Odaberite knjigu!


cijena 150 Kn

 



Ovaj banner možete
postaviti na
svoju stranicu

 

 

ČITALI SMO ZA VAS

Politički zatvorenik, srpanj/kolovoz 2006.



BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC I HRVATSKA DRŽAVA (XXVIII.)

POJEDINAČNA I SKUPNA UMORSTVA NA ULICI, U VLAKU, NA GRANICI I SL.

Piše: Ivan GABELICA

Da se vidi, koliko je za jugoslavensku vlast malo vrijedio hrvatski život, dovoljno je navesti samo nekoliko činjenica. Godine 1919. jedan stražar, Srbin, ubio je u Visokomu, bez ikakva povoda kancelistu Dujmušića i zato je bio osuđen samo na pet mjeseci zatvora (290). Vozeći se 24. srpnja 1921. u vlaku između Sesveta i Zagreba, Rudolf Horvatić, gradski porezni činovnik, rekao je oružniku, Srbinu, Dušanu Kružiću: "Mi smo Hrvati i ostat ćemo Hrvati!". Oružnik je na te riječi zapucao i ubio Zlatka Arnolda, činovnika u banci, a ranio Horvatića i Ivana Kosandu, koji su zajedno sjedili na klupi (291). Ivan Milas zv. Centić iz Zmijavaca, kod Imotskoga, služio je vojsku u Podgorici, u Crnoj Gori, godine 1928., kada je izvršen atentat na Stjepana Radića, pa je upitao: "Zašto su ubili tako dobrog čovjeka?". Zbog toga je i on sam bio ubijen (292). Dana 1. prosinca 1933. jedan poštanski činovnik u Zagrebu vraćao se je Selskom cestom kući i pjevao hrvatsku pjesmu. Susreo ga je redarstvenik i ustrijelio s pet hitaca iz samokresa (293). Odkupna cijena duhana, koji je bio državni monopol, bila je pitanje života i smrti za mnoge seljake u Hercegovini i Dalmatinskoj Zagori. Država ga je odkupljivala po beznačajnim cijenama, pa su mnoge obitelji gladovale. Da izbjegnu glad, neki su ga sadioci krišom prodavali po Bosni i po drugim mjestima. Jedan od takvih bio je i Stjepan Prlić iz Sovića, kod Gruda. No, u Aržanu, na sjeverozapadu Imotske Krajine, dočekali su ga 25. studenoga 1932. u zasjedi financi, bez upozorenja na nj pucali i ubili ga (294). Dosta je siromašnih ljudi iz Hercegovine tako izgubilo život. Božo Raič iz Osmanlija, kod Kupresa, nalazio se je početkom 1941. na odsluženju vojnog roka. Kad se je saznalo, da mu je brat ustaški emigrant, bio je ubijen. Vojska je 2. travnja 1940. bez suda i opravdana razloga ubila i Franju Matoševića iz sela Pokrajčići, kod Travnika (295). Mladoga darovitog hrvatskog književnika Ivu Kozarčanina ubio je stražar na pločniku ispred vojarne u Ilici, u Zagrebu, kada se je noću 4. veljače 1941. vraćao kući (296).

 

 

 

Književnik Ivo Kozarčanin, ubijen 4. veljače 1941.

 

Hrvati su ubijani u skupinama i pojedinačno. Ubijali su ih oružnici, financi, pogranična straža, redarstvenici, ORJUNA, četnici, pa i najviši predstavnici vlasti ili barem drugi po njihovom nalogu i u njihovoj organizaciji. To isto su činili i srpski seljaci i građani, a zato su im izricane minimalne kazne ili uopće nisu bili kažnjavani, što znači, da je iza tih umorstava stajala državna vlast. Umorstva su se događala na ulici, na cesti, na željezničkim postajama, u blizini granice i u parlamentu, dakle svugdje.

 

Osim već navedenih slučajeva, oružnici su istodobno, što znači na istomu mjestu i u isto vrijeme, poubijali više osoba i to u noći između 11. i 12. svibnja 1919. u Dugoj Resi dvije osobe, 8. rujna 1921. u Klenovcu, kod Pregrade, tri osobe (297), u kolovozu 1932. u Donjoj Stubici dvije osobe, krajem 1932. godine na granici prema Italiji i Mađarskoj pet osoba, između 20. i 28. studenog 1932. u okolici Nina, kod Zadra, tri osobe, u noći između 20. i 21. travnja 1934. na talijanskoj granici Mirka Šimunića i Slavka Boglića, dakle dvije osobe, početkom rujna 1936. u Cugovcu, kod Vrbovca, tri osobe i 24. prosinca 1938., dakle na sam Badnjak, u Mariji Bistrici dvije osobe (298). U Kokincu, kod Bjelovara, 15. rujna 1935. također su pucali po okupljenom narodu i teže ranili dvojicu mladića, koji su od zadobivenih rana ubrzo umrli (299). Dana 1. studenog 1937. u Novomu Gradcu, kod Virovitice, pucali su oružnici i srpski dobrovoljci, koji su tu naseljeni, po hrvatskim seljacima i četvoricu ubili, a mnogo njih ranili (300).

 

 

 

Hrvatski komunist Đuro Đaković, ubijen 1929.

 

Isto tako počinjena su mnoga pojedinačna umorstva običnih ljudi. U mjesecu studenomu 1918., dok Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca još nije bilo ni stvoreno, pristaše stvaranja te nove države ubile su u Gabeli, kod Čapljine, Mijata Krvavca. Nekoliko dana pred Božić 1918. godine, srpski oružnici u Trebinju usmrtili su oca Vjekoslava - Maksa Luburića (301). S takvom praksom dalje je nastavljeno, umorstva su se redala jedno za drugim, pa su oružnici ubili 22. studenoga 1921. na granici Evu Klapka, koja se je iz inozemstva vraćala u domovinu, sredinom kolovoza 1929. Bartola Vukovića u Brodskomu Varošu, kod Slavonskoga Broda, početkom prosinca 1929. Blaža Đogića u Širokomu Brijegu, 19. travnja 1930. Ivana Štefanića u Vrpolju, kod Slavonskoga Broda, u siječnju 1931. Obrada Pavlovića na talijanskoj granici između Rijeke i Sušaka, u kolovozu 1931. jednoga hrvatskog seljaka iz Lenčaka, kod Lasinja, u okolici Vrginmosta, 18. veljače 1932. Ivu Duševića u Ljupču, kod Zadra, početkom lipnja 1932. Ivana Ereša na granici prema Mađarskoj, u lipnju 1932. Tomislava Čorka u Brdarima, kod Sanskoga Mosta, 9. prosinca 1932. Miru Perkovića u Ljupču, kod Zadra, u prosincu 1932. Milu Korduna u Mumiću, kod Zadra, u siječnju 1933. Šandora Trajbera u blizini mađarske granice, kod Donje Lendave, Međimurje, u travnju 1933. Ružicu Knežević u Perušiću, u svibnju 1933. Petra Grgića u Murvicama, kod Zadra, i Šimu Duševića, također iz okolice Zadra, u lipnju 1933. Rašića u okolici Slavonskoga Broda i 30. ožujka 1934. Matu Keselića u Vrpolju, također kod Slavonskoga Broda (302). Slične zločine činilo je i redarstvo, neposredno ili po plaćenim ubojicama i pogranična straža. Redarstvenici su na zagrebačkim ulicama ubili 22. travnja 1930. Miju Matijaka, a u toj godini to su isto učinili i s Josipom Brezničkim i Ivanom Oreškovićem. Dana 23. srpnja 1932. naručene ubojice lišile su života Josipa Cara u Dužicama, kod Crikvenice. Pogranična straža je ustrijelila 30. travnja 1932. Jakova Peraića u Poličniku, kod Zadra, a u srpnju te iste godine Ivana Kajdu i Pavla Lukača na željezničkoj postaji kod Virovitice, u blizini mađarske granice (303).

 

 

 

Sprovod Stjepana Radića 1928.

 

Očekivalo bi se, da će slabljenjem diktature nakon marseilleskoga atentata prestati ili biti barem smanjena umorstva Hrvata. Na žalost, to se nije tako brzo dogodilo. Njihov broj je još nekoliko godina ostao nesmanjen. Dapače, moglo bi se reći, da je 1935. godina bila rekordna po broju ubijenih osoba. Osim skupnih umorstava, koja su već navedena, oružnici, a i drugi nositelji srpskoga terora i dalje su ubijali pojedine nevine Hrvate na ulicama, cestama, željezničkim postajama i drugim javnim mjestima. Od njihove zločinačke ruke izgubili su život 5. svibnja 1935., na sam dan izbora, Ivan Veraja u Bijelomu Viru, kod Metkovića, 11. svibnja 1935. Franjo Šoštarić u Selnici, kod Zlatara, u svibnju 1935. Ivan Devija u Dobranju, kod Metkovića, 16. lipnja 1935. na blagdan sv. Trojstva, Luka Kraljević u Majkovima, kod Dubrovnika, u lipnju 1936. Milan Pavelić u Trnovcu, kod Gospića, godine 1936. Pero Prce u Čapljini, 5. srpnja 1937. Ivan Berić u Donjemu Lađevcu, kod Slunja, 1937. godine Josip Dušek u Šibovcu, kod Daruvara, i 13. veljače 1938. jedan mladić u Šibeniku, koji je sudjelovao u demonstracijama protiv Dimitrija Ljotića (304). S oružničkim nasiljem može se povezati i smrt Marka Baričevića iz sela Vagan, kod Lovinca, u okolici Gračaca. Taj je mladić godine 1935. pozvan na odsluženje vojnoga roka. Odlazeći u vojsku, na željezničkoj postaji u Lovincu zapjevao je hrvatsku pjesmu. Oružnici su to dojavili vojnim vlastima. Nekoliko tjedana po dolasku u vojnu jedinicu u Trebinje, Baričević je ubijen i bačen u rijeku Trebišnjicu (305). Godine 1936. nestao je u Zagrebu, gdje je stalno živio, Filip Baričević, također iz okolice Lovinca, koji je već dulje vremena bio pod paskom redarstva, pa je njegovo mrtvo tijelo pronađeno u koritu rijeke Rječine, kod Sušaka, na tadašnjoj jugoslavensko - talijanskoj granici (306). Očito je, da je iza ovoga umorstva, kao i iza umorstva Josipa Cara, stajalo redarstvo.

 

Nemilosrdnost i cinizam pri umorstvima

 

U nekim slučajevima jugoslavenske su vlasti pokazivale krajnju nemilosrdnost, okrutnost i cinizam prilikom umorstava. Oružnici su, naime, 4. ožujka 1932. u Lišanima Tinjskim, kod Benkovca, uhitili mnogo hrvatskih seljaka i zadržali ih dulje vremena u zatvoru. Kod kuće su im ostala nezbrinuta, bez hrane, maloljetna djeca. Roditelji su molili vlasti, da ih puste kućama nahraniti djecu. Vlasti im nisu udovoljile molbama, pa je petero djece umrlo od gladi (307). U proljeće te godine u sjevernoj Dalmaciji, a naročito u benkovačkom kotaru, vladala je velika glad. Čuvši za to, u sjevernoj Hrvatskoj se je skupljala hrana za gladnu čeljad u Dalmaciji. Skupljenu hranu su dijelili kotarski i općinski načelnici, ali je nisu davali onima, koji se nisu htjeli upisati u režimsku stranku. Takvima su načelnici govorili :"Crkni!" ili "Neka ti kruha dade tvoj Pavelić!". Neki su htjeli radije ostati bez hrane, pa i umrijeti, nego pristupiti u nehrvatsku stranku.

 

 

 

Povjesničar Milan Šufflay, ubijen 1931.

 

Zbog toga su u ožujku 1932. u benkovačkomu kotaru umrli od gladi Blaž Savić iz Banjevaca, Nikola Zrilić pok. Mate iz sela Šopota i Mara Troskot udova pok. Mate iz Banjevaca (308). Dana 11. siječnja 1934. u Međimurju, na putu kod sela Kakanj, blizu Mure, oružnici su noću ubili Ivana Vargu iz Donje Dubrave. Te iste noći ubili su u blizini, na cesti, još jednoga seljaka, ali su ga tako izmrcvarili i iznakazili, da ga se nije moglo prepoznati. No, općinske su vlasti u Donjoj Dubravi izdale 3. srpnja 1934. platni nalog, kojim pozivaju Ivana Vargu, sina ubijenog Varge, da pod prijetnjom ovrhe plati naboje, kojima su mu ubili oca (309).

 

Zločini orjune, četnika, sokolaša i srpskoga pučanstva

 

O ORJUNI i njezinim zločinima već je bilo govora, pa se ovim želi samo nadopuniti ono, što je do sada rečeno. Osnovana je u Splitu 23. ožujka 1921. pod imenom Jugoslavenska napredna nacionalna omladina. U svibnju 1922. promijenila je ime u Organizacija jugoslavenskih nacionalista, skraćeno nazvana ORJUNA. Stvarno joj je na čelu stajao Svetozar Pribićević, pa je ona i nakon raskola u Demokratskoj stranci ostala uza nj, koji joj je određivao političke ciljeve i osiguravao financijsku pomoć državnih vlasti, a u početku je uživala naklonost i Radikalne stranke. U svomu radu služila se je terorističkim metodama. Zastupala je politiku radikalnoga jugoslavenskog unitarizma i centralizma, pod čime se je u stvari širilo velikosrpstvo. Nastupala je i protiv komunizma, ali ona se je naročito i u prvom redu isticala u gušenju hrvatske nacionalne misli i težnje hrvatskoga naroda za slobodom. Od njezine ruke izgubili su život 1921. iz zasjede Dasović u Otočcu, 14. srpnja 1922. Rudolf Rožić na zagrebačkim ulicama, 1922. Petrović u Dubrovniku, u proljeće 1923. Jure Sočo u Sarajevu, 1923. Marko Grčić u Sinju, 9. studenoga 1923. Marko Ivanković u Dubrovniku, 1924. Rudolf Žličar u Koprivnici i 1927. Grgin u Kaštel - Staromu. U zločinima se je, prema tvrdnjama povjesničara, osobito isticao Berislav Anđelinović, vođa ORJUNE, koji je osobno ubio 1922. pravnika Šnidaršića u Zagrebu, 28. srpnja 1924. hercegovačkoga Hrvata Marka Zovku na zagrebačkim ulicama i također godine 1924. dva hrvatska radnika u rudniku Trbovlje u Sloveniji (310).

 

 

 

Einsteinov prosvjed upućen jugoslavenskim vlastima zbog Šufflayevog ubojstva

 

Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature zabranjen je rad svim političkim strankama i udrugama, pa je tako 10. ožujka 1929. raspuštena i ORJUNA (311). Ali je bio odobren rad četničkim udrugama. Četništvo je stajalo na istim političkim stajalištima, na kojima i ORJUNA. Štoviše, mnogi su četnici bili ujedno i članovi ORJUNE ili neke druge srpske nacionalističke organizacije. Formalnim onemogućavanjem rada ORJUNI, četnici su intenzivirali svoj rad, pa i ubijanje Hrvata, iako su to i prije činili. Tako su ubili još 1924. Stjepana Veselića u Osijeku, 28. veljače 1930. godine 72 - godišnjega seljaka Josipa Kolarića na željezničkoj pruzi kod Vrpolja, 25. ožujka 1932. vozača Aljinovića u Stonu, na poluotoku Pelješcu, 1932. godine Jozu Olujića u Opancima, kod Imotskoga, 20. studenoga 1932. Ivana Domitrovića u njegovoj kući u Mađarskoj, u prosincu 1932. Antuna Vereša u selu Čantoviru, u Bačkoj, 1933. godine Pavla Perkovića u selu Perkovići, kod Slavonskoga Broda, 1. kolovoza 1934. Ivana Kovačevića u selu Otočkomu, kod Bosanskoga Broda, u kolovozu 1934. Augustina Franića u Sukošanu, kod Zadra, u kolovozu 1934. Josipa Szaboa u selu Horgaču, u Bačkoj, u noći između 26. i 27. kolovoza 1935. Nikolu Kosanovića, općinskoga bilježnika u Drežnik - gradu, kod Slunja, početkom kolovoza 1935. Janka Vedrinu, župnika u Bučici, kod Gline, 9. travnja 1936. Karla Brkljačića, narodnoga zastupnika, i Marka Uzelca u Trnovcu, kod Gospića, i 12. srpnja 1936. Blaža Krtalića u Mostaru. U Kerestincu, kod Samobora, četnici su 16. travnja 1936. izazvali oružani sukob sa seljacima, u kojemu su ubijena tri seljaka, ali je zaglavilo i nekoliko četnika. No, nisu zločine nad hrvatskim narodom činili samo četnici, nego i članovi "Jugoslavenskoga sokola", pa i sami nositelji državne vlasti i članovi režimskih političkih stranaka. U svibnju 1933. srpski sokolaš, inače sin upravitelja pošte, ubio je u okolici Benkovca seljaka Bekavca. Iste te godine u Starim Perkovcima, kod Slavonskoga Broda, Petar Rusić, član režimske Jugoslavenske radikalno - seljačke demokracije, ubio je Pavu Birtića. Vlahović, tajnik općine u Postirama, na otoku Braču, ubijen je 13. siječnja 1936. po nalogu načelnika te općine (312).

 

 

 

Sociolog i političar Ivo Pilar, ubijen potkraj 1933.

 

Na žalost, Hrvate su ubijali i obični srpski seljaci i građani. Nije, doduše, isključeno, da su neki od tih ubojica bili i članovi neke četničke ili slične organizacije, ali javno nisu istupali u njihovo ime. Od ruke običnih srpskih seljaka i građana izgubili su život 16. kolovoza 1919. Pajo Brkić iz Svetoga Roka (313), godine 1919. Andrija i Đuro Matić, oba iz Dubljana, kod Ravna, u istočnoj Hercegovini, a u noći između 1924. i 1925. godine Janko Marić iz Gornjih Dubrava, kod Stoca (314), u proljeće 1933. Stojilović iz sela Oreškovice, u kolovozu 1934. Valentin Rosulja (315), 3. siječnja 1935. Šime Đuričić u Gornjoj Garešnici, kod Garešnice, 8. siječnja 1935. Blaž Perić u selu Rujani, kod Livna, 13. siječnja 1935. Mijo Račić u Vilić - selu, kod Požege (316), u jesen 1935. Mile Crnković - Šnajder na lijevoj strani ceste Udbina - Donji Lapac (317), u noći između 27. i 28. prosinca 1935. Slavko Adžija i Petar Brečić u Donjoj Glavini, kod Imotskoga (318), na Božić 1936. Ilija Petrić Žaja u Udbini (319), godine 1936. Miško Perić u Stocu, a Stjepan Dadić u Kuršumliji, u Srbiji, gdje je bio u službi kao oružnik, 1938. Pero Konjevod iz Hutova, kod Čapljine (320) i 18. listopada 1939. u Kusonjama, kod Pakraca, Pero Vrtar iz Španovice (321).

 

Umorstva u oružničkim i redarstvenim postajama

 

Unatoč svim progonstvima i krvnim žrtvama, koje je prinosio, hrvatski se narod nikada nije mirio sa srpskom tiranijom niti joj se je pokoravao. Zbog toga su mnogi hrvatski rodoljubi bili zatvarani. U oružničkim i redarstvenim postajama i zatvorima bili su strahovito mučeni, pa su neki pod mukama i umrli, a neki su opet, izišavši na slobodu, umrli u bolnici ili izvan bolnice od posljedica mučenja. O tim strašnim mučenjima postoje brojna svjedočanstva (322). Po okrutnosti je naročito bio poznat dr. Janko Bedeković, šef zagrebačkoga redarstva.

 

 

 

Reis-ul-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević

 

Mučenjima su podlegli i umrli godine 1921. Milan Galović u zatvoru, 26. svibnja 1926. Ivan - Iko Jelić, otac dr. Branimira Jelića, u zatvoru, u svibnju 1929. Josip Zrnek u zagrebačkomu redarstvu, u veljači 1931. Bošnjaković iz Đakova u zagrebačkomu redarstvu, u lipnju 1931. Josip Nagy iz Ferdinandovaca, kod Đurđevca, u zagrebačkomu redarstvu, u studenomu 1932. Luka Devčić u zatvoru, u prosincu 1932. Šime Grgić iz okolice Zadra u zatvoru, u prosincu 1932. Mišura iz okolice Benkovca u zatvoru, 11. ožujka 1933. Antun Ivanov u oružničkoj postaji u Preku, na otoku Ugljanu, 14. ožujka 1933. Cvjetko Nižić u zatvoru u Preku, godine 1933. Mijat Elić u zatvoru u Šibeniku i u rujnu 1934. Ivan Lučić u zatvoru na Sušaku. Poseban je postupak bio s Josipom Poropatom, koji je u veljači 1931. ubijen u zatvoru zagrebačkoga redarstva, pa su ga mrtva bacili s III. kata u dvorište, kako bi to ubojstvo prikazali kao samoubojstvo. Od posljedica mučenja u oružničkim ili redarstvenim postajama, odnosno u zatvoru, umrli su izvan postaje, odnosno zatvora i to u travnju 1931. Zvonimir Topolnik u Livnu, u travnju 1931. Ante Pavelić, seljak iz Bosanskoga Broda, u emigraciji, u rujnu 1931. dr. Šušnjar, odvjetnik, u Sarajevu, 17. veljače 1931. Đuka Ilijanić iz Bistre, u Bolnici " Milosrdnih sestara " u Zagrebu, 10. kolovoza 1931. Ilija Petranović u Novoj Gradiški, godine 1931. Ivan Jedlička u Virovitici, u listopadu 1932. Pečnikar, godine 1932. Frković u Benkovcu, u rujnu 1933. Ivan Barač iz Ražanca, kod Zadra, u bolnici u Zemuniku, godine 1933. Blaž Vukutin u Pakoštanima, kod Biograda na moru, na Uskrs 1934. Ivan Šarić iz Zemunika, kod Zadra, u bolnici u Zemuniku i 23. listopada 1934. Dragutin Perčec u Valpovu (323).

 

 

 

Novi Pazar

 

Srpski teror provodio se je i nad komunistima. U Vukovaru je 1. siječnja 1921. ubijen Stjepan Supanc, kada je bježao pred redarstvom, da ga ne uhiti. Pogotovo su za njih bile katastrofalne prve tri godine diktature, kada je bilo likvidirano više njihovih najistaknutijih prvaka. Tako su ubijeni podkraj travnja 1929. Đuro Đaković i Nikola Hećimović nakon mučenja na zagrebačkom redarstvu, 27. srpnja 1929. braća Mijo i Slavko Oreški u Samoboru pružajući odpor redarstvu, da ne budu uhićeni, 31. srpnja 1929. Pajo Marganović nakon okrutnoga mučenja na zagrebačkomu redarstvu, 2. rujna 1929. Josip Hauka nakon okrutnoga mučenja na osječkomu redarstvu, 14. kolovoza 1930. Josip Kolumbo i Pero Popović - Aga u Zagrebu prigodom uhićenja, a podkraj te godine i Božo Vidas - Vuk. Te godine ubijen je i Ivan Šarić, a 14. kolovoza 1931. od posljedica dugoga tamnovanja umro je u Zagrebu Zlatko Šnajder. Da ne padne redarstvu u ruke, godine 1929. Janko Mišić je počinio samoubojstvo. Međutim, redarstvo je i ovdje pokušalo zavarati javnost, pa je prikazalo, da su i Pajo Marganović, Josip Hauka i Pero Popović - Aga počinili samoubojstvo, iako ih je ono ubilo, a Hauku je uz to mrtva bacilo kroz prozor, da prikrije svoj zločin (324).

 

Umorstva hrvatskih političkih prvaka i ustaša

 

Ali te velikosrpske vlasti nisu se zadovoljile s likvidiranjem "običnih" ljudi, nego su posegnule za ubijanjem najistaknutijih ličnosti iz hrvatskoga javnog života, misleći da će tako obezglaviti i pokoriti hrvatski narod. Zbog toga su organizirale atentat, u kojem su 20. lipnja 1928. u beogradskoj Narodnoj skupštini ubile Pavla Radića i dr. Đuru Basaričeka, hrvatske narodne zastupnike, i teško ranile Stjepana Radića, tada neospornoga vođu hrvatskoga naroda. Od posljedica zadobivenih rana Radić je umro 8. kolovoza 1928. u Zagrebu. Zatim je slijedilo umorstvo dr. Milana Šufflaya, istaknutoga pravaša i svjetski poznatoga albanologa, u Zagrebu noću između 18. i 19. veljače 1931. godine, pa pokušaj umorstva dr. Mile Budaka, poznatoga hrvatskog književnika i pravaškoga političkog prvaka, u Zagrebu 7. lipnja 1932., te umorstvo Josipa Predavca, podpredsjednika Hrvatske seljačke stranke, pred njegovom kućom u Dugom Selu 13. srpnja 1933. i dr. Ive Pilara, književnika, sociologa i političara, u njegovu stanu u Zagrebu podkraj 1933. godine, a Javor je, neprestano mučen i zlostavljan, umro u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici 26. ožujka 1936. godine (325).

 

 

 

Srebrenica, najnoviji srbijanski genocid nad muslimanima

 

Atentat na Stjepana Radića i njegove zastupničke drugove i Javorova smrt odnijeli su za sobom još nekoliko mladih hrvatskih života. Na vijest o atentatu u Zagrebu su već 20. lipnja 1928. izbile žestoke demonstracije, koje su se nastavile i nekoliko idućih dana. Redarstvo je protiv demonstranata upotrijebilo vatreno oružje i ubilo trojicu hrvatskih mladića (Krešimira Jerbića, Vladimira Majcena i Đuru Bjeloša). Tako je postupilo i prilikom demonstracija na desetu obljetnicu nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1928., kada je ubilo Stanka Petrića. Suprotno tvrdnjama Bosiljke Janjatović i Franje Tuđmana, koji, ne mogavši se osloboditi komunističke indoktrinacije, lipanjske demonstracije pripisuju komunistima, sve te demonstracije, pa i lipanjske, organizirala je nacionalno orijentirana hrvatska mladež, u kojoj su pravaši igrali prvorazrednu ulogu (326). Demonstracije su izbile i odmah nakon pogreba Stjepana Javora u Zagrebu 30. ožujka 1936. Redarstvo je i ovoga puta pucalo po demonstrantima, pa je teško ranilo u trbuh Dragutina Kraljića, 17 - godišnjeg radnika, koji je od posljedica ranjavanja sutradan umro (327). Jugoslavenska vlast je u krvi ugušila iskazivanje poštovanja hrvatskim mučenicima. U Bosanskomu Brodu su 20. lipnja 1932. priređene zadušnice za Stjepana Radića i ubijene mu sudrugove, na kojima je bio nazočan velik broj hrvatskih seljaka. Poslije mise klicalo se je "Slava mučenicima!" i "Živila Hrvatska!". Kotarski načelnik je pozvao oružnike, koji su pucali po narodu i ubili Stjepana Matkovića i još dvije osobe (328).

 

Hrvatski narod nije mogao mirno podnositi ove zločine, koji su se nad njim svakodnevno činili. Organiziran je Ustaški pokret, koji je poveo borbu za nezavisnu hrvatsku državu. U toj borbi mnogi su Hrvati ginuli. Zbog ustaške djelatnosti bili su obješeni 11. kolovoza 1931. u Beogradu Ivan Rosić iz Prvče, kod Nove Gradiške, 25. rujna 1931. u Zagrebu Marko Hranilović i Matija Soldin, oba iz Zagreba, 21. travnja 1934. Franjo Zrinjski iz Gornjega Ladanja, kod Varaždina, te 12. svibnja 1934. u Beogradu Petar Oreb iz Vele Luke, na otoku Korčul, i Josip Begović iz Suhoga Polja, kod Virovitice. Drugi su pali u borbi ili su nakon mučenja bez suda strijeljani. Stjepan Devčić iz Lukova Šugarja, kod Gospića, poginuo je u Velebitskomu ustanku 14. rujna 1932., a Ivana Gabaja iz Hlebina, kod Koprivnice, koji je prevozio ustaše preko granice u Mađarsku, na Janka Pustu, oružnici su nesmiljeno mučili i iznakazili u oružničkoj postaji Gola, a onda izveli vani i 4. travnja 1933. ustrijelili. Pokopan je u Hlebinama uz grob svoga ustaškog suborca Franje Mraza, koji je prije njega, boreći se za iste ciljeve, poginuo (329).

 

Prema nekim statistikama, u okolici Nina, dakle na zadarskomu području, oružnici su od 1925. do 1932., znači za sedam godina, ubili 63 hrvatska seljaka s obrazloženjem, da se je radilo o krijumčarima, a pravi je razlog njihova ljubav prema Hrvatskoj i ništa drugo (330). Na temelju svih navedenih činjenica sa sigurnošću se može tvrditi, da je broj političkih umorstava Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji prelazio četiri stotine. Ali, kada bi se provela temeljita znanstvena istraživanja na cijelomu hrvatskom narodnom prostoru, ta bi brojka vjerojatno bila znatno premašena. Kako je bilo strašno srpsko nasilje, pokazuje slučaj Vladimira Bogovića, gradskoga činovnika u Karlovcu. Zbog njegova hrvatskoga uvjerenja državna ga je vlast tako progonila, da se je 14. veljače 1933. ubio (331)

 

Muslimanima vrijeđaju ljudsko dostojanstvo i ubijaju ih

 

Srpskoj mržnji, zločinima i poniženju naročito je bilo izloženo muslimansko pučanstvo. Ni kao ljude nisu ih držali sebi ravnima, a kamoli da bi im priznavali ista građanska prava. O političkim pravima nije moglo biti ni govora. Tu okrutnu stvarnost najbolje ocrtava slučaj Mehmeda Pavice iz Rogatice. Dana 13. studenoga 1918. u gostionici, u Rogatici, sjedila su dva srpska časnika. Po običaju, u gostionicu je htio ući i Pavica, ali ga je konobarica otjerala riječima: "Turčine, za tebe ovdje nema mjesta!". Kad je on ipak htio ući, časnici su pozvali u pomoć gardiste, koji su ga uhitili i u zatvoru nemilosrdno zlostavljali. Treći dan je Mehmed Pavica od udaraca u zatvoru umro (332). Naročito je bio težak muslimanski položaj do 1928. godine. Srbi i Crnogorci su ih tukli , pljačkali i ubijali na svakomu koraku. Te zločine je u pravilu činilo obično stanovništvo, a državne vlasti su preko toga šutke prelazile i tako te zločine odobravale. Pri tomu se je sa srpske i crnogorske strane isticalo, da je to osveta bivših kmetova prema svojim feudalnim gospodarima za zlodjela, što su ih ovi prije toga činili njima. No i Hrvata je bilo kmetova, ali nema dokaza, da su i oni muslimanskomu pučanstvu činili bilo kakve zločine. Dapače, i sami su bili objekt srpskih i crnogorskih zločina. Osim toga, u istočnoj je Hercegovini najviše stradalo muslimansko seljaštvo, koje nikada nije bilo u položaju feudalnoga gospodara (333). Sve to pobija srpsko - crnogorsku tvrdnju o osveti bivših kmetova svojim feudalnim gospodarima, pa se uzroci ovim zločinima nalaze u višestoljetnoj mržnji prema muslimanskomu življu i težnji osvajača, da ih potjeraju s njihovih ognjišta.

 

U ovim zločinima stradavalo je cijelo muslimansko pučanstvo, ali najviše u istočnim bosanskohercegovačkim kotarevima i u Sandžaku. Naravno, ovdje se ne uzimaju u obzir Albanci i Turci. O tim stradanjima su Svetozaru Pribićeviću, ministru unutarnjih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u više navrata upućivane predstavke, kojima se je tražila zaštita ugroženim osobama (334), ali zaštite i pomoći nije bilo. Zbog takvoga ponašanja državne vlasti Mehmed Spaho, predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije, pisao je 14. listopada 1919. nekomu svom prijatelju: "Još ni jedan ubojica, pljačkaš, zločinac koji je zlodjelo počinio na muslimanima nije kažnjen. (.) A ako musliman ili katolik pokušaju da se brane od napadaja pravoslavnih onda se autoritet državne vlasti javlja u punoj snazi i zatvaraju se dužni i nedužni " (335). Dramatičan položaj muslimanskoga življa od samoga postanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ponukao je njegove i vjerske i političke prvake, da mu, obavještavanjem o tomu položaju svjetske i domaće javnosti, pokušaju pružiti zaštitu. U razgovoru, što ga je vodio 1919. s francuskim novinarom Charlesom Rivetom, a ovaj ga objavio u novinama "Le temps" 1. travnja 1919., hadži Mehmed Džemaludin Čaušević, reis - ul - ulema Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, izjavio je:" Hiljade ljudi ubijenih, 6 žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilance za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se mi spremali služiti svom dušom". Jugoslavenske su vlasti na Čauševića vršile pritisak, da povuče tu izjavu, ali je on to odbio učiniti (336). Na sjednici Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu, Spaho je 28. rujna 1920. izjavio, da je na području Jugoslavije ubijeno blizu 2000 muslimana. Iako tu izjavu vladajući krugovi nisu demantirali, Atif Purivatra misli, da je pretjerana (337).

 

Masovni i brutalni zločini nad muslimanskim pučanstvom

 

O stradanjima muslimanskoga pučanstva između 1918. i 1928. pisao je 1941. "Sarajevski Novi list" u članku "Lice i naličje 1918. godine", koji je izlazio u desetak nastavaka. Ističući, da se radi o sumarnim, dakle odprilike navedenim brojkama, o zločinima u Sandžaku piše :" Tako se znade, da je samo u bjelopoljskom okrugu ubijeno oko šest stotina najuglednijih muslimana na očigled njihovih žena i djece. U Plavi, Gusinju i Rugovi nije uopće ostala živa nijedna muslimanska duša. Ljudi, žene, djeca, sve je poubijano i poklano. U ostalim mjestima Sandžaka poubijano je također oko sedam stotina muslimanskih duša. Ta ubojstva i umorstva vršena su na najzvjerskiji način, bacanjem u vatru i drugim najsurovijim metodama, kakve se od vandala ne pamte na našim stranama" (338). Ove izjave i članci govore samo o strahovitim zvjerstvima, što su nad muslimanskim pučanstvom počinjena u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ali se na temelju njih ne može ni približno utvrditi broj ubijenih na području Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Čauševićeva i Spahina izjava se odnose na vrlo kratko vremensko razdoblje. Uz to, Spahina se izjava, a vjerojatno i Čauševićeva, odnosi na sve muslimanske žrtve u novostvorenoj državi, dakle i na Albance i na Turke, što nije predmet ovoga istraživanja. "Sarajevski Novi list" obuhvaća, doduše, razdoblje od deset godina, ali navodi samo masovne muslimanske žrtve u Sandžaku, dok takvih podataka za Bosnu i Hercegovinu nema, iako baš tu živi glavnina muslimanskoga pučanstva. Osim toga, sve su brojke, koje se navode u spomenutim izjavama i člancima, dadene sumarno, odprilike, pa se postavlja pitanje njihove upotrebljivosti. Stoga se za sada valja zadovoljiti samo s djelomičnim utvrđivanjem muslimanskih žrtava u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, s navođenjem i nekih konkretnih imena, gdje je to moguće, vodeći računa, da je broj žrtava puno veći, na što upućuju i spomenute izjave i članci.

 

Prema Atifu Purivatri, do srpnja 1926. u pograničnim krajevima Hercegovine, dakle u kotarevima Trebinje, Bileća i Gacko, ubijeno je 126 osoba, uglavnom muslimanskih seljaka (339). U literaturi se konkretno navodi, da su s toga područja ubijeni, a u nekim slučajevima zaklani, pa čak i na komadiće sasjeckani, krajem 1918. Salihaga Glavović i sin mu Ibrahim, na kućnomu pragu u selu Hrupjelama, kod Trebinja, 10.travnja 1919. težak Avdić i jedna djevojka iz njegove kuće u Skotićima, kod Bileća, 6. svibnja 1919. sedam braće Tanovića u selu Lipik, kod Gacka, u rujnu 1919. trgovac Arif Babović usred Bileće, 12. listopada 1919. supruga Derviša Idriza iz Prijevoja, kod Bileće, pri kraju jeseni 1919. dva brata Salkovića iz Lastve, kod Trebinja (340), 2. srpnja 1920. četiri muslimanska težaka u selu Pađani, kod Bileća, godine 1920. dvije osobe u Orahovcu, kod Trebinja, 25. listopada 1921. Salko Mehić iz Zagradaca, kod Gacka, 27. rujna 1924. Bećir Bajramović, Salko Zećo, Halil Ćatović i Asim Halkija u kotaru Bileća i 11. kolovoza 1925. tri Talovića i 2 Memića, dakle ukupno pet osoba, u selu Bahori kod Gacka. Osim toga, navode se još po tri neimenovane osobe iz kotareva Bileća i Gacko, koje su ubijene 1919. godine. Srpski povjesničar Savo Skoko priznaje, da je od 1918. do 1924. ubijeno osam nevinih muslimana iz sela Borča i Bahori, kod Gacka. Na žalost, ubijanje je nastavljeno i u drugoj polovici 1926., pa je početkom srpnja 1926. u planini Kobilja glava ubijen Hamid Hebib iz Cernice, kotar Gacko (341).

 

No, nije ubijano muslimansko pučanstvo samo u kotarevima Trebinje, Bileća i Gacko. Ubijano je i u drugim dijelovima Hercegovine. Tako su, na primjer, ubijeni 17. travnja 1919. Mujo Burek za vrijeme večernje molitve (akšama) u džamiji u selu Kapavici, kod Ljubinja, godine 1920. u Novomu Dubu, kod Nevesinja, jedna osoba, u Kruševljanima, kod Nevesinja, jedna osoba i u Tomislavgradu, u sudnici, jedna osoba, a početkom srpnja 1926. u planini Sitnica, selu Vilogorac, općini Vlahovići, kotaru Ljubinje, tri brata Ćesića. Ubojstava je bilo, čini se, i na području kotara Konjic (342).

 

U raznim predstavkama, kojima se muslimanski prvaci obraćaju državnim vlastima za zaštitu, redovito se spominju ubojstva i to ne samo aga i spahija nego i muslimanskih težaka, dakle ljudi koji žive od rada svojih ruku. Ta ubojstva ne spominju samo reis - ul - ulema Čaušević i prvaci Jugoslavenske muslimanske organizacije nego i osobe iz muslimanske sredine, koje se deklariraju Srbima. O tomu pišu i sve muslimanske novine, bez obzira na njihovo političko usmjerenje. Kao područja na kojima se događaju ta umorstva naročito se navode rogatički, kladanjski i sarajevski kotar, ali isto tako i kotarevi Travnik, Prijedor, Sanski Most, Visoko, Brčko, Zenica i cijelo područje Bosne uz granicu sa Srbijom (343). Iz toga se vidi, da su umorstva muslimanskoga življa u cijeloj Bosni bila česta i uobičajena pojava. Ta umorstva započela su čim je srbijanska vojska stupila u Bosnu. U tom smislu već je opisan slučaj Mehmeda Pavice iz Rogatice. Prema izvješću Kotarskoga poglavarstva u Foči, od studenoga 1918. pa do polovice 1920. među pograničnim pučanstvom poginulo je od razbojničkih ruku šest muslimana (344). Svih tih šest osoba sigurno je s područja kotara Foče, jer je nezamislivo, da bi poglavarstvo toga kotara raspolagalo brojidbenim podacima o ubijenim osobama s cijelog pograničnog područja od Trebinja do Bijeljine, pogotovu kad se znade, da je u tomu razdoblju samo od Foče do Bijeljine ubijeno više osoba. Naime, ubijeni su u prvoj polovici 1919. Mehaga Gačanin, predsjednik općine u Prači, kod Rogatice, na pravoslavni blagdan Duhova 1919. Mehmed Ćurovac iz Rogatice, a 1920. godine jedna osoba u Šadićima, kod Foče, dvije osobe u Vakufu, kod Foče, jedna osoba u Zvorniku i jedna osoba u Bijeljini (345). Ovomu popisu treba dodati više puta spominjanog Mehmeda Pavicu. U to isto vrijeme od srpske ruke su umoreni u travnju 1919. Mustafa Šahbegović u okolici Sarajeva, u prvoj polovici 1919. Pemba Novaković i Hankija Hadžić, obje s Glasinca kod Sarajeva, i 11. kolovoza 1919. Atif Grbo, također iz okolice Sarajeva, a 1920. godine u selu Djeli, kod Prijedora, dva muslimana. Dana 8. veljače 1925. oružnici i četnici ubili su Begana Bešlića u selu Gračanici, kotar Visoko (346).

 

Tragedija varošice Šahovići i ostali zločini

 

Posebna tragedija zadesila je u noći između 9. i 10. studenoga 1924. godine Sandžak. Tada je oko 2 000 naoružanih Srba napalo muslimanska naselja Šahoviće i Pavino Polje. Sa zemljom su sravnili Šahoviće, a poklali nekoliko stotina muških i ženskih, starih i nejakih osoba. Prema zagrebačkomu "Novom listu", ubijeno je preko 300 muslimana, a bilo je slučajeva, "gdje su uz oca i majku poubijali i po sedmero nejake dječice" (347).

 

Žrtve srpskoga nasilja nad muslimanskim pučanstvom zabilježene su i u zapadnoj Bosni. Godine 1920. naoružani srpski seljaci iz Glinice, predvođeni pravoslavnim popom, napali su muslimansko stanovništvo u Pećkoj, u okolici Cazina i ubili jednu osobu. Početkom 1928. u Bosanskomu Novom usmrtili su Avdu Tatlića i H. Muhameda Memića, a polovicom listopada te iste godine, na zboru Pribićevićeve Samostalne demokratske stranke u Cetingradu, kod Slunja, Mehmeda Redžića i Asima Grahovića (348).

 

Umorstva muslimanskoga življa nisu prestala ni nakon proglašenja šestosiječanjske diktature. U lipnju 1929. sarajevsko redarstvo je tako zlostavljalo Husniju Čengića, da je od zlostavljanja umro, a onda su ga mrtva bacili s četvrtoga kata, kako bi njegovu smrt prikazali kao samoubojstvo. U Vitezu, kod Travnika, 22. prosinca, također 1929. godine, četnici su ustrijelili Avdu Ibrakovića. Smrt Huseina Bulića je sinteza smrti predhodne dvojice. Njega su trojica četnika napala i ranila, a iza toga je zatvoren i mučen u sarajevskomu redarstvu, gdje je u noći između 18. i 19. kolovoza 1934. od mučenja umro (349). Ovim nisu prestali srpski zločini i mržnja prema muslimanskomu pučanstvu. Za cijelo vrijeme trajanja Kraljevine Jugoslavije držalo ih se je nepoćudnim i protudržavnim elementom. U siječnju 1940. Bajo Stanišić, kasnije poznati četnički zapovjednik, u Trebinju je sastavio tzv. puk pete kolone, u kojemu su 95% vojnika činili muslimanski mladići iz hercegovačkih kotareva, pa ga je po najvećoj hladnoći u nezagrijanim vagonima uputio prema mađarskoj granici. Pet vojnika se je smrzlo i umrlo na putu od Trebinja do Bosanskoga Broda, a preko pedeset teško bolesnih bilo je smješteno u osječku bolnicu, od kojih su mnogi kasnije pomrli (350). Dakle, srpske su vojne vlasti i na taj način ubijale ljude.

 

Bilješke:

 

290. Atif Purivatra: Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Sarajevo, 1977., str. 66.

 

291. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 129.

 

292. Gordana Turić: Drugi svjetski rat i poraće - U temelju kamen - Spomenica žrtvama idealu hrvatske države Imotske Krajine (od 1941. do 1990. godine), sv I., Zagreb, 2000., str. 598. i vlastita istraživanja,

 

293. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 531.

 

294. Obavijest Župnoga ureda Gorica u Hercegovini,

 

295. Vjenceslav Topalović: Srednja Bosna - Hrvatske žrtve 1941. - 50./ 1991. - 95., Zagreb, 2001.., str. 204. i 437.

 

296. Hrvatska opća enciklopedija, sv. 6., Zagreb, 2004., str. 210.

 

297. Vojo Rajčević: Revolucionarni omladinski pokret u Hrvatskoj, sv. 1., 1919. - 1928., Zagreb, 1979., str. 56., i članak "Nevine seljačke žrtve u Hrvatskomu Zagorju", "Slobodni Dom", glavne novine Hrvatske republikanske seljačke stranke", Zagreb, 23. 4. 1922., str. 2.

 

298. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 515. - 516., 541., 548. - 549. i 566., te "Hrvatski narod" od 20. 6. 1941., str 4., i "Novi list" od 21. 6. 1941., str. 2.

 

299. Fikreta Jelić Butić: Iz povijesti četničkog pokreta u Hrvatskoj - Prilog građi o četničkim udruženjima u Savskoj Banovini, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, vol. 21, Zagreb, 1988., str. 176.

 

300. "Hrvatski narod" od 20. 6. 1941., str. 4. i "Novi list" od 21. 6. 1941., str. 2.

 

301. Stjepan Crnički: Život i rad Vjekoslava Luburića, u knjizi : "Maček u Luburićevu zatočeništvu", prir. Ivan Mužić, Split, 1991., str. 121., te "Hrvatski narod" od 20. 6. 1941., str. 4., i "Hrvatski list" od 22. 6. 1941., str. 21.

 

302. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 462., 481., 507., 515., 516., 528., 529., 531., 541., i 544., te "Hrvatski narod" od 20. 6. 1941., str. 4.

 

303. Ivan Jurić: Borbe i stradanja Hrvata kotara Metkovića 1918.- 1945., Metković, 1997., str. 30. - 31.; Rudolf Horvat, nav. dj. str. 549., 551., 586. i 595., Gospićki spomen zbornik, Gospić, 1995., str. 137., Humski zbornik - V. Stradanja Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, Zagreb, 2001., str. 16.

 

304. Luka Pavičić : Kronika stradanja Hrvata južne Like, Zagreb, 1990., str. 32.

 

305. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 481., "Hrvatski narod" od 20. 6. 1941., str. 4., i Luka Pavičić, nav. dj., str. 32.

 

306. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 516.; "Hrvatski narod" od 20. 6. 1941. str. 4.

 

307. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 516.

 

308. Isto, str. 516.

 

309. Isto, str. 541, i Ivan Mužić: Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, Split, 1969., str. 182., bilj. 182.

 

310. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 151., i 438.; Franko Mirošević: Počelo je 1918. . Južna Dalmacija 1918. - 1929., Zagreb, 1992., str. 127., i "Hrvatski narod" od 20. 6. 1941., str. 4., i Atif Purivatra, nav. dj., str. 310.

 

311. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 438.

 

312. Isto, str. 481., 515., 529., 531., 541., 562. i 563.; "Hrvatski list" od 22. 6. 1941., str. 22.; "Hrvatski narod" od 20. 6. 1941., str. 4.; Bosiljka Janjatović, nav., dj., str. 93.; Fikreta Jelić - Butić, nav. dj., str. 93., bilj. 92.; tjednik "Danas" pod naslovom "Maček ublažava nesporazum", Zagreb, 10. 10. 1989., str. 66., i Stanislav Vukorep: Prilog proučavanju stradanja Hrvata stolačkog kraja, "Humski zbornik IV.", Zagreb - Stolac, 1999., str. 328., bilj. 4.

 

313. Luka Pavičić, nav. dj., str. 95.

 

314. Humski zbornik - V. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, prir. Ivica Puljić, Stanislav Vukorep i Đuro Bender, Zagreb, 2001., str. 16., 17., i 422.

 

315. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 528. i 541., i "Hrvatski narod" od 20. 6. 1941., str. 4.

 

316. Ivan Strižić: Žrtvoslov slunjskoga kotara, Slunj - Zagreb, 2005., str. 30.

 

317. Milan Marušić, Kronika Krbave i Udbine kroz stoljeća, Samobor, bez godine izdanja, str. 132.

 

318. Ante Ujević: Imotska Krajina, Split, 1954., str. 179.

 

319. Milan Marušić, nav. dj., str. 132. - 133.

 

320. Humski zbornik - V. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, Zagreb, 2001., str. 16. i 17.

 

321. Tonči Erjavec: Španovica - kronika nastajanja i nestanka, Zagreb, 1992., str. 95.

 

322. Npr. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 460. - 462., 527. - 528., 548. - 554. itd.

 

323. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 462., 506., 507., 515., 528., 529., 531., 541.; Jere Jareb: Kratki životopis dra Branimira Jelića, u knjizi "Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića", priredio Jere Jareb, Cleveland, 1982., str. 605. - 606., "Hrvatski narod" od 20. 6. 1941., str. 4., i "Hrvatski list" od 22. 6. 1941., str. 21. i 22.

 

324. Bosiljka Janjatović, nav. dj., str. 186. i 288. - 290.

 

325. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 388. - 390., 411. - 412., 506., 512., 526. i 570.; Bosiljka Janjatović, nav. dj., str. 316.-317.

 

326. R. Horvat, nav. dj., str. 391.; Jere Jareb, nav. dj., str. 611.; Bosiljka Janjatović, nav. dj., str. 250., ; Franjo Tuđman: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918. - 1941., knj. 1., Zagreb, 1993., str. 512.

 

327. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 570. i 571.

 

328. Isto, str. 515.

 

329. Isto, str. 491., 507., 524. - 525. i 536. - 538., te "Hrvatski narod" od 20. 6. 1941., str. 4.

 

330. "Hrvatski narod" od 20. 6. 1941., str. 4., i "Hrvatski list" od 22. 6. 1941., str. 21.

 

331. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 528.

 

332. Članak "Lice i naličje 1918. godine", "Sarajevski Novi list", Sarajevo, 10. 6. 1941., str. 7.

 

333. Atif Purivatra, nav. dj., str. 47., bilj. 125.

 

334. Isto, str. 34. - 38.

 

335. Isto, str. 66.

 

336. Isto, str, 63. i 64.

 

337. Isto, str, 74.

 

338. "Sarajevski Novi list" od 5. 7. 1941., str. 7.

 

339. Atif Purivatra, nav. dj., str. 220.

 

340. "Sarajevski Novi list" od 10. 6. 1941., str. 7., 12. 6. 1941., str. 7., 19. 6. 1941., str. 7., i 5. 7. 1941., str. 7.

 

341. Atif Purivatra, nav. dj., str. 39., 71., 73., 98., 184. - 185., 219., i 220.

 

342. Isto, str. 39., 71., 73. i 220.

 

343. Isto, str. 35. - 40., 71. i 180., bilj. 207.

 

344. Isto, str. 71.

 

345. Isto, str. 61., 71., i 73.

 

346. Isto, str. 61., 66., 67., 73., i 197. - 198.

 

347. Isto, str. 200., bilj. 75., i str. 216., te članak "Hrvatstvo bosanskohercegovačkih muslimana - Zvjerstva Srba nad muslimanima", "Novi list", Zagreb, 8. 5. 1941., str. 7.

 

348. Atif Purivatra, nav. dj., str. 73. i 277.

 

349. Rudolf Horvat, nav. dj., str. 462. i 541.

 

350. Nurija Šuljak: General Novaković ubija vojnike, "Sarajevski Novi list" od 22. 5. 1941., str. 6.

broj 172/173, srpanj/kolovoz 2006



Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre