Vazno je boraviti u Hrvatskoj kako bi se uocila dobra i losa strana ovdasnjeg zivota, te onda procijenila i donijela odluka o povratku ili useljenju. Osobno mislim da je Hrvatska zemlja buducnosti

Nas narod je obrazovan i slobodarskog duha , te se uopce ne moze govoriti o zaostalosti i neinventivnosti koja je tipicna za druge postsocijalisticke drzave

Kada je prosle godine prvi put dosao u Hrvatsku, dr. Mario Matkovic bio je toliko odusevljen da je odmah poceo razmisljati o tome kako bi nastavio zivjeti u zemlji koju je do tada poznavao samo iz prica svojih najblizih.

-Prosle godine dosao sam u Hrvatsku posjetiti rodbinu i vidjeti kako se ovdje zivi. Ostao sam dva mjeseca, sto je bilo dovoljno da donesem odluku o useljenju - kaze Mario Matkovic. Napominje kako je oduvijek osjecao neobjasnjivu privlacnost zemlje iz koje su mu roditelji morali emigrirati u Argentinu.

-Otac i majka su, poput tisuce drugih ljudi nakon Drugoga svjetskog rata, zbog politickih razloga morali napustiti Hrvatsku. Sestra Djurdjica Katarina je, kada su dosli u Buenos Aires, bila tada jos jako malena. . Petnaest godina kasnije u tom je gradu rodjen i Mario. - Po dolasku u Argentinu, roditelji su, iako oboje diplomirani pravnici, morali obavljati razne fizicke poslove da bi prezivjeli. Tako je bivsi djelatnik Ministarstva vanjskih poslova sa sluzbom u Becu, u Buenos Airesu obavljao zidarske, licilacke i razne druge fizicke poslove koji su mu se nudili. Ni Mariova majka nije radila u struci, vec je u kuci plela za druge. Oboje su , iako intelektualci, radili sve sto im je bilo ponudjeno samo da bi djeci osigurali normalnu egzistenciju. Iako daleko od domovine, misli obitelji Matkovic stalno su bile ovdje, a djeci su pripovijedali o njihovoj pradomovini kao o dalekom, ali ipak dostiznom snu. Govorili su -Dok smo god zivi, nada u povratak postoji. - Roditelji su nam pricali svoj zivot, svoje dozivljaje, tumacili hrvatsku povijest. Otac je imao najjace veze s Hrvatskom. Pratio je sve hrvatske casopise iz domovine i one koji su ovdje izlazili. “Ponekad me obuzimao cudan osjecaj buduci imam korijene u Hrvatskoj, a nisam ondje”. - Dojmovi o Hrvatskoj, nakon dolaska, nesto su drukciji od mojih ocekivanja buduci sam o zivotu ovdje znao samo iz prica svojih roditelja, koje opisuju Hrvatsku otprije pedeset godina.

Matkovicevi su od kraja osamdesetih pomno pratili sva dogadjanja oko demokratskih promjena u Hrvatskoj, no Mario napominje kako je i to bio ipak pogled izvana. Naglasava kako se iznenadio kada je prvi put stigao u Hrvatsku time koliko je ona napredna i moderna, a iznad svega lijepa zemlja. Napominje kako je nas narod obrazovan i slobodarskog duha , te se uopce ne moze govoriti o zaostalosti i neinventivnosti koja je tipicna za druge postsocijalisticke drzave.

Napokon dolazak

-Mama je bila malo zalosna kad sam odlucio zivjeti u Hrvatskoj, jer se necemo moci cesto vidjati, ali isto tako i odusevljena sto sam se ja vratio tamo odakle su oni morali ne otici, vec pobjeci kako bi spasili zivote. Isto tako Mario naglasava kako nikada ne bi mogao otici u neku drugu drzavu zivjeti bez obzira na ,mozda, bolje uvjete zivota.

U Zagrebu je tri mjeseca i pomalo se naviknuo na ovdasnji zivot. Upoznao je jos bolje Hrvatsku i njezine zitelje, osjetio pravu pripadnost ovom narodu. -Ja sam useljenik, ali se ni jednog trenutka ovdje nisam osjecao strancem, vec naprotiv ovdje mi je kao da sam kod kuce, istice mladi dr. Matkovic. Smjesten je privremeno u “Prihvatnom centru” u Velikoj Gorici i dobro se uklopio u novu sredinu. Vikendom cesto ode posjetiti rodbinu u Vinkovce i Osijek.

-Rado odem u Slavoniju, jer mi je tamo glavnina moje rodbine i volim im pomoci oko raznoraznih poslova. -Osjecam da tamo pripadam. Mario veli kako ga katkad “uhvati” nostalgija za majkom i sestrom, te da bi volio da je cijela obitelj ovdje. - Majka je vec u dubokoj starosti i naviknula se na zivot u Argentini i na sestrinu obitelj, i ne kani doci ovdje zivjeti. Otac je nazalost prije cetiri godine umro, pa je i to jedan od razloga zasto majka zeli ostati u Argentini. Premda je majka dusom i srcem ostala Hrvatica, bas kao i moja sestra Djurdjica koja je rodjena ovdje u Zagrebu. Sa sestrom se cesto putem elektronicke poste dopisujem.

Najteze do zaposlenja

-Mislim kako mi je sada ostalo ono najteze, a to je sredjivanje papira i trazenje posla. Tu mu, kako kaze, puno pomaze Ministarstvo povratka i useljenistva. U razgovoru napominje kompliciranost papirologije za one koji dolaze iz inozemstva. “Ona je u skladu sa sustavom i za ljude koji ovdje zive, stoga je nama koji dolazimo u mnogo stvari nerazumljiva”. Zaokupljen je trazenjem posla i u tome se nada pomoci Ministarstva povratka i useljenistva. Mario je diplomirani biolog, koji je doktorsku disertaciju obranio na temu reprodukcije riba.

Do prosle je godine u rodnoj Argentini imao doista dobar, no izuzetno naporan posao. Radio je, naime, u jednom privatnom znanstvenom centru. Posao se sastojao u umjetnom osjemenjivanju krava i ovaca. - Bilo je dosta zanimljivo, no iscrpljujuce, tako da sam stalno zivio pod stresom. Buduci mu argentinski uvjeti nisu odgovarali, napustio je taj posao i dosao u Hrvatsku.

-Svidja mi se sto ovdje ljudi imaju drukciji, nekako usporeniji tempo, no sto je onaj u Argentini. Ovdje su ljudi vise okrenuti jedni prema drugima i to me je doista ugodno iznenadilo. Zadovoljan sam i uvjeren da Hrvatsku ceka svjetlija buducnost. Bit cu jos zadovoljniji kada ovdje nadjem posao. Mario pripovijeda kako se vode razgovori oko njegovog zaposlenja u Zagrebu i nada se dobrom rezultatu. “Vjerujem da ima mjesta ovdje za posao koji ja radim, i rado bih svoje iskustvo prenio u Hrvatsku”.

Mnogim buducim povratnicima Mario porucuje neka dodju i upoznaju Hrvatsku, kako bi stekli svoj dojam o njoj.

-Vazno je sagledati dobru i losu stranu u Hrvatskoj, pa ako nakon toga nasi sunarodnjaci misle da ovdje mogu ostati i da se dobro osjecaju, neka ostanu u Hrvatskoj, jer u njoj ima buducnosti.

Zeljka Lesic