Kulturna i prirodna bastina na podrucju RH

Odaberite knjigu!

cijena 150 Kn

Ovaj banner možete
postaviti na
svoju stranicu

Kratka politicka i kulturna povijest Hrvatske

KULTURNA I PRIRODNA BASTINA NA PODRUCJU REPUBLIKE HRVATSKE

1.Spomenici materijalne kulture
Na podrucju danasnje neovisne drzave Republike Hrvatske postoje brojna arheoloska nalazista iz svih razdoblja ljudske povijesti o kojima smo vec nesto rekli u pregledu povijesti, a ovdje cemo istaknuti samo ono najvaznije, poglavito iz kulturne povijesti. Tako je npr. nalaz pracovjeka u Husnjakovu brdu kraj Krapine potkraj 19. st. sto ga je izveo hrvatski paleontolog Dragutin Gorjanovic - Kramberger (1899.) i danas jedan od najvaznijih lokaliteta te vrste u svijetu. Osim Krapine poznata su nalazista u Sandalji kraj Pule, Veternici kraj Zagreba, Vindiji kraj Ivanca, Grapcevoj spilji na Hvaru, Sarvasu kraj Osijeka, Vucedolu kraj Vukovara i dr.
Buduci se teritorij danasnje Republike Hrvatske nalazi na zapadnom, rimskom podrucju Carstva, ali da se razvijao i pod utjecajem istocne, grcke, odnosno bizantske kulture, tu postoji raznolikost oblika zivota, gospodarstva, graditeljstva i uopce u cjelokupnoj kulturnoj bastini.
To naslijedje djelovalo je i na slavenske doseljenike, poglavito Hrvate, koji vec na rusevnim, ali nazocnim temeljima Rimskog Carstva, stvaraju svoju vlastitu, autohtonu kulturu, naravno u skladu s njihovim skromnim mogucnostima i iskustvom. Tako se tu uz velebne i dobro uscuvane divot - gradjevine poput palace rimskog cara Dioklecijana u Splitu, isto tako monumentalne arene cara Vespazijana u Puli, nalazi i prekrasna bazilika biskupa Eufrazija u Porecu iz 6. st. po Kristu. Sve su te tri iznimne gradjevine stoga upisane u UNESCO-vu listu posebne svjetske bastine.
U novije vrijeme upisan je u listu i grcki, pa rimski, odnosno kasnije bizantski, a danas hrvatski srednjovjekovni grad Trogir, zapravo njegova gradska jezgra na otoku koji je, poput Splita koji se razvio unutar Dioklecijanove palace, pravi arhitektonski muzej na otvorenom. Tome nisu daleko gradske jezgre Kotora, Dubrovnika, Stona (s najvecim obrambenim zidom iza kineskog na svijetu), Korcule, (ciji gradski raster podsjeca na riblji kostur), pa Zadra, Nina, Raba, Paga, Osora, Senja, Rovinja, te Huma i Roca u Istri koje nazivaju najmanjim gradovima na svijetu.
Hrvati se osobito ponose svojim brojnim srednjovjekovnim i renesansnim crkvama i katedralama poput onih u Ninu, Zadru, (Sv. Donat, Sv. Krsevan i Sv. Stosija), pa Sv. Duje u Splitu, koja je kao najstarija katedrala u Europi nastala unutar i na temeljima Dioklecijanove palace. To su i crkva Sv. Lovrijenca - Ivana u Trogiru, Sv. Tripuna u Kotoru (danas u Crnoj Gori), pa na Hvaru, Rabu, Pagu, Trsatu, Rovinju, Senju, a poseban graditeljski dragulj je katedrala sv. Jakova u Sibeniku koju su pobunjeni Srbi 1991. tesko ostetili, ali je ipak nisu uspjeli srusiti. U kontinentalnom dijelu Hrvatske su takodjer brojne crkve i samostani, te gradske jezgre, ali nesto mladje po postanku. Ostaci romantickog samostana Rudine kraj Pozege, iz 12. st. cija je plastika rijetkih oblika izazvala iznimnu pozornost na Svjetskoj izlozbi u Parizu 1971. potvrdjuju da je i sjeveroistocna Hrvatska (Slavonija) bila u predtursko vrijeme razvijene poput ostale srednje Europe. Medjutim, sve je unisteno tijekom gotovo dvostoljetne osmanlijske agresije.
Medju spomenike najvisih kategorija treba ubrojiti samostan i crkvu u Iloku, gradsku jezgru u Vukovaru i Pozegi, crkvu Sv. Lovre u Pozegi, samostan u Nasicama, renesansne utvrde u Brodu (Slavonskom) i Osijeku, crkvu Sv. Marije u Kutini, pa barokni Varazdin, gornji Grad u Zagrebu s crkvama Sv. Marka i Sv. Katarine, pa katedrala sv. Stjepana kralja, hrvatska prvostolnica. Graditeljski je zanimljiva i katedrala u Djakovu, barokne crkve u Belcu (Hrvatsko zagorje), u Selima kraj Siska, ali i samostan u Hrvatskoj Kostajnici i crkva u Petrinji i Gori koje su srusene u velikosrpskoj agresiji 1991. Zacudo, postedili su Srbi ostatke portala cistercitskog samostana u Topuskom, ali su tesko devastirali samostan pavlina u Kamenskom kraj Karlovca, samostan franjevaca i dvorac obitelji Eltz u Vukovaru i druge.
Brojni hrvatski benediktinski, franjevacki, dominikanski, pavlinski i isusovacki samostani imaju izuzetnu kulturno - povijesnu, graditeljsku, arhivsku i bibliotecnu vrijednost, npr. samostani u Dubrovniku (gdje je radila i prva ljekarna o ovom dijelu Europe), pa samostan na Mljetu, Blaca na Bracu, Visovac u jezeru na utoku Krke u more, a na kontinentalnom dijelu Hrvatske najpoznatiji su samostani u Lepoglavi, Varazdinu, Pozegi, Brodu i drugdje. U Hrvatskoj i BiH katolici - tj. Hrvati posebno stuju kult Djevice Marije kojoj su posvecena brojna svetista, crkve i samostani. Najpoznatija su medju njima ona u Mariji Bistrici nedaleko Zagreba, u Trsatu (Rijeka), u Sinju, u Aljmasu, Vocinu u Krasnom na Velebitu i druga. U Hrvatskoj postoji i nekoliko pravoslavnih samostana i crkava s vrijednim ikonama i inventarom. To su Orahovica, Lepavina, Gomirje, Krka, Krupa i dr. Postoje i crkve koje pravoslavni smatraju svojima kao npr. Sv. Spasa na izvoru Cetine, ali je ona mnogo starija od 17. st. kad su Vlasi, danasnji Srbi, doselili na podrucje Hrvatske.
Buduci je Hrvatska bila u 15. i 16. st. predzidje krscanstva i jedna od posljednjih crta obrane krscanske Europe od Osmanlija, na hrvatskom tlu od Zemuna do Jajca, Knina, Dubrovnika izgradjeno je dva - tri niza tvrdih gradova ciji se ostatci ili dobro ocuvani objekti i danas vide. To su, prije svega, velebne dubrovacke zidine, Klis ponad Splita, kninska utvrda, sibenska utvrda i utvrdjena luka, tvrdjava Nehaj u Senju, Ogulin, karlovacka utvrda u obliku zvijezde, tlocrtni Sisacki grad, Zrin, Gvozdansko, Ozalj, Okic, Medvedgrad ponad Zagreba, Veliki Tabor, Varazdin, tvrdjava Zrinskih u Cakovcu, Kalnik - grad, Djurdjevac i drugi. U najzapadnijem dijelu Hrvatske, u Prigorju i Zagorju, izgradjeni su mnogi prekrasni dvorci hrvatskog plemstva kao sto su Trakoscan, Miljana, Opeka, Klenovnik, Gornja Stubica, Marusevec, Novi Marof, Lobor, Janusevec, Luznica, Kerestinec, Brezovica, Slavetic, te nesto mladji dvorci po postanku u Virovitici, Nasicama, Donjem Miholjcu, Valpovu, Kutjevu, Cerniku, Vukovaru i drugdje.

2. Spomenici pisane i likovne kulture
Malo je naroda u Europi, gotova da ih i nema, koji su doselili na podrucje Rimskog Carstva, u njegov zapadni dio, a da se nisu romanizirali i utopili u toj visoj kulturi, izgubili svoj jezik a cesto i ime (Franci, Burgundi, Goti, Langobardi). To se, medjutim, nije dogodilo i s Hrvatima koji su primili tekovine te kulture, zatim i krscanstvo, djelimice pismo (latinicu), ali se nisu nikada asimilirali, nego su, naprotiv, brojne Iliroromane, Avare, Vlahe i dijelove drugih naroda kroatizirali. Taj proces kroatizacije najbolje se mogao pratiti bas na rimskim, bizantskim gradovima u istocnoj, hrvatskoj obali Jadranskog mora, npr. u Splitu, Zadru, Trogiru, Rabu, Dubrovniku i drugima cija je kroatizacija trajala sve do novijeg doba.
Isto tako mozemo ne bez ponosa reci da ima malo naroda koji su na temeljima rimske i bizantske kulture stvarali svoju vlastitu koja je usprkos utjecajima ipak autohtona, iako u skromnijim razmjerima, sto potvrdjuju brojne crkvice cesto izgradjene na temeljima rimskih hramova, ali samo na jednom dijelu tih golemih gradjevina. Npr. crkva Sv. Kriza u Ninu je, zapravo, katedrala u malom, a grad Nin, koji su Hrvati podigli na mjestu anticke Nóne, uostalom kao i susjedni hrvatsko gradovi po postanku kao sto su Biograd i Sibenik, pokazuju kako su Hrvati ubrzo usvojili pomorsku i urbanu kulturu svojih prethodnika i uskoro postali takmaci grcko - rimskim primorskim gradovima koji su u pravilu bili od njih stariji najmanje jedan milenij. Pa i najmladji medju njima, Split, upravo ove godine slavi 17 stoljeca svog postojanja.
Ono po cemu se Hrvati isticu i razlikuju od slavenskih i drugih srednjoeuropskih naroda je broj pisanih spomenika u kamenu s imenima njihovih knezova i kraljeva, po poveljama koje su njihovi vladari ostavili u originalu ili prijepisima, po opisima bizantskih i franackih kronicara, po spisima i zapisima koji su sacuvani u rimskim arhivima, poglavito onom Sv. Stolice, dakle po pisanim spomenicima od iznimne povijesne vaznosti. Hrvati, kao narod drze da je njihova povijest u stijenu upisana, a to potvrdjuju odlomci u kamenu s imenom kneza Trpimira, Branimira, te spomenik nad spomenicima kakvi su npr. Viseslavova krstionica koja svjedoci ne samo o tome da su Hrvati prihvatili krscanstvo nego i zapadnu kulturu i civilizaciju. To se isto moze reci i za Bascansku plocu s pocetka 12 st. koja je unikat kakvim se ne moze podiciti ni jedan slavenski narod, tj. da imaju urezano u kamen ime svojega vladara Zvonimira, da se tu izricito kaze da je on kralj i da je sve to napisano i hrvatskim jezikom i hrvatskim pismom. I to u vrijeme kad onodobno Europom dominiraju latinski jezik i latinica, te na istoku grcki jezik i pismo.
Medju poveljama najvaznija je ona iz 852. koja se sacuvala u prijepisu, a spominje i ime kneza Trpimira i ime naroda, tj. Hrvati, iako su Grci taj naziv, za koji mnogi drze da je iranskog podrijetla, zapisali i sest stoljeca prije toga. Isto tako je vazna isprava koju 879. izdaje Hrvatima papa Ivan VIII. i priznaje knezevinu, tj. drzavu Hrvata, kao i njenog kneza Branimira. Hrvatski kralj Petar Kresimir IV. zapisuje u jednoj darovnici kako je Jadransko more - mare nostrum - tj. nase dalmatinsko more. Sacuvana prisega hrvatskog kralja Zvonimira papi Grguru VII., onom koji je Henrika IV., velikog njemackog cara, natjerao u Canossu, potvrdjuje crno na bijelom kako je on zakoniti kralj Hrvatske. Ako tome dodamo citavo poglavlje koje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet posvecuje Hrvatima, te kronike popa Dukljanina, Tome Arhidjakona, arapske, ugarske, ruske i druge zapise, onda mozemo zakljuciti kako je o postojanju hrvatske srednjovjekovne drzave, prve kraljevine medju svim Slavenima, sacuvano mnogo izvora koji potvrdjuju kako su Hrvati bili iznimno vazan cinitelj na medjuprostoru Franackog na zapadu i Bizantskog Carstva na istoku.
Rekosmo da su Hrvati vec u 12. st. pisali na svom pismu i jeziku, ali treba dodati da su se sluzili, zapravo, s tri pisma, tj. latinicom, glagoljicom i jednom verzijom cirilice zvanom bosancica. Jezik kojim su se sluzili u to doba bio je staroslavenski, tj. ondasnji jezik koji su tada razumjeli svi slavenski narodi. Posebno treba istaknuti da su Hrvati jedini narod koji je ishodio pravo obavljanja svete sluzbe Bozje na svom jeziku, a svi ostali su se morali sluziti jednim od tada priznatih jezika (latinski, grcki, hebrejski). A danas, kad se svi narodi u sluzbi Bozjoj koriste svojim nacionalnim jezicima, Hrvati se i opet razlikuju jer osim hrvatskog knjizevnog jezika u uporabi je u zapadnoj Austriji i istocnoj Madjarskoj jezik Gradiscanskih Hrvata. Do tih posebnosti doslo je ne samo zbog specificnog polozaja izmedju Zapadne i Istocne crkve, odnosno Franackog pa Njemackog Carstva i Bizanta, nego i zbog uporne borbe i narodne samosvijesti u ondasnjih Hrvata koji su znali sacuvati ono sto je cinilo plemenski, narodni a danas nacionalni identitet.
U razdoblju od 12. do 16. st. kad Hrvatska zivi u zajednici s Ugarskom, kad te dvije zemlje povezuje zajednicka dinastija, tzv. personalna unija, postoje brojni dokumenti na latinskom i ponesto na hrvatskom jeziku, npr. isprave zajednickih kraljeva, Kolomana u 12., Bele IV. u 13. st. i drugih, ali i zapisi hrvatskih sabora, ali, sto je najvaznije, i tekst prvih gradskih i drugih statuta i zakonika. Najvazniji medju njima je Vinodolski zakon iz 1288. pisan hrvatskom jezikom i glagoljicom. To pokazuje kako je hrvatsko drustvo 13. st. vec gospodarski i kulturno razvijeno, kako ima svoje stoljetne pravne norme, obicajno pravo, koje tada prvi put zapisuje svojim jezikom. Isto taku su vazni Trogirski, Korculanski, Poljicki i drugi statuti, Statut Zagrebackog kaptola, prvi urbari, a sredinom 15. st. nastao je i tzv. Istarski razvod koji je pisan takodjer hrvatskom jezikom i glagoljicom, ali prvi njegovi zapisi potjecu iz 1325. godine. Razvod zapravo znaci podjelu zemlje, tj. odredjivanje medja, a taj je dokument iznimno vazan zato sto pokazuje da je i Istra, iako u mletackoj upravi, bila po etnickom sastavu, pismu, jeziku, kulturi hrvatska zemlja.
Medju najljepse i najbogatije ilustrirane pisane spomenike srednjeg vijeka spadaju misali, tj. crkvene knjige pisane rukom na pargameni, a svezane uz sluzbu Bozju - misu. Sacuvali su se misali cak iz 11. i 12. st., pa Zagrebacki misal biskupa Kazotica iz 14. st. i istodobno Trogirski, Vatikanski i Misal kneza Novaka. Ova dva posljednja, pisana glagoljicom, spadaju medju ponajljepse misale iz hrvatske kulturne bastine. Treba posebno istaknuti da je i prva knjiga poslije Gutenbergova izuma bio Misal po zakonu Rimskog dvora iz 1483. (Kosinj?) i njegov skori pretisak u Senju 1494. godine. Uz spomenute postoje i misali Jurja od Topuskog i Pavla Modrusanina, oba iz 15. stoljeca. Sluzbeni Rimski misal iz 1570. preveo je s latinskog Bartol Kasic, ali nije objavljen, a prvi preuredjeni misal na hrvatskom jeziku objavljen je 1969. u Zagrebu.
U Bosni je od 12. st. nastajala posebna banovina u sjeni hrvatsko - ugarskog kraljevstva i pod njenim suverenitetom. Ta banovina, poglavito za bana Kulina (1180.-1204.) nastoji voditi i samostalnu politiku i jacati gospodarske odnose. To se isto odnosi i na hrvatski Dubrovnik koja tada postaje takmac Veneciji i nastoji uspostaviti dobre odnose i s Bosnom, Srbijom, Dukljom, ali i sa svim sredozemnim drzavama. Kulin s Dubrovnikom 1189. sklapa trgovacki ugovor koji govori mnogo o razvoju gospodarskih i trgovackih odnosa a pisan je hrvatskom jezikom. Slican je ugovor Tvrtko I. kao ban bosanski sklopio s Dubrovcanima i, kao i Kulin, oslobodio ih svih nameta i carina u svojoj banovini. Posebno upozoravam na te cinjenice u nasa doba kad pregovori izmedju Republike Hrvatske i BiH oko uporabe luke Ploce i prolaz kroz podrucje Neuma traje godinama.
Medju likovnim, kiparskim, slikarskim, zlatarskim i drvorezbarskim umjetninama isticu se plutej s likom hrvatskog kralja s krunom (Split) i lik hrvatskog dostojanstvenika iz Biskupije kod Knina, oltarne pregrade (npr. u crkvi Sv. Martina u Splitu), razni pleterni ukrasi (plutej sv. Nediljice u Zadru), skrinja sv. Simuna i zbirka nazvana zlato i srebro Zadra, vratnice splitske katedrale, rad majstora A. Buvine; prekrasni portal katedrale u Trogiru, rad majstora Radovana, Orlandov stup u Dubrovniku. Medju slikarima 15. i 16. st. isticu se J. Culinovic, B. Jurjev, Vincet iz Kastva (Mrtvacki ples), A. Medulic, N. Bozidarevic i minijaturist svjetskog glasa Julije Klovic - Croata. Njihove slike, poglavito religioznog sadrzaja, ne zaostaju mnogo za srednjoeuropskim djelima toga doba.

3. Razvoj prosvjete, znanosti i kulture
Zacetci skolstva u Hrvata sezu u 9. st. kad su na dvor kneza Trpimira stigli prvi benediktinci iz Italije. U 10. st. u Zadru se spominje prvi magister (ucitelj), a crkveni sabor u Splitu za kralja Tomislava (925.) raspravlja i o skolovanju. U Zagrebu za biskupa Kazotica u 14. st. postoji vec katedralna skola, sto je, zapravo, pocetak visega skolstva u Hrvatskoj. Hrvati su se skolovali na talijanskim sveucilistima i na pariskoj Sorbonni gdje je oko 1390. i prvi Hrvat, imenom Juraj iz Slavonije bio profesorom. On je prvi svijetu uz hebrejsko, latinsko i grcko pismo pokazao i glagoljicu kao hrvatski alfabet.
Prvo sveuciliste u Hrvatskoj radilo je u Zadru potkraj 14. st. a vodili su ga dominikanci. Bio je to glavni i generalni studij toga reda (1396.). Takav status dobilo je 1671. i pavlinsko uciliste u Lepoglavi, a isusovacka akademija u Zagrebu, dobila je 1669. od cara Leopolda I. diplomu kojom joj se priznaju sva prava kao i ostalim sveucilistima u Habsburskoj Monarhiji. Godine 1874. proglaseno je u Zagrebu Sveuciliste Franje Josipa s tri fakulteta (filozofija, pravo, teologija), prvo medju Juznim Slavenima. Do danas povecava se broj fakulteta u Zagrebu na oko 50, a utemeljena su Sveucilista u Splitu, Zadru, Rijeci i Osijeku. U Sarajevu je otvoreno Sveuciliste 1939., pa 1947. a danas rade fakulteti jos u Mostaru, Tuzli, Banja Luci i Zenici.
Prva akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) osnovana je 1866. u Zagrebu kao sredisnja znanstvena ustanova za sve Juzne Slavene, pa se i nazivala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija - HAZU). Medjutim, znanstvena drustva su hrvatskom gradovima postojala su od 16. st. u Dubrovniku, Splitu, Zadru, a u Splitu djeluje od 1703. i Academia Ilirica. Istodobno u Dalmaciji i Istri rade i gospodarske akademije i drustva s ciljem unaprjedjenja poljodjelstva.
Prve tiskare na ovom tlu pocinju s radom samo cetrdesetak godina poslije Gutenbergova otkrica, tj. 1483. objavljen je spomenuti Misal na hrvatskom jeziku, zatim Brevijar 1491. Prva tiskara radila je u Kosinju ili Modrusu, a od 1494. radi tiskara u Senju, pa u Rijeci 1530., u Nedeliscu kraj Cakovca (protestantska) i u Zagrebu 1664. Vecina prvotisaka (inkunabula) objavljena je glagoljskim pismom, a prva latinicka knjiga je Lekcionar B. Splicanina tiskana u Veneciji kao i mnoge druge hrvatske knjige.
Prve knjiznice imali su brojni samostani (Dubrovnik, Zadar, Split), privatne knjiznice javljaju se vec u 16. st., a zatim knjiznice u bogoslovnim skolama, kaptolima, biskupijama i gimnazijama, odnosno kod velikaskih obitelji npr. Zrinskih. Potkraj 18. st. kad se ukidaju neki redovi njihove knjiznice, npr. u Zagrebu pripadaju Zagrebackoj akademiji koja 1818. postaje javnom, a 1850. nacionalnom knjiznicom. To je danasnja Nacionalna i sveucilisna (od 1874.) knjiznica, najveca po broju knjiga u ovom dijelu Europe.
Hrvatske ljekarne spadaju medju najstarije u Europi (Trogir 1271. i Dubrovnik 1272.). Ljekarna Male brace u Dubrovniku iz 1317. postoji i danas. Dubrovnik je prvi u svijetu uveo i karantensku sluzbu (1377.).
Arhivsku sluzbu obavljali su u srednjem vijeku kaptoli, prva arhivska skrinja izradjena je za potrebe Kraljevine Hrvatske i Slavonije 1643., a od 1744. Hrvatska ima i svog drzavnog arhivara. To je danas Drzavni arhiv u Zagrebu kao sredisnja, nacionalna ustanova. Osim drzavnih arhiva u Hrvatskoj postoje i regionalni, pokrajinski, zupanijski i gradski arhivi, a medju njima su u europskim razmjerima poznati posebice Povijesni arhivi u Dubrovniku, Zadru i Splitu koji cuvaju brojne spise o proslosti Hrvatske i hrvatskog zaledja, tj. BiH i drugih zemalja na Balkanskom poluotoku.
Kazalista na podrucju Hrvatske postoje jos u antici, a o tome svjedoce ostatci amfiteatara u Puli, Saloni (Solinu), na Visu. Od 15. st. postoje crkvena i gradska kazalista u primorskim gradovima u Hrvatskoj. Prva kazalisna zgrada podignuta je u Hvaru na istoimenom otoku 1612. godine. Kazalisni zivot bio je osobito bogat u 16. st. u Dubrovniku, Zadru, Splitu, a od 17. st. i u kontinentalnim gradovima, npr. u Zagrebu, Varazdinu, Pozegi i dr. Tijekom 19. st. pocinje razvoj modernih kazalista u Hrvatskoj, grade se kazalisne zgrade (u Rijeci 1805., u Dubrovniku 1809., u Splitu 1859., u Puli 1871.),a 1895. podize se reprezentativna zgrada Hrvatskog narodnog kazalista u Zagrebu. Danas postoje profesionalna kazalista s operom u Splitu, Rijeci i Osijeku, te u Dubrovniku, Puli i Varazdinu.
Muzeji i galerije kao javne, narodne ili drzavne institucije su na ovom podrucju nastale uglavnom tijekom 19. i 20. st. iako su u gradovima (Dubrovniku, Splitu, Zadru) samostanima, kaptolima i u velikaskim obiteljima (npr. Zrinski) kao i knjiznice, arhivi, razne zbirke bili poznati jos u kasnom srednjem vijeku. Medju zbirkama su bile najcesce numizmaticke, anticke, prirodne, oruzja i slicno. Prvi javni muzej u Hrvatskoj utemeljen je u gradu - muzeju Splitu i to arheoloski 1821. godine. U sjevernoj Hrvatskoj sve pocinje s hrvatskim narodnim preporodom. Godine 1841. osniva se Gospodarsko drustvo, a 1842. prva narodna kulturna ustanova Matica hrvatska koja pocinje sa sustavnim skupljanjem svekolikog kulturno - povijesnog blaga. Sluzbeno je Narodni muzej poceo s radom 1846. u Zagrebu i on i danas radi kao Hrvatski povijesni muzej. Medjutim, zadarski Narodni muzej djeluje vec od 1832. Danas postoje muzeji u svim vecim gradovima, a arheoloski muzeji u Puli, Zadru, Splitu imaju anticke, starohrvatske i druge eksponate velike vrijednosti, dok npr. onaj u Zagrebu ima rijetki etrurski papirus, egipatsku mumiju i vrijednu numizmaticku zbirku.
Kad je biskup J. J. Strossmayer 1882. darovao svoju vrijednu zbirku starih slikarskih majstora JAZU, utemeljena je 1884. prva javna galerija u Hrvatskoj. Vec 1906. osniva se i Moderna galerija, a prije desetak godina je A. Topic - Mimara darovao svoju veliku i bogatu zbirku svom, hrvatskom narodu, pa je ona sada najglasovitija galerija u Hrvatskoj - nazvana slikovito i Mimarom. Vrijedne galerije postoje i u drugim vecim gradovima.

4. Jezicna kultura
Prije obrade suvremene jezicne problematike na podrucju danasnje Republike Hrvatske treba podsjetiti na nekoliko cinjenica: 1. da je samo hrvatski jezik, odnosno njegova tadanja staroslavenska varijanta, imala, kao sto rekosmo, pravo sluzenje mise i drugih crkvenih obreda na svom jeziku, te da su se na ovom prostoru rabila i tri domaca pisma: glagoljica, bosancica i cirilica. 2. da je tijekom 16. st. a i nesto kasnije hrvatski jezik (crovata lingua) bio vojnicki i diplomatski jezik od Beca do Carigrada i da su ga govorili svi Turci, a napose ratnici (M. A. Pigafetta). 3. da je ikavski govor, koji je poglavito hrvatsko narjecje, bio uobicajen u citavoj BiH od Jadranskog mora do Drine, te da su se istim jezikom sluzili i okolni krajevi kao Dalmatinska zagora, Lika, Slavonija, dakle jedno zaokruzeno podrucje citava danasnja BiH i rubni dijelovi Hrvatske. Do dolaska Vlaha, danasnjih Srba, nije se znalo za ijekavicu, pa je postojala samo Kraljeva Sutiska (ne Sutjeska), Tintiste (ne Tjentiste), kameni spomenik mrtvima se usicao u kamen (stecak) i nazivao biligom (ne biljegom). I dalje: 4. da je rimski papa Urban VIII. godine 1623. nalozio svim katolickim samostanima da otvaraju katedre vec uobicajenih crkvenih jezika, (i arapskog) ali uz njih obvezno i ilirskog, a to znaci hrvatskog jezika. To se odnosilo na samostane ali i sveucilista s obje strane Alpa, dakle od Salamanke i Valencije u Spanjolskoj, do Pariza, Kölna, Beca, Bologne, Padove itd.
U svezi s bliskoscu jezika treba jos jednom odbaciti velikosrpsku stoljetnu laz kako su, toboze, Hrvati preuzeli srpski jezik, onaj koji je u prvoj polovici 19. st. u svojim jezikoslovnim radovima kodificirao Vuk Stefanovic Karadzic uz pomoc Slovenca J. Kopitara. Doista, Karadzic je 1818. izdao Rjecnik srpskog jezika s osnovama gramatike, a vec prije toga Slaveno - srpske narodne pjesme. Medjutim, priznao je kako se pisuci Rjecnik sluzio brojnim sokackim, a to znaci hrvatskim rjecnicima. Naime, prva hrvatska gramatika B. Kasica izasla je jos 1604., a za njom prije Karadzica jos pet - sest hrvatskih gramatika sve do one S. Starcevica 1812.
Prvi hrvatski rjecnik (uz jos 4 europska jezika) izasao je 1595., a napisao ga je F. Vrancic. Drugi Mikaljin 1651. imao je 25 tisuca rijeci, a Karadzicev 157 godina kasnije oko 26 tisuca. A za tim, prije Karadziceva, slijedi jos pet hrvatskih rjecnika. I dok je spomenuti B. Kasic preveo Bibliju na hrvatski 1630., Karadzic prevodi na srpski Novi zavjet tek 1847. godine. Ako se uzme u obzir da je vecinu pjesama skupio po Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i sve proglasio srpskim narodnim pjesmama, te da je od 1836. sve Hrvate osim kajkavaca i cakavaca smatrao Srbima, a sve muslimane Srbima islamske vjeroispovjedi, onda ce se vidjeti njegove velikosrpske osnove i teznje da sve Juzne Slavene proglasi Srbima. To je sve Karadzic obrazlozio u knjizici koja ima poglavlje Srbi svi i svuda koji je prvi osporio A. Starcevic, a Franjo Racki, jugoslavenski orijentiran hrvatski povjesnicar se upitao: Zar Srbi i na Mjesecu?. Ta srpska posesivnost i nasilna srbizacija hrvatske, crnogorske, muslimanske kulture, jezika, velikih imena gotovo je dvostoljetna konstanta srpske politike, ali nazalost i znanosti. To je osim Karadzica na etnografskom podrucju ucinio Jovan Cvijic u pocetku 20. st. i europskoj znanosti podvalio toboznju znanost i etnicke karte u kojima je srpski narod i jezik bio dominantan na citavom Balkanskom poluotoku i dijelu srednje Europe.
Nazalost, dio hrvatskih jezikoslovaca prihvacao je naivno Karadzicevu polaganu srbizaciju hrvatskog jezika. Bila je to struja tzv. vukovaca koja je smatrala da su hrvatski i srpski jedan jezik, da ih treba sto vise izjednaciti, ali na stetu hrvatskog jezika, poglavito onog kajkavskog i cakavskog narjecja hrvatskog jezika. Vrhunac tih nametanja bio je tzv. Novosadski dogovor 1954. gdje zakljuceno, pod politickim pritiskom iz Beograda, da su hrvatski, srpski i crnogorski jedan jezik (muslimani se ne spominju), ali se to odnosilo i na njih. Uskoro je izdan Pravopis hrvatskosrpskog, odnosno srpskohrvatskog jezika, pa pokrenut Rjecnik, ali je izasao u Hrvatskoj samo do slova K i tada je napusten jer se shvatilo da sve to vodi postupnoj srbizaciji hrvatskog (ali i onog mijesanog jezika kojim se govorilo tada u BiH).
Hrvatski je odgovor tom jezicnom imperijalizmu bila Deklaracija o nazivu i polozaju hrvatskoga knjizevnog jezika koju su 1967. potpisale sve kulturno - prosvjetne ustanove i M. Krleza kao najugledniji hrvatski knjizevnik toga doba. Izdan je 1971. i Pravopis hrvatskog jezika koji je uskoro zabranjen i unisten, ali je objavljen u emigraciji, u Londonu i tajno se sirio po Hrvatskoj. Od raspada Jugoslavije 1990. postoje u praksi novih drzava cetiri sluzbena jezika: hrvatski, srpski, bosnjacki i, uvjetno govoreci, crnogorski.

5. Hrvatska knjizevnost
Pocetci hrvatske narodne i umjetnicke knjizevnosti dosizu duboku proslost, a prvi pisani spomenik, zapravo pocetak hrvatske knjizevnosti, cini Bascanska ploca iz 1105. godine. Jedna od posebnosti hrvatske knjizevnosti je cinjenica da je od pocetaka do danas bila dijalekatski trovrsna, stokavska u Slavoniji, kontinentalnoj Dalmaciji, Bosni, Hercegovini i Dubrovniku, kajkavska u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Zagreb i sira okolica), i cakavska uzduz Jadranske obale od Istre, Primorje do blizu Dubrovnika.
Druga posebnost je u tome sto osim tri spomenuta dijalekta (narjecja) hrvatski pisci pisu i na tada medjunarodnom latinskom jeziku, koji je u Hrvatskoj bio u sluzbenoj uporabi ponajduze u Europi, sve do ukidanja feudalnih odnosa i zavrsetka hrvatskog nacionalnog preporoda u godini europskih revolucija - 1848. Uz to treba dodati da Hrvatska ima iznimno bogat latinitet, medju najpoznatijima u Europi. Isto tako treba reci da su uzduz hrvatske, jadranske obale Hrvati pisali i na talijanskom, npr. N. Tomasseo, a u sjevernoj Hrvatskoj i na madjarskom. Pa je tako npr. hrvatski velikas Nikola Zrinski objavio dotad najbolji spjev na madjarskom jeziku Adrianskoga mora sirena (Venecija 1660.).
Medju najstarije i najvaznije tekstove hrvatske knjizevnosti spadaju liturgicki, biblijski, pravni i prosvjetni. To su vec spomenuti Vinodolski zakon (1288.), Istarski razvod iz 15. st., Ljetopis popa Dukljanina iz 12. st., Zapis popa Martinca u Novljanskom brevijaru s kraja 15. st. i dr. Treba dodati da su Hrvati imali svoju prvu skolsku pocetnicu vec 1527. godine. Pocetci hrvatske latinske knjizevnosti vezu se uz europski poznata imena kao sto su Janus Pannonius (Ivan Cesmicki) i Marko Marulic cija Judita, napisana 1501., a tiskana1521. u versih arvackih slozena predstavlja prvo veliko umjetnicko djelo na hrvatskom jeziku. Hrvatska knjizevnost je imala i svoje pjesnike petrarkiste Dubrovcane Dz. Drzica i S. Mencetica. Jednu od najljepsih ljubavnih pjesama u pet stoljeca hrvatske knjizevnosti (Jur ni jedna na svit vila) kao i prvu hrvatsku dramu napisao je u pocetku 16. st. Hvaranin Hanibal Lucic. Prvi putopisni hrvatski spjev napisao je takodjer Hvaranin Petar Hektorovic (Ribanje i ribarsko prigovaranje - 1568.), a prvi hrvatski roman (Planine) objavio je Zadranin Petar Zoranic (1536.).
Najbrojnija i ponajbolja djela hrvatske knjizevnosti iz razdoblja humanizma i baroka nastala su u Dubrovniku. Ipak, vrhunac hrvatske humanistike tj. knjizevnosti koja je nadahnuta djelima antickih pisaca cini opus spomenutog Marka Marulica. A medju Dubrovcanima 16. st. isticao se prvi i dosad ponajbolji hrvatski komediograf Marin Drzic. Njegov Dundo Maroje i druga djela i danas odusevljavaju gledatelje u kazalistu. Drzic je po tematici blizak Shakespeareu, Moliereu i Goldoniju, ali, a to je vazno, pisao je prije njih. To isticemo stoga da spoznamo kako je hrvatska knjizevnost toga doba isla ukorak, a ponegdje i prethodila europskim umjetnickim strujanjima.
Najvece djelo dubrovacke, a to znaci i hrvatske knjizevnosti 17. st., a u mnogocemu najjaci poetski izricaj izmedju Maruliceve Judite i Smrti Smail age Cengica I. Mazuranica, cini Osman Ivana Gundulica, ali i oda slobodi kakva je Dubravka, odnosno protureformatorski spjev Suze sina razmetnoga. Gundulic je najsnaznija pjesnicka osobnost svoga stoljeca i u europskim razmjerima, ali ipak nedovoljno poznat jer je pisao na jeziku malobrojnog naroda. I zato nije cudo sto posesivni srpski povjesnicari knjizevnosti bez imalo stida ubrajaju njega i citavu dubrovacku knjizevnost u korpus srpske knjizevnosti(!) i to samo zato sto je pisana stokavskim narjecjem, a ono je, toboze, po V. Karadzicu, srpsko?
Najvece ime preporodne hrvatske knjizevnosti je Ivan Mazuranic sa svojim spomenutim Smail agom (1846.) i dopunom Gunduliceva Osmana (1844.). Napisao je najprevodjenije djelo hrvatske knjizevnosti, koje su kao i mnogo toga u hrvatskoj knjizevnosti i kulturi neki Srbi nastojali pripisati sebi, odnosno crnogorskom pjesniku Petru Petrovicu Njegosu, ali bez uspjeha. U okviru romanticarske i nacionalno obojene hrvatske knjizevnosti druge polovice 19. st. dominira ime Augusta Senoe, a medju realistima potkraj toga stoljeca su najpoznatiji Ante Kovacic, Eugen Kumicic, Ksaver Sandor Djalski i Josip Kozarac. Najsnazniji pjesnik toga doba je Senjanin Silvije Strahimir Kranjcevic koji je godinama zivio u Bosni, a najugledniji hrvatski pjesnik i kriticar moderne, tj. pocetka 20. st. je Antun Gustav Matos.
Najsnazniji, najkompletniji i izvan Hrvatske najpoznatiji knjizevnik je Miroslav Krleza (1893.-1981.). Medju pjesnicima treba posebno istaknuti Tina Ujevica, Dobrisu Cesarica i zivuce Dragutina Tadijanovic (1905.) i Slavka Mihalica. Medju prozaistima istaknuli su se M. Budak, V. Kaleb, M. Bozic, Petar Segedin, a od zivucih Ranko Marinkovic, Ivan Aralica, Pavao Pavlicic i dr.
Treba, na koncu, reci kako je hrvatska knjizevnost imala od 1945. i svoju, dopunsku granu. Bila je to knjizevnost, ali i znanost iseljene ili emigrantske Hrvatske o kojoj se nista nije smjelo znati u Hrvatskoj u okviru Jugoslavije. U egzilu su djelovali mnogi prognani Hrvati poput Vinka Nikolica, pjesnika Viktora Vide i dr. Izdavali su novine i casopise kao npr. Hrvatsku reviju koju je Nikolic prenio 1991. u slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Treci ogranak hrvatske knjizevnosti je ona u Gradiscanskih Hrvata u Austriji, i drugih Hrvata u Madjarskoj i Jugoslaviji (Sokci, Bunjevci, Bokelji i dr.).

6. Narodna kultura
Narodi koji zive na podrucju danasnje Republike Hrvatske, poglavito Hrvati, imaju bogatu narodnu ili pucku kulturu, tradiciju i predaju. To se poglavito odnosi na narodnu, usmenu knjizevnost, glazbu, ples, likovno stvaralastvo, nosnje, narodni zivot, pravne norme, sportske igre i drugo.
Veliko bogatstvo, skupljano stoljecima, sacuvalo se i u novije vrijeme zapisano i objavljeno pa je podloga za proucavanje jezikoslovcima, knjizevnim povjesnicarima, etnolozima i drugim znanstvenicima. Temeljna podjela te narodne knjizevnosti je na proznu, pripovjedacku te na poeziju - epsku i lirsku, a svaka od njih na mnogo podskupina prema nacinu obrade, tematici i sl. Ta knjizevnost koja je nastajala u narodu, a prenosila se usmenom predajom, starija je od pojave tiska, ali je i prije zapisivana u pojedinim kronikama, legendama i crkvenim stivima. Prvu predaju o dolasku Hrvata pod vodstvom petero brace i dvije sestre zapisao je bizantski car Konstantin Porfirogenet (10 st.). Hrvati su u Zadru pred papom 1177. pjevali narodne pjesme. Dakle, pjesme su se ne samo govorili, nego i pjevale i uz njih se plesalo. U narodu se sacuvala legenda o smrti kralja Zvonimira, a Lj. Gaj je zapisao u krapinskom kraju u 19. st. najpoznatiju predaju o braci Cehu, Lehu i Mehu koji su otud krenuli na istok i osnovali drzave, prvi Cesku, drugi Poljsku, a treci Rusiju (Mesku). Dakle, legenda ide obrnuto od povijesne znanosti.
U jednom od najljepsih brojnih hrvatskih misala (crkvenih obrednika), onom koji se pripisuje knezu Novaku (1368.) zapisani su narodni stihovi kao i u drugim kasnijim crkvenim misalima i kodeksima. U Hektorovicevu Ribanju... zapisane su prve bugarstice (tuzaljke) a u Zoranicevim Planinama narodna pjesma, kod J. Barakovica jos jedna bugarstica, itd. Narodna pjesma ima utjecaj na nastajanje umjetnicke lirike 16. i 17. stoljeca, dakle u doba renesanse. Sibenski humanist J. Sizgoric vec je u 15. st., medju prvima u Europi sakupljao narodne poslovice, a spominjao je ljubavne pjesme, svatovske i naricaljke. J. Bajamonti, Splicanin, zapisivao je potkraj 18. st. hrvatske narodne pjesme, pa ih je usporedio po njihovoj ljepoti s Homerovim spjevovima.
Tijekom 18. st. zbila su se dva dogadjaja koji su pronijeli slavu hrvatske, a moze se reci i juznoslavenske narodne pjesme diljem Europe. Prvo je otkrice najljepse balade s ovih prostora Asanaginice, a drugo pojava pisca Andrije Kacica Miosica i njegova spjeva na narodni nacin Razgovora ugodnog naroda slovinskoga. Naime, talijanski redovnik Alberto Fortis je u svojih 12 posjeta Hrvatskoj i druzenju s nasim fratrima objavio 1774. djelo Putovanje po Dalmaciji, opisao zivot pucana Dalmatinske zagore, tzv. Morlaka, objavio u prijevodu lirsku pjesmu - baladu Asanaginicu i potaknuo zanimanje europskih znanstvenika za nase ljude i obicaje. Odgovorio mu je svojom knjigom Sinjanin Ivan Lovric o istoj temi, a obje su te publikacije izazvale zanimanje diljem Europe. To poglavlje sa spomenutom baladom prevedeno je na mnoge europske jezike. Preveo ju je na njemacki Johann W. von Goethe, a objavio J. G. Herder, pa zatim najpoznatiji europski pjesnici, ukljucivsi i A. Puskina. Iako ta pjesma potjece iz ikavskog Splitskog rukopisa, nastala je u Dalmaciji, a obradjuje zivot islamskog svijeta u kraju oko Imotskog, (u doba kad je bio okupiran od Osmanlija), tu je pjesmu dva puta redigirao Vuk Karadzic i plasirao je, toboze, kao srpsku narodnu pjesmu. Slicno su prosle i pjesme o Jaksicima koje je prvi put objavio M. A. Reljkovic, a preuzeo kao srpske opet Karadzic.
Godine 1756. objavio je franjevac Andrija Kacic Miosic svoj Razgovor ugodni... dosad uz Mazuranicevog Smail agu najizdavaniju hrvatsku knjigu. Europski ugled postigla je ta zbirka cinjenicom sto je tri pjesme iz nje preveo na talijanski Fortis, a otud Nijemci pa su objavljene u Herderovoj zbirci Narodnih pjesama (na njemackom).
Karakteristicni su i duhoviti narodni dvostisi zvani gange i njoj slicne rere. U Slavoniji, Baranji, Lici i medju Hrvatima u Vojvodini pjevaju se veseli, cesto i lascivni deseteracki dvostisi zvani becarac koga su u proslosti pratile gajde, a danas sve popularnije tambure. Uzevsi u cjelini, narodno umjetnicko stvaralastvo, poglavito pucka pjesma, svirka i ples uz nju, razvijeni su u Hrvatskoj i djelimice u BiH kao malo gdje u europskih naroda.
Na podrucju Hrvatske postoji iznimno veliko bogatstvo tradicija narodne glazbe. To je posljedica preplitanja razlicitih utjecaja i kultura slavenskog, mediteranskog, balkanskog, orijentalnog i srednjoeuropskog kulturnog kruga. Isto takav utjecaj postoji i na podrucju folklora, glazbala, narodnih plesova, narodnih nosnji, obicaja, tradicija. U narodnoj glazbi postoje osjetne razlike medju pojedinim regijama u Hrvatskoj kao i u BiH, ali isto tako i u pojedinim manjim podrucjima. Zagorje, Medjimurje i Podravina znatno se razlikuju od Slavonije i Baranje, a ove opet od Istre i Kvarnera, a sve one zajedno su potpuno razlicite od glazbe dinarskih podrucja, pa i Bosne, odnosno Hercegovine.
Isto tako postoji raznovrsnost u nosnji, u njenim bojama i materijalu iz kojih je izradjena. U pravilu postoje velike razlike izmedju ravnicarskih dijelova gdje se nosnja izradjivala od lana i konoplje u odnosu na dinarsku i bosansku koja se tkala od vune, a ova opet od muslimanske koja je pretezito od navedenih materijala, ali i od svile. Sjeverni su krajevi u tonalitetu svjetliji, bogatiji bojom, poglavito crvenom, a juzni su uglavnom crno - bijeli, kod islamskog pucanstva zeleni i plavi. Sve te razlike u glazbi, instrumentima, nosnji ponajbolje se mogu vidjeti na Smotri folklora koja se vec desetljecima svake godine odrzava u Zagrebu, te slicne manifestacije kao sto su zetveni Djakovacki vezovi ili Duzijanca bunjevackih Hrvata u Vojvodini, Vinkovacke jeseni, te festivali kao sto su Melodije Istre i Kvarnera, Krapinski, Slavonski i Splitski festival, Etno - festival u Neumu, slican u Mostaru i drugdje.
Narodna likovna umjetnost odrzava se ponajvise u izradi narodnih nosnji, drvorezbarstvu, loncarstvu, kovackoj vjestini, kozarstvu, izradi nakita, ukrasa, gradnji kuca, staja; izradi alata, oruzja i slicno. Zbog spomenutih raznolikih utjecaja i tu postoji bogatstvo boja, oblika, materijala. Europski su poznate npr. narodne cipke iz Lepoglave, ili s otoka Paga, drvorezbarija iz Slavonije, filigranska, zlatarska ili kujundzijska umjetnost u BiH. Svjetsku slavu stekla je hrvatska naivna likovna umjetnost, kako ona na staklu, tako i kiparski i drvorezbarski radovi. Poznata je Hlebinska skola naivaca koju su utemeljili K. Hegedusic, Ivan Generalic, Franjo Mraz. Danas su njeni najbolji (zivuci) predstavnici Ivan Lackovic Croata i Ivan Rabuzin. Izlozbe koje se slikovito nazivaju cudo hrvatske naive postigle su iznimne uspjehe po cijelom svijetu. Slicne, iako manje poznate uspjehe postize i naivna skulptura, npr. radovi Petra Smajica koji je utemeljitelj poznate kiparske kolonije u Ernestinovu u Slavoniji. Godine 1994. utemeljen je Hrvatski muzej naivne umjetnosti. U Vojvodini, kod backih Hrvata, postoji skupina zena koje rade svoje slike od slame, tzv. slamarke koje postizu takodjer izvanredne uspjehe.
I na podrucju narodnog sporta postoji izuzetno bogatstvo i tradicija. Najstarije je bacanje kamena s ramena, narodno hrvanje, razne pastirske igre na travi, utrke na konjima, borbe bikova, borbe pijetlova, utrke magaraca, pa razne igre na konjima, gadjanje kopljima, igre macevima i slicno. Kako bi se sto vise ocuvale te narodne tradicije osnovana je u slavonskom selu Brodjancima Olimpijada starih sportova koja se odrzava svake godine. Medju viteskim igrama najstarija je (vec 282 godine), najslikovitija, najljepsa i ponajteza Sinjska alka. Naime, konjanici u punom trku gadjaju dugim kopljem u okrugli okvir zvan alka, a odrzava se svake godine uoci Velike Gospe (pocetak kolovoza) u Sinju u cast velike pobjede hrvatske (krscanske) vojske nad Turcima - Osmanlijama iz Bosne (1715.).
Druga, takodjer lijepa i slikovita viteska igra je Moreska koja se igra macevima na otoku Korculi u cast i sjecanje na borbu i pobjede Hrvata nad stranim osvajacima, u ovom slucaju s Turcima, a prosirila se u 15. i 16. st. iz Spanjolske kada su pobijedili i protjerali Maure (Arape). Igraci su odjeveni u bogate nosnje, podijeljeni na bijele (Hrvate) i crne (Turke), ali je ishod uvijek isti - pobjedjuju bijeli. Na Korculi (Blato, Smokvica i dr.) priredjuje se u pokladno vrijeme takodjer viteska igra s macevima nazvana kumpanija (mostra). Tijekom plesa igraci izvode razne figure, pjevaju uz pratnju bubnjeva i misnica, a na koncu im se pridruzuje i djevojke i izvode zajednicki kolo (tanac). U Istri se trci i gadja u prstenac (Barban), u Djurdjevcu se izvodi igra picoka koja podsjeca na pobjedu nad Turcima uz pomoc lukavstva, tj. bacanje pileta (picoka) prigodom opsade.
Sve su to rijetke igre ciji pocetci sezu duboko u proslost, a slikovite, bogato ukrasene nosnje, staro oruzje, privlaci ljude, poglavito turiste, snimatelje, novinare. Za njegovanje tih i slicnih igara, pjesama, nosnji i plesova postoje brojna kulturno umjetnicka drustva od kojih je najpoznatije Lado i Ivan Goran Kovacic iz Zagreba, Lindjo iz Dubrovnika i druga.

7. Glazbena umjetnost
Narodna glazba je po postanku vrlo stara. Prenosila se usmeno, pjevanjem, a pocetci umjetnicke glazbe gube se u tami srednjeg vijeka. Prvi napjevi za crkvene potrebe zabiljezeni su u Hrvatskoj u 10. st., a na podrucju danasnje BiH znatno kasnije. Jedna od posebnosti glazbenog zivota na ovom prostoru je glagoljasko pjevanje - pojanje. Prvi primjerci crkvene glazbe sacuvani su u katolickim kodeksima od 11. do 15. st. Prvi Hrvat za koga znamo da se pozabavio crkvenom glazbom, a mozda je i skladao, je zagrebacki biskup blazeni Augustin Kazotic s pocetka 14. st.
Prvi hrvatski skladatelji javljaju se u Dubrovniku i Dalmaciji u doba renesanse. U doba baroka spominje se u Italiji Hrvat zvan Ivan Sibencanin. U to doba djeluju glazbeni stvaraoci i u kontinentalnoj Hrvatskoj. Prvi hrvatski skladatelji koji su bili poznati i u sirim razmjerima bili su uglavnom Dubrovcani i Dalmatinci koji su bili u neposrednom dodiru sa Zapadom, poglavito Italijom. To su Dubrovcanin Luka (Sorgo) Sorkocevic, Ivan Mane Jarnovic i Splicanin Julije Bajamonti cija se djela i danas izvode.
Luka Sorkocevic (1734.-1789.), dubrovacki diplomat i glazbenik, podrijetlom iz glasovite plemenitaske obitelji, ostavio je raznolik opus glazbenih djela koji se i danas ocjenjuju kao antologijski dosezi hrvatske pretklasicne glazbe.
To se isto moze reci i za djelo splitskog lijecnika i polihistora Julija Bajamontija (1744.-1800.) koji je, uz razna glazbena djela 1787., kad je umro veliki hrvatski znanstvenik Rudjer Boskovic, napisao njemu u cast i poseban Rekvijem. Prvi hrvatski violinski virtuoz i ujedno skladatelj bio je Ivan Mane Jarnovic (1747.-1804.). Svirao je tudja djela, ali i izvodio svoje kompozicije diljem citave Europe od Irske i Engleske do carske Rusije. Njegovi napjevi bili su toliko popularni da su ih onodobni kompozitori uvrstavali u svoje opere.
I pocetci hrvatske moderne glazbe, kao uostalom i knjizevnosti, vezani su uz hrvatski narodni preporod u prvoj polovici l9. st. Tada su dvojica glazbenika njemackih prezimena pohrvatili svoja imena i napisali brojne skladbe, poglavito popularne, pokretacke napjeve, tzv. davorije. To su Ferdo Livadic (Wiesner) i Vatroslav Lisinski (Fuchs). Lisinski je za svoga kratkog zivota 1819.-1854. skladao i prvu hrvatsku operu, jednu od prvih medju slavenskim narodima - Ljubav i zloba (1846.). Vrhunac hrvatske glazbene umjetnosti l9. st. a mozda i uopce dosegao je Rijecanin Ivan Zajc (1832.-1914.) sa svojim operama, poglavito s najpopularnijom Nikola Subic Zrinjski (1876.) ciji se napjev U boj, u boj pjeva i danas poput borbene koracnice. To je dosada najizvodjenija hrvatska opera.
Na pocetku 20. st. istice se nekoliko hrvatskih skladatelja koja uspjesno nastavljaju djelo Lisinskog i Zajca. To su B. Bersa (djelovao i u Sarajevu), D. Pejacevic (koja je vrhunac popularnosti postigla u nase vrijeme), A. Dobronic, I. Matetic Ronjgov i drugi. U razdoblju izmedju dva svjetska rata afirmirali su se F. Lhotka, K. Baranovic i poglavito Jakov Gotovac (1890.-1982.). On poseze i u libretu i u glazbenom izricaju za narodnim motivima i stvara (1935.)ˇEro s onoga svijeta, uz Zajceva Zrinjskog ponajbolju hrvatsku operu.
Poslije II. svjetskog rata, uz spomenute, istaknuli su se skladatelji poput I. Brkanovica, B. Papandopula, S. Suleka, B. Bjelinskog i dr. U europskim razmjerima posebnu su popularnost u suvremenim glazbenim oblicima postigli Ivo Malec i Milko Kelemen. Treba dodati da je hrvatska glazba u ovom stoljecu dala i nekoliko dirigenata medju kojima je svjetsku slavu stekao Lovro pl. Matacic (1899.-1985.). I u nase doba ima Hrvatska nekoliko europski afirmiranih dirigenata npr. Niksa Bareza, Vjekoslav Sutej i drugi. I M. Trnina ima svoje nasljednice koje su pjevale u najvecim svjetskim operama poput Ruze Pospis - Baldani,Lj. Molnar Talajic, B. Ruk-Facic i dr. uostalom kao Z. Balokovic u klavirskim virtuozima kakvi su Ivo i Lovro Pogorelici, pa Zagrebacki solisti, Zagrebacki kvartet, Simfonijski orkestar HRT-a i drugi.

8. Obavjestajna sredstva (novine, radio, televizija) - filmska umjetnost
Prve novine u Hrvatskoj pokrenute su na njemackom jeziku u sjeverozapadnom dijelu, odnosno na talijanskom na jugu (u Dalmaciji). Doista, spominju se i prve novine u Zagrebu na latinskom (1771.), ali se nisu sacuvale. Prema tome, mozemo uzeti da su prve novine bile Agramer deutsche Zeitung (Zagrebacke njemacke novine) - Zagreb 1786. Zatim slijedi jos nekoliko novina na njemackom jeziku od kojih su najduze (1826.-1912.) izlazile Agramer Zeitung - Zagrebacke novine. Tijekom 19. st. tiskane su novine na njemackom i u Karlovcu, Osijeku, Varazdinu, Sisku i Puli. U Rijeci su od 1813. izlazile novine na talijanskom, najduze La Bilancia (1867.-1919.). Takodjer su talijanske novine objavljivane povremeno i u Zadru, Splitu i Dubrovniku.
Na hrvatskom su jeziku prve novine pocele izlaziti za francuske okupacije u Dalmaciji. Bile su to dvojezicne novine: Kraljski Dalmatin - Il Regio Dalmata (dakle hrvatsko - talijanske). Takvih dvojezicnih novina bilo je jos nekoliko. Medjutim, novine pokrenute od Hrvata i samo na hrvatskom jeziku su u svezi s hrvatskim narodnim preporodom. Poslije vise neuspjelih pokusaja to je poslo za rukom Ljudevitu Gaju koji je 1835. pokrenuo Novine horvatzke i njihov casopisni prilog Danicza horvatzka. Iduce godine su umjesto kajkavstine pocele izlaziti na stokavstini i promijenile su ime u Ilirske (narodne novine) i Danicu ilirsku. Izlazile su do zabrane ilirskog imena iz Beca 1843. kad su postale Narodnim novinama. Godine 1850. prodao ih je Gaj hrvatskoj vladi pa su postale sluzbenim i tako se zovu i danas. Prve strucne novine su bile Gospodarski list koji izlazi od 1842. neprekinuto do sada.
Dalmatinski Hrvati pokrenuli su 1844. Zoru Dalmatinsku, istarski Hrvati u Trstu Nasu Slogu(1870.), backi Hrvati iste godine Bunjevacko - sokacke novine, Gradiscanski Hrvati 1910. Nase novine, dok su Hrvati u dijaspori pokrenuli na talijanskom jos 1859. u San Franciscu (SAD) L ecco della patria - Glas domovine. Sredisnji hrvatski list punih 80 godina 19. i 20. st., koji je najvise ucinio u duhovnoj i politickoj integraciji hrvatskog naroda je zagrebacki Obzor koji je pokrenut poslije sloma apsolutizma 1861. i izlazio sve do 1941. kad je obustavljen (od 1871. do konca izlazenja nazivao se Obzor), a izdavala ga je najbrojnija hrvatska stranka - Narodna iza koje se tijekom 19. st. stajali biskup J. J. Strossmayer i povjesnicar F. Racki.
Izmedju dva svjetska rata najcitaniji list bile su Novosti u Zagrebu (od 1907. do 1941.), tijekom ratnih godina za postojanja NDH ukinuti su gotovo svi dotadanji listovi, a drzavno glasilo bio je Hrvatski narod. Istodobno partizanski pokret izdaje vec od 1941., svoj bilten Vjesnik, od 1943. Slobodnu Dalmaciju i Glas Slavonije i svi ti listovi izlaze i danas kao glavni drzavni i regijski dnevnici uz rijecki Novi list, a najcitaniji dnevnik danas je zagrebacki Vecernji list, Jutarnji list pa zatim Slobodna Dalmacija i dr.
Prvi list, zapravo casopis, pokrenuo je u Bosni franjevac Ivan F. Jukic 1850., a tiskao ga je u Hrvatskoj. Nazvao ga je Bosanski prijatelj. Casopis saderzavajuci potrebite, koristne i zabavne stvari, a gotova ga je u cijelosti sam popunjavao.
U Hrvatskoj je prvi casopis na hrvatskom jeziku bila spomenuta Gajeva Danica, a za njom je slijedilo Kolo (Zagreb, 1842.). Bio je to povremeni casopis - almanah za literarne i strucne radove, kakav je bio i Knjizevnik (Zagreb, 1864.). Bio je to knjizevni list, casopis u sirem smislu, tj. za jezik, povijest, prirodne znanosti i sl. On je posluzio kao znanstveno opravdanje za skoro osnivanje Akademije znanosti koje je i utemeljena 1866. kao Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU, danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti HAZU). Sredisnji i najugledniji hrvatski knjizevni casopis 19. st. bio je zagrebacki Vienac koji je izlazio od 1869. do 1903., a pokrenula ga je nacionalna kulturna ustanova Matica ilirska (od 1874. Matica hrvatska).
Prvi strucni casopis bio je povjesnicarski Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (Zagreb 1851.), a nedugo zatim ucitelji i pedagozi pokrecu svoj Napredak (Zagreb, 1859.) koji izlazi i danas kao najstariji takav casopis u ovom dijelu Europe.
Prva radio - postaja na podrucju ondasnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca otvorena je u Zagrebu 1926. Bila bi pocela s radom i koju godinu prije da nisu iz Beograda kocili otvaranje zbog prestiza tada glavnog grada. Slicno se dogodilo i sa prvom televizijskom postajom cetrdeset godina kasnije. Naime, pripremali su se potajno Zagreb, Beograd i Ljubljana, ali je to poslo za rukom samo Zagrebu 1956. godine. Naime, u to doba su poslije usvajanja zajednickog pravopisa u Novom Sadu 1954., izdavanja zajednicke Historije Jugoslavije, nastojali sve premjestiti u Beograd (npr. Jugoslavensko dramsko kazaliste, Jugoslavenski radio, Jugoslavenska televizija, Jugoslavenski arhiv, itd.) i otud sustavno raditi na jugoslavizaciji kulturnog i politickog zivota, a jugoslavizacija, kako se naknadno pokazalo, bila je samo prva stepenica potpunoj centralizaciji, unitarizaciji, zapravo zamisljenoj srbizaciji Jugoslavije. Prve radio postaje izvan Zagreba utemeljene su za NDH (1942. u Sarajevu i Dubrovniku, pojacan odasiljac u Banja Luci, u Osijeku 1943.).
Prva projekcija otkrica filma brace Lumiere odrzana je u Zagrebu ujesen 1896., samo godinu dana poslije prve kinematografske predstave u svijetu uopce. Najstarije sacuvane filmske snimke jednog poljskog snimatelja iz Hrvatske potjecu iz 1903. U Splitu je 1907. J. Karaman otvorio prvo kino, a od 1910. poceo je snimati vaznije splitske dogadjaje, pa se sacuvala snimka Sokolskog sleta iz iste godine i to je najstariji filmski zapis u Hrvatskoj. Godine 1917., potkraj I. svjetskog rata osniva se Croatia - film u Zagrebu i snima prvi igrani film Brcko u Zagrebu, ali se nije sacuvala kopija kao ni vecina pokusaja snimljenih do 1930. godine. Do pocetka rata djelovao je u Zagrebu pionir hrvatskog filma Oktavijan Miletic i snimio vise amaterskih dokumentaraca i dobio nekoliko nagrada u inozemstvu.
Tijekom rata, za postojanja NDH, snimio je nagradjeni dokumentarac Barok u Hrvatskoj, a 1944. i prvi cjelovecernji film u Hrvatskoj o hrvatskom skladatelju iz preporoda - Lisinskom. Poslije II. svjetskog rata snimio je Miletic nekoliko filmova i danas se poznata hrvatska filmska nagrada zove po njemu Oktavijan. Od 1954. odrzava se festival jugoslavenskog, danas hrvatskog filma u Vespazijanovoj areni u Puli, od 1979. postoji u Hrvatskoj kinoteka, brojni kinoklubovi, Filmoteka 16 (od 1963.), nekoliko filmskih casopisa itd. Hrvatski film razvijao se do 1990. pod stalnom paskom Komunisticke partije i Beograda, pa je bilo i nekoliko zabranjenih filmova. Najveci uspjesi hrvatskog filma vezu se uz animaciju koja postoji od 1922. Afirmirala se u svijetu Zagrebacka skola crtanog filma, a njen predstavnik D. Vukotic je za film Surogat dobio 1962. Oscara americke Akademije za film.

9. Nasi ljudi - velikani europske znanosti i kulture
Hrvati su relativno malobrojan narod, ali se po svojim prinosima riznici europske, pa ponegdje i svjetske znanosti, umjetnosti i kulture mogu mjeriti s mnogoljudnijim narodima od koji su neki zbog povoljnijeg geopolitickog smjestaja imali mirniju i sretniju proslost. U ovom odlomku pobrojat cemo ukratko samo one odlicnike koji su u svoje vrijeme i svojim djelom bili poznati i izvan granica Hrvatske, u europskim razmjerima.
Jedan od prvih Hrvata koji se spominje jos u 10. stoljecu bio je Dzauhar, drzavnik i vojskovodja na dvoru Fatimida u Tunisu. Na celu svoje vojske zauzeo je 969. Egipat i uskoro dao podici novi grad El Kahiru, danas Kairo, glavni grad te zemlje. Drugi glasoviti Hrvat bio je Herman Dalmatin, filozof i prevoditelj s arapskog iz 12. st. Djelovao je u Spanjolskoj i Francuskoj, putovao na Bliski istok i prvi upoznao Europu s djelima Abu Mashara (astronoma), Ptolomeja i s Kuranom. U 15. st. djelovao je uceni Hrvat Ivan Stojkovic, profesor na sveucilistima u Parizu i Bologni, kardinal i djelatni sudionik koncila u Baselu 1430.-1434. U 15. st. istaknuo se Dubrovcanin Benedikt Kotruljic, ministar na aragonskom dvoru u Napulju, koji je na talijanskom napisao prvo europsko djelo o trgovini i knjigovodstvu (1458., a tiskano 1573.). Na hrvatskom je objavljeno tek 1989. (O trgovini i savrsenom trgovcu).
U doba humanizma, tijekom 15. i 16. st. isticali su se mnogi uceni Hrvati koji su pisali na latinskom, a bavili su se znanoscu ili knjizevnoscu. Jedan od najuglednijih bio je Ivan Vitez od Sredne (1405.-1472.). Studirao je u Padovi i postao protonotar i kancelar ugarsko-hrvatskog kraljevstva, nadbiskup ostrogonski i primas Ugarske. Kao uglednik na dvoru kralja Matijasa Korvina okruzio se odlicnicima duha, poglavito Hrvatima, a to su bili Ivan Cesmicki, latinski Janus Pannonius, Nikola Modruski, Martin Bylica i drugi. Vitez je jedan od najuglednijih utemeljitelja Akademije znanosti u Pozunu (danas Bratislava), Sveucilista, knjiznice i dr. Njegovi latinski govori i poslanice odlikuju se jezikom, stilom i misaonoscu. Njegov suvremenik Ivan Cesmicki (1434.-1472.) bio je ponajbolji latinski pjesnik svoga doba, a njegova djela tiskana su i bila cijenjena u Europi.
To se isto moze reci i za Marka Marulica koji nastavlja tradiciju hrvatskih latinista i u 15. st. Pisao je na hrvatskom, latinskom i talijanskom, a djela su mu prevedena i na desetak europskih jezika.
I medju protestantskim piscima i misliocima imali su Hrvati nekoliko poznatih predstavnika. To su Matija Vlacic Ilirik (1520.-1575.) protestantski teolog, povjesnik i bliski suradnik Martina Luthera, pokretaca protestantizma. Najbolje mu je djelo Kljuc Svetog pisma na latinskom (Basel 1567.). Drugi je bio Stjepan Konzul Istranin (1521.-1579.). Sa slovenskim protestantom P. Trubarom i Hrvatom Antunom Dalmatinom radi na prijevodu Biblije na hrvatski jezik, siri novo vjerovanje, osniva tiskare, u jednoj od njih, u Urachu, tiska vise izdanja na latinici, cirilici i glagoljici.
Uz dva spomenuta glasovita Istranina treba svakako spomenuti i treceg koji dolazi iz tog, sjeverozapadnog dijela Hrvatske. To je filozof, polihistor, latinist Franjo Petric, (lat. Patricius), a mozda hrvatski i Petris, Petrisevic. Rodio se na otoku Cresu 1529., a umro u Rimu 1597. Smatrali su ga najvecim neoplatonicarom Europe svoga doba, a njegova dva najvaznija djela, na latinskom Nova sveopca filozofija (1593.) i istodobno na talijanskom Sretan grad, su aktualna i proucavana i danas.
U to doba djelovao je i uceni, ali kontroverzni Zagrepcanin Pavao Skalic koji je prvi uporabio naziv enciklopedija u danasnjem znacenju (1559.), a na prijelazu iz 16. u 17. st. Sibencanin Faust Vrancic (1551.-1617.), jezikoslovac, izumitelj i polihistor. On je 1595. objavio spomenuti rjecnik pet najpoznatijih europskih jezika, medju njima i hrvatskog, a 1615. i djelo Machinae novae (Novi strojevi) u kojima je najavio neka tehnicka rjesenja i strojeve, npr. padobran, do kojih ce izumitelji doci mnogo kasnije. Njegov suvremenik je i Rabljanin Markantun de Dominis (1560.-1624.), pisac, teolog i znanstvenik, senjski biskup i splitski nadbiskup. U nasoj povijesti je poznat zbog pokusaja rjesavanja uskockog pitanja. U sukobu Sv. Stolice i Venecije stupio je na stranu Republike, pa je morao bjezati u Englesku gdje je kao prvi Hrvat dobio doktorat teologije na Sveucilistu u Cambridgeu. Bio je poznati matemeticar, fizicar, opticar koga je cijenio i I. Newton, a njegova otkrica o lomu svjetlosti prethodila su otkrivanju dalekozora.
Tijekom 17. st. djelovala su cetvorica velikana s podrucja knjizevnosti, politologije i povijesti. To su knjizevnik Ivan Gundulic (1589.-1638.) za kojega mozemo reci da je bio hrvatski Tasso, politolog Juraj Krizanic (1618.-1683.), povjesnicar Ivan Lucic (1604.-1679.) i polivalentni znanstvenik Senjanin Pavao Ritter - Vitezovic (1652.-1713.). Buduci smo o Gundulicu vec prethodno nesto rekli, spomenut cemo ovdje zasluge ostalih. Npr. Juraj Krizanic Jurko, hrvatski polihistor, politicki pisac, katolicki svecenik koji je krenuo je u daleku Rusiju u namjeri stvaranja unije izmedju katolicanstva i pravoslavlja, ali ga je ruski car prognao na 15 godina u Sibir gdje je napisao svoje najvaznije djelo Politika ili Razgovor ob vladiteljstvu (od 1663. do 1671.). U njemu je iznio ideju o povezivanju svih Slavena s Rusijom na celu i bio zacetnik sveslavenstva. Njemu suprotnu ideju o ujedinjenju svih Juznih Slavena pod hrvatskim imenom iznio je takodjer polihistor, politicki pisac i herladicar Pavao Ritter - Vitezovic, autor knjige na latinskom Croatia Rediviva (Ozivljena Hrvatska, 1700.). I hrvatska historiografija je u 17. st. dobila svoju prvu sintezu u knjizi Ivana Lucica (Lucius) De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amsterdam 1666. (O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u sest knjiga - poglavlja).
U 18. st. djelovao je vjerojatno ponajveci hrvatski znanstvenik svih vremena Rudjer Boskovic (R. J. Boscovich). Bio je jedna od posljednjih humanisticki obrazovanih licnosti tadanje Europe, znanstvenik sirokog raspona (fizicar, matematicar, astronom, geodet, arheolog, konstruktor, i knjizevnik). Rodom Dubrovcanin, isusovac, zivio od 1711. do 1787., skolovao se u Italiji, gdje je kao i u Francuskoj radio, proputovao vecinu prijestolnica, bio clan vise akademija i dubrovacki diplomat. Objavio je vise zapazenih djela, npr. Filozofija prirode (na latinskom), Elementi opce matematike, O suncanim pjegama, i dr. Neka su mu djela imala i po vise izdanja u Londonu, Parizu, Rimu i dr. I Boskovica su Srbi nastojali prisvojiti poput drugih Dubrovcana pa su cak i Britanskoj enciklopediji dostavili podatak kako je taj Hrvat i isusovac, toboze, Srbin.

10. Uglednici, znanstvenici i umjetnici novijeg doba
Tijekom 19. i 20. st. nekoliko se nasih ljudi istaknulo u raznim djelatnostima i steklo slavu koja je u njihovo vrijeme prelazila granice Hrvatske i Habsburske Monarhije. Kao prvog medju njima spomenut cemo zagrebackog biskupa, mecenu, kulturnog djelatnika i nositelja petpreporodnih ideja Karlovcanina Maksimilijana Vrhovca (1752.-1827.). Ustrojio je knjiznicu, knjizaru, kupio tiskaru, izdavao knjige, uputio 1813. narodu poziv za skupljanje narodnog blaga, bio sudionikom kongresa Sv. Alijanse 1921. i Ljubljani itd.
Veliko zanimanje izazvao je Antun Mazuranic kad je 1843. prokomentirao i izdao Vinodolski zakon iz 1288. kao najstariji pisani pravni spomenik na hrvatskom jeziku. Slicnu pozornost izazvao je po citavoj Europi Ognjeslav Utjesenovic - Ostrozinski kad je 1859. izdao na njemackom jeziku knjigu Kucne zadruge juznih Slavena i tako upoznao znanstvenu javnost s tom rijetkoscu koja se zadrzala u zivotu Juznih Slavena, posebice Hrvata i Hrvatsko - slavonske vojne krajine. Slicnim radovima s podrucja pravne povijesti istaknuo se Cavtacanin Baltazar Bogisic (1834.-1908.) bio profesorom u Odesi (Rusija) koji je svojom knjigom pravne Gradje sa Slavenskog Juga, kao i prvim Gradjanskim zakonikom u Crnoj Gori (1872.) stekao izniman ugled u Europi. Potkraj 19. i u pocetku 20. st. istaknuli su se povjesnicari Tadija Smiciklas, Vjekoslav Klaic, pisci povijesti Hrvatske i Bosne, a medju arheolozima je europsku slavu stekao don Frane Bulic (1846.-1934.) koji je iskopao i obradio Salonu, kao i brojne kamene spomenike iz rane hrvatske povijesti o kojima smo vec pisali. Najuglednije ime hrvatske slavistike bio je Varazdinac Vatroslav Jagic (1838.-1932.), profesor slavistike na Sveucilistima u Berlinu, Petrogradu i Becu. Bio je osnivac urednik i suradnik glasovitog Archiva za slavensku filologiju (na njemackom, u Berlinu, 1875.-1920.).
U politickom i kulturnom zivotu Hrvatske 19. st. neizbrisiv trag je ostavio djakovacki biskup, mecena i politicar Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.), jedan od utemeljitelja JAZU, Sveucilista u Zagrebu, graditelj velebne djakovacke katedrale, a u crkvenom zivotu promicatelj jedinstva Zapadne i Istocne crkve i prvi govornik Vatikanskog koncila iz 1869. U revolucionarnim zbivanjima 1848.-1849. istaknuo se i general i hrvatski ban, spasitelj Austrije Josip Jelacic (1801.-1859.). Smatrali su ga jednim od najboljih austrijskih generala. Ako bismo birali najkompletniju i najobrazovaniju licnost u Hrvatskoj 19. st., onda bi taj epitet vjerojatno pripao ponajboljem i najprevodjenijem hrvatskom pjesniku Ivanu Mazuranicu (1814.-1890.), piscu epa Smrt Smail age..., ujedno i hrvatskom banu - reformatoru, tvorcu moderne Hrvatske.
Potkraj 19. st. i u pocetku 20. st. djelovala su tri velika hrvatska znanstvenika. To su fizicar Nikola Tesla, geofizicar Andrija Mohorovicic i botanicar Josip Pancic. Tesla, po narodnosti Srbin iz Hrvatske, (rodjen u Lici 1856.) skolovao se u Grazu, Budimpesti i Parizu, a najvece izume izveo je u SAD-u. Imao je vise stotina patenata na podrucju elektrotehnike, usavrsio elektromotore, transformatore, rijesio pitanje prijenosa elektricne energije na daljinu, izgradio radiostanicu itd. Njemu u pocast 1956. je jedinica magnetske indukcije nazvana Tesla. Geofizicar Mohorovicic, profesor u Zagrebu, otkrio je 1909. postojanje Zemljine kore, odredio njenu debljinu, pa se to otkrice u svjetskoj znanosti po njemu naziva Mohorovicicev diskontuitet (Mohosloj). Hrvatski biolog i lijecnik Josip Pancic, koji je sluzbovao u Kraljevini Srbiji i postao prvi predsjednik Srpske akademije nauka (1887.), otkrio je uz mnoge biljne vrste i posebnu omoriku (Picea omorica) koja se njemu u cast naziva Panciceva omorika.
Potkraj 19. i u prvim desetljecima 20. st. svjetsku slavu je dosegla hrvatska sopranistica Milka Trnina koja je pjevala na svim vecim europskim pozornicama i u SAD-u, a nazvana je slikovito hrvatskim slavujem. To je uspjela i njena ucenica Zinka Kunc, od 1937. clanica Metropolitan opere u New Yorku. Istim putem od Hrvatske do SAD-a prosao je i hrvatski violinisticki virtuoz Zlatko Balokovic. Hrvatska je dala i jednog od najpoznatijih svjetskih kipara 20. st. (uz Francuza Rodina), Ivana Mestrovica. Iz njegovih skulptura nacionalnog, hrvatskog i jugoslavenskog ciklusa izbija snaga autohtone i prepoznatljive umjetnosti. Radio je od 1947. i u SAD-u, a ostavio je iza sebe dosad nenadmasene umjetnicke tvorevine (Moja majka, Povijest Hrvata, Zdenac zivota, Indijanca i dr.). Iza Mestrovica najsnazniji kiparski izraz postigao je od Hrvata Antun Augustincic (spomenik Seljackoj buni, spomenik Miru u New Yorku i dr.).
Tri Hrvata dobila su dosada i Nobelove nagrade. To su kemicar Lavoslav Ruzicka, rodjen u Vukovaru 1887., djelovao je u Svicarskoj, a Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. godine. Drugu je dobio knjizevnik Ivo Andric, rodjen u hrvatskoj obitelji u Travniku u Bosni 1892., a zivio je posljednjih desetljeca u Srbiji. U svojim ponajboljim djelima (Na Drini cuprija, Travnicka hronika) dao je uvjerljivu, umjetnicku kroniku osmanlijske Bosne i Hercegovine. Ovjencan je Nobelovom nagradom 1961. kao prvi pisac iz tadanje (druge) Jugoslavije. Treci hrvatski nobelovac Vladimir Prelog, rodjen je u Sarajevu 1906. takodjer u hrvatskoj obitelji, skolovao se u Zagrebu i Pragu, a od 1942. naslijedio je Ruzicku u Zürichu gdje je takodjer dobio Nobelovu nagradu za kemiju 1975. godine. Moguci kandidati za tu prestiznu svjetsku nagradu bili su jos neki Hrvati, npr. spisateljica za djecu Ivana Brlic-Mazuranic, nazvana hrvatskim Andersenom, te veliki hrvatski pisac i enciklopedist Miroslav Krleza, najprevodjeniji hrvatski pisac 20. stoljeca.

11. Pomorci, istrazivaci, izumitelji
Hrvati kao pomorski, mediteranski narod, bili su od doseljenja okrenuti moru, brodarstvu i trgovini. Dubrovcani su stoljecima odrzavali veze s morem od Britanije do Sirije i Egipta, a na kopnu po srednjoj Europi i Balkanskom poluotoku gdje su imali svoje rudnike i naseobine (jedna od njih je i Janjevo na Kosovu).
Preuzeli su od ilirskih plemena brod na vesla - liburnu, a izgradili su vec u doba hrvatskog kraljevstva (10. st.) svoja plovila, npr. konduru (condura croatica) i sagenu. Dubrovcani su imali brod karaku i galijun, a na hrvatskim otocima, npr. na Visu, rabila se gajeta zvana falkusa koja je 1988. godine bila izlozena na Svjetskoj izlozbi o oceanima u Lisabonu u Portugalu kao svjedocanstvo gotovo 14 - stoljetne maritimne djelatnosti u Hrvata i bila izuzetno zapazena. Hrvatski paviljon na tom EXPO-u bio je jedan od najposjecenijih.
U svim vecim pomorskim bitkama na Sredozemlju sudjelovali su i Hrvati kao poznati pomorci. Plovili su i na brodovima koji su otkrivali Novi Svijet. Npr. u otkrivanju Meksika (16. st.) istaknuli su se Vinko Paletin i Vice Bune koji su bili u sluzbi meksickog potkralja. U 17. st. istaknuo se kao misionar u Meksiku hrvatski plemic Ivan Ratkaj. U pocetku 19. st. je hrvatski isusovac Fredo Konscak istrazio podrucje Meksika do Kalifornije i izradio zemljopisne karte. U SAD je sredinom 19. st. djelovao kao misionar Josip Kundek koji je utemeljio nekoliko gradova. U istrazivanjima srednje Afrike (uz M. Stanleya) istaknuo se potkraj 19. st. Pozezanin Dragutin Lerman. U istrazivanjima istocne Afrike i Juzne Amerike proslavili su se Karlovcani braca Seljani. Sredinom 19. st. je bokeljski Hrvat Ivo Visin oplovio svijet kao prvi Hrvat. On je samo nastavljac pomorske tradicije Hrvata - Bokelja od kojih je jedan, Matija Zmajevic, bio u pocetku 18. st. admiral ruske carske flotile u doba Petra I. Velikog, tvorca ruske mornarice i pomorske orijentacije. Ta se pomorska tradicija Boke, Dobrote, Perasta, Prcnja, Tivta i ostalih hrvatskih naselja u Boki kotorskoj (danas u sastavu Crne Gore, odnosno Jugoslavije) vidi i po cinjenici da Boka ima najstariju pomorsku udrugu vjerojatno i u Europi, a to je Bokeljska mornarica iz godine 809.
U svezi s hrvatskom dijasporom postoji jedna cinjenica koja nije dosada znanstveno sasvim objasnjena, ali je za nas, Hrvate, izuzetno zanimljiva. Naime, 1591. je u Sjevernoj Karolini, SAD, pronadjen jedan natpis koji je glasio: Croatan. Neosporna je takodjer cinjenica da su tamo zivjeli Indijanci cije se pleme zvalo takodjer Croatan, a ima jos nekoliko istovrsnih naziva. Spomenuta Britanska enciklopedija potvrdjuje sve navedeno, a o tom je pisao glasoviti L. Adamic i najpoznatiji povjesnicar - Hrvat u SAD-u Jure Prpic u svojoj knjizi Hrvati u Americi. Postanak tih Indijanaca s nazivom Croatan, koji su bili bjelje puti i svjetlije kose od ostalih Indiosa, objasnjava se pretpostavkom kako se tijekom 16. st. neki brod, vjerojatno nasih Dubrovcana, nasukao i potonuo uz americku obalu, a njegovi spaseni pomorci ostali zivjeti i pomijesali se s tamosnjima Indijancima. Bilo kako bilo, 1591., nadjen je zapis Croatan, skraceno CRO, a tu istu skracenicu smo 400 godina kasnije tj. 1991. uzimali kao medjunarodnu oznaku nase nove, neovisne Hrvatske! Tome treba dodati i pretpostavku kako su i u ekspediciji Kristofora Kolumba 1492. bili neki Hrvati, kako su neki bili sudionici cuvene Bitke kod Lepanta 1571. te kako su Hrvati imali vaznu ulogu u prokopavanju Sueskog kanala 1869. godine.
Hrvati su se istaknuli i kao izumitelji, pa cemo spomenuti nekoliko najvazniji otkrica koja su danas poznata u citavom svijetu. Tako je npr. Ivan Vukic-Lupis usavrsio podvodnu bombu - torpedo koji se od 1866. poceo proizvoditi u Rijeci gdje i danas postoji tvornica Torpedo. Casno mjesto medju izumiteljima zauzima i Zagrepcanin Slavoljub E. Penkala koji je prvi otkrio nalivpero, a zatim 1909. i prvu mehanicku olovku koja se i danas po njemu zove penkala. Hvaranin Ivan Vucetic otkrio je kao iseljenik u Argentini 1904. godine daktiloskopiju koja se otada rabi u citavom svijetu u identifikaciji osoba.
Postoji, medjutim, i jedan modni izum koji se moze pripisati citavom hrvatskom narodu, a koji nosi i ime po Hrvatima - kravata. To je u davnini dio hrvatske narodne nosnje, koja su do novijeg vremena sacuvali Hrvati koji su u 16. st. preselili u srednju Europu (npr. Gradisce i Moravsku). Kasnije su ga preuzeli hrvatski vojnici koji su ratovali po Europi. U sluzbi francuskog kralja sunca Luja XIV. bila je jedna postrojba konjanika, tzv. Royal cravate, koji su nosili okovratne, obicno crvene vrpce. Otud se taj obicaj nosenja vrpci od Croata (franc.) prosirio i po Europi i svijetu i danas je najvazniji detalj muske mode, a ujedno i najpoznatiji, originalni hrvatski suvenir.
Ima jos nesto sto je prepoznatljivo i poznato, a veze se samo uz Hrvate. To je karakteristicni kockasti crveno - bijeli grb za koga se smatra da potjece jos iz perzijske pradomovine Hrvata (crveno oznacava jug, a bijelo sjever). Otud i naziv za dvije Hrvatske, tj. Bijela na sjeveru i Crvena na jugu. Kad su Hrvati 1527. izabrali Ferdinanda Habsburskog za svoga kralja u Cetinu potvrdili su taj izbor nekim pecatima, a jedan od njih je bio i hrvatski grb, ali s 64 polja, dakle potpuna sahovska ploca. Otud i dolazi popularni, ponekad s istoka i pogrdni naziv sahovnica, a sah na perzijskom znaci vladara - cara. Jesu li to sve slucajnosti dat ce mozda jednom odgovor zastupnici teorije o iranskom podrijetlu Hrvata.

12. Iseljenistvo ili dijaspora
Na grckom rijec dijaspora znaci rasipanje, rasprsivanje i to nekog pucanstva, zajednice ili naroda. I kao sto su se Grci kao pomorski narod rasuli u starom vijeku po citavom Sredozemlju, Zidovi po svijetu, tako su se i Hrvati poceli u 15. st. seliti, zapravo bjezati u okolne zemlje, pred osmanlijskom agresijom, a zatim u novije vrijeme seliti po Europi, po Americi i napokon u Australiju i Novi Zeland.
Razlozi toj selidbi bili su raznoliki, a uglavnom su se svodili na gospodarske i drustveno - politicke. Opcenito se smatra da su Hrvati iza Zidova, mozda Iraca, Armenaca, Kurda i jos nekih naroda s ponajvecim iseljavanjem ili dijasporom. Zajednicka je znacajka da svi navedeni narodi nisu imali bas sretnu povijest, tezak geopoliticki polozaj, i, sto je, vjerojatno, najvaznije, nisu imali svoje neovisne drzave. Nisu bili svoji na svome!
Postoji jedan pokusaj izracunavanja broja Hrvata i Engleza u doba kralja Tomislava. Tada ih je, navodno, bilo podjednako. Danas Engleza ima desetak puta vise pa se postavlja opravdano pitanje: kamo je nestalo devet desetina mogucih Hrvata? Do spomenute osmanlijske provale razvoj hrvatskog naroda je tekao sporo, ali uzlazno. Hrvatska se kao dio zapadne Europe razvijala normalno, a onda je nastupilo vrijeme stalnih ratova, doslo je do opceg nazadovanja, do gubitka velikog dijela teritorija i depopulacije.
To nestajanje hrvatskog naroda odvijalo se na cetiri nacina. Prvi i najveci gubitak je bilo bjezanje pred ratnom opasnoscu na sve strane, a poglavito prema zapadu i sjeveru. Hrvatska je u doba kad je svedena na ostatke ostataka izgubila vise od 4 petine svoga nacionalnog tla, i, vjerojatno, dvije trecine svoga pucanstva. Ostatci ostataka te nacionalne, hrvatske jezgre su danasnji Hrvati u Austriji, Madjarskoj, Slovackoj, Ceskoj, Rumunjskoj, Italiji, ali i Sloveniji kamo su mnogi pobjegli ali su posve asimilirani. Drugi dio je izginuo u stalnim ratovima i njihovim posljedicama, treci je odveden na istok kao ratni plijen. Muskarci su otimali za vojnike (janjicari), prodavali za robove i sluge, a zene za hareme mnogamnih osvajaca. Cetvrti dio se izgubio prevjeravanjem, tj. nasilnim poturcivanjem, povlasivanjem, a to znaci asimilacijom. Naime, vjerska asimilacija je znacila na ovim prostorima uskoro i narodnu, nacionalnu. Na njih nas podsjecaju brojni npr. Marici, Marjanovici, Ivici, Antici, Franici i drugi koji nose cista hrvatska i katolicka prezimena, a danas su Srbi, Crnogorci ili Bosnjaci - Muslimani. Medjutim, bilo je i pridobijanja katolika povlasticama, dobivanjem zemlje, posla, ali i mjesnim prilikama, npr. pomanjkanje katolickih svecenika i slicno.
Kad se 1699. polovica Hrvatske oslobodila (Karlovacki mir) od osmanlijskog jarma, zemlja je bila gotovo pusta, poput Njemacke poslije 30-godisnjeg rata, odnosno dio Hrvatske poslije Oluje. Pocelo je naseljavanje sa svih strana, iz prenaseljene banske Hrvatske, ali i iz citave Habsburske Monarhije. Tijekom 18. i 19. st. Hrvatska se sredjuje gospodarski, ali i politicki. Tako je bilo sve do 1848. kad je ukinuto kmetstvo, kad su pocele masovne diobe velikih kucnih zadruga i opce osiromasivanje. Hrvati traze posla u gradovima, u bogatijim nizinskim podrucjima, ali i diljem Monarhije, Europe, a potkraj stoljeca sve vise iseljenika prelazi i ocean. Tome su pridonijele i mnoge gospodarske teskoce u prijelazu iz feudalnog u gradjansko, kapitalisticko drustvo.
Treba reci da su se potkraj 19. st. u Hrvatskoj zbili nemili dogadjaji s vinskom bolesti, da su propali brojni hrvatski brodari na jedra, da je bila velika agrarna kriza i ubrzano raspadanje zadruga. Sve je to potaknulo brojno hrvatsko iseljenistvo. Broj emigranata raste od 1880. do 1905., a onda se nesto smanjuje.
U prosjeku najvise iseljenika bilo je iz priobalnih hrvatskih krajeva, poglavito iz Dalmacije i Hrvatskog primorja. Na to je uz spomenute razloge djelovala i tzv. Vinska klauzula, tj. ugovor Austro-Ugarske i Italije o uvozu vina od 1891. Tako su hrvatski vinari ostali bez unutarnjeg trzista, a zatvoren je i uvoz u Francusku koja je obnovila svoje vinograde. Od 1894. i u Dalmaciji pocinje filoksera koja unistava nasade loze.
Do 1898. nisu se vodili brojidbeni podatci o iseljavanju, a otada samo iz Hrvatske i Slavonije seli prema godinama:
1899. godine 4195 ljudi
1900. godine 4170 ljudi
1901. godine 7879 ljudi
1902. godine 11057 ljudi
1903. godine 13488 ljudi
1905. godine 27142 ljudi.
To su bili javni podatci, ali se ne zna koliko je ljudi otislo potajno. Iz Dalmacije je od 1880. do 1910. iselilo preko 58 tisuca ljudi. U Hrvatsku se vracao prosjecno svaki peti iseljenik, i to obicno kad je obolio ili ostario.
Najveci broj nasih iseljenika potrazio je zaradu u SAD-u. Zaposljavali su se kao polupismeni seljaci uglavnom u rudnicima, u zeljezarama, u tvornicama npr. u Detroitu, u ribarstvu, na farmama i slicno. Hrvati su rasprseni po citavoj Americi, ali postoji i nekoliko velikih sredista, npr. u drzavi Pennsylvaniji s najvecim gradovima Pittsburghom i Philadelphijom. U pocetku stoljeca se govorilo da je Pittsburgh najveci hrvatski grad iza Zagreba. Tu postoji i grad Slovan cije ime govori odakle su ljudi dolazili. Drugo vece srediste iseljavanja je drzava Michigan (Misigen) s najvecim gradom Detroitom, sredistem americke automobilske industrije - Ford i dr. Trece srediste je drzava Ohio s gradom Clevelandom, cetvrto Kalifornija s gradovima Los Angelosom i San Franciscom, te San Pedro gdje Hrvati iz Dalmacije vode pacificko ribarstvo. Osim tih drzava jos ima nasih iseljenika i u drzavi Illinois (Chicago), Lousijana (New Orleans), u Oregonu (iz Slavonije), New Yorku, Floridi, Montani, Indijani i drugdje.
Opcenito se misli da je do I. svjetskog rata u SAD doseljeno oko 300 tisuca Hrvata, koji su od svih juznoslavenskih naroda, uglavnom zbog gospodarskih, ali i politickih razloga, najvise iseljavali. Treba dodati da i Gradiscanski Hrvati imaju svoje americko iseljenistvo.
Postoje podatci da su Dubrovcani vec 1510. doplovili do obala Juzne Amerike kako bi pronasli mjesto za jednu naseobinu u koju bi smjestili izbjeglice iz unutrasnjosti koje su bjezale pred Turcima. U 18. st. opet se spominju Dubrovcani u Peruu, a u 19. st. je Hvaranin Buratovic (oko 1865.) uvodio brzojavne veze u Argentini. Oko 1874. spominju se hrvatski Primorci u Cileu, cak na krajnjem jugu kontinenta u Punta Arenasu, Hvarani u Urugvaju, Bracani u Cileu, uopce otocani u Brazilu i drugdje. Prema argentinskoj brojidbi od 1900. do 1910. uselilo je pod imenom Austrijanaca preko 60 tisuca ljudi, a od toga je cak 40 tisuca bilo Hrvata iz Dalmacije.
I tu su Hrvati radili najteze poslove: u rudnicima cilske salitre, u sjeci suma, u rudnicima, stocarili na pampasima i slicno. Tu je razina zivljenja bila niza nego u SAD-u, pa su cesto zivjeli losije nego u starom zavicaju. Za razliku od SAD-a ovamo su doseljavali samo Hrvati-muskarci, zenili se uglavnom domorotkinjama i brze se asimilirali.
U Kanadu sele Hrvati tek potkraj 19. i u pocetku 20. st. a poneki preseljavaju iz SAD-a. Rade osobito na izgradnji dugih prekokontinentskih zeljeznica. Najvise ih je u pocetku bilo na pacifickoj obali u pokrajini British Columbija, a kasnije sele i u druge predjele. Vecina kanadskih iseljenika, kojih je bilo do I. svjetskog rata oko 5 tisuca, doselila je iz Like. Kasnije je taj broj rastao, kako znamo, a u Kanadu i danas sele nasi ljudi, makar je tako bilo do 1990. Otada su brojni hrvatski Kanadjani bili najcesci povratnici u slobodnu Republiku Hrvatsku.
Useljavanja Hrvata u Australiju zapocelo je sredinom 19. st. Zanimljivo je napomenuti da su Hrvati u Australiju selili, slikovito receno, po vezi, zavicajnosti i srodstvu. Naime, dosao bi obicno prvi pionir, a zatim je povlacio rodjake, suseljane i druge. Tako je npr. u Australiju iselila vecina Korculana i zaposlila se u rudnicima zlata ili kao vrtlari i farmeri. Slicno su 1860. selili u Australiju i Makarani, Vrgorcani, Imocani, Peljescani, Konavljani. Kasnije su, izmedju dva svjetska rata, svoje naseobine u Australiji ustrojili i Medjimurci. Iseljenika iz Slavonije ima najvise u Melbourneu i Sidneju itd. Prvi Hrvati u Novi Zeland stigli su 1830., a do kraja 19. st. brojnije su dolazili Hvarani, Bracani, Visani, Makarani i Vrgorcani.
U Afriku su Hrvati dolazili najprije kao graditelji Sueskog kanala gdje su se mnogi istaknuli u radu. Tako je npr. posljednju stijenu koja je dijelila Sredozemno od Crvenog mora razbio minom Primorac iz Selaca, poduzetnik Loncaric. Kasnije su Hrvati u Egiptu imali svoju naseobinu od vise tisuca ljudi. Prvi Hrvati su u Juznu Afriku doselili oko 1885. i zaposlili se u rudnicima dijamanata, zatim u Rodeziji u rudnicima bakra, a bili su uglavnom s dalmatinskih otoka i iz Primorja.
Hrvati su se u iseljenistvu, pritisnuti bijedom, nepoznavanjem stranih jezika i nostalgijom za zavicajem, druzili i udruzivali. Prvo drustvo nasih iseljenika osnovano je 1875. u San Franciscu (SAD), zatim potporno drustvo Starcevic, a 1894. se sest potpornih drustava u Alleghenyju ujedinjuje u Hrvatsku zajednicu, danas Hrvatsku bratsku zajednicu koja izdaje svoj list Zajednicar. Prvi predsjednik bio je Ivan Ljubic, a poticatelj Zdravko Muzina, koji je bio urednik prvog lista nazvanog Danica.
Ta drustva, zatim Katolicka crkva koja gradi crkve i domove kulture i hrvatski svecenici, te sportske i politicke organizacije usporavale su asimilaciju Hrvata. U tome su se isticali Hrvatski sokol i kulturno-umjetnicka drustva koja su njegovala tamburasku glazbu koja je postala gotovo simbol i ponos iseljenih Hrvata.
Do nastanka prve jugoslavenske drzave iseljavanje je imalo pretezito gospodarske uzroke. Naime, 1918. je vecina hrvatskog plemstva, dobar broj casnika, dio Austrijanaca, Madjara i drugih napustio Hrvatsku u strahu od srpske vlasti. Poslije ubojstva Radica 1928. raste broj politickih emigranata, 1941. dio Srba bjezi u Srbiju, a najveca politicka emigracija nastala je od 1945. kad je nekoliko desetaka tisuca Hrvata, Nijemaca i dr. moralo pobjeci pred srbokomunistickom opasnoscu, likvidacijama i mucenjima na kriznom putu.
Od 60-tih godina se Jugoslavija, toboze, otvara, ali samo za nesrpske narode, poglavito za Hrvate i Albance. Tada oni sve brojnije odlaze u Njemacku, Austriju, Svedsku i drugamo. Bili su to, makar se tako govorilo, privremeni odlasci, a njihovi akteri nazvani su gasterbajterima. Medjutim, vecina njih ili njihova drugog i treceg narastaja nikad se nije vratila. Novi valovi politickih emigranata nastupili su 1971. i 1972. poslije sloma Hrvatskog proljeca kad su mnogima prijetili zatvori i likvidacija.
Novi iseljenici, proljecari, ojacali su i nacionalno preporodili vec rastrojenu i umornu emigraciju iz 1945. i ranije. Poceli su se povezivati oko ideja Brune Busica i Franje Tudjmana o iseljenoj Hrvatskoj kao potencijalnoj snazi za stvaranje nove hrvatske drzave. I dogodilo se ono sto je malo tko predvidjao, pogotovo ne u Beogradu, hrvatska dijaspora kao stoljetna slabost i mana, pretvorila se uoci i u Domovinskom ratu u prednost kako u iskustvu, tako i u novcu, oruzju, ljudstvu i organizaciji. Pomirbom svih Hrvata doslo se prvi put do povijesnih rezultata - do stvaranja vlastite drzave koja ce obrnuti smjerove kretanja. Umjesto odlazaka dosli su dolasci, umjesto rasipanja do okupljanja, umjesto depopulacije, populacija Hrvatske.
U iseljenistvu u SAD-u su se Hrvati prikljucivali Hrvatskoj bratskoj zajednici. Po II. svjetskom ratu iseljavali su ponajvise Hrvati koji su od komunistickih vlasti bili najugrozeniji, uostalom kao i danas kad se za povratak izbjeglih Srba u Hrvatsku i BiH zalaze Rusija, za Bosnjake - Muslimane islamske zemlje i pod njihovim pritiskom SAD, a za Hrvate uglavnom nitko. Hrvati su i u drugoj Jugoslaviji kao i poslije srpske agresije 1992. nalazili udomljenje u svojoj drugoj drzavi - Hrvatskoj. Tako je i sada.
Treba dodati da su u agresiji na BiH od 1992. do 1995. najvece zrtve imali Hrvati, ali i podatak da su tek u slobodnoj Hrvatskoj prvi put 1997. imali veci natalitet od mortaliteta (od 1962.).

13. Sportska kultura
Na podrucju danasnje Republike Hrvatske, tu gdje se stoljecima mijesaju srednjoeuropski, sredozemni, alpski i panonski utjecaji kultura i naroda, na visoravnima i planinama dinarskih i bosanskohercegovackih planina gdje je klima bila povoljna, gdje su hrana i voda bili zdravi, zivjeli su od davnina visoki, jaki i nadareni ljudi. To potvrdjuje dosadanji pregled kulturnih dostignuca, tradicije i bastine, a ovdje cemo pokazati kako fizicki razvoj nije nikada zaostajao za duhovnim. Vec smo pisali o bogatstvu narodnih i viteskih igara koje i danas zive ili se obnavljaju u narodu, a sada cemo nesto vise reci o fizickoj, sportskoj kulturi i dostignucima naroda koji zive na ovom prostoru.
Za postojanja prve Jugoslavije (1918.-1941.) kao i one druge komunisticke (1945.-1990.) su sportasi te drzave postizali dobre rezultate, poglavito u sportskim igrama, koji su nadilazili brojnost i opci razvoj. Medjutim, manje je bilo poznato da su vecinu u pojedinim reprezentacijama, kao i u pojedinacnim disciplinama, cinili nesrpski narodi, poglavito Hrvati i Slovenci. U sklopu opcenite centralizacije i koncentracije svih snaga u Beogradu i Srbiji, mnogi su ponajbolji sportasi na razne nacine bili prisiljeni braniti boje beogradskih i srbijanskih klubova. U tome se isticao ponajvise klub Jugoslavenske armije Partizan, te djelimice Crvena zvezda, gdje su nastupali ponajbolji sportasi Hrvati npr. Mihalic, Ceraj, Gubijan medju atleticarima te Beara, Zebec, Bobek, Cajkovski i dr. medju nogometasima, da i ne govorimo o vaterpolistima, rukometasima, kosarkasima (npr. Mostarac Dalipagic) i drugi.
Najveci uspjesi postignuti su, kako rekosmo, u sportskim igrama, poglavito onim loptackim. U kosarci, vaterpolu, rukometu, nogometu i odbojci su obje Jugoslavije bile medju prvim silama u Europi pa djelimice i u svijetu. Tome treba dodati igre kuglom (kuglanje i bocanje), grcko - rimski stil hrvanja, boks, veslanje, tenis i stolni tenis, djelimice plivanje i streljastvo, te samo iznimno atletiku. U tim sportskim igrama osvojeno je do raspada druge Jugoslavije ponajvise europskih, svjetskih i olimpijskih kolajni. I dok su u kosarci, nogometu, te donekle u vaterpolu i rukometu u osvajanju prvih mjesta sudjelovali i srpsko - crnogorski sportasi, u svim ostalim disciplinama, ukljucivsi i skijanje i hokej, u kome su oduvijek dominirali Slovenci, vecinu su cinili sportasi s podrucja Hrvatske, te BiH.
Usprkos materijalnom, politickom i svakom drugom favoriziranje srpskih klubova, ipak su dosta prvenstava obiju Jugoslavija osvajali u popularnim sportovima hrvatski i bosanskohercegovacki klubovi. To se u nogometu odnosi na zagrebacke (Gradjanski, HASK, Dinamo), te splitski Hajduk, bosanskohercegovacke (Sarajevo i Zeljeznicar) iz Sarajeva, a redovito je dobar bio i mostarski Velez. U kosarci su to bili zagrebacka Cibona i splitski Jugoplastika, danas Split, Zadar i sarajevska Bosna. U rukometu su to bili Partizan iz Bjelovara, sarajevska Bosna, banjolucki Borac, zagrebacki Medvescak i Badel 1862., te u vaterpolu dubrovacki Jug, splitski klubovi, rijecko Primorje i zagrebacka Mladost koja ima oduvijek i europski jaku odbojkasku momcad. Svi navedeni klubovi osvajali su na jednom ili vise puta europska i svjetska klupska prvenstva.
Rijetke uspjehe postigli su hrvatski tenisaci u reprezentaciji Jugoslavije. U prvoj Jugoslaviji, uoci II. svjetskog rata je momcad Puncec, Palada, Mitic i Kukuljevic bila ponajbolja u Europi, a poslije II. svjetskog rata slavu su hrvatskog tenisa pronosili Jovanovic, Pilic, Franulovic, Prpic, Oresar i danas Goran Ivanisevic. To se isto moze reci i za stolni tenis gdje su Hrvati D. Surbek danas Z. Primorac osvajali europske i svjetske trofeje. Slicno je i u hrvanju gdje su hrvatski sportasi, poglavito oni iz Petrinje, osvojili nekoliko europskih i olimpijskih odlicja (Lesjak, Nenadic). U boksu su Hrvati Prebeg, Krizmanic, M. Parlov, te Hrvati iz BiH poput A. Josipovica i M. Benesa, osvajali europske i olimpijske medalje, a danas se Zagrepcanin Zeljko Mavrovic, visestruki prvak Europe u teskoj kategoriji bori za svjetsku boksacku krunu kao i Branko Cikatic, prvak svijeta u tajlandskom boksu.
Od 1990. kad se Republika Hrvatska osamostalila, te od 1992. kad je sluzbeno priznata i nastupila pod svojom zastavom i drzavnim imenom na Olimpijadi u Barceloni, osvojili su hrvatski sportasi mnostvo europskih, mediteranskih, svjetskih i olimpijskih kolajni i potvrdili iznesenu tezu da su cinili ponajvise za uspjeh bivsih jugoslavenskih reprezentacija. Medju najvece uspjehe treba ubrojiti srebrnu medalju u kosarci na Olimpijadi u Barceloni kad su pod vodstvom frenomenalnog Drazena Petrovica ugrozili i primat kosarkasa SAD. Tu je Goran Ivanisevic osvojio broncane kolajne, i pojedinacno i u parovima s Prpicem. On je nekoliko puta bio medju prvom petoricom najbolje plasiranih svjetskih tenisaca. Hrvati su osvojili zlatnu kolajnu u rukometu na olimpijadi u Atlanti, SAD (1996.) i srebrnu u vaterpolu. U zenskom tenisu Hrvatska ima jednu od najperspektivnijih reprezentacija (Majoli, Lucic, Talaja).
U kosarci, odbojci, vaterpolu, rukometu, bocanju, kuglanju, rukometu i odbojci za zene, hrvatsku su kubovi osvajali brojna europska prvenstva, npr. Cibona iz Zagreba je nekoliko puta bila medju ponajboljim europskim kosarkaskim klubovima, Mladost iz Zagreba je osvajala u odbojci za muske i zenske takodjer prva ili visoka mjesta, kao i Dubrovnik u zenskoj odbojci, te Podravka iz Koprivnice, Kras iz Zagreba u rukometu. Badel 1862. iz Zagreba bio je nekoliko puta prvak ili doprvak Europe u rukometu, kao i Grmoscica, Medvedgrad iz Zagreba u kuglanju te Zrinjevac iz Zagreba u bocanju, Rijeka - zene u kuglanju. Povremeno su hrvatski predstavnici osvajali kolajne i u drugim sportovima, npr. Matija Ljubek zlatne olimpijske 1976. i 1984. u veslanju, Djurdjica Bjedov (olimpijska zlatna i srebrna 1968. u plivanju); Nikola Dragas, trostruki svjetski prvak u kuglanju, hrvatske kuglasice bile su prvakinje svijeta 1992., Biserka Perman, svjetsko prvenstvo u kuglanju (1982.) te u parovima i ekipno, a B. Pereglin je svjetska prvakinja u samostrelu.
Treba dodati da su donedavna hrvatski kosarkasi bili ne samo najbolji u Europi i drugi u svijetu, nego su uzevsi u cjelini (uz Litavce) bili dotad najuspjesnija europska nacija. Imali smo nekoliko pravih kosarkaskih legendi kao sto je bio Zadranin Kresimir Cosic, nas prvi igrac u NBA - ligi u SAD, zatim spomenuti fenomenalni Sibencanin, kasnije Zagrepcanin, Drazen Petrovic, kome su spontano dali nadimak kosarkaskog Mozarta. Njemu u cast podignut je u Laussanei, u olimpijskom muzeju poseban spomenik. Danas je jedan od prvih igraca Chicago Bullsa, prvaka NBA, Splicanin Toni Kukoc. Oni su zajedno s D. Radjom, S. Vrankovicem i Z. Tabakom igrali u NBA-a najjacoj ligi svijeta, pa smo po broju igraca koji su tu uspjesno nastupali, najuspjesnija europska nacija.
Ove, 1998. godine je hrvatska nogometna reprezentacija postigla mozda dosad najveci uspjeh hrvatskog sporta uopce, a to je trece mjesto u svijetu u toj najpopularnijoj igri. Ostvarili su ga mladici koje je vodio Miroslav Ciro Blazevic na prvenstvu u Francuskoj gdje su uspjesno predstavili i sport, i kulturu i domoljublje nase brojcano male, ali uspjesne i ponosne zemlje. Hrvatski napadac Osjecanin Davor Suker postao je prvi strijelac Svjetskog prvenstva, vratara Drazena Ladica mnogi smatraju najboljim u svijetu, uostalom kao i spomenutog trenera Blazevica.
Snagu hrvatskog nogometa prikazuje i cinjenica da su neki Hrvati igrali i za reprezentacije Austrije, Njemacke, Belgije i Australije, a uspjeh na Svjetskom prvenstvu postigla je Hrvatska iskljucivo sa svojim igracima, sto se ne moze reci za druge reprezentacije.

14. Prirodne ljepote, nacionalni parkovi - rezervati prirode
Gotovo da ne postoje u Europi zemlje u kojima na tako malom prostoru ima toliko raznolikosti i prirodnih ljepota kao sto je to Hrvatska. To su istodobno i mediteranske, i srednjoeuropske, periferno alpske i istocnoeuropske da ne kazemo, makar geografski, balkanske zemlje. On su u svom primorskom dijelu razvedene poput Grcke, smjestene najblize sredistu Europe poput Italije, u planinskom dijelu su slicne Sloveniji, Austriji ili Svicarskoj, u nizinskim panonskoj Madjarskoj. Osim Grcke ne postoji sredozemna zemlja koja ima toliko otoka, poluotoka, zaljeva, prirodnih luka i lucica kao Hrvatska, a osim Norveske ne postoji obala koja ima toliko uvala, zaljeva, malih fjordova kao Hrvatska. Iako Finsku slikovito nazivaju zemljom tisucu jezera, onda Hrvatsku, poput u tome slicne Grcke, mozemo nazvati i zemljom tisucu otoka.
Hrvatska ima ukupno 1777 km kopnene morske obale, 4 012 km otocne obale te 1185 otoka i otocica. Najvecu skupinu otoka, pravi arhipelag u malom, imaju srednjejadranski Kornati. Ima ih u duzini od petnaestak km, ukupno 140, a narod u tom kraju kaze kako ih ima ka dani u godini. Po povrsini koju zapremaju mnogo su veci srednjodalmatinski otoci (Brac, Hvar, Korcula, Vis), kvarnerski otoci (Krk, Cres, Losinj, Rab), pa onda dolaze zadarski otoci (Dugi otok, Ugljan, Pasman), sibenski otoci (Zlarin, Prvic, Zirje, Kaprije, Murter), Elafitski otoci kraj Dubrovnika (Sipan, Lopud, Kolocep) i na sjeveru, uz Kornate prirodno najljepsi Brijunski otoci (Veliki i Mali Brijun, Vanga i dr.).
Uz razvedenu grcku obalu to je za ljubitelje mora i plovidbe pravi mali raj za nauticare, jedrilicare, ronioce, podvodne arheologe, ribice, daskase (surfere). Jadran je jos uvijek jedno od najciscih europskih mora, a njegova tirkizna boja je prava rijetkost u europskim razmjerima. Jadransko je more, ciji najveci dio obale drze Hrvati, zapravo uz Crno i Egejsko more najveci zaljev Sredozemlja u koji se osim talijanske rijeke Poa ne ulijeva ni jedna veca ili oneciscenija rijeka. Sve ostale rijeke, osim donekle Neretve, su kratka tijeka i donose sa sobom cistu vodu s planinskih visoravni hrvatskog zaledja i bosansko - hercegovackog gorja. To su uglavnom ponornice koje tvore brojna umjetna jezera u kojima se skuplja voda za hidrocentrale (Vinodol, Senj, Sibenik, Cetina, Trebisnjica i druge). Neka od tih jezera, npr. ona u Gorskom kotaru, Lici, Cetinskoj krajini, Busko blato, postala su takodjer turisticki zanimljiva odredista. Osim njih tu su i prirodna jezera poput Vranskog na Cresu, drugog Vranskog izmedju Zadra i Sibenika, Prokljansko na utoku Krke, dva krska bisera kakva su Modro i Crveno jezero kraj Imotskog, Bacinsko jezero kraj Ploca itd.
U Hrvatskoj zasada ima sedam nacionalnih parkova. Tri su Svezana uz planine i nalaze se na kontinentu, a to su Risnjak u Gorskom kotaru nedaleko od Rijeke, Plitvicka jezera u Lici, na pola puta glavne cesta koja od Zagreba vodi prema Zadru i moru, i treci je Velika i Mala Paklenica, duboki kanjoni na primorskoj strani najvece hrvatske planine Velebita, nedaleko od Zadra. Cetiri su nacionalna parka uz more ili nedaleko od mora kao npr. slapovi rijeke Krke nedaleko Sibenika (Skradinski buk), pa spomenuto otocje Kornati izmedju Zadra i Sibenika, te otok Mljet s gustim sredozemnim raslinstvom, jezerom i otocicem. Sedmi park cini spomenuto otocje Brijuni, u Istri, nedaleko grada Pule. Glasovita Plitvicka jezera kojih ima 16, a dijele se na Gornja i Donja jezera, jedan su od najljepsih krskih fenomena u svijetu. Zbog svoje u potpunosti ocuvane, divlje prirode, brojnih slapova i kaskada, sedrenih pregrada, bistre zelene vode, okolne prasume i drugih rijetkosti upisana su u UNESCO-vu listu svjetske prirodne bastine. Hrvatska ima i 13 krskih spilja uredjenih za posjet od kojih su najpoznatije Cerovecke pecine u Lici, Veternica kraj Zagreba, Modra spilja na otoku Bisevu i dr. Lukina jama u Lici je po dubini 9. u svijetu.
Hrvatska ima vise parkova prirode i rezervata. To su Kopacki rit u Baranji, na uscu rijeke Drave u Dunav. To je mocvarno, sumovito podrucje gdje se gnijezde tisuce ptica - mocvarica, a istodobno i lovno i ribolovno podrucje sa brojnim jelenima, divljim svinjama, kormoranima, divljim patkama, ribama i drugom divljaci. Nazalost, tesko je osteceno loviste i riblji fond za vrijeme sedmogodisnje srpske okupacije (1991.-1998.). Drugi rezervat prirode je mocvara Lonjskog polja izmedju Save i rijeka Lonje i Ilove, nedaleko Siska i Kutine koje je slicno Kopackom ritu, kao i Crna Mlaka na uscu Kupcine u Kupu nedaleko Jastrebarskog. Sva navedena podrucja, odnosno rezervati su pravi raj za ribice, lovce, ornitologe koji dolaze iz citavog svijeta. Tu se nalaze i rijetkosti poput sela Cigoca na rubu Lonjskog polja gdje se gnijezdi na stotine roda, pa se slikovito naziva selom roda. Jedan od najljepsih parkova prirode, koji ima uvjeta i za stupanj nacionalnog parka je najduza i najveca hrvatska planina Velebit koji se nadvio nad obalu Jadranskog mora od Senja do Obrovca u duzini od blizu 100 km. Tu rastu rijetke biljke i zasticene zivotinje poput mrkog medvjeda, vuka, risa, a nalaze se i mali biljni vrtovi rijetkog bilja, planinarski domovi (npr. Zavizan) sa meteoroloskom i promatrackom postajom. Osim Velebita za znanstvenike i turiste su zanimljive planine poput Biokova, Velike Kapele, Dinare, te otok Silba, a od parkova Maksimir u Zagrebu, park dvorca Trakoscan, te arboretumi (botanicki vrtovi) u Zagrebu, Trstenom kraj Dubrovnika i Opeka blizu Varazdina.
Sacuvale su se i neke rijetke vrste biljaka i zivotinja kao sto su vec spomenuti medvjedi, vukovi, risovi, a vraceni su opet dabrovi, razne vrste ptica - grabljivica kao sto su orlovi, sokolovi, sove. U Jadranskom moru je zasticena tzv. Sredozemna medvjedica, na otoku Cresu i Paklenici se posebno cuva bjeloglavi sup. Postoji i velik broj zasticenih biljnih vrsta na Velebitu, Biokovu i drugim planinama od kojih je najpoznatija i najrjedja Velebitska degenija (prema Madjaru Degenu koji ju je otkrio).
Medju rijetke zivotinje spadaju npr. istarsko veliko govedo ili boskarin, turopoljska svinja, mali bosanski konj - busak, te cak vise vrsta autohtonih pasa. To su svjetski poznati dalmatinac, hrvatski ovcar, dvije vrste istarskih gonica. Dalmatinac i hrvatski ovcar poznati su vec u srednjem vijeku o cemu postoje zapisi kao i o njima kao ratnim psima.

15. Turizam
S obzirom na raznolikost, iznimne prirodne ljepote, tradiciju i kulturu, te poznate arheoloske i druge spomenike nije cudo da se turizam poceo razvijati vec tijekom 19. stoljeca. Poceci turizma u Europi i Hrvatskoj javljaju se vec polovicom prosloga stoljeca, poglavito poslije otvaranja brodarskih pruga i zatim razvoja zeljeznickog prometa. Prije razvoja suvremenog turizma uz more bio je poznat ljecilisni turizam npr. u Lipiku, zagorskim toplicama, Topuskom i dr. Usporedo s razvojem austrijske ratne i trgovacke mornarice rastu Trst, Pula, Rijeka, Sibenik, Kotor, a kada je parobrodarskom svezom povezan Trst s Kotorom moglo se nesmetano ploviti uzduz citave jadranske obale. Kad su zeljeznicom spojeni Trst i Rijeka sa zaledjem, poglavito austrijskim, slovenskim, madjarskim, pocinju se razvijati potkraj 19. st. Opatija, Crikvenica, Novi Vinodolski, Losinj, Rab, te Brijunski otoci koje je 1893. kupio austrijski industrijalac Kupelwieser i namijenio elitnom turizmu, isto kao i Opatija koja je postala stjeciste mondenog svijeta u Habsburskoj Monarhiji.
Izmedju dva svjetska rata turizam se siri sve vise prema jugu sve do Kotora, a glavni su gosti tada bili Cehoslovaci, Austrijanci i Nijemci. Buduci su Istra, Kvarnerski otoci, Opatija, Rijeka, Zadar bili u talijanskim rukama (do 1943.), tu je turizam stagnirao jer su bili na periferiji te turisticke zemlje. Tada sve vise dolaze do izrazaja drugi hrvatski gradovi, poglavito Sibenik, Split, Korcula, Dubrovnik i nasi otoci. Za II. svjetskog rata turizam je zamro, a prvih desetak poratnih godina zemlja je bila uglavnom zatvorena, pa se razvija samo sindikalni turizam, otvaraju radnicka i druga odmaralista po ruskom uzoru. Pocetkom 60-tih godina Jugoslavija se sve vise otvara i pomalo demokratizira, sve vise ljudi, poglavito Hrvata, napusta zemlju, pa se vracaju i kao turisti i dovode goste.
Od 1967. do 1987., dakle u tih dvadesetak godina, Hrvatska je postala temelj jugoslavenskog turizma, a prihodi od njega su odlazili u Beograd gdje su bile i glavne turisticke i vanjskotrgovinske tvrtke. Vrhunac turistickog razvoja bila je 1987. godina kad je ostvareno preko 68 milijuna nocenja, od cega je oko tri cetvrtine otpadalo na primorski turizam. Goleme zarade slijevale su se u savezne fondove i jugoslavenske drzavne banke. I umjesto da se izgradi autocesta uzduz jadranske obale za koju su Amerikanci u protuvrijednosti poklonili psenicu, gradila se autocesta od Zagreba prema Beogradu i dalje na istok i forsirala gradnja skupe i nerentabilne zeljeznicke pruge Beograd - Bar kako bi se zaobisle hrvatske luke, poglavito Rijeka. I kad su Hrvati 1971. u doba Hrvatskog proljeca raspisali u Hrvatskoj dobrovoljni zajam za autocestu Zagreb - Split, to je bilo stornirano, novac koji su skupili je otet, a najveci donatori su morali jos i politicki odgovarati. Naime, pomorska orijentacija Hrvatske i gradnja cesta prema moru proglaseni su, toboze, hrvatskom nacionalizmom.
Pojavom prvih nemira na Kosovu, slabljenjem sredisnje vlasti i dolaskom Milosevica na vlast u Srbiji, dakle od 1988. turisticki promet opada, a srpskim agresorskim prijetnjama i napadom na Sloveniju i Hrvatsku 1991., te na BiH 1992. godine gotovo posve zamire, a time i prihod nove hrvatske drzave. Godine 1996., dakle godinu dana poslije oslobodilacke akcije Hrvatske vojske zvane Oluja, hrvatski turizam postize tek 31% rekordne 1987. Slijedilo je malo poboljsanje 1987., i ako se tako nastavi, hrvatski ce turizam postici svoj vrhunac iz 1987. tek u novom tisucljecu. Usprkos svemu, prihod od turizma je porastao jer se vise ne odvoze devize kamionima u beogradske banke. Mnogo se trosi na obnovu, npr. Dubrovnika i okolice koja je bila jako porusena, sibenskog i zadarskog podrucja, te bisera kontinentalnog turizma - Plitvickih jezera, kao i Lipika, Topuskog i drugih odredista.

Povratak na sadrzaj