Izdavac: HRVATSKI INFORMATIVNI CENTAR
Urednica: DUNJA UJEVIC
Za izdavaca: ANTE BELJO
Opremio i graficki uredio: ODALV OKEL
Lektura: JOZO RENIC
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveucilisna knjiznica, Zagreb
Tisak: HRVATSKA TISKARA d.d. Zagreb

WASHINGTONSKI SPORAZUM PRIJELOMNI DOGADAJ

Washingtonski sporazum, potpisan od strane predstavnika hrvatskog naroda u BiH, predstavnika bosnjacko- muslimanskog naroda i Republike Hrvatske, koji predvida federaciju Hrvata i Muslimana u BiH te ulazak te federacije u konfederaciju s Republikom Hrvatskom, a pod pokroviteljstvom SAD - prijelomni je politicki dogadaj, koji ce razvoju odnosa na ovim prostorima dati novi smjer i novi ritam.

Postovana gospodo, casnici Hrvatske vojske, sa zadovoljstvom sam se odazvao pozivu vasih pretpostavljenih da vam, kao nacelnik Politicke uprave Ministarstva obrane Republike Hrvatske, nesto poblize kazem o jednom iznimno vaznom dogadaju, koji ce zasigurno u blizoj i daljoj buducnosti imati ogroman ucinak na zbivanja na ovim prostorima. Rijec je o Washingtonskom sporazumu koji je ovih dana u Washingtonu, pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Americkih Drzava, potpisan izmedu hrvatske i muslimanske strane u BiH te Republike Hrvatske.

Taj Sporazum po svom politickom, pa i vojnom znacaju i dalekoseznosti posljedica (uvjeren sam pozitivnih) koji ce postici, sigurno se moze ubrojiti medu nekoliko najznacajnijih politickih dogadaja sto su se posljednjih godina zbili na ovim prostorima. To je dogadaj koji ce snazno utjecati, na odnos snaga izmedu agresora Srbije i onih koji su zrtva te agresije.

Prije nego li se osvrnem na sam Washingtonski sporazum i upoznam vas s nekim politickim i vojnim elementima koje on sadrzi, zelio bih vas ukratko podsjetiti na okolnosti koje su prethodile potpisivanju tog Sporazuma. Bez razumijevanja tih okolnosti nemoguce je shvatiti uzrocno posljedicne veze medu dogadajima koji su se zbivali u proteklom vremenu. Bez tog razumijevanja ne moze se objektivno gledati niti valorizirati proces priblizavanja Hrvata i Muslimana u BiH te dviju susjednih drzava, BiH i Hrvatske, koji je otpoceo prije nekoliko tjedana.

Odnosi izmedu Hrvatske i sluzbene Bosne i Hercegovine, kao i odnosi Hrvata i Muslimana u BiH, poceli su se izostravati jos 1990. god. na pitanju opstanka ili pak razdruzivanja, tj. nestanka bivse Jugoslavije: Kao sto je poznato, nakon uspostave demokratski izabrane vlasti u Republici Hrvatskoj, a HDZ je dobio povjerenje hrvatskog naroda na temeljnom programu osamostaljenja i pune suverenosti Hrvatske, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tudman poduzimao je brojne inicijative' ciji je cilj bio osamostaljenje Hrvatske odnosno razdruzivanje bivse Jugoslavije izvesti postupno i na miran nacin. Upravo s tim ciljem Hrvatska je zajedno sa Slovenijom ostalim republikama bivse Jugoslavije predlozila tzv. konfederalni ugovor, prema kojem bi svaka republika imala status medunarodno priznate drzave, a te bi drzave sljedecih pet godina bile u nekoj labavoj konfederalnoj asocijaciji. Svrha tog hrvatsko-slovenskog prijedloga bila je i u tomu da se amortiziraju optuzbe iz svijeta za secesionizam i da se, odbije li Srbija taj prijedlog, krivca za sukob koji je visio u zraku svali na srbijanske hegemoniste. Treba se podsjetiti kakav je stav prema hrvatsko-slovenskom prijedlogu zauzelo sluzbeno vodstvo BiH i to zbog toga sto su iz razlicitog pristupa hrvatskog i muslimanskog naroda tim dogadajima proizisli svi kasniji nesporazumi, pa i tragicni sukobi, od kojih je koristi imao samo srpski agresor.

Umjesto da tada jasno stanu uz Hrvatsku i Sloveniju, bosanskohercegovacko politicko vodstvo predlagalo je da Slovenija ako hoce izide iz Jugoslavije, sto se poklapalo s Milosevicevom politikom, da Hrvatska bude u jednom konfederalnom odnosu s ostatkom Jugoslavije, a da BiH u cjelini bude vise naslonjena na taj ostatak Jugoslavije. To je u to vrijeme bila politika Alije Izetbegovica, iz koje je kasnije on kreirao svoju cjelokupnu politiku u protekle dvije godine. Mogli bismo sada postaviti pitanje zasto je to bilo tako i zasto Izetbegovic vec tada nije zelio zajedno s Hrvatskom pristati na konfederalno preuredenje Jugoslavije. Po svoj prilici zato jer je Izetbegovic vodio jednu politiku koja je objektivno gledajuci imala za cilj u jednoj perspektivi pokusaj stvaranja jedne islamske drzave na podrucju bivse Jugoslavije. U tom smislu on je procjenjivao da sa stajalista tih interesa nije najpogodniji trenutak za rusenje Jugoslavije, vec da s tim treba pricekati jedno bolje vrijeme kada ce demografski odnosi u BiH ali i na sirem prostoru Jugoslavije biti daleko povoljniji za Muslimane. S obzirom na trend demografskog kretanja za koji je Izetbegovic dobro znao kako se krece, on je ocekivao da bi za sljedecih 30, 40, 50 godina nastupio daleko povoljniji trenutak za rusenje Jugoslavije sa stanovista muslimanskih interesa nego sto je to 91. godina. I to je bio razlog zasto je Izetbegovic u to vrijeme bio blizi Milosevicevom konceptu ocuvanja Jugoslavije, nego li hrvatskom konceptu razdruzivanja. Kada je pocela agresija na Hrvatsku, svi se dobro sjecate onog famoznog stava Izetbegovica da taj rat nije njegov rat, da on nece ratovati s jugoslavenskom armijom i da je ta JNA i njegova armija i da ce ona stititi Muslimane u BiH. Taj stav Izetbegovica kasnija agresija na BiH temeljito je demantirala i kao sto vam je poznato vec sada se barata s oko 200.000 muslimanskih zrtava od te tzv. JNA koju je Izetbegovic u trenutku dok je palila i zarila u Hrvatskoj smatrao i svojom armijom.

Kakvu je politiku Hrvatska vodila prema BiH u proteklo vrijeme i u tom kontekstu da li se sadasnji pristanak RH i Hrvata u BiH, na sporazum s Muslimanima moze smatrati zaokretom u hrvatskoj politici ili je rijec o kontinuitetu hrvatske politike? To je ono najbitnije pitanje na koje sam zelio danas dati odgovor sa stanovista hrvatske drzavne politike.

Dakle da li je rijec o zaokretu ili o kontinuitetu hrvatske politike? To je tema i u svijetu i u Hrvatskoj i svatko je interpretira ovisno o svojim politickim interesima na prvi ili drugi nacin. Da bi se nasao suvisli odgovor na to pitanje da li je rijec o kontinuitetu ili zaokretu odnosno diskontinuitetu, podsjetio bih vas na temeljne elemente hrvatske politike prema BiH u protekle tri godine a onda iz toga mozemo izvuci zakljucak tj. odgovor na prethodno pitanje. Prvi stav aktualne hrvatske politike prema BiH izrazen je jos prije izbora 1990. godine kroz stajalista HDZ-a cija politika je nakon pobjede na izborima postala drzavnom politikom. To stajaliste bilo je definirano tezom da nasuprot velikosrpskim posezanjima za BiH, hrvatski narod istice svoja povijesna, nacionalna, etnicka, prostorna i politicka prava u BiH. I da ukoliko Milosevic pokusa aneksiju BiH prikljucenjem »velikoj srbiji«, da ce hrvatski narod postaviti pitanje svojih prava i povijesnih i etnickih i politickih u BiH. Iz tog temeljnog stava kasnije je proizasla cjelokupna hrvatska drzavna politika prema BiH. Spomenuo sam kako smo u ljeto 1990. zajedno sa Slovencima nudili i BiH da kontra Milosevicevom pokusaju unitaristickog preuredenja jugoslavije, zapravo pretvaranja i formalno cijele Jugoslavije u »veliku srbiju«, da zajedno ponudimo konfederalni ugovor. Vodstvo BiH to je odbilo. Kada su provedeni izbori u BiH, odmah su poceli razgovori o sudbini, statusu i unutarnjem uredenju BiH, kakva treba biti njezina sudbina, buducnost, unutarnje ustavno uredenje. Raspisan je i referendum u BiH. Temeljno pitanje tog referenduma bilo je opstanak BiH kao cjelovite drzave ili ne. U tom referendumu presudnu rijec dali su upravo Hrvati u BiH, glasujuci za opstanak BiH kao cjelovite i suverene drzave. Poznato vam je da Muslimana u BiH ima 40 posto, a da su Srbi plebiscitarno bili protiv. Dakle Hrvati i Muslimani zajedno glasovali su na tom referendumu za opstanak BiH kao cjelovite drzave. Slijedom takvih rezultata na referendumu, Hrvatska je bila prva drzava koja je priznala BiH kao suverenu drzavu i pomogla Hrvatima i Muslimanima da se naoruzaju u obrani od srpske agresije, u pocetku cak unatoc protivljenju Alije Izetbegovica.

Prvi oruzani odredi, i hrvatski i muslimanski, stvoreni su i organizacijskom i svekolikom logistickom potporom iz Hrvatske. Nazalost pripreme Hrvata za obranu od srpske agresije u BiH nije slijedila sluzbena muslimanska politika u BiH. To je bio razlog sto je jugoslavenska, odnosno srpska vojska u vrlo kratkom vremenu uspjela zauzeti cijelu istocnu Bosnu, veliki dio drugih prostora u BiH i okupirati gotovo 70 posto teritorija BiH. A okupacijom 70 posto BiH od strane Srbije, Hrvati i Muslimani koji cine 70 posto stanovnistva u BiH satjerani su na ostatak, na 30 posto teritorija. U tom trenutku i u tim okolnostima dolazi do tragicnog hrvatsko-muslimanskog sukoba.

Muslimani, kao i neki drugi cimbenici tvrdili su da je do sukoba doslo jer toboze Hrvatska vodi politiku razbijanja BiH i podjele BiH sa Srbijom. Da li je tomu bilo tako? Vec sam prethodno govorio o elementima hrvatske politike prema BiH, da smo jedini mi imali svoga veleposlanika u Sarajevu i da smo bili prvi koji smo priznali BiH i da su Hrvati bili ti ciji su glasovi presudili na referendumu u korist cjelovitosti BiH. Medutim Srbi su okupirali 70 posto BiH, svijet na to nije ozbiljno reagirao i zapravo je presutno odobravao genocid Srba nad Muslimanima, a diplomacijom, sto bi se reklo ispod zita, odvracao Hrvate od suradnje s Muslimanima. Vodila se jedna licemjerna politika. S jedne strane se kao jako brinulo za genocid nad Muslimanima a s druge strane ni Europa ni Amerika nisu zeljele stvaranje muslimanske drzave u BiH i nisu bile spremne zastititi Muslimane od Srba. Odvracali su i nas od suradnje s Muslimanima. Navest cu vam jedan primjer: u istom danu od iste, jedne od najutjecajnijih zemalja u svijetu dosla je poruka da se Muslimanima ne smije dati niti jedan metak i druga poruka da se s Muslimanima mora ici u cvrsti savez. Od jedne te iste politike. I kada se jednom bude istrazivala politika svijeta prema muslimanskom pitanju u BiH, mozda ce to biti antologijski primjer dvostruke politike tj. dvostruke odnosno licemjerne diplomacije.

Do hrvatsko-muslimanskog sukoba doslo je i zbog jedne fatalne Izetbegoviceve zablude. On je naime smatrao da teritorije koje su okupirali Srbi moze nadoknaditi otimanjem povijesnih hrvatskih podrucja. Ponovit cu jos jednom od tog sukoba koristi je imao samo srpski agresor. Zasto? Iz dva temeljna razloga. Zato jer s jedne strane hrvatsko muslimanskim sukobom u BiH rat i dobiva atribut gradanski. Vise se ne govori o srpskoj agresiji vec o gradanskom ratu u kojem ratuju svi protiv svih. Srbi gotovo prestaju ratovati. Oni staju na granice okupiranih podrucja i gledaju sukob Hrvata i Muslimana. U ljeto 92. god. predsjednik Tudman ponudio je Izetbegovicu sporazum koji nije bitno drugaciji od ovoga koji je sad potpisan u Washingtonu: o politickoj, medudrzavnoj i vojnoj suradnji Hrvatske i BiH. Kad su nas prije mjesec dana optuzili za nazocnost nasih regularnih postrojbi u BiH prvi sam put obznanio javnosti i pokazao cak i tajni sporazum koji je bio potpisan izmedu predsjednika Tudmana i Izetbegovica o vojnoj suradnji barem u onim pogranicnim predjelima. U okolnostima jedne nejasne i konfuzne politike Izetbegovica, u okolnostima 70 posto okupiranog podrucja u BiH od strane Srba, u okolnostima stvaranja tzv. srpske republike u BiH, sto je preostalo Hrvatima? Preostalo im je organizirati se maksimalno na pretezito hrvatskim teritorijima i braniti se.

I sad dolazimo do kljucne tocke koja govori o konfuznosti politike Izetbegovica. U rujnu prosle godine kada je potpisan sporazum izmedu Hrvatske i BiH, odnosno predsjednika Tudmana i Izetbegovica o prijateljstvu i suradnji izmedu Hrvatske i BiH nakon tri dana Izetbegovic potpisuje sporazum sa Srbima, u kojem se slaze da se Srbi iz BiH prikljuce Srbiji. Zapravo rusi prethodno potpisani sporazum s Hrvatima.

Zasto je Alija potpisao taj sporazum sa Srbima? Sto taj sporazum iz rujna prosle godine znaci?

Taj sporazum oznacio je da konacno Izetbegovic odustaje od BiH kao cjelovite drzave, u kojoj bi zivjela tri ravnopravna naroda: Hrvati, Srbi i Muslimani i da se odlucuje da na sto vecem teritoriju dotadasnje BiH stvori samostalnu muslimansku drzavu. I zato potpisuje sa Srbima sporazum da se oni mogu odvojiti, racunajuci da ce u ratu osvojiti teritorij koji jos uvijek drze Hrvati i da ce u jednom dugotrajnom ratu, racunajuci na sankcije protiv Srbije uspjeti povratiti veci dio teritorija koji drze Srbi, da mozda jedan manji dio teritorija Srbi prikljuce Srbiji, da par opcina zapadne Hercegovine Hrvati prikljuce Hrvatskoj i da na ostatku BiH on stvori samostalnu muslimansku drzavu. U takvim okolnostima nije bilo moguce postici sporazum kakav je postignut prije desetak dana u Washingtonu.

Sad cu objasniti zasto su se tek sada stvorile okolnosti da se takav sporazum potpise. Cijelo vrijeme trajanja dvostrukih pregovora, spomenuo bih tzv. Vance-Owenov plan i u tom kontekstu pitanje i prigovor koji se cesto cuje prema hrvatskoj drzavnoj politici, zasto je Hrvatska sve olako i prva potpisivala? Mi smo potpisali prvi kada je jos Kutiliero vodio razgovore za kantonalno uredenje BiH, potpisali smo Vance-Owenov plan i potpisali smo plan stvaranja BiH kao unije triju republika. Da li je to predstavljalo slabost hrvatske politike, olako prihvacanje bilo cega ili nesto drugo? Niti je bila rijec o slabosti niti o kratkovidnosti vec o procjeni igara koje su se vodile na najvisoj razini. Hrvatsku se htjelo posto poto dovesti u situaciju da je se okrivi za neuspjeh razgovora u BiH, da bi onda snosila posljedice. U takvim okolnostima Hrvatska je bila jednostavno prisiljena pokazati maksimalnu kooperativnost. Jedan od najdelikatnijih elemenata u cijelom tom procesu bila je vojna pozicija Hrvata u BiH, cije su znacenje bitno odredivale hrvatske enklave u Srednjoj Bosni. S jedne strane Hrvatskoj se prijeti za slanje svakog dragovoljca - Hrvata u BiH, a s druge strane nista se nije cinilo da se zaustavi muslimanska ofenziva na hrvatske enklave. Morali smo voditi politiku i vuci poteze gotovo u nemogucim okolnostima. Prosle godine pred Bozic u Bruxellesu je potpisano primirje. Alija se vraca iz Bruxellesa i pocinje do tada najzescu ofenzivu na hrvatske enklave u sredisnjoj Bosni, racunajuci da ce do Nove godine zauzeti te hrvatske enklave i da zapravo s Hrvatima vise nece imati o cemu razgovarati. Nadao se da ce Hrvate staviti u takvu poziciju da ce morati pristati na ustupke i kod Neuma i drugdje. I da je Alija uspio u okupaciji hrvatskih enklava u BiH, onda Washingtonskog sporazuma u ovakvoj formi sigurno ne bi bilo. Jedino kriva procjena Alijina bila je ta sto je mislio da ce uspjeti, a nasa je sreca sto su Hrvati u tom kriticnom trenutku uspjeli vojno obraniti hrvatska podrucja i u Kiseljaku, Busovaci, Vitezu, Zepci itd. Doslo je do pat-pozicije, iz koje se nekako moralo iskoraciti. U takvim okolnostima a osobito pod pritiskom javnih misljenja i u Europi i SAD-u, osobito nakon onog masakra na trznici u Sarajevu napokon odlucno na scenu stupaju SAD,

odnosno NATO. Pocinje s ultimatumom Srbima da se moraju povuci iz okolice Sarajeva. Stupanje NATO-a odnosno SAD-a na scenu daje cijelom procesu sasvim nove dimenzije.

Sto je znacilo stupanje na politicku i vojnu scenu NATO-a, odnosno SAD-a? To znaci da su SAD i pod pritiskom svog javnog misljenja, nakon spomenutog masakra a i radi toga sto su SAD, kako se cini konacno definirale svoj postjugoslavenski interes na ovim prostorima. Stupanjem na scenu SAD-a, stjece se dojam da svi pregovori koji su se vodili pod okriljem Europske unije zapravo bivaju marginalizirani i stavljaju se ad acta. Kljucni moment koji objasnjava zasto je upravo sada doslo do sporazuma, jest to sto se cini da je pronadena konacna formula medunarodnog postjugoslavenskog poretka na ovim prostorima. A ta formula koju su ponudile SAD, koju ce morati prihvatiti i Europa, a sve se vise cini i Rusija, ta formula predvida ovakav sporazum Hrvata i Muslimana. O toj novoj formuli sve se vise govori kao o novoj Jalti na ovim prostorima. Ranije se cesto govorilo da postoji tajni sporazum u slucaju raspada Jugoslavije i da je podjela na Drini realna. Drina objektivno jest tisucama godina crta razdjelnica Istoka i Zapada i sigurno je da ce otprilike ta crta odredivati i u buducnosti ne samo odnose Hrvata i Srba, Muslimana i Srba, nego i odnose uopce Istoka i Zapada, katolicanstva i pravoslavlja, islama i krscanstva.

Zasto Hrvati pristaju na sporazum i da li je rijec o tomu da taj sporazum osigurava interese Hrvata i ono temeljno pitanje koje sam postavio - da li to znaci zaokret u hrvatskoj politici?

Hrvatska je oduvijek zeljela cvrsti savez s BiH, a u prvom redu s Muslimanima u BiH. Zasto do njega ranije nije doslo, vec sam govorio. Washingtonski sporazum predvida federaciju Hrvata i Muslimana u BiH i konfederaciju s Hrvatskom. Stvara se jedna konfederativna zajednica, cije granice jos nisu definitivno poznate. Sigurno je samo jedno, a o tomu je na televiziji govorio i americki veleposlanik Galbraith, da su sada na potezu Srbi u BiH. Oni imaju jednu varijantu pristupanja federaciji s Hrvatima i Muslimanima a druga varijanta je da ne pristanu na federaciju, i da stupe u jedan konfederalni ili kakav drugi odnos sa Srbijom. Ako Srbi odaberu ovu drugu varijantu, onda ce se posebno razmatrati o kojim to teritorijima moze biti rijeci. U svakom slucaju ni blizu onim teritorijima koje Srbi sad drze pod kontrolom niti onima koji su Srbima nudeni u Vance-Owenovu planu. Da su Srbi ovo ozbiljno shvatili govore i vrlo mekane izjave koje dolaze od strane srpskih politicara u BiH pa i od strane Milosevica.

Stvaranje federacije Hrvata i Muslimana u BiH omogucit ce Hrvatima BiH potpunu ravnopravnost s Muslimanima. Sva tijela kantonalna i federalna predvidaju punu ravnopravnost i paritet. Predvideno je i stvaranje zajednice kantona unutar te federacije. To znaci da ce taj preliminarni sporazum i nacrt Ustava koji se ovih dana zavrsava u Becu, zastititi interese Hrvata u BiH. Posebno je znacajno da sporazum predvida reciprocna prava Hrvata i Muslimana izvan kantona u kojima ce oni

imati vecinu. To znaci da taj federalni ugovor predvida i sva nacionalna i gradanska prava Hrvatima koji nece biti u kantonima u kojima Hrvati imaju vecinu. Najvaznije je sad u ovom trenutku da interesi SAD-a, s kojima se suglasila i Europa, idu u smjeru i hrvatskih interesa. To je najznacajnije. O tomu takoder mozemo naci potvrdu u spomenutom intervjuu M. Woernera »Danasu«, gdje on otvoreno govori o istovjetnosti americkih i hrvatskih interesa na ovim prostorima.

Sto ce Hrvatska dobiti stvaranjem federacije Hrvata i Muslimana u BiH i stvaranjem konfederacije s Hrvatskom?

U tom su paketu jamstva SAD-a. Mora se rijesiti pitanje hrvatskih okupiranih podrucja pod zastitom UN-a u RH. To rjesenje u paketu nudi zavrsetak rata, prijam Hrvatske i te muslimansko-hrvatske federacije u Partnerstvo za mir, odnosno u NATO, prijam Hrvatske u sve vazne medunarodne gospodarske i financijske asocijacije, prijam Hrvatske u Vijece Europe i zapravo stvaranje pretpostavki da se Hrvatska brzim koracima nakon ove tragedije koju smo dozivjeli okrene obnovi i svekolikom razvitku.

I na kraju dopustite mi da zakljucim: Washingtonski sporazum, potpisan od strane predstavnika hrvatskog naroda u BiH, predstavnika bosnjacko-muslimanskog naroda i Republike Hrvatske, koji predvida federaciju Hrvata i Muslimana u BiH te ulazak te federacije u konfederaciju s Republikom Hrvatskom, a pod pokroviteljstvom SAD, prijelomni je politicki dogadaj koji ce razvoju odnosa na ovim prostorima dati novi smjer i novi ritam. Nakon ovog Sporazuma nista vise nece biti kao prije. Ovim Sporazumom okoncan je tragican i nepotreban sukob Hrvata i Muslimana i otvoren je prostor da Hrvati i Muslimani u BiH zajedno s Republikom Hrvatskom do kraja poraze velikosrpskog agresora i na okupiranim hrvatskim podrucjima i u BiH.

Govor polaznicima Casnicke skole na Hrvatskom vojnom ucilistu o temi: Znacenje washingtonskih sporazuma. Zagreb, Hrvatsko vojno uciliste, 9. ozujka 1994.