Kratka politicka
i kulturna povijest Hrvatske
VI. U PRVOJ
ILI MONARHISTICKOJ JUGOSLAVIJI (1918.-1939.)
1. Prvi svjetski rat i raspad Austro-Ugarske
Srbija je izasla kao pobjednica u Balkanskim ratovima
(1912.-1913.), znatno prosirila svoj teritorij i odmah nakon
obracuna s Turskom i Bugarskom planirala Sarajevski atentat
koji je bio povod I. svjetskom ratu 1914. godine. Srbija je
u pocetku uspjesno ratovala uzduz Drine, a onda je 1915. okupirana
i morala se s vojskom povuci skupa sa Crnom Gorom na otok Krf
i u Grcku odakle je 1917. sa zapadnim saveznicima krenula u
proboj solunskog bojista, zatim oslobadjanje svog teritorija
i osvajanje (gotovo bez otpora) Bosne, dijelova Hrvatske i Austro-Ugarske.
Vecina oporbenih politicara sa Supilom i Trumbicem na celu pobjegla
je 1914. u Italiju, Francusku, Englesku i ustrojila tzv. Jugoslavenski
odbor za oslobadjanje Juznih Slavena u Austro-Ugarskoj i
za suradnju sa Srbijom. Zbog zastupanja federalizma u novoj
drzavi napustio je Odbor Supilo i uskoro umro. Srbijanski
predsjednik vlade Nikola Pasic zelio je stvoriti prosirenu,
zapravo Veliku Srbiju i centralisticku monarhiju. Trumbic
je bio popustljiv u nadi da ce se najprije stvoriti nova
drzava, a zatim odrediti njeno unutarnje uredjenje.
Austro-Ugarska sastavljena od brojnih naroda raspala se poslije
izgubljenog rata 1918. na sastavne dijelove. Italija,
pobjednica u ratu, imala je tajni Londonski sporazum
iz 1915. koji joj daje pravo na dijelove hrvatske jadranske
obale. Zato je trebalo nesto brzo poduzeti da se onemoguce osvajacki
apetiti Italije, ali i Srbije.
2. Drzava
Slovenaca, Hrvata i Srba - Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
- 1918. godine
zemljovid
13
O prekidu svih drzavno-pravnih odnosa sa Austro-Ugarskom
mogao je donijeti odluku samo Hrvatski sabor kao nositelj
povijesnog suvereniteta Hrvatske. On je to i ucinio 29.10.1918.
i tako je nastala prijelazna Drzava Slovenaca, Hrvata i Srba
(SHS) sa sredistem u Zagrebu. Ona je sa zapada bila ugrozena
od Italije koja kao pobjednica zahtijevala hrvatsku jadransku
obalu. S druge strane, s vojskom napreduje pobjednicka Srbija,
zaposjeda saveznicu Crnu Goru, juznu Ugarsku i predlaze ujedinjenje
u centralisticku monarhiju sa srpskom dinastijom Karadjordjevica.
Vodstvo Drzave SHS kojoj su na celu bili Srbin iz Hrvatske Svetozar
Pribicevic i Slovenac Anton Korosec pristaje na
sjedinjenje i 1.12.1918. proglasavaju u Beogradu Kraljevinu
Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), ali sa sredistem u Beogradu.
Italija je kao jedna od sila pobjednica od 1918. do 1924.
uzela Hrvatima (i Slovencima) Istru, najvecu hrvatsku luku Rijeku,
dotad glavni grad Dalmacije Zadar i otoke (Cres, Losinj, Lastovo
i dr.).
3. U Kraljevini
Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.-1929.)
Bila je to nasilna odluka koju nije nikada prihvatio
Hrvatski sabor i nije odobrila vecina hrvatskog naroda. Nova
drzava bila je nedemokratska monarhija s prevlascu Beograda,
Srbije i njihove dinastije u kojoj svim nesrpskim narodima nisu
priznata nacionalna prava. Naime, njima su odmjeravani veci
porezi, financijski se najvise ulagalo u Srbiju, a sve vlade,
ministri, generali bili su (oko 90 posto njih) Srbi i Crnogorci.
Kada su se 1927. protiv Beograda ujedinili Hrvati i neki hrvatski
Srbi i oformili Seljacko-demokratsku koaliciju (Radic-
Pribicevic) bio je to poticaj da se u parlamentu u Beogradu
ubiju vodje hrvatskog naroda s tribunom Stjepanom Radicem
na celu 1928. godine.
I dok se u prvoj Jugoslaviji provodi unitarizacija i srbizacija,
u Istri, Rijeci, Zadru na djelu je nasilna, totalna talijanizacija
od 1922. i fasizacija kojoj su prvi otpor pruzili bas istarski
Hrvati (Labin, Prastina).
Iduce godine proglasena je izravna diktatura kralja Aleksandra.
Poceli su masovni progoni i pokolji Hrvata, pa su neki pobjegli
u inozemstvo i utemeljili hrvatsku oslobodilacku organizaciju.
Bili su to tzv. ustase kojima je glavni cilj bio rusenje
Kraljevine SHS, zapravo srpske drzave i stvaranje slobodne
Hrvatske. Njihov vodja bio je Ante Pavelic. Za rusenje
te drzave, koja se od 1929. nazivala Kraljevinom Jugoslavijom,
bili su tada i komunisti.
4. U Kraljevini
Jugoslaviji - Banovina Hrvatska (1929.-1939.)
Odnosi u zemlji promijenili su se poslije atentata
na kralja Aleksandra (1934.) koga su izveli makedonski revolucionari
uz pomoc hrvatskih ustasa u Marseillesu. Kraljevina Jugoslavija
se uskoro odvaja od politike francuske i versailleske Europe,
skrece prema fasizmu, a unutar zemlje sve se vise progone i
ubijaju Hrvati. Hrvatska seljacka stranka (HSS) dobiva
sve vise glasaca i 1939. prisilila je beogradsku vladu da dopusti
osnivanje Banovine Hrvatske kojoj je vracena autonomija i djelomice
atributi drzavnosti koju je izgubila ujedinjenjem 1918. godine.
U sastavu Banovine Hrvatske bili su dijelovi zapadne, sredisnje
i sjeverne Bosne (Livno, Duvno ili Tomislav-grad, Travnik, Derventa,
Gradacac, Brcko) te Hercegovine (Mostar, Stolac, Ljubuski, Konjic).
Bili su kotarevi s hrvatskom vecinom. Bio je to korak prema
federalizaciji drzave i rjesenju hrvatskog pitanja,
ali je sve onemogucio II. svjetski rat koji je tada zapoceo.
Povratak
na sadrzaj
