Eksploziv pod Daytonski sporazum

Zato bi ubojstvo Joze Leutara trebalo biti opasno upozorenje mirovnim posrednicima, da djeluju brzo i energicno, kako ne bi u slucaju eskalacije plakali za propustenom prilikom suzbijanja blagovremene destrukcije i opstrukcije mirovnog procesa

Pokopan je Jozo Leutar! Dva tjedna trajala je njegova bitka koju nije mogao dobiti. Teror je bio jaci. I slusajuci nekrologe “dobrom covjeku Jozi”, neumitno je pitanje, zasto bas njega? Zar nije bilo politickih jastrebova, ako su teroristi bas naumili dati krvavu lekciju hrvatskoj borbi za Washington i Dayton na djelu. I ostaje pitanje: hoce li to ikome biti pouka? Jer tesko je vjerovati da ce krivci biti olako pronadjeni i da ce javnost dobiti zadovoljstinu, jos manje da ce biti primjerno kaznjeni za zlocin koji granici s haaskim slucajevima. Jer znano je da bi otkrivanje izvrsitelja koji su tako dobro i strucno postavili tempirani eksploziv u automobil moglo dovesti do nalogodavaca.

Miniranje Hrvata

Ima jedna teorija koju bi takvi neposredni izvrsitelji mogli odigrati, ili teorija koje je barem malo vjerojatna: da nalogodavci i nisu neposredno odgovorni. Medjutim, to je onda jos vise: to je onda rezultat sustavne opasne krvave indoktrinacije i protuhrvatske mrznje koju mogu sustavno, posebice putem javnih medija, predizbornih skupova i drugih javnih istupa poticati politicki celnici. Svim politicarima kojima je stalo da se atentat na nekog novog Jozu Leutara vise nikada ne dogodi, moraju imati na umu tu medijsku indoktrinaciju, pretvaranje nekaznjivog, verbalnog delikta u opasno ubojstvo. Ovo ubojstvo je, to je receno odmah nakon atentata, eksploziv podmetnut pod sporazume u Washingtonu i Daytonu, pod mirovni proces, pod hrvatski narod ciji su celnici bas u posljednje vrijeme snaznije nego ranije zatrazili djelatnu provedbu ravnopravnosti u okvirima tih mirovnih dokumenata.

Jozo Leutar bio je pobornik provedbe tih dokumenata, posebice kada je rijec o uspostavi djelatne, etnicki razmjerne policije, ucinkovite profesionalne organizacije koja je spremna suzbiti svaki kriminal, od ulicnih dzepara do privrednog kriminala, velikog sverca, politickog kriminala i sofisticiranog informatickog kriminala. Upravo, a to nije receno, ili bas zato netko od 'bosova' u tim kriminalnim djelima nije bio blizu policijskome traganju za pravdom kakvo je trazio, kao doministar, Jozo Leutar; da se bas zato nije taj netko, ogrezao u kriminalu, osjetio ugrozenim, te “bio brzi od Leutara na obaracu”: ubio ga da ne bude kaznjen.

Sve upucuje na Bosnjake

U svakom slucaju, u ovim etnicki pobrojavanim vremenima, u Jozu Leutara zacijelo nije pucao nitko, pa ni vec proskribirani hrvatski mafijasi i sverceri, koji su se pokusali okoristiti nedostatkom prave drzave i stjecali od rata do danas dobit na racun protuzakonite trgovine robama, cak i preko drzavnih granica. Zacijelo treba opisati i mogucnost da bi federalnog doministra, Hrvata, sposobnog policijskog strucnjaka nanisanio bilo tko iz srpskog entiteta, gdje Leutar uopce nije imao ingerencije, a nije se tijekom rata, obavljajuci razne duznosti ni izbliza bavio sukobima sa Srbima. Svi tragovi vode posredno ili izravno na bosnjacku stranu. Doduse nitko nije kriv dok se ne osudi, ali bilo to izravno dirigirano iz bosnjackih politickih krugova ili tek putem medija poticano, to je neminovno novi, opasni u nizu presedana koji sve vise dokazuju da je bosnjacki politicki establisment pred zidom i da se otkriva kao strana koja u biti, u stvarnosti, u praksi ne zeli prihvatiti ono sto je potpisala u Washingtonu i Daytonu.

Zato bi ubojstvo Joze Leutara trebalo biti opasno upozorenje mirovnim posrednicima, da djeluju brzo i energicno, kako ne bi u slucaju eskalacije plakali za propustenom prilikom suzbijanja blagovremene destrukcije i opstrukcije mirovnog procesa. Uostalom, mirovni posrednici koji su takodjer dobrovoljno prihvatili tu svoju ulogu nisu amnestirani od odgovornosti za to. Ako je odlazak Joze Leutara visoka cijena za tu spoznaju, neka barem bude posljednja!