        
|
|
2. SRPSKA AGRESIJA NA BOSANSKU POSAVINU DATUMI AGRESIJE NA OPCINE U BOSANSKOJ POSAVINI 1. Agresija na Bosanski Brod pocela je 3. ozujka 1992.; 2.1. AGRESIJA NA OPCINU BOSANSKI BROD Agresija JNA, zajedno s paravojnim cetnickim postrojbama, na opcinu Bosanski Brod pocela je 3. ozujka 1992. godine. Branitelji su odolijevali napadima agresora sve do 6. listopada 1992., kada je cijela opcina okupirana. U zavrsnim operacijama okupacije teritorija opcine Bosanski Brod, odnosno zapadnog dijela Bosanske Posavine, neprijateljske jugo-armijske, odnosno cetnicke snage brojile su oko cetrdeset i osam tisuca vojnika, naoruzanih s vise od stotinu tenkova, nekoliko tisuca topnickog oruda, zrakoplovnom potporom itd. 3) Opcina Bosanski Brod (34 138 zitelja), u zapadnom je dijelu Bosanske Posavine. Evo njezinih naseljenih mjesta:
Opcina Bosanski Brod, prema zamisljenom velikosrpskom konceptu okupacije Bosanske Posavine, prva se nasla na udaru srpskog agresora. Primjenjujuci metode blokade rada novoizabrane demokratske vlasti, nakon visestranackih izbora, tijekom 1991. godine, srpsko rukovodstvo, na celu s predsjednikom SDS-a za ovu opcinu, Mirom Radovanovicem, stvorilo je preduvjete za oruzanu agresiju JNA. Zemljopisni polozaj sela u kojima su na istocnom dijelu opcine zivjeli Srbi, uvjetovao je pogodne okolnosti za nesmetano velikosrpsko organiziranje, vojno ustrojavanje i naoruzavanje. Uze sjediste svoje kompletne prevratnicke aktivnosti u ovoj opcini Srbi su postavili u najvece srpsko selo Lijesce. Nalazi se uz rijeku Savu, u neposrednoj je blizini Bosanskog Broda, pored regionalnog puta Bosanski Brod - Odzak. U za njih pogodnom trenutku, Srbi osnivaju tzv. "Srpsku opstinu Brod", sa sjedistem u ovom selu. Nakon uspostave primirja u Republici Hrvatskoj, od 6. sijecnja 1992. godine, velikosrpske kolovode ratnu huckacku atmosferu uzurbano prenose na prostor Bosanske Posavine. Potpisano primirje u Republici Hrvatskoj oni zele iskoristiti kako bi okupirali sto veci dio Bosne i Hercegovine, a Bosanska Posavina, koja je uz granicu s Republikom Hrvatskom, u tom smislu osobito im je znacajna. Pored toga sto im se zamisljenom okupacijom Bosanske Posavine ostvaruju planovi teritorijalne povezanosti sa zamisljenim "Zapadnim srpskim zemljama", okupatorska vojska izbija na rijeku Savu i dovodi se u povoljnu poziciju glede daljnjih agresorskih namjera prema Republici Hrvatskoj. Prostor opcine Bosanski Brod, osobito im je vazan za ove namjere. Tu se nalazio tada neostecen most preko rijeke Save, vezan za Slavonski Brod, u Republici Hrvatskoj. Ovladavanje njime, kao objektom od osobitog znacaja, za srpskog agresora bilo je itekako vazno. Osmisljeno provocirajuci ratni sukob, vojni komandanti JNA, sredinom veljace 1992. godine, salju grupu specijalaca vojne policije koja je u to vrijeme boravila u vojarni u Derventi, a dosla je iz Nisa (Srbija) u okolicu mosta u Bosanskom Brodu. Zadaca im je bila izazvati ratni sukob. Akciju je predvodio docasnik JNA iz vojarne u Derventi, Branko Ratic, koji ce se u ratnim uvjetima iskazati kao jedan od najvecih ratnih zlocinaca u ovoj opcini. Ta je teroristicka grupa tada na most ispalila veci broj minobacackih granata. Srpski agresor oruzanom agresijom na Bosanski Brod zapravo zeli ostvariti prvi dio okupacije Bosanske Posavine. Strategijom "vertikalnog odsijecanja" dijelova teritorija, djelujuci na pravcima jug-sjever, JNA je imala namjeru od cjeline Bosanske Posavine odsjeci njezin zapadni dio, iznimno znacajne opcine Bosanski Brod i Derventa. Kako bi to i ostvario, srpski agresor je vec u drugoj polovici 1991. godine namjestio odredene snage JNA, tadasnjeg 17. tuzlanskog korpusa na teren. Zapovjednistvo te operativne grupe JNA smjesteno je u selo Podnovlje, na krajnjem sjevernom dijelu opcine Doboj. Ovo selo, u namjerama okupacije zapadnog dijela Bosanske Posavine, ima izniman vojno-strateski polozaj. U neposrednoj je blizini cetvoromeda opcina Doboj, Derventa, Bosanski Brod i Modrica. Tuda prolazi magistralna cesta Bosanski Samac - Modrica - Doboj - Sarajevo, odnosno Bosanski Brod - Derventa - Seslije - Doboj - Sarajevo. Takoder je ovo zapovjedno mjesto suvremenom magistralnom cestom povezano, preko Doboja, s Tuzlom, odnosno s komandom 17. korpusa JNA u Tuzli. U neposrednoj blizini komandnog mjesta JNA u Podnovlju nalaze se i vojarne u Doboju i Derventi. Valja naglasiti jos jednu dimenziju vezanu za selo Podnovlje, prije svega s ideoloskog stajalista. U ovom selu je, naime, roden jedan od najvecih cetnickih vojvoda i prvih suradnika Draze Mihailovica, Nikola Kalabic. Ta cinjenica je, izmedu ostalog, vjerojatno trebala posluziti mladim cetnicima Ozrena i Trebave kao dodatni poticaj u ostvarivanju zamisljenih velikosrpskih ideja. Iz vojne baze JNA u selu Podnovlje, preko sela sa srpskom vecinom stanovnistva, na istocnom dijelu opcine Derventa, a prije svega preko Male Bukovice i Gornjeg Visnika, agresorska aktivnost je usmjerena prema opcini Bosanski Brod. U predratnom vremenu to se ponajprije ogledalo u velikosrpskoj indoktrinaciji lokalnih Srba, zatim podjeli naoruzanja te vojnom ustrojavanju sastava tzv. Srpske teritorijalne odbrane. Na podrucju opcine Bosanski Brod, u selima u kojima su zivjeli Srbi, JNA je osnovala vojne postrojbe na razini cete. Komanda tih srpskih formacija bila je u selu Lijesce. Za njenog komandanta, u samom pocetku, bio je postavljen Dusan Stanisavljevic, zvani Strikan, inace profesor srednje skole iz Bosanskog Broda. Najblizi suradnici u stabu cetnicke vojske su mu bili Dusan Kostadinovic, Miro Radovanovic, Nenad Ivanovic, Mico Ruzojcic, Nenad Milicic, Ignjo Jacimovic i drugi. Svoje zapovjedne ustroje cetnicka vojska imala je i u osnovanim jedinicama, u cetama. Tako je na primjer komandir cete u Vinskoj bio Pavo Stanisavljevic, a njegov zamjenik Jugoslav Ruskic. Kolovode velikosrpske agresije na tom prostoru su jos u selu Brusnici Ljubo Ninic, u Klakaru Dragan Pakic i Boro Djuric, u Brodskom Polju Grujica Kusljic, u Vrelima Milan Gavric, u Lijescu Vlado Jacimovic itd. Koordinaciju, zapovijedanje i obucavanje cetnickog staba obavljao je oficir JNA u cinu majora, koji je dosao iz Tuzle. U pripremi napada na Hrvate i Muslimane u opcini Bosanski Brod, velikosrpski kolovode doveli su i cetnicke koljace iz Republike Srbije. To su bili pripadnici paravojne skupine tzv. Srbijanske dobrovoljacke garde, "Beli orlovi". Oni su u opcinu Bosanski Brod dosli krajem veljace 1992. godine te su za svoje uporiste odabrali selo Vinska. Komandir ove paravojne cetnicke skupine bio je neki Aco Lazic iz Kragujevca, inace djelatnik MUP-a Republike Srbije, a njegov zamjenik Dragan Micic, zvani Deda, iz Kraljeva. Ideologiju ove paravojne skupine najslikovitije kazuje zapovjednik "Belih orlova", Dragoslav Bokan, ratni zlocinac, koga nazivaju “esteticarom smrti”. U intervjuima on izjavljuje: "Zao mi je mladih ustasa dok ih vodim na strijeljanje. Inace, kad vidim svoje protivnike kako mrtvi padaju, javlja mi se osjecaj srece ...”.4) Upravo ce cetnicki krvoloci citiranog vode, u vremenu koje slijedi, pociniti stravicne zlocine nad Hrvatima opcine Bosanski Brod, zajedno s domacim cetnicima. Hrvatski i muslimanski narod u ovoj opcini pravodobno je postao svjestan namjera velikosrpskih kolovoda i zapovjednika JNA. Osnovani krizni stab opcine Bosanski Brod, prateci pripreme i radnje agresora, nastojao je uspostaviti obrambeni sustav u opcini, naoruzavati ljude za obranu, ocekujuci skori napad. Napad JNA i paravojnih cetnickih postrojbi na Bosanski Brod, poceo je 3. ozujka 1992. godine iz Lijesca, preko prigradskog naselja Brodsko Polje. Cilj agresora, u tim pocetnim nasrtajima, bio je okupacija sjevernog dijela grada i zauzimanje mosta na rijeci Savi. Do oruzanog sukoba doslo je na je lokalitetu "Semafori". Taj cetnicki napad je odbijen, a neprijatelj potisnut. Bio je to prvi poraz agresora na ovom ratistu, a i u Bosanskoj Posavini. Kompletirajuci svoje sastave u ovoj opcini, JNA je 21. ozujka 1992. godine dovela oklopni bataljun iz Vranja, iz Republike Srbije, u cijem se sastavu, izmedu ostalog, nalazilo i jedanaest tenkova. Razmjesteni su na borbene polozaje u selima Lijesce i Vinska, odakle su u narednom razdoblju sustavno granatama razarali naseljena mjesta na slobodnom dijelu Posavine. U nemoci, stoga sto ne mogu slomiti otpor branitelja opcine Bosanski Brod, srpski zlikovci su na okupiranom prostoru, posebice u selima Donja Vrela, Vinska i Gornje Kolibe, pocinili masovne ratne zlocine nad civilnim stanovnistvom, i hrvatskim i muslimanskim. Brojni civili i ratni zarobljenici, nakon dovodenja u selo Lijesce i teskog zlostavljanja, ubijeni su, a tijela su im bacena u Savu. O djelovanju cetnickih formacija na okupiranom dijelu opcine Bosanski Brod, te o nekima od ratnih zlocina na ovom prostoru govori kasnije zarobljeni cetnicki komandant Nenad Milicic, iz sela Vinska, opcina Bosanski Brod. On kaze: 5) "Ja sam u selo Vinska, opcina Bosanski Brod, gdje inace zive moji roditelji, dosao negdje 10. ili 11. 3. 1992. godine. Prije toga sam boravio u Novom Sadu, gdje sam radio. Po mom dolasku, u mom selu, kao i u susjednim srpskim selima, bila je osnovana srpska vojska, koja se tada zvala Srpska teritorijalna odbrana. Ta vojska bila je formirana tako da je u svakom srpskom selu postojala vojna formacija razine cete. Svaka je imala svoju komandu, a za sela Vinska, Lijesce, Unka, Gornji Klakar i Donja Vrela formirana je komanda vise razine koja je bila u selu Lijesce. Po dolasku u svoje selo, zapazio sam da u njemu i ostalim nasim selima borave pripadnici formacije “Beli orlovi” iz Srbije. Oni su bili u maskirnim odorama. Od naoruzanja posjedovali su automatske puske. Njihov zapovjednik bio je Aco Lazic, rodom iz Kragujevca, po prilici dvadesetpetogodisnjak. Prema mojim saznanjima radio je u MUP-a Republike Srbije. On je na glavi nosio crvenu beretku. Koliko se mogu sjetiti, medu pripadnicima formacije “Belih orlova” nalazili su se i Dragan Micic, zvani Deda, iz Kraljeva, Cedo Milovanovic iz Kraljeva, Zeljo Bugarov iz Beograda (on je poginuo u tijeku rata u Lijescu, nakon cega je prebacen u selo Podnovlje, a odatle helikopterom JNA u Beograd), Danijel Augustinovic iz Kragujevca, neki Predrag, zvani Raka, iz Kraljeva, stanovita Jasna Corkovic, takoder iz Kraljeva, i drugi. Nakon nekog vremena, “Beli orlovi” u svoje su postrojbe primili u oko stotinu mladica, Srba iz nasih sela. Ja sam takoder usao u sastav jedne desetine ove formacije. Oni su s nama u pocetku izvodili obuku. Inace, zapovjednik srpske teritorijalne odbrane na podrucju opcine Bosanski Brod, sa sjedistem u Lijescu, bio je Dusan Stanisavljevic zvani Strikan. Svi pripadnici srpske teritorijalne odbrane bili su naoruzani, a oruzje su dobili od JNA. Na nas prostor je 21.3.1992. godine dosao oklopni bataljun JNA iz Vranja, iz Srbije, s tenkovima. Jedan broj tenkova iz ovog bataljuna bio je razmjesten u mom selu, u Vinskoj, zajedno s komandom, a drugi u selu Lijesce. Obuku formacija srpske teritorijalne odbrane na podrucju Bosanskog Broda obavljali su oficiri JNA iz Dervente i Doboja, kapetani Misljenovic i Gavric, te vojni policajac Sljuka. Od domacih kadrova, obuku su izvodili komandiri: Vlado Jacimovic, Marko Grabovac, Nenad Sukurina i drugi. Zelim naglasiti da su “Beli orlovi” bili posebno ekstremnog ponasanja. Zlostavljali su hrvatsko stanovnistvo koje je zivjelo na nasem prostoru, pljackali imovinu, posebice skupocjene alate i elektronske uredaje koje su potom odvozili u Srbiju. “Beli orlovi” zarobili su 25.3.1992. godine, stanoviti broj Hrvata te ih doveli u omladinski dom u selo Lijesce, gdje se nalazila nasa komanda. Nakon dva do tri dana sreo sam Dragana Micica, zamjenika komandira “Belih orlova”, te mi je on ispricao da su oni sve zarobljene Hrvate odveli na rijeku Savu i pobili ih. Takoder mi je rekao da je s njim, prilikom ubojstva ovih ljudi bio i Zivko Krivosija, takoder pripadnik formacije “Belih orlova”. Krajem sestog mjeseca 1992. godine ja sam se prikljucio tzv. Vucjackoj brigadi koja je djelovala na nasem prostoru. Komandant te brigade bio je Mladen Oljaca, aktivni major JNA. Za komandanta cetvrtog bataljuna ove brigade imenovan sam 2.7.1992. godine. Na toj duznosti sam ostao negdje do sredine listopada 1992. godine. Moj bataljun je brojio oko cetiri stotine ljudi, a drzali smo bojisnicu prema Bosanskom Brodu. Zamjenik mi je bio Marko Grabovac, a pomocnik za poslove sigurnosti Marko Vidic, penzionirani policajac. Pored ubojstava koje sam vec naveo, poznat mi je jos jedan broj ratnih zlocina koje su pocinili pripadnici srpskih vojnih formacija nad Hrvatima na podrucju nasih sela, odnosno na podrucju opcine Bosanski Brod. Tako znam da je Nebojsa Ignjatic, zvan Kemo, star oko trideset godina, iz Gornjih Vrela, ubio Hrvata Iliju Rasica. Takoder znam da su Jovan Marijanovic, zvan Golubanov, i drugi Jovan Marijanovic, sin Vladin, ubili svoje susjede Hrvate kojima ne znam imena. Poznato mi je da je pripadnik srpske teritorijalne odbrane, prezimenom Sljuka, sin Zarkov, iz sela Gornja Vrela, ubio Hrvata Antu Dusparu, iz istog sela. Za ova ubojstva Hrvata koja sam naveo, kao i za mnoga druga, znaju i drugi Srbi s naseg podrucja ...". Nakon ustrojavanja Hrvatskog vijeca obrane, kao organizirane oruzane sastavnice opstanka hrvatskog naroda u Bosanskoj Posavini, na razini Teritorijalne obrane hrvatskog i muslimanskog naroda opcine Bosanski Brod, osnovana je 101. brigada HVO. Ova legendarna postrojba HVO je, polovicom svibnja 1992. godine, oslobodila cijelu opcinu Bosanski Brod, odnosno onaj njezin dio koji je do tada bio pod okupacijom cetnicke vojske. Nakon probijanja tzv. koridora kroz Bosansku Posavinu, od istoka prema zapadu, nakon okupacije juznog dijela Bosanske Posavine u citavoj njenoj duzini, u lipnju i srpnju 1992. godine, zatim i nakon okupacije Modrica, Odzaka i veceg dijela opcine Derventa te ponovno jednog dijela bosanskobrodske opcine, uspostavljena je obrana preostalog, zapadnog dijela Bosanske Posavine, odnosno opcine Bosanski Brod, i manjeg dijela opcine Derventa. Branitelji Hrvatskog vijeca obrane junacki su odolijevali napadima neprijatelja sve do 6. listopada 1992. godine. Desetorostruko nadmocniji jugoslavensko-armijski i cetnicki agresor u ljudstvu, a posebice u ratnoj tehnici, sustavno je razarao hrvatska sela i sam grad Bosanski Brod. Gotovo citava dva korpusa cetnicke vojske (istocnobosanski i drugokrajiski korpus), te brojne paravojne postrojbe "Arkanovaca”, “Seseljevaca”, “Belih orlova” i pripadnika raznih formacija iz tzv. SAO Krajina, danima su napadali ovaj prostor, kako bi ostvarili zacrtani plan srpske okupacije. Do 6. listopada 1992. godine, kada je ova opcina, posljednja u ovom dijelu Bosanske Posavine, okupirana, agresor ce dozivjeti i druge teske poraze. Upravo u ovom sedmomjesecnom razdoblju, pripadnici cetnicke vojske su na prostoru opcine Bosanski Brod pocinili brojne ratne zlocine nad Hrvatima i Muslimanima, ubijajuci neduzne civile i ratne zarobljenike, pljackajuci i paleci hrvatska i muslimanska sela, ruseci crkve i dzamije do temelja, a grad, Bosanski Brod, razarajuci zrakoplovima bombama i granatama. U obrani ovog dijela Bosanske Posavine branitelji Hrvatskog vijeca obrane ispisali su najkrvaviju ratnu epopeju hrvatskog naroda u ovom ratu i utkali svijetli primjer za buducnost, dostojan najvecih bitaka hrvatskog naroda u borbi za svoju opstojnost. Dok je trajao rat na ovom prostoru, cetnici su uradili stravicne zlocine nad civilnim hrvatskim i muslimanskim stanovnistvom, ubijajuci neduzne ljude, pljackajuci njihovu imovinu, paleci i ruseci njihove kuce te vjerske i gospodarske objekte.
- J.M., Hrvat iz sela Donja Vrela: Tu su nas zatvorili u svlacionicu na nogometnom igralistu, u neposrednoj blizini Omladinskog doma, gdje je bilo njihovo zapovjednistvo. Nastavili su nas udarati. U jednom trenutku u tu prostoriju je usao Nenad Milicic, zajedno s nekim Trivkovicem, za kojega znam da je iz Lijesca. Nenad Milicic je bio obucen u srbijanske hlace koje su gore siroke, a dolje pripijene uz nogu. Na nogama je imao vojnicke cizme, dok je gore bio obucen u maskirnu jaknu koja je bila raskopcana. Premda nas je svu trojicu poznavao, pitao nas je kako se zovemo, a zatim nas je poceo udarati. Udarao nas je nogama, a potom pivskim bocama koje nam je razbijao o glavu. Osoba koja je bila s njim u drustvu pucala je rafalno iz automatske puske iznad nasih glava. Za vrijeme mog boravka u ovom zatvoru, vidio sam i prepoznao neke pripadnike cetnicke vojske. To su: Nedeljko Ceric iz Bosanskog Broda, njegov sin Sasa, Jovo Petrovic iz Lijesca, Zelja Milicic iz Lijesca, Miro Radovanovic iz Lijesca, Obrad Milicic iz Lijesca i Radmila Vujic. Te noci, oko sata iza ponoci, mene je, buduci da sam bio gotovo potpuno iskrvario, u osobno vozilo natovario onaj pripadnik “Belih orlova” koji je na punktu pucao u mene te me je odvezao do crte razdvajanja i rekao mi da idem kuci. Kada sam ja otisao, Matanovic i Duspara su jos uvijek bili zivi. Medutim, iste su te noci, poslije mog odlaska, ubijeni i baceni u Savu...”. - I., Hrvat iz sela Vinska: - A.J., Hrvatica iz sela Donja Vrela: Nakon toga poceli su paliti hrvatske kuce u nasemu selu. Mi smo se tada krili u podrumu kuce nasega susjeda, Srbina. Nakon nekoliko dana susjeda nam je rekla da su dobili naredbu od svog kriznog staba da vise ne smijemo dolaziti u njihovu kucu. Mjesni Srbi su u to vrijeme pljackali hrvatske kuce koje su bile napustene. Nas Hrvate, koji smo jos bili tu, zastrasivali su pucajuci pored nasih kuca. Na pravoslavni Uskrs navecer napali su nasu kucu, pucali su po njoj oko dvadeset minuta. Mi smo se sklonili u podrum. Sutra sam od jedne susjede, Srpkinje, saznala da su pucali upravo oni koje sam ranije navela kao najvece ekstremiste. Negdje u svibnju 1992. godine njihova vojska se pocela povlaciti iz Lijesca prema Podnovlju. Ponovno su njihovi vojnici dosli i pretresali nase kuce. U blizini su zivjeli Anto Jurilj, roden 1910. godine, i njegova supruga Anda, rodena 1909. godine. Sjecam se da je bio ponedjeljak kada sam vidjela Gorana Jakovljevica, mjesnog srpskog vojnika, koji je tada imao oko osamnaest godina. Prosao je putom prema kuci Jurilja. Nakon sat vremena cula sam dva pucnja iz puske. Tada sam rekla muzu da idem vidjeti sto se tamo dogodilo. Kada sam dosla pred njihovu kucu, popela sam se na verandu i vidjela njih dvoje gdje leze. Baba lezi naprijed na verandi, a djed je lezao pred vratima. Na glavu mu je bio nabijen plasticni amper. Shvatila sam da su ubijeni. Odmah sam se vratila, a u neposrednoj blizini kuce Juriljevih, na njivi, iza jednoga grma, vidjela sam da stoji receni Goran Jakovljevic. Po dolasku kuci, rekla sam muzu da moramo bjezati, da ne smijemo cekati noc jer cemo i mi biti ubijeni. Nakon kraceg vremena pred nasu kucu je dosao lokalni cetnik Goran Vukman i otjerao nas traktor. Ja i muz smo pobjegli u sumu. Tu noc smo nocili u sumi. Kada smo sutradan ponovno dosli do kuce, vidjeli smo da je sve zapaljeno i poruseno. Sve kuce Hrvata bile su zapaljene. Ja i muz smo se narednu noc ponovno skrivali u sumi. Sutradan sam ja opet otisla do kuce, dok je moj muz ostao u sumi. Nakon nekog vremena cula sam pucanj iz sume gdje se nalazio moj muz te sam se odmah vratila prema njemu. Nasla sam ga kako lezi ubijen. To je bilo 13.5.1992. godine. Sutradan, tj. 14.5.1992.g. naisla je nasa vojska u selo Vinska. Bila sam spasena. Sahranili smo mog muza i Jurilje. Moj muz je bio pogoden metkom u glavu, a baba i djed su bili zaklani. Takoder je i u njih pucano. U nasem selu, koliko ja znam, cetnici su pobili vise ljudi. To su: djed Marijan Pavic, Ana Cosina, troje Vukovica, baba Katavic, Nikica Katavic, Anto Katavic, Ivica Jekovic, Ilija Rasic, Jozo Cerikan, Franjo Matanovic, Ilija Blatancic, Ilija Duspara i Niko Duspara...”. - M.P., Hrvat iz sela Donji Visnjik: Od ekstremnijih cetnika izdvojio bih Jovana Marijanovica, zvanog Baco, Nebojsu Ignjatica, sina Dusanova, Jovana Marijanovica, sina Vladina, Dusana Trifunovica, sina Stevanova i Zorana Miljica, sina Stojkova...”. - J.K., Hrvat iz Donjih Vrela: - E.M., Musliman iz Gornjih Koliba: - P.S., Hrvat iz sela Vinska: - N.J., Hrvat iz Bosanskog Broda: 3) Izjava srpskog generala Novice Simica, komandanta
istocnog korpusa Srpske vojske, na televiziji tzv. Republike Srpske od 28. 6. 1996.g. 2.2. Agresija na opcinu Derventa Sve obavijesti oknjigama mozete dobiti putem E-Mail adrese: |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|| Povratak na vrh stranice||
Povratak na Home Page || O HIC-u || Vijesti || Usluge || |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Nakladnik: Centar za prikupljanje
dokumentacije i obradu podataka o Domovinskom ratu - Zagreb