Kosovski boj na Zapadu

Zanimljivo je sjetiti se u kakvom se medjunarodnom kontekstu nalazila Hrvatska i hrvatski narod pocetkom srpske pobune i agresije na Hrvatsku 1991., te kako se svijet odnosio prema dogadjajima u nasoj domovini, kako se opet odnosio prema stradanjima u BiH, a kako prema sadasnjim ratnim prilikama na Kosovu i opcenito SR Jugoslaviji

Ne moze se reci da je Njemacka u soku, ali zasigurno mnogi jos nisu shvatili sto sve sa sobom moze donijeti prvi njemacki borbeni angazman nakon svrsetka II. svjetskog rata. Jos zanimljivije je da su na taj angazman pristale vise-manje sve znacajnije njemacke politicke snage, ali se ipak sprovodi pod vodstvom jedne koalicijske vlade koju cine socijaldemokrati i nekadasnji alternativni zeleni. Nacin na koji je posredovanje ruskog predsjednika vlade Jevgenija Primakova prije neki dan u Bonnu uljudno ali glatko odbijeno, dao je kancelaru Schroederu ne samo ozbiljnost na licu nego mu je povecao i politicku odlucnost i zrelost. Da se radi o krupnoj stvari vidjelo se i po najavama akcije NATO pakta na Kosovu, koju su sa svom ozbiljnoscu objavljivali Clinton, Blair, Schroeder i Chirack. Ovdje su se vec usporedile i analizirale te najave. Zasad jos uvijek vecina ljudi podrzava ovu akciju na Kosovu, ali je pitanje dokle ce tako biti, ako se ona produlji i ako se u nju vojno pokusa ukljuciti i Rusija. Koliko god Rusija bila slaba, na Zapadu se i dalje osjecaju hladnoratovski strahovi od nekadasnje istocnoblokovske vojne sile.

U medjuvremenu na Kosovu traje jos jedan povijesni boj za Kosovo. S jedne strane se dogadja nevidjena tragedija u kojoj su kosovski Albanci zrtve neopisiva nasilja, terora i progona, koje se vec sada otvoreno naziva genocidom, kako to kazu i Clinton i Schroeder, dok to albanski predsjednik naziva “etnickim unistenjem”), a s druge strane, zbog takvog stanja na Kosovu, 19 clanica NATO pakta, bez prethodne rezolucije Organizacije Ujedinjenih naroda, vrsi intenzivno zracno bombardiranje vojnih ciljeva na cijelom podrucju SR Jugoslavije. NATO je svoj potez obrazlozio sprjecavanjem humanitarne katastrofe i zaustavljanjem sirenja vrlo moguceg sukoba na okolne zemlje, ne spominjuci ulogu toga prostora u tzv. novom svjetskom poretku. Srbijansko politicko vodstvo, na celu s Milosevicem, idejnim zacetnikom svih ratova na Balkanu zadnjih 10 godina, pruza otpor, pokusavajuci uvuci i druge u ovaj rat, te time, htjeli mi to vjerovati ili ne, zapodjenuti i treci svjetski rat.

Ovako su Srbi protjerivali u Hrvatskoj... a ovako danas ‘ciste’ na Kosovu

U kontekstu kosovske krize spominje se svakako i Hrvatska, ali samo usput. Ne moze ju se, naime, ne spomenuti jer granici sa Srbijom. Spominje se takodjer i s obzirom na osvajacki rat koji je Milosevicev rezim vodio u Hrvatskoj. Tek su se sada mnogi sjetili da je i u Hrvatskoj bila srpska agresija, da su i u Hrvatskoj pocinjeni brojni zlocini, koje nije cinio sam Arkan, da je trebalo reagirati puno ranije

Iseljeni Srbi u cijelom svijetu imaju pravo na demonstracije i davanje podrske svojoj zemlji i narodu. Unatoc svemu sto njihova soldateska cini na Kosovu, oni imaju podrsku mnogih zemalja, stovise velesila kao sto su Kina i Rusija, te gotovo svih ljevicarskih, osobito komunistickih stranaka i grupacije, kao i pojedinaca. Kao da ipak ne mogu doci sebi od soka koji su im priredili njihovi tzv. vjekovni saveznici: Amerikanci, Francuzi, Englezi... Ovim se zapravo srusio i dugo stvarani i njegovani mit o srpskom saveznistvu s navedenim narodima i njihovim zemljama. Zanimljivo je naime sjetiti se u kakvom se medjunarodnom kontekstu nalazila Hrvatska i hrvatski narod pocetkom srpske pobune i agresije na Hrvatsku 1991., te kako se svijet odnosio prema dogadjajima u nasoj domovini, kako se opet odnosio prema stradanjima u BiH, a kako prema sadasnjim ratnim prilikama na Kosovu i opcenito SR Jugoslaviji.

Svijet je cekao brzog pobjednika

Najprije se mora reci da se nitko ne bi smio radovati tudjoj nesreci, zlu opcenito, pa ni ratu. Rat je naime veliko zlo i nesreca za sve ljude, za cijeli svijet, a ne samo za one koji su njime izravno pogodjeni. Isto tako ne bi smjelo biti mjesta osvetnickim mislima, koliko god se to mnogima cinilo gotovo logicnim. Ipak nas ovo dogadjanje, osobito demonstracije Srba u Njemackoj i svijetu, silno podsjeca na nase postupke pocetkom 90-tih godina. Hrvati su tada naime bili apsolutni gubitnici i autsajederi u ocima ne samo svjetske, vec i njemacke javnosti. U pocetku nas gotovo nitko nije podrzavao: ni mediji, ni stranke, ni pojedinci. Vladalo je gotovo posvemasnje nerazumijevanje za hrvatsku nakanu da se osamostali, a samim tim i ignoriranje dogadjanja u Hrvatskoj. Cak ni okrutni srpski zlocini, mnostva izbjeglica i prognanika, pad Vukovara, bombardiranje Dubrovnika, okupiranje trecine teritorija Republike Hrvatske nisu bili dostatan argument za hrvatsku stvar. “Stop the war in Croatia!”) (Zaustavite rat u Hrvatskoj!) - bio je tada usklik molbe, molitve i preklinjanja. Culi su ga samo rijetki. Svijet je zapravo cekao brzog pobjednika, a pobjednik je, prema svim ocekivanjima, trebao biti napadac i zlocinac.

I tad se radilo o humanitarnoj katastrofi, o opsjednutim i napadnutim gradovima, o selima sravnjenim sa zemljom, o desetinama tisuca raseljenih, prognanih i izbjeglih, o stotinama dana opce opasnosti, o mnostvu ubijene i ranjene djece i civila, o danima u sklonistima i podrumima bez vode, struje i hrane, o tisucama ubijenih i ranjenih. Nisu tadasnji napadaci gadjali samo vojne ciljeve, nego je svaki hrvatski cilj bio - njihov cilj. Hrvatskim argumentima se jednostavno nije vjerovalo niti su se oni mogli nositi s nadmocnom i efikasnom srpskom medijskom i propagandnom masinerijom. Hrvati su ipak mirno i dostojanstveno prosvjedovali, palili svijece, molili u procesijama i u crkvama. Na koncu se ipak isplatilo.

Srpski prosvjedi
Sada, u povodu rata na Kosovu i bombardiranja SR Jugoslavije od strane NATO-a, u mnogim svjetskim i njemackim gradovima vlada posve druga slika. Demonstriraju Srbi, a njihove se demonstracije pomno medijski prate, kao sto zapravo ni rat na Kosovu ne silazi s malih ekrana. Demonstranti sad najednom uzvikuju: “Was soll das?”) (Cemu to?), “Sto trazite dole?”), “I nase deca umiru”). “Serbien muß sterbien”) (izraz prosrpskog austrijskog pisca P. Handkea, kojega je A. Finkielkraut nazvao ‘ideoloskim cudovistem’ i cije ponasanje sablaznjava S. Sontag). Nijemce ponovo nazivaju nacistima, a vodece njemacke, americke i engleske politicare usporedjuju s nacistickim vodjama. Nijemcima se predbacuje krivnja za ratne agresije u Prvom i Drugom svjetskom ratu, pa i sada. U nekim gradovima bilo je i sukoba s policijom. Naprosto zacudjuje arogancija pa i bezobrazluk prosvjednika koji su samo gosti u ovoj zemlji.

Usprkos tomu, takvi prosvjedi ipak imaju svoje zagovornike u samoj njemackoj javnosti (neokomunisticka istocnonjemacka stranka PDS, dijelovi vladajuce stranke Zelenih, Mirovna konferencija, ljevicarske radikalne grupacije i dakako odredjeni pojedinci).

Balkanska barutana

U kontekstu kosovske krize spominje se svakako i Hrvatska, ali samo usput. Ne moze ju se, naime, ne spomenuti jer granici sa Srbijom. Spominje se takodjer i s obzirom na osvajacki rat koji je Milosevicev rezim vodio u Hrvatskoj. Tek su se sada mnogi sjetili da je i u Hrvatskoj bila srpska agresija, da su i u Hrvatskoj pocinjeni brojni zlocini, koje nije cinio sam Arkan, da je trebalo reagirati puno ranije. U ono vrijeme hrvatske inferiornosti Zapad naprosto nije vjerovao niti je htio mijenjati svoje kliseje o balkanskoj barutani.

U jednom ovakvom razvoju dogadjaja uloga male Hrvatske je zaista neznatna. Upalo je medjutim u oci kako se Hrvatska ipak na pocetku ne neki nacin ignorira od strane NATO-a, iako se samim svojim zemljopisnim polozajem izvrgla brojnim rizicima. Valja tu zapaziti ponajprije financijske stete koje ce pretrpjeti Hrvatske, napose na turistickom planu. Rat na Kosovu zapadnjacima je vrlo blizu Hrvatskoj, tako da bi i ova turisticka sezona mogla biti mrsava. Nece valjda nekome pasti na pamet da sada veli kako su sve balkanske zemlje nokautirane ratovima, kako ih se sve mora jednako tretirati i naravno u paketu ekonomski obnoviti? Za nadati se je ipak da ce se sve ovo brzo zavrsiti i da se nece ostvariti apokalipticke predodzbe katastroficara o jos jednom velikom ratu na kraju ovoga stoljeca i na pocetku novoga tisucljeca.

Njemacka sutnja

Rat u BiH se opet drugacije tretirao, ali opet vrlo dugo na stetu zrtava toga rata, a do promjene ce doci tek nakon nevjerojatnih srpskih zlocina.

Vecina je kako vladinih tako i nevladinih organizacija, bilo onih za ljudska prava bilo mirovnih, za vrijeme i nakon rata u Hrvatskoj i BiH, pa i sada, takodjer rado dijelila lekcije zrtvama rata, s posebnim zadovoljstvom Hrvatima, da rade na postivanju ljudskih prava, pomirenju, oprastanju, priblizavanju, povezivanju i suradnji. Registrirao se i osudjivao pomno i najmanji incident. Sad su najednom svi oni gotovo zasutjeli. Nemaju rijeci ili se ponasaju oportunisticki. Znakovit je jedan clanak u “Die Zeitu”) o toj njemackoj sutnji.

Anto Batinic