Stovani citatelju,

Evo knjige koja ce Te, siguran sam, i emocionalno i spoznajno i intelektualno, “prodrmati”, uzbuditi, nad kojom ces se zamisliti, a i stosta moguce upitati. Ne je li doista moguce da su dojucerasnja braca u Kristu i susjedi bosanskoposavskih Hrvata, Srbi koji su s njima zajedno zivjeli - odjednom postali, mnogi od njih, monstrumi, koljaci, izoblicene neljudske spodobe... Ne, to smo znali, a mnogi su, na zalost, to i dozivjeli, ako su prezivjeli! Ono sto ce se mnogi citatelji ove jedinstvene knjige sigurno upitati jest: zar sve to tako mora ostati? Zar krvavi, podmukli i dugo priprema napad velikosrba na Bosansku Posavinu (i ne samo na nju!) ciji je pitomi domicilni zivalj hrvatski - moze i mora ostati u srpskim rukama - u kojima je sada - kao nagrada zlikovcima za sva njihova necuvena zlodjela? Sigurno je da onaj koji ovo pise i potpisuje, iako ne mrzi nikoga, pa ni Srbe, nije ostao i nije mogao ostati ravnodusan kada je ovo sto slijedi procitao i da se upravo to upitao: cija je i cija ce sutra biti Bosanska Posavina? Ne cija je ona u racunima i proracunima bjelosvjetskih i (moguce) domacih politicara, nego cija je i de iure i de facto, cija je to zemlja katastarski, tko je stoljecima obradivao i lio znoj na njoj? Hrvatima doseljeni Srbi, postavsi im susjedima, nisu smetali, ali - monstruoznim projektom stvaranja Velike Srbije, koji je zamisljen u vrhovima srpske inteligencije - domaci su Srbi bili nahuskani na one koji su ih na svoju zemlju primali kao bracu... Kada ce kucnuti trenutak pravde i doci dan - ne izravnavanja racuna - krscanski je oprostiti, a postoje i sudovi - nego dan povratka na svoja pradjedovska ognjista? Bosanska je Posavina rana u srcu svakoga tko procita ovu knjigu i dok ta rana ne zacijeli, spokoja i mira ne moze biti, a zacijeliti moze samo ako sve katolicke crkve, ponovo zazvone, dzamije pozovu na molitvu, svi putovi do njih ako budu onih ciji su bili! Ako kucni krovovi ponovo budu natkriveni, a pod njima tekao uobicajeni obiteljski zivot. Do tada - mira nece biti nikada, ma kakva politicka rjesenja bila iznadena. Zlocin je previse stravican, a prezivjeli i protjerani, sigurno, niti hoce, niti mogu, niti smiju zaboraviti. No, velikosrpski su stratezi uspjeli u naumu: suzivot je nemoguc! Zivot pored - mozda!

Ova je knjiga - dokument. Pisana je razlozno i pokrijepljena dokazima. Memoaristicki - ona je svjedocanstvo iz prve ruke. To je dossier zbivanja i puna spoznaja o planu Velike Srbije, zamisljenom u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, a ostvarena u beogradskom Generalstabu Jugoslavenske narodne armije, koja se prometnula u jednu od najsramnijih i najozloglasenijih koljackih bandi ikad videnih na tlu Europe. I to svjedoci ova knjiga, bez i truna dvojbe!

Ona nas vrlo sustavno i jasno najprije upoznaje s Bosanskom Posavinom i dogadajima koji su prethodili ratu. Slijede zbivanja od visestranackih izbora 1990. godine pa do velikosrpske okupacije veceg dijela ove bogate regije, i krvavi rat od 1992. do 1995. godine. Veci je dio opcine Orasje, manji dio opcine Bosanski Samac i dio opcine Ravne - Brcko nadljudskim obranama ovdje dobro ustrojenih hrvatskih branitelja ipak ostao slobodan. Iako je i drugdje otpor polunaoruzanih hrvatskih branitelja stostruko naoruzanijem i mnogoljudnijem ustroju velikosrba bio nadasve junacki - autor to kazuje tek usput, jednom recenicom “agresor je suzbijen”. Kako je zamisljena, kako izvodena i kako je ostvarena agresija i okupacija - autor nas upoznaje od opcine do opcine. Ono sto nas se posebno mora dojmiti - to je odsustvo ikakva suvisna komentiranja, misljenja ... Govore cinjenice. Kada jedan od “obicnih” zarobljenih Srba, dojucerasnjih susjeda, kazuje kako je u nekom dvoristu pronasao sjekiru i njome bez ikakva razloga udario prvu zenu iz osvojena sela koju je susreo, usput budi receno - staricu, koja ga je samo upitala - “zasto me udari?”, a on zamahnuo jos jedanput, sjekirom po njezinu vratu, ne zaboravivsi istaci koliko je drzak sjekire bio dug - shvacamo da ni jedna masta ne moze nadici stvarnost i da nije rijec tek o poremecenom pojedincu, nego da je srpski ovdasnji zivalj bio duboko indoktriniran, doista zagaden suludim idejama svojih vozdova. Uostalom - genocid je bio isplaniran i sustavno ostvarivan.

Nizuci dakle, cinjenice i obrazlazuci tijek napada od opcine do opcine, precizno i objektivno, autor nas upravo tim uvjerava u istinitost svake izgovorene rijeci. A uvjeravaju nas u to i dokumenti koje je prikupio i ovdje prilozio.

Knjiga je presudna za spoznaju novije povijesti Bosanske Posavine. Ni jedna buduca povijest hrvatskog naroda uopce ne moze biti vjerodostojno napisana ako njezin pisac najprije ne procita i Lukacevu knjigu. Tu, u njoj - sazeta je sva istina o Hrvatima i Srbima. Ni jedan inozemni diplomat ne moze u cijelosti imati jasnu sliku o hrvatsko-srpskim odnosima, ako ne procita ono sto ovdje pise. Upravo stoga sto ne pise nista sto se nije dogodilo, sto nije cinjenica. Autor se kloni bilo kakva dodavanja onome sto pronadeni dokumenti i iskazi svjedoka ne potvrduju. On ponekad mozda isuvise ustrajuci na vjerodostojnosti svakoga detalja, ostaje cak i oskudan u opcoj slici, ali upravo time uvjerljivo svjedoci cjelinu zbivanja. Osobito su fascinantna poglavlja Nacini zlocina i Nacini mucenja. Doista, ljudska masta ne moze izmisliti sve ono sto je cetnicki agresor i okupator uspio izvesti - na sramotu i na stetu srpskom narodu kojemu pripada i na zgrazanje suvremenoga covjeka! No, Lukac nije samo vjeran memoarist, dokumentarist i pisac jedinstvena dossiera, on je itekako svjestan sto se i zasto se dogodilo u Bosanskoj Posavini. Kazuje nam to u poglavlju Osnovne odrednice srpske agresije na Bosansku Posavinu. A koje li je sudbine autor? Profesor je filozofije i sociologije. Umjesto da se bavi socioloskim ili filozofskim analizama - on je bez ikakve krivnje - i sam postao zatocenik srpskih logora, necovjecno, divljacki mucen.... Samo zato jer je Hrvat. Dakle - autor nam doista svjedoci iz prve ruke, ali - sebe nigdje ne apostrofira. Cupati genitalije nevinim civilima, vaditi im oci zivima, derati ih zive i mazati ih oderane izmetom i solju te ih ostaviti tako da sporo umiru objeseni za noge - samo zato sto su pripadnici druge vjere ili nacije - to doista nadilazi mogucnosti zdrava ljudskog uma. To je doista - svjedocanstvo o srpskom genocidu. O divljastvu i kolektivnom ludilu, koje je imalo sistema, o - itekako! To je dokazano svjedocanstvo i o etnocidu, kulturocidu, homocidu... o pokusaju potpuna istrebljivanja Hrvata - s njihove zemlje! O suvremenim barbarima, ako to nije - uvreda za barbare?! Je li doista moguce da i narodi mogu biti zaludeni, izgubiti razum, kao sto to mogu i pojedinci? Jer narodi su djeca velika, sto lako im je kupit’, igracke kaze Kranjcevic. Koje su to “igracke” velikosrpski vozdovi “kupili” vlastitu narodu?! Je li doista istina da suvremena Europa nije prepoznala ludaka i na vrijeme ga hospitalizirala, nego, umjesto toga pregovarala s njim, iz svojih sebeljubivih interesa?! Ili joj je interes da ovdje uvijek bude medusobnih krvavih sukoba koji ce siromasiti i uopce dovoditi u inferioran polozaj i zlikovce i njihove zrtve, kako bi zatim ta ista Europa mogla pruziti humanitarnu pomoc, a onda i jednima i drugima - dati zajam te i na jednima i na drugima - zaradivati? Je li istinit stih Mi smo zrtve Istoka, Zapad nam raku iskopa?! (A. Bonifacic) Mnoga pitanja otvara ova knjiga. Ona je krvava hrvatska stvarnost. Tko ce, kada ce, gdje ce konacno uvaziti cinjenicu i argument da se Hrvatska samo branila, a hrvatski narod (ne samo) u Bosanskoj Posavini da je svjetsko zrtveno janje? Je li doista trebalo biti i - zaklano?!

Ovo, naravno, ne pise politicar, nego pjesnik, knjizevnik, knjizevni znanstvenik... Stoga pise moguce emotivno, kako je i dozivio jedinstvenu i jedinstveno uzbudljivu Lukacevu knjigu. Ona ga je samo dodatno uvjerila u to da je jaz medu vjerama i narodima ovdje toliko dubok da ga nikakve bjelosvjetske politicke, diplomatske “make up” djelatnosti ne mogu povezati cvrstim i stabilnim mostovima (A to su velikosrpski stratezi i htjeli - da se ne zivi zajednicki, nego - pod njihovom cizmom.) Dok se agresora ne porazi, a umobolnika ne hospitalizira - niti ce mira biti niti ce se bolest izlijeciti. Ali vjerujem da i srpski narod - i pored svega sto se dogodilo - koliko i hrvatski i muslimanski, ima zdravu jezgru, intelektualne i radne mogucnosti koje ih mogu ostaviti zivjeti - makar jedne pored drugih, u spoznaji da drukcijega, a humana zivota, ni ne mogu imati.

Dr. Stijepo Mijovic Kocan