Sanjao sam, da je Uskrs.
Za istim stolom sjedimo
moja majka, vremesna zenica,
sva kao u pamuku tisine,
moj otac, pognut pod teretom godina,
ja, i meni sucelice
Gospodin Nadbiskup Alojzije Stepinac,
Metropolit Hrvatske.
On nas blagoslovi.
Potom rece:
"Mi nemamo neprijatelja,
i njihovi mrtvi zajedno su s nama."
Oko nas puno uskrsnoga zraka.
On polozi na stol svoje dobre ruke.
Vani pada snijeg.
Zatim gledamo bijeli stoljnjak.
Ja jedem kruh i placem.

(Viktor Vida, Zeljezni zastor, 1950).

Kardinal Alojzije Stepinac poceo je koracati na celu Crkve u Hrvatskoj i u svijetu u najgorim vremenima 20. stoljeca: u vremenu razbuktalog nacizma, fasizma i komunizma. I prije nego sto su se ministri vanjskih poslova Francuske i Engleske (Daladier i Chamberlain) u Munchenu 1938. godine jos jednom pokusavali dogovoriti s monstrumom Hitlerom, a mocni drzavnici F. D. Roosevelt i W. Churchill crtali kartu Europe ispijajuci stari whisky s onim drugim svjetskim zlocincem u Teheranu 1943. godine, Stepinac je, koliko god pred tim ubilackim silama gotovo nemocan, bio potpuno svjestan svih tih najvecih zala svoga stoljeca i izravno ih osjecao nad ovim planetom i svojim narodom.

Dok je vec 1937. godine stao na celo jedne udruge u Zagrebu koja je pomagala pristizuce prognanike nacionalsocijalizma, on ce nesto kasnije pojasniti, da se Crkva u takvim prilikama morala uz muke provlaciti kroz teskoce i stalno - kao i svi drugi prema opcem dobru usmjereni ljudi i ustanove - traziti nacina kako i u vremenima masovnih zlocina protiv covjecanstva biti na strani ljudskosti i solidaran s ljudskom patnjom. Stepinac se stalno hrvao s mocnima, da zastiti ugrozene. Bio je izravni svjedok robovske pozicije hrvatskog naroda pod srpskom hegemonijom u Jugoslaviji i uvidio da s takvim susjedima hrvatski narod moze prezvjeti jedino u svojoj suverenoj drzavi. Bile su to mucne prilike u kojima se moralo dobro paziti da lijek ne bi bio gori od bolesti, kao i one u kojima je ponekad bila jedina mogucnost birati manje zlo od vecega.

Kardinala Stepinca nisu voljeli ni nacisti ni komunisti i - jer ga ni jedni ni drugi nisu mogli za sebe pridobiti - predbacivali su mu da je simpatizer onih drugih. Tako je bio i za jedne i za druge persona non grata, a nacin njihovog postupanja prema njemu zavisio je od procjene vlasti, to ce im donijeti manje stete, a to vise koristi. Na vise je mjesta objavljeno svjedocanstvo glasovitog hrvatskog kipara Ivana Mestrovica. Dobro poznavajuci prilike oko kardinala Stepinca, diskretno ga je upozorio 1943. godine u Rimu, da mu je zivot u opasnosti. Stepinac je samo odgovorio da je toga svjestan i da se ne boji, iako i on ima pouzdane informacije, da mu rade o glavi i nacisti i komunisti. Tako nije slucajno da je povodom smrti kardinala Stepinca u Kongresu Sjedinjenih Americkih Drzava bilo sluzbeno istaknuto, izmedu ostalog, da je on bio "otvoreni protivnik prakse nacizma i komunizma" te da mu je za vrijeme ratnih godina bilo povjereno "da uspjesno osigura bijeg u slobodu mnogim Zidovima-izbjeglicama" (Nikolic, 1980., s. 221 ).Medutim, premda se otvoreno rijecima i djelima gdje je god mogao zauzimao za zrtve nacizma i fasizma, premda su mu nacisti, njemu za jasnu i gorku opomenu, svirepo ubili rodenog brata, premda je bio osudenik i zrtva montiranog sudskog procesa u najcrnjim vremenima jednoga staljinistickog rezima, neki su i u bijelom svijetu, uglavnom iz svojih raznoraznih razloga, prihvatili staljinisticku propagandu iz Beograda i tako nisu bili uvijek pravedni prema zivotu i djelu kardinala Stepinca. Naravno, tome je takošer doprinijela i cinjenica to je kardinal Stepinac bio pripadnik jednoga naroda kojemu, na nesrecu, kao ni drugim brojnim europskim narodima, nije uspjelo ostati posteden ni od Staljinovih ni od Hitlerovih opakih cizama, pa ni od onoga svega sto su one sa sobom nuzno donosile. Ni u takvim najtezim vremenima Stepinac nije odustajao od solidarnosti s ljudima u nevolji, pomazuci koliko je god vise mogao. I sami dijelovi obicnih novinskih zapisa daju nam to naslutiti:

"... U prosincu 1941. godine on je objavio izjavu hrvatskih biskupa protiv prisilnog katolicenja pravoslavnih Srba, trazeci da prelaz na katolicku vjeru mora biti podpunoma dobrovoljan i izvan dosega svjetovne vlasti. On je ostro protestirao 1943. godine kod talijanskog ministra protiv talijanskih zlocina na jugu zemlje i izazvao jal hrvatske vlade osudujuci masovno kaznjavanje za akte sabotaze. U isto vrijeme, on je bio stalno na poslu ublazavanja patnja zidova, Srba i Slovenaca, i drugih zrtava progona, te je spasio mnoge zivote..." (The Times, London, 11.2.1960.).

Kako su sami komunisti dobro poznavali temeljno usmjerenje i postenje kardinala Stepinca, ostavili su ga na miru kad su dosli na vlast. Tako je on punih petnaest mjeseci mogao u Hrvatskoj "slobodno djelovati", naravno, u poznatim uvjetima jednoga staljinistickog rezima. Ali kad su jugoslavenske vlasti uvidjele da ga nece uspjeti pridobiti na svoju stranu niti nagovoriti da odijeli Katolicke crkve u Hrvatskoj od Vatikana, sudski proces kardinalu Stepincu imao je, izgleda, za neposrednu svrhu ukloniti njega i diskreditirati katolicku Crkvu u Hrvatskoj pred svjetskom javnoscu optuzbom, da je kolaborirala s nacistima, te time zastrasiti hrvatske katolicke vjernike, koji su pokazivali neslomljivi otpor tom staljinistickom rezimu. Poznato je da je nakon osude Stepinca sam Milovan Dilas, tada drugi covjek u Jugoslaviji, vise puta izjavio da je Stepinac neduzan, ali da je radi politickih potreba, pravdao se na zapadu Dilas, morao biti osuden.

Danas su, nakon prohujalih desetljeca od Stepincevog djelatnog i zivotnog vijeka, detaljno poznate okolnosti u kojima je on djelovao kao i sve druge cinjenice o njegovoj osobi i djelu. Sve nam to govori da je svojim uzvisenim likom i djelom kardinal Stepinac iskoracio iz granica svoje rodne zemlje kao i iz vremenske omedenosti svoga zemaljskog zivota te nadrastao divljenje pripadnika samo jedne vjere. Stoga, kardinala Alojzija Stepinca, nevinog mucenika svirepe zablude komunizma i nepokolebljivog borca iz vremena najvecih zala 20. stoljeca za prava svakog covjeka i svakog naroda, a koji je za svoje humano djelovanje crpio nadahnuce i snagu iz autenticne vjere u Boga i zelje za dobrom svakog covjeka, s velikim razlogom i casnom duznocu Katolicka crkva je svecano beatificirala samo 38 godina nakon njegove smrti, a prigodom stote obljetnice njegovog rodenja.

Simun Sito Coric
KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC
Osnovne cinjenice o osobi i djelu

Izdavac: Hrvatski informativni centar
Suizdavac:  Hrvatski svjetski kongres
Urednik: Ante Beljo
Graficki urednik: Gorana Benic-Hudin
Tisak: Targa - Zagreb
Naklada: 5000 primjeraka

I.  U vremenima nacizma, fasizma i komunizma
II.  Okviri za jednu biografiju
III. Nadbiskupov govor na sudu
IV. Iz izjava kardinala Stepinca i drugih o njemu
V. Izbor objavljenih knjiga o kardinalu Stepincu
Napomena o autoru

Cijena knjige : 5DEM; 5USD
U Hrvatskoj se knjiga moze kupiti u Hrvatskom informativnom centru, a u inozemstvu je prodaje Hrvatski svjetski kongres

| English || Croatian || German || Italian || French || Spanish |

Sve obavijesti o knjigama mozete dobiti putem E-mail adrese:

market@hic.hr

|| Povratak na vrh stranice|| Povratak na Home Page || O HIC-u || Vijesti || Usluge ||
|| Projekti || Izdavacka djelatnost || Kontakti || Linkovi ||