Kronologija rata (1989.-1998.)
Agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (s naglaskom na stradanja
Hrvata u BiH)
U ovoj "Kronologiji
rata" opisani
su događaji od mjeseca ožujka 1989. godine, kada je Srbija ukinula
status konstitutivnih jedinica bivše SFRJ Vojvodine i Kosova i
kada je Miloević par mjeseci kasnije najavio i oružane bitke za
stvaranje "velike Srbije", a kronologija završava sa
15. siječnjom 1998. godine, završetkom mandata Prijelazne uprave
UN-a (UNTAES-a) u hrvatskom Podunavlju, čime je i taj zadnji okupirani
dio hrvatskog teritorija mirno reintegriran u ustavno-pravni sustav
Republike Hrvatske. Izlaskom Hrvatske na Dunav agresija Srbije
i Jugoslavenske armije doživjela je potpuni poraz, a sama Srbija
vraćena je u granice koje su joj priznate od medjunarodne zajednice.
Dolaskom nacionalkomunista Slobodana
Miloševića u rujnu 1987. godine, poslije 8. sjednice Centralnog
komiteta Saveza komunista Srbije, na celo vladajuće komunističke
partije Srbije, počeo se ostvarivati memorandumski san srpskih
akademika o "velikoj Srbiji" (Memorandum SANU objavljen
1986.). SFR Jugoslavija počinje se ubrzano rastakati. Milošević
je novu Jugoslaviju zamislio kao produzenu veliku Srbiju. U
realizaciji tog velikosrpskog projekta na raspolaganje mu se
stavila "Jugoslavenska narodna armija" predvođena
brojnim srpskim generalima. Po scenariju, prvo je instrumentalizirana
srpska manjina na Kosovu, zatim velikosrbi u Vojvodini (listopad
1988.) i Crnoj Gori (siječanj 1989.), gdje su rušilačkim mitinzima
i "voljom naroda" zbačena legalna partijska i republičko-pokrajinska
rukovodstva.
U Crnoj Gori na vlast "dolazi"
prosrbin Momir Bulatovic, na Kosovu Albanci doživljavaju ono
što im je još 1937. godine u Srpskom kulturnom klubu u Beogradu
isplanirao akademik Vaso Ćubrilović: "Albanska sela i imanja
tajno spaljivati, a stanovništvo terorizirati kako bi se samo
iselilo."
Na Kosovu i u višenacionalnoj Vojvodini
ukinuta je svaka autonomija, obje pokrajine pripojene su Srbiji,
a vožd Milošević je klicao: "Više nikada Srbija neće biti
iz tri dela!"
Rušilačkim mitinzima Srba s Kosova
1990. trebala su biti srušena tada još uvijek komunistička rukovodstva
u Sloveniji i Hrvatskoj. Mitingaši nisu uspjeli stići do Zagreba
i Ljubljane, te se tako velikosrpski scenarij, prakticiran u
drugim dijelovima Jugoslavije, u zapadnim republikama izjalovio.
Iako su u Hrvatskoj i Sloveniji
održani referendumi, na kojima su građani golemom većinom glasovali
za neovisnost i suverenost svojih republika, to je za Miloševića
i vojni vrh u Beogradu bio jos žešći povod za pokretanje rata.
U Hrvatskoj je u travnju 1990.,
na prvim slobodnim i višestranačkim izborima, pobijedila Hrvatska
demokratska zajednica na čelu s dr. Franjom Tudjmanom.
U toku kratkotrajnog rata u Sloveniji
(lipanj 1991.) hrvatsko vrhovništvo je ispravno zaključilo da
u stvari Milošević jednostavno tjera Sloveniju iz Jugoslavije,
kako bi što lakše ostvario svoj glavni cilj: osvajanje Hrvatske
i Bosne i Hercegovine. Željelo je izbjeći bilo kakav sukob sa
srpskom manjinom u Hrvatskoj. No, oni su vec bili instrumentalizirani
u provođenju scenarija stvaranja "velike Srbije".
Hrvatski Srbi imali su zadatak izazivati ekscese kako bi hrvatska
vlast reagirala silom protiv njih, što bi bio signal za intervenciju
JNA u Hrvatskoj.
Izmišljen je i povod: "ustaški
karakter režima u Hrvatskoj, koji progoni Srbe i prijeti im
klanjem". Pobuna je dizana sustavno, počela je s balvanima
17. kolovoza 1990. kod Knina, uz podršku i zaštitu JNA. Štiteći
terorizam i pobunu, JNA je ušla u otvorenu i krvavu agresiju
protiv Hrvatske i hrvatskog naroda. Uključila se direktno u
provođenje imperijalističke politike Srbije.
Godine 1991. bjesni agresivni rat
protiv Hrvatske. Nenaoružan i bez vojske, hrvatski narod brzo
se organizirao i uspjesno suprotstavio daleko nadmoćnijem agresoru.
Iako je na početku rata, dok Hrvatska još nije bila međunarodno
priznata kao samostalna i suverena država, srpski agresor zajedno
s JNA okupirao gotovo 1/3 hrvatskog teritorija, on je od hrvatskih
branitelja ubrzo zaustavljen, pa čak negdje i potisnut.
Dolaskom snaga UN-a situacija se
nije mnogo promijenila. Uzeli su pozicije JNA (tzv. crte razdvajanja)
i omogućili im put u daljnja osvajanja.
Međunarodna zajednica i UN, a kasnije
dijelom i NATO bili su uglavnom pasivni promatrači ove agresije
te su svojim bezbrojnim odlukama i rezolucijama uglavnom samo
davali lažnu nadu žrtvi i ohrabrivali agresora, jer iza njih
nisu postojale konkretne akcije u sprečavanju agresije.
Nakon što su pobunjeni hrvatski
Srbi pokazali nevjerojatnu dozu tvrdoglavosti u opiranju da
se uključe kao i ostali građani u život Hrvatske i priznaju
hrvatsku državu, slijede veličanstvene akcije Hrvatske vojske
i specijalne policije MUP-a Republike Hrvatske, "Bljesak"
i "Oluja" 1995., koje su "pomele" srpsku
paradržavu "krajinu". U Bosni i Hercegovini Hrvatsko
vijeće obrane te Armija BiH oslobadjaju goleme prostore koje
su prisvojili Srbi. Pregovori u Daytonu donose mir u BiH, no
ostaje otvoreno pitanje koliko je podjela BiH, 51 posto za Federaciju
a 49 posto za Republiku Srpsku, pravedna i moralna. U stvari,
medjunarodna zajednica, pod patronatom SAD-a i NATO-a, uvodi
svojevrsni protektorat nad Bosnom i Hercegovinom.
U sklopu "Kronologije rata"
obrađen je i rat u Bosni i Hercegovini, jer je po svim odrednicama
njezin sastavni dio. On je bio, po nekim svojim oblicima, još
krvaviji i okrutniji od rata protiv Hrvatske.
Posebno treba naglasiti, kad je
u pitanju rat u BiH, da su neke velesile sve učinile kako bi
ovaj sukob pretvorile u civilizacijski sukob preko koga su na
globalnom planu nastojali cim vise postici za vlastitu politiku.
Srpska agresija i njene posljedice su bile toliko instrumentalizirane
da ih se zeljelo prikazati kao građanski rat, a bio je to zapravo
svjetski sukob najvećih razmjera od Drugog svjetskog rata, i
mali je broj današnjih država koje nisu u njemu, direktno ili
indirektno sudjelovale.
Uvukle su Muslimane u rat s Hrvatima,
obećajući im srednju Bosnu kao nadomjestak za teritorije izgubljene
od Srba. Da su Hrvati predali srednju Bosnu Muslimanima bili
bi postedjeni svih onih naknadnih optužbi za ratne zločine u
tom dijelu BiH. Samo su branili svoje domove.
No, tom međusobnom ratu žrtava,
pridonijeli su i oni, koji su tvrdoglavo inzistirali na "jedinstvenoj
i građanskoj BiH", s Muslimanima kao "temeljnim narodom"
u državi, što Hrvati nikako nisu mogli prihvatiti, s obzirom
na tragična iskustva iz bivše Jugoslavije. Mora se reći da je
ratu žrtava bio uzrokom i veliki priliv muslimanskih izbjeglica
na prostore BiH koji su tradicionalno nastanjeni većinskim hrvatskim
pučanstvom (srednja Bosna i južna Hercegovina). Tako je samo
u Travnik stiglo 30.000 muslimanskih izbjeglica iz sjeverozapadne
Bosne, što je bio gotovo broj cjelokupnog pučanstva koje je
imao taj grad. Time je etnička slika mnogih podrucja u BiH bitno
narusena.
Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
bio je osvajački i genocidan. Pripadnici jednog naroda - srpskoga
- etnički su čistili osvojene teritorije od druga dva naroda
- hrvatskoga i muslimanskoga - ali i od ostalih nesrba.
Iako je ponekad izgledalo da agresija
ima karakter etničkog, pa i vjerskoga rata - rat Srbije protiv
Hrvatske i BiH u konačnici je bio samo rat za teritorije, gdje
se Srbija htjela proširiti na zapad - u Hrvatsku i BiH.
Dakle, to je bio osvajački, imperijalistički
rat Srbije za teritorije, a kao njegov spiritus movens korištena
je etniška i vjerska komponenta. Vjerujemo da je to bio zadnji
osvajaški rat u Europi.
U ostvarenju svojih ciljeva agresor
nije štedio ljudske živote - žena, djece, staraca - razarao
je gradove i gradove-kulturne spomenike, rušio i palio crkve,
spomenike kulture i umjetnosti, škole, dječje vrtiće i knjižnice.
Bio je to rat protiv čovjeka i rat protiv ljudskog dostojanstva.
Predugačak je spisak razorenih i popaljenih gradova i sela,
ubijenih i osakaćenih ljudi. U Hrvatskoj vise od 13.000 mrtvih,
2.300 nestalih, 40.000 ranjenih osoba, te 143.000 razrusenih
domova. Materijalna šteta viša od 20 milijardi američkih dolara.
U BiH i mrtvih i ranjenih i šteta je bilo jos više nego u Hrvatskoj.
U BiH je poginulo i nestalo između 250.000 i 280.000 osoba.
Ovdje treba navesti i preko 2 milijuna poginulih i izbjeglih
s katastrofičnim i desetljetnim posljedicama.
Ova tragična bilanca u srcu Europe
na kraju drugog milenija posljedica je više od stoljeća i pol
stare ideje o "velikoj Srbiji" i one da Srbi raseljeni
"svi i svuda" moraju živjeti u jednoj državi.
Ante Beljo
Impressum
Uvod
Vukovar: Simbol
Otpora Izbor
iz knjige
Sve obavijesti o
knjigama mozete dobiti putem E-Mail adrese:
market@hic.hr
