, zatim pretvaranje svih Juznih Slavena u Srbe i uskoro pokusaj dominacije na citavom Balkanskom poluotoku. Bila je to ekspanzionisticka politika kojoj su sluzili i ponajbolji srpski znanstvenici poput jezikoslovca Vuka S. Karadzica i geografa Jovana Cvijica, ali i drzavnici poput Ilije Garasanina koji preuzima program ujedinjavanja Juznih Slavena sto ga je izradio Ceh Zach i umjesto pojma Slaven, on stavlja svugdje Srbin. To je kasnije radio i ponajveci srpski politicar Nikola Pasic koji u praksi uspjesno provodi ideju stvaranja Velike Srbije od 1903. do 1918. godine.

Srbi su se u ostvarenju ideje o Velikoj Srbiji pozivali na dvije povijesne cinjenice. Prva je velika srpska srednjovjekovna drzava sredinom 14. st. koja je nastala na podrucju oslabljenog Bizantskog Carstva, pa se njen vladar - Dusan po bizantskom obicaju proglasio carem. Njegova drzava izlazila je na tri mora, pa je u srpskoj politickoj tradiciji ostala stalna zelja stvaranja velikog balkanskog carstva i izlazak na more. Obnova Dusanova carstva, sto je ujedno bila i Velika Srbija, postala je pravom opsesijom gotovo svih srpskih vladara i politicara 19. i 20. st.

Drugo je bilo postojanje posebne pravoslavne patrijarsije - Pecke patrijarsije koja je imala pod upravom sve pravoslavne (srpske) crkve i manastire u svim krajevima koje su bili zauzeli Turci. Buduci da je kod Srba crkva imala ulogu zamjene za nepostojecu drzavu, oni su oduvijek htjeli zauzeti sve zemlje koje su drzali Turci, dokle se prostirala ingerencija njihove crkve. To je na zapadu znacilo uzeti citavu Bosnu, Hercegovinu i pola Hrvatske.

Dakle, sirenje Srbije, izazivanje stalnih kriza, sukoba i ratova bila je konstanta srpske vanjske politike koju su provodile obje njihove dinastije ne birajuci sredstva, sve vlade, ali cesto i oporba, kako u proslosti, tako i danas. Planiralo se u Beogradu sirenje na sve cetiri strane svijeta, u skladu s prilikama i mogucnostima. Tako je Srbija u doba velike istocne krize (1876.-78.) vodila dva rata protiv Turske, 1885. je napala Bugarsku i izgubila rat. Posebno je njena politika agresivna od 1903. kad na vlast dolazi dinastija Karadjordjevica. Otada se Srbija sprema sustavno na rusenje i Turske i Austro-Ugarske i zauzimanje njihova teritorija, ali istodobno zeli uzeti Crnu Goru, zatim Makedoniju, Kosovo, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Vojvodinu i Sandzak. To joj je donekle uspjelo u dva balkanska rata (1912.-13.) kad je zauzela Kosovo, s Bugarima i Grcima podijelila Makedoniju, ali nije uspjela zauzeti Albaniju kojoj je u Londonu 28 XI. 1912. priznata nezavisnost.

Srbija je 1914. namjerno izazvala Sarajevski atentat i dala povod I. svjetskom ratu u kome je, iako porazena vojnicki, uspjela zahvaljujuci i svojim saveznicima - silama Antante, izaci kao pobjednik, pa zauzeti ili inkorporirati u svoju drzavu sve juznoslavenske zemlje koje su bile u sastavu Austro-Ugarske, silom odstraniti crnogorskog kralja i zauzeti Crnu Goru, a Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu dobiti diplomatski, takodjer bez referenduma tih naroda, bez odluke Hrvatskog sabora koji je jedini na tom prostoru imao autonomiju i drzavnu tradiciju.

Do Oktobarske revolucije 1917. Srbija je imala punu potporu carske Rusije, a u I. svjetskom ratu i poslije njega, uzivala je politicku pomoc Antante, posebice Francuske i Engleske. Nova drzava, nastala 1918., iako je nosila naslov Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pa od 1929. i Kraljevina Jugoslavija, bila je u praksi prosirena Srbija u kojoj su predsjednici vlada, golema vecina ministara, generala itd. bili Srbi. Drugim narodima nisu priznata nacionalna prava. Hrvati, Makedonci, Albanci, Madjari, Nijemci bili su cesto proganjani, zatvarani i na svaki nacin onemogucavani. Najjaci otpor takvoj politici centralizacije, kraljeva apsolutizma, srbizacije pruzali su najjaci narod - Hrvati, pa su zato 1928. u beogradskom parlamentu Srbi dali ubiti nekoliko hrvatskih zastupnika s narodnim vodjom Hrvata Stjepanom Radicem na celu., koji je ranjen i ubrzo umro od posljedica ranjavanja. Posljedica toga je bila brojna hrvatska emigracija i osnivanje hrvatske revolucionarne organizacije - ustasa kojima je jedini cilj bio rusenje Jugoslavije i stvaranje samostalne Hrvatske. To su isto radili i makedonski revolucionari koji su zajednicki 1934. ubili u Marseillesu kralja Aleksandra.

Od tada se izravno sudaraju srpska i hrvatska nacionalno-integracijska ideologija, sukobljavaju se cetnici kao agresivno-teroristicka velikosrpska organizacija, koja je nastala na pocetku 20. st., i ustase kao nacionalno-oslobodilacka i obrambena organizacija koja ne bira sredstva u ostvarenju ideje slobodne Hrvatske. Tijekom II. svjetskog rata ti su sukobi kulminirali u gradjanskom ratu u kome sudjeluju i partizani koje vode komunisti pod utjecajem iz sovjetske Rusije. Jugoslaviju su tada podijelili izmedju sebe Nijemci, Talijani, Madjari i Bugari, a postojale su i dvije nacionalne drzave pod izravnom ili neizravnom upravom njemackih i talijanskih okupatora. To su bile Nezavisna Drzava Hrvatska (s Bosnom i Hercegovinom), ali bez dijela hrvatske Dalmacije koju su uzeli Talijani. Na podrucju uze Srbije postojala je drzava-protektorat pod vodstvom srpskog generala Nedica, a u unutrasnjosti je djelovala i cetnicka organizacija koju vodi srpski general Draza Mihailovic. I jedna i druga drzava imale su koncentracijske logore, donosile su neke fasisticke zakone, likvidirale Zidove, Cigane, antifasiste Hrvate, Muslimane i druge.

Od 1943. pocinje organizirano djelovanje partizanske, komunisticke vlasti koja je najavila rjesenje nacionalnog pitanja, uvodjenje federalizma umjesto srpskog centralizma, oslobodjenje citave zemlje i vracanje krajeva koje su okupirali nacisti i fasisti sto su u dobroj mjeri 1945. i uspjeli. Medjutim, komunisti su sustavno unistavali sve svoje politicke protivnike, bogatije ljude i sve one koji su podrzavali dobre odnose s okupatorima. Poceli su potkraj rata masovni progoni, likvidacije ustasa, mnogo manje cetnika, slovenskih bjelogardijaca, albanskih balista, Nijemaca i drugih. Najtezi udarac toga doba dozivjela je hrvatska nacija ciju su vojsku Englezi predali Titovoj Jugoslaviji, a oni su ih uglavnom pobili ili mucili na stotinama kilometara dugim tzv. kriznim putevima po Hrvatskoj i Srbiji, Bosni i Hercegovini, sve do Makedonije, Crne Gore i Kosova.

I druga, Titova Jugoslavija, iako je u njoj postojao formalni federalizam, ponovila je mnoge greske prve jugoslavenske drzave. Umjesto Srba i njihova kralja, svu vlast su preuzeli komunisti s Titom na celu, ali su ubrzo opet drzavni aparat, centralna vlada, vojska, generalitet, diplomacija srbizirani do maksimuma. I gospodarski su favorizirani pretezno srpski krajevi, a najvise za to su davali sredstva Slovenci i Hrvati koji su bili gospodarski najrazvijeniji. To se izrazilo nezadovoljstvom u Hrvatskoj 1971. kada je zahtijevana federalizacija ili cak konfederalizacija, ali je tzv. “hrvatsko proljece” bilo silom uguseno kao i cesko proljece 1968. godine uz podrsku sovjetske Rusije. Iako je Tito 1974. dao izglasati ustav kojim se sve republike priznaju pravim drzavama, iako je bosnjackim Muslimanima dao status nacije, njegova smrt 1980. najavila je skori raspad i druge Jugoslavije.

Sve je pocelo opet na Kosovu u nemirima 1981. pobunom i otvaranjem nerijesenog kosovskog pitanja. Kosovo tada zahtijeva status republike. U Srbiji se nato okupljaju sve nacionalisticke snage koje uskoro ukidaju autonomiju i Vojvodine i Kosova, 1986. Srpska akademija nauka donosi svoj Memorandum - u stvari obnovljeni plan stvaranja Velike Srbije, 1989. na proslavi 600. obljetnice Bitke na Kosovu Slobodan Milosevic najavljuje ostvarenje te ideje milom ili silom, 1990. se raspada Savez komunista Jugoslavije, a 1991. Srbija i njena srbizirana Jugoslavenska armija uz pomoc pobunjenih Srba napada Hrvatsku (i Sloveniju), pa zatim Bosnu i Hercegovinu. Nakon poraza sto ga je dozivjela u Hrvatskoj koja se zestoko oduprla, iako je izgubila cetvrtinu svoga teritorija s Vukovarom - simbolom hrvatskog otpora koji je nazvan “hrvatskim Staljingradom”, Srbija s Milosevicem odustaje od pretvaranja Jugoslavije u Veliku Srbiju.

Kad Europa i Svijet nisu htjeli zaustaviti velikosrpsku agresiju 1991.-1992., a UNPROFOR nije obavio svoju zadacu, Hrvatska je ustrojila snaznu i odusevljenu vojsku koja je u akciji “Bljesak” u nekoliko dana oslobodila zapadnu Slavoniju od cetnika u svibnju 1995. U pocetku kolovoza iste godine u samo cetiri dana u munjevitoj akciji “Oluja” Hrvatska je zauzela citavu tzv. “Srpsku krajinu”, a zatim pomogla Hrvatima u Bosni i Hercegovini i Bosnjacima-Muslimanima u deblokadi Bihaca i zauzimanju zapadne Bosne. Te akcije promijenile su odnos snaga i u Bosni i u Hrvatskoj, jer je pod srpskom okupacijom ostala jos samo istocna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem s Vukovarom. Nakon toga poraza u Hrvatskoj i Bosni Srbija i Milosevic su postali miroljubivi. Amerikanci su tada pruzili pomoc i ujedinili Hrvate i Bosnjake-Muslimane pa je potkraj 1995. sklopljen predugovor o mirnom rjesavanju hrvatsko-bosansko-srpske krize i rata - u Daytonu (SAD) koji je uskoro potpisan u Parizu.

Srbija koja je 1991. odbacila prijedlog Hrvatske i Slovenije o konfederaciji, koja je pobunila Srbe u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, koja je politikom etnickog ciscenja, genocida i unistavanjem svih kulturnih i vjerskih objekata, umjesto zeljene Velike Srbije zadovoljila se najprije nesto manjom Velikom Srbijom, a potkraj 1995. nastojala je za sebe spasiti Srbiju, Crnu Goru, Vojvodinu i Kosovo, tzv. trecu Jugoslaviju, uz kontrolu dijela istocne i sjeverne Bosne i istocne Hercegovine. Tako je neslavno zavrsio dvostoljetni san o Velikoj Srbiji, o obnovi Dusanova carstva, o izlasku na more, o Srbiji kao hegemonu Balkana, o “svim Srbima u jednoj drzavi”, o granici Srbije na zapadnoj crti Virovitica-Ogulin-Karlobag. Srbi su kao vladajuci narod upropastili priliku da od dviju jugoslavenskih drzava stvore jednu sloznu zajednicu jugoslavenskih naroda. Nije u tome uspjela ni monarhisticka Jugoslavija izmedju dva rata, ni ona komunisticka nastala u Drugom svjetskom ratu, a sada srpski komunisti i nacionalisti zele stvoriti trecu-mini Jugoslaviju kao toboznjeg jedinog nasljednika prve dvije drzave. Srbi su kompromitirali i ideju jedinstva jugoslavenskih naroda, tzv. jugoslavenstvo koje je nastalo u Hrvatskoj u 19. st. Naime, velikosrpskim politicarima jugoslavenstvo je kao i Jugoslavija bilo u praksi samo prvi, prijelazni korak prema Velikoj Srbiji.

* * *

Kad procitate ovu knjigu, zakljucit cete da je Velika Srbija bila glavni pokretac njene cjelokupne nacionalne politike, ali isto tako da je ona bila i izvor stalnih kriza i ratova koje je bas Srbija od 1807. (kad su Srbi izvrsili pokolj Turaka u Beogradu do danas) najvise izazvala. Opca karakteristika srpske politike u dva posljednja stoljeca je netrpeljivost prema drugim narodima i vjerama, i stalna nezajazljiva posesivnost prema susjednim zemljama i narodima. Malo je zemalja u Europi koje su od 1875. do danas izazvale toliko ratova, pokazale toliku imperijalnu agresivnost i od Prvog srpskog ustanka 1804. do 1991. visestruko povecale svoj nacionalni teritorij.

Zahvaljujuci bas srpskoj promidzbi u svijetu se ustalilo misljenje o Hrvatima kao separatistima, genocidnom narodu, teroristima i glavnom remetilackom cinitelju u obje Jugoslavije. Medjutim, svi ovi radovi pokazat ce da su Hrvati i drugi susjedni narodi bili u stalnoj defenzivi, u borbi za ocuvanje svoga naroda i teritorija pred stalnom srpskom ofenzivom i agresijom. Isto tako cete spoznati da nema susjednog naroda s kojim Srbi nisu tijekom povijesti ratovali (osim Rumunja), koga nisu napali, kome nisu uzeli dio teritorija, nad kojim nisu izvrsili nasilje ili etnicko ciscenje. To se odnosi i na nacionalne manjine unutar Srbije i bivse Jugoslavije, npr. na Albance, Madjare, Nijemce, Zidove, Turke i muslimane na Sandzaku i u Crnoj Gori. Prema tome, moze se zakljuciti da nisu svi narodi i drzave ugrozavali Srbe nego, naprotiv, Srbi njih. Ipak, treba takodjer zakljuciti da nisu svi Srbi, ni sada ni u proslosti, bili za etnicko ciscenje, agresiju, za Veliku Srbiju, ali su, nazalost, bili u manjini. Uostalom kao i danas.

dr.sci. Dragutin Pavlicevic

Ante Beljo: Ideologija Velike Srbije