2.6. AGRESIJA NA OPCINU BRCKO

Kada se analizira agresija na Bosansku Posavinu koja je trajala od 1992. do 1995. godine, nedvojbeno se moze zakljuciti da je velikosrpski plan predvidio tri stupnja njezine izvedbe. Prvo je predvideno visestruko vertikalno presijecanje odnosno parceliziranje Bosanske Posavine, pravcem jug-sjever. Drugi je stupanj predvidao njezino horizontalno razdvajanje od ukupnog teritorija Bosne i Hercegovine, po duzini, probijanjem tzv. koridora, na pravcu istok-zapad. Posljednji, treci stupanj predvidao je ciscenje unutar stvorenih dzepova. Odmah po okoncanju prvog stupnja, cetnickom okupacijom hrvatskih sela Jenjic, Vidovice i Kopanice te izbijanjem na rijeku Savu, agresor je poceo ostvarivati drugi dio svoga plana. Pocelo je to 1. svibnja 1992. godine, napadom s istoka na opcinu Brcko. Opcina Brcko (87 627 stanovnika) na krajnjem je istoku Bosanske Posavine. Ona prakticno predstavlja ulazna vrata u Bosansku Posavinu, s istoka. U ukupnoj strukturi stanovnistva ove opcine najmanje je bilo Srba (18 128), Hrvata je bilo 22 252, a Muslimana 38 617 te ostalih 8 630. Hrvatsko pucanstvo uglavnom naseljava zapadni i sredisnji dio opcine.

Naselja s hrvatskim pucanstvom koja, prema mom sudu, ulaze u sastav Bosanske Posavine jesu:

U ovoj se knjizi osvrcem poglavito na cetnicku agresiju hrvatskog dijela opcine Brcko i ratne zlocine pocinjene nad Hrvatima u novoosnovanoj opcini Brcko-Ravne. Predratna atmosfera u opcini Brcko bila je ista kao i u susjednim opcinama. Vec opisano ponasanje celnika SDS-a i drugih velikosrpskih ideologa, iz susjednih opcina, bila su schema ponasanja i u ovoj opcini, inace najbrojnijoj u Bosanskoj Posavini.

Bez obzira na to sto je u opcini Brcko zivjelo samo dvadeset posto Srba, imajuci u vidu njezino znacenje za ostvarenje ukupnog velikosrpskog plana, ona je takoder bila uracunata u srpske proracune kao njihov teritorij. Kako bi to i ostvarili, srpski ideolozi su isplanirali masovni genocid nad Hrvatima i Muslimanima, a da bi to i uradili, predvidjeli su vise nacina, prije svega masovno unistavanje hrvatskog i muslimanskog naroda, masovno silovanje djevojaka i zena, te unistavanje kulturnih, duhovnih i materijalnih odrednica njihova povijesnog trajanja na ovim prostorima. Tako zamisljeno etnicko ciscenje Hrvata i Muslimana moglo se ostvariti samo ozivljavanjem srpskih kolektivnih frustracija, ozivljavanjem idola iz srpske mitologije, kako bi se na taj nacin pokrenuli valovi srpskog barbarizma koji ce, u ime navodno ugrozenog srpstva, ciniti takve zlocine kakvi nisu zabiljezeni u novijoj svjetskog povijesti. Srpska politika etnickog ciscenja svoj prakticni prikaz ima upravo na prostorima Bosanske Posavine, i u opcini Brcko.

Za agresiju na ovu opcinu JNA se posebno pripremala u svojim utvrdama, u vojarnama u Brckom (komandant je bio pukovnik Pavle Milenkovic, a casnik sigurnosti kapetan Milan Petrovic), u selu Krepsic, te u izdvojenom zapovjednom mjestu Sedamnaestog tuzlanskog korpusa, u Pelagicevu. Opcina Brcko je u svom istocnom zaledu imala jake postrojbe JNA te paravojne cetnicke postrojbe na prostoru opcine Bijeljina: “Arkanovce”, “Seseljevce”, “Bele orlove” i druge. Valja dodati da su u vojarnu JNA u Brckom mjesec dana prije agresije pristigle i paravojne postrojbe kapetana Dragana. Uvod u sam rat u ovoj opcini bilo je rusenje mostova na rijeci Savi, sto su 30. travnja 1992. godine, u jutarnjim satima, izveli cetnicki diverzanti kapetana Dragana. Prema slobodnim procjenama, na pjesackom mostu u Brckom, u trenutku diverzije, nalazilo se oko sezdeset ljudi, okrutno ubijenih njegovim rusenjem.

Sutradan, 1. svibnja 1992. godine, grad je okupiran. JNA i pripadnici paravojnih postrojbi zauzeli su sve vitalne objekte u Brckom. Muslimani i Hrvati iz grada bjeze u okolna naselja: u Palanku, Brku, Rahic, Zovik i druga. Nazalost, mnogi Muslimani i Hrvati kasno su shvatili namjere srpskog agresora te su ostali u okupiranom gradu da bi vrlo brzo postali bespomocne zrtve agresora, prije svega cetnickih koljaca. U prigradskim naseljima osnovana obrana opcine Brcko oduprla se agresoru te je zaustavljeno njegovo napredovanje prema jugu.

Etnicko ciscenje Hrvata i Muslimana u Brckom pocinje 2. svibnja 1992. godine, da bi u narednih nekoliko dana, na raznim mjestima u gradu, bilo ubijeno nekoliko stotina gradana nesrpske narodnosti. (Zgrada SUP-a, hotel “Posavina”, Trgovacki centar, pored rijeke Brke, itd.). Ljudi su izvodeni iz svojih kuca i ubijani na dvoristu ili na ulici. Oni koji su prezivjeti nalete cetnika u prvom zahvatu, deportirani su u logor.

Najpoznatiji dio logora u Brckom je Luka. U hangarima i krugu ove rijecne luke Muslimani i Hrvati masovno su likvidirani. Prema jos uvijek neutvrdenim tocnim pokazateljima, tu je na najbrutalniji nacin ubijeno oko tri tisuce ljudi. Izmedu ostalog, ubijalo se i masovnim strijeljanjima. Tijela ubijenih su bacana u Savu ili su kamionima odvozena u svinjogojske farme i drugdje, te bagerima zatrpavana u masovne grobnice.

Izmedu ostalih, najpoznatiji cetnicki zlocinci su Goran Jelisic, zvan Adolf i Ranko Cesic (obojicu je Medunarodni sud za ratne zlocine vec optuzio!), Monika Ilic, kci Borina, te Rajko Rajcic. U sportskoj dvorani “Partizan” koja se nalazi u samom sredistu grada, posebice prvih dana okupacije, Hrvati i Muslimani su takoder likvidirani. Civili su dovodeni u dvoranu, zlostavljani, muceni i ubijani. Kasnije je jedan broj osoba iz Brckog (njih oko tisucu) odveden u logor Batkovic, gdje su takoder zlostavljani i ubijani. U mucenju logorasa i likvidacijama u ovom logoru posebice su se isticali Fikret Piklic, Dzemal Zahirovic, zvan Spajzer, (zatocenike je ubijao udarcem kamena ili lomljenjem kraljeznice), Gligor Zoric, Veselin Nikolic i drugi. Poseban zlocin u ovom gradu je silovanje nesrpkinja, zena i djevojaka. Masovnost i nacin silovanja svjedoci da se nedvojbeno radi o sustavnom, unaprijed planiranom, politicki motiviranom spolnom nasilju kao posebnom obliku genocida.

Poznato je da je odmah nakon okupacije grada u kavani Vestfalija otvoren bordel, u koji su dovodene nesrpkinje iz Brckog zbog izivljavanja cetnickih zlikovaca. Tu je zlostavljan nesrpski zenski etnos, unistavan na najsvirepiji nacin (odsijecanjem dojki, masakriranjem tijela...). Vecina tih zena je nakon perverzija nad njima ubijana, kako bi se izbrisali tragovi ovih morbidnih zlocina. Gole nesrpkinje na ulicama Brckog, stravicni krici iz Vestfalije, ono je sto pamte ocevici, kao uspomenu na te dogadaje i na to apokalipticno vrijeme i neljude. Slicni oblici morbidnog spolnog nasilja su uoceni i u dijelu logora Luka. Neke se od prezivjelih djevojaka i zena nikad nece oporaviti od prozivljenog soka. Mnoge od njih su dugo zadrzavane u zatocenistvu kako ne bi mogle prekinuti trudnocu. Time se svjesno pokusala produbiti trauma ovih zena, njihovih obitelji i sire drustvene sredine. Znakovito je da se uzrok takvog ponasanja cetnika javlja u kulturno-politickom kodu, koji je zaveden u kolektivnoj memoriji, a koji se obnavlja kroz mitologiju i rituale (nosanje “mostiju” Cara Lazara u predratnom vremenu po sirem prostoru bivse Jugoslavije), te se to u odredenom trenutku instrumentalizira za aktualne politicke ciljeve. (Govor Slobodana Milosevica na Gazimestanu 1989.g.). Time je ponasanje cetnika odredeno kao zlocinacko i perverzno, a jednaka je logicka konzekvenca i ciljeva velikosrpske politike. Zadaca je te politike zapravo bila proizvesti kolektivno ludilo Srba, ozivljavanjem kolektivnih mitoloskih frustracija, kako bi se pocinili masovni zlocini nad nesrpskim narodima koje bi populacijski reducirali i ucinili ih politicki i kulturno nebitnim cimbenicima te proizveli toliku mrznju koja bi onemogucila svaki suzivot.

O dogadanjima i zlocinima cetnika u Brckom, izdvajam samo neke izjave svjedoka.

- R.B.- 01, zatocenik logora Luka:

“... Te veceri u jednom od hangara logora Luka ostalo je nas deset. Cetnici nisu nista htjeli govoriti, ali smo pretpostavljali da ce se nesto gadno dogoditi. Istjerali su nas sve van, naredivsi nam da skinemo ono malo traljave odjece sa sebe i poceli nas tuci. Jedan mi je rekao da se ne bojim, jer ce nas te veceri pobiti. Nakon pet minuta dosla je Monika i rekla mi da se obucem i odem u hangar. Ostali su ostali. Cuo sam jauke, onda i pucnje. A nakon toga i cudesan Monikin smijeh. Pokusao sam zaspati, ali nisam uspio. Sutradan je dosla Monika, ta djevojka-monstrum, rekla mi da odem pokupiti mrtve iza hangara i da se vratim. Otisao sam iza hangara i ugledao ljude bez oci, nogu, ruku, i drugih dijelova tijela. Pogledao sam okolo. Nigdje nikoga nije bilo. Nisam oklijevao. Skocio sam u Savu i zaplivao ...”.

- R.B.- 02, iz Brckog:

“...Nas tri muskarca i dvije zene sklonili smo se 5. svibnja 1992.godine u podrum kuce u kojoj smo stanovali u Brckom. Nakon stanovita vremena glas izvana rekao je da imamo tri minute da se predamo ili ce baciti bombu. Kada smo izasli, otjerali su nas pred Dom zdravlja u Brckom i cijelo vrijeme tukli kundacima. Jedna starica je pod udarcima pala i ostala lezati.

Skupljeni narod su tu razdvojili. Oko sto i osamdeset do dvije stotine muskaraca odveli su u dzamiju. Ta grupa je tu ostala cetiri dana, a ja sam vec poslije cetrdeset i osam sati prebacen na drugo mjesto. Prvu hranu dobili smo tek nakon dva dana. Kazna i za najmanju primjedbu bila je od udaranja batinom po dlanu do odsijecanja uha, nosa ili skakanja sa stola na grudni kos.

Mladic, Musliman, kojeg su u gradu zvali Sarajka, razapet je na kriz usred grada. Nakon dva dana sto do sto i dvadeset ljudi odveli su u restoran poduzeca Laser. Nocu je dolazio cetnik kojeg su zvali Ranko, star oko trideset godina. Prozivao bi ljude po prezimenu i pred zgradom ih klao. Strazari bi trazili da legnu na zemlju tako da nam nisu vise bili na vidiku. Kada bi oni otisli i kada smo se mogli primaci prozoru, vidjeli smo mrtve ljude prerezana vrata. U susjednoj prostoriji do restorana bilo je desetak zena razlicite dobi. Taj Ranko, iz sela Potocari, silovao je zenu, majku dvoje djece. Bila je prisutna i njezina majka. Nocu 7. svibnja 1992. prebacen sam u logor Luka. To je bio carinski skladiste s prozorima visokim cetiri metra. Stakla su bila razbijena. Sedam dana smo sjedili na betonu, gusto stisnuti. Ljude iz SDA i druge, prezimenom su prozivali, po trojicu, da izadu, nakon cega smo culi tri metka, a oni se vise nisu vracali.

Inace su sve radili u simbolici broja tri, kao sto se krste s tri prsta. Ja sam kroz odskrinuta vrata hangara vidio da su te ljude stavljali da bocno legnu, s glavom na plocnik blizu sahta, gdje je poslije klanja otjecala krv. Krvnici su bili iz okolice Bijeljine i iz Srbije. To znam jer su vrlo cesto, pijani, s nama nepovezano pricali. Po ekavskom dijalektu su iz Crne Trave (Srbija). Glavni koljac u ovom logoru zvao se Goran Jelisic, a on je iz okolice Bijeljine. Koljac je bio i jedan major JNA, kao i jedan kojeg poznajem od ranije kao strojovodju.

Do 16. svibnja 1992.godine, svake su veceri ubijali izmedu dvadeset i pet i trideset ljudi. Zadnji je ubijen Avdo Karic. Dosli su nocu u dvanaest sati s crvenim beretkama na glavi. Jedan od njih je rekao: “Tri dobrovoljca mi trebaju”. Zatim su ih ubili.

Poslije toga datuma prestala su ubijanja, ali smo vidjeli leseve ljudi koje su dovozili. Do 16. svibnja 1992. godine ubijene su bacali u Savu, gole, a poslije su ih spaljivali u kafileriji. Ljudi su dovozeni osobnim vozilima iz grada i u prvo vrijeme u Potocarima zatrpavani u masovne grobnice, zatim su odvozeni kamionima, hladnjacama, da bi na kraju bili spaljivani. To mjesto se nalazi na putu iz Brckog prema tvornici Interplet. Jednog dana dovezli su deset do dvadeset mladica, starih osamnaest do dvadeset godina, golih, s iscupanim spolnim organima. Imali su odsjecene i usi i nosove. Zatocenici su sluzili za utovar i istovar leseva. Cetnik imenom Ilija prijetio nam je spravom napravljenom od zice, slicnoj skarama. U donjem dijelu ta zica je savijena tako da omogucava cupanje. Od ukupno tisucu i pet stotina zatocenih u logoru, stotinu i dvadeset ih je spaseno i izaslo je na osnovi neke intervencije ili novaca. Takoder znam da je u Brezovom Polju bio otvoren logor-bordel s djevojcicama i djevojkama iz Brckog...”.

- R.B.- 03, iz Brckog:

“... Borbe oko Brckog zvanicno su pocele 1. svibnja 1992.godine. Ja sam bio politicki neutralan te, kao poslovan covjek, nisam glasovao za nacionalne stranke. U mojim odnosima je jos uvijek bilo velikog duha jugoslavenstva. Stanovao sam u zgradi koja je bila vrlo blizu vojarne JNA u Brckom. Kada je poceo rat, mi smo se krili u podrumu nase zgrade. Vidio sam da je pred garnizon JNA doslo jedanaest autobusa bijeljinske registracije, koji su pripadali nekom prevoznickom poduzecu iz Bijeljine. Iz svakog od tih jedanaest autobusa, kada su stali, izaslo je troje do petoro ljudi, u uniformama, sa subarama na glavi, s kokardama i dobro naoruzanih. Ti cetnici, koji su izasli iz autobusa postrojili su se i formirali jednu kolonu, a zatim usli u brcanski garnizon. Tu ih je tadasnja JNA svecano docekala salutiranjem, pozdravima i ljubljenjem po tri puta.

Ostali u autobusima bili su civili, naoruzani automatima. Ispred autobusa, isao je jedan kombi s velikim i jakim razglasom. Na kombiju je bila crna zastava s lubanjom, a na njoj je pisalo “Smrt balijama, smrt ustasama”. S razglasa su pustali “Mars na Drinu” i Arkanovu himnu. Nakon jedan sat, pocela je stravicna pucnjava. Trcali su i oko nase zgrade. Pucali su bjesomucno, neorganizirano, iako nitko nije pucao na njih. Vidio sam kad su osama ili zoljama gadali vodotoranj, koji je bio mozda pedesetak metara zracne linije od moje zgrade. Nakon stanovita vremena, usli su i u nasu zgradu. Na krov su postavili snajperiste koji su pucali na svakoga tko je pokusao izaci, osim na Srbe koji su svi po dogovoru nosili vrpce. U podrumu smo bili dva dana. Nakon toga su nas pronasli i izveli. Odveli su nas u garnizon. Uveli su nas u kino-dvoranu.

Tu je vec bilo dosta svijeta. Dovozili su ih sa svih strana, kupili ljude iz podruma i dovodili ih tu. Tu sam prvi put vidio “Bele orlove”. Vidio sam armiju i ljude u cetnickim uniformama. Tu sam prvi put vidio i Arkanove uniforme. Tesko je reci koliko je nas bilo u toj dvorani, jer su cijelu vecer dovodili nove ljude. Ujutro, kada je svanulo i kad je dvorana vec bila puna, kao i druge okolne prostorije, izdvojili su neke Srbe koji su bili unutra s nama i pustili ih kuci. Nakon toga razdvojili su zene, djecu i starije osobe i izveli ih. Pred dvoranu su dovezli sedam autobusa. Ukrcali su nas u njih. Bilo je negdje oko sedamsto ljudi. Odvezli su nas u neko poduzece koje se nalazi u jednom brcanskom selu.

Kad su autobusi bili parkirani, izasli su vojnici koji su nas pratili (bilo je vojnika JNA i “Belih orlova”). Izasli su na dogovor jer je pred tom zgradom, pred tim hangarima, bilo puno vojske. Pred nas autobus dosao je jedan vojnik s velikim nozem. Tada je rekao: “Evo novih balija! Evo novih ustasa!”. To je zvucalo stravicno jer uokolo je bilo svuda puno krvi. Gledao sam iz autobusa kako vuku leseve iza kojih je ostajao krvav trag. Izvlacili su ih iz te hale. Taj s nozem je rekao: “Ovdje za sad nema mjesta, puno je. Pune su dvorane. Vodi ih dalje.” Nas cuvar pita: “Gdje?” Ovaj odgovara: “Vodi ih u Partizan”. Cuvar zatim kaze: “Jedna je tura vec jucer bila u Partizanu”. Odgovor je bio: “Oni su svi smaknuti. S njima smo obavili ono sto smo trebali”. Odvezli su nas zatim u “Partizan”, u dvoranu za tjelovjezbu, u sredistu grada, kod hotela “Galeb”. Izveli su nas iz autobusa i tada su nas prebrojili. Bilo nas je devedeset i sest. Tad su nas uveli u dvoranu.

Unaokolo su bile lokve krvi. Ta krv je bila jos svjeza. Tu je bilo osamnaest leseva. Uglavnom su to bili stariji muskarci i zene. Svi prozori na dvorani su bili porazbijani. Naredili su nam da sjednemo u jedan dio dvorane. Sjedali smo pognutih glava. Tada je doslo negdje oko petnaest vojnika u maskirnim uniformama, bez kapa, imali su samo oznake “Belih orlova” na ramenu. Nitko od njih nije bio iz Brckog. Jedan se predstavio i rekao da je iz Ugljevika. Drugi je kazao da je iz Crnjelova kod Bijeljine te rekao: “Dobar dan!” Mi smo svi uglas odgovorili: “Dobar dan!” “Majku vam vasu, nije dobar dan nego pomoz Bog”. A mi svi uglas: “Pomoz Bog!” “A tako, dakle, naucili ste!” A zatim su nas poceli nasumce udarati. Udarali su nogama, kundacima i drugim predmetima.

Tada su izveli trojicu. Tukli su ih toliko da su ovi ljudi padali u nesvijest. Uvijek je tako islo, oko petnaest minuta do pola sata tuce i maltretiranja, a onda oko petnaest minuta pauze. Tjerali su ljude da se udaraju medusobno. Jednom su odsjekli usi. Tu, pred nama. Covjek je vristao, a po nama je prskala krv. Oni su se pritom smijali. Mi koji smo bili tu blizu, morali smo, prema njihovoj naredbi, lizati krv s parketa. Tad su dosli drugi vojnici s crvenim beretkama na glavi. Dali su nam tada napisanu Arkanovu himnu i naredili da je za petnaest minuta naucimo. Sljedeca tortura bila je kada je dosao Mauzer. Kada je on usao, svi ostali vojnici su se sklonili u stranu. Tada je rekao: “Ustase i balije rasirite noge”. S njim je isao jedan “Arkanovac”, imenom Dragan, koji je bio iz Beograda. On je tada vojnickom cizmom udarao ljude izmedu nogu, u testise.

Negdje predvecer dosla je jedna grupa zena, djece, staraca, ali je bilo i mladih ljudi. Njih su smjestili u drugi dio dvorane, te nas je od njih dijelila mreza za odbojku. Prvu zenu koja je bila s dvoje djece, jedan od cetnika je pitao: “Koje ces od ove djece da ti ubijem?“ Ona je sutjela. U jednom trenutku je dosao Mladen Jaksic, zvan Tuba, iz Brckog. Pitao je da li je tko spreman dati zivot za srpsku drzavu. Mi smo sutjeli.

Zatim je prozvao osam Cigana koji su bili medu nama. Izveo ih je ispred dvorane i strijeljao. Jedan dan su trazili tri dobrovoljca te sam se i ja javio. Izveli su nas i odveli u hotel Galeb. Tu je bilo mnogo vojske. Bilo je mnogo vozila. Najvise ih je bilo iz Valjeva i Beograda. Tu smo utovarali leseve u hladnjacu. Kad smo ih sve pokupili, hladnjaca je bila puna leseva. Torture i masovna ubojstva su se nastavili. Imao sam srecu da izadem iz ovog pakla i da odem u razmjenu ...”.

- R.B.- 04, iz Brckog:

“... U Brckom sam ostao jer sam vjerovao da me nece dirati, ali 6. svibnja 1992. godine, navecer, pretukli su me prvo pred zenom i djecom. Zatim su me odveli u logor “Luka”. Cetnici nikada ne biraju kada ce te udariti, ubiti. To im dode nekako spontano. Izveli su me jedne noci u tri sata ujutro. Polozili su me na neku klupu i stali udarati. Svaki od njih je udario po meni policijskom palicom petnaest puta. Njih je bilo oko pedeset...”.

Nakon uspostave okupacijske, cetnicke vlasti u vecem dijelu Brckog, srpska agresija je usmjerena prema zapadu po ranije sastavljenom planu tzv. horizontalnog djelovanja. Cilj je bio probijanje koridora kroz Bosansku Posavinu.

Srpska agresija bila je usmjerena prema hrvatskim selima u sjeverozapadnom dijelu opcine Brcko. To su: Gorice, Krepsic, Markovic Polje, Donji Rahic, Vuksic Donji, Ulice, Lanista i Vuksic Gornji. Okupacijom ovih hrvatskih sela, cetnici su prodrli prema srpskom selu Loncari, a zatim, preko ranije okupiranih juznih dijelova opcine Orasje i Bosanski Samac, preko sela Donji Zabar, Pelagicevo, Obudovac, Batkusa, Donja Slatina, Gornja Slatina i Gajevi - izbili na regionalni put Bosanski Samac - Gradacac, u predjelu hrvatskog sela Kornica, opcina Bosanski Samac. Time je prakticno izmedu Brckog i sela Kornica probijen srpski koridor, sirok oko cetrdeset kilometara.

Cetnicki napad na hrvatska sela u opcini Brcko izveden je iz dva smjera: iz Brckog i iz uporista JNA u Pelagicevu. Hrvatska su sela okupirana od 5.do 8. svibnja 1992. godine. Nenaoruzan i vojno neustrojen hrvatski narod u ovim selima, pred naletom cetnika, tada nije imao nikakve prigode za obranu. Cetnici su ova hrvatska sela okupirali, ruseci i paleci hrvatske kuce te pljackajuci imovinu. Hrvate, civile koji se nisu uspjeli pravodobno skloniti, okupatorska vojska je bez iznimke ubijala na najsvirepiji nacin.

O napadu cetnika na ta hrvatska sela svjedoce prezivjeli.

- R.B.- 05, iz Ulica:

“... U selu Ulice, odnosno zaselku Jasenovac, 5. svibnja 1992. godine, ubijeni su Hrvati civili u svojim kucama ili u dvoristima. To je bilo predvecer oko pet sati. Kod nas je obicaj, kad se zavrse poslovi, da se predvecer u dvoristu pije kava. Ljudi su tako radili i toga dana. Bilo je lijepo vrijeme. Cetnicka vojska je usla u selo, zaustavila se i pocela pokolj. Najveci broj ljudi ubijen je nozevima. Lubanje su ljudima razbijane kundakom. Neki su strijeljani. Ubili su i mog strica, on je bio najstariji. Uhvatili su ga i poceli mu lomiti ruke i noge. To su radili i drugim ljudima. Medu pociniteljima ovih zlocina bili su i nasi dojucerasnji susjedi. To su Pekici i Purici...”.

- R.B - 06, iz Ulica:

“... Cetnicka vojska krenula je iz svog uporista u Pelagicevu, kroza sela Markovic Polje, Vuksic i Lanista te dosla u Ulice. Cetnici su upadali u dvorista i u kuce i cinili zlodjela hrvatskom puku. Masakrirali su koga god su vidjeli, gulili kozu, sjekli glave. Vidio sam njihova cetiri transportera i grupu njihovih vojnika koji su krenuli iz dvorista Blagoja Pekica. Hrvati Jozo Sojic i Marijan Stjepanovic ubijeni su na licu mjesta, kao i Ivan Stjepanovic, Augustin Stjepanovic i Ilija Stjepanovic. Mi ostali mjestani pobjegli smo u sumu...”..

- R.B.- 07, iz Ulica:

“... Cetnici su zlocin uradili 8. svibnja 1992.godine, u mjestima Ulice, Donji Vuksic, Lanista i Rahic. Sva ova zlodjela su pomno isplanirana i pripremana od nasih komsija, Srba, a cijela ideologija je rezirana u zloglasnom cetnickom uporistu Pelagicevu. Cetnici su tada ubili: Ivana Stjepanovica iz Ulica, Augustina Stjepanovica iz Ulica, Marijana Stjepanovica iz Ulica, Iliju Stjepanovica iz Ulica, Jozu Stjepanovica iz Ulica, Marka Bjelica iz Lanista, Antu Filipovica iz Lanista, Martu Matanovic iz Lanista, Niku Matanovica iz Lanista, Matu Filipovica i njegovu cijelu obitelj. Posebno je tezak zlocin nad supruznicima Ljubom i Markom (Ipakovi) iz Donjeg Rahica. Oni su u svom dvoristu objeseni za noge, oderana im je koza s tijela, umazani su ljudskim izmetom i posuti solju. Nadeni su mrtvi tek poslije nekoliko dana...”.

- R.B.- 08, iz Hrgova:

“... Negdje u sestom mjesecu 1992. godine, tocnije odmah nakon prvog napada, iz njezine kuce u selu Cerik, cetnici su odveli Delfu Grgic, rodenu 1908. godine. U Ceriku je s njom zivjela i njezina kci Jela Grgic, rodena 1929. godine. One su ubijene u dvoristu kuce Milana Vidovica u Ceriku. Sahranjene su u dvoristu gdje su i ubijene. Prva je ubijena hicima u usta, a druga je udarana tupim predmetom u glavu, dok nije izdahnula...”.

Na osnovi do sada prikupljenih podataka, pouzdano je utvrdeno da je u ovim hrvatskim selima cetnicka vojska ubila sljedece osobe:

1. Marijan Stjepanovic, sin Ilijin, r.1957. u Ulicama;
2. Augustin Stjepanovic, sin Ivanov, r.1951. u Ulicama;
3. Ilija Stjepanovic, sin Antin, r.1950. u Ulicama;
4. Ivan Stjepanovic, sin Antunov, r. 1927. u Ulicama;
5. Jozo Soljic, sin Bonin, r. 1950. u Ulicama;
6. Ivo Cekic, sin Jurin, r.1928. u Donjem Vuksicu;
7. Vlatko Stjepanovic, sin Markov, r.1961. u Krepsicu;
8. Anto Franjic, sin Ivin, r.1946., u Donjem Vuksicu;
9. Bozo Saric, sin Ivin, r.1952. u Donjem Vuksicu;
10. Josip Filipovic, sin Ivin, r.1965. u Boderistu, ubijen u Gornjim Lanistima;
11. Anica Lacic, kci Martinova, r.1953. u Donjoj Skakavi;
12. Mato Filipovic, sin Filipov, iz Lanista;
13. Jela Filipovic, kci Tomin, iz Lanista;
14. Marijan Nikolic, sin Ivin, r.1947. u Lanistima;
15. Ika Filipovic, kci Filipa, iz Lanista;
16. Mato Kopic, sin Ivin, r.1958., u Goricama;
17. Miroslav Lukic, sin Bozin, r.1971. u Krepsicu;
18. Ilija Miskovic, sin Tunjin, r.1969. u Krepsicu;
19. Hrvoje Zecevic, sin Ivin, r.1972. u Goricama;
20. Roka Vuckovic, sin Bartolov, iz Gorica;
21. Ivo Pavlovic, sin Ikin, iz Gorica;
22. Mijo Perikic, iz Gorica;
23. Pero Matuzovic, iz Gorica;
24. Delfa Grgic, r.1908., iz Cerika;
25. Jela Grgic, r. 1929., iz Cerika.
26. Franjo Sisic;
27. Petar Tomic, sin Jozin, r.1934. u Lanistima;
28. Marko Bjelic, sin Tomin, r.1937. u Lanistima;

Nakon sto su branitelji opcine Brcko uspostavili obranu u podrucju sela Boderiste - Boce - Brka, te osnivanjem 108. brigade Hrvatskog vijeca obrane, zaustavljen je prodor cetnickog agresora u dubinu podrucja opcine Brcko. Srpski agresor je, da bi razbio uspostavljenu obranu te okupirao ostali dio opcine, pocinio brojne ratne zlocine pucajuci dalekometnim topnistvom i raketirajuci zrakoplovima JNA slobodni dio opcine, civilno stanovnistvo.

Izdvajam samo neke, najkarakteristicnije udare zrakoplovstva JNA po civilima i civilnim objektima u slobodnom dijelu opcine Brcko: Zrakoplov JNA tipa MIG 29 raketirao je ambulantu u selu Gornji Zovik 12.9.1992.g. oko dvanaest sati. Tom prigodom ambulanta je ostecena, a ranjen je Mehmed Besic, medicinski tehnicar. Zrakoplov JNA tipa Galeb raketirao je 12.9.1992. g. oko dvanaest sati i cetrdeset minuta hrvatske kuce u naselju Strepci. Tri zrakoplova JNA bombardirala su 13.9.1992.g. oko dvanaest sati i cetrdeset minuta naseljena mjesta Zovik-Strepci. Istoga dana jos u dva navrata zrakoplovima su bombardirana hrvatska sela.

Zrakoplovima su bombardirani Gornji Zovik i Strepci, tijekom citavog dana, 19.9.1992.g. Tom prigodom je ostecen veliki broj obiteljskih kuca, a jedan petnaestogodisnji djecak je poginuo. Agresorov cilj je svakako bio razoriti i unistiti sto vise civilnih objekata, pobiti sto vise civila, s obzirom na to da je gadao iskljucivo ciljeve u sredistu sela, tj. njihov najnaseljeniji dio. Zrakoplov JNA tipa Galeb ponovno je gadao hrvatsko selo Gornji Zovik, 10.10.1992.g.. Porusen je veci broj objekata, a smrtno su stradali Ivo i Kata Lucic, bracni par, rodeni 1921. odnosno 1927.g., prognanici iz Krepsica.

Od cetnicke artiljerije na slobodnom teritoriju hrvatskog dijela opcine Brcko poginuli su civili:

1. Ruza Knezevic, r. u Bosanskoj Bijeloj;
2. Simo Lukic, sin Filipov, r. 1929.g. u Bosanskoj Bijeloj;
3. Ruza Blagojevic, kci Jovanova, r. 1941.g. u Bosanskoj Bijeloj;
4. Ana Tripic, r.1945.g., u Bosanskoj Bijeloj;
5. Milena Cvijanovic, r. 1965.g., u Bosanskoj Bijeloj;
6. Marko Andic, sin Petrov, r.1945.g. u Bosanskoj Bijeloj;
7. Ruza Jurkovic, kci Franjina, r. 1940.g. u Bosanskj Bijeloj;
8. Pejo Sarcevic, sin Tunjin, r.1968.g., u Gornjem Zoviku;
9. Kata Knezevic, rodena u Donjem Rahicu;
10. Ljuba Obradovic, kci Petrova, r.1936.g. u Gornjem Zoviku;
11. Kata Ilic, r.1912.g. u Bocu;
12. Jakov Saric, sin Jozin, r.1980.g. u Bocu.

U namjeri da prosiri tzv. koridor, u kasnijem razdoblju rata, cetnicki je agresor na brcanskom ratistu posebice jako djelovao u predjelu Boderiste - Boce. Imajuci u vidu gubitke koje je agresor pretrpio na ovom ratistu, hrvatsko selo Oderiste je simbolicki nazvano Vukovar. Ne bez razloga. Opcina Brcko je, na zalost, sigurno jedna od opcina u Bosni i Hercegovini u kojoj je cetnicki agresor pocinio najmasovnije ratne zlocine nad civilnim muslimanskim i hrvatskim stanovnistvom. Ovi zlocini ne mogu se niti oprostiti niti zaboraviti. Generacije koje dolaze moraju to znati, prije svega zbog vlastite opstojnosti.

2.7. Agresija na opcinu Modrica