Kratka politicka
i kulturna povijest Hrvatske
IX. SLOM KOMUNIZMA
I JUGOSLAVIJE - NASTANAK SLOBODNE HRVATSKE (1990.-1997.)
1. Prvi demokratski izbori 1990.
Progoni i likvidacije Hrvata. u tzv. socijalistickoj
Jugoslaviji poslije “Hrvatskog proljeca” 1971. sve su vise dovodili
do spoznaje da ce se Hrvatska moci normalno razvijati
samo u konfederalnoj Jugoslaviji, a oni najdalekovidniji
su smatrali da je moguca i samostalna i neovisna Hrvatska,
dakle izvan sastava Jugoslavije.
Hrvati su u inozemstvu, rasuti po citavom svijetu, imali brojnu
emigraciju iz 1945., zatim ekonomsku emigraciju iz 60-ih i 70-ih
godina, te, napokon, tisuce onih koji su pobjegli ili bili prognani
1971. i nakon toga. Medju njima je bilo mnostvo istaknutih intelektualaca,
poduzetnika, politicara, knjizevnika koji su izdavali brojne
casopise knjige o polozaju Hrvatske u Jugoslaviji, o zrtvama
Bleiburga i “Kriznog puta” kao i teskoj diktaturi komunista
od 1945. Organizirali su politicke zborove, trazili saveznike
pa cak ustrojavali i vojnicke postrojbe.
I u zemlji je radila skupina intelektualaca i politicara koji
su, s dr. Franjom Tudjmanom na celu, robijali, ali i djelovali,
pisali, davali intervjue stranim dopisnicima, kakav je bio,
onaj Tudjmanov iz 1981. koji je imao jak odjek u svijetu. Kad
su im potkraj 80-ih godina vracene putovnice, pocela se povezivati
domovinska i iseljena Hrvatska. Radilo se na Tudjmanovoj ideji
o povijesnoj pomirbi svih Hrvata, tj. onih koji su tijekom II.
svjetskog rata bili sudionici antifasistickog pokreta (partizani)
kao i onih koji su se borili u hrvatskoj domovinskoj vojsci
(domobrani, ustase), odnosno njihovih potomaka.
Kad je poslije razlaza u Saveznoj skupstini u Beogradu omoguceno
stranacko organiziranje i najavljeni demokratski izbori 1989.,
ustrojene su u Hrvatskoj i dvije prve politicke stranke: Hrvatsko
socijalno-liberalna stranka (HSLS) i Hrvatska demokratska zajednica
(HDZ) koju je vodio dr. Franjo Tudjman.
Gotovo istodobno sukobili su se komunisti Srbije i Crne Gore
na jednoj i svih drugih republika druge Jugoslavije na drugoj
strani, pa su hrvatski i slovenski sudionici napustili Beograd
i Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije. Buduci je
Savez komunista bio dotada idejni i politicki diktator u
zemlji, bio je to znak za raspad Socijalisticke Federativne
Republike Jugoslavije. Ona su ubrzano pocela razilaziti po svojim
povijesnim, republickim i nacionalnim savovima.
U proljece 1990., kad se Komunisticka partija Jugoslavije raspadala,
odrzani su prvi demokratski izbori u kojima je u Hrvatskoj velikom
vecinom pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) s dr.
Franjom Tudjmanom na celu. Pobijedila je zato sto je imala drzavotvorni
i antikomunisticki program, tj. za cilj stvaranje samostalne
hrvatske drzave - stoljetne teznje Hrvata - i vracanje na demokratsko
drustvo. I 30. svibnja 1990. proglasena je neovisna Republika
Hrvatska (danas je to Dan drzavnosti).
2. Velikosrpska
pobuna i agresija - Domovinski rat 1991.
Na pregovorima jugoslavenskih republika Hrvati
i Slovenci nudili su ostalima konfederalni sustav vlasti,
ali su ga Srbi i Crnogorci odbili, uz neodlucnost Makedonije
i Bosne i Hercegovine. A kada su Hrvati i Slovenci proglasili
neovisne drzave, pobunili su se protiv tzv. separatizma
tih republika poglavito radikalni Jugoslaveni, Srbi, Crnogorci,
posebice velikosrpski nastrojeni, te tada opet obnovljeni,
cetnici.
I dok su jugoslavenski orijentirani politicari kao i
vodstvo u Makedoniji i Bosni i Hercegovini smatrali kako
ce Jugoslavenska armija intervenirati u korist mira ona
to nije mogla uciniti ,jer je dotada bila gotovo potpuno
srbizirana, poglavito njen generalitet. I umjesto mirotvorca,
ona se pretvorila u agresora napavsi u ljeto 1991. Republiku
Sloveniju. To su ucinili kako bi izazvali Hrvatsku da pomogne
Sloveniji i time stupi u rat . Naime, Sloveniji bi ionako dali
slobodne ruke, a imali bi u Beogradu povod za okupaciju Hrvatske
i njen ostanak u trecoj Jugoslaviji, bez Slovenije.
Kad Hrvatska nije upala u tu zamku, odlucili su je srusiti
iznutra, uz pomoc Srba u Hrvatskoj i Jugoslavenske
armije. Godinama su tajno naoruzavani Srbi i tzv. Jugoslaveni
u Hrvatskoj, a od Teritorijalne obrane u Hrvatskoj je tada Jugoslavenska
armija otela oruzje. Kad su bili uvjereni da je hrvatski narod
razoruzan i neorganiziran, odlucili su pokrenuti unutarnju pobunu
Srba i za desetak dana pokoriti Hrvatsku.
Buduci se u svibnju 1991. godine vecina naroda u Hrvatskoj
odlucila na referendumu (94 posto) za slobodnu i neodvisnu
Hrvatsku i da je Hrvatski sabor 25. lipnja proglasio
suverenu i samostalnu Republiku Hrvatsku pocele su cesce
velikosrpske provokacije i napadi. Npr. u srpnju 1991. napadaju
Hrvate, cine pokolje i spaljuju sela oko Vukovara (Celije, Erdut,
Dalj). Kako je vec u kolovozu 1990. izbila otvorena pobuna
Srba u Kninu i potkraj prosinca proglasena Srpska autonomna
oblast Krajina, te da su u Hrvatsku sve masovnije stizale
cetnicke dobrovoljacke jedinice iz Srbije, bio je to pocetak
agresije na Hrvatsku.
Medjutim, iako nenaoruzan, hrvatski je narod (ali i nacionalne
manjine) pruzio zestok i neocekivan otpor, u hodu
stvarao vojsku, skupljao oruzje, dobrovoljce, iz zemlje i iseljenistva,
i mjesecima junacki branio Vukovar, Osijek, Vinkovce, Pakrac,
Karlovac, Zadar, Gospic, Dubrovnik i druge gradove i sela.
Agresor je u bijesu i nemoci rusio i spaljivao hrvatska sela,
crkve, cak i groblja, progonio, mucio, ubijao pucanstvo, ali
je, iako do zuba naoruzan, sve vise gubio dah.
3. Posredovanje
UN-a - priznanje Republike Hrvatske (1992.)
Iako su zauzeli Vukovar i cetvrtinu Hrvatske, Srbi
i Crnogorci su uvidjeli da nece lako svladati Hrvatsku, pa su
potkraj 1991. pristali na posredovanje Ujedinjenih naroda.
Uz potporu Njemacke, Svete Stolice i nekih srednjoeuropskih
drzava priznata je 15.1.1992. Republika Hrvatska kao samostalna
drzava, ali je morala primiti 15 tisuca vojnika UN-a.
Oni su trebali cuvati mir i razoruzati Srbe u Hrvatskoj,
koji su uz pomoc Srbije i Jugoslavenske armije izvrsili velike
pokolje u Hrvatskoj, unistili na tisuce sela, srusili sve katolicke
crkve u krajevima koje su okupirali, etnicki ocistili sva
zauzeta hrvatska podrucja, proglasili tzv. Republiku
Srpsku Krajinu sa sredistem u Kninu, nekoc sjedistu
hrvatskih kraljeva.
4 Srpska pobuna
i agresija u Bosni i Hercegovini (1992.)
U travnju 1992. Jugoslavenska armija, koja je napustila Sloveniju
i bila protjerana iz Hrvatske, otisla u Bosnu i Hercegovinu
gdje su se pobunili domaci Srbi-cetnici i zajedno
s njom poceli opce napadaje na Hrvate i Muslimane izvrsivsi
slicne zlocine kao i u Hrvatskoj. Prvi su otpor
pruzili tamosnji Hrvati koji su se organizirali u svoju
zajednicu nazvanu Herceg-Bosna i zastitili velik dio
hrvatskog ali i muslimanskog naroda i teritorija, osobito
Mostar, Hercegovinu, Bihac i Sarajevo gdje su borbe trajale
sve do Sporazuma u Daytonu u studenom 1995. godine.
Buduci su Muslimani bili slabije naoruzani i organizirani, potisnuli
su ih Srbi iz istocne Bosne, pa su oni nastojali uzeti Hrvatima
sredisnju Bosnu i dio Hercegovine te izbiti na hrvatsku obalu
Jadranskog mora. Zbog toga je 1993. izbio sukob izmedju
bosanskih Hrvata i Muslimana koji se uskoro pretvorio u pravi
rat. Republika Hrvatska pomagala je Hrvatima u Bosni i Hercegovini,
a Muslimanima su pristigli brojni mudzahedini iz islamskih zemalja.
5. Hrvatska
u UN-u - pocetak oslobodilackog rata (1992.)
Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala 176.
clanicom UN-a, a potkraj svibnja iste godine je Hrvatska
vojska oslobodila, od okupacije i blokade Jugoslavenske
armije i crnogorskih cetnika, Dubrovnik i okolicu koji
su takodjer tesko stradali od njihovih nasilja i razaranja teskim
oruzjem. Jugoslavenska armija morala se 30. IX. povuci s najjuznije
tocke Hrvatske, s rta Ostro i Prevlake. U pocetku 1993.
Hrvatska je vojska u brzoj akciji oslobodila Maslinicko zdrilo
nedaleko Zadra i opet povezala kopnenim putem sjevernu
i juznu Hrvatsku.
6. Prekid
hrvatsko-muslimanskog sukoba - akcije “Bljesak” i “Oluja” 1995.
Buduci su bosanski Muslimani i Hrvati uvidjeli kako se njihovim
sukobima koristi agresorska, srpska strana, a kako su na miru
inzistirale i SAD, prekinut je medjusobni rat i u ozujku
1994. u Washingtonu potpisan je sporazum o federaciji
Hrvata i Bosnjaka u Bosni i predlozena konfederacija Hrvatske
i Bosne i Hercegovine.
I nakon toga je Hrvatska vojska tijekom 1994. i 1995. oslobodila
veliki prostor uzduz hrvatsko-bosansko-hercegovacke granice,
a zatim u svibnju 1995. oslobodila citavu zapadnu Slavoniju
u munjevitoj akciji zvanoj “Bljesak”. Tim akcijama opkoljena
je tzv. Srpska krajina sa tri strane i odmah zatim je u kolovozu
1995. Hrvatska vojska jos spektakularnijom akcijom “Oluja”
oslobodila okupirano podrucje Hrvatske od Knina na jugu do
Kostajnice na sjeveru i deblokirala bosanski grad Bihac
kojem je prijetio pad zbog dugotrajne srpske opsade. Taj grad
su citavo vrijeme branili Muslimani i Hrvati, a izdasno pomagala
u oruzju i opremi Republika Hrvatska.
7. Sporazumi
u Erdutu i Daytonu (1995.)
Poslije “Oluje” i pobjedonosnih akcija Hrvatske vojske u zapadnoj
Bosni (Drvar, Jajce) ucvrscena je hrvatska drzava i priznat
joj je polozaj regionalne sile. To je omogucilo uspjesne
pregovore u Erdutu gdje je 12. studenog 1995. potpisan Temeljni
sporazum o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja
(oko 4,6 posto hrvatskog teritorija) kao i medjunarodne pregovore
u Daytonu u SAD-a koji su zavrsili potpisivanjem u Parizu
14. prosinca 1995. godine. Oba ta sporazuma najavili su
mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja u sastav Republike
Hrvatske i bili korak blize u rjesavanju bosanskohercegovackog
problema.
8. Hrvatska
u Vijecu Europe (1996.)
Tijekom 1996. nastavljeni su pregovori, osobito u Podunavlju,
kamo su uz pristanak Hrvatske dosle medjunarodne snage s
americkim generalom J. P. Kleinom (UNTAES) koje imaju zadatak
da do sredine 1997. provedu izbore i vrate pod hrvatski
suverenitet te od pobunjenih Srba okupirane krajeve (Baranja,
istocna Slavonija i zapadni Srijem s Vukovarom). Republika
Hrvatska je mirnom rjesenju tog nametnutog rata i agresije
dala veliki doprinos i zato je 25. travnja primljena u Vijece
Europe, ali je taj cin potvrdjen tek 8. studenoga 1996.
godine.
9. Srednjoeuropske
a ne balkanske integracije
Prije toga je Republika Hrvatska ucinila jos jedan korak kad
je 23. kolovoza 1996. predsjednik Republike dr. Franjo Tudjman
potpisao Sporazum o medjusobnom priznanju sa SR Jugoslavijom.
Tim cinom je Srbija sa S. Milosevicem na celu zapravo priznala
vojnicki poraz, morala se odreci svojih velikosrpskih
planova, ali i stvaranja neke nove, trece Jugoslavije.
U sklopu toga Republika Hrvatska vodi i dalje diplomatsku i
politicku akciju kako bi usla u ostale europske integracije,
a ne vise nikada u one balkanske. Europski joj status potvrdjuje
cjelokupna povijest i kultura sve do neprirodnih i nehistorijskih
integracija kakve su bile one u obje Jugoslavije
od 1918. do 1990. godine.
10. Reintegracija
Hrvatskog Podunavlja 1998.
Buduci je Republika Hrvatska tijekom posljednje dvije godine
kooperativno ispunila sve svoje obveze koje su proistekle iz
spomenutih medjunarodnih ugovora, dana 15. sijecnja 1998., tocno
6 godina poslije svoga medjunarodnog priznanja, vraceni su joj
napokon njeni okupirani krajevi, tj. zapadni Srijem,
istocna Slavonija i Baranja, ukratko hrvatsko
Podunavlje. To je hrvatski stoljetni teritorij na koji Srbi
nisu imali nikakvih povijesnih niti etnickih prava. Bio
je tu veliki uspjeh diplomacije i politike Republike Hrvatske
koji je samo zaokruzio ono sto je ucinjeno i Domovinskom ratu,
te u akcijama “Bljesak” i “Oluja”. Hrvatskoj su otvorene dvije
ponajvece rijecne luke: Vukovar na Dunavu i Osijek
na Dravi i ona je jedna od rijetkih drzava koja ima izlaz na
Sredozemno more i na europsku zilu - kucavicu - Dunav.
Tim cinom Republika Hrvatska je vratila pod svoj suverenitet
i onih 4,6 posto svog okupiranog podrucja, zaokruzila svoje
granice i stekla uvjete za gospodarski razvoj i propusnicu za
sve europske i svjetske gospodarsko - politicke integracije.
11. Hrvatska
opet na razmedju “Zapada” i “Istoka”
U pocetku ovog kratkog pregleda hrvatske povijesti kroz stoljeca
rekli smo da je Hrvatska oduvijek bila na razmedju
katolickog “Zapada” i bizantskog-pravoslavnog “Istoka”.
Nazalost, to je ostala i danas, jer geopoliticke odrednice su
uglavnom zadane i traju stoljecima, pa cak i milenijima. Sada
je opet na granicnom podrucju izmedju zapadnoeuropskog,
ali i istocnoeuropskog svijeta. A taj svijet je imao
svoju pravoslavnu (bizantsko-rusku), i u novije vrijeme
i komunisticku odrednicu. Uz nju tu je jos i azijsko-islamisticka
odrednica koja je na Balkanskom poluotoku nazocna vec od
15. stoljeca. Dakle, umjesto dva svijeta, kulture i civilizacije,
tu se susrecu tri svijeta koja se i u globalnim razmjerima
sukobljavaju i cesto medjusobno iskljucuju.
Povratak
na sadrzaj
