Kratka politicka
i kulturna povijest Hrvatske
IV. HRVATSKA
MEDJU ZEMLJAMA HABSBURSKE KRUNE (1527. -1790.)
1. Hrvatska na braniku Srednje Europe
Hrvatski sabor se 1494. sastao u hrvatskom
gradu Bihacu i zamolio njemacko-rimskog cara Maksimilijana
i papu Aleksandra VI. za pomoc u obrani, jer ce se, u
protivnom morati Hrvati iseliti ili nagoditi s Turcima. Pomoc
koja je stizala nije bila dovoljna. Ali, rat je nastavljen,
osobito kad je hrvatskim banom postao Petar Berislavic.
On je 1513. uz Papinu pomoc potukao tursku vojsku kod Dubice
i tako dao nove nade. To je ponovio i 1518. kad je s vojskom
prodro do hrvatskog Jajca i opskrbio ga zivezom i streljivom.
Isto je ucinio i iduce godine, a 1519. je papa Leon X. dao Hrvatskoj
castan naziv predzidja krscanstva (Antemurale Christianitatis).
Medjutim, iduce godine je Berislavic, koga su nazivali ocem
i braniteljem domovine, poginuo u turskoj zasjedi na “Vrazjoj
gori” (Pljesivici).
2. Osmanlijska
osvajanja i poraz na Mohackom polju (1526.)
Od 1521. do 1566. kad je vladao sultan Sulejman
II. dozivljavala su i Hrvatska i Ugarska najteze
poraze u svojoj povijesti i redom gubile brojne gradove
i pokrajine. Najprije je 1521. pao Beograd, tada ugarski
grad, nazvan slikovito “zlatnim kljucem Ugarske” a takodjer
i Hrvatske i Slavonije. Osmanlije zauzimaju Srijem, a
njihove snage iz Bosne nadiru u Dalmaciju i osvajaju
Knin, Sinj i Skradin.
Uzalud je 1522. knez Bernardin Frankopan Ozaljski u Nürnbergu
molio pomoc od njemackog drzavnog sabora, ona nije stizala (kao
ni 1991.) Godine 1525. njegov je sin Krsto Frankopan
posljednji put spasio Jajce od pada u smionom pohodu
kome se divila ondasnja Europa.
Poslije Hrvatske na red je dosla Ugarska. Sultan Sulejman II.
poveo je glavninu svoje vojske preko Vukovara i Osijeka na sjever.
Sagradili su poznati most na Dravi i preko njega usmjerili svoje
napadaje prema habsburskom Becu. Kralj Ludovik II.
Jagelovic se slabo priredio za obranu, primio je samo pomoc
iz Slavonije, a hrvatsku vojsku nije cekao, nego je usao u boj
i dozivio 1526. strahoviti poraz kod Mohaca na Dunavu.
Poslije te katastrofe, koja je znacila slom Jagelovica
i preustrojstvo hrvatsko-ugarskog kraljevstva, Osmanlije
su imale otvoren put prema Budimu i Becu. I Hrvati i Ugri su
se nakon toga okrenuli svaki posebno za pomoc Europi. Prva na
tom smjeru bila je habsburska Austrija iza koje je stajalo
Njemacko Carstvo, takodjer pod Karlom V. Habsburskim.
3. Hrvati
biraju Habsburgovce za svoje kraljeve (1527.)
Buduci je kod Mohaca poginuo i posljednji Jagelovic
Ludovik II. - kralj Ugarske i Hrvatske, a da je Habsburgovcima
vec prije bila obecana ta kruna, i da su oni bila jedina realna
snaga koja je mogla kako-tako organizirati obranu, prirodno
je bilo da ih Hrvati izaberu za svoje vladare. Osim toga,
Habsburgovci su vec i prije pomagali u obrani Hrvatske jer je
preko nje bio otvoren put prema osvajanju austrijskih nasljednih
zemalja (Stajerske, Kranjske, Koruske).
Zbog svega toga Hrvati na Cetinu 1527. slobodnom voljom
i nezavisno od Ugarske biraju za svoga kralja Ferdinanda
I. Habsburgovca, ali pod uvjetom da pomogne obranu Hrvatske
i postuje sve njene stare pravice i slobodu. Na taj nacin
potvrdjuju elemente svoje drzavnosti i status
slobodnog kraljevstva. Medjutim, dio slavonskog plemstva
bira kao i dio ugarskog plemstva za svoga kralja erdeljskog
vojvodu Ivana Zapolju. Zbog toga izbija gradjanski
rat koji ce potrajati sve do Zapoljine smrti 1540. godine.
Za to vrijeme Osmanlije iz Bosne su stalno napadali i zauzeli
1528. Jajce kao prvu crtu obrane Hrvatske, a 1532. krece
glavnina vojske prema Becu. Zaustavio ih je kod Kisega
u zapadnoj Ugarskoj Hrvat Nikola Jurisic. Godine 1536.
pada Pozega - glavni stup obrane Slavonije, a iduce godine
i Klis - dotad neosvojiva tvrdjava u obrani juzne Hrvatske
- Dalmacije.
4. Polozaj
Hrvatske izmedju osmanlijske agresije i mletacke okupacije
Hrvati su u Habsburskoj Monarhiji sacuvali svoju samoupravu,
tj. Sabor kao predstavnika drzavno-pravne individualnosti
hrvatskoga kraljevstva, bana na celu vlade, ali su u
stalnim ratovima izgubili veliki dio svoga povijesnog,
nacionalnog teritorija, osobito u istocnoj Slavoniji
i Podunavlju, juznu Dalmaciju,, Liku, Krbavu i svoje
bivse prijestolnice npr. Knin. Venecija je zaposjela
gradove Split, Zadar, Sibenik i dr., pa je slobodan
bio samo Dubrovnik, ali je i on 1526. morao priznati
osmanlijsku vrhovnu vlast i placati godisnji danak. Hrvatska
je tada, skupa s Ugarskom, bila predstraza, branic srednje
Europe, a jedan dio njenog teritorija na granici bio je
izuzet iz banske vlasti i od njega uredjene obrambeni kordon
prema okupiranoj Bosni, nazvan Vojnom krajinom, ili granicom
pod izravnom vojnickom upravom iz Graza i Beca. Na stotine
tisuca Hrvata odveli su Turci i prodali kao roblje na Istoku,
isto tako je velik broj Hrvata pobjegao u austrijske
zemlje: u Ugarsku, Italiju, Cesku, pa i danas tamo zive
njihovi ostatci kao gradiscanski, madjarski, slovacki, moravski,
rumunjski i talijanski (Molise) Hrvati. Na njihova
ognjista su najprije Osmanlije, a zatim generali Vojne krajine
naselili na tisuce neslavenskih Vlaha-stocara i mali
broj Srba. Tako je Hrvatska izgubila i dijelove teritorija
i vise od polovice svog ziteljstva. Bivsi dijelovi hrvatskog
teritorija pripadali su tada trima velesilama toga doba: habsburskoj
Austriji, zatim dio koji su zauzeli Osmanlije i obalni
pojas na kom su gospodarili Mlecani. Dakle, hrvatski
drzavni teritorij bio je pod: upravom Carigrada, Venecije
i Beca koji je putem svojih generala upravljao Vojnom krajinom,
ali je Hrvatskoj ipak priznavao status kraljevine.
5. Nastavak
stogodisnjeg rata - sigetska epopeja (1566.)
Habsburgovci su skupili veliku vojsku i 1537. nastojali
osloboditi Slavoniju, ali je njihov vojskovodja Katzianer
tesko potucen kod Gorjana. Osmanlije nastavljaju
prodore i do 1552. osvajaju Moslavinu, Viroviticu, Cazmu
i dolaze do najzapadnije tocke, do rijeke Cesme. Tu se granica
stabilizirala. Hrvati podizu za obranu utvrdu Sisak,
a na moru se u Senju utvrdjuju uskoci koji su
napustili Klis.
Godine 1556. su Turci-Osmanlije zauzeli Kostajnicu
- nazvanu “vratima Hrvatske”. Hrvatska u iducih dva desetljeca
gubi Banovinu i umjesto Une posljednja crta obrane prelazi
na Kupu gdje dominira utvrda Sisak.
U tim protuturskim ratovima svu tezinu borbe nosili su hrvatski
plemici i velikasi, poglavito Zrinski, Frankopani,
Erdödyji i drugi. Oni su svojom upornoscu i junastvom cesto
iznenadjivali i tursku i austrijsku stranu i postizali zapazene
pobjede koje su davale snagu za nove borbe. Medjutim, junacki
otpor Nikole Subica Zrinskog u Sigetu (u Ugarskoj)
kada je 1566. zadrzao i iscrpio golemu osmanlijsku silu i spasio
Bec, zadivio je tadasnju Europu. Stoga je dobio laskavi
naziv hrvatskog Leonide, a danas ga i Hrvati i Madjari
smatraju svojim nacionalnim junakom.
6. Postanak
Hrvatsko-slavonske Vojne krajine
Za obranu Hrvatske i Slavonije od stalnih osmanlijskih
upada ustrojene su kapetanije u Senju, Ogulinu, Bihacu, Hrastovici,
Zumberku, Ivanicu, Krizevcima i Koprivnici i tako je pokriveno
podrucje od mora do Drave. I dok su Hrvati za obranu
utvrdili Sisak, Habsburgovci su za te svrhe izgradili
Karlovac (1579.). Sve kapetanije u Hrvatskoj uskoro su
se uredile kao Karlovacka ili Hrvatska krajina,
a u Slavoniji kao Varazdinska krajina. Njihovu
upravu i financiranje preuzeli su izravno Habsburgovci, a njihovi
generali su upravljali njima iz Graza, a kasnije iz Beca. Bio
je to citav niz, pravi sustav vojnickih utvrda, strazarnica
(cardaka) koje su imale obrambenu, ali i dojavnu sluzbu. Isto
je uredjeno i u juznoj Ugarskoj i Erdelju, a nesto slicno su
imali Kinezi sa svojim cuvenim zidom, Bizantici s tematskim
uredjenjem i Rusi s kozackim naseljima.
Izmedju Hrvatske i Slavonske krajine, u Pokuplju, ostavljen
je pojas utvrda pod izravnom vlascu hrvatskog bana, pa
je stoga nazvan Banskom krajinom ili danas Banovinom.
Kasnije su tu postojale pukovnije ili regimente Glina i Petrinja.
Osnovni problem Vojne krajine bilo je financiranje, naoruzavanje,
ali i naseljavanje pustih podrucja. Buduci je vojnicko-krajiska
uprava ta podrucja izuzela, tocnije otela iz vlasti hrvatskog
Sabora i bana, ona je od kraja 16. i tijekom 17. st. tu naselila
Vlahe kojima je morala dati neke privilegije, npr.
1630. tzv. Vlaski zakon za Varazdinsku krajinu.
Vlasi, koji su bili nomadi, grkoistocne vjere, cesto su se bunili,
a austrijska ih je uprava koristila i za pritisak na Hrvate
koji su nastojali sacuvati svoja staleska prava. Buduci pokusaji
s prelaskom Vlaha na grkokatolicku vjeru nisu uspjeli (unija),
te da se oni nisu uklopili u hrvatsko drustvo, ostali
su, “strano tijelo” na podrucju hrvatske drzave.
7. Novi osmanlijski
napadaji i njihov slom kod Siska 1593.
Bosanski sandzak-beg Ferhad pasa poceo
je s osvajanjem krajeva izmedju Une i Kupe i u porjecju
rijeke Gline. Pobijedio je kod Budackog 1575. pa 1577.
zauzeo hrvatske gradove - utvrde: Kladusu, Ostrozac i Zrin,
a odmah zatim i Gvozdansko. To je upravo onaj prostor
koji se najvise usjekao u sredisnju Hrvatsku u smjeru Karlovca
koji je za obranu odmah zatim podignut . U hrvatskim rukama
ostao je u pozadini jos samo Bihac s okolicom.
Ipak, od 1584. je i hrvatska vojska dobila nekoliko bitaka i
najavila konac osmanlijske osvajacke plime. Kad je 1580. Bosna
postala pasalukom, Osmanlije se nastoje prosiriti
i dalje na hrvatsko tlo. To je pokusao islamizirani Hasan
pasa Predojevic koji je odlucio zauzeti Sisak - tada
“kljuc Hrvatske”. Najprije je osvojio Bihac, a
zatim podigao na Kupi novu Petrinju, da bi zaobisao Sisak.
Ipak, nije uspio uzeti Sisak ni 1592., ni 1593., nego je, naprotiv,
dozivio sa svojom velikom vojskom katastrofalan poraz
na uscu Kupe u Savu, na “sisackom otoku”. Bila je to
dotad najveca pobjeda krscanske vojske i “godina
propasti” za Turke - Osmanlije, poglavito Bosnjake, a najveci
uspjeh hrvatskog bana Tome Erdödyja koga je slavila citava
katolicka Europa. Sisak je tada, (kao i 1991.), spasio srednju
Hrvatsku, poglavito Zagreb od osvajanja i presijecanja njena
teritorija.
8. Likvidacija
Zrinskih i Frankopana 1671.
Poslije turskog poraza pod Siskom nastavljen je
dugogodisnji rat izmedju Habsburgovaca i Osmanlija u kome
su djelatno sudjelovali i Hrvati pod svojim banovima.
Prvi put su krscanske snage odrzale ravnotezu, izborile
nekoliko pobjeda, a mirom 1606. Hrvatskoj su vraceni Cazma,
Petrinja i Moslavina. Pocelo je povlacenje Bosnjaka i regresija
osmanlijskih napadaja. Bio je to, ujedno, znak Vlasima,
koji su dotada masovno sudjelovali u njihovim pohodima, da napuste
stranu koja je pocela gubiti i pocnu brojnije seliti na krscansku,
habsbursku stranu, na hrvatski povijesni prostor.
Zatisje na istocnoj granici iskoristili su Habsburgovci za ratove
u Europi gdje su morali sudjelovati hrvatski plemici, vojnici
i krajisnici, npr. u 30-godisnjem ratu od 1618. do 1648. godine.
Tu su se istaknuli posebice braca Zrinski, tada najmocniji
hrvatski velikasi i hrvatski banovi. Oni su, kao
i citava Hrvatska, zahtijevali ofenzivu na istoku i vracanje
jos uvijek okupiranih hrvatskih prostora, npr. Bosne, poglavito
poslije poraza Turaka kod Sv. Gotharda 1664. Tada su Habsburgovci,
kao pobjednici, sklopili nepovoljan mir s Osmanlijskim
Carstvom. Buduci je mir u Vasvaru potpisan bez znanja
i sudjelovanja Hrvata bio je to povod braci Zrinskima da se
povezu s ugarskim velikasima i pruze otpor nezakonitim i
centralistickim postupcima Habsburgovaca. Zato su zatrazili
pomoc od Francuske, Poljske, Venecije, Turske, ali su bili iznevjereni,
proglaseni uskoro i zavjerenicima a 1671. su ban Petar Zrinski
i knez Fran Krsto Frankopan, koji su na vladarevu rijec
dosli u Bec, smaknuti u Beckom Novom Mjestu (Wienerneustadt)
kao veleizdajice, a njihova golema imanja su opljackana i zaplijenjena.
Bio je to slom glasovitih hrvatskih magnata, ujedno i
kraj njihova roda.
9. “Croatia
rediviva” i mir u Srijemskim Karlovcima 1699.
zemljovid
6
zemljovid 7
Osmanlije su posljednji put 1683. skupile golemu
vojsku i opkolile Bec, ali su ga ovaj put spasili
Poljaci . Turska vojska se povlacila u neredu, a za njom
su nastupili Austrijanci, Madjari, Hrvati i drugi. Poceo je
veliki rat za oslobodjenje u kojem je sudjelovao citav
hrvatski narod, pa je u iducih 15 godina oslobodjena
citava Slavonija, Banovina, Lika, Gacka i Krbava. Pojedini
su vojskovodje izveli prodore do Sarajeva u Bosni, te
cak do Skopja, ali su se morali povuci zbog francuskih
napadaja na habsburske posjede u Njemackoj.
Unutar bivsih osmanlijskih posjeda buknuli su ustanci pokorenih
naroda, brojnih hajduckih druzina, a izvana je napredovala
hrvatska i carska vojska. U tim borbama istaknuli su se u Slavoniji
franjevac Luka Ibrisimovic i u Lici svecenik Marko
Mesic. Oni su vodili ne samo ustanak, nego okupljali
i naseljavali narod na oslobodjena podrucja. Prema prvom
povoljnom, zapravo pobjednickom, miru u Srijemskim Karlovcima
1699. oslobodjena je citava Ugarska. Hrvatska vojska
je vratila okupirani dio Slavonije i Srijema, kao i prije
spomenuti banovinsko-licki prostor. Hrvatska, koja je
osmanlijskim osvajanjima privremeno izgubila cetiri petine
svoga povijesnog teritorija povecala se tada za vise nego
dvostruko i imala oko 40.000 km2. Istodobno su brojni muslimani
i islamizirani katolici kao i grko-istocni Vlasi optirali u
Bosnu i Hercegovinu, a otud je vise desetaka tisuca katolika-Hrvata,
tzv. Sokaca preslo Savu i naselilo se u Slavoniji
i Podunavlju.
I usprkos tome sto je Venecija kao sudionik rata uspjela prosiriti
“svoje” posjede na stetu hrvatskih povijesnih i etnickih teritorija
u Dalmaciji, ipak mozemo prihvatiti misljenje hrvatskog znanstvenika
i sudionika u tim zbivanjima Pavla Rittera Vitezovica
kako je to bila “Croatia rediviva” (tj. ozivljena Hrvatska).
10. Pragmaticka
sankcija 1712. - apsolutizam i germanizacija
zemljovid
8
Buduci Karlo VI. Habsburski nije imao muskog potomka
postojala je mogucnost podjele njegove drzave. U zelji da to
sprijeci, nastojao je osigurati prijestolje svojoj kcerki
Mariji Tereziji. U tome je dinastiji pomogao Hrvatski
sabor koji je donio akt nazvan Pragmatickom sankcijom
kojom, nezavisno od Ugarske, priznaje zensku lozu na prijestolju.
Tim cinom su Hrvati, kao i 1102. i 1527. istupili
samostalno, kao kraljevstvo i svojom voljom, a ne
silom, izabrali vladara. Tome su se protivili Ugri smatrajuci
da to mogu samo oni uciniti i u ime Hrvata. Medjutim, ipak su
1715. morali priznati kako se Ugarski sabor ne moze mijesati
u poslove Hrvatskog sabora.
Marija Terezija je vodila austrijski nasljedni rat
protiv Pruske u kojem su se istaknuli Hrvati pod vodstvom
baruna Franje Trenka, a zatim i Sedmogodisnji rat.
U oba rata sudjelovali su djelatno hrvatski krajisnici. Kako
bi izvukla iz Krajine sto vise vojnika, Marija Terezija je tijekom
nasljednog rata (1746.) dala reformirati hrvatsko-slavonsku
Vojnu granicu (krajinu) i preustrojila ih na pukovnije
i satnije . Morala je po povijesnom pravu vratiti
od Osmanlija oslobodjenu Slavoniju pod vlast Hrvatskog
sabora i bana (1745.) i obnoviti starodrevni hrvatski
zupanijski sustav.
U unutarnjoj politici Marija Terezija je nastojala provesti
mjere tzv. prosvijecenog apsolutizma, ali je provodila
i nasilnu centralizaciju, nije sazivala Hrvatski niti
Ugarski sabor i upravljala je, kao i njezin sin Josip II.,
patentima ili privremenim naredbama. Iako je ucinila mnogo na
podrucju skolstva, gospodarstva, pa i uvela urbare putem kojih
se uredjuju i olaksavaju kmetske feudalne obveze ipak Hrvatski
sabor nije prihvacao habsbursku centralizaciju i germanizaciju,
pogotovo u doba njena sina Josipa II. (1780.-1790.).
Povratak
na sadrzaj
