Kratka politicka
i kulturna povijest Hrvatske
III. KRALJEVINA
HRVATSKA I KRALJEVINA UGARSKA (1102. - 1527.)
1. Personalna unija i Pacta conventa 1102.
zemljovid
3
Buduci je hrvatska narodna dinastija Trpimirovica (nazvana po
utemeljitelju knezu Trpimiru) izumrla, uslijedila je potkraj
11. st. borba za hrvatsko prijestolje. Oko udovice kralja Zvonimira
Jelene skupljala se ugarska, a oko novoizabranog
kralja Petra narodna, hrvatska stranka. U tim previranjima
i sukobima ugarski su kraljevi po feudalnom obicaju nastojali
bastiniti i hrvatsku krunu. Naime, Jelena je bila iz ugarske
dinastije Arpadovica. Oni su nastojali vojnickim i politickim
putem dobiti Hrvatsku, pa su 1094. utemeljili Zagrebacku
biskupiju i postavili svoga pouzdanika za biskupa. Ugarski
je kralj 1097. i s vojskom prodro u hrvatsku i u bitci na
Petrovoj gori pobijedio posljednjeg hrvatskog kralja
Petra koji je poginuo u boju. Kako usprkos tome nije uspio
“na sablji” dobiti Hrvatsku, ugarski je kralj s Hrvatskom sklopio
ugovor nazvan Pacta conventa 1102. godine.
Bio je to ugovor izmedju hrvatskih velikasa i ugarskoga kralja
Kolomana iz dinastije Arpadovica. On se obvezao da ce postovati
poseban polozaj i privilegije plemstva i hrvatskog
kraljevstva i kao potvrdu tome okruniti hrvatskom krunom.
Doista, 1102. se u Biogradu kraj Zadra okrunio za hrvatsko-dalmatinskoga
kralja. Prema Pacta conventa Kraljevina Hrvatska i Kraljevina
Ugarska bile su povezane samo osobom vladara, a to
znaci da je medju njima postojala klasicna personalna unija.
Dakle Hrvatska je sacuvala svoju unutarnju upravu, poreze,
svoj sabor, bana, pa je cak i kovala svoj novac,
a to znaci da je zadrzala osnovne elemente svoje drzavne
posebnosti. Zemljom su u ime kralja upravljali njegovi namjesnici,
ban ili herceg. Npr. 1113. Koloman je hrvatsko-dalmatinskom
krunom okrunio svoga sina Stjepana.
2. Izmedju
dva carstva
Ugarsko-hrvatska drzava bila je vrlo znacajan faktor
na prostoru izmedju Njemackog Carstva i Bizanta i konkurent
ojacaloj Veneciji na moru. Zajednicki su se Hrvati i Ugri odupirali
svim okolnim neprijateljima, a sredinom 13. st. uspjeli su prezivjeti
veliku tatarsku najezdu. Poslije nje pocinju se
graditi brojne utvrde, jaca domace visoko plemstvo i proglasavaju
prvi slobodni kraljevski gradovi medju kojima se sve
vise istice Zagreb kao politicko, crkveno i gospodarsko
srediste Slavonije, a od 16. st. i citave Hrvatske. Medju
feudalnim magnatima prednjace knezovi Krcki, kasnije
nazvani Frankopanima i Subici Bribirski, kasnije
Zrinski. Njihovi veliki vlastelinski posjedi u juznoj
Hrvatskoj, prave drzave, bili su gotovo neovisni od kralja,
cesto su bas oni odlucivali o sudbini Hrvatske i citavog kraljevstva.
3. Izdvajanje
Bosne - postanak i jacanje Dubrovnika
Od 12. st. sve se vise iz vlasti hrvatsko-ugarske krune
izdvaja Bosna kao posebna banovina, i potkraj 14. st.,
pod Tvrtkom I., postaje kraljevinom (1377.). Bila
je to zapadno orijentirana, katolicka kraljevina koja postaje
tampon drzava izmedju katolicke Hrvatske i grkoistocne Srbije.
U Bosni se siri posebna vjerska zajednica nazvana. Crkva
bosanska (krstjani) koju papa i hrvatsko-ugarski vladari
smatraju heretickom i cesto protiv nje salju krizarske
vojne.
Na podrucju juzne Dalmacije koju su izvori nazivali i
Crvenom Hrvatskom nastaje, jaca, siri se trgovinom i
pomorstvom potpomognuta jos jedna hrvatska “drzavica”. To je
Dubrovacka Republika koja nastaje na mjestu antickog Ragusija.
Stoljecima ona priznaje vrhovnu vlast Bizanta, hrvatsko-ugarske
krune i od 16. st. Osmanlijskog Carstva. Za svoju slobodu i
trgovinu od Mediterana do Britanije Dubrovcani placaju godisnji
danak. Dubrovnik kao grad-drzava je vazno srediste, zapravo
zariste hrvatske kulture, knjizevnosti, umjetnosti, pa
je zato kasnije slikovito nazivan hrvatskom Atenom.
4. Anzuvinci
(Anjou) na hrvatsko-ugarskom prijestolju (1301.)
Od 1102. do 1301. nose hrvatsku i ugarsku krunu vladari
iz dinastije Arpadovica, a kad je ona izumrla pocinje borba
za nasljedstvo. U Hrvatskoj tada poput kraljeva vladaju Subici-Bribirski,
a cast “bana Hrvata” obnasa Pavao Bribirski koji
se od 1299. naziva i “gospodarom citave Bosne”. Njegov
brat Mladen je 1300. otisao u Napulj i otud doveo u Zagreb
Karla Roberta, sina Karla Martela iz dinastije Anzu
(Anjou). Uskoro su ga slavonski plemici otpremili u Ostrogon
u Ugarskoj gdje je okrunjen za kralja krune sv. Stjepana,
pa od 1301. do 1409. hrvatsko-ugarskim prijestoljem vladaju
Anzuvinci, podrijetlom Francuzi.
Ta dinastija dala je dva snazna vladara, Karla Roberta (1301.-1342.)
i njegova sina Ludovika I., (1342.-1382.) Iako su Subici
Bribirski doveli Anzuvince na prijestolje, Karlo Robert je uz
pomoc ostalih hrvatskih velikasa slomio moc Bribirskih koji
su gotovo obnovili hrvatsku drzavu kao u doba hrvatskih
narodnih vladara od 925. do 1089. Poslije poraza i zatocenja
bana Mladena Bribirskog (1322.) koji se titulirao kao
“ban Hrvata, Bosne, knez Zadra i princip Dalmacije” pocela
je jacati Bosna za Stjepana II. koji ju
je kao vazal kralja Karla Roberta dobio na upravu . Stjepan
je prosirio svoju vlast na tada hrvatske zemlje: Zavrsje
i Hum (Livno, Duvno, Glamoc, Neretvanska krajina) i poceo siriti
Bosnu na zapad sto su kasnije nastavili Tvrtko I. i Osmanlije.
Za vladanja Ludovika I. ojacala je hrvatsko-ugarska kruna i
postala vodeca sila u srednjoj Europi. Najprije je Ludovik slomio
moc hrvatskih velikaskih obitelji (Nelipica i Bribirskih), a
zatim vodio tri rata protiv Venecije za hrvatsku obalu.
Zadarskim mirom 1358. odbacio je Mlecane s istocne obale
Jadranskog mora i uzeo u zastitu hrvatski Dubrovnik,
tada trgovackog takmaca Venecije. Ratovao je sa Srbima oko Huma,
a zatim prisilio bosanskog vladara Tvrtka I. da mu vrati krajeve
koje je uzeo Stjepan II. (Zavrsje, Hum). Buduci je postao i
kraljem Poljske njegova vlast se protezala od Baltickog do Jadranskog
mora, pa se stoga takodjer moze reci da je prvi na djelu stvorio
Srednju Europu.
5. Protukraljevski
pokret u Hrvatskoj
Poslije Ludovikove smrti (1382.) nastupilo je razdoblje
feudalne anarhije koja ce potrajati cetrdesetak godina.
Protiv tzv. zenske vlade Ludovikovih nasljednika, koji takodjer
zele vladati centralisticki, digli su se Hrvati, tri brata
Horvata i Ivan od Palizne i poceli protucentralisticki
pokret uz pomoc bosanskog kralja Tvrtka I. koji te borbe koristi
za prosirenje svoje vlasti. Medjutim, to nastoje iskoristiti
i Turci-Osmanlije koji se poslije poraza srpske vojske na Kosovu
1389. sve vise ubacuju u Bosnu, a s mora prijete Mlecani koji
zele ponistiti Zadarski mir iz 1358. godine. Kad je zenidbom
1387. postao hrvatsko-ugarskim kraljem Sigismund (Zigmund)
Luksemburgovac, a 1391. umro Tvrtko I., zapravo
obnovitelj stare hrvatske drzave, hrvatski otpor bio je osudjen
na propast. Bracu Horvate je potukao Zigmund kod Dobora u
Bosni 1394. i ponovno 1408. porazio bosansku vojsku na istom
mjestu. Dinasticke borbe iskoristila je Venecija i 1409.
“kupila” od pretendenta na prijestolje hrvatsko pravo na
Dalmaciju. Uzalud je hrvatski velikas Hrvoje Vukcic Hrvatinic
pozivao u pomoc Turke i pobijedio Zigmundovu vojsku 1415. kod
Doboja u Bosni. Osmanlije su to iskoristile i prodrle prvi put
cak do Celja u Stajerskoj pljackajuci putem citavu Hrvatsku.
6. Osmanlijska
opasnost i agresija
zemljovid
4
Godine 1433. kralj Zigmund je shvatio da je velika
opasnost zaprijetila njegovim kraljevinama i od Osmanlija
i od Mlecana. Zato je ustrojio tri obrambena tabora -
podrucja, prva u srednjoj Europi. Prvo, hrvatsko, koji
je trebalo braniti Hrvatsku i Dalmaciju, drugo, slavonsko,
prema rijeci Uni i trece, usorsko, za obranu sjeverne
Bosne i Podunavlja. Bio je to zacetak organizirane obrane
prostora, koji ce se u kasnijim stoljecima razviti kao
Vojna krajina, granica (Militärgrenze).
Od 1458. do 1490. Hrvatskom i Ugarskom vlada kralj Matijas
Korvin koji je sklopio s bosanskim kraljevima savez protiv
Osmanlija, a podrzala ga je i Sveta Stolica. Medjutim, ljeti
1463. sultan Mehmed II. prodre u Bosnu, a kako
joj Matijas nije mogao tada pomoci, Bosna je “saptom”,
tj. bez otpora pala. Vec u jesen kralj Matijas prodro
je do Jajca, oslobodio nekoliko gradova. Opet je obnovio
obrambeni sustav, tzv. banovine, Jajacku uz rijeku
Vrbas i Srebrnicku u istocnoj Bosni. U dolini Neretve
Hrvatsku je branila utvrda Pocitelj. Buduci su Osmanlije vec
1393. osvojile Bugarsku, 1453. zauzele Carigrad,
1459. Srbiju, na redu su tada bile Hercegovina, Hrvatska
i Ugarska.
7. Stogodisnji
hrvatsko-turski rat
zemljovid
5
U drugoj polovici 15. st. nastavljaju se stalni napadaji
Osmanlija iz okupirane Bosne prema Hrvatskoj. Njih, zapravo,
vode pretezito domaci, islamizirani begovi od kojih su mnogi
donedavno bili katolicima. Bio je to stalni “mali rat” na
granici koga vode Turska i Hrvatska. Tako su vec
1465. oni osvojili Blagaj na Sani, nekoc grad hrvatskih
velikasa Babonica i sjediste hercega Hrvoja Vukcica Hrvatinica.
Godine 1471. zauzimaju Pocitelj na Neretvi, a 1482. pada
i Herceg-Novi, posljednji slobodni dio Hercegovine. Uzalud
je Nikola Ilocki, hrvatski velikas imenovan za kralja
Bosne (1471.), a kralj Matijas Korvin 1480. prodro u Bosnu cak
do Sarajeva. U tim teskim vremenima Hrvati su uspjeli 1491.
pobijediti tursku vojsku koja se vracala s pohoda u Kranjskoj.
Ali sve je izgledalo izgubljeno kad je hrvatsko plemstvo
1493. tesko potuceno na susjednom Krbavskom polju.
Medjutim, poraz Hrvata na Krbavi bio je najava i pocetak
stogodisnjeg obrambenog rata u kome su Hrvati hrabro
branili svaku stopu svoje zemlje. I dok su Osmanlije od 1453.
do 1482. osvojili Carigrad, srusili Bizantsko Carstvo i pokorili
brojne kraljevine, Hrvati su u stotinu godina izgubili samo
pedesetak kilometara u dubini svoga prostora. Sacuvali su uski
pojas svoje drzave koji su sami nazivali “ostatcima ostataka”
nekoc snaznoga hrvatskog kraljevstva.
Povratak
na sadrzaj
