“Zeljeli bi osjetiti hrvatsku slobodu”

Zahvaljujuci spletkarenjima vrlo mocnih jugoslavenskih tajnih sluzbi, hrvatski su emigranti obicno dobivali vrlo duge zatvorske kazne. Iako se to ocekivalo, stvaranje hrvatske drzave nije moglo izmijeniti njihovu sudbinu i u americkim zatvorima su ostala jos cetvorica hrvatskih rodoljuba. To su Zvonko Busic, Ante Ljubas, Ranko Primorac i Milan Bagaric. Oni su pripadnici dviju kaznjenickih skupina

Nakon Drugog svjetskog rata, Hrvati su gotovo pola stoljeca morali svijetu dokazivati istinu o svome polozaju u Jugoslaviji te moliti za slobodu i pravednost. A to nije bilo nimalo lako. Svi koji su se zauzimali za hrvatsku stvar bili su unaprijed osudjeni. Obicno poznati kao “politicki emigranti” zavrsavali su u rukama zloglasne UDBE, a nerijetko i s metkom u ledjima. Manji dio njih utamnicen je u inozemnim zatvorima, osudjeni su kao teroristi. Od tih tamnih dana prosle su godine. U medjuvremenu smo dobili i hrvatsku drzavu, za koju su se borili. Proslo je vec i devet godina njene samostalnosti i nezavisnosti, a nekoliko Hrvata jos uvijek ceka slobodu u americkim zatvorima. Stoga se s punim pravom pitamo kakva je mogucnost da ti hrvatski rodoljubi osjete slobodu samostalne Hrvatske.

Cesto cujemo uzrecicu kako je pravda spora, ali dostizna. Medjutim ovdje kao da se zaplela izmedju krutih paragrafa americkih zakona, laznih svjedoka, hrvatskih vapaja i jugoslavenskih protestnih nota...

Najtezu kaznu - dozivotnu robiju - medju zatvorenicima izdrzava Zvonko Busic, poznatiji kao Taik. On je u rujnu 1976. godine zajedno sa suprugom i trojicom prijatelja oteo civilni zrakoplov na liniji New York - Chicago sa zeljom da prisili americke medije da objave istinu o hrvatskim patnjama u Jugoslaviji, srocenim u letak, cije se autorstvo pripisuje Brunu Busicu. Zvonko jos ne gubi nadu i vjeruje kako ce svanuti dan kad ce osjetiti hrvatsku slobodu.

Ante Ljubas,Ranko Primorac i Milan Bagaric nisu se izravno sukobili s americkim zakonom. Na montiranom procesu optuzivani su za sudjelovanje u umorstvu Hrvata Krizana Brkica, ali optuzba nikad valjano nije dokazana. Sudjeni su kao pripadnici “podzemlja” gdje je bilo dovoljno iznijeti optuzbu i “dokazati” krivnju. A to UDBI i njezinim suradnicima uopce nije bio problem

Profesor kaznenog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu dr. Zvonimir Separovic tvrdi kako postoji uzajamni zakon o ekstradiciji, odnosno izrucenju u maticnu drzavu izmedju Hrvatske i SAD-a te mu je cudno zasto se ne primijeni sada kad vise ne postoji Jugoslavenska drzava. Tim vise sto su americki zatvori prepuni, a ovi zatvorenici - neduzni.

Zahvaljujuci spletkarenjima vrlo mocnih jugoslavenskih tajnih sluzbi, hrvatski su emigranti obicno dobivali vrlo duge zatvorske kazne. Bez obzira na njihovu (ne)odgovornost, izrazavali su ih medju najtezim americkim kriminalcima. Iako se to ocekivalo, stvaranje hrvatske drzave nije moglo izmijeniti njihovu sudbinu. Dio njih jos uvijek pati. Vecina je njih odsluzila svoje dugogodisnje kazne. Nakon sto je prosle godine u New Jerseyju iz zatvora je pusten Ivan Cale (i to sa zabranom napustanja Sjedinjenih Americkih Drzava), u americkim su zatvorima ostala jos cetvorica Hrvata. To su Zvonko Busic, Ante Ljubas, Ranko Primorac i Milan Bagaric. Oni su pripadnici dvaju kaznjenickih skupina.

Najtezu kaznu medju zatvorenicima izdrzava Zvonko Busic, poznatiji kao Taik. Kao osudjenik na dozivotnu robiju do sada je odlezao vise od 20 godina. On je u rujnu 1976. godine zajedno sa suprugom i trojicom prijatelja oteo civilni zrakoplov na liniji New York - Chicago. Otmicom zrakoplova prisili su americke medija da objave istinu o hrvatskim patnjama u Jugoslaviji, sroceni u letak, cije se autorstvo pripisuje Brunu Busicu. Otetim zrakoplovom htjeli su nadletjeti i Hrvatsku, gdje se upravo u Solinu odrzavala proslava XIII. stoljeca krscanstva u Hrvata, te ondje izbaciti “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”. Bio je to apel hrvatskom narodu, kojim se htjela uliti nada da postoji mogucnost hrvatskog “oslobodjenja” te poziv da se opre velikosrpskom tlacenju. Medjutim, otmica nije do kraja ispunila zamisljeno poslanje. Otmicari su se nakon visesatnih razgovora s policijom, predali u Parizu.

Htio dobro, dogodilo se zlo
Svi su se putnici sretno vratili u Ameriku. No, sjenu na cijelu akciju bacio je nemili incident u kojem je poginuo jedan newyorski policajac pri pokusaju demontaze eksplozivne naprave, koju su otmicari, kao znak upozorenja da misle ozbiljno, bili ostavili u pretincu za prtljagu newyorske zeljeznicke postaje. Zanimljivo je da je jos iz zrakoplova Busic upozorio na oprez pri demontiranju. Iako to na sudjenju nije uzeto za olakotnu okolnost, kasnije je supruga poginulog policajca uspjela dokazati nesmotrenost nadredjenih u policiji.

Busic je cijelom akcijom htio dobro ali eto dogodilo se zlo. No, i danas se mnogi pitaju je li Busic bas zasluzio dozivotnu robiju! Naime, iako je newyorski sudac Bartles priznao da otmicare ne smatra zlocincima ni teroristima a njihovu borbu smatra plemenitom, prevagnula je smrt policajca i nepopularnost otmice zrakoplova.

Uz Busicevu kaznu dozivotnog zatvora, ostali sudionici “otmice” dobili su vremenske kazne zatvora. Svi osim Zvonka, vec su i odsluzili kaznu, ukljucujuci i njegovu suprugu Julliene. Unatoc brojnim molbama i tisucama potpisnika peticije ne naslucuje se ni njegovo pomilovanje.

Mnogi kao razlog tome vide krute paragrafe americkih zakona koji se odnose na terorizam. Naime, cijelo je sudjenje shvaceno kao teroristicko a ne politicko. Ili se pak zbog jugoslavensko-americkog prijateljstva nije htjelo tako ni shvatiti.

Boris Maruna, ugledni emigrantski publicist, koji je bio i sudionik na sudjenju “otmicarima” istice kako Zvonko Busic jos uvijek inzistira na “istini” zeleci pojasniti pravu pozadinu otmice, pa bi zacijelo mogao biti malo pragmaticniji te i umilniji prema Odboru za pomilovanja.

Zvonka u zatvoru redovito posjecuje njegova supruga, koja danas radi u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske. On ne gubi nadu i vjeruje kako ce svanuti dan kad ce osjetiti hrvatsku slobodu. Uvjeren je da je misija “otmicara” izvrsena s obzirom na publicitet koji joj je pridan.

Zrtve montiranog procesa
Ostala trojica zatvorenika nisu se izravno sukobili s americkim zakonom. Na montiranom procesu optuzivani su za sudjelovanju u umorstvu Hrvata Krizana Brkica, ali optuzba nikad valjano nije dokazana.

Sudjeni su kao pripadnici “podzemlja” gdje je bilo dovoljno iznijeti optuzbu i “dokazati” krivnju. A to UDBI i njezinim suradnicima uopce nije bio problem, kad se ima u vidu njena financijska i kadrovska moc.

Ante Ljubas na montiranom procesu osudjen je na 40 godina robije. I danas tvrdi kako voli Ameriku i ponosi se njome, ali ne moze oprostiti njenoj politici koja je za vrijeme Jugoslavije vodjena prema hrvatskom narodu i emigrantima.

Danas teski bolesnik - Ranko Primorac, koji za sebe kaze kako nije imao srece dati zivot za Hrvatsku, osudjen je takodjer na 40 godina robije. Jedan od onih koje UDBA nije uspjela likvidirati te je njegovo djelovanje onemoguceno izreziranim sudskim procesima je i Milan Bagaric. Osudjen je na 30 godina zatvora. U zatvoru je tesko obolio. No, nema izgleda da to ubrza postupak oslobadjanja.

Mogucnost izrucenja
O mogucnostima izrucenja ako ne oslobodjenja (ako uzmemo u obzir i da su bili krivi - odsluzena je realna kazna), razgovarali smo s uglednim profesorom kaznenog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, dr. Zvonimirom Separovicem.

Profesor Separovic tvrdi kako postoji uzajamni zakon o ekstradiciji, odnosno izrucenju u maticnu drzavu izmedju Hrvatske i SAD-a (koji je naslijedjen jos iz bivse drzave) te mu je cudno zasto se ne primijeni sada kad vise ne postoji ni jugoslavenska drzava. Tim vise sto su americki zatvori prepuni a zatvorenici - neduzni. Svakako u tome bi se trebale zauzeti i hrvatske vlasti, kojima je na jedan nacin i moralna obveza pokusati osloboditi rodoljube koji su zivjeli za drzavu koji imamo. Hrvatska u ovom slucaju ne bi smjela sutjeti!

Bozo Skoko

****

Don Anto Bakovic, voditelj Hrvatskog populacijskog pokreta i glavni i odgovorni urednik lista “Narod” jedna je od rijetkih javnih osoba koja se posljednjih godina izrazito zalaze za oslobadjanje hrvatskih zatvorenika.

Bakovic poziva hrvatsku vlast da se angazira oko ovog pitanja, jer joj je to “sveta duznost”. Nedavno je uputio pismo - molbu americkom predsjedniku za pustanje iz zatvora Busica, Ljubasa, Primorca i Bagarica u kojem objasnjava pozadinu hrvatske borbe protiv Jugoslavije. O hrvatskim zatvorenicima Bakovic kaze:

“...Danas, kad je Hrvatska slobodna, red je i duznost njezinih predstavnika da se uime Hrvatske pobrinu za one po kojima ona i oni jesu sto jesu...

Oni su danas najveci zivuci hrvatski vitezovi, nacionalni junaci. O njima treba pisati knjige i snimati filmove. Njihovim se imenima trebaju zvati hrvatsku ulice, sela i gradovi. Oni su sve zrtvovali za Hrvatsku: slobodu, zivot, dobrobit, sve su dali. Da bude veca ironija, ti mucenici nikad nisu bili protivnici Amerike.

Teske godine robije ovim vitezovima dali su upravo oni ljudi koji su poslije Drugog svjetskoga rata pobili pola milijuna Hrvata, a u mirnom periodu nakon Drugoga svjetskoga rata raselili gotovo tri milijuna Hrvata. Srbi su u ovome ratu pocinili grozne zlocine. Amerika je trazila od Hrvata da amnestiraju te zlocince. Hrvatski je Sabor svaki put poslusao i donio Zakon o oprostu. Zasto to isto ne ucini Amerika, zasto ne donese Zakon o oprostu nad ovim svijetlim mucenicima i herojima, velikim vitezovima hrvatskog naroda? Zato list “Narod” poziva sve Hrvate i Hrvatice u Hrvatskoj kao i cijelom svijetu da prosvjeduju i da, povodom raznih hrvatskih manifestacija, Ujedinjenim narodima, NATO savezu i Europskoj zajednici, a posebice Washingtonu, upute proteste zasto se ti borci za slobodu Hrvatske jos nalaze u zatvorima?”.

“Zasto Hrvatska nije do sada nista ucinila za oslobadjanje spomenutih politickih zatvorenika? Cini se da prilika za to ima, jer su odnosi dviju zemalja na politickom planu zadovoljavajuci?

-Koliko mi je poznato, Hrvatska nije sluzbeno nista poduzela za njihovo oslobadjanje. Zasto? Pitanje valja uputiti ministru Mati Granicu. Prije sest godina kao ministar vanjskih poslova sondirao sam teren, pokazivao interes za nase. Gospodin Marijan Buconjic, jedan od osudjenih, a koji je oslobodjen (sada je pomocnik ministra za iseljenistvo), dao mi je dragocjene podatke, ali tada je jos bio rat i Hrvatska nije bila priznata od SAD-a pa je bilo neprimjereno i potpuno bezizgledno traziti njihovo oslobadjanje. Sada je situacija izmijenjena. Ministarstvo vanjskih poslova ima mogucnost i duznost traziti oslobadjanje Zvonka Busica i ostalih. Znacajnu pomoc, mozda odlucujucu, imalo bi trazenje pomilovanja ili uvjetnog otpusta od strane uglednih Hrvata gradjana SAD-a. Oni imaju moralnu snagu za takve zahtjeve, imaju legimitet.

“Za koje bi vrijeme, po Vasem sudu, hrvatski zatocenici mogli biti oslobodjeni iz americkih zatvora?