Vlast bez vlasti

Ljevica se nakon povratka na vlast u nekim tranzicijskim zemljama obilno koristi medijskim slobodama i ostalim tecevinama za koje se krvavo izborila desnica

Tranzicija, odnosno prijelaz iz jednog sustava u drugi, u prvom redu prijelaz iz socijalisticko-komunistickog bloka medju zemlje trzisno-kapitalistickog bloka, nov je te stoga bolan proces za vecinu drzava koje su se tu nasle. Najcesce se pri tome misli na gospodarski preobrazaj, koji se mora provesti na dosad nevidjen nacin i koji donosi socijalna previranja zbog privatizacije i sl., medjutim, gledajuci s politickog stanovista, odakle uostalom i sve polazi, tranzicija je sa sobom mahom donijela i ideoloska previranja. Drugim rijecima, lako se bilo opredijeliti protiv socijalistickih partija koje se pocivale na visegodisnjim totalitarizmima, klasnoj uravnilovki i siromastvu, ali nakon nekoliko godina transformacije tih stranaka, koje su uz to dobro ovladale politickom tehnologijom i zavodjenjem masa, dok neki novi klinci jos peku svoj politicki zanat - nestrpljivo i nervozno pucanstvo tranzicije ponovno se laca bivsih drugova. Poljska, Madjarska, Albanija, Bugarska, Rusija i jos neke zemlje i nakon pada komunizma ponovno su pruzili sansu bivsim politicarima, ali naravno ni oni nisu mogli pronaci izlaz iz situacije u koju ih je dovelo plansko gospodarstvo i komunisticki, tj. kolektivisticki mentalitet.

S druge strane, ondje gdje se vlasti docepala u vecinskom smislu, desnica ili je u kakvoj koalicijskoj kombinaciji, tu se danas odigravaju zanimljivi procesi koje bismo mogli nazvati “razvodnjavanjem politickog bica”. Jer, buduci da tranzicijska desnica nije mogla u kratkom razdoblju ovladati politickom tehnologijom niti uspostaviti administrativnu, obavjestajnu i drugu nuznu infrastrukturu za normalno funkcioniranje vladavine, u njoj je doslo ili do osipanja ili do obicne kompromitacije zbog kriminalnih radnji i drugih nepodopstina. Kako pak zdravi dio te desnice nije mogao uspostaviti kontrolu ili barem sponu sa sirokom lepezom politicke infrastrukture, nije mogao niti ispuniti svoja obecanja biracima. A uzimajuci u obzir i to da je ljevica preuzela kontrolu i nad gotovo citavom Europom, onda je to shvatljiv trend padanja popularnosti desnice i u tranzicijim zemljama.

Jedno od najosjetljivijih i najdelikatnijih podrucja koja su ostala izvan domasaja desnice jesu mediji. Prvenstveno televizija. Poznato je da su takvi mediji, koji su bili naklonjeniji lijevoj politickoj opciji, kljucnu ulogu odigrali i u nedavnim njemackim izborima u kojima su socijaldemokrati i zeleni odnijeli pobjedu. A i u vecini tranzicijskih zemalja sedma je sila ostala u rukama ljudi koji su skloniji ljevici jer su novinari poglavito bili i skolovani pod paskom komunista. Osim toga, moze se reci da je ljevica bila i sposobnija uspostaviti medijski aparat u svoju korist od desnicarskih politickih skorojevica.

Za to je najbolji primjer Poljska. Biraci su svojedobno povjerenje bili dali desnicarskoj koaliciji, na celu s Izbornim savezom Solidarnosc, no potom su izgubili od reformiranih komunista, iz cijih je redova i predsjednik Aleksandar Kwasniewski. Prije godinu dana desnica se oporavila i ponovno preuzela vlast, ali kakva je to vlast uz komunistickog predsjednika drzave Kwasniewskog i s televizijom koju potpuno kontrolira ljevica? U cetiri godine svoje vladavine ljevica je uspjela organizirati mrezu svojih ljudi na televiziji i kljucnim medijskim polozajima, i to po zakonu koji ne moze opozvati ni parlamentarna desnicarska vecina. I nije ni cudno sto nemocni desnicarski parlamentarci gube volju i pomalo izlaze iz vladajuce koalicije premda je poljski gospodarski rast oko sest posto, napredovalo se u trzisnom gospodarstvu i privatizaciji i postignuti su drugi rezultati u ekonomiji. No, transparentnost koju mediji stvaraju u korist oporbene ljevice i njezinih ideja (uvijek se moze naci povoda za kritiku vlasti) nikako ne ide na ruku onima koji su se jos za komunizma borili za tu istu transparentnost, odnosno otvorenost prema javnosti.

Osim toga, stanoviti pozitivisticki, proizvoljno-kriticarski naboj u medijskih djelatnika opcenito, koji govore o demokraciji, pravima manjina, ljudskim pravima, medijskim slobodama i sl. prijamciv je i u novim europskim rezimima, koji tranzicijskim vladama uvjetuju primitak u svoje drustvo. Vladajuca desnicarska - ili samo centristicka - stranka nastoji pomiriti potrebe nacionalnog s manjinskim i regionalnim, sto dakako nije u stanju rijesiti preko noci, pa medjunarodna zajednica, poduprta lokalnim medijima pod palicom ljevicarskih novinara, prijeti izolacijom. Ocito vremena za nacionalni izljev nije bilo previse. A ljevica se nakon povratka na vlast u tranzicijskim zemljama obilno koristi medijskim slobodama i ostalim tecevinama za koje se krvavo izborila desnica. Motreci malo dublje u tranzicijske zemlje, zahvaljujuci djelomice i pokusaju povijesne politicke pomirbe, ljevica nije nikad ni pala tako nisko da se ne bi mogla oporaviti.