Kratka politicka
i kulturna povijest Hrvatske
II. OD PRETPOVIJESTI
DO DOSLJENJA I STVARANJA DRZAVE
1. Pretpovijesno i anticko doba
Podrucje danasnje Hrvatske bilo je oduvijek vrlo bogato
zivotinjskim i biljnim svijetom pa slijedom toga pogodno za
zivot ljudi. Na sjeveru su plodne rijecne doline koje cine rijeke
Drava, Sava, Dunav, Kupa, Una, a na jugu brojna krska polja
i razvedena morska obala puna otoka i zaljeva povoljnih za prirodne
luke i plovidbu.
Zbog toga tragovi ljudskog prisuca sezu u najstarija razdoblja,
u paleolitik ili starije kameno doba. U europskim razmjerima
poznato je nalaziste neandertalskog covjeka (paleantropa) u
spilji Husnjakova brijega kraj Krapine (Homo krapiniensis).
Brojni su ostatci i razdoblja neolita u porijecju Save, Drave
i Dunava poznata pod imenima starcevacke, vincanske i sopotske
kulture, a uz more hvarske kulture. U razdoblju eneolitika poznata
je vucedolska kultura uz Dunav sa ostatcima lijepe keramike
(Vucedolska golubica) najstariji nalaz te vrste u Europi, a
u razdoblju bronce je najizrazitija tzv. vinkovacka kultura.
Zeljezno doba je iza sebe ostavilo brojne nalaze ilirskih
plemena; Liburna, Japoda i Delmata od Istre do Dalmacije
i Hercegovine. U 4. st. prije Krista su svoje tragove ostavili
Kelti ciji nalazi spadaju u latensku kulturu (La Tcne).
Istodobno s Keltima na jadranskim otocima i uscima rijeka su
nalazi koji svjedoce o grckim kolonijama na Visu (Issa),
Hvaru (Pharos), u Trogiru (Tragurion) i drugdje. Dva stoljeca
poslije Grka na istocnu obalu Jadranskog mora dolaze Rimljani,
ali su ova podrucja osvojili tek slomom ustanka pod Batonom
(6. do 9. god. poslije Krista). Uskoro su ustrojili svoje provincije
poput Dalmacije uz more i na podrucju danasnje Bosne
i Panonije u Podunavlju. Prva je imala svoje srediste
u Saloni kraj danasnjeg Splita, a druga u Ptuju
(Poetovio). Istra je bila u sastavu italske oblasti (Venetia
et Histria). Buduci se razvijala trgovina, promet, da su izgradjene
ceste i luke, tadasnji rimski Ilirik se dobro gospodarski
razvijao. Nicali su brojni gradovi poput Pole (Pula), Parentiuma
(Porec), Jadere (Zadar), Scardone (Skradin), Narone na uscu
Neretve te u kontinentalnom dijelu: Siscie (Sisak), Cibalaea
(Vinkovci), Sirmiuma (Mitrovica), Murse (Osijek) i brojni drugi
koji i danas postoje uzduz nekadasnjih rimskih cesta i plovnih
puteva.
2. Selidba
Hrvata
Hrvati su kao i drugi neki narodi dosli s istoka,
iz azijskih i danasnjih rusko-ukrajinskih prostora i naselili
se na podrucje juzne Poljske i sjeverne Ceske gdje se nalazila
Bijela Hrvatska. Otud su u pocetku 7. st. krenuli u Podunavlje,
na podrucje od rijeke Drine do Jadranskog mora
i sjeverne Italije. Buduci su Hrvati bili organizirano, ratnicko
pleme i da su bili u savezu s Avarima, sustavno su naseljavali
podrucje bivseg rimskog Ilirika, najprije Panoniju, a zatim
i Dalmaciju. Osvojili su 582. cvatuci grad Sirmij, a
614. i Salonu, pa Epidaurum (Cavtat). Bivsi stanovnici,
romanizirani Iliri, povukli su se iz ta dva grada u Dioklecijanovu
palacu (Spalato, danas Split) i u Ragusium (danas Dubrovnik).
Osim danasnjeg. hrvatskog prostora naselili su Hrvati i podrucje
danasnje Hercegovine i Crne Gore koju povijesni izvori
nazivaju Crvenom Hrvatskom, zatim Bosnu, Istru,
te istocne dijelove danasnje Slovenije, juznu Madjarsku i jugoistocnu
Austriju, ali se nisu u vecem broju na svim tim rubnim prostorima
odrzali. Staro romansko pucanstvo povuklo se u bizantske
gradove i otoke npr. Split, Zadar, Trogir, Rab, Osor,
Krk, a ilirsko i romansko u planine gdje su kasnije
bili poznati kao Vlasi - stocari. U Iliriku su Hrvati naslijedili
bogatu rimsku kulturu, gradjevine, ceste, ali i crkvenu
organizaciju s biskupijama u spomenutim i drugim gradovima.
Uskoro su prihvatili i krscanstvo, uglavnom sa Zapada,
i postali dionicima rimske i zapadnokrscanske civilizacije.
3. Prve hrvatske
knezevine
Potkraj 8. st. spominju se prve hrvatske oblasti. Godine
812. Franci (Karlo Veliki) i Bizant dijele interesne
sfere pa neki dijelovi Hrvatske pripadaju franackoj,
a gradovi uz more bizantskoj upravi. Posljedica te podjele
je ustanak Ljudevita (Ludovik), kneza Posavske Hrvatske
protiv Franaka i Borne, kneza Dalmatinske Hrvatske
koji je podrzavao Franke. Izbio je pravi rat u kome je Ljudevit
odbio desetak franackih vojski i pobijedio Bornu, kako su to
ratovanje opisali suvremenici u Franackoj kronici.
Poslije sloma Ljudevitova ustanka (822.) Posavska Hrvatska vise
nije ojacala. Teziste hrvatske drzavnosti preneseno je
na Primorsku ili Dalmatinsku Hrvatsku gdje su Hrvati
podigli i svoje prve lucke gradove (Sibenik, Biograd, Nin),
izgradili mornaricu i imali prve prijestolnice (Knin, Bijaci).
Medju knezovima isticu se Trpimir (845.-864.), Domagoj
(954.-876.) i Branimir (864.-892.). Prvi je uspjesno
ratovao protiv Bugara, Bizanta u Dalmaciji, doveo je benediktinski
red u Hrvatsku, izdao prvu povelju u kojoj se spominje
kao prvi hrvatski knez (dux Chroatorum). Drugi je u obrambenom
sukobu zestoko potukao Veneciju na moru, zajedno s Francima,
od Arapa osvojio Bari u Italiji, a treci, Branimir, uspostavio
odlicne odnose s papom Ivanom VIII. i od njega dobio
879. priznanje Hrvatske kao samostalne drzave - prve u povijesti
Hrvata. U njegovo doba su Hrvati - Neretljani zestoko porazili
Veneciju i nametnuli joj danak za slobodnu plovidbu uz hrvatsku
obalu. Tako su Hrvati ovladali istocnim, plovidbenim dijelom
Jadranskog mora koga kasnije povijesni izvori nazivaju “nasim”
tj. hrvatskim morem.
Za kneza Branimira dosli su u Hrvatsku svecenici, ucenici
“slavenskih apostola” Cirila i Metoda i donijeli crkvene knjige
na staroslavenskom jeziku i slavenskom pismu glagoljici.
Otada se kod Hrvata na tom jeziku i pismu obavlja sluzba Bozja,
pisu crkvene knjige, pa je to pocetak pismenosti u Hrvata na
svom jeziku i pismu. Tako su Hrvati bili jedini europski
narod koji je imao svetu misu na svom, umjesto na latinskom
ili grckom jeziku. Danas su, pak, Hrvati jedini narod u
Europi koji ima pravo sluzbe Bozje na dva hrvatska idioma, tj.
na standardnom hrvatskom i gradiscanskohrvatskom (Burgenland)
u Austriji.
Hrvatski su knezovi ostavili u kamen uklesana svjedocanstva
kakvih imaju samo najstariji narodi u Europi. To su poglavito
natpisi s imenima i funkcijama vladara, npr. “pro duce Trepim(ero)”
- za kneza Trpimira. Branimir je ostavio vise natpisa
kao “dux Croatorum” - knez Hrvata, Viseslav posebnu
krstionicu koja simbolizira pristupanje hrvatskog naroda
rimskoj crkvi, time i zapadnoj kulturi, a uz spomenuto ima jos
zapisa i hrvatske kamene plastike, posebnih hrvatskih
crkava (Nin) i drugdje.
4. Kraljevina
Hrvatska (925.) zemljovid
1
zemljovid
2
Za vladanja Tomislava (910.-928.) Hrvatska je, uz Bugarsku,
postala najjaca drzava izmedju Njemackog Carstva i Bizanta.
On je ustrojio jaku vojsku i mornaricu, pobijedio najprije Madjare
i protjerao ih preko Drave. Otada je ta rijeka stoljetna granica
tih dvaju naroda. Svojoj drzavi sjedinio je Posavsku Hrvatsku
izmedju Drave, Save i Kupe koja ce se kasnije nazvati Slavonijom,
tj. zemljom Slavena, Slovina. Bilo je to ujedinjenje dviju hrvatskih
knezevina. Kao saveznik Bizanta pobijedio je Tomislav i bugarsku
vojsku pa je dobio na upravu primorske gradove (Zadar,
Split, Trogir, tzv. Bizantsku Dalmaciju) i tako zaokruzio svoju
drzavu od Jadranskog mora do Drave i od Rase u Istri do Drine.
Na vrhuncu moci okrunio se Tomislav za kralja (925.),
a zatim na dva narodna crkvena sabora u Splitu uredio odnose
izmedju splitske, latinske i ninske hrvatske biskupije i na
taj nacin ojacao unutarnje i crkvene prilike.
Iza Tomislava vladalo je Hrvatskom vise kraljeva iz narodne
dinastije od kojih treba istaknuti Drzislava koji je
prvi dobio krunu iz Bizanta kao kralj Dalmacije i Hrvatske
(969.-997.), zatim Petra Kresimira IV. kada je Hrvatska
opet bila teritorijalno na vrhuncu (1058.-1074.) i Dmitra
Zvonimira kada je najvise gospodarski i politicki napredovala
(1074.-1089.). Svi su oni nosili priznatu titulu kraljeva
Dalmacije i Hrvatske, upravljali bogatim dalmatinskim gradovima,
vladali plovnim putovima na moru, odupirali se i Veneciji i
Bizantu. Iza vladanja Dimitra Zvonimira isklesana je povelja
u kamenu, tzv. Bascanska ploca s kraljevim imenom i kraljevskom
titulom koja je sacuvana. Bio je to prvi spomenik pisan hrvatskim
jezikom i glagoljicom, pa se otada racuna ne samo .pocetak
pismenosti, nego i hrvatske knjizevnosti.
Zvonimira je za kralja okrunio izaslanik velikoga pape Grgura
VII. i predao mu mac, zezlo i zastavu kao simbole vlasti.
Bio je to prvi i posljednji hrvatski kralj koji se tako
krunio po europskim obicajima toga doba. Polozio je i
prisegu vjernosti papi u kojoj stoji da je on vladar Hrvatske
i Dalmacije. Prema jednoj srednjovjekovnoj kronici, Zvonimir
je ubijen na saboru naroda koji nije htio ici u krizarski rat
u Svetu zemlju. Uz tu nedokazanu smrt postoji i legenda prema
kojoj je umiruci kralj prokleo Hrvate da nemaju vise vladara
narodne krvi. Buduci Hrvati zaista nisu imali 9 stoljeca svoga
vladara i svoje nezavisne drzave, u narodnoj tradiciji se odrzala
pretpostavka o postojanju Zvonimirova prokletstva.
Povratak
na sadrzaj
