Kratka politicka
i kulturna povijest Hrvatske
VIII. U DRUGOJ
ILI SOCIJALISTICKOJ JUGOSLAVIJI (1945.-1990.)
1. Nerijeseno hrvatsko pitanje
Komunisti su obecali hrvatskom i drugim pokorenim narodima
da ce poslije rata imati svoje drzave u federativnoj Jugoslaviji.
I doista, proglasena je federativna Jugoslavija, u njoj Hrvatska
i druge republike, ali nacionalno pitanje nije bilo rijeseno.
Umjesto demokracije postojala je diktatura uske partijske
grupe s Titom na celu. U vojsci, policiji, diplomaciji
dominirali su Srbi i Crnogorci, prohrvatski komunisti bili su
odstranjeni ili likvidirani, npr. A. Hebrang, svaka demokratska
odluka bila je suspendirana, Katolicka crkva progonjena,
a zagrebacki nadbiskup Alojzije Stepinac osudjen na robiju.
Hrvatska kao gospodarski razvijenija bila je tesko eksploatirana
u korist Srbije. Zabranjena je uporaba cistog hrvatskog jezika,
ukinute su brojne nacionalne institucije, a puna ravnopravnost
nacija postojala je samo formalno.
2. Pocetci
hrvatskog otpora 1967.-1971.
Kad je Tito 1966. odstranio iz politickog zivota
Aleksandra Rankovica, Srbina, koji je bio nositelj prikrivenog
velikosrpskog programa, ohrabrili su se hrvatski intelektualci,
pokrenuli u okviru Matice hrvatske javni prosvjed
protiv nametanja srpskog jezika, i objavili Deklaraciju
(1967.) koju su potpisale sve najvaznije hrvatske nacionalne
institucije i javni djelatnici, a medju njima i najugledniji
hrvatski pisac lijeve orijentacije M. Krleza. Deklaracija
je naisla na najostriju osudu partijskih vodja i organizacija,
ali je postigla svoj cilj. Pokrecu se novi listovi i casopisi
koji zahtijevaju vise slobode, demokracije, “ciste racune” u
gospodarstvu, pa cak i clanstvo Hrvatske kao drzave u Ujedinjenim
narodima. Citav taj pokret koji je nazivan “Hrvatskim proljecem”
ili partijski “masovnim pokretom” - napokon naisao je
na odjek i u prohrvatski orijentiranim clanovima Komunisticke
partije.
Protiv tih zahtjeva istupili su uglavnom hrvatski Srbi, ortodoksni
komunisti, tzv. Jugoslaveni s Titom i V. Bakaricem na celu i
silom slomili “Hrvatsko proljece” potkraj 1971. Na sastanku
u Karadjordjevu (2.12.1971.) osudjen je “hrvatski
nacionalizam”, zatim cjelokupno vodstvo Komunisticke partije
Hrvatske (S. Dabcevic Kucar i M. Tripalo i dr.) prisiljeni su
na odstup. Pocelo je odmah uhicenje, zatvaranje, proganjanje
tisuca Hrvata. Mnogi su morali pobjeci u inozemstvo. Smijenjeno
je na tisuce Hrvata u kulturnim, znanstvenim pa i gospodarskim
institucijama, a Matica hrvatska je raspustena, toboze
kao nacionalisticka ustanova. Stoga je sastanak sefova Komunisticke
partije u Karadjordjevu dobio naziv “sjece” hrvatskih
kadrova. Tamnice su bile pune, a neki intelektualci su odlezali
u njima i do 10 godina (M. Veselica, Dj. Perica, V. Gotovac
i dr.) Neke je Hrvate poubijala UDBA (tajna policija) u inozemstvu
(B. Busic).
3. Ustav iz
1974. - republike kao drzave
Tito i Centralni komitet Partije izvrsili su ciscenja
i u Srbiji i Sloveniji, ali to nije imalo tako drastican karakter
kao u Hrvatskoj. Pocela je tzv. “hrvatska sutnja”. Provodio
se teror prema Hrvatima kao politickim neprijateljima koji su
zeljeli samo postenije odnose unutar Jugoslavije. Progoni Hrvata
izazvali su val velikosrpskog raspolozenja i demonizaciju
svega hrvatskog. To je shvatio J. Broz Tito do koga su
dosli podatci o srbizaciji Jugoslavenske armije, diplomacije,
uopce sve politike gdje se odlucivalo. Zbog toga je inicirao
donosenje Ustava iz 1974. u koji su usli ustavni amandmani
iz 1971. Po tom Ustavu su uvedeni paritetni odnosi izmedju
republika, konsenzus u odlucivanju, a Kosovo i Vojvodina,
dotad pokrajine, dobile su gotovo status republika. Socijalisticka
Republika Hrvatska definira se u tom Ustavu kao “drzava”
i samoupravna zajednica. Ipak, bilo je to mrtvo slovo na papiru
sve dok je zivio Tito (do 1980.), a onda se sve vise pocelo
raspravljati o odnosima medju republikama i o potrebi stvarnog
federalizma, cak i konfederalizma.
4. Srpsko
vodstvo pokusava stvoriti veliku Srbiju
Najveci problem druge, Titove Jugoslavije bilo je tzv.
kosovsko pitanje. Kosovo, pokrajina u okviru Srbije,
gdje je broj albanskog pucanstva dosegao gotovo 90 posto, zahtijevalo
je posebnu republiku, a najradikalniji dio i odcjepljenje.
Srpsko, komunisticko vodstvo sa S. Milosevicem na celu
to ne dopusta, nego na velikoalbanski nacionalizam i separatizam
odgovara ozivljavanjem velikosrspkih, cetnickih programa s parolom:
“Svi Srbi u jednoj drzavi”. Na tome je od 1986. radila Srpska
akademija nauka i umetnosti (SANU), a od 1987. i Milosevicevi
komunisti i Srpska pravoslavna crkva.
Najprije su ukinute autonomije pokrajina Kosova i Vojvodine,
zatim je za to pridobijeno i vodstvo Crne Gore, a 1989. kad
se na Kosovu “slavila” 600. obljetnica srpskog poraza protiv
Osmanlija S. Milosevic je otvoreno najavio velikosrpski
program koji ce Srbija uz pomoc Crne Gore i Jugoslavenske
armije ostvariti milom ili silom. Dakle, bile su otada ugrozene
i dvije zapadne republike, tj. Bosna i Hercegovina gdje je zivjelo
oko jedne trecine Srba i Hrvatska gdje je taj broj bio oko 12
posto.
Najava velikosrpskog programa, koja je bila ujedno, i
prijetnja dotadanjoj visenacionalnoj Jugoslaviji,
zbila se upravo u doba rusenja Berlinskog zida,
sloma komunizma u istocnoj Europi, te raspada visenacionalnih
drzava kakve su bile SSSR i Cehoslovacka (1989.).
Povratak
na sadrzaj
