izdavalastvo-top.gif (16358 bytes)










hic-info@hic.hr
© 1998 CIC.
All Rights Reserved

 

RATNI ZLOCINI U BOSANSKOJ POSAVINI
Dragan Lukac

 

Nakladnik: Centar za prikupljanje dokumentacije i obradu podataka o Domovinskom ratu - Zagreb
Hrvatsko kulturno drustvo "Napredak" podruzenica Bosanski Samac
Urednik: Anto Coric
Lektor: Dr. sc. Stijepo Mijovic Kocan
Korektura: Mia Plemencic
Recenzija: Duro Matuzovic, Ivo Zivkovic
Graficki urednik: Gorana Hudin
Idejno rjesenje naslovnice: Mirjana Janjic
Design naslovnice: Marcel Mijovic Kocan
Tisak: TARGA - Zagreb
Naklada: 2000
ISBN 953-6058-25-1


2.2. AGRESIJA NA OPCINU DERVENTA

Opcina Derventa (56 489 zitelja), jedna je od najvecih u Bosanskoj Posavini, i brojem stanovnika i velicinom. Na krajnjem je zapadu Bosanske Posavine, a susjedne opcine su joj: na zapadu Prnjavor, na jugu i istoku Doboj, a na sjeveroistoku Bosanski Brod. Na krajnjem sjeveru, od sela Trstenici do sela Korace, u opcini Bosanski Brod, opcina Derventa izlazi na rijeku Savu.

Sjediste ove opcine je grad Derventa (17 748 zitelja), a opcinu cine i sljedec sela:

Tablica I: DERVENTA - narodnosni sastav po popisu za 1991. g.

Promatranjem narodnosne karte ove opcine vidi se da je najveca koncentracija sela sa srpskim pucanstvom na jugozapadu, dok je muslimansko stanovnistvo bilo uglavnom naseljeno u samom gradu i njegovoj okolici. Sredisnji dio opcine, od sjevera prema jugu, bio je naseljen poglavito hrvatskim pucanstvom.

Na opcinskim visestranackim izborima 1990. g., i u ovoj opcini je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica. Za predsjednika opcine izabran je Vinko Begic (HDZ), a za predsjednika opcinske vlade Dusan Vukovic iz Srpske demokratske stranke (SDS). Od samog pocetka rada opcinskog parlamenta zastupnici te stranke trazili su teritorijalnu podjelu opcine. Predvidali su da u “Srpsku opstinu Derventa”, pored sela sa srpskom vecinom, ude i dio grada s lijeve strane rijeke Ukrine, a za sjediste su odredili naselje Cardak. Posebice znacajno uporiste za ostvarenje velikosrpske politike i njen oslonac u ovoj opcini bila je vojarna JNA u Derventi. Zvala se “Zdravko Celar”, a bila je formacijski u sastavu Tuzlanskog korpusa. Komandant je u to vrijeme bio potpukovnik Stanko Trajkovic, a njegov zamjenik potpukovnik Ljubomir Obradovic. Casnik za sigurnost JNA u ovoj vojarni bio je Petar Causanin. Smjestena je na raskrizju regionalnih cesta Derventa - Banja Luka i Bosanski Brod - Doboj. U njoj je tada bio 454. mjesoviti protuoklopni artiljerijski puk JNA, pjesadija i tenkovske jedinice. U Derventi je takoder postojao suvremeno opremljen centar za obuku bivse teritorijalne obrane opcina Bosanske Posavine. Juzno od grada nalazila se vojna baza JNA u kojoj je od 1990. godine bilo uskladisteno cijelo naoruzanje teritorijalne obrane veceg broja bosanskoposavskih opcina.

Znacajno je napomenuti da je JNA ovo oruzje 1991. u cijelosti podijelila iskljucivo Srbima, na sirem prostoru sjeverne Bosne. Vec od pocetka agresije JNA na Republiku Hrvatsku, vojarna u Derventi bila je puna srpskih rezervista, iz Srbije i iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Po potrebi, ukljucivani su na ratista u Republici Hrvatskoj, posebice u zapadnu Slavoniju. Ovi sastavi JNA stalno su izazivali razne incidente u Derventi, nasilnicki se ponasajuci prema nesrpskom pucanstvu. Takoder su stvarali ratnu, huckasku atmosferu, ucestalo pucajuci po gradu, s ciljem zastrasivanja Hrvata i Muslimana, najavljujuci skori pocetak rata. Da su te ratne najave vrlo ozbiljne potvrdili su dogadaji iz rujna 1991. godine. Naime, JNA je tada vecim dijelom svoju ratnu tehniku iz vojarne smjestila na teren. Artiljerijska oruzja, kao i druga ratna tehnika, premjestena su na lokalitete Ribnjaka, u Prnjavor, Motajicu, Lipe kod Kalenderovaca, Debelu Obalu te drugdje u derventskoj opcini. Topnicka oruzja su ukopana, a njihove cijevi bile su okrenute prema unutrasnjosti opcine. O aktivnostima JNA na tom prostoru, najrjecitije govori kasnije zarobljeni njezin rezervni casnik iz vojarne u Derventi, pricuvni kapetan Goran Popovic.

On kaze:
“Ja sam od strane JNA pozvan u rezervu 5.10.1991. godine. Sljedeceg dana upucen sam na lokaciju Ribnjak, opcina Prnjavor. Tu sam zatekao vec formiranu svoju jedinicu od tridesetak ljudi. Da bi bila jasnija moja uloga, moram objasniti formaciju kompletne jedinice JNA stacionirane u vojarni u Derventi. Naime, radi se o 327. motoriziranoj brigadi, a ona je u sastavu imala tri motorizirana bataljuna, haubicki divizijun i pozadinsku cetu. Ova jedinica vodena je pod sifrom VP 3164. U vrijeme kada sam ja mobiliziran, bile su mobilizirane i sljedece jedinice: prvi motorizirani bataljun, ciji je komandant bio kapetan prve klase Suka, iz Tuzle, laki artiljerijski divizijun i mjesoviti protivoklopni artiljerijski divizijun. Moja formacijska uloga je komandir komandnog voda u mjesovitom protivoklopnom artiljerijskom divizijunu, a cine ga komandni vod, baterija topova 100 mm T 12, i jos dvije topovske baterije, raketna baterija i pozadinski vod. Citava ova formacija treba imati dvjesta i pedeset ljudi, a moj komandni vod trideset i pet ljudi. Odmah smo u pocetku osiguravali transport naoruzanja, tehnike, streljiva i ostale opreme iz vojarne u Derventi na lokaciji Ribnjak. Tamo je, koliko se mogu sjetiti, izvezeno dvanaest haubica 122 mm, dvanaest topova-ZIS-ova od 76 mm, takoder dvanaest topova T-12 od 100 mm i oko deset malih topova 20 mm, veci broj oklopnih transportera s protivoklopnim raketama kao i vise vozila veze. Osim toga, privatnim kamionima i sleperima drustvenih poduzeca, izvozeno je pjesadijsko i artiljerijsko streljivo u skladiste u Ribnjaku. Nakon sto je sedam - osam dana izvezeno sve sto je planirano, prvi mjesoviti bataljun smjesten je u vojarnu u Derventi, samo s pjesadijskim naoruzanjem.

Kompletna jedinica topova T-12 i prva baterija bile su pod izravnom upravom 17. korpusa (tuzlanskog). Negdje u studenome u Derventu je dosla jedna veca pjesadijska jedinica iz Tuzle (ili s Ozrena, kako su govorili), koja je bila sastavljena iskljucivo od rezervista vrlo razularena ponasanja. Za vrijeme mog boravka u Ribnjaku cesto su zamjenjivana postojeca artiljerijska oruzja. Takoder u jedanaestom mjesecu iz Gornjeg Vakufa dovezeno je jedanaest topova T-12. Prostor oko lokacije Ribnjak, osiguravala je, kako su je predstavljali, jedinica lokalne teritorijalne obrane, a mnogi od njezinih pripadnika nosili su na kapama “cetiri S” ili kokarde. Ponekad su u motel na Ribnjaku dolazili pripadnici tzv. Marticeve milicije te neki vojnici koji su govorili da su pripadnici vojske Veljka Milankovica.

Od komandanta vojarne u Derventi, potpukovnika Trajkovica, dobio sam dopustenje da spavam kod kuce, a jedan ili dva dana tjedno isao sam na posao. Moja jedinica je tada pojacana s jos dvadesetak vojnika, a meni je za pretpostavljenog odreden rezervni kapetan Miso Kecman iz Bosanskog Broda.

Buduci da nisam imao puno obveza, cesto su me uposljavali za kancelarijske poslove, tako da sam upoznao oficire JNA u komandi i bio upucen u tamosnje brojne poslove, jer sam cesto prepisivao dopise za komandu 17. korpusa u Tuzli. U komandi su tada bili potpukovnik Stanko Trajkovic, (komandant iz Doboja), potpukovnik Ljubomir Obradovic, zamjenik (iz Dervente), major Sreco Sekulic (iz Dervente), kapetan prve klase Nedeljko Stajcic, nacelnik za intendantske poslove, kapetan Andrija Peuzes, komandir pozadinske cete, kapetan Dorde Misljenovic, referent za opskrbu, kapetan Bocic, sef garnizonske ambulante, rezervni kapetan prve klase Stojakovic, komandir cete veze. Jedno vrijeme u vojarni su boravila i dva kapetana koji su dosli iz Slovenije, Pavlica i Topalovic. Cesto je dolazio i kapetan prve klase Stamenko Ilic, koji je inace u penziji, ali pouzdano znam da je koordinirao rad na osnivanju srpskih jedinica teritorijalne obrane u Kalendetovcima, a mozda i u drugim mjestima. Nakon nekog vremena Srbe iz Kalenderovca, Trstenaca i Bosanskih Luzana vidao sam uniformirane, a imali su i vojna vozila.

Kada sam jednom isao obici Ribnjak, preko Kalednerovaca, vidio sam u selu Detlak, u dvoristu poljoprivrednog dobra, sest haubica 122 mm. Kako sam saznao, tom jedinicom komandirao je rezervni kapetan prve klase Ljubo Kalaba iz Prnjavora. Kasnije sam vidio da je za tu jedinicu dolazilo vozilo po hranu u vojarnu u Derventi. Negdje u sijecnju 1992. godine prva ceta prvog motoriziranog bataljuna napustila je vojarnu i bila razmjestena u selo Zboriste. Tom cetom, koliko se sjecam, komandirao je kapetan Mikic iz Prnjavora.

Jednom prilikom kapetan Misljenovic me zamolio da mu dam nekoliko ljudi za utovar. Kasnije sam saznao da je utovarena municija za minobacace 82 mm, na podrucje Tristenica. Kad je vozilo krenulo, za njega je zakvacen jedan minobacac od 82 mm.

U nekoliko navrata davao sam ljude i vodniku Novakovicu, za pomoc, kada je vozio opremu za jedinice u Kladnju i, cini mi se, u okolici Odzaka. Mislim da se radilo o uniformama. Redovno su mjesecno u komandu 17. korpusa u Tuzli odasiljani izvjestaji, a ja sam ih ponekad prepisivao na stroju. Iz tih izvjestaja dalo se vidjeti da je oprema i naoruzanje iz skladista JNA u Derventi podijeljeno jedinicama koje su osnovane prema nacelu srpske teritorijalne obrane. U izvjestajima komandi 17. korpusa dostavljano je i brojno stanje tih jedinica. Naoruzanje i oprema haubickog divizijuna iz jedinice u vojarni u Derventi, prema izvjestaju komandi 17. korpusa, bilo je predano jedinici srpske teritorijalne obrane u Kalenderovcima. Tako je polovinom sijecnja 1992. godine brojno stanje jedinica koje su bile pod zapovjednistvom vojarne iznosilo negdje oko tisucu i dvjesto ljudi, zajedno s “teritorijalcima”, a u samoj vojarni je bilo izmedu petsto i sesto ljudi, ukljucujuci i rezerviste iz Tuzle. Kako sam ranije rekao, u vojarni je cijelo vrijeme, od pocetka, bila stacionirana i jedna jedinica mjesovitog protuoklopnog divizijuna iz sifre VP 6510, pod izravnim zapovjednistvom tuzlanskog korpusa. Ovoj jedinici, pred sam kraj sijecnja 1992., pridodana su i cetiri oklopna vozila, tzv. prage, koje su dovezene iz Tuzle, a bile su opremljene protuavionskim topovima od 30 mm...

Kao sto sam naveo, cesto sam prepisivao izvjestaje i brzojave zapovjednistva tuzlanskog korpusa pa sam jednom bio u prilici vidjeti zahtjev koji je potpisao potpukovnik Trajkovic, u kojem se trazi da se u Derventu posalje dodatna oprema (kreveti, deke i slicno), a od naoruzanja je trazena tenkovska jedinica...

Od ljudi koji su cesce posjecivali vojarnu u Derventi za vrijeme mog boravka, mogu navesti Andriju Bjelosevica, nacelnika Centra sluzbi sigurnosti iz Doboja, Novaka Novica, bivseg nacelnika SUP-a u Derventi, dvojicu ljudi koji su se predstavljali kao pripadnici sluzbe drzavne sigurnosti iz Doboja, a dolazili su i drugi.”

Ubrzano se naoruzavaju lokalni Srbi opcine Derventa i osnivaju srpske vojne formacije. JNA koristi i svoje helikoptere za dovoz oruzja u sela Velika Socanica i Gornja Lupljanica. Traktorima se dovozi oruzje u sela Agici, Miskovci i Trstenici, a ovakve je konvoje uvijek pratila vojna policija JNA. Posebno naoruzavanje Srba u gradskom naselju Cardak u Derventi organizirali su Mitar Trivanovic, rezervni kapetan JNA i Risto Stolic, policajac u mirovini. U takvim uvjetima, hrvatski i muslimanski narod, nuzno se samoorganizirao osobno i grupno, tajno se naoruzavao, pripremajuci se za obranu od velikosrpske agresije koja je bila sve ocitija.

Najveci broj celnika SDS-a, i drugih velikosrpskih ideologa u ovoj opcini vec od srpnja 1991. godine, bio je unovacen medu rezerviste vojarne u Derventi. Od casnika JNA dobivali su upute i zadace o djelovanju na terenu. U tome su se posebice isticali sljedeci velikosrbi: Novak Novic, bivsi nacelnik policije, Slobodan Bilic, odvjetnik, Goran Popovic, direktor Derventskog lista i radiopostaje, inace pricuvni artiljerijski kapetan, Petar Andric, geometar, pricuvni major, Stojan Tatic, nacelnik civilne zastite, Milovan Bjelosevic, profesor, predsjednik SDS-a, Drasko Odic, novinar, Nebojsa Preradovic, novinar, i drugi.

Tijekom veljace 1992. godine u vojarnu JNA dosla je veca skupina Marticevaca, iz tzv. SAO Krajine. Bili su smjesteni u srednjoskolski centar, u neposrednoj blizini. U suradnji s domacim cetnicima poceli su pljackati ljude i otimati im vozila, posebice na putu Derventa - Bosanski Brod, u selu Bosanski Luzani.

Ove cetnicko-marticevske skupine su 15.ozujka 1992. godine, uhitile Hrvate Vladu Barisica iz sela Modran i Ivicu Katavica iz sela Komarice. Katavic je ubijen, a vozilo im je oteto. Nesto kasnije, 25. ozujka 1992. godine, “Kojoti”, pripadnici specijalne vojne policije JNA koji su u Derventu dosli iz Nisa, a predvodio ih je Branko Ratic, uhitili su rukovodstvo Hrvatske demokratske zajednice opcine Derventa, na celu s predsjednikom Ikom Stanicem. Priveli su ih u vojarnu, ali su, nakon odredenih politickih intervencija, oslobodeni. Ista ta skupina u dva je navrata opkolila Policijsku postaju u Derventi. Potkraj ozujka 1992. godine, vecina Srba, svoje je obitelji iselila iz Dervente, sto je bio pouzdan znak da ce uskoro uslijediti napad na grad. Ozbiljnije ratno provjeravanje u ovoj opcini srpski ekstremisti izveli su vec 26. veljace 1992., kada su iz sela Mala i Velika Socanica otvorili minobacacku vatru na selo Misince. Imajuci u vidu da je opcina Derventa, zajedno s opcinom Bosanski Brod, prema velikosrpskom planu okupacije, cinila teritorijalnu cjelinu, nakon vertikalnog odsjecanja ovog dijela Bosanske Posavine, napadom na opcinu Bosanski Brod, 3. ozujka 1992. godine, Srbi su vec 4. travnja napadali i Derventu. Pocelo je jakim topnickim udarom na sam grad, ali i na druga hrvatska naselja.

Nakon napada, branitelji Dervente zasnovali su obranu u duzini od oko sto i pedeset kilometara: Bosanski Dubocac - Bijelo Brdo - Babino Brdo - Begluci - desna obala rijeke Ukrine - Kukavice - Bisnja - Lupljanica - Cer - Johovac - Komarice - Plehan - Kulina - Zeravac.

Na okupiranom dijelu opcine Derventa, i u pocetku okupacije i u nastavku rata, okupatorski su vojnici pocinili brojne ratne zlocine. Ubili su veliki broj civila, Hrvata i Muslimana, te desetine ratnih zarobljenika. Brojne gradane hrvatske i muslimanske nacionalnosti iz ove opcine Srbi su odveli u novoosnovane logore i zatvore. Svu imovinu Hrvata i Muslimana opljackali su, vecinu njihovih kuca zapalili, prema naredbama svojih zapovjednika, a samu Derventu, granatiranjem gotovo sravnili sa zemljom. Sve katolicke i islamske vjerske gradevine, posve su unistili. Posebno valja istaknuti da su cetnici do temelja srusili crkvu i samostan na Plehanu, najvecu katolicku svetinju u Bosanskoj Posavini. Ovaj su samostan i crkvu porusili pripadnici Jedanaeste dubicke brigade srpske vojske, a predvodio ih je kapetan, ratni zlocinac, Brane Mijatovic. Okupatorska srpska vlast je u mjestu Vijaka kod Prnjavora osnovala zatocenicki logor u koji je odveden najveci broj uhicenika hrvatske i muslimanske nacionalnosti s okupiranog dijela derventske opcine. Zlostavljani su na najsvirepiji nacin, a mnogi i ubijeni. U ovom je logoru 20. travnja 1992. grupno strijeljano sest osoba, gradana Dervente. Pocetkom lipnja 1992. godine u nj je iz okupiranog naselja Omeragici u Derventi odvedeno vise od sest stotina uhicenika. Neki od Dervencana odvedeni su u vojni zatvor Bare kod Doboja, gdje su mnogi od njih ubijeni.

Dug je popis cetnickih ratnih zlocina nad Hrvatima i Muslimanima u opcini Derventa. Neki od tih zlocina su zabiljezeni. Iako, u ratnim uvjetima i okupaciji, nisu posve obradeni, za brojne ipak postoje nepobitni dokazi:

- pocetkom travnja 1992.godine u selu Kuljenovci ubijene su dvije osobe, a njihove kuce zapaljene;
- pocetkom travnja 1992. godine u selu Bosanski Luzani, ubijena je jedna osoba, a druga tjelesno tesko zlostavljana;
- pocetkom travnja 1992. godine iz naselja Omeragic u Derventi, u logor Vijaka odvedeno je sedamnaest osoba. Jedna je osoba odmah ubijena, kod svoje kuce, a kuca zapaljena;
- u drugoj polovici travnja 1992. godine, od cetnickog granatiranja, u ulici XIV. srednjobosanske brigade, od granate je poginulo devet civila;
- kod Auto-kluba u Derventi od granate su, 18. travnja, poginula cetiri civila;
- kod sumske uprave u Derventi, Srbi su 19. travnja iz pjesackog oruzja ubili sest osoba;
- pripadnici cetnicke vojske, na celu s Brankom Raticem, 20. travnja 1992. su iz ulice Mladena Stojanovica u Derventi u zarobljenistvo odveli veci broj ljudi, a na licu mjesta su strijeljane dvije civilne osobe;
- iz ulice Ilije Grbica u Derventi uhiceno je i odvedeno, 20. travnja, prvo u vojarnu u Derventi a potom u logor Vijaka, sest osoba; tu su svi streljani;
- iz dijela grada zvanoga Kineska cetvrt uhiceno je i odvedeno 12. svibnja 1992. u vojarnu JNA u Derventi stotinu i sezdeset civila, sest ih je odmah ubijeno;
- pocetkom lipnja 1992. godine u selu Komarica ubijena su tri civila, a jedan 16. lipnja 1992. godine na nogometnom igralistu u selu Johovac;
- u selu Komarica, 18. lipnja 1992. ubijena je jedan civil; a jedan 25. lipnja u selu Gornja Lupljanica;
- u ulici Sandora Mihalja u Derventi ubijena su 3. srpnja 1992. dva civila;
- u ulici Ive Lole Ribara u Derventi ubijena su 3. srpnja dva civila, a 4. srpnja u Zeljeznickoj ulici u Derventi cetiri;
- u logoru Bare kod Doboja, 12. srpnja 1992., ubijene su cetiri osobe, prethodno odvedene iz Dervente;
- pocetkom srpnja 1992. godine, na lokalitetu sela Tetima, ubijeno je pet civila;
- u kolovozu 1992. godine u naselju Omeragici u Derventi ubijena su tri civila;
- potkraj kolovoza 1992. godine u Derventskom Lugu ubijeno je sedam civila, a u selu Bijelo Brdo dva;
- sredinom listopada 1992. godine u selu Donji Bozinci ubijena su dva civila.

Uhicene gradane hrvatske i muslimanske nacionalnosti Srbi su, pored tjelesnog zlostavljanja, gonili i na prinudni rad, posebice na kopanje rovova na bojisnicama, gdje ih je veci broj poginuo. Tako su, u Dugom Selu kod Modrice, kopajuci rovove za srpsku vojsku pod prinudom, poginule cetiri osobe iz Dervente.

Treba naglasiti da su srpske vlasti okupirano podrucje ove opcine potpuno etnicki ocistile od Hrvata i Muslimana. Etnicki je ovdje ocisceno oko dvadeset i osam tisuca ljudi katolicke i islamske vjere.

O pocinjenim zlocinima agresorske vojske na podrucju opcine Derventa ima svjedoka.

- I.Z., Hrvat iz Dervente:
"... Ja sam bio nastanjen u Derventi, u dijelu grada koji se zove Omeragici. Vec u trecem mjesecu 1992. godine cetnici su ovdje uzeli vlast. Srpska vojska je 23. ozujka 1992. zarobila sedamdeset civila iz naseg dijela grada. Ja sam zajedno sa sesnaest mojih susjeda odveden u Osnovnu skolu "Agic". Receno nam je da smo uhiceni po nalogu Novaka Novica i Milana Vukovica. Nakon nekog vremena odvedeni smo u Stari mlin na Vijaci, a to je na ulazu u Prnjavor. Tada nas je tu bilo sedamdeset. U ovom logoru su nas sve tukli, a najvise su tukli Ahmeta Bundavicu, koji je podlegao 11. lipnja 1992. godine. Njega su najvise tukli Dordo Radan i Milan Vukovic. Te veceri oko deset sati dosao je Vlado Budisic iz Dervente i s njim jedan nepoznat covjek te su ga tukli dok nije umro. Glavni zapovjednik ovog logora bio je neki Srbin po cinu porucnik iz Zenice. Sto se tice ratnih zlocina koje su pocinili cetnici u Derventi, dok sam ja bio na slobodi, znam pouzdano da je u naselju Omeragici Blaza Beslica, sina Petrova, u njegovoj kuci ubio cetnik Mihajlo Sainovic, zvan Mika, iz Dervente, inace njegov susjed. Isti taj mu je zatim zapalio kucu te je njegov les, zajedno s kucom, izgorio. Takoder znam da su u Omeragicima ubijeni Stevo i Anto Janota te Sefik Lupic, Himzo Prcic i Huso Jasarevic. Njih je ubio cetnik Zlato Nedic, koji je prije rata bio ugostitelj u selu Trstenci...”.

- A.M., Hrvatica iz Derventskog Luga:
"... Srbi su se u nasoj opcini poceli vrlo rano organizirati, vozili su vojne automobile i postavljali barikade. Mi Hrvati iz naseg sela nismo sudjelovali ni u kakvim akcijama, samo smo isli na posao i s posla, do zadnjeg dana. Kada je poceo rat, Srbi su dolazili u nasu kucu u nekoliko navrata, i pretresali je. U pretresima su sudjelovali domaci Srbi, susjedi, ali i meni nepoznati ljudi u vojnickim odorama. Srpska vojska je 3. svibnja 1992. pokupila sve Hrvate iz naseg sela. Odveli su nas u osnovnu skolu u Agice. Domaci cetnici su bili vani, a "Seseljevci" unutra te su stalno udarali uhicene ljude. “Seseljevci” su tada zaklali troje Dolibasica, u kuci, Antu, njegovu zenu Peru i sina Marinka, a kucu zapalili. Nakon stanovitog vremena u zatvor su doveli Hrvate Dragu i Maricu Galic. Njega su natjerali da rukama cisti WC. Dok je on to radio, oni su ga udarali cizmama u leda. Tu su nas stalno udarali. Meni su cigaretom przili ruke, razbili su mi glavu, lice mi je bilo plavo od udaraca vise od mjesec i pol dana. Na nogama imam oziljak od noza, masnice po ledima. Kada sam dosla u selo Kalenderovce, nitko me nije mogao prepoznati. Takoder znam da su tu ubili Zorana Loncara. Pucali su mu iz puske u leda. Iz Agica su nas odvezli u Kalenderovce. Tu su nas smjestili u jednu prostoriju. Nastavili su nas udarati. Udarali su cime god stignu. Ostali smo tu dvadeset i dva dana. Tada su nas odvezli u Vijaku kod Prnjavora. U ovom logoru sam ostala dvadeset i tri dana. U logoru su nemilice tukli muskarce. U pola noci nas natjeraju da pjevamo pjesme. Stalno su nas budili u noci, da ne bismo spavali. Jednog su Tabakovica izveli i jako ga udarali, mislili smo da uopce nece ostati ziv. Sutradan, kad smo imali setnju, nasi ga nose, jer ne moze ici, ne moze se maknuti. Isto su tako udarali Ivicu Zirduma. On je visok, snazan. Uvijek ga dvojica udaraju. Kad ga nisu mogli srusiti, naredili su mu da legne, a onda nastave da ga udaraju. U logoru Vijaka bili smo svi u jednoj prostoriji. To je bilo neko skladiste. Na njemu su zeljezna vrata, visoka otprilike pet metara, a uopce nema prozora. Zgrada je zidana elementima, nema stropa, nego je samo limom pokrivena. S vanjske strane zida na njega se naslanjala prostorija u kojoj su bile svinje i kokosi. Svjetla nije bilo. I danju i nocu je prava tamnica. Samo smo danju izlazili u setnju, po jedan sat. Hrana je bila jako slaba. Bilo je dana kada nismo nista dobivali za jesti. Na sedamdeset ljudi dobivali smo po kilogram i pol kruha i tri litre vode. Jednog dana, popodne, dode jedan cetnik i pita nas: "Jeste li vi krsteni?" Mi slegli ramenima i sutimo. On tada kaze da ce doci ujutro da nas krsti. Ujutro u osam sati ide on s palicom u ruci i kaze: "Evo, dosao sam da vas krstim". Prvo je otisao do babe Ljubicic, koja je bolesna i otekla lezala u prostoriji. Nju je tada udario palicom i rekao: "Hajde, krsti se". I tako sve redom. Poslije toga nas tjera da pjevamo "Od Topole pa do Ravne Gore, sve su straze generala Draze". Muskarcima su znali doci u pola noci i tjerati ih da pjevaju. Srpskih vojnika i naoruzanja u Prnjavoru je bilo jako mnogo. Vojni avioni stalno kruze. Kamioni su vozili vojnu opremu dan i noc. Ti su kamioni od 15. do 20. lipnja 1992. godine stalno vozili vojnike za Derventu. Mi smo brojali kamione. Znam da smo ih jednom nabrojali stotinu i pedeset. Dok sam bila u zatvoru u Kalenderovcima, kod nas je dolazio Medunarodni crveni kriz. Oni su se zanimali za moje opekotine i rane. Ja sam tada bila sva plava. Bilo me strah i nisam smjela govoriti. Znam da je u ovom logoru ubijen Ahmet Bundavica, on je podlegao od batina. Takoder znam da su u zatvor doveli M.B., te njegovu majku i sestru. Sestru su Miroslav Bojanic i Tihomir Stojcic, pripadnici srpske vojske, odveli u neku vikendicu i silovali. Ja sam razmijenjena 25. lipnja 1992. godine...”.

- J.S., Hrvat iz naselja Kukavice:
"... Ja sam sa svojom suprugom bio u svojoj kuci, u prigradskom naselju Kukavice na jugoistoku Dervente. Toga dana, 26. travnja 1992. godine, u nasu kucu je dosla srpska vojska i pretresala je trazeci oruzje. Bilo je dosta naoruzanih srpskih vojnika, a zapovjednik im je bio Boro Bukavica, rezervni kapetan iz Prnjavora. Nakon toga, mene i moju suprugu su uhapsili. Odvezli su nas u selo Kalenderovce, na saslusanje. Saslusavao nas je Simo Drakul, milicionar. Isti dan, oko sedam sati uvece, prebacili su nas u Prnjavor, u dvorisnu zgradu SUP-a. Tri dana tu nismo dobivali nikakvu hranu niti vodu. Zatim su nas opet vratili u Kalenderovce. Poslije toga premjesteni smo u logor Vijaka. Tu je upravnik logora bio porucnik JNA Gojko Lukic. Najokrutniji medu strazarima u ovom logoru bio je Vladimir Budisic. Vrlo cesto mi je stavljao cijev pistolja u usta, a zatim me udarao drskom pistolja po glavi. Tjerao nas je da pjevamo cetnicke pjesme. Udarali su nas svi redom. Naredivao je da tako isprebijani radimo sklekove. Najvise je udarao Ahmeta Bundavicu. Njega je udarao stapom koji je vjerojatno bio napravljen od drzala za lopatu. Od batina koje je dobio, ovaj covjek je umro. Sjecam se kada je sa saslusanja dosao zatocenik Marko Jerkovic. Bio je sav poderan i krvav, rasjecenog nosa. Miri Olujicu su prebili cetiri rebra. Znam dobro da je jedna zena u ovom logoru silovana, a poslije razmjene se bacila u bunar, ubila se...”.

- N.H. Musliman iz Dervente:
"... Ja sam pocetkom rata zivio u Derventi, u naselju Omeragici. Do pocetka vecih bojevih djelovanja u ovom naselju doslo je negdje pocetkom mjeseca travnja 1992. godine. U ovom naselju zivio je manji broj Srba, dok je u susjednom gradskom naselju Srba bilo puno vise. Odmah po izbijanju rata, lokalni Srbi su se ukljucili u cetnicke formacije. Jedan od Srba iz naseg naselja koji je rukovodio srpskim napadima, bio je po cinu kapetan, a zvao se Novo Pjeranovic, sin Dusanov. U njegovoj je kuci bila njihova mjesna komanda. Koliko se mogu sjetiti, pocetkom mjeseca svibnja 1992. godine iz naseg naselja uhiceno je sedamnaest osoba hrvatske i muslimanske narodnosti. Oni su poslije toga odvedeni u logor Vijaka kod Prnjavora. Medu ovih sedamnaest bio je i Dzevad Tabakovic, koji je odmah ubijen, a njegova kuca je zapaljena. Odveli su ih vojnici u odorama JNA. Tih je dana snajperom ranjen i Husein Spahic, a ranio ga je meni nepoznati srpski specijalac iz Nisa. Pocetkom sestog mjeseca 1992. godine, pocinje ostvarivanje etnickog ciscenja, protjerivanje osoba hrvatske i muslimanske narodnosti iz naseg naselja. Ideolozi i nalogodavci bili su i u garnizonu JNA i u gradu, a to su: Mihajlo Obradovic, komandant garnizona, Slobodan Bilic, odvjetnik iz Dervente i Novak Novic nacelnik srpskog SUP-a. Od protjeranih iz naselja Omeragici, zasnovane su dvije grupe; u jednu su izdvojeni muskarci, od osamnaest do pedeset i pet godina, a u drugu zene, djeca i starci. Ja sam bio u skupini od stotinjak muskaraca koja je sprovedena u logor Bare kod Doboja. U tom sam logoru bio petnaest dana. Kasnije sam s dvadesetak muskaraca bio sproveden u selo Dugo Polje kod Modrice. Za ovih petnaest dana koje sam proveo u logoru Bare kod Doboja, sjecam se da je jako bio pretucen Nahid Cosic. Ipak je ostao ziv. Tukli su ga meni nepoznati pripadnici cetnicke vojske i to zeljeznim sipkama i lopatama. Tijekom noci do nase grupe su dopirali stravicni krikovi osoba koje su udarali. Mi smo u selo Dugo Polje prebaceni ponajprije da bismo kopali rovove, a i zbog drugih poslova za cetnike. Uvjeti zivota bili su iznimno teski, a i odnos prema nama bio je jako brutalan. Tu smo boravili dva i pol mjeseca. Svakodnevno smo po nekoliko puta dobivali batine. Osobe koje su nas tukle nisu mi bile poznate, ali sam cuo da su to uglavnom bili tzv. kninski cetnici. Bili smo bez ikakve zastite, izlozeni svakodnevnoj psihofizickoj torturi. Negdje u osmom mjesecu 1992. godine nasa grupa je ponovno vracena u logor Bare. Tu smo oko petnaestak dana donosili razne stvari iz opljackanih obiteljskih i gospodarskih objekata s podrucja sela Kotorsko. U drugoj polovici kolovoza te godine moja grupa je prebacena u Modricu. Smjestili su nas u sportsku dvoranu. Bilo nas je oko stotinu i pedeset zatocenika. Obavljali smo razne fizicke poslove. Tu sam boravio do 23. travnja 1993. godine Poznato mi je da su u Derventskom Lugu ubijeni, u svojim kucama, Zoran Loncar, sin Stipin, Anto Dolibasic, sin Mijatov, Pera Dolibasic, zena Antina i Marko Dolibasic Antin sin...”.

- J.G., Hrvat, iz Dervente:
“U zgradu u kojoj sam stanovao u Derventi usli su 12. svibnja 1992. godine cetnicki vojnici u maskirnim uniformama. Odmah su nas istjerali sve van iz zgrade, potom su nas postrojili. Udarali su nas nogama i kundacima. Nakon toga su nas odveli u dvoriste veterinarske stanice. Tu su ubili dvojicu mladica. Jednog od njih je ubio iz pistolja Veljko Milankovic, komandant paravojne postrojbe "Vukovi sa Vucjaka". Nas je u toj grupi zarobljenih bilo oko trideset. I tu su nas tukli raznim predmetima. Nakon toga odveli su nas u vojarnu JNA u Derventi. Izdvojeno nas je petnaestak u jedan hodnik kraj trpezarije. Taj hodnik je bio namijenjen za batinjanje. Tada sam prvi puta vidio Branka Ratica, covjeka za kojega kazu da je rukovodio akcijama JNA, a shvatio sam da se njega pita za sve. Nas su postrojili, on je dosao do mene, udario me nogom pa sam se srusio na pod. Nakon toga nastavili su me udarati drugi. Neki od njih imali su u rukama nogare od stola te su njima mlatili. Kasnije su nas zatvorili u celije garnizonskog zatvora. Odmah nakon toga odveli su sina Age Memica, koga su zvali Zaba. Ubijen je. Tijekom noci mene su poveli na saslusanje kod komandanta garnizona Ljubomira Obradovica. Njega sam poznavao prije rata. Iza mojih leda stajali su vojni policajci s palicama. Nakon toga su me vratili u celiju. Svi zatocenici su krvarili od batina. Vojnim kamionima smo prebaceni u Staru Gradisku. Tu su nas strazari, po dolasku, tako isprebijali da sam pao u nesvijest. Za vrijeme boravka u zarobljenistvu slomljeno mi je pet rebara i cetiri zuba, smrsavio sam vise od petnaest kilograma...”.

- H.M, Musliman iz Dervente:
"... Ja sam 30. svibnja 1992. godine doveden u logor Bare kod Doboja. Tu smo cak i nocu izvodeni i udarani. Mene je najvise udarala neka zena, imenom Ljilja, i to vojnickim opasacem na kome je napravljena guta. Udarala je dok se ne bi umorila, a onda su nastavljali drugi. Ona mi je cesto stajala na ledima i tjerala me da radim sklekove. Jedan od cuvara u logoru bio je i Ranko Vrastanovic iz Dervente. Poslije sam bio u grupi koja je kopala cetnicke rovove na crti Ritesi - Majevac. Nama je rukovodio kapetan Ljubo Petrovic. Najvise su nas udarali srpski vojnici iz Podnovlja, Zlatko Macan i Vujadin Vukelic. Tu smo kopali rovove dva i pol mjeseca. Pri kopanju rovova poginuli su Senahid Ahmic, Vehbija, po narodnosti Albanac, Haris Eminovic i neki Nihad. Poslije smo prebaceni u Odzak, na farmu stoke, tri i pol mjeseca. Tu su nas svi udarali. Za tu klaonicu u Odzaku bio je zaduzen kapetan Mirko Aljosa. Hvatali smo tu odbjeglu stoku u hrvatskim selima. Tovarili smo dnevno po deset kamiona stoke. Veliki dio te stoke vozen je odmah za Srbiju. Poslije su nas ponovno vratili u Podnovlje. Kasnije sam razmijenjen...”.

- S.P., Musliman iz Dervente:
“...U nase naselje u Derventi, zvano Kineska cetvrt, upali su 12. svibnja 1992. godine cetnici iz tri pravca: "Beli orlovi", niski specijalci s crvenim beretkama, te "Bijeli vukovi" Veljka Milankovica, s Vucjaka, iz Prnjavora. Bili smo u svojoj stambenoj zgradi. Odmah su izdvojili Dragu Bjelkanovica, odveli ga u stan Mire Banozica i ubili ga. Po izgovoru i naglasku ovih vojnika videlo se da su iz Srbije. Postrojili su nas i oduzeli nam sve zlatne predmete i novac. Potom su nas poceli tuci. Nakon toga su nas odveli u dvoriste veterinarske stanice i zatvorili u garaze. Zapazio sam da se medu ovim cetnicima nalazio i kapetan Ivan Durin, inace iz Dervente. Izvodili su pojedince i udarali ih. Mene je jedan cetnik udarao nogarom od stola, od toga sam pao u komu. Sin Salke Halilovica, naseg sugradanina, koji je takoder bio s nama zatvoren, u jednom je momentu svojoj sestri, koja je bila u grupi zatvorenih zena i dece, dodao jednu jabuku. Cetnici su ga odmah izveli i istukli. Dosao je zatim Veljko Milankovic, komandant "Bijelih vukova", uhvatio lijevom rukom tog decaka za ovratak jakne, a zatim iz pistolja u njega ispucao cijeli sarzer. Sa mnom je bio u zarobljenistvu i moj sin. Njega su ubili automatom. Leseve su bacili u rijeku Ukrinu. Potom su nas odveli u garnizon JNA. Tu je nastavljeno zlostavljanje. Razmijenjen sam u Dragalicu 30. rujna 1992. godine. Za vrijeme boravka u zarobljenistvu smrsavio sam dvadeset i osam kilograma. Poznato mi je da su cetnici 12. svibnja 1992. godine, izmedu ostalih, u Derventi ubili Senada Huseincehajica, Ivicu Majstorovica, Dragu Bjelkanovica, Emira Cakica i jednog malog Slovenca koji je imao sedamnaest godina. Dok su nas vodili preko mosta ubili su jednu zenu i jednog muskarca, ciji identitet ne znam...”.

- M.S., Hrvat iz Pijevalovca:
"... Ja sam od cetnicke vojske zarobljen kao pripadnik HVO-a. Odmah su nam skinuli uniforme te nas po kisi u donjem rublju odveli u derventski zatvor. Tu je doslo oko pedeset pripadnika srpske vojske. Rekli su: "Vidi ustaskih svinja, imat cemo sto klat". Medu njima sam prepoznao i neke svoje bivse susjede. Nakon stanovita vremena dosao mi je u zatvor jedan srpski vojnik te mi je dao vojnicku kapu na kojoj je bila kokarda i naredio mi da je ljubim. Kasnije smo odvedeni u Racanski Most, blizu Dervente. Tu su nas zatvorili u skolu. Dosao je jedan srpski vojnik te nas uveo u jednu manju prostoriju. Tada su nam crnom vrpcom zavezali oci, a rupcem usta. Izveli su nas i vezali nam konop oko vrata, a zicom ruke na leda. Nakon toga su nas uveli u jednu supu i tu nas poceli prebijati. Udarali su nas kundacima, nogama, sakama, palicama. Poizbijali su mi zube. Kada bih pao u nesvijest, polijevali su me vodom. Kada bih dosao sebi, nastavili bi me tuci. Vojnim kamionom odvezli su nas u bazu srpske vojske na Motajici, a zatim u Prnjavor. Tu smo zatvoreni u nekakve resetke, a i dalje su nam bili vezani vratovi, oci i ruke. Bilo je jako hladno jer smo i dalje bili samo u donjem rublju. Poslije su nam skinuli poveze s ociju. Vidio sam tada da nas cuva vojna policija. Istoga dana prebacili su nas u zatvor u Gradisku. Odmah po dolasku date su nam upute kako da se ponasamo u ovom zatvoru. Receno nam je sljedece: "Kad cujete kljuc u vratima, skacete, glava dole, ruke na zid, raskoracite se i nema okretanja". Policajci koji su nas cuvali u ovom zatvoru nosili su na kapama kokarde s cetiri S. Tu su me prvi dan istukli kablom za struju koji je bio dug oko jedan metar. Udarali su me dok nisam pao u nesvijest. Odnijeli su me i zatvorili u samicu. U ovoj prostoriji sam obavljao fizioloske potrebe jer me iz nje nisu izvodili. Tu sam proveo sezdeset i pet dana. Poslije toga sam vracen u prostoriju u kojoj su bili i drugi zatocenici. Vrlo cesto smo morali pjevati srpske pjesme, zatim su nas ucili pisati cirilicom. Citavo vrijeme su me vodili na razna ispitivanja. U dva navrata su me bacili u bazen s vodom u kome se nalazila zeljezna mreza prikopcana na elektricnu struju. Taj bazen se nalazio u podrumu zatvora. Bilo je momaka koji nisu mogli podnijeti udaranja te su umrli. Iz Stare Gradiske su nas prebacili u logor na Manjaci. Nas sest stotina spavalo je u hangaru. Lezali smo na slami, a jednom dekom su se pokrivala dvojica zatocenika. Hrana je bila jako losa. Dijeljeno je jedan kilogram kruha na trideset zatocenika, a pet pasteta takoder na tridesetoricu zatocenika. Bili smo svi osisani na nulu. Tu je veliki broj zatocenika ubijen. Koliko znam, na Manjaci je bilo, u vrijeme dok sam ja tamo boravio, oko tri tisuce zatocenika. Po izlasku iz logora smrsavio sam sedamnaest kilograma. Ljudi koji su razmijenjeni bili su izlomljeni, isprebijani...”.

Tablica II: Imena nekih ljudi s podrucja opcine Derventa koje su ubili cetnicki vojnici

Imena osoba s podrucja opcine Derventa koje se vode kao nestale, a osnovano se sumnja da su ih cetnici ubili:
1. Ivka Jelavic, zena Matina, rodena 1908. g., iz sela Foce;
2. Ante Jelavic, roden 1928.g., iz sela Foce;
3. Marija Jelavic, zena Antina, rodena 1930. g., iz sela Foce;
4. Iva Jelavic, zena Matina, rodena 1928. g., iz sela Misinci;
5. Anica Aracic, rodena 1910. g., iz sela Mala Socanica;
6. Matija Carapovic, kci Pejina, rodena 1925. g., iz sela Komarica;
7. Marija Kupresak, rodena 1922. g., iz sela Mala Socanica;
8. Pero Seric, roden 1936. godine, iz sela Misinci;
9. Petar Martic, roden 1916. g., iz sela Misinci;
10. Jure Babic, sin Matin, roden 1927. g., iz sela Tunjestala;
11. Jure Karamatic, zvan Janjis, roden 1934. g., iz sela Komarica;
12. Jure Marijic, sin Ivanov, roden 1929. g., iz sela Zeravac;
13. Ante Marijic, sin Ivanov, roden 1939. g., iz sela Zeravac.

Imena dijela civila s podrucja opcine Derventa koji su poginuli od cetnickog granatiranja:
1. Mato Begic, sin Ilijin, iz sela Tetima;
2. Alija Cemanovic iz Dervente;
3. Emir Cemanovic, sin Alijin, iz Dervente;
4. Huso Krecic iz Dervente;
5. Marko Kaurin iz Dervente;
6. Arif Hadziavdic iz Dervente;
7. Husein Cehic iz Dervente;
8. Damir Cehic, sin Huseinov, iz Dervente;
9. Dinka Nakic iz Dervente;
10. Edhem Teminovic iz Dervente;
11. Edhem Haurdic, sin Zaimov, iz Dervente;
12. Mustafa Vugdalic iz sela Kukavice;
13. Miralem Beganovic iz Omeragica;
14. Mato Beslic iz Omeragica;
15. Nijaz Ahmetovic iz Dervente;
16. Omer Becirevic iz Cardaka;
17. Vinko Ivacic iz Dervente;
18. Ivan Marinic iz sela Kulina;
19. Jozo Majic, sin Pejin, iz sela Kulina;
20. Stipo Brekalo, sin Mijatov, iz sela Brezici;
21. Ibrahim Smajic iz Dervente;
22. Jela Krajinovic, kci Pejina, iz sela Susnjari.

Imena nekih pripadnika JNA i drugih cetnickih formacija odgovornih za ratne zlocine na podrucju opcine Derventa:
1. Savo Jankovic, general, komandant Tuzlanskog korpusa JNA;
2. Momir Talic, general, komandant Drugog krajiskog korpusa Srpske vojske;
3. Novica Simic, general, komandant Istocnobosanskog korpusa Srpske vojske;
4. Slavko Lisica, pukovnik, komandant Srpske vojske;
5. Stublincevic, pukovnik, komandant Operativne grupe Tuzlanskog korpusa JNA sa sjedistem u Podnovlju;
6. Stanko Trajkovic, potpukovnik JNA, komandant vojarne "Zdravko Celar" u Derventi;
7. Ljubomir Obradovic, potpukovnik JNA, zamjenik komandanta vojarne u Derventi;
8. Sreco Sekulic, major JNA;
9. Nedeljko Stojcic, kapetan JNA;
10. Ivan Durin, kapetan JNA;
11. Suka, kapetan prve klase JNA;
12. Milivoje Petrovic, pukovnik JNA;
13. Miso Kecman, rezervni kapetan;
14. Ljubo Kalaba, rezervni kapetan;
15. Stamenko Ilic, rezervni kapetan;
16. Goran Popovic, rezervni kapetan;
17. Branko Radic, vodnik JNA;
18. Veljko Milankovic, komandant paravojne formacije "Vukovi s Vucjaka";
19. Brane Mijatovic, kapetan JNA;
20. Andrija Bjelosevic, nacelnik Centra sigurnosti Doboj;
21. Dusan Vukovic, predsjednik opcinske vlade u Derventi;
22. Novak Novic, nacelnik Srpske policije;
23. Slobodan Bilic, odvjetnik;
24. Stojan Tatic;
25. Drasko Odic;
26. Nebojsa Preradovic;
27. Petar Andric, rezervni major;
28. Mitar Trivanovic, rezervni kapetan;
29. Risto Stolic, pripadnik Srpske vojske;
30. Zdravko Dekic, zvan Dzeri, pripadnik Srpske vojske;
31. Nusret Dizdarevic, rezervni kapetan;
32. Milan Vukovic, pripadnik Srpske milicije;
33. Dordo Radan, pripadnik Srpske milicije;
34. Vlado Budisic, pripadnik Srpske vojske;
35. Mihajlo Sainovic, zvan Mika, pripadnik Srpske vojske;
36. Zlato Nedic, pripadnik Srpske vojske;
37. Bogdan Perica, pripadnik Srpske vojske;
38. Radoslav Faladzic, pripadnik Srpske milicije;
39. Dusko Jovanovic, komandir Srpske milicije;
40. Luka Novic, oficir sigurnosti Srpske vojske;
41. Zoran Simic, pripadnik Srpske vojske;
42. Zoran Cecavac, pripadnik Srpske vojske;
43. Nikola Sundar, pripadnik Marticeve milicije;
44. Miroslav Bojanic, pripadnik Srpske vojske;
45. Tihomir Stojcic, pripadnik Srpske vojske;
46. Boro Bukavica, rezervni kapetan;
47. Gojko Lukic, porucnik JNA, upravnik logora Vijaka;
48. Jovanovic, kapetan JNA iz Nisa;
49. Dordo Nedic, pripadnik Srpske vojske;
50. Vid Nikolic, pripadnik Srpske vojske;
51. Dragan Predragovic, pripadnik Srpske vojske;
52. Nedeljko Malesevic, pripadnik Srpske vojske;
53. Marko Plavsic, pripadnik Srpske vojske;
54. Ranko Vrastanovic, strazar u logoru Bare;
55. Ranko Tesic, pripadnik Srpske vojske;
56. Ljubo Petrovic, kapetan;
57. Dragan Kuzmanovic, pripadnik Srpske vojske;
58. Zlatko Macan, pripadnik Srpske vojske;
59. Vujadin Vukelic, pripadnik Srpske vojske;
60. Braco Migic, pripadnik Srpske vojske;
61. Novo Pjeranovic, pripadnik Srpske vojske;
62. Zoran Ratkovac, pripadnik Srpske vojske;
63. Milan Tesic, pripadnik Srpske vojske;
64. Sasa Prosed, komandir specijalne jedinice Srpske vojske;
65. Stanko Vukmirovic, zvan Dulic, pripadnik Srpske vojske;
66. Slavko Ikanovic, zvan Sebura, pripadnik Srpske vojske.

Na kraju, treba napomenuti da su postrojbe srpske vojske, a posebice pripadnici Drugog krajiskog korpusa, te pripadnici raznih paravojnih postrojbi:

Beli orlovi, Seseljevci, Arkanovci I dr., dana 4. 7. 1992. godine zauzeli grad Derventu I okupirali veci dio opcine. Manji dio opcine, u njenom sjeverom dijelu, 103. Brigada HVO-a uspjela je braniti sve do 6. 10. 1992. godine, kad se pred naletima brojnog neprijatelja morala povuci. Od tog dana opcina Derventa je cijela okupirana.

2.3. Agresija na opcinu Bosanski Samac


Sve obavijesti oknjigama mozete dobiti putem E-Mail adrese:

knjige@hic.hr

 

|| Povratak na vrh stranice|| Povratak na Home Page || O HIC-u || Vijesti || Usluge ||
|| Projekti || Izdavacka djelatnost || Kontakti || Linkovi |
|