Blaskic spasio ranjenog muslimanskog snajperista

Dr. Branimir Kulis prisjeca se prozivljenih strahota u vrijeme muslimansko-hrvatskih sukoba u Lasvanskoj dolini i svjedoci o nevinosti generala Blaskica

Nakon svega sto je vidio i dozivio u Lasvanskoj dolini, kao kirurg ratne bolnice, prim. dr. Branimir Kulis pise da ga je posebno dojmilo pismo generala T.Blaskica, poslano iz haaskog zatvora. Pismo, upuceno dr. Slobodanu Langu, ozivjelo je sjecanje na sve strahote koje su zajedno prezivljavali u Lasvanskoj dolini, u potpunom neprijateljskom okruzenju.

*General Blaskic se dugo, uporno i uspjesno borio za nas opstanak u toj dolini - pise dr. Kulis - Borio se takodjer da disciplinira vojsku, jer mnogi su po prvi put postali bojovnici, nenavikli na stegu i disciplinu. Mnogi su da zatome strah konzumirali drogu i alkohol. Borio se takodjer protiv mnogih samozvanih bojovnika i paravojnih formacija, a sada, ironijom slucaja, predugo i uporno bori se za svoj opstanak i za svoju slobodu. A mi pojedinci sada mu mozemo pomoci samo istinom”.

Istinita prica

Jedna od brojnih istinitih prica vezana za generala Blaskica je i ona koju nam je ispricao dr. Kulis:

*Rat je vec predugo trajao. Unistio je sve nase strasti, iscrpio gotovo sve nase snage, tjelesne i dusevne. Svakodnevna razaranja, ljudske zrtve, posebice mladih ljudi te svakodnevna neizvjesnost, ubijali su nam nadu. Ljudi su postajali sve nervozniji, prestraseniji i vrlo gnjevni.

Mislim da su toj opcoj ljudskoj nervozi umnogome doprinosili inozemni posjetitelji, pripadnici raznih misija (UNPROFOR-a, EU promatraca, novinari inozemnih agencija itd.) koji nam nikada nista utjesno nisu mogli ili nisu htjeli pruziti. Naprotiv, vrlo cesto su nam davali lose prognoze, a ponekad su medju ljudima sirili strah i paniku.

Tada sam kao lijecnik i kirurg radio u Ratnoj franjevackoj bolnici, koja je bila smjestena u crkvi i podrumu Zupnog ureda u Novoj Biloj. Bolnica mi se tada na momente cinila, neka mi se oprosti, kao zoloski vrt, a nasi ranjenici u njoj i mi, izmuceni zdravstveni radnici, kao primjerci za pokazivanje inozemnim posjetiteljima.

U takvoj situaciji, jednoga tmurnog dana, neposredno nakon rucka koji se, kao i obicno, sastojao od samo malo kuhane lece, hitno je dosla dezurna sestra i obavijestila me o nastaloj uzbuni, te da hitno moramo doci na bolnicki odjel...”

Razlog uzbuni bio je ranjeni pripadnik neprijateljskih muslimanskih postrojbi dopremljen s ratista u Novom Travniku. Radilo se o snajperistu, kojemu su trojica pripadnika hrvatskih postrojbi prijetila likvidacijom.

*Uz pomoc veceg broja medicinskog osoblja, te razumnih ljudi, uspjeli smo ih se za ovaj put rijesiti - pise dr. Kulis - Ranjenika sam dao premjestiti u prostoriju za intervencije i detaljno ga pregledao. Bio je u veoma teskom zdravstvenom stanju: osim veceg broja ozljeda, imao je i komplicirani prijelom potkoljenice... Trpio je intenzivne bolove koji su ga doveli u stanje pocetnog traumatskog soka. Ranjeniku sam pruzio adekvatnu kirursku pomoc, a, radi sigurnosti, premjestili smo ga na drugo mjesto i zamaskirali ga zavojima. Medjutim, i dalje me mucila sumnja i briga za sigurnost ranjenika. Pred vecer istog dana, dobio sam sluzbenu zapovijed, povjerljive naravi ‘Ranjenika Silajdzica potpuno opskrbiti. Pruziti mu svekoliku pomoc. Sutra ujutro mora biti ziv, razmijenjen za veci broj leseva nasih poginulih bojovnika. Za zadatak neposredno odgovoran dr. Kulis’. U potpisu - general Blaskic.

Broj ljudi koji ce mi pomoci opskrbiti i sakriti ranjenika morao sam svesti na minimum i upoznati ih s velicinom zadatka. Ranjenika smo u potpunoj tajnosti premjestili u bolnicku ljekarnu. Medicinski ga opskrbili, a zatim ga smjestili u veliku kartonsku kutiju i stavili na jednu od stalaza za lijekove. Prije nego smo to napravili, rekli smo mu da cemo tu dezurati, dogovorili se za javku, odnosno lozinku kojom ce nam signalizirati ako nesto treba, ili ako nesto ne bude u redu. Odredjenom kretnjom i kakvocom lupkanja.

“Maltretirali Blaskica i mene”

Poslije 10 sati navecer obavijesten sam da su stigli nasi jutrosnji nezeljeni posjetitelji. Ovaj put su bili jos raspomamljeniji i bilo ih je duplo vise. Trazili su ranjenog Muslimana. Na vijest da je ranjenik ‘sluzbeno evakuiran’ napravili su pravu guzvu. Pregledali su sve bolnicke postelje, prevrnuli sve sto se moglo prevrnuti i posutali sve sto je bilo pokretno. Prijetili su svima, a narocito Blaskicu i meni.

Otkljucao sam ljekarnu i usao upravo kad su fizicki maltretirali dezurnu sestru, trazeci od nje kljuc te da im pokaze gdje su smjesteni sedativi i opijati, koje su poimence navodili. Sestri sam dao znak da im smije pokazati gdje se nalaze trazeni medikamneti. Bio sam sretan sto su se nalazili na suprotnoj strani od skrivenog ranjenika. Zamolio sam ih da nam ipak ne otudje sve medikamente, na sto su se oni grohotom nasmijali i nastavili s vrijedjanjem i prijetnjama. Odnijeli su nam sve zalihe sedativa i opijata... Kod naseg ranjenika za to vrijeme nisam osjetio ni disanje, a kamoli pokret... Kao da je od straha umro...

Neposredno nakon ovog dogadjaja u bolnicu je stigla desetina naoruzanih bojovnika. Poslalo ih je zapovjednistvo da nam pomognu i da nas zastite. U mraku sam se privukao ranjeniku koji je lezao zapakiran na polici i sapatom mu se javio. Dao mi je znak da je ziv, zamolio me injekciju protiv bolova i ponovo se zahvalio. Dezurna sestra dala mu je injekciju.

Ujutro, pred samu zoru, dosao je vojni kombi i tri naoruzana vojnika u pratnji, da sprovedu ranjenika na zakazano mjesto i u zakazano vrijeme za razmjenu. Ranjenika smo uz najvece mjere opreznosti u pokretu iznijeli na straznja vrata, kroz koja smo inace iznosili samo umrle pacijente, i smjestili u vojni kombi.

Iza mene je bila briga manje. Zadatak je zavrsen”.

Danas dr. Kulis radi u pakrackoj bolnici, a svoje svjedocenje iznosi ne bi li pokazao kako je general Blaskic nevin.