Razdoblje do 1941

Drzavnim aktima o stvaranju Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918. godine ozakonjeno je nacelo po kom svi pripadnici hrvatskog, srpskog i slovenskog naroda, ma u kojim povijesnim i drzavnim granicama zivjeli, trebaju biti u jednoj zajednickoj drzavi. Takav ujediniteljski program neminovno je nametnuo reviziju granice prijasnjih, povijesnih drzavno-autonomno-pokrajinskih entiteta u kojima su Srbi, Hrvati i Slovenci zivjeli. U tome kontekstu granice prema Italiji i Madjarskoj bile su izazvale najvise sporova. Iako su se Srbija i Italija na kraju Prvog svjetskog rata nalazile na pobjednickoj strani, nije Italija zbog toga imala nimalo skrupula, te je teritorije Kraljevine Dalmacije i Istre, odnosno podrucje ujedinjene Drzave Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije, ubrzo okupirala i Rappalskim ugovorima drzavnopravno formatizirala. S druge strane, Madjarska je nakon Prvog svjetskog rata bila na strani porazenih, temeljem toga je i na medjunarodnoj mirovnoj konferenciji njena delegacija imala slabije startne pozicije. Dijelom i u tome smislu, Kraljevstvo SHS na sjeveru zemlje bilo je prosireno teritorijem Juzne Ugarske, a na zapadu je izgubila dio teritorija Dalmacije i Istru.

Uz vojnu nazocnost srpskih postrojba u Juznoj Ugarskoj, a nakon zakljucenja primirja izmedju Austro-Ugarske i sila Antante, dana 25. studenoga 1918. godine odrzala su Narodna vijeca iz Backe, Banata i Baranje sabor u Novom Sadu. Taj sabor proklamirao je srpsku Vojvodinu, u koju ce uci Backa, Banat i Baranja i ujedno izglasao njihovo prikljucenje Kraljevini Srbiji. Kako se u to vrijeme u cijeloj, sada vec bivsoj Austro-Ugarskoj, “vlast kotrljala ulicama”, Narodna vijeca preuzela su svu upravu, a srpska Vlada je 1. prosinca 1918. godine anektirala Backu, Banat i Baranju. Mirovnim ugovorom u Trianonu od 4. lipnja 1920. godine utvrdjene su granice izmedju Kraljevine SHS i Madjarske, koje su u velikoj mjeri podudarne s granicama i nakon Drugog svjetskog rata.

Temeljem ustavnih odredbi iz Ustava 1921. godine u travnju 1922. donijeti su temeljni zakoni za unutrasnje ustrojstvo Kraljevine SHS. To su bili:

Zakon o opcoj upravi

Zakon o oblasnoj i sreskoj samoupravi i Uredba (sa zakonskom snagom) o podjeli zemlje na oblasti.

Cijela zemlja bila je podijeljena na 33 oblasti, a prostor Baranje dodijeljen je Backoj oblasti. Povrsina te oblasti iznosila je 7.173 km2, a cinili su je kotari: Apatin, Backa Palanka, Backa Topola, Batina, Darda, Kula, Novi Sad, Odzaci i Sombor. Kotari su se dijelili na opcine.

Treba istaknuti kako oblasna podjela zemlje nije sadrzavala teritorij povijesnih i drzavnopravnih cjelina, nego je to bila obicna administrativno-upravna razdioba, ucinjena s ciljem razbijanja bivsih pokrajinskih i drzavnih entiteta. Kraljevina Jugoslavija nije dopustala eventualno bilo kakvo, pa ni pravno podsjecanje na proslost. Otuda i danas pridavati bilo kakav znacaj u smislu pripadnosti Baranje danasnjim drzavama Hrvatskoj ili Srbiji nije pravno utemeljeno. Baranja je jednostavno pripadala Kraljevini Jugoslaviji, kao i sve druge njene, bilo povijesne, bilo zemljopisne sastavnice.

Oblasti nemaju ni u zametku drzavotvornu funkciju, nego jedino skromnu lokalnu samoupravu, bez ikakvih drzavnih atribucija. Treba reci i to kako danas srpski autori cesto pisu da je Baranja pripala Vojvodini. Vojvodina kao politicki, teritorijalni, samoupravni ili bilo koji drugi entitet - ne spominje se sve do Drugog svjetskog rata, no ni tad Baranja nije unutar nje. Podjela drzave na oblasti bila je u funkciji stvaranja srpsko-hrvatsko-slovenskog jedinstva, a nikako stvaranja bilo kakvih buducih posebnih drzavnih podrucja. Naime, povijesna i drzavna prava stjecu se dugotrajnim vrsenjem samobitne i u velikoj mjeri nezavisne vlasti. Toga ondje nije bilo.

Nakon proglasenja Sestojanuarske diktature dotadasnja unutarnja upravna i samoupravna organizacija (oblasti i oblasna samouprava), nisu zadovoljavale kralja Aleksandra, koji je ukidanjem parlamentarizma, ukinuo i oblasni predstavnicki sustav (oblasne skupstine) i uveo komesare za pojedine oblasti. Zakonom “o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna podrucja” od 3. listopada 1929. godine cijela je Kraljevina (sada Jugoslavija) bila podijeljena na devet banovina. Dunavskoj banovini sa sjedistem u Novom Sadu pripali su kotari Batina i Darda. Njihovo pripadanje Dunavskoj banovini nije proizvelo nikakve drzavnopravne ucinke, buduci da banovine nisu sui juris (po svome pravu) odredjivale vlastitu organizaciju, kao sto nisu same propisivale ovlasti, kao ni imenovale ili birale samostalno svoje duznosnike. Kod istih nije bilo unutarnje samoorganizacije, te su bile bez ikakvog medjunarodno subjektiviteta.

Donosenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj 1939. godine doslo je do unutrasnjih teritorijalnih promjena izmedju banovina. Stvaranje Banovine Hrvatske predstavljalo je novu kvalitetu u trazenju povoljnijeg rjesenja za Hrvate. Kotari Darda i Batina nisu 1939. godine usli u sastav Banovine Hrvatske, ali pri razmatranju toga problema treba skrenuti pozornost na sljedecu cinjenicu. Stvaranje Banovine Hrvatske samo je prvi korak u pokusaju demontiranja jugoslavenskog centralizma i uvodjenja federalizma, utemeljenog na tri nacionalna entiteta. Macek, predsjednik Hrvatske seljacke stranke i utjecajni hrvatski vodja, tvrdi kako stvaranjem Banovine Hrvatske “...nije pitanje hrvatskog teritorija rijeseno definitivno, jer smo stavili u sporazumu narocitu klauzulu, da ce se definitivni opseg Banovine Hrvatske ustanoviti kada se bude preuredjivala citava drzavna zajednica. A to je posve naravno, jer posve drukcije ce izgledati doticni teritorij, bude li u novo preuredjenoj drzavi recimo i autonomna Vojvodina ili ne bude: drukcije bude li autonomna Bosna ili ne bude. I mi smo ostavili to pitanje otvorenim”. Tim vise jer je u Baranji, prema popisu stanovnistva iz 1931. godine, zivjelo 25.135 rimokatolika, 5745 evangelika i 11.314 pravoslavaca. Medju katolicima su ogromnu vecinu cinili Hrvati.

Baranja je u sastavu Kraljevine Jugoslavije ostala do travnja 1941. godine, kada su je okupirale madjarske postrojbe, a madjarski parlament 16. prosinca 1941. godine donio Zakon o pripojenju juznih krajeva, prema kojemu su Baranja i Backa postale sastavni dio madjarske drzave. S druge strane, vlasti Nezavisne Drzave Hrvatske donijele su odredbe o proglasenju istocne granice NDH prema okupiranoj Srbiji, koja je obuhvatila citav Srijem.

U vremenu od 1918. pa do 1941. godine Baranja, tj. njezini kotari Darda i Batina nalazili su se u drzavnopravnom jedinstvenom jugoslavenskom prostoru, ni u kakvom posebnom povijesnom ili drzavnopravnom bitku.

Nakon Drugog svjetskog rata, Djilasova komisija zaduzena za razgranicenje Hrvatske i uspostavljanje autonomne Vojvodine (Srbije) zakljucila je:

“Kotari Batina i Darda, uzeti zajedno, imaju, od slavenskih manjina, relativnu vecinu Hrvata. Oba ova kotara, ekonomski i privredno, naginju ka zapadu. Prema tome, i ekonomski i nacionalni razlozi zahtijevaju da oba ova sreza udju u sastav federalne Hrvatske i izidju iz Vojvodine, u kojoj se sada nalaze”. Iscrtane granice prihvatio je Sabor Republike Hrvatske, kao i Narodna skupstina Republike Srbije. Tim cinom to su postale federalne granice, odnosno drzavne. Sva vrhovna zakonodavna tijela donijela su zakone prema cijem tekstu bez odobrenja istih se granice federalnih jedinica ne mogu mijenjati. Sabor Republike Hrvatske takvu odluku nije donio i cin srpske agresije ne utjece na bilo kakvu promjenu zakonitih (i s medjunarodnog motrista) hrvatskih granica.

Najkrace rezimirajuci sa sigurnoscu i punim pravom mozemo istaknuti sljedece:

1. Baranja nije imala svoje legitimne predstavnike na Novosadskoj skupstini.

2. U Baranji, Banatu i Backoj zivjelo je u to vrijeme, priblizno 30% srpskog stanovnistva nasuprot 70% sto hrvatskog, sto madjarskog i njemackog stanovnistva. Suprotno tome, Srbi su na Skupstini u Novom Sadu imali vise od 75% svojih predstavnika.

3. Vojvodina je kao politicki pojam postojala samo jedno kratko vrijeme polovicom 19. stoljeca te ponovno u FNRJ, odnosno SFRJ. Pocetkom 20. stoljeca to podrucje nazivalo se Juzna Ugarska.

4. Drzavno-pravno, ali i politicki odluke Novosadske skupstine iz 1918. godine u funkciji su ukupnog ujedinjenja, podvlacim ujedinjenja svih Juznih Slavena, a ne nikakvog teritorijalnog prosirenja Kraljevine Srbije. Zbog toga, srpski autori i daju samo kratke izvode iz cjelovitih dokumenata koji idu u prilog njihovoj tezi o pravu Srbije na Baranju.

5. Teritorijalno razgranicenje Srbije i Hrvatske ucinjeno 1945. godine u dobroj mjeri stovalo je povijesne hrvatske granice, korigirajuci ih s etnickim nacelom, sto je bio slucaj i s Baranjom (tzv. Djilasova komisija)

6. Spominjati danas Baranju u jednom drugom kontekstu osim hrvatskog, a u svezi s 1918. godinom, otvorilo bi neizbjezno i pitanje Srijema i Boke kotorske, buduci za njih ne postoje druge pravne odluke osim onih kako je to povijesni hrvatski drzavni teritorij, teritorij doista izgubljen 1945. godine dijelom temeljem etnickog nacela, ali i vise politickog voluntarizma tadasnjih nositelja vlasti.

7. U staroj Jugoslaviji (1918.-1941.) nisu bila dopustena nikakva unutrasnja razgranicenja utemeljena na povijesnom i drzavno-pravnom kriteriju te u tom kontekstu ne mozemo niti govoriti o Kraljevini Srbiji, drzavi Hrvatskoj i slicno.

8. Tek socijalisticka Jugoslavija uspostavila je vise formalni negoli stvarni suverenitet republika, a Ustav iz 1974. godine u velikoj je mjeri konfederalizirano SFRJ i republike su postale drzave s osnovnim drzavnim prerogativima.

9. Hrvatski referendum iz svibnja 1991. godine predstavlja na najsiroj demokratskoj osnovi i ocitovanje stanovnistva Baranje. Ono se tada u vise od potrebnih 50% izjasnilo za Republiku Hrvatsku.

10. Za Medjunarodnu zajednicu hrvatske granice iz 1945. godine ujedno su i drzavne granice medju republikama bivse Jugoslavije i u tim granicama su pojedine drzave na prostoru bivse SFRJ i medjunarodno priznate (Badinterovo misljenje).

Dakle - sve tvrdnje kako Baranja nije hrvatski drzavni teritorij nemaju ni povijesno, ni etnicko ni medjunarodno pravno utemeljenje.

Imao sam ovih dana priliku cuti misljenje kako uporaba imena tzv. “Oblast Srema i Baranje”, bez Slavonije, znaci boljitak za Hrvatsku. Mislim obrnuto, kako Srbi zele povratak na 1918., ali parcijalno - samo za Baranju i Srijem.

U predgovoru knjige “Prisjedinjenje Srema, Banata, Backe i Baranje Srbiji 1918. godine”, Novi Sad, 1993. g., autora Drage M. Njegovana, pisac predgovora i recenzent akademik Cedomir Popov napisao je ove recenice: “Prisajedinjenje vojvodjanskih oblasti (Banata, Backe, Baranje i Srema) Kraljevini Srbiji, odnosno njihov ulazak u drzavu jugoslavenskih naroda, koja je nastala iz pakla Prvog svetskog rata, predstavlja veoma znacajan dogadjaj, ne samo u istoriji Srba i ostalih Juznih Slavena, vec i citavoga Balkana i Podunavlja... Evropska dimenzija ovog fenomena sastoji se u njegovoj uklopljenosti u nastojanju da se i na prostoru Balkana i Srednjeg Podunavlja primeni nacelo nacionalnog samoopredelenja i olaksavanje (ako ne resavanje) nacionalnog pitanja na celom ovom kontinentu. Izdvajanjem oblasti Vojvodine iz sastava Habsburske monarhije i njihovim pripojenjem srpskoj drzavi dat je prilog prepolovljavanju broja pripadnika nacionalnih manjina u Evropi i njihovom svodjenju sa 60 miliona (1914) na 30 miliona (1920).”

Sjetio sam se ove knjige ovih dana jer ponovno s okupiranog dijela Hrvatske, ali i iz Beograda mozemo cuti kako se za prostor Istocne Hrvatske (dijela Slavonije, dijela Srijema i dijela Baranje), rabi izraz “Oblast Srema i Baranje”. Treba samo podsjetiti kako je i taj dio Hrvatske, sve do “Oluje”, bio u podrucju tzv. Republike Srpske Krajine, da bi ga kratko vrijeme nakon nje, nazivali i “Zapadnom Srbijom” i sada naposlijetku “Oblascu Srema i Baranje”. To nimalo ne iznenadjuje, jer pretpostavljam kako se za ovo podrucje, osim eventualne vojne pripreme poradi obrane, vodi i odlucujuca diplomatska bitka od strane Republike Srbije, njene diplomacije, politike, vjerojatno i znanosti, sve radi ocuvanja postojeceg stanja. Spominjem i znanost jer je iz tih krugova i poteklo Nacertanije i Memorandum, pa vjerujem otuda i aktualna rijec “oblast” za okupirano podrucje Hrvatske.

U Mazuranicevim “Prinosima za hrvatski pravno-povijestni Rjecnik”, pod rjecju OBLAST nalazimo: 1. aucoritas, potestas, dominium, jus, jura et privilegia, vlast, pravo, pravica, ovlastenje, posjed i vlasnistvo; 2. provincia, regio, kraj, krajiste, zupa, kotor, gdje oblastnik vrsi oblast, vlast svoju; 3. po tom u drzavi zakonita nadleznost oblastnika ili ureda u njihovu sjedistu.

U hrvatskoj drzavnoj tradiciji za ovo podrucje Hrvatske ne nalazimo uporabu termina - oblast. Isto to vrijedi i za Baranju, jer od Hrvatsko-ugarske nagodbe, uostalom kao i prije nje, zupanijska podjela Hrvatske i Madjarske iskljucivala je oblasnu organizaciju i podjelu na oblasti bilo kojeg dijela zemlje. Slicno se moze reci i za podrucje danasnje Vojvodine. Naime, u prosincu 1860. godine austrijska vlada ukinula je srpsku Vojvodinu kao posebnu krunsku (krunovnu) oblast u Habsburskoj monarhiji (uspostavljenu 1849. godine), a dio teritorija vratila pod suverenitet Ugarske (Juzna Ugarska), a drugi dio pod vlast Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Nakon 1867. godine (Austro-ugarska nagodba) teritorij Banata i Backe, kao dio Juzne Ugarske bio je podijeljen u tri zupanije: Backo-bodrosku, Torontalsku i Tamisku. Srijem se cijeli nalazio unutar Srijemske zupanije (kraljevine Slavonije) sa sjedistem u Vukovaru. Baranja je naravno bila unutar ugarskog kraljevstva. To je drzavopravna pozicija dijelova teritorija danasnje Vojvodine, kao i okupiranih hrvatskih drzavnih prostora, pred ujedinjenje 1. prosinca 1918. godine.

Lokalna uprava i samouprava u Kraljevini SHS, prema Ustavu iz 1921. godine bila je koncipirana i ozakonjena na oblasnom kriteriju, kao specificnoj samoupravi i upravi koju su inaugurirali srpski radikali jos 1888. godine. Specificnost joj se ogledala u tome da “...pored samoupravnih organa, u svakoj autonomnoj jedinici ima i na celu joj stoji drzavni organ, tj. organ imenovan od strane centralne drzavne vlasti (tzv. ”dupli kolosek vlasti") i da je taj drzavni organ bio stariji, primarniji (i po nadleznosti i po prevlasti) od samoupravnih organa". (D. Jankovic).

Nadalje, Srbi su pocetkom ovog stoljeca nazivali oblastima prostore Kosova i Makedonije, sve dok ti prostori 1919. godine nisu bili integrirani u srpski drzavni prostor (Stara Srbija). Ozakonjene oblasti 1922. godine, kao jedinica lokalne uprave i samouprave unutar Kraljevine SHS, bio je samo prvi korak u brisanju povijesnih i drzavnih obiljezja pojedinih naroda (u prvom redu Hrvata), jer je kod Hrvata nacionalna i drzavna svijest bila na najvisem stupnju, a sve to u nakani da se jednom u biti centralistickom politikom (decentralizacija je bila samo privid), sto prije cijeli prostor Kraljevine SHS integrira prema modelima i uzoru srpske gradjanske drzave iz druge polovine 19. st.

Na toj povijesnoj tradiciji vlasti u Srbiji vjerojatno zele i onaj hrvatski drzavni prostor, nazivajuci ga i oblascu, pripremiti za, po njima jednog dana i formalno, ujedinjenje sa Srbijom. Naravno, da je i to samo jedan od manevara kojim se beogradski rezim zeli spasiti i jos uvijek zadrzati “malu Veliku Srbiju”.

Nadamo se i uvjereni smo kako je to danas ipak “dockan”.

Dr. sci. Stjepan Srsan: Etnicke promjene u Baranji 1918: 1995.