1.3. BOSNA I HERCEGOVINA U NEPOSREDNOM RATNOM OZRACJU

Nakon demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj i pobjede Hrvatske demokratske zajednice, velikosrpski ekstremisti krecu u otvorenu agresiju na Hrvatsku.

Oruzane napade posebice intenziviraju u drugoj polovici 1991.godine. Srpski agresor zrakoplovima, topnistvom, tenkovima, raketnim sustavima i drugim oruzjem razara hrvatske gradove i sela, posebice Vukovar, Beli Manastir, Osijek, Vinkovce, Pakrac, Karlovac, Zadar i Dubrovnik, ali i druge. Hrvatski branitelji, noseni visokim stupnjem domoljublja, hrabroscu i srcem, zaustavljaju te napade. Agresor je ipak okupirao dio Hrvatske, predjele izmedu Knina i Karlovca, zapadnu Slavoniju, istocni dio Slavonije i Baranje te na tom prostoru uspostavio kvazi-drzavicu, tzv. Samostalnu autonomnu oblast (SAO) Krajinu.

U sijecnju 1992. godine, na prijedlog Cyrusa Wancea, mirovnog posrednika medunarodne zajednice, izmedu Republike Hrvatske i agresora potpisano je primirje.

Tijekom 1991., posebice potkraj te godine, JNA povlaci velike kolicine ratne tehnike, naoruzanja i vojne opreme iz Republike Slovenije i Republike Hrvatske te sve to, zajedno s casnickim sastavom i vojnicima, razmijesta posvuda po Bosni i Hercegovini.

Potkraj 1990.godine u Bosni i Hercegovini provedeni su visestranacki izbori. Najveci broj glasova dobile su tri nacionalne stranke: Stranka demokratske akcije (SDA - stranka muslimanskog naroda), Srpska demokratska stranka (SDS - stranka srpskog naroda), i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ - stranka hrvatskog naroda).

Novoosnovani parlament Bosne i Hercegovine, kao i drugi oblici vlasti, vec u pocetku nailaze na opstruiranje zastupnika SDS-a koji su i u parlament i drugdje zapravo usli da razgraduju i onemoguce uspostavu parlamentarne visestranacke demokratske vlasti u Bosni i Hercegovini, imajuci u vidu svoje opce ciljeve, a to je ostvarenje velikosrpske unitaristicke drzave. Velikosrpska klika u Bosni i Hercegovini, prema instrukcijama iz Beograda, predvodena Radovanom Karadzicem, predsjednikom SDS-a istodobno priprema osnove za zasnivanje srpske paradrzave u Bosni i Hercegovini, tada nazvane Srpska Republika Bosna i Hercegovina.

U tom razdoblju JNA naoruzava bosanskohercegovacke Srbe te osniva i ustrojava srpske vojne jedinice, predstavljajuci ih kao svoje pricuvne sastave. Takva velikosrpska aktivnost u svim oblastima postupno raste i kulminira koncem 1991. i pocetkom 1992. godine.

Prvi oruzani napad na Bosnu i Hercegovinu JNA je izvela potkraj 1991. godine, razarajuci hrvatsko selo Ravno, blizu Trebinja. Pocetkom 1992. godine JNA napada Kupres, Bosanski Brod, Bijeljinu, Zvornik, Bosanski Samac itd. Istodobno srpske kolovode u Bosni i Hercegovini osnivaju tzv. srpske opstine. Zatim organiziraju plebiscit srpskog naroda, nakon cega proglasavaju, mimo ustavnih i drugih zakonskih odredbi Bosne i Hercegovine, Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Za predsjednika je imenovan Radovan Karadzic, a za predsjednika tzv. Srpskog parlamenta Momcilo Krajisnik. Legalni, zakoniti referendum gradana Bosne i Hercegovine odrzan je 1. ozujka 1992. godine. Vecinom glasova gradani su se izjasnili, da Bosna i Hercegovina, u svojim dotadasnjim republickim granicama postane samostalna i suverena drzava. Na osnovi rezultata toga referenduma, medunarodna zajednica je pocetkom travnja 1992. godine Bosnu i Hercegovinu priznala kao samostalnu drzavu, cime je postala i clanicom Ujedinjenih naroda. Ne uvazavajuci cinjenicu o suverenosti i samostalnosti Bosne i Hercegovine, ni njezino medunarodno priznanje, velikosrpske vode nastavljaju otvorene vojne napade te ce u narednih nekoliko godina pociniti stravicne ratne zlocine nad hrvatskim i muslimanskim narodom, kakve Europa nije upamtila u posljednjih pola stoljeca.

1.4. Bosanska Posavina uoci srpske agresije