Kratka politicka
i kulturna povijest Hrvatske
V. I U AUSTRIJI
I U UGARSKOJ (1790.-1918.)
1. Povezivanje s Ugarskom 1790.
Poslije desetogodisnje centralizacije, germanizacije
i apsolutizma Josipa II. koji je nastojao stvoriti europsku
i njemacku Austriju i negirati sva staleska prava i Hrvatske
i Ugarske, odlucili su Hrvati na svom saboru da
se sto cvrsce povezu s Ugrima i tako zajednicki pruze
otpor tim nastojanjima iz Beca. Posljedica toga je zajednicka
vlada na koju su Hrvati prenijeli dio svojih prava sve dok
se ne oslobode i od Osmanlija i Venecije te tako ujedine
sve hrvatske zemlje (1790.). Bio je to privremeni potez
koga su u Ugarskoj iskoristili i htjeli uskoro Hrvatskoj
nametnuti svoj jezik, zakone i upravu. Otada pocinje
politicka borba Hrvata na dvije strane: protiv madjarskog
hegemonizma i austrijskog centralizma i germanizacije.
Hrvatski se narod nasao u tjesnacu izmedju Beca i Peste i tako
ce uglavnom biti sve do sloma austrijske carevine, odnosno od
1867. Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine.
2. Napoleonski
ratovi - propast Venecije i Dubrovnika zemljovid
9
Poslije Francuske revolucije poceli su Napoleonski
ratovi koji su zahvatili i Hrvatsku. U njima je 1797. nestalo
Venecije, a njene posjede na istocnoj obali Jadranskog mora
uzela je Austrija, pa su se tako pod vlascu iste krune
ujedinile Hrvatska i Slavonija s Dalmacijom. Francuzi su
te krajeve 1805. oteli od Austrije, a 1809. su u novom ratu
zaposjeli jos i Hrvatsku juzno od Save i tu stvorili tzv.
Ilirske provincije koje su postojale do 1813. godine.
Napoleonova vojska usla je 1806. u Dubrovnik da bi ga
zastitila od pljacke Rusa i Crnogoraca, a 1808. proglasila
da je Dubrovacka Republika prestala postojati. Iza poraza
Napoleona svi su ti krajevi, skupa s Bokom kotorskom
usli u sastav Austrije, pa su se tako gotovo sve hrvatske
zemlje nasle u sastavu iste - habsburske krune.
3. Hrvatski
narodni preporod
Pod utjecajem slabljenja feudalnog drustva poslije
Francuske revolucije, ali i zbog pritisaka germanizacije i madjarizacije
te unutarnjeg razvoja, bogate kulture i drzavnopravne tradicije,
Hrvati su od 1830. do 1848. ubrzali svoj narodni preporod.
Zahvaljujuci nastojanjima Ljudevita Gaja, a osobito Janka
Draskovica, te predradnjama zagrebackog biskupa Maksimilijana
Vrhovca, Hrvati su normirali svoj knjizevni jezik i pismo,
pokrenuli novine, moderne casopise, ustrojili
nacionalne ustanove, odbacili sluzbeni latinski, nisu
prihvatili nametani njemacki i madjarski jezik i od 1847.
uzeli u sluzbenu uporabu samo svoj - hrvatski jezik. Na
taj nacin su okupili oko Zagreba sve hrvatske zemlje,
utjecali na preporod Hrvata u Dalmaciji, Istri, Bosni i Hercegovini
i Backoj. Slovenci su djelomice prihvatili ideje
ilirskog pokreta, ali su Srbi odbacili i neutralno ilirsko ime
i istupali samo pod srpskim imenom i idejom o stvaranju samostalne
Srbije, a uskoro i tzv. Velike Srbije na racun Bosne,
Hercegovine, Hrvatske, Bugarske, Makedonije i Albanije.
4. Ban Jelacic
i sukob s Madjarima 1848.
zemljovid
10
Revolucija 1848. zahvatila je i Habsbursku
Monarhiju, posebice Bec, Ugarsku i Hrvatsku. Hrvatski
narod je donio svoja Zahtijevanja, zapravo politicki program,
a za bana je postavljen pukovnik Josip Jelacic. On je
prekinuo sve odnose s Ugarskom, poglavito odbacio onu
odluku o zajednickoj vladi iz 1790., ukinuo kmetstvo,
ustrojio samostalnu hrvatsku vladu. Na prijetnje iz Madjarske
poceo se spremati za obranu zemlje. Buduci je Jelacic bio hrvatski
ban, krajiski zapovjednik, a da je imenovan za guvernera Rijeke
i Dalmacije, oko njega se okupila citava Hrvatska.
U Ugarskoj je izbila revolucija koja nije priznavala
ni jedan drugi narod osim Madjara, a oruzjem su zaprijetili
Hrvatima pa je to dovelo i do zblizavanja Hrvata i Srba u juznoj
Ugarskoj (Backoj). Uskoro je izbio pravi rat izmedju
Hrvata i Madjara, ali tek nakon neuspjesnih pregovora
i uz suglasnost beckog dvora. Jelacic je s hrvatskom vojskom
presao Dravu, vratio hrvatsko Medjimurje, a potom stupio
na ugarsko tlo, ali je poslije nekoliko bitaka morao ratovati
i za obranu dvora i Austrije.
Kada je uz pomoc Rusa slomljena madjarska revolucija, novi vladar
Franjo Josip I. je proglasio apsolutizam koji je nametnut
svim austrijskim nasljednim zemljama ali i Hrvatima koji su
pomagali Habsburgovcima kao i Madjarima koji su digli revoluciju.
Za postojanja apsolutizma Jelacic je i dalje ostao banom i nastojao
koliko je bilo moguce pomoci Hrvatskoj, npr. na gospodarskom
podrucju i odvajanju hrvatske katolicke biskupije od ugarske
crkvene uprave. Zagreb tada postaje jedinstveni grad
i kao nadbiskupsko sjediste postaje glavni grad i integracijsko
srediste svih Hrvata.
5. Slom apsolutizma
- Hrvatsko-ugarska nagodba 1868.
Poslije poraza Austrije 1859. u Italiji, vladar je
morao ukinuti apsolutizam, vratiti ustavno stanje, a unutar
Monarhije sve se vise raspravljalo o centralizmu ili federalizmu.
Godine 1861. sazvan je Hrvatski sabor koji je zahtijevao
sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, tj. citave Kraljevine
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Sabor je odbio ulazak u
becko Carevinsko vijece, a time i mogucu nagodbu s Austrijom
i opet se priblizio Ugarskoj, ali pod uvjetom da priznaju teritorijalnu
cjelokupnost i ravnopravnost Hrvatske. Tada se prvi put pojavljuju
moderne politicke stranke, prvi put je iznesena ideja
o nezavisnoj hrvatskoj drzavi (A. Starcevic, E. Kvaternik).
Isto tako su prvi put istupili i Srbi zahtijevajuci
podjelu drzavnog suvereniteta s Hrvatima, te svoje ime za
jezik, svoje pismo -cirilicu kao sluzbeno i drugo.
Poslije novog poraza u ratu protiv Italije i Pruske 1866., Austrija
se kao centralisticka drzava morala ustrojiti kao dvojna
monarhija: podijeliti na Austriju i Ugarsku, odnosno
sluzbeno Austro-Ugarsku. Buduci su Hrvati imali
svoja stoljetna prava, drzavnopravnu individualnost i status
kraljevine, morali su se Hrvati i Madjari 1868. posebno
nagoditi. Tada je izdan poseban akt zvan Hrvatsko-ugarska
nagodba kojom se Hrvatima priznaje drzavnopravna posebnost
i autonomni unutarnji poslovi (uprava, sudstvo, skolstvo, vjerski
poslovi) te poseban drzavni simboli i vojska (domobranstvo).
Iako Hrvati nisu bili time zadovoljni, takav status u Austro-Ugarskoj
nije imao ni jedan drugi narod (npr. Cesi, Poljaci, Rumunji).
6. Sjedinjenje
Vojne krajine s Hrvatskom 1881.
zemljovid
11
Iako Hrvatsko-ugarska nagodba nije bila sasvim povoljna
poglavito na podrucju gospodarstva, poreza i prometa, ipak je
zemlja napredovala i modernizirala se, npr. u doba bana reformatora
Ivana Mazuranica (1873.-1880.). U to doba je Austro-Ugarska
dobila na Berlinskom kongresu protektorat u Bosni i Hercegovini
(1878.) pa se tako citav hrvatski narod nasao u jednoj drzavi.
Kada je 1881. ukinuta Vojna krajina ili granica, vraceni
su njeni dijelovi po povijesnom pravu matici zemlji Hrvatskoj
cije je upravno, politicko i kulturno srediste bio Zagreb. Medjutim,
Dalmacija, Boka kotarska i Istra bile su i dalje u
austrijskom dijelu Monarhije, a Rijekom kao lukom
i Medjimurjem upravljala je Ugarska, iako je Hrvatski
sabor radio na ujedinjenju svih hrvatskih zemalja. Tako je ostalo
sve do 1918. godine kad se Austro-Ugarska raspala.
Sjedinjenjem Vojne krajine 1881. povecao se broj Srba u Hrvatskoj.
To su bili potomci spomenutih Vlaha -stocara koji su za turske
agresije naseljavani u hrvatskim zemljama, a tijekom 19. st.
su zbog iste grko-istocne vjere prihvatili srpsku nacionalnu
pripadnost. Oni su zahtijevali podjelu suvereniteta s
Hrvatima, te kulturnu i politicku autonomiju. Jedan njihov
dio, na poticaj iz Srbije, radio je na odvajanju bivsih teritorija
Vojne krajine i na njenom sjedinjenju s Kraljevinom Srbijom.
Bio je to dobro poznati velikosrpski program u koji su oni osim
dijelova Hrvatske ukljucivali Bosnu i Hercegovinu, knezevinu
Crnu Goru, Makedoniju itd. Ta politicka i osvajacka nastojanja
Srba i Srbije, nazvana i tzv. srpskim pitanjem, bila
su uzrokom nestabilnosti na ovom prostoru, a to su ostala i
do danas.
7. U geopolitickom
trokutu: Bec-Budimpesta-Beograd
zemljovid
12
Poslije hrvatskog narodnog preporoda nastaju u Hrvatskoj
politicke stranke od kojih je najjaca Narodna
koju vodi poznati biskup Josip Juraj Strossmayer. Ta
stranka radi na prosvjetnom uzdizanju Hrvatske i okupljanju
svih Juznih Slavena oko Zagreba na temelju tzv. juznoslavenske
ideje ili juznoslavenstva. Od 1861. postoji i Stranka
prava koja je za samostalnu hrvatsku drzavu i protiv nagodbe
s Austrijom, Ugarskom ili Srbijom. U toj politickoj borbi u
trokutu izmedju Beca, Budimpeste i Beograda i nastojanju
oko ujedinjenja svih hrvatskih zemalja u Hrvatskoj je jacala
juznoslavenska ideja koja je bila usmjerena na izlazak iz Austro-Ugarske
i formiranje zajednicke drzave Juznih Slavena.
Konac 19. i pocetak 20. st. u Hrvatskoj je protekao u protumadjarskim
istupima hrvatske oporbe, npr. 1883. kad su u Zagrebu zbaceni
nezakoniti madjarski grbovi i natpisi, a zatim je citavu srednju
Hrvatsku zahvatio protumadjarski narodni pokret koji
je ugusila vojska. Godine 1895. zagrebacki su studenti spalili
madjarsku trobojnicu kao simbol madjarizacije. To su ponovili
1903. i hrvatski seljaci kad je izbio drugi protumadjarski
narodni pokret i odstupio ban - madjarizator grof Khuen
Héderváry. Buduci su lokalni Srbi u Zagrebu u svom glasilu
“Srbobran” objavili pamflet u kome su navijestili Hrvatima rat
do unistenja, izbile su u Zagrebu 1902. i prve protusrpske
demonstracije.
8. Politika
“novog kursa” - put prema Beogradu
Drugi i narodni pokret 1903. aktualizirao je nerijeseno
hrvatsko pitanje u dvojnoj Austro-Ugarskoj. Njega su podrzavali
Hrvati iz Dalmacije i Istre koji su bili u sastavu Austrije,
a prikljucili su im se Slovenci i drugi slavenski narodi
u Monarhiji. U toj akciji potpore Hrvatskoj istaknuli su se
hrvatski politicari iz Dalmacije, poglavito Frano Supilo
i Ante Trumbic. Oni su 1905. pokrenuli tzv. politiku
“novog kursa” koja je predvidjala okupljanje svih oporbenih
stranaka, kako Srba u Hrvatskoj i Dalmaciji, tako i Madjara
u Ugarskoj i Talijana u Monarhiji. Potkraj 1905. sastali su
se u Rijeci hrvatski oporbeni politicari i objavili Rijecku
rezoluciju, a odmah zatim i srpski politicari objavljuju
u Zadru svoju Zadarsku rezoluciju. Oni podrzavaju politiku
“novog kursa”, ali zahtijevaju priznanje Srba kao konstitutivnog
naroda. Odmah zatim oblikuje se Hrvatsko-srpska koalicija
koja dobiva vecinu na izborima (1906.). Najuglednija licnost
Koalicije bio je Hrvat Frano Supilo, ali njega vjestom
i lukavom politikom potiskuje hrvatski Srbin Svetozar Pribicevic
koji radi u suradnji sa srbijanskom vladom u Beogradu i usmjerava
Koaliciju prema zajednickoj drzavi sa Srbijom.
Povratak
na sadrzaj
